–

za poljsku vladu, B. Majczyna, S. Żyrek i K. Rudzińska, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, P. Costa de Oliveira, L. Nicolae i S. L. Kalėda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje prve rečenice članka 7. stavka 1. Direktive 97/67/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. prosinca 1997. o zajedničkim pravilima za razvoj unutarnjeg tržišta poštanskih usluga u Zajednici i poboljšanje kvalitete usluga (SL 1998., L 15, str. 14.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 53.), kako je izmijenjena Direktivom 2008/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. veljače 2008. (SL 2008., L 52, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 214. i ispravak SL 2015., L 225, str. 49.; u daljnjem tekstu: izmijenjena direktiva), u vezi s njezinim člankom 8. i člankom 4. stavkom 3. UEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Mariusza Pawlaka i Prezes Kasy Rolniczego Ubezpieczenia Społecznego (predsjednik Fonda za socijalno osiguranje poljoprivrednika, Poljska; u daljnjem tekstu: predsjednik KRUS‑a) u vezi s odštetom M. Pawlaku nakon nesreće koju je pretrpio na radu u poljoprivredi.

3

Direktiva iz 97/67 otvorila je postupak postupne liberalizacije tržišta poštanskih usluga. U skladu s uvodnom izjavom 2. Direktive 2002/39/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 10. lipnja 2002. o izmjeni Direktive 97/67/EZ u vezi s daljnjim otvaranjem tržišta poštanskih usluga u Zajednici (SL 2002., L 176, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 32.), Direktiva 97/67 „utvrdila je regulatorni okvir za poštanski sektor na razini Zajednice, uključujući mjere za jamčenje univerzalnih usluga i određivanje maksimalnih ograničenja za poštanske usluge koje države članice mogu rezervirati za svojeg davatelja/svoje davatelje univerzalnih usluga s ciljem održavanja univerzalnih usluga, kao i vremenski raspored za odlučivanje o daljnjem otvaranju tržišta tržišnom natjecanju u svrhu stvaranja jedinstvenog tržišta poštanskih usluga”.

4

Uvodne izjave 16. i 20. Direktive 97/67 glase:

[…]

5

U skladu s člankom 3. stavcima 4. i 5. Direktive 97/67, koji se nalazi u njezinu poglavlju 2., naslovljenom „Univerzalne usluge”:

„4.   Svaka država članica donosi potrebne mjere kako bi osigurala da univerzalne usluge obuhvaćaju barem sljedeće mogućnosti:

5.   Nacionalna regulatorna tijela mogu povećati ograničenje težine poštanskih paketa univerzalne usluge koja obuhvaća pakete čija težina ne prelazi 20 kilograma i može utvrditi posebne aranžmane za dostavu od vrata do vrata takvih paketa.

Bez obzira na ograničenja težine univerzalne usluge koja obuhvaća pakete, a koje utvrđuje država članica, države članice moraju osigurati da su poštanski paketi koji su primljeni iz drugih država članica i koji teže do 20 kilograma dostavljeni unutar njihovog područja.”

6

Poglavlje 3. Direktive 97/67, koje je bilo naslovljeno „Usklađenje usluga koje se mogu rezervirati”, obuhvaća članke 7. i 8. te direktive.

7

Članak 7. stavci 1. i 2. navedene direktive glasio je kako slijedi:

„1.   U mjeri potrebnoj kako bi se osiguralo održavanje univerzalnih usluga, usluge koje se mogu rezervirati u svakoj državi članici za pružatelja(-e) univerzalnih usluga su prikupljanje, razvrstavanje, transport i dostava domaćih pismovnih pošiljaka, bez obzira radi li se o žurnim pošiljkama, kojima je cijena manja od peterostruke javne tarife za pismovnu pošiljku u prvom težinskom razredu najbrže standardne kategorije ako takve kategorije postoje, pod uvjetom da im je težina manja od 350 grama. U slučaju slobodne poštanske usluge za slijepe osobe i osobe s oštećenjem vida, mogu se dopustiti iznimke od težinskih i cjenovnih ograničenja.

2.   U opsegu potrebnom kako bi se osiguralo održavanje univerzalnih usluga, prekogranična pošta i izravna pošta mogu se zadržati unutar težinskih i cjenovnih ograničenja utvrđenih u stavku 1.”

8

Člankom 8. iste direktive propisano je:

„Odredbe članka 7. ne dovode u pitanje pravo država članica da organiziraju razmještaj poštanskih sandučića na javnim prometnicama, izdavanje poštanskih maraka i usluge preporučene dostave koje se koriste tijekom upravnih ili sudskih postupaka u skladu s njihovim nacionalnim zakonodavstvom.”

9

Direktiva 2002/39 je bitno izmijenila Direktivu 97/67. Njome je nastavljena liberalizacija tržišta poštanskih usluga te je u njezinim uvodnim izjavama 14. i 24. utvrđen kalendar postupnog i nadziranog otvaranja tržišta pismovnih pošiljaka tržišnom natjecanju, pri čemu je kao predvidljivi ok za potpuno dovršenje unutarnjeg tržišta poštanskih usluga navedena godina 2009.

10

Članak 7. stavci 1. i 2. Direktive 97/67, kako je izmijenjena Direktivom 2002/39, glasio je kako slijedi:

„1.   Države članice mogu i nadalje zadržati pravo na rezerviranje usluga za davatelja univerzalnih usluga u onoj mjeri u kojoj je to nužno za osiguranje održavanja univerzalnih usluga. Te se usluge ograničavaju na provjeravanje, sortiranje, prijevoz i dostavu domaćih pismovnih pošiljaka i ulaznih prekograničnih pismovnih pošiljaka bilo ubrzanom ili običnom dostavom u okviru sljedećih kako težinskih tako i cjenovnih ograničenja. Težina se od 1. siječnja 2003. ograničava na 100 grama, a od 1. siječnja 2006. na 50 grama. Ta se težinska ograničenja ne primjenjuju od 1. siječnja 2003. ako je cijena jednaka ili veća od trostrukog iznosa javne tarife za pismovnu pošiljku u prvom težinskom razredu najbrže kategorije, a od 1. siječnja 2006. ako je cijena jednaka ili veća od iznosa koji je 2,5 puta veći od te tarife.

U slučaju slobodne poštanske usluge za slijepe osobe i osobe s oštećenjem vida, mogu se dopustiti iznimke od težinskih i cjenovnih ograničenja.

Izravni poštanski promet može, u onoj mjeri u kojoj je to nužno za osiguranje pružanja univerzalnih usluga, i nadalje ostati rezerviran u okviru istih težinskih i cjenovnih ograničenja.

U mjeri u kojoj je to nužno za osiguranje pružanja univerzalne usluge, primjerice kada su određeni sektori poštanske djelatnosti već liberalizirani ili zbog određenih značajki specifičnih za poštanske usluge u nekoj državi članici, izlazna prekogranična pošta može i nadalje ostati rezervirana u okviru istih težinskih i cjenovnih ograničenja.

2.   Razmjena dokumenata se ne može rezervirati.”

11

Direktiva 2008/6 ponovno je bitno izmijenila Direktivu 97/67 i dovršila postupak liberalizacije unutarnjeg tržišta poštanskih usluga.

12

Uvodne izjave 13., 16., 25., 26., 56. i 59. Direktive 2008/6 glase:

[…]

[…]

[…]

[…]

13

U skladu s člankom 1. izmijenjene direktive:

„Ova Direktiva donosi skupna pravila o:

14

Članak 2. točke 1. i 6. izmijenjene direktive glasi kako slijedi:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

15

Poglavlje 3. izmijenjene direktive naslovljeno je „Financiranje univerzalne usluge”.

16

Članak 7. izmijenjene direktive predviđa:

„1.   Države članice ne odobravaju, niti održavaju na snazi ekskluzivna ili posebna prava za uspostavljanje i pružanje poštanskih usluga. Države članice mogu financirati pružanje univerzalne usluge u skladu s jednim ili više sredstava iz stavaka 2., 3. i 4., ili u skladu s nekim drugim sredstvima koja su u skladu s Ugovorom [o EZ‑u].

2.   Države članice mogu osigurati pružanje univerzalne usluge putem javne nabave takvih usluga u skladu s pravilima i propisima koji se primjenjuju za javnu nabavu, koji su u skladu s Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama [(SL 2004., L 134, str. 114.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 156.)] uključujući natjecateljski dijalog ili pregovaračke postupke sa ili bez objave poziva na nadmetanje.

3.   Ako država članica odredi da obveze univerzalne usluge, kako su utvrđene u ovoj Direktivi, uzrokuju neto trošak na temelju izračuna iz Priloga I. i predstavljaju nepošten financijski teret za pružatelja(-e) univerzalne usluge, može uvesti:

4.   Ako se neto trošak dijeli u skladu sa stavkom 3. točkom (b), države članice mogu osnovati kompenzacijski fond koji se može financirati naknadama od pružatelja usluga i/ili korisnika, a kojim upravlja tijelo koje je neovisno od jednog ili više korisnika. Države članice mogu izdati dozvolu pružateljima usluge u skladu s člankom 9. stavkom 2. koji ovise o bilo kojoj obvezi financijskog doprinosa u taj fond ili obvezi poštovanja općih obveza univerzalne usluge. Na taj se način mogu financirati obveze jednog ili više pružatelja univerzalne usluge u skladu s člankom 3.

5.   Države članice trebaju osigurati da se poštuju načela transparentnosti, nediskriminacije i proporcionalnosti kod osnivanja kompenzacijskog fonda i kod utvrđivanja stupnja financijskih doprinosa iz stavaka 3. i 4. Odluke donesene u skladu sa stavcima 3. i 4., temelje se na objektivnim i povjerljivim mjerilima i objavljuju se.”

17

U skladu s člankom 165. stavkom 2. ustawa – Kodeks postępowania cywilnego (Zakonik o parničnom postupku) od 17. studenoga 1964. (Dz. U. br. 43, pozicija 296), u verziji koja je primjenjiva u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: KPC):

„Predaja postupovnog akta poljskom poštanskom uredu imenovanog pružatelja poštanskih usluga u smislu [ustawa – Prawo pocztowe [(Zakon o poštanskim uslugama) od 23. studenoga 2012. (Dz. U. iz 2012., pozicija 1529)] ili poštanskom uredu pružatelja koji jamči pružanje univerzalnih poštanskih usluga u drugoj državi članici Unije smatra se podnošenjem postupovnog akta sudu.”

18

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je prema članku 3. točki 13. Zakona o poštanskim uslugama „imenovani pružatelj” pružatelj poštanskih usluga „zadužen” za osiguranje univerzalnih poštanskih usluga. Ostali pružatelji su „ovlašteni” obavljati poštanske djelatnosti u sektoru koji odaberu, ali bez obveze u tom pogledu.

19

Odlukom Prezes Urzędu Komunikacji Elektronicznej (predsjednik Ureda za elektroničke komunikacije, Poljska) od 30. lipnja 2015. društvo Poczta Polska S. A. steklo je na deset godina status imenovanog pružatelja univerzalnih poštanskih usluga.

20

M. Pawlak, radnik u poljoprivredi, pretrpio je nesreću na radu zbog koje je od Kasa Rolniczego Ubezpieczenia Społecznego (Fond za socijalno osiguranje poljoprivrednika, Poljska) zatražio odštetu. Budući da nije bio zadovoljan odlukom predsjednika KRUS‑a koju je primio kao odgovor na svoj zahtjev, M. Pawlak podnio je protiv te odluke tužbu Sąd Rejonowy w Poznań-Grundwald (Općinski sud u Poznanj‑Grundwaldu, Poljska), koji je prihvatio tu tužbu.

21

Predsjednik KRUS‑a podnio je žalbu protiv presude koju je donio taj sud pred Sąd Okręgowy w Poznaniu (Okružni sud u Poznanju, Poljska), koji je žalbu odbio kao nedopuštenu zbog toga što ju je taj sud zaprimio 22. lipnja 2016., a rok za podnošenje te žalbe je istekao 20. lipnja 2016.

22

Sąd Okręgowy w Poznaniu (Okružni sud u Poznanju) smatrao je da nije relevantno to što je na poštanskom pečatu na pošiljci, koja je predana pružatelju poštanskih usluga koji nije imenovani pružatelj, naznačen datum 20. lipnja 2016., odnosno zadnji dan roka za podnošenje žalbe, s obzirom na to da se prema članku 165. stavku 2. KPC‑a samo predaja imenovanom pružatelju smatra podnošenjem postupovnog akta dotičnom sudu, čak i ako je akt poslan običnom dostavom.

23

Predsjednik KRUS‑a podnio je žalbu pred Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska) protiv presude koju je donio Sąd Okręgowy w Poznaniu (Okružni sud u Poznanju). On tvrdi da je potonji sud povrijedio članak 165. stavak 2. KPC‑a i ističe da je žalba koja je podnesena pred njim podnesena u određenom roku u poštanskom uredu pružatelja poštanskih usluga.

24

Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) navodi da njegova praksa u pogledu članka 165. stavka 2. KPC‑a nije jednoznačna i da ta odredba stvara dvojbe u pogledu njegove usklađenosti s pravom Unije.

25

S tim u vezi sud koji je uputio zahtjev upućuje na razliku između dvaju suprotstavljenih sudskih stajališta, u pogledu pravnih učinaka podnošenja postupovnog akta poljskom poštanskom uredu pružatelja poštanskih usluga koji nije imenovani pružatelj. Prema većinskom stajalištu, smatra se da je postupovni akt podnesen u tim uvjetima podnesen nepravodobno ako ga je dotični sud zaprimio nakon isteka zakonskog roka u kojem je postupovni akt trebalo podnijeti. Prema manjinskom stajalištu, podnošenje postupovnog akta, u zakonskom roku, u poljskom poštanskom uredu smatra se podnošenjem dotičnom sudu, bez obzira na to je li riječ o uredu imenovanog pružatelja ili bilo kojem drugom pružatelju poštanskih usluga.

26

Sud koji je uputio zahtjev smatra da prvo sudsko stajalište ne uzima u obzir kontekst prava Unije pri tumačenju članka 165. stavka 2. KPC‑a, pri čemu se implicitno smatra da sadržaj te odredba nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 97/67. Prema mišljenju tog suda, drugo sudsko stajalište, nasuprot tomu, oslanja se na tumačenje te odredbe u skladu s pravom Unije. Međutim, on ističe da se u odlukama u kojima se slijedi to drugo stajalište ne nalazi nijedno obrazloženje u vezi s dosegom prve rečenice članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive ni u pogledu načina na koji primjenu članka 165. stavka 2. KPC‑a treba uskladiti s pravom Unije.

27

U tim je okolnostima Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28

Poljska vlada tvrdi da pravilo poput članka 165. stavka 2. KPC‑a nije obuhvaćeno područjem primjene izmijenjene direktive, nego pravilima postupovnog prava koja se ne nastoje uskladiti tom direktivom. U tom pogledu ona navodi da je Direktiva 97/67 donesena na temelju članka 95. Ugovora o EZ‑u, koji je pravna osnova za usklađivanje nacionalnih zakonodavstva kojima je cilj osiguravanje funkcioniranja unutarnjeg tržišta, dok je pravna osnova za usklađivanje pravila o parničnom postupku bio članak 65. Ugovora o EZ‑u (koji je postao članak 81. UFEU‑a).

29

Osim toga, ta vlada pojašnjava da članak 1. izmijenjene direktive, koji se odnosi na njezino područje primjene, nabraja područja za koja izmijenjena direktiva utvrđuje zajednička pravila, među kojima se ne nalazi parnični postupak.

30

U tom pogledu treba pojasniti da je Direktiva 2008/6, kao i Direktiva 97/67 koju je izmijenila, donesena na temelju članaka Ugovora o EZ‑u, koji su nakon izmjena postali članci 53., 62. i 114. UFEU‑a, kojima je cilj zakonodavcu Unije dodijeliti posebnu ovlast za donošenje mjera za poboljšanje funkcioniranja unutarnjeg tržišta (presuda od 5. listopada 2000., Njemačka/Parlament i Vijeće, C‑376/98, EU:C:2000:544, t. 87.).

31

Zadnjom izmjenom Direktive 97/67 Direktivom 2008/6 zakonodavac Zajednice namjeravao je, prema uvodnim izjavama 13. i 16. te potonje direktive, dovršiti proces liberalizacije tržišta poštanskih usluga i potvrditi zadnji rok za potpuno formiranje unutarnjeg tržišta poštanskih usluga, ukidanjem ne samo zadnjih prepreka potpunom otvaranju tog tržišta za određene pružatelje univerzalnih usluga, nego i svih drugih prepreka pružanju poštanskih usluga (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2016., DHL Express (Austria), C‑2/15, EU:C:2016:880, t. 26.). Zakonodavac Zajednice u isto vrijeme nastojao je osigurati zajedničku razinu univerzalne usluge za sve korisnike i utvrđivanje usklađenih načela za reguliranje poštanskih usluga, u skladu s uvodnom izjavom 56. Direktive 2008/6.

32

Međutim, iz činjenice da se u članku 1. izmijenjene direktive ne spominje parnični postupak ne može se zaključiti da ta direktiva ne može imati nikakve učinke na druga područja koja su uređena nacionalnim pravom. Drukčije tumačenje, kakvo je ono što predlaže poljska vlada, ugrozilo bi ostvarenje cilja koji slijedi izmijenjena direktiva za dovršetak unutarnjeg tržišta poštanskih usluga. Naime, ono bi omogućilo državama članicama da zadrže mjere koje zbog svojih učinaka mogu biti prepreke tržišnom natjecanju na tom tržištu.

33

Osim toga, članak 8. izmijenjene direktive odnosi se na usluge preporučene dostave koje se koriste tijekom sudskih postupaka.

34

Stoga valja odbiti argument poljske vlade prema kojem pravilo nacionalnog parničnog postupka, kao što je ono predviđeno člankom 165. stavkom 2. KPC‑a, ne ulazi u područje primjene izmijenjene direktive zbog svojeg cilja i neovisno o utjecajima takvog pravila na područja koja su usklađena tom direktivom.

35

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li prvu rečenicu članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive u vezi s njezinim člankom 8. tumačiti na način da joj se protivi nacionalno pravno pravilo, kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku, prema kojem se samo predaja postupovnog akta u poštanskom uredu imenovanog pružatelja univerzalnih poštanskih usluga smatra podnošenjem takvog akta dotičnom sudu.

36

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, treba redom protumačiti te dvije odredbe.

37

Valja podsjetiti da prva rečenica članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive državama članicama zabranjuje odobravanje ili održavanje na snazi posebnih ili ekskluzivnih prava za uspostavljanje i pružanje poštanskih usluga.

38

Iz samih riječi te odredbe, koja određuje doseg zabrane koja je u njoj sadržana jer se odnosi na „uspostavljanje i pružanje poštanskih usluga”, proizlazi da su odobravanje ili održavanje ekskluzivnog ili posebnog prava zabranjeni ako se takvo pravo odnosi na poštanske usluge.

39

Pojam „poštanske usluge” određen je u članku 2. točki 1. izmijenjene direktive i označava usluge koje uključuju prikupljanje, razvrstavanje, prijevoz i dostavu poštanskih pošiljaka. Pojam „poštanska pošiljka” je određen u članku 2. točki 6. izmijenjene direktive i znači pošiljku adresiranu u konačnom obliku u kakvom je pružatelj poštanske usluge treba uručiti i uključuje, pored pošiljki korespondencije, na primjer knjige, kataloge, časopise, periodični tisak i poštanske pakete s malom komercijalnom vrijednosti ili bez nje.

40

Valja smatrati da je dostava poštom postupovnih akta sudovima očito poštanska pošiljka u smislu članka 2. točke 6. izmijenjene direktive i, prema tome, da je usluga u vezi s tim obuhvaćena pojmom „poštanske usluge” u smislu članka 2. točke 1. te direktive. Taj zaključak potvrđuje izričito upućivanje na tu uslugu u članku 8. navedene direktive i u uvodnoj izjavi 20. Direktive 97/67, u kojima se navodi usluga preporučene dostave tijekom sudskih postupaka. Iz toga slijedi da je dodjela ekskluzivnog ili posebnog prava koje se odnosi na uslugu dostave poštom postupovnih akata sudovima obuhvaćena zabranom predviđenom u članku 7. stavku 1. izmijenjene direktive.

41

U pogledu izraza „ekskluzivna ili posebna prava” iz tog članka 7. stavka 1., valja utvrditi da ni ta odredba niti ikoja druga izmijenjene direktive ne sadržavaju definiciju tih izraza.

42

Međutim ti izrazi odgovaraju istovjetnim izrazima upotrijebljenima u članku 106. stavku 1. UFEU‑a, koji određuje da „[u] slučaju javnih poduzeća i poduzeća kojima države članice dodjeljuju posebna ili isključiva prava, države članice ne smiju donositi ni ostaviti na snazi mjere koje su u suprotnosti s pravilima sadržanima u Ugovorima, osobito s pravilima predviđenima člankom 18. i člancima od 101. do 109.”.

43

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda državna mjera može se smatrati kao da dodjeljuje isključivo ili posebno pravo u smislu članka 106. stavka 1. UFEU‑a kada dodjeljuje zaštitu ograničenom broju poduzetnika i kada je takve naravi da bitno utječe na mogućnost drugih poduzetnika da izvršavaju gospodarsku djelatnost o kojoj je riječ na istom području u bitno istovjetnim uvjetima (presuda od 12. prosinca 2013., SOA Nazionale Costruttori, C‑327/12, EU:C:2013:827, t. 41. i navedena sudska praksa).

44

Valja podsjetiti da se članku 106. stavku 1. UFEU‑a, koji nema autonoman doseg, upućivanjem na druge članke UFEU‑a, protivi to da države članice, u pogledu osobito poduzetnika kojima dodjeljuju posebna ili ekskluzivna prava, donose i održavaju na snazi nacionalni propis koji je protivan osobito člancima 49. i 59. UFEU‑a i pravilima o tržišnom natjecanju predviđenima UFEU‑om (vidjeti u tom smislu presude od 13. prosinca 2007., United Pan‑Europe Communications Belgium i dr., C‑250/06, EU:C:2007:783, t. 14., 15. i 17. i navedenu sudsku praksu; i od 17. srpnja 2008., ASM Brescia, C‑347/06, EU:C:2008:416, t. 61.).

45

Stoga se svrha članka 106. stavka 1. UFEU‑a i ciljevi koje slijedi Direktiva 2008/6, a koji su navedeni u točki 31. ove presude, i, konkretnije, oni koji se sastoje u podvrgavanju poštanskog sektora, koji podliježe obvezama javne usluge, pravilima o tržišnom natjecanju predviđenima UFEU‑om, i ukidanju prepreka ostvarenju unutarnjeg tržišta poštanskih usluga podudaraju u velikoj mjeri. Posljedično, definicija pojma „ekskluzivno ili posebno pravo” u smislu sudske prakse Suda navedene u točki 43. ove presude može se primijeniti na poseban kontekst Direktive 97/67.

46

Točno je da članak 106. stavak 1. UFEU‑a sam po sebi ne zabranjuje odobravanje ili održavanje ekskluzivnog ili posebnog prava poduzetniku, ali zahtijeva da to odobravanje ili održavanje poštuje druge materijalne odredbe UFEU‑a, dok prva rečenica članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive zabranjuje odobravanje ili održavanje „ekskluzivnog ili posebnog prava” poduzetniku za uspostavljanje i pružanje poštanskih usluga.

47

Međutim, takva razlika u posljedicama, koje treba pripisati utvrđenju postojanja ekskluzivnog ili posebnog prava, na temelju tih dviju odredaba nije prepreka prenošenju, u kontekstu izmijenjene direktive, pojma ekskluzivno ili posebno pravo u smislu sudske prakse Suda navedene u točki 43. ove presude. Kao što je to Europska komisija pravilno navela na raspravi, ta razlika dovodi samo do toga da se, u slučaju da je ekskluzivno ili posebno pravo država članica dodijelila poduzetniku, poštovanje članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive ocjenjuje neovisno o ocjeni koja se odnosi na poštovanje članka 106. stavka 1. UFEU‑a. Međutim, taj zaključak također proizlazi iz uvodne izjave 59. Direktive 2008/6 u kojoj se navodi da se tom direktivom ne dovodi u pitanje primjena pravila o tržišnom natjecanju i jednostavnim pravilima o tržišnom natjecanju i o slobodnom pružanju usluga.

48

Kad je riječ o dosegu zabrane odobravanja ili održavanja na snazi ekskluzivnih ili posebnih prava predviđene u prvoj rečenici članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive, iz teksta te odredbe proizlazi da je ta zabrana u načelu općenita.

49

To je potvrđeno svrhom i povijesti nastanka članka 7. izmijenjene direktive. Tako na temelju druge rečenice stavka 1. tog članka države članice mogu financirati pružanje univerzalne usluge u skladu s jednim ili više sredstava iz stavaka 2. do 4. tog članka, ili u skladu s nekim drugim sredstvima koja su u skladu s Ugovorom.

50

U tom pogledu, iz uvodnih izjava 25. i 26. Direktive 2008/6 proizlazi da je člankom 7. izmijenjene direktive zakonodavac Zajednice namjeravao prekinuti korištenje rezerviranog područja i posebnih prava kao načina osiguravanja financiranja univerzalne usluge, dopuštajući državama članicama korištenje drugim sredstvima vanjskog financiranja univerzalne usluge koja manje zadiru u tržišno natjecanje.

51

Naime, kao što to proizlazi iz članka 7. Direktive 97/67, kako je izmijenjena Direktivom 2002/39, i uvodne izjave 16. Direktive 97/67, u mjeri u kojoj je to nužno radi osiguranja održavanja univerzalne usluge pod financijski uravnoteženim uvjetima, države članice mogu rezervirati različite usluge, čiji je doseg određen u tom članku 7., na jednog ili više pružatelja univerzalne usluge. S druge strane, takva mogućnost nije predviđena Direktivom 2002/39 u pogledu usluga koje nisu rezervirane na temelju tog članka 7., bez obzira na to potpadaju li pod univerzalnu uslugu ili ne.

52

Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da države članice nisu imale mogućnost svojevoljno proširiti usluge rezervirane za pružatelje univerzalne poštanske usluge na temelju članka 7. Direktive 97/67, kako je izmijenjena Direktivom 2002/39, jer bi se takvo proširenje protivilo svrsi tako izmijenjene Direktive 97/67 kojom se nastoji uvesti postupna i kontrolirana liberalizacija u poštanskom sektoru (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2007., Asociación Profesional de Empresas de Reparto y Manipulado de Correspondencia, C‑220/06, EU:C:2007:815, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

53

Direktivom 2008/6 zakonodavac Zajednice uveo je trenutačnu verziju članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive, a nije se vratio na dotad postignutu liberalizaciju u nerezerviranom sektoru. Iz toga slijedi da je, nakon te izmjene tog članka 7. stavka 1., činjenica da država članica rezervira poštansku uslugu, bez obzira na to je li univerzalna usluga ili nije, za jednog ili više pružatelja koji je zadužen za univerzalnu uslugu, zabranjeni način osiguranja financiranja univerzalne usluge.

54

Stoga je, podložno odstupanju predviđenom u članku 8. izmijenjene direktive, odobravanje ili održavanje na snazi ekskluzivnih ili posebnih prava za uspostavljanje ili pružanje poštanskih usluga, u smislu prve rečenice članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive, zabranjeno.

55

U tom pogledu, suprotno onomu što je poljska vlada tvrdila na raspravi, za potrebe primjene te zabrane nije potrebno praviti razliku na temelju toga je li ekskluzivno ili posebno pravo za uspostavljanje i pružanje poštanskih usluga dodijeljeno pružatelju univerzalne usluge uz poštovanje načela objektivnosti, proporcionalnosti, nediskriminacije i transparentnosti.

56

Naime, ne samo da se takvo tumačenje ne temelji ni na jednom tekstualnom elementu Direktive 2008/6, nego bi, ako bi ga se moralo slijediti, ono dovelo do ograničenja dosega zabrane predviđene u prvoj rečenici članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive i stoga bi ugrozilo ostvarenje cilja koji ta direktiva slijedi, kojim se nastoji dovršiti unutarnje tržište poštanskih usluga.

57

U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se prema članku 165. stavku 2. KPC‑a predaja postupovnog akta poljskom poštanskom uredu imenovanog pružatelja poštanskih usluga u smislu Zakona o poštanskim uslugama ili poštanskom uredu pružatelja koji jamči pružanje univerzalnih poštanskih usluga u drugoj državi članici Unije smatra podnošenjem tog akta dotičnom sudu.

58

Uzimajući u obzir razmatranja iz točke 40. ove presude, takvo nacionalno pravno pravilo, s obzirom na to da se odnosi na uslugu dostave poštom postupovnih akata sudovima, treba smatrati pružanjem poštanske usluge u smislu prve rečenice članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive u vezi s člankom 2. točkama 1. i 6. te direktive.

59

U pogledu toga dodjeljuje li država članica nacionalnim pravnim pravilom, kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku, „ekskluzivna ili posebna prava” za uspostavljanje poštanskih usluga, nije sporno, kao prvo, da je ta odredba, koja je u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku kvalificirana kao „zakon”, zakonodavna mjera u smislu sudske prakse Suda koja se odnosi na članak 106. stavak 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 1991., GB‑Inno‑BM, C‑18/88, EU:C:1991:474, t. 20.).

60

Kao drugo, kad je riječ o tome daje li takva zakonodavna mjera zaštitu ograničenom broju poduzetnika u smislu sudske prakse proizišle iz presude od 12. prosinca 2013., SOA Nazionale Costruttori (C‑327/12, EU:C:2013:827, t. 41.), sud koji je uputio zahtjev navodi da se samo imenovani pružatelj usluga u smislu Zakona o poštanskim uslugama za osiguranje univerzalne usluge može koristiti pravilom iz članka 165. stavka 2. KPC‑a, koje pripisuje povoljan pravni učinak dostavi postupovnog akta sudu preko tog imenovanog pružatelja ili tog pružatelja usluga.

61

Naime, kao što to proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, u skladu s člankom 165. stavkom 2. KPC‑a, smatra se da su zakonski rokovi za podnošenje postupovnih akata sudovima poštovani u slučaju predaje, u zakonskim rokovima, postupovnog akta u poštanskom uredu imenovanog pružatelja usluga ili pružatelja usluga obuhvaćenog tom odredbom. S druge strane, ako je takva pošiljka predana drugom pružatelju poštanskih usluga, on takvu pošiljku, kako bi se smatralo da je podnesena u zakonskom roku, mora dostaviti sudu prije isteka tog roka.

62

Stoga, nacionalno pravno pravilo, kao što je članak 165. stavak 2. KPC‑a, daje prednost ograničenom broju poduzetnika jer rezervira za imenovanog pružatelja usluga ili drugog pružatelja usluga koji jamči univerzalnu uslugu u drugoj državi članici dostavu postupovnih akata sudovima i povlasticu koja se sastoji u tome da se smatra da je postupovni akt podnesen takvom pružatelju usluga ili tom drugom pružatelju usluga podnesen sudu.

63

Kao treće, u pogledu pitanja može li takvo pravilo bitno utjecati na mogućnost drugih poduzetnika za obavljanje dotične gospodarske djelatnosti na istom području u bitno istovjetnim uvjetima, u smislu sudske prakse proizašle iz presude od 12. prosinca 2013., SOA Nazionale Costruttori (C‑327/12, EU:C:2013:827, t. 41.), valja navesti da je, s obzirom na navode iz zahtjeva za prethodnu odluku, to tako u ovom predmetu.

64

Naime, pružatelj poštanskih usluga koji nije jedan od onih navedenih u članku 165. stavku 2. KPC‑a ne može pružiti uslugu dostave postupovnih akata sudovima uz povlasticu da se smatra da su ti postupovni akti podneseni dotičnim sudovima, poput postupovnih akata podnesenih imenovanom pružatelju usluga ili drugom pružatelju usluga koji su obuhvaćeni tom odredbom, što ima za učinak izdvajanje navedene usluge iz slobodnog tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu poštanskih usluga.

65

Stoga, podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev, nacionalno pravno pravilo, kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku, odobrava ekskluzivno ili posebno pravo za uspostavljanje i pružanje poštanskih usluga u smislu prve rečenice članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive.

66

Prema članku 8. izmijenjene direktive, odredbe članka 7. ne dovode u pitanje pravo država članica da organiziraju razmještaj poštanskih sandučića na javnim prometnicama, izdavanje poštanskih maraka i usluge preporučene dostave koje se koriste tijekom upravnih ili sudskih postupaka u skladu s njihovim nacionalnim zakonodavstvom.

67

S obzirom na njegov tekst i kontekst, članak 8. izmijenjene direktive treba strogo tumačiti u pogledu odstupanja koje sadržava od općeg pravila iz članka 7. te direktive, koji sada predviđa ukidanje ekskluzivnih i posebnih prava u cilju dovršetka unutarnjeg tržišta poštanskih usluga, što je glavni cilj koji slijedi Direktiva 2008/6.

68

Iz toga slijedi, s obzirom na to da se tekst članka 8. izmijenjene direktive odnosi na organizaciju usluge dostave koja se koristi u sudskim postupcima samo u pogledu „preporučenih pošiljaka”, da se odstupanje predviđeno u tom članku ne može tumačiti ekstenzivno s ciljem njegove primjene na usluge obične dostave koje se koriste tijekom sudskih postupaka.

69

Međutim, u ovom slučaju, članak 165. stavak 2. KPC‑a za potrebe korištenja prednosti koju predviđa ne pravi razliku između obične dostave ili preporučene dostave postupovnog akta sudu. Uzimajući u obzir razmatranja navedena u točkama 67. i 68. ove presude, to nacionalno pravno pravilo stoga može potpadati pod područje primjene članka 8. izmijenjene direktive samo ako se odnosi na usluge preporučene dostave postupovnih akata sudovima.

70

U pogledu dosega odstupanja predviđenog u članku 8. izmijenjene direktive, sud koji je uputio zahtjev i Komisija smatraju da, s obzirom na to da taj članak treba strogo tumačiti, on ne dopušta državama članicama da tu uslugu rezerviraju samo za jednog pružatelja usluga, niti im dopušta da uvedu povlasticu kao što je ona koja proizlazi iz nacionalnog pravila o kojem je riječ u glavnom postupku, nego samo dopušta državama članicama da predvide obvezu za stranke u postupku da postupovne akte sudu pošalju preporučenom dostavom.

71

U tom pogledu valja navesti da, prema navodima iz zahtjeva za prethodnu odluku, kojima ne proturječe drugi elementi spisa, članak 165. stavak 2. KPC‑a uvodi prednost u korist jednog pružatelja usluga na konkurentnom tržištu, koju drugi pružatelji usluga nemaju, jer se predaja postupovnih akata tom pružatelju usluga smatra podnošenjem sudu, s učinkom da je postupovni rok poštovan čak i ako takav akt sud zaprimi nakon isteka tog roka. Iz toga slijedi da je pitanje koje je važno u ovom slučaju ono može li se država članica temeljiti na članku 8. izmijenjene direktive kako bi uvela ili održala povlasticu kao što je ona koja proizlazi iz nacionalnog pravila o kojem je riječ u glavnom postupku.

72

Što se tiče svrhe članka 8. izmijenjene direktive, ona je navedena u uvodnoj izjavi 20. Direktive 97/67, prema kojoj „zbog javnog reda i javne sigurnosti, države članice mogu imati legitiman interes u povjeravanju jednom ili više tijela koja one odrede prava postavljanja poštanskih sandučića […]; iz istih razloga one imaju pravo odrediti tijelo ili tijela odgovorna za izdavanje poštanskih maraka […] i ona koja će biti odgovorna za pružanje usluga preporučene pošte u sudskim ili upravnim postupcima sukladno njihovom nacionalnom zakonodavstvu”. Iz toga slijedi da navedeni članak 8., koji je usprkos uzastopnim izmjenama Direktive 97/67 ostao nepromijenjen, treba tumačiti na način da se njime državama članicama dopušta, kad je riječ o usluzi preporučene dostave koja se koristi u sudskim postupcima, da odstupe od općeg pravila predviđenog u članku 7. izmijenjene direktive radi javnog reda i pravne sigurnosti i kada imaju legitiman interes.

73

U tim okolnostima, članak 8. izmijenjene direktive u vezi s uvodnom izjavom 20. Direktive 97/67, treba tumačiti na način da država članica za primjenu odstupanja koje taj članak predviđa mora opravdati javni interes.

74

Takvo tumačenje potvrđuju ciljevi koje slijedi propis kojeg je dio navedeni članak 8. Naime, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 25. i 56. Direktive 2008/6, njezin je cilj ostvarivanje unutarnjeg tržišta poštanskih usluga i prekid korištenja rezerviranog područja i posebnih prava kao načina osiguravanja financiranja univerzalne usluge. Međutim, omogućavanje državi članici da dodijeli ekskluzivno ili posebno pravo na liberaliziranom tržištu, bez ikakvog objektivnog opravdavanja, bilo bi protivno tim ciljevima.

75

Kad je riječ o članku 165. stavku 2. KPC‑a, Komisija je istaknula da se ni u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ni u pismenima poljske vlade ne upućuje na objektivno opravdanje za dodjelu prednosti koju on predviđa.

76

U tom je pogledu na raspravi pred Sudom poljska vlada navela da je u Poljskoj teritorijalna pokrivenost usluge preporučene dostave koju nude različiti pružatelji usluga vrlo neujednačena i da zato postoji interes da imaju sve dostave postupovnih akata sudovima istu razinu jamstva u pogledu sigurnosti dostave i rokova u kojima se pošiljke dostavljaju sudovima. Takav je razlog zbog kojeg je pružatelju koji je zadužen za univerzalnu uslugu, koji djeluje na cjelokupnom državnom području, dodijeljena predmetna prednost.

77

U ovom slučaju valja utvrditi da je prema elementima koji su podneseni Sudu, na temelju poljskog zakonodavstva, drugim pružateljima usluga također dopušteno dostavljati postupovne akte namijenjene sudovima i da se smatra da oni u tu svrhu raspolažu odgovarajućim organizacijskim i kadrovskim sredstvima. Osim toga, na temelju objašnjenja te vlade ne može se zaključiti po čemu bi razlika u pogledu postupovnih rokova ovisno o pružatelju usluga mogla poboljšati pravnu sigurnost i dobro sudovanje kojima ti rokovi doprinose. Međutim, u slučaju kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, u kojem dopuštenost pravnog sredstva ovisi o odabranom pružatelju usluga, čini se da se zaključci koji se temelje na pravnoj sigurnosti i dobrom sudovanju mogu čak protiviti takvoj razlici u pogledu postupovnih rokova. U tim okolnostima, zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku, omogućavanjem različitih rokova ovisno o pružatelju usluga koji je odabran između konkurentnih pružatelja usluga koji djeluju na istom tržištu, ne odgovara istinski nastojanju postizanja cilja javnog reda, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

78

S obzirom na te elemente, članak 8. izmijenjene direktive ne može se tumačiti na način da dopušta održavanje nacionalnog pravnog pravila kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku.

79

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje treba odgovoriti da prvu rečenicu članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive u vezi s člankom 8. te direktive treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalno pravno pravilo, kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku, prema kojem se samo predaja postupovnog akta u poštanskom uredu jedinog imenovanog pružatelja univerzalnih poštanskih usluga smatra podnošenjem takvog akta dotičnom sudu, i to bez objektivnog opravdanja koje se temelji na javnom redu ili javnoj sigurnosti.

80

Drugim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li prvu rečenicu članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a tumačiti na način da prednost koju na temelju nacionalnog pravnog pravila kao što je ono u glavnom postupku ima pružatelj usluga imenovan za osiguranje univerzalne usluge, ako se pokaže da je ona dodijeljena protivno prvoj rečenici tog članka 7. stavka 1., treba proširiti na druge pružatelje poštanskih usluga kako bi se izbjegla svaka diskriminacija. On također želi saznati može li se pojavni oblik države članice pozvati na izravni učinak te potonje odredbe u okviru postupka protiv pojedinca.

81

Tako se sud koji je uputio zahtjev ponajprije pita o posljedicama koje u okviru glavnog postupka treba izvući iz eventualne neusklađenosti članka 165. stavka 2. KPC‑a s izmijenjenom direktivom.

82

Kao prvo, valja navesti da je prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev tumačenje prema kojem je članak 165. stavak 2. KPC‑a u skladu s prvom rečenicom članka 7. stavka 1. izmijenjene direktive tumačenje contra legem. Osim toga, to bi tumačenje zahtijevalo da se odstupi od učinaka doslovnog tumačenja odredbe nacionalnog prava, što je, kad je riječ o postupovnom pravilu, upitna praksa.

83

U tom pogledu valja podsjetiti da iz sudske prakse Suda proizlazi da je nacionalni sud koji prilikom primjene nacionalnog prava mora tumačiti to pravo obvezan svoje tumačenje u najvećoj mogućoj mjeri uskladiti s tekstom i svrhom predmetne direktive kako bi ostvario njome propisani rezultat i na taj način poštovao obvezu iz članka 288. stavka 3. UFEU‑a. Obveza tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije svojstvena je sustavu uspostavljenom Ugovorom jer nacionalnom sudu omogućava da u okviru svoje nadležnosti osigura punu učinkovitost prava Unije kada odlučuje u određenom postupku (presuda od 19. siječnja 2010., Kücükdeveci, C‑555/07, EU:C:2010:21, t. 48. i navedena sudska praksa).

84

Također valja navesti da je zadaća nacionalnih sudova, vodeći računa o svim pravilima nacionalnog prava i primjenom načina tumačenja priznatih tim pravom, odlučiti može li se i u kojoj mjeri nacionalna odredba tumačiti u skladu s predmetnom direktivom a da rezultat ne bude tumačenje contra legem te nacionalne odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 22. siječnja 2019., Cresco Investigation, C‑193/17, EU:C:2019:43, t. 74. i navedenu sudsku praksu).

85

Naime, takvo tumačenje ograničeno je općim načelima prava Unije, osobito načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2009., Mono Car Styling, C‑12/08, EU:C:2009:466, t. 61. i navedenu sudsku praksu i od 19. travnja 2016., DI, C‑441/14, EU:C:2016:278, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

86

Sud koji je uputio zahtjev pita se o dosegu tih granica u okolnostima glavnog postupka u kojem se postavlja pitanje posljedica eventualne neusklađenosti s pravom Unije nacionalnog pravnog pravila u pogledu poštovanja dotične stranke u postupku zakonskog roka za podnošenje pravnog sredstva dotičnom nacionalnom sudu.

87

Međutim, u svojoj sudskoj praksi, Sud je potvrdio važnost, u pravnom poretku Unije, poštovanja postupovnih rokova kojima je cilj osiguranje pravne sigurnosti, izbjegavanjem neograničenog dovođenja u pitanje akata Unije koji proizvode pravne učinke, kao i zahtjevâ dobrog sudovanja i ekonomičnosti postupka (presuda od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 61.). Na istim se zaključcima temelji zahtjev za poštovanje postupovnih rokova predviđenih u pravnim porecima država članica.

88

Iz toga slijedi da u ovom slučaju i okolnost da bi tumačenje članka 165. stavka 2. KPC‑a u skladu s izmijenjenom direktivom dovelo do tumačenja contra legem te odredbe i okolnost da bi takvo tumačenje u skladu s direktivom moglo utjecati na primjenu pravila nacionalnog prava u području rokova za podnošenje pravnih sredstava kojima je cilj osigurati pravnu sigurnost postavljaju granice zahtjevu tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije.

89

Kao drugo, u pogledu toga može li se pojavni oblik države članice pozvati na izmijenjenu direktivu kako se u postupku protiv pojedinca ne bi primijenila odredba te države članice koja je suprotna izmijenjenoj direktivi, iz sudske prakse Suda proizlazi da bi dopuštanje da pojavni oblik države članice može pojedincu suprotstaviti odredbe direktive koju ta država nije pravilno prenijela u nacionalno pravo dovelo do toga da se toj državi omogući da izvuče prednost iz svojeg nepoštovanja prava Unije (vidjeti u tom smislu presude od 26. rujna 1996., Arcaro, C‑168/95, EU:C:1996:363, t. 36. i navedenu sudsku praksu, i od 12. prosinca 2013., Portgás, C‑425/12, EU:C:2013:829, t. 24. i 25.).

90

U ovom slučaju, prema navodima koji se nalaze u zahtjevu za prethodnu odluku, stranka koja se protiv pojedinca poziva na neusklađenost članka 165. stavka 2. KPC‑a s odredbama izmijenjene direktive je predsjednik KRUS‑a, to jest javno tijelo kvalificirano kao „pojavni oblik države”. Međutim, primjenom sudske prakse navedene u prethodnoj točki, javno tijelo, kao što je predsjednik KRUS‑a, ne može se kao takvo pozvati na izmijenjenu direktivu protiv pojedinca.

91

Posljedično, imajući u vidu okolnosti glavnog postupka, nije potrebno ispitati treba li prednost koju ima pružatelj koji je imenovan za osiguranje univerzalne usluge na temelju članka 165. stavka 2. KPC‑a, pod pretpostavkom da je ta prednost dodijeljena protivno izmijenjenoj direktivi, proširiti na druge pružatelje poštanskih usluga.

92

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo i treće pitanje treba odgovoriti da se javno tijelo koje se smatra pojavnim oblikom države članice kao takvo ne može pozvati na izmijenjenu direktivu protiv pojedinca.

93

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: