—

prihvati Mehdi Ben Alijevu tužbu i proglasi ju osnovanom;

—

hitno donese odluku, primjenjujući primjenjiva postupovna pravila;

—

odredi, za sve svrhe, mjeru upravljanja postupkom na temelju članka 64. svojeg Poslovnika kako bi se osiguralo da Komisija otkrije „sve dokumente o usvajanju” pobijane uredbe;

—

poništi, s trenutačnim učinkom, Odluku Vijeća (ZVSP) 2021/55 koja se na njega odnosi, dostavljenu dopisom pod brojem SGS 21/0041 od 25. siječnja 2021., poslanim preporučenom poštom 26. siječnja 2021. i primljenim 29. siječnja 2021., kojim se zahtjeva zadržavanje njegova imena na popisu osoba podvrgnutih mjerama ograničavanja koji se nalaze u prilogu Odluci Vijeća Europske unije 2011/72/ZVSP, kako je izmijenjena Odlukom Vijeća 2021/55/ZVSP, u Prilogu I Uredbi Vijeća (EU), kako je provedena Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2021/49 o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Tunisu te, s druge strane, poništi Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2021/49 o provedbi Uredbe (EU) br. 101/2011 o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Tunisu;

—

naloži Vijeću Europske unije da Mehdi Ben Aliju isplati ukupni iznos od 150 000 eura u svrhu naknade cjelokupne štete;

—

naloži Vijeću Europske unije da Mehdi Ben Aliju isplati iznos od 30 000 eura za troškove obrane u povodu ove tužbe te, također, u skladu s člankom 91. Poslovnika Općeg suda za troškove čiju je naknadu moguće tražiti;

—

naloži Vijeću Europske unije snošenje svih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, temelji se na nedovoljnoj pravnoj osnovi. Tužitelj tvrdi da je sankcija opravdana samo njezinom sposobnošću da postigne ciljeve zbog kojih je donesena i da samo utvrđivanje prijetnje miru nije dovoljno. Međutim, u ovom slučaju, Vijeće Europske unije opravdava mjere koje negativno utječu ciljem održivog razvoja tuniskog gospodarstva i njegovog društva. Dakle, sankcija koju primjenjuje Vijeće nije usmjerena na održavanje ili obnavljanje mira, već na ekonomski i demokratski razvoj tuniskog društva. Stoga se ova sankcija mora ukinuti ili izmijeniti.

2.

Drugi tužbeni razlog, temelji se na povredi pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Tužitelj najprije smatra da su primijenjeni postupci u fazi donošenja odluke kršili njegova temeljna prava zbog neravnoteže između danih razloga i poštivanja pojedinačnih prava. Zatim, u fazi određivanja, tužitelj tvrdi da su njegova prava povrijeđena nedovoljnim postupcima jer mu nisu dopustili da koristi učinkovit pravni lijek. Konačno, tužitelj tvrdi da u fazi izvršenja postupak odstupanja ne poštuje pravo na učinkovit pravni lijek.

3.

Treći tužbeni razlog, temelji se na povredi obveze obrazlaganja. Tužitelj se s tim u vezi poziva na nepostojanje odluke i preciznije na izlaganja države Tunis o relevantnim činjenicama koje bi mogle opravdati njegovo uvrštavanje na sporni popis.

4.

Četvrti tužbeni razlog, temelji na očitoj pogrešci u ocjeni. Prema tužiteljevu mišljenju, očita pogreška sastoji se u nedostatku dokaza o njegovom sudjelovanju u bilo kojem nezakonitom činu koji bi se sastojao od pronevjere tuniških javnih sredstava ili operacija pranja novca. Štoviše, optužba da je bio sudionik pri zloporabi ovlasti javnog službenika također nije potkrijepljena nikakvim dokazima.

5.

Peti tužbeni razlog, temelji se na povredi članaka 31., 46. i 55. Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije. U tom pogledu tužitelj tvrdi da se, u skladu s tim odredbama, privremena mjera zamrzavanja i konfiskacije mora temeljiti ili na odluci države stranke ili na izjavi o relevantnim činjenicama iste te države stranke uz opis zatraženih radnji. Međutim, prema njegovu mišljenju, mjere ograničavanja naložene su protiv njega bez poštivanja tih kriterija.

6.

Šesti tužbeni razlog, temelji se na pogrešci u ocjeni koju je Vijeće počinilo s obzirom na proporcionalnost mjera donesenih protiv tužitelja.

7.

Sedmi tužbeni razlog, temelji se na zlouporabi ovlasti.