1.

Jedinstveni nadzorni mehanizam (u daljnjem tekstu: SSM) ( 2 ) prvi je stup bankovne unije, uspostavljen 2014. ( 3 ) godine kao odgovor na financijsku krizu. Njegova je svrha „osigura[nje] sigurnosti i pouzdanosti kreditnih institucija i stabilnosti financijskog sustava Unije kao i pojedinačnih država članica sudionica te jedinstva i cjelovitosti unutarnjeg tržišta” ( 4 ).

2.

Ukratko, bonitetni nadzor provodi Europska središnja banka (ESB) uz pomoć nacionalnih nadležnih tijela ( 5 ), u skladu s podjelom rada predviđenom u članku 6. Uredbe o SSM‑u ( 6 ).

3.

U usporedbi s načinom na koji funkcionira većina pravnog poretka Unije, SSM je u određenoj mjeri „poseban” ( 7 ). Na temelju članka 4. stavka 3. Uredbe o SSM‑u, ESB „primjenjuje relevantno pravo Unije, a kada se ono sastoji od direktiva, primjenjuje nacionalno pravo koje je prenijelo te direktive. Kada se relevantno pravo Unije sastoji od uredaba, i kada te uredbe izričito dopuštaju više različitih mogućnosti državama članicama, ESB primjenjuje i nacionalno pravo za provođenje tih mogućnosti”.

4.

Ta odredba je u središtu ove žalbe. Društvo Anglo Austrian AAB AG, prije Anglo Austrian AAB Bank AG (u daljnjem tekstu: AAB Bank), žalitelj u ovom predmetu, bilo je manje značajna kreditna institucija sa sjedištem u Austriji. Nakon što je ESB toj kreditnoj instituciji oduzeo odobrenje za rad, žalitelj je tu odluku pobijao pred Općim sudom tvrdeći da mu je ESB oduzeo odobrenje za rad a da za to nisu bili ispunjeni potrebni uvjeti predviđeni pravom Unije, kako je ono bilo preneseno u austrijsko pravo.

5.

Opći je sud tu tužbu odbio presudom od 22. lipnja 2022., Anglo Austrian AAB i Belegging‑Maatschappij Far‑East/ESB (T‑797/19, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:389). U ovom predmetu žalitelj tvrdi, među ostalim, da je Opći sud pogrešno protumačio i primijenio nacionalno pravo.

6.

U okviru ovog žalbenog postupka relevantna su dva austrijska zakona. Kao prvo, Bundesgesetz über das Bankwesen (Bankwesengesetz) (Zakon o bankama, u daljnjem tekstu: BWG); i kao drugo, Bundesgesetz zur Verhinderung der Geldwäsche und Terrorismusfinanzierung im Finanzmarkt (Savezni zakon o suzbijanju pranja novca i financiranja terorizma na financijskim tržištima, u daljnjem tekstu: FM‑GwG).

7.

Stavak 39. BWG‑a naslovljen je „Opće obveze dubinske analize”. U njegovim podstavcima 2. i 2.b predviđeno je sljedeće:

„2.   Kreditne institucije i društva odgovorna u skladu s odjeljkom 30.(6.) moraju imati uspostavljene upravne, računovodstvene i kontrolne postupke za utvrđivanje, procjenu, upravljanje i praćenje bankovnih i operativnih rizika, uključujući one koji proizlaze iz njihova makroekonomskog okruženja, uzimajući u obzir fazu relevantnog poslovnog ciklusa, rizik od pranja novca i financiranja terorizma te politiku i praksu primitaka, koji su razmjerni vrsti, opsegu i složenosti obavljenih bankovnih transakcija. Administrativni, računovodstveni i kontrolni postupci također obuhvaćaju, koliko je to moguće, bankovne i operativne rizike kao i rizike koji proizlaze iz politike i prakse primitaka koji mogu nastati. Organizacijska struktura te upravni, računovodstveni i kontrolni postupci moraju biti dokumentirani u pisanom obliku i na razumljiv način. Organizacijska struktura mora biti takva da sprječava sukobe interesa i nadležnosti uspostavljanjem organizacijskih i postupovnih razgraničenja primjerenih poslovanju. Primjerenost tih postupaka i njihovu primjenu provjerava odjel za unutarnju reviziju najmanje jednom godišnje.

[…]

2.b Postupci iz podstavka 2. osobito uzimaju u obzir:

8.

Stavkom 70. podstavkom 4. BWG‑a uređuju se nadzorne ovlasti Finanzmarktaufsichtsbehördea (Austrijsko tijelo za nadzor financijskih tržišta, u daljnjem tekstu: FMA) te se pojašnjava da, ako kreditna institucija povrijedi odredbe BWG‑a ili drugih zakona navedenih u BWG‑u ( 8 ), FMA će:

„1.   naložiti kreditnoj instituciji, financijskom holdingu, mješovitom financijskom holdingu odnosno mješovitom holdingu da, pod prijetnjom izricanja kazne, ponovno uspostavi zakonito stanje u razumnom roku s obzirom na okolnosti slučaja;

2.   u slučaju ponavljanja ili nastavka povrede, zabraniti direktorima da upravljaju društvom u cijelosti ili djelomično, osim ako bi to bilo nerazumno s obzirom na prirodu i težinu povrede te ako se može očekivati da će zakonita situacija ponovno biti uspostavljena poduzimanjem dodatnih mjera u skladu s prvom stavkom; u tom se slučaju izvršava prva izrečena upravna kazna, a nalog se ponavlja pod prijetnjom izricanja strože upravne kazne;

3.   oduzeti odobrenje za rad kreditnoj instituciji ako se drugim mjerama predviđenim ovim saveznim zakonom ne može osigurati funkcioniranje kreditne institucije. […]”

9.

S druge strane, stavkom 31. podstavkom 3. točkom 2. FM‑GwG‑a predviđa se da „u slučajevima povrede obveza iz stavka 34. podstavaka 2. i 3. [FM‑GwG‑a] FMA može […] oduzeti odobrenje za rad koje je izdao”.

10.

Naposljetku, člankom 34. stavcima 2. i 3. FM‑GwG‑a prenose se odredbe o suzbijanju pranja novca Direktive 2005/60/EZ ( 9 ) te se u njima, konkretno, poziva na ozbiljne, uzastopne i sustavne povrede odjeljka 6. pod (1.), (2.) do (4.) te (6.) i (7.), odjeljka 7.(7.), odjeljka 9., odjeljka 23.(3.) FM‑GwG‑a.

11.

Činjenice relevantne za potrebe ovog žalbenog postupka mogu se sažeti kako slijedi.

12.

Žalitelj, društvo AAB Bank, bio je manje značajna kreditna institucija sa sjedištem u Austriji. Belegging‑Maatschappij „Far‑East” BV (u daljnjem tekstu: dioničar) jest holding društvo u čijem se vlasništvu nalazilo 99,99 % dionica društva AAB Bank.

13.

FMA je 26. travnja 2019. podnio ESB‑u nacrt odluke o oduzimanju odobrenja za rad kao kreditne institucije društvu AAB Bank, u skladu s člankom 80. stavkom 1. Okvirne uredbe o SSM‑u ( 10 ).

14.

ESB je odlukom od 14. studenoga 2019. oduzeo odobrenje za rad kao kreditne institucije društvu AAB Bank s učinkom od datuma dostave navedene odluke.

15.

ESB je na temelju FMA‑ova utvrđenja, da AAB Bank kontinuirano i opetovano nije ispunjavao zahtjeve u pogledu suzbijanja pranja novca i u pogledu financiranja terorizma te internog upravljanja, zaključio da AAB Bank ne može osigurati dobro upravljanje svojim rizicima.

16.

ESB je stoga odlučio da su razlozi za oduzimanje odobrenja za obavljanje djelatnosti kreditne institucije društvu AAB Bank– utvrđeni u članku 18. točki (f) Direktive 2013/36 ( 11 ) i preneseni u austrijsko pravo – ispunjeni, s obzirom na to da je AAB Bank povrijedio članak 67. stavak 1. točke (d) i (o) te direktive, kako je prenesen u austrijsko pravo, te da je to oduzimanje bilo razmjerno.

17.

ESB je također odbio privremeno odgoditi učinke pobijane odluke za 30 dana uz obrazloženje da očitovanja društva AAB Bank nisu dovela u pitanje zakonitost te odluke, da odluka nije takva da bi mogla uzrokovati nepopravljivu štetu i da javni interes zaštite deponenata, ulagateljâ i drugih partnera društva AAB Bank te stabilnost financijskog sustava opravdavaju trenutačnu primjenu odluke.

18.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. studenoga 2019. AAB Bank i dioničar pokrenuli su postupak za poništenje pobijane odluke.

19.

Opći je sud, slijedom presude Suda u predmetu ESB i dr./Trasta Komercbanka ( 12 ), dioničarevu tužbu proglasio nedopuštenom. Tužbu društva AAB Bank odbio je u cijelosti.

20.

Žalbom podnesenom 1. rujna 2022. AAB Bank od Suda zahtijeva da:

21.

ESB od Suda zahtijeva da:

22.

Dioničar je intervenirao u potporu žalitelju.

23.

Žalitelj ističe sedam žalbenih razloga.

24.

U okviru prvog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud prekoračio granice svoje nadležnosti, povrijedio pravo Unije i iskrivio činjenice. Drugi žalbeni razlog temelji se na tome da je Opći sud počinio povredu kada je priznao nadležnost ESB‑a u području pranja novca. U okviru trećeg žalbenog razloga navodi se da je Opći sud pogrešno protumačio pravo Unije i nacionalno pravo te da je, u svakom slučaju, iskrivio činjenice. Četvrtim žalbenim razlogom prigovara se Općem sudu da je počinio pogrešku prilikom tumačenja članka 67. stavka 1. točke (d) Direktive 2013/36 i nacionalnog prava. Peti žalbeni razlog temelji se na tome da Opći sud nije odgovorio na argumente koji se odnose na načelo proporcionalnosti. U okviru šestog žalbenog razloga tvrdi se da je Opći sud povrijedio žaliteljevo pravo na obranu. Naposljetku, sedmim žalbenim razlogom prigovara se Općem sudu da je počinio postupovne pogreške koje su negativno utjecale na žaliteljeve interese.

25.

U razmatranjima koja slijede, s obzirom na to da su pitanja koja se odnose na odgovarajuću ulogu i tumačenje nacionalnog prava prisutna u velikom broju žaliteljevih žalbenih razloga, najprije ću razmotriti položaj koji nacionalno pravo ima u pravnom okviru SSM‑a (dio A). Zatim ću redom ocijeniti svaki žalbeni razlog te pritom pokazati zašto bi Sud trebao žalbu odbiti u cijelosti (dio B).

26.

Uredbom o SSM‑u zadržava se podjela između bankovnih propisa i nadzora banaka. Njome se, iako ne isključivo, regulira nadzor banaka.

27.

Kada se Uredbom o SSM‑u uređuje nadzor banaka, njome se ne usklađuju nacionalna materijalna pravila koja se primjenjuju na kreditne institucije. Umjesto toga, ona se oslanja na različite nacionalne odabire u pogledu sadržaja primjenjivih pravila te se usredotočuje na „načine nadzora” i „interakciju nadzornih tijela” ( 13 ).

28.

Podjela regulatornih ovlasti u određenom pravnom području između Europske unije i država članica uobičajena je regulatorna metoda u Europskoj uniji. Ispreplitanje prava Unije i nacionalnog prava uobičajeno je obilježje pravnog poretka Unije. To je, u pravilu, posljedica regulacije putem direktiva. Međutim, isto se često postiže i upotrebom uredbi koje državama članicama dopuštaju, ili od njih zahtijevaju, dodatne regulatorne odabire.

29.

Takvu kombinaciju prava Unije i nacionalnog prava u većini slučajeva primjenjuju tijela država članica. Sudski nadzor odluka nacionalnih tijela provode nacionalni sudovi koji tumače i primjenjuju nacionalno pravo te koji mogu Sudu uputiti pitanja o pravu Unije.

30.

Jedinstvenost SSM‑a očituje se u tome što je riječ o prvoj situaciji u pravu Unije u kojoj izravna obveza primjene nacionalnog prava nije na nacionalnoj instituciji, nego na instituciji Unije ( 14 ).

31.

U većini je slučajeva bonitetni nadzor zadaća koju dijele ESB i nacionalna nadležna tijela ( 15 ). Najveći dio nadzornih zadaća među njima je podijeljen s obzirom na to je li riječ o značajnim ili manje značajnim institucijama ( 16 ).

32.

Međutim, neovisno o razlikovanju između značajnih i manje značajnih institucija, ESB ima dvije isključive ovlasti u pogledu svih kreditnih institucija: kao prvo, ovlast izdavanja odnosno oduzimanja odobrenja za rad i, kao drugo, ovlast procjene obavijesti o stjecanju i raspolaganju kvalificiranim udjelima u kreditnim institucijama (osim u slučaju sanacije banke) ( 17 ). U ovom predmetu relevantna je ta prva ovlast.

33.

Kako bi odlučio o izdavanju ili oduzimanju odobrenja za rad, ESB mora primijeniti i pravila prava Unije i pravila prava države članice kreditne institucije o kojoj je riječ. Nacionalno pravo je, u skladu s člankom 4. stavkom 3. Uredbe o SSM‑u, izričito relevantno za ESB kada donosi određene odluke ( 18 ).

34.

Stoga se postavlja pitanje tko, i na temelju kojeg prava, nadzire ESB‑ovo izvršavanje te ovlasti.

35.

Na pitanje „tko” Sud je već odgovorio u presudi Berlusconi: Člankom 263. UFEU‑a sudovima Unije dodijeljena je isključiva nadležnost za nadzor zakonitosti akata institucija Unije. Oni su stoga također isključivo nadležni kad je riječ o ESB‑ovim odlukama ( 19 ).

36.

Pitanje „na temelju kojeg prava” malo je složenije.

37.

Budući da ESB, kada odlučuje o izdavanju odnosno oduzimanju odobrenja za rad, ne primjenjuje samo pravo Unije, nego i nacionalno pravo, sudovi Unije neminovno će primjenjivati nacionalno pravo koje čini temelj za provođenje sudskog nadzora nad takvim ESB‑ovim odlukama.

38.

S nacionalnim pravom se u postupcima pred sudovima Unije može postupati na dva načina: kao s činjenicom ili kao s pravom ( 20 ).

39.

Logika tužbi zbog povrede obveze, zahtjeva za prethodnu odluku ( 21 ) te, ponekad, tužbi za poništenje ( 22 ) dovodi do toga da se nacionalno pravo često tretira kao činjenično pitanje ( 23 ). U takvoj situaciji preispitivanje utvrđenjâ Općeg suda o nacionalnom pravu podrazumijeva preispitivanje njegove ocjene činjenica, što Sud u okviru žalbenog postupka može učiniti samo kada stranke ističu da je Opći sud iskrivio činjenice ( 24 ).

40.

Međutim, u pravu Unije postoje situacije u kojima se pitanja koja se odnose na nacionalno pravo tretiraju kao pravna pitanja. U tom pogledu, SSM ne predstavlja jedinu situaciju u kojoj pravo Unije izričito upućuje na nacionalno pravo kao relevantno pravo.

41.

Najpoznatiji takav primjer je Uredba o žigu ( 25 ), u kojoj se često izričito upućuje na nacionalno pravo ( 26 ). Nezavisni odvjetnik P. Mengozzi ( 27 ) istaknuo je i područje javne nabave kao ono u kojima institucije Unije ponekad moraju postupati u skladu s relevantnom odredbom nacionalnog prava države u kojoj će se izvršavati ugovor o javnoj nabavi, kao i nadležnost Suda na temelju članka 272. UFEU‑a, kada do primjenjivosti nacionalnog prava dolazi na temelju ugovorne arbitražne klauzule.

42.

Nezavisni odvjetnik P. Mengozzi utvrdio je da u situacijama u kojima nacionalno pravo čini dio relevantnog pravnog okvira „sud Unije, čak i uz sav oprez, ne može izbjeći obvezu da upravne akte koji podliježu sudskom nadzoru ispita u cijelosti, uključujući onaj dio tih akata u kojem je provedena ocjena nacionalnog prava” ( 28 ).

43.

Prema nezavisnom odvjetniku Y. Botu, u području žigovnog prava Opći sud „može – ako je potrebno, po službenoj dužnosti – istražiti sadržaj, uvjete primjene i opseg pravila nacionalnog prava na koje se stranke pozivaju u prilog svojim zahtjevima” ( 29 ).

44.

Smatram da nacionalno pravo treba tretirati kao pravo i u području nadzora banaka kada se zakonodavstvom Unije od ESB‑a zahtijeva da primjenjuje pravila nacionalnog prava. Tako sudovi Unije, kako bi utvrdili i primijenili nacionalno pravo u okviru SSM‑a, moraju koristiti svoje uobičajene metode pravnog tumačenja, pri čemu nacionalno pravo moraju staviti u njegov nacionalni kontekst, koji se može razlikovati od jedne do druge države članice. Samo na taj način sudovi Unije mogu oživotvoriti regulatornu raznolikost među državama članicama koju podupire sustav SSM‑a ( 30 ), što je razmatranje koje usmjerava ESB u izvršavanju svojih nadzornih ovlasti ( 31 ).

45.

Slažem se s nezavisnim odvjetnicima P. Mengozzijem i Y. Botom da bi Opći sud, kako bi shvatio smisao nacionalnog prava u kontekstu SSM‑a, trebao – ako je potrebno i po službenoj dužnosti – uzeti u obzir i nacionalni zakonodavni kontekst i nacionalnu sudsku praksu koja je relevantna za pravilno tumačenje nacionalnih pravila o kojima je riječ ( 32 ).

46.

Budući da se nacionalno pravo tretira kao pravno pitanje, Sud je u žalbenom postupku ovlašten ispitati način na koji je Opći sud primijenio to pravo.

47.

Preostaje utvrditi koji standard sudskog nadzora Sud treba upotrijebiti kada ocjenjuje argumente istaknute u žalbenom postupku prema kojima je Opći sud pogrešno protumačio primjenjivo nacionalno pravo.

48.

Sud je u kontekstu žigovnog prava ( 33 ) uspostavio standard sudskog nadzora koji je, čini se, usredotočen na traženje smisla koji je Opći sud iskrivio prilikom navođenja nacionalnog prava s obzirom na način na koji su stranke u predmetu to pravo predstavile. Razlog tomu mogla bi biti činjenica da Sud nikada nije izričito potvrdio da nacionalno pravo u tom području ima svojstvo prava, a ne činjenice ( 34 ).

49.

Slažem se s time da se Sud u žalbenom postupku ne bi trebao upuštati u ponovno tumačenje nacionalnog prava, nego umjesto toga ocijeniti koje je to elemente prilikom tumačenja tog prava Opći sud uzeo u obzir kako bi došao do svojeg zaključka.

50.

Međutim, čini mi se da bi naglasak na tekstualno tumačenje relevantnih nacionalnih odredbi, čak i ako ih se tretira kao pravno pitanje, mogao biti suviše ograničen za kontekst SSM‑a, u kojem je, kao što je prethodno pokazano, nacionalna regulatorna raznolikost pravilo.

51.

Nadzor Suda stoga bi se trebao usredotočiti na utvrđivanje pažnje koju je Opći sud upotrijebio kako bi utvrdio točno značenje nacionalnog prava. Sud bi se trebao usredotočiti na čimbenike koje je Opći sud uzeo u obzir za ocjenu značenja nacionalnog prava i na jasnoću njegova rasuđivanja kojim se opravdava prihvaćanje određenog tumačenja umjesto nekog drugog.

52.

S obzirom na prethodno navedeno, sada ću ispitati žaliteljevih sedam žalbenih razloga. U okviru svoje analize prva dva žalbena razloga ispitat ću obrnutim redoslijedom, nakon čega ću ocijeniti preostale žalbene razloge redom kojim su istaknuti.

53.

U okviru svojeg drugog žalbenog razloga AAB Bank tvrdi, kao prvo, da je Opći sud pogriješio kada nije po službenoj dužnosti ispitao ESB‑ovu nadležnost u području pranja novca odnosno njegovu nadležnost za primjenu nacionalnog prava u tom području; kao drugo, da je ESB ovlašten samo za izricanje kazni u slučaju povreda izravno primjenjivog prava Unije; i kao treće, da je ESB nadležan samo za provođenje bonitetnog nadzora kad je riječ o djelatnostima odobravanja kredita i primanja depozita.

54.

Ovaj žalbeni razlog shvaćam kao argument da ESB nije djelovao u području oduzimanja odobrenja za rad banke (u kojem ima isključivu nadležnost), nego u području suzbijanja pranja novca (koje je u nadležnosti nacionalnih nadležnih tijela).

55.

Kad je riječ o prvom argumentu, tužitelj se poziva na uvodnu izjavu 28. Uredbe o SSM‑u, te je tumači tako da se njome FMA‑u dodjeljuje isključiva nadležnost u području suzbijanja pranja novca. Prema žaliteljevu mišljenju, Opći je sud pogriješio kada je odlučivanje u tom području podijelio na dva dijela: kao prvo, na utvrđenje povreda, za što je zadužen FMA, i, kao drugo, na ovlast izricanja kazni u obliku oduzimanja odobrenja za rad banke, koja pripada ESB‑u.

56.

U prilog tom argumentu žalitelj također ističe da, ako bi se članak 4. stavak 3. Uredbe o SSM‑u tumačio na drugačiji način, to bi dovelo do nezakonitosti te odredbe jer bi ona bila u suprotnosti s diobom vlasti.

57.

Kad je riječ o uvodnoj izjavi 28. Uredbe o SSM‑u, Sud je već odbacio tumačenje koje žalitelj predlaže u ovom predmetu.

58.

Sud je u predmetu Versobank/ESB naglasio da je ovlast oduzimanja odobrenja za rad namijenjena isključivo ESB‑u ( 35 ). Nadalje, Sud je presudio da, na temelju članka 14. stavka 5. Uredbe o SSM‑u, ESB može oduzeti odobrenje za rad, među ostalim, na prijedlog nacionalnog nadležnog tijela ( 36 ). Konačno, Sud je potvrdio da ESB ostaje isključivo nadležan čak i kada su razlozi za oduzimanje odobrenja za rad povezani, na primjer, s obvezama upravljanja i obvezama sprečavanja pranja novca ( 37 ).

59.

Stoga je Opći sud pravilno te iste zaključke izveo u pogledu ESB‑ove ovlasti oduzimanja odobrenja za rad društvu AAB Bank zbog povreda koje je FMA utvrdio na temelju članka 18. točke (f) i članka 67. stavka 1. točaka (d) i (o) Direktive 2013/36 ( 38 ).

60.

To me navodi na zaključak da prvi argument u okviru drugog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

61.

U okviru svojeg drugog argumenta žalitelj ističe da ESB, u skladu s uvodnom izjavom 36. i člankom 18. Uredbe o SSM‑u, može izreći kazne samo na temelju izravno primjenjivog prava Unije, a ne i u slučaju počinjenja povreda koje su predviđene nacionalnim pravom.

62.

Međutim, zbog istih razloga kao što su oni navedeni u okviru prvog argumenta tog žalbenog razloga, Sud je nedvosmisleno potvrdio da ESB primjenjuje i relevantno nacionalno pravo. Stoga je Opći sud, prema mojem mišljenju, bio u pravu kada je zaključio da su obvezama koje su uređene stavkom 34. podstavcima 2. i 3. FM‑GwG‑a prenesene relevantne odredbe Direktive 2005/60, te da su povrede tih obveza stoga obuhvaćene područjem primjene stavka 31. podstavka 3. točke 2. FM.GwG‑a, kojim se kao posljedica predviđa oduzimanje odobrenja za rad kreditnoj instituciji ( 39 ). Stoga je Opći sud pravilno presudio da je ESB, s obzirom na to da na temelju Uredbe o SSM‑u ima isključivu ovlast za oduzimanje odobrenja za rad, mogao tu odluku donijeti na temelju povreda nacionalnog prava ( 40 ).

63.

Argument u okviru kojeg se tvrdi da je članak 4. stavak 3. Uredbe o SSM‑u nezakonit nije bio predmet rasprave pred Općim sudom te ga stoga treba smatrati novim u stadiju žalbe, što ga čini nedopuštenim ( 41 ).

64.

Naposljetku, žalitelj tvrdi da je ESB nadležan za provođenje bonitetnog nadzora samo kad je riječ o djelatnostima primanja depozita i odobravanja kredita.

65.

Taj je argument iznesen tek u stadiju žalbe te je stoga nedopušten.

66.

U svakom slučaju, s obzirom na to da, kao što sam to objasnila u pogledu prvog argumenta u okviru ovo žalbenog razloga, ESB ima isključivu nadležnost za oduzimanje odobrenja za rad banke, bez ikakvog ograničenja u pogledu djelatnosti koje su obuhvaćene takvim odobrenjem za rad, taj argument treba odbiti.

67.

Zaključno, drugi žalbeni razlog, u mjeri u kojoj je dopušten, treba odbiti kao neosnovan.

68.

Žalitelj u okviru svojeg prvog žalbenog razloga ističe da je Opći sud prekoračio svoju nadležnost i povrijedio članak 263. UFEU‑a jer je razmotrio pitanja o tumačenju i primjeni austrijskog prava u području suzbijanja pranja novca. Podredno, žalitelj tvrdi da su to tumačenje i primjena nacionalnog prava bili pogrešni. Naposljetku, u slučaju da Sud presudi da bi nacionalno pravo trebalo tretirati kao činjenično pitanje, žalitelj ističe da je Opći sud iskrivio njegov smisao.

69.

Predlažem Sudu da te argumente proglasi neosnovanima. Konkretno, kao što je to objašnjeno u prethodnom dijelu, nacionalno pravo je člankom 4. stavkom 3. Uredbe o SSM‑u uvedeno u relevantni pravni okvir SSM‑a.

70.

ESB je stoga obvezan donositi odluke i na temelju nacionalnog prava.

71.

Kao što je to potvrđeno u presudi Berlusconi, na temelju članka 263. UFEU‑a na sudovima Unije je da ispituju zakonitost akata Unije ( 42 ). Pritom, kao što je navedeno u točki 44. ovog mišljenja, oni nacionalno pravo moraju primjenjivati kao pravo. Budući da BWG, koji se odnosi na oduzimanje odobrenja za rad, upućuje na FM‑GwG, koji se odnosi na pranje novca, potonji je postao dio nacionalnog prava koje Opći sud primjenjuje kada provodi nadzor nad ESB‑ovom odlukom o oduzimanju odobrenja za rad.

72.

Osim toga, žalitelj tvrdi da je Opći sud pogriješio kada je načela upravnog prava Unije primijenio po analogiji na konačnost odluka nacionalnih upravnih tijela (u ovom slučaju, FMA) o povredi stavka 31. podstavka 3. točke 2. i stavka 34. podstavaka 2. i 3. FM‑GwG‑a ( 43 ).

73.

Žalitelj pravilno tvrdi da Opći sud, kako bi ocijenio je li nacionalni upravni akt postao konačan, treba uzeti u obzir austrijska načela upravnog prava. Međutim, žalitelj ne pojašnjava po čemu se načela koja je primijenio Opći sud razlikuju od austrijskih upravnih pravila. Stoga predlažem da se odbije argument prema kojem je Opći sud donio materijalno pogrešnu odluku ( 44 ).

74.

Naposljetku, žalitelj tvrdi da je rasuđivanje Općeg suda proturječno jer Opći sud, s jedne strane, smatra da nadležnost za utvrđivanje uvjeta za oduzimanje odobrenja za rad pripada nacionalnim upravnim tijelima dok, s druge strane, on sam provodi sudski nadzor nad takvim odlukama.

75.

Smatram da u tom zaključku Općeg suda nema nikakve proturječnosti. Pravom Unije (Uredbom o SSM‑u) zahtijeva se od država članica da utvrde uvjete za izdavanje odobrenja za rad kreditnim institucijama. Međutim, jednom kada su ti uvjeti utvrđeni, njih institucija koja izdaje (ili oduzima) takvo odobrenje za rad, to jest ESB, mora uzeti u obzir. Budući da je ESB‑ova odluka u nadležnosti sudova Unije, jedina moguća posljedica jest ta da oni moraju uzeti u obzir uvjete propisane nacionalnim pravom.

76.

Zaključno, drugi žalbeni razlog, u mjeri u kojoj je dopušten, treba odbiti kao neosnovan.

77.

U okviru trećeg žalbenog razloga, koji se sastoji od devet dijelova, žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio stavak 31. podstavak 3. točku 2. FM‑GwG‑a, članak 67. stavak 1. Direktive 2013/36 te nacionalne upravne i sudske odluke.

78.

U okviru prvog dijela žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio i primijenio stavak 31. podstavak 3. točku 2. FM‑GwG‑a jer je u točki 44. pobijane presude ustanovio da nije potrebno čekati konačnost predmetnih nacionalnih odluka da bi se moglo utvrditi da su uvjeti za oduzimanje odobrenja ispunjeni. Osim toga, žalitelj tvrdi da je Opći sud dao „radikalno” tumačenje austrijskog prava jer nije smatrao problematičnim to što postoje dvije zasebne odluke koje se odnose na istu povredu: jedna (nacionalna) kojom se ta povreda utvrđuje i druga (ESB‑ova) kojom se za tu povredu izriče kazna oduzimanja odobrenja za rad.

79.

Osim toga, žalitelj tvrdi da je Opći sud, u točki 61. pobijane presude, počinio pogrešku tako što je pogrešno protumačio stavak 70. podstavak 4. BWG‑a, koji je izrijekom primjenjiv na temelju stavka 31. podstavka 3. točke 2. FM‑GwG‑a.

80.

Kad je riječ o prvom argumentu, nije u potpunosti očito da je Opći sud izveo zaključak koji mu pripisuje žalitelj. Opći je sud odgovorio na argument prema kojem se postojanje ozbiljne povrede može utvrditi samo na temelju kaznenog ili upravnog kaznenog prava i to pravomoćnom odlukom donesenom u sudskom postupku ( 45 ).

81.

U tom je pogledu Opći sud odgovorio da bi, u situaciji u kojoj se nacionalnim pravom upravnom tijelu dodjeljuje nadležnost za utvrđivanje i sankcioniranje povrede relevantnih odredbi (stavak 34. podstavak 2. FM‑GwG‑a), primjena kazne – kada bi se zahtijevalo da odluka o utvrđenju povrede postane pravomoćna – ovisila o tome je li kreditna institucija o kojoj je riječ protiv odluke tog tijela podnijela žalbu.

82.

Stoga mi se čini da Opći sud nije smatrao, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, da odluka upravnog tijela kojom se utvrđuje povreda relevantnih odredbi ne mora postati konačna. Taj je sud samo naveo da, u slučaju nepodnošenja žalbe, takva odluka postaje konačna.

83.

Kad je riječ o žaliteljevu argumentu u vezi s „radikalnim” tumačenjem nacionalnog prava, prema kojem utvrđenje povrede i izricanje kazne ne može biti predmet dviju različitih odluka, čini mi se da se taj argument ne može prihvatiti jer, na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) Uredbe o SSM‑u, isključivu ovlast oduzimanja odobrenja za rad ima ESB.

84.

Točno je da takva podjela ovlasti mijenja način na koji je upravno pravo funkcioniralo u državama članicama prije uspostave bankovne unije. Međutim, to se ne može smatrati pogrešnim tumačenjem nacionalnog prava.

85.

Konačno, žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku u točki 61. pobijane presude tako što je pogrešno protumačio stavak 70. podstavak 4. BWG‑a. Prema žaliteljevu mišljenju, tom se odredbom nacionalnog prava, koja se izrijekom primjenjuje na temelju stavka 31. podstavka 3. točke 2. FM‑GwG‑a, zahtijeva da se sankcije izriču postupno u skladu s tri uzastopne težine sankcija.

86.

Međutim, ne čini mi se da je Opći sud u točki 61. pobijane presude dao takvo tumačenje. On je u toj točki utvrdio da povrede, čak i ako su u međuvremenu ispravljene, opravdavaju oduzimanje odobrenja za rad s ciljem zaštite europskog bankovnog sustava.

87.

Ovdje su relevantne i točke 79. do 92. pobijane presude: u tim je točkama Opći sud, prema mojem mišljenju, pravilno ustanovio da je ESB donio ispravnu odluku kada je kao kaznu za sustavne, ozbiljne i trajne povrede izrekao oduzimanje odobrenja za rad.

88.

Kao što je to navedeno u točki 45. ovog mišljenja, Opći bi sud također trebao uzeti u obzir relevantnu nacionalnu sudsku praksu kojom se tumači nacionalno pravo ( 46 ). U tom pogledu, žalitelj se pred Općim sudom pozvao na odluku Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud, Austrija) ( 47 ) u kojoj je taj sud utvrdio da povrede nisu bile ni ozbiljne ni sustavne.

89.

Opći sud u pobijanoj presudi nije razmatrao taj argument, nego se umjesto toga usredotočio na ESB‑ove razloge utemeljene na utvrđenjima koja mu je podnio FMA. Opći sud je uputio i na popis odluka na temelju kojih je FMA donio svoj prijedlog te na ESB‑ovu odluku o oduzimanju odobrenja, među kojima je bila presuda na koju se poziva žalitelj ( 48 ).

90.

Međutim, čak i ako bih se mogla složiti s time da je Opći sud mogao jasnije objasniti utjecaj te presude na svoje utvrđenje, jasno je da je Opći sud uključio presudu Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud) u svoju ocjenu te da je utvrdio da ta presuda ne umanjuje utvrđenje FMA‑a i ESB‑a da su povrede koje je počinio AAB Bank bile sustavne, ozbiljne i trajne.

91.

Osim toga, Opći je sud također utvrdio da važnost bonitetnih pravila namijenjenih suzbijanju pranja novca i financiranja terorizma, posebna odgovornost koju kreditne institucije imaju u tom pogledu te potreba da se što je brže moguće odgovori na povredu tih pravila opravdavaju oduzimanje odobrenja za rad ( 49 ).

92.

Slijedom toga zaključujem da prvi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti.

93.

Žalitelj tvrdi da je Opći sud pogriješio kada je ustanovio da je nužno da povreda bude utvrđena nacionalnom odlukom i da podliježe sudskom nadzoru. Žalitelj se ne poziva ni na jednu točku pobijane presude u kojoj je Opći sud izveo takav zaključak.

94.

Osim toga, nije jasno koja se pogreška pripisuje Općem sudu, zbog čega smatram da bi Sud taj argument trebao proglasiti nedopuštenim.

95.

Žalitelj zatim redom analizira dokumente navedene u točki 26. pobijane presude te pritom tvrdi da im je Opći sud u toj točki pripisao pogrešnu pravnu snagu.

96.

Međutim, u točki 26. pobijane presude samo se upućuje na različite dokumente na koje su se FMA i ESB pozvali prilikom odlučivanja o oduzimanju odobrenja za rad. Žalitelj prilikom navođenja tog popisa ne navodi koju je to pogrešku Opći sud počinio.

97.

Stoga smatram da bi Sud trebao odbiti taj dio trećeg žalbenog razloga.

98.

Žalitelj ističe da je Opći sud, u točkama 46. i 47. pobijane presude, pogriješio kada je na situaciju koja je uređena austrijskim pravom primijenio načela upravnog prava Unije po analogiji.

99.

Opći je sud naveo „da se krivnja osobe okrivljene za povredu može smatrati konačno dokazanom kada odluka kojom se utvrđuje ta povreda postane konačna” ( 50 ).

100.

Međutim, žalitelj ne objašnjava na koji način je to načelo u suprotnosti s relevantnim austrijskim pravom. Drugim riječima, nije objasnio što je, za razliku od toga, propisano austrijskim pravom. Upravo suprotno, te u skladu s ESB‑ovim argumentom, načelo na koje se Opći sud pozvao temelji se na općoj pravnoj logici prema kojoj utvrđenje postaje konačno kada sama odluka koja sadržava to utvrđenje postane konačna.

101.

Stoga smatram da ovaj dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti.

102.

Žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku u točkama 149. i 150. pobijane presude u kojima je, protivno nacionalnom pravu, nacionalnim upravnim odlukama pripisao niz posljedica ( 51 ).

103.

Prema mojem mišljenju, tim se argumentom iskrivljava rasuđivanje na kojem se temelje točke pobijane presude na koje se poziva, u kojima je Opći sud samo odbio izvješće o unutarnjoj reviziji društva AAB Bank kao dovoljan dokaz nepostojanja ozbiljnih povreda, kako su utvrđene u relevantnim upravnim odlukama na nacionalnoj razini.

104.

Prema tome, smatram da ovaj dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti.

105.

Žalitelj tvrdi da je Opći sud postupio po načelu „gdje ima dima, ima i vatre”, kada je površno razmotrio niz dokumenata koji se općenito odnose na zakonodavstvo o suzbijanju pranja novca.

106.

Valja reći da žalitelj ne upućuje ni na jedan konkretan dio pobijane presude, što taj dio trećeg žalbenog razloga čini nedopuštenim, jer Sud ne može sročiti žalbene argumente umjesto žalitelja.

107.

Međutim, trebalo bi dodati da je Opći sud posebno ispitao utvrđenja pojedinih povreda koja su dovela do toga da FMA, a zatim i ESB, utvrde da je riječ o ozbiljnim, sustavnim i trajnim povredama stavka 34. podstavaka 2. i 3. FM‑GwG‑a koje opravdavaju oduzimanje odobrenja ( 52 ).

108.

Stoga predlažem Sudu da odbije ovaj dio trećeg žalbenog razloga.

109.

Žalitelj tvrdi da Opći sud nije proveo opću ocjenu relevantnih nacionalnih odluka, navodeći tri odluke Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud).

110.

Valja napomenuti da taj argument nije bio iznesen pred Općim sudom te da je on stoga nov u stadiju žalbe. Kao što je već prethodno spomenuto, takvi su argumenti nedopušteni ( 53 ).

111.

U dijelu u kojem se žalitelj poziva na ocjenu Općeg suda koja se, po njegovu mišljenju, odnosi na pitanja koja su „previše specifična i zastarjela”, nejasno je na koje se dijelove pobijane presude taj argument odnosi i koja se točno pogreška koja se tiče prava pripisuje Općem sudu. Zapravo, čini mi se da žalitelj od Suda traži da provede ocjenu činjenica u stadiju žalbe.

112.

Međutim, Sud nije nadležan utvrđivati činjenice niti ispitivati dokaze, osim u slučaju kada žalitelj tvrdi da je Opći sud iskrivio činjenice te da takvo iskrivljavanje očito proizlazi iz dokumenata koji se nalaze u spisu Suda ( 54 ).

113.

Osim toga, stranka koja tvrdi da je došlo do iskrivljavanja mora precizno navesti dokaze koje je Opći sud iskrivio i dokazati pogreške u analizi koje su prema njezinoj ocjeni dovele do takvog iskrivljavanja ( 55 ).

114.

Žalitelj samo kvalificira činjenice koje je Opći sud već ocijenio, a da pritom ne dokazuje da je Opći sud iskrivio dokaze.

115.

Stoga smatram da Sud treba utvrditi da je šesti dio trećeg žalbenog razloga u cijelosti nedopušten.

116.

U sedmom dijelu trećeg žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno zaključio da su počinjene ozbiljne povrede, kako se to zahtijeva člankom 67. stavkom 1. točkom (o) Direktive 2013/36. Osim toga, žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio presudu na koju se pozvao ( 56 ) koja se odnosi na oduzimanje koncesije priređivačima igara na sreću. Naposljetku, žalitelj tvrdi da ne postoji nijedan razlog da se austrijsko pravo tumači u odnosu na pravo Unije, a ne u odnosu na sâmo austrijsko pravo.

117.

Kad je riječ o argumentu u vezi s ozbiljnom povredom, žalitelj poziva Sud da ponovno ocijeni činjenice, što nije u njegovoj nadležnosti. Kao što je to objašnjeno u točkama 112. do 114. ovog mišljenja, osim ako se žalitelj poziva na iskrivljavanje činjenica, što ovdje nije slučaj, argumente koji se odnose na činjenice trebalo bi smatrati nedopuštenima.

118.

Kad je riječ o tumačenju presude na koju se Opći sud pozvao u točki 49. pobijane presude, žalitelj ne objašnjava u čemu se sastoji pogreška odnosno koje je to pravilno tumačenje Opći sud trebao dati. Zato taj argument također treba odbiti kao neutemeljen i stoga nedopušten.

119.

Naposljetku, žalitelj ne objašnjava u kojem je konkretno dijelu pobijane presude Opći sud protumačio austrijsko pravo samo u odnosu na pravo Unije, gdje je on to navodno trebao učiniti isključivo u odnosu na austrijsko pravo. U nedostatku preciznijeg objašnjenja, Sud može samo općenito objasniti da bi Opći sud trebao primjenjivati nacionalna pravila koja se primjenjuju kao dio pravnog okvira SSM‑a, kako u odnosu na austrijsko pravo tako i u odnosu na pravo Unije, na isti način kao što bi to učinio nacionalni sud prilikom tumačenja nacionalnog prava.

120.

Stoga predlažem Sudu da sedmi dio trećeg žalbenog razloga utvrdi nedopuštenim.

121.

Žalitelj tvrdi da Opći sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio zahtjeve iz stavka 70. podstavka 4. BWG‑a u skladu s kojima sankcije treba izricati u tri uzastopne faze, od kojih se svaka temelji na zasebnim pojedinačnim povredama. Opći je sud u točki 158. pobijane presude pogrešno priznao da su različite mjere koje je u prošlosti poduzeo FMA dovoljne, jer je potrebno da povreda postoji na dan donošenja odluke, čime je počinio pogrešku koja se tiče prava u točkama 61. i 62. pobijane presude. Žalitelj također tvrdi da je Opći sud iskrivio austrijsko pravo svojom vlastitom sudbenom politikom, što je problematično iz perspektive vladavine prava. Konačno, žalitelj tvrdi da člankom 127. stavkom 6. UFEU‑a, koji čini pravnu osnovu Uredbe o SSM‑u, Vijeću nije dodijeljena ovlast izmjene nacionalnog prava koje se odnosi na uvjete za oduzimanje odobrenja za rad.

122.

Kad je riječ o prvom argumentu, valja utvrditi da žalitelj poziva Sud da ponovno ocijeni činjenična utvrđenja Općeg suda, konkretno vrijednost koju je Opći sud pripisao mjerama koje je AAB Bank poduzeo radi ispravljanja povreda i različite nadzorne odluke koje je donio FMA.

123.

Kao što je to objašnjeno u točkama 112. do 114. ovog mišljenja, argumente koji se odnose na činjenice trebalo bi smatrati nedopuštenima osim ako se žalitelj poziva na iskrivljavanje činjenica, što ovdje nije slučaj.

124.

Kad je riječ o ostalim argumentima, žalitelj, osim općenitog pozivanja na sudbenu politiku i vladavinu prava, nije uputio na određene dijelove pobijane presude niti je precizirao navodnu pogrešku Općeg suda. U skladu sa sudskom praksom Suda ( 57 ), takvi argumenti su nedopušteni.

125.

Stoga predlažem Sudu da osmi dio trećeg žalbenog razloga proglasi nedopuštenim.

126.

Žalitelj tvrdi da je Opći sud, u točki 105. i sljedećima pobijane presude, počinio pogrešku tako što je pogrešno protumačio odnos između stavka 31. podstavka 3. točke 2. FM‑GwG‑a i stavka 70. podstavka 4. BWG‑a. Konkretno, žalitelj tvrdi da je ESB temeljio svoju odluku na stavku 70. podstavku 4. BWG‑a, dok je ovlast sankcioniranja aktivnosti koje nisu u skladu s pravilima o suzbijanju pranja novca i financiranja terorizma uređena samo FM‑GwG‑om, na koji se u stavku 70. podstavku 4. BWG‑a ne upućuje. AAB Bank stoga ističe da je ESB upotrijebio pogrešnu pravnu osnovu za svoju odluku o oduzimanju odobrenja za rad.

127.

Opći je sud u točki 103. pobijane presude utvrdio da se ESB pozvao na stavak 70. podstavak 4. BWG‑a kojim se predviđa ovlast za oduzimanje odobrenja za rad u slučaju povrede odredbi o suzbijanju pranja novca tog zakona. Taj je sud, u točki 104. pobijane presude, također istaknuo da se ESB pozvao i na činjenicu da je AAB Bank povrijedio različite odredbe FM‑GwG‑a. Naposljetku, Opći je sud u točki 109. pobijane presude naglasio da AAB Bank nije tvrdio da bi ESB‑ova ocjena bila drukčija da je bila upotrijebljena drukčija pravna osnova.

128.

Opći je sud, prema mojem mišljenju, u točkama 105. do 107. pobijane presude, pravilno utvrdio da se u stavku 39. podstavcima 2. i 2.b BWG‑a također upućuje na rizik od pranja novca i financiranja terorizma te da se za utvrđivanje takvih povreda mogu uzeti u obzir i FM‑GwG i BWG, što dovodi do oduzimanja odobrenja za rad.

129.

Osim toga, smatram da je Opći sud pravilno presudio da pogrešna pravna osnova, s obzirom na to da ima samo formalni značaj, ne može dovesti do poništenja pobijane odluke ( 58 ).

130.

Opći sud se poziva na svoju prijašnju presudu, na koju se poslije počeo pozivati kao na ustaljenu sudsku praksu ( 59 ).

131.

Pristup Općeg suda moguće je pronaći i u mišljenju nezavisnog odvjetnika J. Mischoa u predmetu Gestetner Holdings ( 60 ) – donesenom prije više od tri desetljeća – koji je tvrdio da izbor pogrešne pravne osnove ne dovodi (nužno) do ishoda drugačijeg od onog do kojeg bi došlo da je bila izabrana ispravna pravna osnova ( 61 ).

132.

Predlažem Sudu da slijedi logiku i Općeg suda i nezavisnog odvjetnika J. Mischoa, i da zaključi da bi izbor „pogrešne” pravne osnove određene odluke trebao imati odlučujući utjecaj na njezinu valjanost samo ako bi „ispravna” pravna osnova bila dovela do drukčijeg ishoda u samoj odluci.

133.

U tom pogledu smatram da Opći sud nije počinio pogrešku kada je zaključio da drukčija pravna osnova ne bi utjecala na ESB‑ovu ocjenu i ovlast da društvu AAB Bank oduzme odobrenje za rad.

134.

Zaključno, predlažem Sudu da deveti dio trećeg žalbenog razloga odbije kao neosnovan.

135.

U okviru četvrtog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud u točkama 132. do 144. pobijane presude pogriješio, kao prvo, kada je zaključio da su povrede koje su bile počinjene prije tri odnosno pet godina – a koje su u međuvremenu bile ispravljene – dovoljne za oduzimanje odobrenja za rad; kao drugo, kada je zaključio da za oduzimanje odobrenja za rad nije potrebno da su povrede ozbiljne; kao treće, kada je zaključio da je nacionalna odluka kojom su utvrđene povrede internog upravljanja konačna i da ju je trebalo pobijati na nacionalnoj razini, što je u suprotnosti s presudom Suda u predmetu Berlusconi; kao četvrto, kada je pogrešno ocijenio dokumente navedene u točki 122. pobijane presude.

136.

Kad je riječ o prvom argumentu, smatram da žalitelj njime od Suda traži da ponovno ocijeni činjenična utvrđenja Općeg suda u pogledu vrijednosti koju je pripisao povredama koje su utvrdili FMA i ESB ( 62 ).

137.

Kao što je to objašnjeno u točkama 112. do 114. ovog mišljenja, osim ako se žalitelj poziva na iskrivljavanje činjenica, što ovdje nije slučaj, argumente koji se odnose na činjenice trebalo bi smatrati nedopuštenima.

138.

U slučaju da se Sud ne složi s takvom ocjenom, smatram da Opći sud nije pogriješio kada je u točki 134. pobijane presude zaključio da se članak 67. stavak 1. točka (d) Direktive 2013/36 ne protivi tomu da se odobrenje za rad oduzme zbog prošlih ili djelomično ispravljenih povreda.

139.

Opći je sud također naveo, u točki 135. pobijane presude, da bi drugačija odluka podrazumijevala to da nadležna tijela trebaju donijeti nove odluke kako bi dokazala da je kreditna institucija stvarno povrijedila zahtjeve u pogledu upravljanja kojima se nastoji zaštititi europski bankovni sustav.

140.

Ne vidim pogrešku u rasuđivanju Općeg suda. Potrebno je naglasiti, osim toga da se ne zahtijeva da su povrede mehanizama upravljanja sustavne ili ozbiljne, da je ESB oduzeo odobrenje za rad ne samo zbog opetovanih povreda članka 67. stavka 1. točke (d) Direktive 2013/36, nego i članka 67. stavka 1. točke (o) te direktive.

141.

Stoga predlažem Sudu da te argumente odbije kao neosnovane.

142.

Kad je riječ o drugom argumentu, smatram da je Opći sud u točki 138. pobijane presude pravilno zaključio da se člankom 67. stavkom 1. točkom (d) Direktive 2013/36 ne zahtijeva da je povreda mehanizama upravljanja ozbiljna, očita ili sustavna kako bi oduzimanje odobrenja bilo opravdano. Tom se odredbom, za razliku od članka 67. stavka 1. točke (o) Direktive 2013/36, ne zahtijeva da je povreda ozbiljna. Stoga bi taj argument trebalo odbiti.

143.

U okviru trećeg argumenta žalitelj prigovara Općem sudu da je u točkama 142. do 145. pobijane presude počinio pogrešku kada je zaključio da su odluke FMA‑a koje se odnose na povrede mehanizma upravljanja trebale biti pobijane na nacionalnoj razini, iako je Sud u presudi Berlusconi presudio da su nacionalni sudovi spriječeni provoditi nadzor pripremnih akata u pogledu kojih ESB ima ovlast konačnog odlučivanja.

144.

Sud je u presudi Berlusconi doista utvrdio da su nacionalni sudovi, na temelju članka 263. UFEU‑a, isključeni iz provođenja nadzora nad pripremnim aktima nacionalnih nadležnih tijela kada ona postupaju na temelju članaka 22. i 23. Direktive 2013/36, članka 4. stavka 1. točke (c) i članka 15. Uredbe o SSM‑u te članaka 85. do 87. Okvirne uredbe o SSM‑u ( 63 ).

145.

Međutim, kao što je to Opći sud pravilno presudio u točkama 145. i 146. pobijane presude, odluka FMA‑a o propustu društva AAB Bank da uspostavi potreban mehanizam upravljanja, konačna je odluka. Stoga utvrđenja iz presude Berlusconi nisu primjenjiva.

146.

Naposljetku, žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno ocijenio dokumente navedene u točki 122. pobijane presude, pri čemu nije proveo analizu triju stadija posljedica predviđenih u stavku 70. podstavku 4. BWG‑a.

147.

Međutim, kao što je to istaknuo i ESB, broj opetovanih povreda obveza u tom pogledu zahtijevao je, kao posljedicu, upravo oduzimanje odobrenja za rad s obzirom na to da nije postojala manje ograničavajuća mjera kojom bi se na jednak način odgovorilo na povećani broj opetovanih povreda pravila o mehanizmima upravljanja.

148.

Zaključno, predlažem Sudu da četvrti žalbeni razlog odbije u cijelosti.

149.

U okviru petog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio načelo proporcionalnosti te da nije ispitao članak 70. stavak 4. BWG‑a.

150.

Valja primijetiti da su ti argumenti već istaknuti u okviru osmog dijela trećeg žalbenog razloga te stoga upućujem na analizu koju sam provela u okviru tog žalbenog razloga ( 64 ).

151.

Osim toga, žalitelj ističe da je ESB oduzimanjem odobrenja za rad u konačnici učinio FM‑GwG neprimjenjivim, iako bi on za žalitelja i dalje bio obvezujuć da je proveo dobrovoljnu likvidaciju. Nije jasno koja se pogreška tim argumentom pripisuje Općem sudu te bi ga, u skladu s prethodno navedenom sudskom praksom, trebalo proglasiti nedopuštenim ( 65 ).

152.

Zaključno, predlažem Sudu da peti žalbeni razlog, u mjeri u kojoj je dopušten, odbije.

153.

U okviru šestog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud u točki 227. i sljedećima pobijane presude povrijedio njegovo pravo na obranu, kad je riječ o pristupu spisu, kao i nadzoru ESB‑ove obveze utvrđivanja relevantnih okolnosti.

154.

Kao prvo, Opći je sud u točkama 245. do 248. pobijane presude utvrdio da ESB nije imao obvezu otkriti društvu AAB Bank dio spisa koji je povjerljiv.

155.

Opći je sud to opravdao pozivanjem na članak 32. stavke 1. i 5. Okvirne uredbe o SSM‑u u skladu s kojima se pravo pristupa spisu ne odnosi na povjerljive informacije, poput prepiske između ESB‑a i nacionalnih nadležnih tijela ( 66 ). Osim toga, Opći je sud utvrdio da je AAB Bank, s obzirom na to da je bio adresat odluka FMA‑a odnosno stranka nacionalnog sudskog postupka, bio u dovoljnoj mjeri obaviješten o sadržaju tih odluka na temelju kojih je oduzeto odobrenje za rad ( 67 ).

156.

Kao drugo, kad je riječ o ESB‑ovu utvrđivanju relevantnih okolnosti, valja reći da je Opći sud proveo temeljitu analizu te obveze u točkama 251. do 273. pobijane presude, koje žalitelj ne osporava.

157.

Stoga zaključujem da šesti žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

158.

U okviru sedmog žalbenog razloga, žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio postupovne pogreške koje su negativno utjecale na njegove interese.

159.

Kao prvo, žalitelj tvrdi da je trebao imati priliku iznijeti svoje stajalište o pristupu Općeg suda prema kojem obrazloženje sadržano u nacionalnim upravnim i sudskim odlukama ima obvezujući učinak i u pogledu oduzimanja odobrenja za rad.

160.

Međutim, žalitelj nije precizirao relevantne točke pobijane presude niti pogreške koje je Opći sud navodno počinio.

161.

Nije jasno koja se to pogreška tim argumentom pripisuje Općem sudu te bi ga, u skladu s prethodno navedenom sudskom praksom, trebalo proglasiti nedopuštenim ( 68 ).

162.

Kao drugo, žalitelj tvrdi da je Opći sud trebao objaviti svoju promjenu stajališta u okviru mjere upravljanja postupkom od 27. travnja 2021. jer je navodno utvrdio da su počinjene ozbiljne povrede obveza u području suzbijanja pranja novca.

163.

Međutim, Opći sud u okviru mjere upravljanja postupkom od 27. travnja 2021. nije zauzeo nikakvo pravno stajalište, nego je ESB‑u postavio dva pisana pitanja. Stoga bi taj argument trebalo odbiti.

164.

Kao treće, žalitelj tvrdi da je Opći sud, time što je odbio njegov zahtjev za određivanje mjere upravljanja postupkom od 8. travnja 2021., zauzeo stajalište da uvjeti za oduzimanje odobrenja za rad nisu ispunjeni zbog nepostojanja potrebnih ozbiljnih povreda.

165.

Taj mi se argument čini nedopuštenim jer se njime ne precizira koju je to pogrešku Opći sud navodno počinio ( 69 ).

166.

Konačno, žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja, osobito u odnosu na presude Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud).

167.

Kao što to nije učinio ni u okviru prijašnjeg argumenta, žalitelj nije precizirao točke pobijane presude niti konkretne pogreške koje pripisuje Općem sudu. Stoga bi taj argument trebalo proglasiti nedopuštenim.

168.

Zaključno, predlažem Sudu da sedmi žalbeni razlog, u mjeri u kojoj je dopušten, odbije.

169.

S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da: