Choose the experimental features you want to try

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62021CO0649

Rješenje potpredsjednika Suda od 22. veljače 2022.
Fastweb SpA protiv Europske komisije.
Žalba – Intervencija – Tržišno natjecanje – Koncentracije – Odluka kojom se koncentracija proglašava spojivom s unutarnjim tržištem i funkcioniranjem Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru pod uvjetom poštovanja određenih preuzetih obveza – Poduzetnik koji djeluje na tržištima na koja se odnosi koncentracija – Pravni interes za ishod spora – Dopuštanje.
Predmet C-649/21 P(I).

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2022:171

 RJEŠENJE POTPREDSJEDNIKA SUDA

22. veljače 2022. ( *1 )

[Tekst ispravljen rješenjem od 23. ožujka 2022.]

„Žalba – Intervencija – Tržišno natjecanje – Koncentracije – Odluka kojom se koncentracija proglašava spojivom s unutarnjim tržištem i funkcioniranjem Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru pod uvjetom poštovanja određenih preuzetih obveza – Poduzetnik koji djeluje na tržištima na koja se odnosi koncentracija – Pravni interes za ishod spora – Dopuštanje”

U predmetu C‑649/21 P(I),

povodom žalbe na temelju članka 57. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, podnesene 25. listopada 2021.,

Fastweb SpA, sa sjedištem u Milanu (Italija), koji zastupaju E. Cerchi, M. Merola i F. Caliento, avvocati,

žalitelj,

a druge stranke postupka su:

Iliad Italia SpA, sa sjedištem u Milanu, koji zastupaju D. Fosselard i D. Waelbroeck, avocats,

tužitelj u prvostupanjskom postupku,

Europska komisija, koju zastupaju G. Conte, J. Szczodrowski i C. Sjödin, u svojstvu agenata,

tuženik u prvostupanjskom postupku,

[Kako je ispravljeno rješenjem od 23. ožujka 2022.]

POTPREDSJEDNIK SUDA,

saslušavši nezavisnog odvjetnika M. Szpunara,

donosi sljedeće

Rješenje

1

Svojom žalbom društvo Fastweb SpA zahtijeva ukidanje rješenja Općeg suda Europske unije od 27. rujna 2021., Iliad Italia/Komisija (T‑692/20, neobjavljeno; u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2021:686), kojim je on odbio njegov zahtjev za intervenciju u potporu zahtjevu društva Iliad Italia SpA, tužitelja u prvostupanjskom postupku u predmetu T‑692/20.

Pravni okvir

2

Članak 2. stavak 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 od 20. siječnja 2004. o kontroli koncentracija između poduzetnika (SL 2004., L 24, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 73.) određuje:

„Koncentracija koja bi bitno ograničavala učinkovito natjecanje na zajedničkom tržištu ili njegovom značajnom dijelu, posebno kao rezultat stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja, ocjenjuje se nesukladnom sa zajedničkim tržištem.”

3

Članak 8. stavak 3. te uredbe određuje:

„Utvrdi li Komisija da pojedina koncentracija ne ispunjava kriterij propisan u članku 2. stavku 3. [...], donosi odluku kojom se ta koncentracija ocjenjuje nesukladnom sa zajedničkim tržištem.”

Okolnosti spora

4

Okolnosti spora iznesene su u točkama 1. do 8. pobijanog rješenja. One se za potrebe ovog postupka mogu sažeti kako slijedi.

5

Europska komisija primila je 17. siječnja 2020. obavijest o predloženoj koncentraciji (u daljnjem tekstu: prijavljena koncentracija), kojom su društva Vodafone Europe BV i Telecom Italia SpA namjeravala udružiti svoje djelatnosti upravljanja pasivnom infrastrukturom u Italiji u novom zajedničkom poduzeću pod nazivom Infrastrutture Wireless Italiane SpA (u daljnjem tekstu: INWIT).

6

Komisija je 6. ožujka 2020. primjenom Uredbe br. 139/2004 donijela Odluku C(2020) 1573 final kojom se prijavljena koncentracija proglašava spojivom s unutarnjim tržištem i Sporazumom o EGP‑u (predmet COMP/M.9674 – Vodafone ITALIA/TIM/INWIT JV) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

7

Komisija je u spornoj odluci najprije ocijenila vjerojatne učinke prijavljene koncentracije. U tom pogledu Komisija je, kao prvo, smatrala da prijavljena koncentracija izaziva ozbiljne sumnje u pogledu njezine spojivosti s unutarnjim tržištem zbog nekoordiniranih vertikalnih učinaka na tržištima pružanja usluga mobilnih telekomunikacija na malo i na veliko. Komisija, kao drugo, nije isključila mogućnost da prijavljena koncentracija može izazvati ozbiljne sumnje u njezinu spojivost s unutarnjim tržištem zbog, s jedne strane, nekoordiniranih vertikalnih učinaka na štetu pružatelja usluga na malo i na veliko bežičnih fiksnih telekomunikacija koje koriste tehnologiju fixed wireless access i, s druge strane, nekoordiniranih horizontalnih učinaka na pružanje usluga smještaja na pasivnim infrastrukturama za operatore mobilnih mreža, pružatelje koji upotrebljavaju tehnologiju fixed wireless access i za klijente koji nisu televizijska i radio tijela.

8

Nakon toga Komisija je smatrala da obveze koje su preuzela društva Vodafone Europe i Telecom Italia prijavljenu koncentraciju čine spojivom s unutarnjim tržištem i Sporazumom o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.). Iz toga je zaključila da prijavljena koncentracija, kako je izmijenjena nakon obveza koje su ponudile stranke koncentracije, ne sprečava na bitan način učinkovito tržišno natjecanje na tržištima na kojima su utvrđeni problemi tržišnog natjecanja.

9

Stoga se u spornoj odluci navodi da je prijavljena koncentracija spojiva s unutarnjim tržištem i Sporazumom o EGP‑u, pod uvjetom da stranke koncentracije poštuju uvjete i obveze navedene u preuzetim obvezama priloženima toj odluci.

Postupak pred Općim sudom i pobijano rješenje

10

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 18. studenoga 2020. društvo Iliad Italia pokrenulo je postupak za poništenje sporne odluke.

11

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 11. ožujka 2021. društvo Fastweb zatražilo je intervenciju u predmetu T‑692/20 u potporu zahtjevu društva Iliad Italia.

12

Opći je sud pobijanim rješenjem odbio taj zahtjev za intervenciju.

13

Opći je sud, kao prvo, u točki 24. tog rješenja utvrdio da Fastweb nije adresat sporne odluke.

14

Kao drugo, Opći je sud u točki 33. pobijanog rješenja presudio da Fastweb nije podnio dokaz da je morao ili da stvarno mora pri INWIT‑u sklopiti usluge smještaja svoje opreme za prijenos i da stoga nije udovoljio zahtjevu tereta dokazivanja koji snosi. U tom pogledu Opći sud je u točkama 26., 29. i 31. tog rješenja, među ostalim, istaknuo da iz sporne odluke kao i iz Komisijinih očitovanja proizlazi da Fastweb koristi alternative pasivnim infrastrukturama INWIT‑a i da nije dokazao da postoji opasnost da će se te alternative pokazati nedovoljnima za zadovoljenje njegovih potreba ili da će biti dovedene u pitanje neuspjehom partnerstva i suradnje uspostavljene između Fastweba i drugih operatora.

15

Opći sud je u točki 34. navedenog rješenja pojasnio da, u svakom slučaju, iako očitovanja Fastweba treba shvatiti na način da bi neuspjeh tog partnerstva ili te suradnje podrazumijevao da bi mu bile potrebne usluge smještaja INWIT‑a, takav neuspjeh predstavlja budući i hipotetski događaj koji ne dokazuje izravan i stvaran pravni interes za ishod postupka.

16

Kao treće, Opći je sud u točki 36. pobijanog rješenja smatrao da Fastweb nije dokazao da uvjeti i obveze nametnute strankama koncentracije na njegovu situaciju proizvode učinke različite od onih koji proizlaze iz njegova partnerstva i suradnje s drugim operatorima ili dodatne učinke uz one koji proizlaze iz tog partnerstva i suradnje.

Zahtjevi stranaka

17

Svojom žalbom Fastweb zahtijeva od Suda da:

ukine pobijano rješenje;

prihvati njegov zahtjev za intervenciju u predmetu T‑692/20 u potporu zahtjevu društva Iliad Italia i

naloži Komisiji snošenje troškova žalbenog postupka.

18

Komisija zahtijeva od Suda da:

odbije žalbu i

naloži Fastwebu snošenje troškova žalbenog postupka.

O žalbi

19

U prilog svojoj žalbi Fastweb ističe dva žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešnom obrazloženju i iskrivljavanju činjenica, a drugi na pogreškama koje se tiču prava prilikom primjene članka 40. Statuta Suda Europske unije.

Prvi žalbeni razlog

Argumentacija

20

Svojim prvim žalbenim razlogom Fastweb tvrdi da pobijano rješenje sadržava pogrešno obrazloženje i iskrivljenje činjenica jer je u tom rješenju Opći sud Fastwebu odbio priznati postojanje pravnog interesa za ishod postupka samo zato što on trenutačno upotrebljava alternativu pasivnim infrastrukturama INWIT‑a.

21

Međutim, jedino relevantno pitanje jest hoće li se pravni položaj ili ekonomska situacija Fastweba izmijeniti ili bi se mogla izmijeniti ako bi se prihvatio tužbeni zahtjev društva Iliad Italia kojim se traži poništenje sporne odluke. Opći je sud stoga trebao odlučiti o zahtjevu za intervenciju ocjenjujući posljedice poništenja sporne odluke na poslovnu aktivnost Fastweba. U tom okviru nije mogao izbjeći svoje oslanjanje na „pretpostavke” o učinku koncentracije jer se svaki interes za ishod postupka u području koncentracija nužno temelji na takvim „pretpostavkama”.

22

U ovom slučaju interes za intervenciju Fastweba je dokazan jer bi mu poništenje sporne odluke omogućilo da raspolaže najboljim konkurentskim uvjetima, pružajući mu pristup uslugama smještaja INWIT‑a kao dodatak ili zamjenu za one dobivene njegovim partnerstvom i suradnjom. Djelomično poništenje te odluke omogućilo bi Fastwebu da pristupi boljem rasponu lokacija INWIT‑a kao i da ima veću jasnoću u pogledu karakteristika tih lokacija i postupaka pristupa njima.

23

Opći je sud tako zanemario bitne elemente spora, osobito okolnost da bi mu nepostojanje bilo kakve alternative na tržištu za lokacije koje trenutačno upotrebljava INWIT uskratilo mogućnost pregovaranja u odnosu na svoje partnere i ograničilo tržišno natjecanje.

24

Fastweb također ističe da treba uzeti u obzir nekoliko dodatnih činjenica, to jest njegovo sudjelovanje u upravnom postupku pred Komisijom, njegovo svojstvo novog operatora tržišne mreže, prosljeđivanje podataka Komisiji o šteti pretrpljenoj zbog izostanka pristupa lokacijama INWIT‑a kao i sličnosti između njegova položaja i onoga društva Iliad Italia.

25

Komisija ističe nedopuštenost prvog žalbenog razloga ističući da Fastweb, s jedne strane, dovodi u pitanje činjenična utvrđenja Općeg suda a da pritom ne navodi ili dokazuje iskrivljavanje činjenica i, s druge strane, podnosi činjenične elemente koji nisu bili izneseni pred Općim sudom.

Ocjena

26

Najprije valja ispitati Komisijine argumente kojima se osporava dopuštenost prvog žalbenog razloga.

27

U tom pogledu valja, s jedne strane, podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u skladu s člankom 256. stavkom 1. drugim podstavkom UFEU‑a i člankom 58. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, žalba ograničena na pitanja prava, pri čemu je isključena ocjena činjenica. Opći je sud stoga jedini nadležan za ocjenu dokaza. Naime, ocjena tih elemenata ne čini, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pitanje prava koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru žalbenog postupka (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 21. lipnja 2016., Bundesverband der Pharmazeutischen Industrie/Allergopharma, C‑157/16 P(I), neobjavljeno, EU:C:2016:476, t. 9. i navedenu sudsku praksu).

28

Iako bi iznošenje određenih aspekata argumentacije koju je Fastweb iznio u prilog svojem prvom žalbenom razlogu moglo, doduše, dovesti do zaključka da je ona djelomično usmjerena na osporavanje činjeničnih ocjena Općeg suda, ipak ostaje činjenica da tim žalbenim razlogom Fastweb u biti tvrdi da je Opći sud ocijenio postojanje njegova interesa za ishod postupka na temelju pogrešnog kriterija koji se odnosi na izostanak stvarnog ili predvidljivog pristupa uslugama stranaka dotične koncentracije, iako je morao samo utvrditi može li se, s obzirom na predvidljive učinke te koncentracije na tržišne uvjete koji utječu na to društvo, njegov pravni položaj ili ekonomska situacija izmijeniti zbog poništenja sporne odluke.

29

Takav prigovor ulazi u nadležnost žalbenog suda jer se odnosi na pogrešku koja se tiče prava koju je navodno počinio Opći sud, tako da prvi žalbeni razlog treba smatrati dopuštenim u dijelu u kojem se odnosi na taj prigovor.

30

S druge strane, iz sudske prakse Suda proizlazi da bi dopuštanje stranci da pred Sudom prvi put iznese razlog koji nije iznijela pred Općim sudom dovelo do toga da bi joj se dopustilo da pred Sudom, čija je nadležnost u žalbenom postupku ograničena, pokrene postupak o sporu koji je širi od onoga o kojem je odlučivao Opći sud. Stoga je nadležnost Suda u žalbenom postupku ograničena na ocjenu pravnog rješenja razloga o kojima se raspravljalo u prvostupanjskom postupku (rješenje potpredsjednika Suda od 13. studenoga 2019., EDP España/Komisija, C‑536/19 P(I), neobjavljeno, EU:C:2019:965, t. 22. i navedena sudska praksa).

31

Međutim, tvrdeći da je Opći sud pogriješio kada nije uzeo u obzir činjenične elemente navedene u točki 24. ovog rješenja, koji zapravo nisu bili istaknuti u prvostupanjskom postupku, Fastweb Sudu zapravo podnosi razlog koji nije bio istaknut pred Općim sudom, a koji se temelji na tome da je njegov zahtjev za intervenciju morao biti prihvaćen na temelju tih činjeničnih elemenata. Argumente koji se temelje na navedenim činjeničnim elementima stoga treba odbaciti kao nedopuštene.

32

Nasuprot tomu, suprotno onomu što tvrdi Komisija, treba smatrati da argumenti Fastweba sažeti u točkama 22. i 23. ovog rješenja samo objašnjavaju relevantnost prikaza ekonomskog položaja tog društva, kako proizlazi iz točke 7. zahtjeva za intervenciju podnesenog Općem sudu, radi ocjene njegova interesa za ishod postupka, pa se ti argumenti stoga ne mogu odbaciti kao nedopušteni.

33

Kad je riječ o meritornom ispitivanju prvog žalbenog razloga, valja istaknuti da iz točaka 25. do 34. pobijanog rješenja proizlazi da je Opći sud smatrao da zahtjev za intervenciju društva Fastweb treba prihvatiti samo ako dokaže, uzimajući u obzir trenutačnu organizaciju njegovih operacija, da ima trenutačnu ili buduću potrebu za pristupom pasivnim infrastrukturama INWIT‑a i da stoga mora ili će stvarno morati sklopiti usluge smještaja pri INWIT‑u.

34

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 40. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije, svaka osoba može intervenirati pred sudovima Unije ako može dokazati pravni interes za ishod postupka pred nekim od njih.

35

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pojam „pravni interes za ishod postupka” u smislu navedenog članka 40. drugog stavka treba definirati s obzirom na sam predmet spora i shvatiti kao izravan i stvaran pravni interes za ishod samog zahtjeva, a ne kao interes u odnosu na istaknute razloge ili argumente. Naime, izraz „rješenje spora” odnosi se na konačnu odluku koja se zahtijeva, kakva bi se nalazila u izreci presude koja se mora donijeti (rješenje potpredsjednika Suda od 24. lipnja 2021., ratiopharm i dr./Komisija, C‑220/21 P(I), neobjavljeno, EU:C:2021:521, t. 18. i navedena sudska praksa).

36

Valja, među ostalim, provjeriti utječe li pobijani akt izravno na podnositelja zahtjeva za intervenciju i je li njegov pravni interes za ishod postupka stvaran. U načelu, pravni interes za ishod postupka može se smatrati dovoljno izravnim samo ako taj ishod može izmijeniti pravni položaj podnositelja zahtjeva za intervenciju (rješenje potpredsjednika Suda od 24. lipnja 2021., ratiopharm i dr./Komisija, C‑220/21 P(I), neobjavljeno, EU:C:2021:521, t. 19. i navedena sudska praksa).

37

Osim toga, treba praviti razliku između podnositelja zahtjeva za intervenciju koji dokazuju izravan interes za ishod zahtjeva koji su podnijele stranke spora u kojem žele intervenirati i onih koji dokazuju samo neizravan interes za ishod spora zbog sličnosti između njihove situacije i situacije neke od stranaka (rješenje potpredsjednika Suda od 24. lipnja 2021., ratiopharm i dr./Komisija, C‑220/21 P(I), neobjavljeno, EU:C:2021:521, t. 20. i navedena sudska praksa).

38

Što se konkretno tiče postojanja takvog interesa u području prava tržišnog natjecanja, valja istaknuti da odredbe UFEU‑a o pravilima o tržišnom natjecanju daju pravo na izbjegavanje tržišnog natjecanja iskrivljenog mjerama protivnima člancima 101., 102. i 107. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 43. i od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr., C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923, t. 112.).

39

Tako se moglo smatrati da se podnositelju zahtjeva za intervenciju mora priznati interes za ishod postupka kada program državnih potpora koji je predmet spora može imati izravne i stvarne posljedice na njegovu ekonomsku situaciju, osobito ako se ne može isključiti da projekt financiran putem takvog programa nudi alternativu uslugama koje pruža taj podnositelj i može imati posljedice na njegove aktivnosti (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 22. listopada 2019., Scandlines Danmark i Scandlines Deutschland/Komisija, C‑174/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:1096, t. 9., 22. i 40.).

40

Isto tako, konkurentima poduzetnika kojemu je Komisijina odluka pripisala zlouporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a, čija je ekonomska situacija izmijenjena predmetnim postupanjem, mogao se priznati njihov interes za intervenciju u potporu zahtjevu za odbijanje tužbe za poništenje Komisijine odluke (vidjeti u tom smislu rješenja predsjednika Suda od 21. veljače 2008., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, neobjavljeno, EU:C:2008:114, t. 9. i 10. i od 8. lipnja 2012., Schenker/Deutsche Lufthansa i dr., C‑602/11 P(I), neobjavljeno, EU:C:2012:337, t. 11. i 12.).

41

Iz članka 2. stavka 3. i članka 8. stavka 3. Uredbe br. 139/2004 proizlazi da Komisija treba proglasiti nespojivima s unutarnjim tržištem koncentracije koje bitno ograničavaju učinkovito tržišno natjecanje na tom tržištu ili njegovu značajnom dijelu, osobito zbog stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja.

42

S obzirom na te elemente, za poduzetnika koji djeluje na jednom tržištu ili više njih za koje je Komisija utvrdila da na njih mogu utjecati vjerojatni protutržišni učinci koncentracije treba u načelu smatrati da ima izravan i stvaran interes za ishod zahtjeva iz tužbe protiv odluke kojom se odobrava ta koncentracija, s obzirom na to da se ne može isključiti, u preliminarnom stadiju postupka povodom pravnog lijeka, da odobrenje navedene koncentracije i, ovisno o slučaju, uvjeti i obveze kojima je podvrgnuto to odobrenje mogu imati posljedice na djelatnost tog poduzetnika.

43

Okolnost da se takav poduzetnik trenutačno koristi uslugama drugog operatora koji nije stranka predmetne koncentracije ne može isključiti postojanje takvog interesa, s obzirom na to da, kao što to ističe Fastweb, izmjena konkurentske situacije koja proizlazi iz prijavljene koncentracije može, čak i u takvom slučaju, utjecati na ekonomske odabire tog poduzetnika i na mogućnost pregovaranja koju ima prilikom organiziranja svojih operacija.

44

Iz toga slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je Fastweb, kako bi dokazao svoj interes za rješenje predmeta T‑692/20, dužan podnijeti dokaz da ne može obavljati svoju djelatnost upotrebljavajući infrastrukture kojima trenutačno ima pristup na temelju partnerstva i suradnje s drugim operatorima te da je stoga morao ili mora stvarno pri društvu INWIT sklopiti usluge smještaja svoje opreme za transmisiju.

45

Slijedom toga, valja prihvatiti prvi žalbeni razlog.

46

S obzirom na navedeno, budući da se izreka pobijanog rješenja također temelji na razlogu koji se odnosi na usporedbu uvjeta i obveza nametnutih spornom odlukom, potrebno je ispitati drugi žalbeni razlog kojim se nastoji osporiti taj razlog.

Drugi žalbeni razlog

Argumentacija

47

Svojim drugim žalbenim razlogom Fastweb ističe da je Opći sud u točki 36. pobijanog rješenja počinio dvije pogreške koje se tiču prava.

48

S jedne strane, Opći sud nije poštovao članak 40. drugi stavak Statuta Suda Europske unije time što pravni interes za ishod postupka nije ocijenio u vezi sa zahtjevima društva Iliad Italia, nego temeljeći svoju ocjenu na analizi koju je Komisija primijenila u spornoj odluci. Opći sud stoga nije mogao odlučiti na temelju navodno pogrešnih ocjena iz te odluke.

49

S druge strane, Opći sud pogrešno je usporedio situaciju Fastweba sa situacijom drugih fizičkih i pravnih osoba time što je zahtijevao da dokaže da bi uvjeti i obveze nametnute spornom odlukom u odnosu na njega imale specifične učinke.

50

Komisija tvrdi da se drugi žalbeni razlog temelji na pogrešnom tumačenju pobijanog rješenja, s obzirom na to da je Opći sud ocijenio interes za ishod postupka Fastweba na temelju kriterija koji proizlaze iz ustaljene sudske prakse sudova Unije.

Ocjena

51

Suprotno onomu što je Opći sud presudio u točki 36. pobijanog rješenja, od poduzetnika koji djeluje na jednom tržištu ili više njih za koje je Komisija utvrdila da na njih mogu utjecati vjerojatni protutržišni učinci koncentracije ne može se zahtijevati da dokaže da se učinci uvjeta i obveza nametnutih strankama koncentracije na njegov položaj razlikuju od onih koji proizlaze iz njegovih postojećih odnosa s drugim operatorima.

52

Naime, kao što to Fastweb ističe, s obzirom na to da je cilj ispitivanja tužbe za poništenje podnesene protiv odluke kojom se odobrava koncentracija osobito procijeniti u kojoj su mjeri uvjeti i obveze nametnute tom odlukom dovoljne da se isključi nastanak protutržišnih učinaka u slučaju provedbe te koncentracije, od podnositelja zahtjeva za intervenciju ne može se očekivati da dokaže, u preliminarnom stadiju postupka, da su ti uvjeti i obveze nedovoljne za izbjegavanje takvih učinaka.

53

Osim toga, interes poduzetnika za poništenje odluke kojom se odobrava koncentracija koja se, kao što to proizlazi iz točaka 42. i 43. ovog rješenja, mora ocijeniti bez davanja odlučujućeg karaktera okolnosti da tom poduzetniku trenutačno pružaju usluge drugi operatori koji nisu stranke koncentracije, eventualna usporedba učinaka sporazuma sklopljenih s tim operatorima i onih zbog uvjeta i obveza nametnutih tom odlukom u svakom slučaju ne može biti odlučujuća za potrebe te ocjene.

54

Iz toga slijedi da valja prihvatiti drugi žalbeni razlog i, prema tome, ukinuti pobijano rješenje.

Zahtjev za intervenciju podnesen Općem sudu

55

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, ako Sud ukine odluku Općeg suda, on može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

56

U ovom slučaju Sud raspolaže potrebnim elementima kako bi konačno odlučio o zahtjevu za intervenciju Fastweba.

57

U svojem zahtjevu za intervenciju Fastweb tvrdi da je on kao pružatelj maloprodajnih i veleprodajnih mobilnih i fiksnih usluga jedan od operatora koji kupuju usluge smještaja na pasivnoj mrežnoj infrastrukturi. U tom pogledu ističe da mora imati pristup lokacijama INWIT‑a i da usluge smještaja na makrolokacijama kupuje od operatora kao što je to INWIT. Stoga smatra da bi poništenje sporne odluke imalo znatan utjecaj na njegov položaj.

58

Kao što to proizlazi iz točke 42. ovog rješenja, takvi su elementi, čije postojanje potvrđuje sporna odluka i Komisija ih nipošto ne osporava, dovoljni kako bi se utvrdilo da Fastweb ima izravan i stvaran pravni interes za ishod zahtjeva za poništenje sporne odluke koji je podnijelo društvo Iliad Italia, s obzirom na to da nije sporno da se njima utvrđuje da Fastweb djeluje na jednom tržištu ili više njih za koje je Komisija utvrdila da na njih mogu utjecati vjerojatni protutržišni učinci prijavljene koncentracije.

59

U tim okolnostima, i suprotno onomu što tvrdi Komisija, od Fastweba se ne može očekivati da preciznije dokaže zbog čega bi prijavljena koncentracija mogla izmijeniti njegov položaj kao pružatelja fiksnih usluga na malo i na veliko.

60

Osim toga, Komisijini argumenti kojima se nastoji zanijekati interes za intervenciju Fastweba zato što nije dokazao da bi partnerstvo i suradnja u kojima je Fastweb trenutačno uključen mogli biti dovedeni u pitanje ili da kupuje ili će stvarno kupiti usluge smještaja od INWIT‑a ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak zbog razloga navedenih u točki 43. ovog rješenja.

61

Stoga zahtjev za intervenciju koji je Fastweb podnio u predmetu T‑692/20 treba prihvatiti.

Troškovi

62

Kad je riječ o troškovima nastalima u vezi s ovom žalbom, na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči u sporu, on odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

63

Budući da je Fastweb podnio zahtjev da se Komisiji naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, nalaže joj se snošenje, osim vlastitih troškova, i onih Fastweba u žalbenom postupku.

64

Što se tiče troškova koji se odnose na zahtjev za intervenciju, u skladu s člankom 137. Poslovnika, koji se također primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., odluka o troškovima donosi se u presudi ili rješenju kojim se završava postupak.

65

Budući da je u ovom slučaju zahtjev za intervenciju Fastweba prihvaćen, o troškovima u vezi s njegovom intervencijom valja odlučiti naknadno.

 

Slijedom navedenog, potpredsjednik Suda rješava:

 

1.

Ukida se rješenje Općeg suda Europske unije od 27. rujna 2021., Iliad Italia/Komisija (T‑692/20, neobjavljeno, EU:T:2021:686).

 

2.

Društvu Fastweb SpA odobrava se intervencija u predmetu T‑692/20 u potporu zahtjevu društva Iliad Italia SpA.

 

3.

Europskoj komisiji nalaže se snošenje, osim vlastitih troškova, i onih društva Fastweb SpA u okviru žalbenog postupka.

 

4.

O troškovima u vezi s intervencijom društva Fastweb SpA odlučit će se naknadno.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: engleski

Top