1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio Landgericht Erfurt (Zemaljski sud u Erfurtu, Njemačka), proizlazi iz postupka koji se odnosi na ugovor o isključivom upravljanju autorskim pravom (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) sklopljen između Seven.One Entertainment Group GmbH, organizacije za radiodifuziju koja producira i emitira „SAT.1 Gold” ( 2 ) u Njemačkoj (u daljnjem tekstu: tužitelj), i Corint Media GmbH, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava koja štiti i ostvaruje interese privatnih televizijskih kanala i radijskih postaja povezane s autorskim pravom (u daljnjem tekstu: tuženik). Tuženik se predmetnim ugovorom obvezao ostvarivati tužiteljevo pravo na pravičnu naknadu za reproduciranje fiksacija njegovih radiodifuzijskih emitiranja koje fizičke osobe provode za svoju privatnu uporabu. Tuženik navodi da nije obvezan ostvarivati to pravo zato što nacionalni propisi o autorskom pravu, iako dopuštaju privatno reproduciranje fiksacija radiodifuzijskih emitiranja, isključuju bilo kakvo odgovarajuće pravo na naknadu.

2.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. točke (e) i članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29/EZ ( 3 ). Članak 2. točka (e) Direktive 2001/29 organizacijama za radiodifuziju daje isključivo pravo reproduciranja fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja. U skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, države članice mogu isključiva prava reproduciranja iz članka 2. te direktive ograničiti iznimkom privatnog reproduciranja. Ta se iznimka primjenjuje na reproduciranje na bilo koji medij, koje fizička osoba učini za svoju privatnu uporabu ( 4 ), uz uvjet da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu. Landgericht Erfurt (Zemaljski sud u Erfurtu) svojim zahtjevom za prethodnu odluku želi doznati može li se u nacionalnom pravu propisati iznimka privatnog reproduciranja primjenjiva na reproduciranje fiksacija radiodifuzijskih emitiranja, a da se istodobno organizacije za radiodifuziju izuzme od prava na pravičnu naknadu. Sud koji je uputio zahtjev osobito pita može li se izuzeće od pravične naknade opravdati činjenicom da određene organizacije za radiodifuziju, kao proizvođači televizijskih sadržaja, imaju pravo na naknadu za privatno reproduciranje televizijskih sadržaja koje su same proizvele ( 5 ).

3.

Članak 2. Direktive 2001/29, naslovljen „Pravo reproduciranja”, propisuje:

„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

4.

Članak 5., naslovljen „Iznimke i ograničenja”, predviđa:

„[…]

2.   Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:

[…]

5.

Članak 53. stavak 1. Gesetza über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte – Urheberrechtsgesetz (Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) od 9. rujna 1965. ( 6 ), u verziji primjenjivoj na spor iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: UrhG), nalazi se u odjeljku 6. dijela 1. UrhG‑a te propisuje sljedeće:

„Fizička osoba može pojedinačno reproducirati djelo za privatnu uporabu na bilo koji medij ako dobivene reprodukcije ni izravno ni neizravno ne služe u komercijalne svrhe i ako nisu izrađene na temelju očito nezakonito izrađenog ili javno dostupnog predloška. Ovlaštenik reproduciranja može izradu reprodukcija povjeriti trećoj osobi ako je to besplatno ili je riječ o reproduciranju na papir ili sličan medij bilo kojim fotomehaničkim postupkom ili drugim postupkom sličnog učinka.”

6.

U skladu s člankom 54. stavkom 1. UrhG‑a:

„Ako se zbog prirode djela može očekivati reproduciranje dopušteno u skladu s člankom 53. stavcima 1. ili 2. ili člancima 60.a do 60.f, autor djela ima pravo na isplatu odgovarajuće naknade od proizvođača uređaja i medija čiji se tip sam ili u vezi s drugim uređajima, medijima ili priborom koristi za takvo reproduciranje.”

7.

Prema članku 87. UrhG‑a:

„1.   Organizacije za radiodifuziju imaju isključivo pravo

[…]

4.   Članak 10. stavak 1. i odredbe odjeljka 6. dijela 1., uz iznimku članka 47. stavka 2. druge rečenice i članka 54. stavka 1., primjenjuju se mutatis mutandis.

[…]”

8.

Tužitelj navodi da tuženik mora ostvarivati pravo na „naknadu za prazne medije” koje tužitelj na temelju predmetnog ugovora ima za potrebe nadoknađivanja štete koju mu uzrokuje privatno reproduciranje na temelju iznimke iz članka 53. stavka 1. UrhG‑a. Tužitelj tvrdi da privatno reproduciranje „znatno utječe” na njega zbog, među ostalim, snimanja njegova kanala (internetskim) videorekorderima. Tuženik odgovara da ne može ispuniti tužiteljev zahtjev zato što članak 87. stavak 4. UrhG‑a izuzima organizacije za radiodifuziju od naknade za prazne medije predviđene člankom 54. stavkom 1. UrhG‑a.

9.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da organizacije za radiodifuziju, u skladu s člankom 2. točkom (e) Direktive 2001/29 i člankom 87. stavkom 1. točkom 2. UrhG‑a, imaju isključivo pravo reproduciranja fiksacija svojih radiodifuzijskih emitiranja. Članak 87. stavak 4. i članak 53. stavak 1. UrhG‑a ograničavaju to pravo reproduciranja propisujući primjenu iznimke privatnog reproduciranja, a da pritom ne priznaju pravo na pravičnu naknadu. Članak 87. stavak 4. UrhG‑a ( 7 ) zato možda nije u skladu s člankom 2. točkom (e) i člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29. Sud koji je uputio zahtjev ističe sudsku praksu Suda, prema kojoj se isključivo pravo reproduciranja može nacionalnopravnom iznimkom privatnog reproduciranja ograničiti samo ako se nositelju prava osigura pravična naknada ( 8 ). Ako je nacionalnopravno izuzeće od prava na pravičnu naknadu u skladu s Direktivom 2001/29, „naknada za prazne medije” predviđena predmetnim ugovorom ne mora se platiti te sud koji je uputio zahtjev treba odbiti tužbu koja mu je podnesena. Ako to izuzeće pak nije u skladu s Direktivom 2001/29, tužbu treba prihvatiti jer je tuženik na temelju predmetnog ugovora dužan u tužiteljevo ime prikupljati naknadu za prazne medije.

10.

Shodno tomu, sud koji je uputio zahtjev smatra da izuzeće organizacija za radiodifuziju od prava na pravičnu naknadu nije opravdano. Ne opravdava ga činjenica da organizacije za radiodifuziju mogu u skladu s člankom 2. točkom (d) Direktive 2001/29 imati pravo na pravičnu naknadu kao proizvođači filmova. Sud koji je uputio zahtjev ističe da se mnogi televizijski kanali privatnih organizacija za radiodifuziju sastoje ponajprije od naručenih sadržaja te da te organizacije obično nisu nositelji prava proizvođača filmova, već su to produkcijske kuće. U svakom slučaju, radijske kuće ne proizvode filmove. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev smatra da se izuzeće organizacija za radiodifuziju od naknade za prazne medije možda protivi načelu jednakog postupanja iz članka 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Budući da to izuzeće ograničava slobodu emitiranja, postavlja se i pitanje protivi li se ono članku 11. Povelje, koji se odnosi na slobodu izražavanja.

11.

U tim okolnostima, Landgericht Erfurt (Zemaljski sud u Erfurtu) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

12.

Tužitelj, njemačka, talijanska i austrijska vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Tužitelj, tuženik, njemačka i austrijska vlada te Komisija iznijeli su usmena očitovanja i odgovorili na pitanja Suda na raspravi održanoj 29. ožujka 2023.

13.

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjima želi doznati protivi li se članku 2. točki (e) i članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 to da država članica na isključivo pravo organizacija za radiodifuziju na reproduciranje fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja primjenjuje iznimku privatnog reproduciranja, a da pritom te organizacije izuzima od prava na pravičnu naknadu.

14.

Tužitelj, tuženik i Komisija ističu da organizacije za radiodifuziju nije moguće izuzeti od prava na pravičnu naknadu predviđenog člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 zato što je šteta koju one trpe zbog privatnog reproduciranja više nego minimalna. Tužitelj i tuženik navode da je privatno reproduciranje radiodifuzijskih emitiranja upotrebom fiksnih uređaja i internetskih usluga široko rasprostranjeno te uzrokuje veliku štetu organizacijama za radiodifuziju. Savjetodavne usluge za medijske knjižnice koje organizacije za radiodifuziju ili njihovi komercijalni ovlaštenici nude manje su privlačne jer korisnici mogu besplatno koristiti svoje privatne reprodukcije. Organizacije za radiodifuziju usto gube prihode od oglašavanja jer gledatelji često ne gledaju uživo radiodifuzijska emitiranja koja snimaju. Tužitelj i tuženik na raspravi su istaknuli da njemačko pravo ne izuzima nijednu drugu kategoriju nositelja prava od prava na pravičnu naknadu. Osim toga, nositelji prava kojima se plaća naknada ne moraju dokazati postojanje financijske štete ili odrediti njezin razmjer. Tuženik dodaje da, prema njegovu mišljenju, privatno reproduciranje samo po sebi nanosi štetu organizacijama za radiodifuziju.

15.

Tužitelj smatra da se pravo proizvođača filmova na reproduciranje predviđeno člankom 2. točkom (d) Direktive 2001/29 razlikuje od prava organizacija za radiodifuziju na reproduciranje predviđeno člankom 2. točkom (e) te direktive. Organizacije za radiodifuziju, osobito radijske kuće, često ne proizvode filmove. Činjenica da one to ponekad ipak čine ne opravdava primjenu izuzeća od prava na pravičnu naknadu za privatno reproduciranje radiodifuzijskih emitiranja. Izuzeće organizacija za radiodifuziju od naknade za prazne medije stoga čini neopravdanu diskriminaciju. Ono usto povrjeđuje slobodu izražavanja i informiranja priznatu člankom 11. Povelje i pravo na vlasništvo zaštićeno člankom 17. Povelje.

16.

Njemačka i austrijska vlada navode da je određene nositelje prava moguće izuzeti od prava na pravičnu naknadu za privatno reproduciranje ako oni, zbog svojih intrinzičnih obilježja ili načina na koji se njihova prava iskorištavaju, trpe tek minimalnu štetu ( 9 ). Naglašavaju da članak 2. točka (e) Direktive 2001/29 štiti „tehničku i organizacijsku izvedbu kako je utjelovljena u radiodifuzijskom emitiranju” te da sadržaj radiodifuzijskih emitiranja nije predmet prava koje ta odredba daje organizacijama za radiodifuziju. Reproduciranje tog sadržaja stoga je nužno razlikovati od reproduciranja radiodifuzijskih emitiranja ili signala kojim se ono prenosi ( 10 ). Prema navodu tih vlada, glavna djelatnost odnosno uobičajeni poslovni model organizacija za radiodifuziju jest stavljanje fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja na raspolaganje javnosti. Te vlade ističu da reproduciranje radiodifuzijskih emitiranja ne nanosi organizacijama za radiodifuziju izravnu gospodarsku štetu jer takvo reproduciranje ne ograničava primanje radiodifuzijskih emitiranja te stoga ni njihov oglašivački učinak. One usto smatraju da nema pouzdanih dokaza o izravnoj šteti uslugama medijskih knjižnica koje pružaju organizacije za radiodifuziju. Austrijska vlada je na raspravi navela da se razina reproduciranja radiodifuzijskih emitiranja smanjila otkada su se pojavile usluge streaminga.

17.

Talijanska vlada ističe da izuzeće organizacija za radiodifuziju od prava na pravičnu naknadu ako one nisu kreativno doprinijele razvoju originalnog djela nije diskriminirajuće te se može opravdati s obzirom na uvodne izjave 9. i 35. te članke 2. i 3. Direktive 2001/29. Ipak, ta vlada smatra da se organizacijama za radiodifuziju to pravo treba priznati kada one, unatoč nedostatku kreativnog doprinosa, imaju ključnu ulogu u poticanju stvaranja audiovizualnog djela, osobito kroz financiranje njegove proizvodnje. Nasuprot tomu, to im se pravo ne treba priznati kada prava reproduciranja steknu pregovorima jer u tom slučaju ne daju presudan doprinos stvaranju djela.

18.

Članak 2. Direktive 2001/29 nalaže državama članicama da autorima i nositelja određenih relevantnih srodnih prava priznaju isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za reproduciranje njihovih zaštićenih djela ili drugih predmeta zaštite ( 11 ). Kako proizlazi iz njezina naslova, Direktiva 2001/29 usklađuje određene aspekte autorskog prava u strogom smislu i srodnih prava u svrhu, među ostalim, zaštite i poticanja razvoja i stavljanja na tržište novih proizvoda i usluga u informacijskom društvu ( 12 ).

19.

U skladu s člankom 2. točkom (e) Direktive 2001/29, države članice moraju organizacijama za radiodifuziju priznati isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za reproduciranje fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja. Isključivo pravo reproduciranja iz članka 2. točke (e) Direktive 2001/29 štiti „fiksacije”, a ne sadržaj, radiodifuzijskih emitiranja. Sud je u tom pogledu u presudi Football Association Premier League i dr. ( 13 ) utvrdio da se autori mogu pozivati na svoje autorsko pravo na djelima koja se koriste u okviru radiodifuzijskih emitiranja ( 14 ). Pravo organizacija za radiodifuziju na reproduciranje fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja predviđeno člankom 2. točkom (e) Direktive 2001/29 usto je nužno razlikovati od njihova isključivog prava da odobre ili zabrane fiksiranje svojih radiodifuzijskih emitiranja ( 15 ) predviđenog člankom 7. stavkom 2. Direktive 2006/115/EZ ( 16 ). Osim toga, kako je Komisija istaknula na raspravi, pravo organizacija za radiodifuziju na reproduciranje predviđeno člankom 2. točkom (e) Direktive 2001/29 zasebno je i različito od njihova prava da fiksacije svojih radiodifuzijskih emitiranja stave na raspolaganje javnosti, koje je predviđeno člankom 3. stavkom 2. točkom (d) te direktive.

20.

Iz navedenog proizlazi da sva ta prava usporedno postoje te da ograničenje ili iznimka od jednog od tih prava ne znači nužno ograničenje nekog drugog od njih ( 17 ). Primjerice, iznimka privatnog reproduciranja predviđena člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 nije primjenjiva na pravo organizacija za radiodifuziju da fiksacije svojih radiodifuzijskih emitiranja stave na raspolaganje javnosti ( 18 ).

21.

Prema navodu suda koji je uputio zahtjev, člankom 87. stavkom 1. točkom 2. UrhG‑a u njemačko je pravo preneseno isključivo pravo organizacija za radiodifuziju na reproduciranje fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja predviđeno člankom 2. točkom (e) Direktive 2001/29. U predmetnom postupku nije riječ o pravilnosti tog prijenosa niti o primjeni navedene nacionalne odredbe, već o načinu na koji je u njemačko pravo prenesena člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 predviđena iznimka od isključivog prava reproduciranja priznatog člankom 2. točkom (e) te direktive. Članak 54. stavak 1. UrhG‑a propisuje da proizvođači uređaja i medija koji se koriste u svrhu izrade reprodukcija dopuštenih u skladu s, među ostalim, člankom 53. stavkom 1. UrhG‑a plaćaju „pravičnu naknadu” u obliku „naknade za prazne medije” ( 19 ). Kako je prethodno navedeno, članak 53. stavak 1. UrhG‑a predviđa iznimku privatnog reproduciranja u odnosu na, među ostalim, fiksacije radiodifuzijskih emitiranja. Međutim, članak 87. stavak 4. UrhG‑a izuzima organizacije za radiodifuziju od prava na pravičnu naknadu.

22.

U skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja isključivog prava reproduciranja predviđenog člankom 2. te direktive u odnosu na reproduciranje koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu, uz uvjet da nositelji tog isključivog prava dobiju pravičnu naknadu. To se često opisuje kao „iznimka privatnog reproduciranja”.

23.

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, iako je članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 fakultativan, države članice koje ga odluče provesti moraju nositeljima prava osigurati učinkovitu naplatu pravične naknade ( 20 ). Članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 predviđa da se iznimka privatnog reproduciranja primjenjuje „uz uvjet da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu”. U toj se odredbi usto ne pravi razlika između pet kategorija nositelja prava ( 21 ) opisanih u članku 2. Direktive 2001/29 ( 22 ). Doslovno tumačenje članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 dovodi do zaključka da svih pet kategorija nositelja prava navedenih u članku 2. te direktive ima jednako pravo na pravičnu naknadu.

24.

Međutim, u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 nisu utvrđeni elementi ( 23 ) sustava pravične naknade te države članice raspolažu širokom marginom prosudbe za njihovo utvrđivanje ( 24 ). Ipak, jasno je, kako proizlazi iz uvodnih izjava 35. i 38. Direktive 2001/29 ( 25 ), da postojanje štete načelno daje nositeljima prava pravo na naknadu te štete ( 26 ). Osim toga, članak 5. stavak 5. Direktive 2001/29 propisuje da primjena iznimke privatnog reproduciranja ne smije bezrazložno dovoditi u pitanje zakonite interese nositelja prava ( 27 ). Shodno tomu, naknada koja je veća ( 28 ) ili manja od štete koja je privatnim reproduciranjem nanesena nositeljima prava nije u skladu s pravednom ravnotežom koja mora postojati između interesa nositelja prava, zajamčenih člankom 17. stavkom 2. Povelje, i interesa i temeljnih prava korisnika predmeta zaštite, osobito slobode izražavanja i informiranja, koja je zaštićena člankom 11. Povelje, zajedno s javnim interesom ( 29 ). Države članice ne moraju osigurati dostupnost naknade ako je šteta učinjena nositeljima prava minimalna ( 30 ). U skladu s tim, obveza plaćanja i visina pravične naknade intrinzično su povezane s postojanjem i razmjerom štete koju privatno reproduciranje nanosi nositelju prava ( 31 ).

25.

Shodno tomu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da osoba koja provodi privatno reproduciranje načelno mora nositelju prava nadoknaditi štetu koja mu je nanesena. Osim toga, u skladu s člankom 3. točkom (h) Direktive 2014/26/EU ( 32 ), iznosi koje organizacija za kolektivno ostvarivanje prima za račun nositelja prava na temelju prava na naknadu predstavljaju prihode od autorskih ili srodnih prava.

26.

Iako Sud prihvaća da sustavi naknada za privatno reproduciranje mogu biti neprecizni ( 33 ) te da naknada može biti neizravna ( 34 ), to ne opravdava izuzimanje čitave kategorije nositelja prava od prava na pravičnu naknadu ako ti nositelji prava pretrpe štetu ( 35 ). Postojanje i razmjer štete činjenična su pitanja koja na temelju zakona načelno nije moguće isključiti ili zanemariti ako ne postoje jasni dokazi o tome da privatno reproduciranje nanosi tek minimalnu štetu toj kategoriji nositelja prava. Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri trpe li organizacije za radiodifuziju, kao što je tužitelj, štetu zbog privatnog reproduciranja fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja.

27.

Tužitelj i tuženik navode da organizacije za radiodifuziju trpe štetu, među ostalim, zbog privatnog reproduciranja zato što se moraju nositi s nepoštenom konkurencijom na tržištu za svoje usluge medijskih knjižnica te zato što gube prihode od oglašavanja ( 36 ). Njemačka i austrijska vlada snažno osporavaju taj navod. U tom se pogledu mora naglasiti da, protivno tvrdnjama tih vlada, ocjena štete nanesene organizacijama za radiodifuziju nije ograničena na takozvanu glavnu djelatnost stavljanja javnosti na raspolaganje fiksacija radiodifuzijskih emitiranja tih organizacija u smislu članka 3. stavka 2. točke (d) Direktive 2001/29. Organizacije za radiodifuziju mogu imati „glavnu djelatnost” iz komercijalne perspektive, ali one svejedno uživaju sva prava koja im Direktiva 2001/29 priznaje, a koja uvijek podliježu iznimkama i ograničenjima iz članka 5. te direktive. Članak 2. točka (e) odnosno članak 3. stavak 2. točka (d) Direktive 2001/29 daju organizacijama za radiodifuziju različita prava. S obzirom na izričitu namjeru zakonodavca Unije da predvidi ta zasebna, samostojeća prava, razliku između njih nije moguće izbrisati.

28.

Nedvosmislen tekst kojim se u članku 2. točki (e) Direktive 2001/29 dodjeljuju prava nije moguće izmijeniti ili dovesti u pitanje nepravilnom primjenom ili proširenjem ( 37 ) iznimke iz članka 5. stavka 2. točke (b) te direktive ( 38 ). Pravo organizacija za radiodifuziju ne može se dovesti u pitanje ni umjetnim klasificiranjem ili određivanjem načina na koji te organizacije iskorištavaju prava koja imaju na temelju članka 2. točke (e) Direktive 2001/29.

29.

Protivno tvrdnjama talijanske vlade, članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 ne uvjetuje plaćanje pravične naknade „originalnošću” ili „kreativnošću” predmeta zaštite navedenih u članku 2. te direktive ( 39 ). Njezino je plaćanje uvjetovano postojanjem dopuštenog privatnog reproduciranja predmeta zaštite navedenih u članku 2. Direktive 2001/29 i nanošenjem štete nositelju prava. Pravo reproduciranja koje autori imaju u odnosu na svoja djela, predviđeno člankom 2. točkom (a) Direktive 2001/29, zahtijeva da je predmet zaštite originalan te da je vlastita intelektualna tvorevina autora ( 40 ). Takav zahtjev ne postoji u pogledu srodnih prava koja organizacije za radiodifuziju imaju na temelju članka 2. točke (e) Direktive 2001/29 ili koja proizvođači fonograma i filmova imaju na temelju članka 2. točke (c) odnosno točke (d) te direktive. Članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29 stoga treba primjenjivati u skladu s načelom jednakog postupanja propisanog u članku 20. Povelje, koje govori da se u usporedivim situacijama ne može postupati na različit način, a da se u različitim situacijama ne može postupati na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano ( 41 ).

30.

Nije relevantna ni činjenica da organizacije za radiodifuziju mogu dobivati pravičnu naknadu za privatno reproduciranje filmova koje same proizvode. Isključiva prava iz članka 2. točaka (d) i (e) Direktive 2001/29 međusobno su zasebna i različita. Prema članku 5. stavku 2. točki (b) te direktive, pravična naknada načelno se plaća za privatno reproduciranje predmeta zaštite na koje se svako od tih prava odnosi. Organizacije za radiodifuziju stoga mogu zbog reproduciranja fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja imati različita, neovisna prava na pravičnu naknadu u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 ( 42 ).

31.

Budući da sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje Direktive u kontekstu spora između dvaju društava s ograničenom odgovornošću ( 43 ), potrebno je razmotriti, s obzirom na Komisijine navode ( 44 ), primjenjivost presude koju Sud donese.

32.

Načelo nadređenosti prava Unije zahtijeva, među ostalim, da nacionalni sudovi u najvećoj mogućoj mjeri tumače svoje nacionalno pravo u skladu s pravom Unije. Na sudu koji je uputio zahtjev stoga je da ispita može li se članak 87. stavak 4. UrhG‑a protumačiti u skladu s člankom 2. točkom (e) i člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29. Ipak, taj zahtjev ograničavaju opća načela prava, među kojima je ono da se odredbe nacionalnog prava ne smije tumačiti contra legem ( 45 ).

33.

Ne prejudicirajući način na koji će sud koji je uputio zahtjev u konačnici protumačiti svoje nacionalno pravo, u zahtjevu za prethodnu odluku navodi se da su „organizacije za radiodifuziju prema nacionalnim propisima o autorskom pravu u cijelosti izuzete od prava na naknadu”. Stoga nije sigurno hoće li sud koji je uputio zahtjev moći relevantne odredbe nacionalnog prava, osobito članak 87. stavak 4. UrhG‑a, protumačiti u skladu s člankom 2. točkom (e) i člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29.

34.

Ako sud koji je uputio zahtjev ne može nacionalno pravo protumačiti u skladu s pravom Unije, načelo nadređenosti prava Unije nalaže mu da, u predmetu koji je pred njime u tijeku, izuzme iz primjene svaku odredbu nacionalnog prava koja se protivi primjenjivoj odredbi Direktive koja ima izravan učinak ( 46 ).

35.

Smatram da i članak 2. točka (e) i članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 imaju izravan učinak.

36.

Pravo reproduciranja iz članka 2. točke (e) Direktive 2001/29 definirano je jasno i nedvosmisleno ( 47 ). Bezuvjetno je te za njegovu provedbu i djelovanje nije potrebno da države članice usvoje neke određene mjere. Iz toga slijedi da je članak 2. točka (e) Direktive 2001/29 mjera potpunog usklađivanja isključivog prava organizacija za radiodifuziju na reproduciranje fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja te da države članice ne raspolažu marginom prosudbe u pogledu njezine provedbe ( 48 ).

37.

Članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 državama članicama koje odluče uvesti iznimku privatnog reproduciranja u skladu s tom odredbom nedvosmisleno nameće bezuvjetnu i preciznu obvezu da nositeljima prava osiguraju pravičnu naknadu ( 49 ). Iako u Direktivi 2001/29 nisu predviđene daljnje pojedinosti u pogledu različitih elemenata sustava pravične naknade te države članice u tom pogledu raspolažu širokom marginom prosudbe, obveza osiguravanja pravične naknade nositeljima prava ima izravan učinak. Nositelj prava reproduciranja mora, „na temelju zakona, izravno i izvorno, imati pravo na pravičnu naknadu predviđeno člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 u okviru iznimke ‚privatnog reproduciranja’” te mu se „‚nužno’ mora plaćati pravična naknada” ( 50 ).

38.

U ovom se predmetu postavlja pitanje može li se tužitelj u postupku protiv tuženika pozivati na članak 2. točku (e) i članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29 kako bi ishodio izuzimanje nacionalnog zakonodavstva koje se protivi toj direktivi iz primjene. Članak 288. treći stavak UFEU‑a propisuje da direktive ne mogu same po sebi obvezivati pojedince te da se pojedinci stoga ne mogu na njih kao takve pozivati pred nacionalnim sudovima. Čak ni jasne, precizne i bezuvjetne odredbe direktive, kao što su one u članku 2. točki (e) i članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, nacionalnom sudu ne omogućuju da izuzme iz primjene odredbu svojeg domaćeg prava koja im je suprotna ako bi se time pojedincu nametnula dodatna obveza ( 51 ).

39.

Ipak, na odredbe Direktive moguće je pozivati se protiv države članice, neovisno o svojstvu u kojem potonja djeluje. Nacionalni sud je dužan iz primjene izuzeti odredbu nacionalnog prava koja je protivna Direktivi u slučaju kada se na nju poziva protiv države članice, njezinih upravnih tijela, uključujući lokalna tijela, ili protiv tijela ili subjekata koji su pod vlašću ili nadzorom države ili kojima je država članica povjerila izvršavanje zadaće od javnog interesa te koji u tu svrhu imaju posebne ovlasti šire od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca ( 52 ).

40.

I tuženik i njemačka vlada na raspravi su potvrdili da je tuženik organizacija za kolektivno ostvarivanje prava koja na temelju zakona ima posebne ovlasti te mora djelovati u javnom interesu. Iz toga proizlazi da se tužitelj, ako sud koji je uputio zahtjev ne bude mogao članak 87. stavak 4. UrhG‑a protumačiti u skladu s člankom 2. točkom (e) i člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, može u sporu protiv tuženika pozvati na potonje odredbe kako bi ishodio izuzimanje članka 87. stavka 4. UrhG‑a iz primjene.

41.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Landgericht Erfurt (Zemaljski sud u Erfurtu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Članak 2. točku (e) i članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu

treba tumačiti na način da im se protivi to da država članica na isključivo pravo organizacija za radiodifuziju na reproduciranje fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja primjenjuje iznimku privatnog reproduciranja, a da te organizacije izuzima od prava na pravičnu naknadu za reproduciranje koje im nanosi štetu veću od minimalne. Činjenica da organizacije za radiodifuziju mogu pravo na pravičnu naknadu u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 imati kao proizvođači filmova nije relevantna.