–

za Eco Advocacy CLG, O. Clarke i A. O’Connell, solicitors, kao i O. Collins, SC, i C. Lenaghan, BL,

–

za An Bord Pleanála, D. Browne, BL, i B. Foley, SC, kao i B. Magee i J. Moore, solicitors,

–

za An Taisce – The National Trust for Ireland i ClientEarth AISBL, J. Kenny, BL, i F. Logue, solicitor,

–

za irsku vladu, M. Browne, A. Joyce i M. Tierney, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Carroll, BL, kao i P. Gallaghera i B. Kennedya, SC,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, uz asistenciju G. Palatielloa, avoccato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, C. Hermes i M. Noll‑Ehlers, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje osobito članka 4. stavaka 2. do 5. i Priloga III. Direktivi 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni [utjecaja] određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (SL 2012., L 26, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 27., str. 3.), kako je izmijenjena Direktivom 2014/52/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. (SL 2014., L 124, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2011/92) i članka 6. stavka 3. Direktive Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (SL 1992., L 206, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 2., str. 14.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Eco Advocacy CLG i An Bord Pleanála (Agencija za prostorno planiranje, Irska) u vezi s valjanošću građevinske dozvole koju je izdala potonja.

3

U skladu s člankom 6. stavkom 3. Direktive 92/43:

„Svaki plan ili projekt koji nije izravno povezan s upravljanjem područjem ili potreban za njegovo upravljanje, ali bi na njega mogao imati značajan utjecaj, bilo pojedinačno bilo u kombinaciji s ostalim planovima ili projektima, predmet je ocjene prihvatljivosti utjecaja koje bi mogao imati na to područje, s obzirom na ciljeve očuvanja područja. U svjetlu zaključaka procjene utjecaja na područje i sukladno odredbama stavka 4., nadležna tijela državne vlasti odobravaju plan ili projekt tek nakon što se uvjere da on neće negativno utjecati na cjelovitost dotičnog područja te, ako je to potrebno, nakon dobivanja mišljenja od šire javnosti.”

4

Člankom 4. stavcima 2. do 5. Direktive 2011/92 propisuje se:

„2.   U skladu s člankom 2. stavkom 4., za projekte koji su navedeni u Prilogu II. države članice određuju podliježu li procjeni u skladu s člancima 5. do 10. Države članice to određuju:

Države članice se mogu odlučiti za primjenu oba postupka iz točaka (a) i (b).

3.   Pri provedbi pojedinačnog pregleda ili određivanju pragova ili kriterija za potrebe stavka 2. moraju se uzeti u obzir relevantni kriteriji odabira navedeni u Prilogu III. Države članice mogu odrediti pragove ili kriterije kako bi utvrdile kada projekti ne moraju podlijegati ni donošenju odluke prema stavcima 4. i 5. ni procjeni utjecaja na okoliš, i/ili pragove ili kriterije kako bi utvrdile kada projekti u svakom slučaju podliježu procjeni utjecaja na okoliš, a ne podliježu donošenju odluke koja je navedena u stavcima 4. i 5.

4.   Ako države članice odluče tražiti odluku za projekte navedene u Prilogu II., nositelj projekta osigurava informacije o značajkama projekta i njegovu izglednom značajnom utjecaju na okoliš. Detaljan popis informacija koje treba dostaviti naveden je u Prilogu II. A. Nositelj projekta, ako je to primjenjivo, uzima u obzir dostupne rezultate drugih relevantnih procjena utjecaja na okoliš koje se provode na temelju zakonodavstva [Europske] Unije različitog od ove direktive. Nositelj projekta također može osigurati opis svih elemenata projekta i/ili mjera predviđenih kako bi se izbjeglo ili spriječilo ono što bi u protivnom moglo predstavljati značajan štetan utjecaj na okoliš.

5.   Nadležno tijelo donosi svoju odluku na temelju informacija koje nositelj projekta dostavi u skladu sa stavkom 4., uzimajući u obzir, ako je to primjenjivo, rezultate prethodnih provjera ili procjena utjecaja na okoliš, koje se provode na temelju zakonodavstva Unije različitog od ove Direktive. Odluka se stavlja na raspolaganje javnosti i u njoj se:

5

Članak 11. te direktive propisuje:

„1.   Države članice osiguravaju da se, sukladno odgovarajućem nacionalnom pravnom sustavu, članovima zainteresirane javnosti:

[…]

omogući pristup postupku preispitivanja pred sudom ili nekim drugim nezavisnim i nepristranim tijelom koje je određeno pravom radi pobijanja materijalne ili postupovne zakonitosti odluka, radnji ili propusta, u skladu s odredbama ove Direktive koje se odnose na sudjelovanje javnosti.

2.   Države članice određuju u kojoj je fazi moguće pobijanje odluka, radnji ili propusta.

[…]

4.   […]

„[Postupci sudskog preispitivanja] bit će pošteni, pravični i pravovremeni te ne smiju biti preskupi.

[…]”

6

U Prilogu III. navedenoj direktivi navedeni su kriteriji kojima se utvrđuje podliježu li projekti iz Priloga II. te iste direktive procjeni utjecaja na okoliš.

7

Spor iz glavnog postupka odnosi se na projekt izgradnje 320 stambenih jedinica u Charterschool Landu (Trim, okrug Meath, Irska), u blizini posebnog područja očuvanja rijeke Boyne i rijeke Blackwater (IE0002299) određenog na temelju Direktive 92/43 i područja posebne zaštite rijeke Boyne i rijeke Blackwater (IE0004232) određenog na temelju Direktive 2009/147/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. studenoga 2009. o očuvanju divljih ptica (SL 2010., L 20, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 32., str. 128. i ispravak SL 2015., L 75, str. 20.).

8

Nakon raznih neformalnih kontakata, zahtjev za građevinsku dozvolu za taj projekt podnesen je 8. srpnja 2020.

9

U projektu je predviđeno, među ostalim, da će se višak oborinske vode u planiranom stambenom naselju prikupljati u podzemnim spremnicima. Oni će raditi zajedno s odgovarajućim uređajima za kontrolu protoka vode koje će se postaviti na odvodne otvore svakog spremnika. Na cijev za dovod vode u spremnike ugradit će se separator s premosnicom prve kategorije radi pročišćavanja oborinske vode i uklanjanja iz nje mogućih kontaminanata prije nego što uđe u spremnik te se naposljetku iz njega izbaci. Voda bi se ispuštala u potok koji utječe u rijeku Boyne, a koji se nalazi oko 100 metara južno od lokacije predmetnog građevinskog projekta.

10

Na zahtjev za građevinsku dozvolu očitovali su se An Taisce – The National Trust for Ireland, nevladina organizacija, i Meath County Council (Vijeće okruga Meath, Irska), koji su izrazili određene sumnje u pogledu mogućeg utjecaja tog projekta na područja iz točke 7. ove presude, osobito na kvalitetu vode u rijeci Boyne i na zaštićene vrste o kojima je riječ.

11

Odlukom od 27. listopada 2020. Agencija za prostorno planiranje odobrila je navedeni projekt i izdala zatraženu građevinsku dozvolu, pri čemu je na temelju izvješća njezine inspektorice od 6. listopada 2020. smatrala da nisu bile potrebne ni procjene utjecaja na okoliš na temelju Direktive 2011/92, ni ocjena prihvatljivosti na temelju Direktive 92/43.

12

Nakon što mu je tužitelj iz glavnog postupka podnio tužbu protiv te odluke, sud koji je uputio zahtjev odbio je presudom od 27. svibnja 2021. (u daljnjem tekstu: presuda od 27. svibnja 2021.) razne prigovore istaknute protiv te tužbe, a zatim je potonju tužbu odbio u dijelu u kojem se temeljila na nacionalnom pravu i na određenim aspektima prava Unije.

13

Kad je riječ o tužbenim razlozima o kojima taj sud još nije odlučio, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da njima tužitelj među ostalim tvrdi, kao prvo, da se u odluci od 27. listopada 2020. izričito ne navodi u kojim je dokumentima izneseno obrazloženje Agencije za prostorno planiranje u pogledu njezine odluke da ne zahtijeva procjenu učinaka na okoliš u smislu Direktive 2011/92, ni ocjenu prihvatljivosti u smislu Direktive 92/43, kao drugo, da ta agencija nije odgovorila na sumnje koje su u svojim očitovanjima izrazili vijeće okruga Meath i An Taisce – The National Trust for Ireland i, kao treće, da navedena agencija nije izričito i pojedinačno razmotrila kriterije iz Priloga III. Direktivi 2011/92. Usto, navedeni sud ističe da je ta ista agencija smatrala da održiv sustav odvodnje o kojem je riječ nije bio mjera ublažavanja, nego standardan element stambenih projekata poput onoga o kojem je riječ u predmetnom slučaju.

14

Međutim, iz presude od 27. svibnja 2021. proizlazi da je tužitelj iz glavnog postupka prvi put na raspravi pred sudom koji je uputio zahtjev istaknuo prvu i treću tvrdnju iz prethodne točke.

15

U tim je okolnostima High Court (Visoki sud, Irska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

16

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije tumačiti na način da, kada stranka podnese tužbu za poništenje upravne odluke te se u prilog toj tužbi, izričito ili implicitno, poziva na poseban akt prava Unije, ali ne navede koje su točno odredbe tog propisa povrijeđene ili na koje se točno tumačenje poziva, nacionalni sud kojem je podnesena navedena tužba mora, ili može, razmotriti tu tužbu neovisno o eventualnom nacionalnom postupovnom pravilu koje zahtijeva da stranka u svojim pisanim podnescima navede konkretne povrede.

17

Sud koji je uputio zahtjev u svojem zahtjevu za prethodnu odluku ne navodi postupovno pravilo o kojem je riječ. Međutim, iz tog zahtjeva, spisa kojim Sud raspolaže i pisanih očitovanja podnesenih u okviru ovog postupka, proizlazi da je riječ o Rules of the Superior Courts (Postupovna pravila visokih sudova) prema kojima se, s jedne strane, zahtjev za sudski nadzor mora temeljiti na prikazu tužbenih zahtjeva i razloga na kojima se temelje ti zahtjevi, preciznim navođenjem svakog od tih razloga i navođenjem, za svaki tužbeni razlog, činjenica ili elemenata na koje se poziva u prilog tom razlogu i, s druge strane, tužitelj na raspravi ne može isticati nijedan razlog niti podnijeti bilo kakav zahtjev osim onih koji se nalaze u tom prikazu.

18

U ovom slučaju iz presude od 27. svibnja 2021. proizlazi da protivno tim postupovnim pravilima tužitelj iz glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev ističe tužbene razloge na kojima se temelje drugo, treće i šesto pitanje, zbog čega je taj sud prisiljen odbaciti te tužbene razloge kao nedopuštene, osim ako mu pravo Unije nalaže ili omogućuje da o njima odlučuje.

19

Slijedom toga, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor, valja smatrati da svojim prvim pitanjem taj sud u biti pita treba li pravo Unije tumačiti na način da mu se protivi nacionalno postupovno pravilo poput onog opisanog u točki 17. ove presude.

20

U tom pogledu, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 29. i 30. svojeg mišljenja, iako pravo Unije zahtijeva, na temelju članka 11. Direktive 2011/92 i članka 9. Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, potpisane u Aarhusu 25. lipnja 1998. i odobrene u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2005/370/EZ, od 17. veljače 2005. (SL 2005., L 124, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 3., str. 10.), da se udrugama za zaštitu okoliša zajamči pristup učinkovitom i poštenom postupku preispitivanja, njime se ne predviđa način i trenutak navođenja razloga kojima se osporava zakonitost relevantnih odluka, akata ili propusta.

21

Doista, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je, u nedostatku propisa Unije u nekom području, na nacionalnom pravnom poretku svake države članice da odredi nadležne sudove i utvrdi postupovna pravila o pravnim sredstvima namijenjenima zaštiti pravâ koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije, uz uvjet da, kao prvo, ta pravila nisu manje povoljna od onih koja uređuju slična pravna sredstva nacionalnog prava (načelo ekvivalentnosti) i, kao drugo, da u praksi ne onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje pravâ koja se dodjeljuju pravnim poretkom Zajednice (načelo djelotvornosti) (presuda od 7. lipnja 2007., van der Weerd i dr., C‑222/05 do C‑225/05, EU:C:2007:318, t. 28. i navedena sudska praksa).

22

Kao prvo, kad je riječ o načelu djelotvornosti, iz sudske prakse suda proizlazi da se u načelu ne zahtijeva da nacionalni sudovi po službenoj dužnosti istaknu razlog koji se temelji na povredi odredaba tog prava, kad bi ih ispitivanje tog razloga obvezalo na prekoračenje okvira spora kako su ga odredile stranke i oslanjanje na druge činjenice i okolnosti od onih na kojima stranka s interesom za primjenu navedenih odredaba temelji svoj zahtjev (presuda od 26. travnja 2017., Farkas, C‑564/15, EU:C:2017:302, t. 32. i navedena sudska praksa).

23

Osim toga, sud je tako presudio da su nacionalna postupovna pravila na temelju kojih se predmet spora određuje tužbenim razlozima istaknutima u trenutku podnošenja tužbe u skladu s načelom djelotvornosti jer osiguravaju dobro odvijanje postupka, osobito na način da se spriječi kašnjenje postupka zbog ocjene novih razloga (presuda od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 64. i navedena sudska praksa).

24

Doista, u ovom slučaju očito je da postupovna pravila o kojima je riječ, kako su opisana u točki 17. ove presude, nisu takve prirode da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava dodijeljenih direktivama 2011/92 i 92/43 o kojima je riječ u glavnom postupku, nego su, naprotiv, takve prirode da potiču dobro odvijanje postupka time što zahtijevaju da razlozi istaknuti u tužbi budu dovoljno precizni.

25

Naposljetku, iako je Sud već utvrdio da, u određenim područjima, a osobito u području zaštite potrošača, nacionalni sudovi mogu biti dužni po službenoj dužnosti ispitati poštovanje obveza koje proizlaze iz prava Unije u području prava zaštite potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2016., Radlinger i Radlingerová, C‑377/14, EU:C:2016:283, t. 66. i navedenu sudsku praksu), postojanje takvog zahtjeva, koji je posljedica posebnosti svojstvenih tim područjima i odredbama prava Unije o kojima je riječ, poput nužnosti uklanjanja neravnoteže koja postoji između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga, u ovom se slučaju ne može izvesti iz pravnih pravila Unije navedenih u tužbenim razlozima iz točke 18. ove presude.

26

Kao drugo, s obzirom na to da se, prema elementima kojima raspolaže Sud, postupovna pravila o kojima je riječ u glavnom postupku primjenjuju neovisno o tome odnose li se navodne povrede na irsko pravo ili na pravo Unije, proizlazi da ni ona nisu protivna načelu ekvivalentnosti.

27

Točno je da poštovanje tog načela zahtijeva da, kad odredbe unutarnjeg prava u vezi s postupovnim pravilima povjere sudu obvezu isticanja po službenoj dužnosti razloga koji se temelji na povredi nacionalnog prava, takva obveza mora na isti način vrijediti za razlog iste vrste koji se temelji na povredi prava Unije. Isto vrijedi ako nacionalno pravo povjeri sudu mogućnost isticanja takvog razloga po službenoj dužnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. travnja 2017., Farkas, C‑564/15, EU:C:2017:302, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

28

Međutim, u ovom slučaju nijedan element iz spisa kojim Sud raspolaže ne upućuje na to da, u skladu s irskim pravom, sud koji je uputio zahtjev ima takvu obvezu ili takvu mogućnost. Naprotiv, iz presude od 27. svibnja 2021. proizlazi da na temelju tog prava nacionalni sudovi moraju proglasiti nedopuštenima sve tužbene razloge koji su po svojoj prirodi poput onih navedenih u točki 18. ove presude, bilo da se temelje na povredi prava Unije ili nacionalnog prava, a koji u tužbi nisu bili izneseni zahtijevanom preciznošću.

29

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da pravo Unije treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalno postupovno pravilo prema kojem se, s jedne strane, zahtjev za sudski nadzor, kako prema nacionalnom pravu tako i prema odredbama prava Unije poput članka 4. stavaka 2. do 5. i Priloga III. Direktivi 2011/92 ili članka 6. stavka 3. Direktive 92/43, mora temeljiti na prikazu tužbenih zahtjeva i razloga na kojima se temelje ti zahtjevi, preciznim navođenjem svakog od tih razloga i navođenjem, za svaki tužbeni razlog, činjenica ili elemenata na koje se poziva u prilog tom razlogu i, s druge strane, tužitelj na raspravi ne može isticati nijedan razlog niti podnijeti bilo kakav zahtjev osim onih koji se nalaze u tom prikazu.

30

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, na drugo, treće i šesto pitanje nije potrebno odgovoriti.

31

Svojim petim pitanjem, koje valja razmotriti prije četvrtog pitanja, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 3. Direktive 92/43 tumačiti na način da nadležno tijelo države članice, kada smatra da ocjena prihvatljivosti nije potrebna, mora pružiti izričite i podrobne razloge na kojima je temeljilo svoju odluku i koji mogu otkloniti sve razumne znanstvene sumnje u pogledu učinaka planiranog projekta ili plana na lokaciju o kojoj je riječ te koji izričito i pojedinačno uklanjanju sve sumnje koje su u tom pogledu iznesene tijekom postupka sudjelovanja javnosti.

32

Ni članak 6. stavak 3. Direktive 92/43 ni nijedna druga njezina odredba ne predviđaju zahtjeve koje mora ispuniti obrazloženje odluka donesenih primjenom tog članka 6. stavka 3.

33

S obzirom na to, uvodno valja naglasiti da pravo na dobru upravu, u mjeri u kojoj odražava opće načelo prava Unije, sadržava zahtjeve koje države članice moraju poštovati kada provode pravo Unije. Među tim zahtjevima posebnu važnost ima obveza obrazlaganja odluka koje su donijela nacionalna tijela, zato što ona omogućuje njihovu adresatu da može braniti svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da pri potpunom poznavanju predmeta može odlučiti je li protiv odluke svrhovito podnositi pravno sredstvo. Ono je također nužno kako bi se sudovima omogućilo izvršavanje nadzora zakonitosti tih odluka (presuda od 9. studenoga 2017., LS Customs Services, C‑46/16, EU:C:2017:839, t. 39. i 40. i navedena sudska praksa).

34

Kao drugo, člankom 6. stavkom 3. Direktive 92/43 utvrđuje se postupak ocjene kojem je cilj prethodnom provjerom zajamčiti to da plan ili projekt koji nije izravno povezan s upravljanjem predmetnim područjem ili potreban za njegovo upravljanje, ali bi na njega mogao imati značajan utjecaj, bude odobren samo ako ne utječe negativno na cjelovitost tog područja (presuda od 29. srpnja 2019., Inter‑Environnement Wallonie i Bond Beter Leefmilieu Vlaanderen, C‑411/17, EU:C:2019:622, t. 117. i navedena sudska praksa).

35

U tom članku 6. stavku 3. razlikuju se dvije faze njime predviđenog postupka procjene.

36

Prva, predviđena prvom rečenicom te odredbe, zahtijeva da države članice provedu procjenu prihvatljivosti utjecaja plana ili projekta na zaštićeno područje kada postoji vjerojatnost da će taj plan ili taj projekt značajno utjecati na to područje. Druga faza, koja je predviđena u drugoj rečenici iste odredbe i koja nastupa nakon navedene procjene prihvatljivosti, omogućava odobrenje takvog plana ili projekta uz uvjet da on ne utječe negativno na cjelovitost dotičnog područja, uz iznimku predviđenu odredbama članka 6. stavka 4. Direktive 92/43 (presuda od 29. srpnja 2019., Inter‑Environnement Wallonie i Bond Beter Leefmilieu Vlaanderen, C‑411/17, EU:C:2019:622, t. 119. i navedena sudska praksa).

37

U tom pogledu, najprije, iz sudske prakse Suda proizlazi da se zahtjev za provođenje procjene prihvatljivosti utjecaja nekog plana ili projekta iz članka 6. stavka 3. Direktive 92/43 uvjetuje postojanjem vjerojatnosti ili opasnosti da će on imati značajan utjecaj na dotično područje. S obzirom na, osobito, načelo opreznosti, takva opasnost postoji kad se, uzimajući u obzir najbolje znanstvene spoznaje u toj materiji, ne može isključiti da taj plan ili projekt može utjecati na ciljeve očuvanja tog područja. Ocjena opasnosti mora se izvršiti osobito s obzirom na posebna obilježja i okolišne uvjete područja na koje se odnosi takav plan ili projekt (presuda od 29. srpnja 2019., Inter‑Environnement Wallonie i Bond Beter Leefmilieu Vlaanderen, C‑411/17, EU:C:2019:622, t. 134. i navedena sudska praksa).

38

Kao drugo, iz sudske prakse suda proizlazi da procjena prihvatljivosti utjecaja plana ili projekta podrazumijeva da se prije njegova odobrenja, uzimajući u obzir najbolja znanstvena dostignuća u tom području, moraju utvrditi svi aspekti toga plana ili projekta koji, samostalno ili zajedno s drugim planovima ili projektima, mogu utjecati na ciljeve očuvanja zaštićenog područja. Nadležna tijela državne vlasti odobravaju neku djelatnost jedino pod uvjetom da su sigurna da ta djelatnost nema štetne učinke na cjelovitost toga područja. Riječ je o takvom slučaju kada sa znanstvenog gledišta ne postoji razumna sumnja glede izostanka takvih učinaka (presuda od 29. srpnja 2019., Inter‑Environnement Wallonie i Bond Beter Leefmilieu Vlaanderen, C‑411/17, EU:C:2019:622, t. 120. i navedena sudska praksa).

39

Procjena provedena na temelju te odredbe ne može biti manjkava te se mora sastojati od potpunih, preciznih i konačnih utvrđenja i zaključaka, takvih da mogu otkloniti svaku razumnu znanstvenu sumnju o učincima radova koji su predviđeni na dotičnom zaštićenom području (presuda od 25. srpnja 2018., Grace i Sweetman, C‑164/17, EU:C:2018:593, t. 39. i navedena sudska praksa, i od 7. studenoga 2018., Holohan i dr., C‑461/17, EU:C:2018:883, t. 49.).

40

Takav zahtjev podrazumijeva da nadležno tijelo mora moći u dovoljnoj mjeri navesti razloge koji su mu omogućili, prije dodjele odobrenja, uvjerenost, unatoč eventualno iznesenim suprotnim mišljenjima, da je svaka razumna znanstvena sumnja isključena u pogledu utjecaja na okoliš planiranih radova na dotičnom području (vidjeti u tom smislu presudu od 7. studenoga 2018., Holohan i dr., C‑461/17, EU:C:2018:883, t. 51.).

41

Takvi zahtjevi obrazlaganja također moraju biti ispunjeni kada, kao u ovom slučaju, nadležno tijelo odobri projekt koji može utjecati na zaštićeno područje, a da pritom ne zahtijeva ocjenu prihvatljivosti u smislu članka 6. stavka 3. Direktive 92/43.

42

Iz toga slijedi da ako nadležno tijelo odluči odobriti takav projekt, a da pritom ne zahtijeva ocjenu prihvatljivosti u smislu te odredbe, pravo Unije ne nalaže tom tijelu da u obrazloženju takve odluke odgovori pojedinačno na svako pravno i činjenično pitanje koje su istaknule zainteresirane osobe tijekom upravnog postupka, ali navedeno tijelo ipak mora u dovoljnoj mjeri navesti razloge koji su mu prije izdavanja takvog odobrenja omogućili, unatoč suprotnim mišljenjima i opravdanim sumnjama koje su u tom postupku eventualno izražene, uvjerenost u to da je svaka razumna znanstvena sumnja u pogledu mogućnosti da taj projekt znatno utječe na to područje bila isključena.

43

S obzirom na prethodna razmatranja, na peto pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 3. Direktive 92/43 treba tumačiti na način da ako nadležno tijelo države članice odluči odobriti plan ili projekt koji bi mogao utjecati na zaštićeno područje na temelju te direktive, a da pritom ne zahtijeva ocjenu prihvatljivosti u smislu te odredbe, to tijelo nije dužno odgovoriti u obrazloženju svoje odluke na sva pravna i činjenična pitanja istaknuta tijekom upravnog postupka, ali ono ipak mora u dovoljnoj mjeri navesti razloge koji su mu prije izdavanja takvog odobrenja omogućili, unatoč suprotnim mišljenjima i opravdanim sumnjama koje su u tom postupku eventualno izražene, uvjerenost u to da je svaka razumna znanstvena sumnja u pogledu mogućnosti da taj projekt znatno utječe na to područje bila isključena.

44

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 3. Direktive 92/43 tumačiti na način da se, kako bi se utvrdilo je li potrebno provesti ocjenu prihvatljivosti utjecaja plana ili projekta na zaštićeno područje na temelju te direktive, mogu uzeti u obzir značajke tog plana ili projekta koje uključuju uklanjanje kontaminanata i koje stoga mogu imati za učinak smanjenje negativnih utjecaja navedenog plana ili projekta na to područje, ako su te značajke bile uključene kao standardna obilježja u taj isti plan ili projekt, neovisno o bilo kakvom utjecaju na navedeno područje.

45

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se to pitanje postavlja osobito s obzirom na presudu od 12. travnja 2018., People Over Wind i Sweetman (C‑323/17, EU:C:2018:244). Konkretnije, taj sud se pita je li, s obzirom na tu presudu, Agencija za prostorno planiranje mogla uzeti u obzir mjere opisane u točki 9. ove presude u svrhu svoje odluke da ne zahtijeva ocjenu prihvatljivosti utjecaja projekta o kojem je riječ u glavnom postupku na zone navedene u točki 7. ove presude.

46

U tom pogledu valja istaknuti da je u točki 40. presude od 12. travnja 2018., People Over Wind i Sweetman (C‑323/17, EU:C:2018:244). Sud utvrdio da članak 6. stavak 3. Direktive 92/43 treba tumačiti na način da, kako bi se utvrdilo je li potrebno naknadno provesti ocjenu prihvatljivosti utjecaja nekog plana ili projekta na područje o kojem je riječ, u fazi prethodne ocjene nije potrebno uzeti u obzir mjere kojima je cilj izbjeći ili smanjiti štetne učinke tog plana ili projekta na to područje.

47

Sud je u istoj presudi, među ostalim, smatrao da okolnost da se mjere kojima je cilj izbjeći ili smanjiti štetne učinke nekog plana ili projekta na područje o kojem je riječ uzimaju u obzir prilikom ocjene potrebe za provođenjem ocjene prihvatljivosti, pretpostavlja da postoji vjerojatnost postojanja štetnog utjecaja na područje te da je stoga potrebno provesti takvu ocjenu, a taj zaključak potvrđuje činjenica da se potpuna i precizna analiza mjera za sprječavanje ili smanjenje eventualnih značajnih učinaka na predmetno područje mora provesti upravo u fazi ocjene prihvatljivosti, a ne u fazi prethodne ocjene. Osim toga, Sud je utvrdio da ako bi se te mjere uzele u obzir u fazi prethodne ocjene, koristan učinak Direktive 92/43 mogao bi se dovesti u pitanje općenito, kao i osobito u fazi ocjene s obzirom na to da bi ta faza izgubila svoju svrhu i da bi postojala opasnost od izbjegavanja te faze ocjene koja, međutim, predstavlja ključno jamstvo predviđeno tom direktivom (vidjeti u tom smislu presudu od 12. travnja 2018., People Over Wind i Sweetman, C‑323/17, EU:C:2018:244, t. 35. do 37.).

48

Međutim, takva razmatranja ne mogu imati za učinak isključivanje uzimanja u obzir, tijekom faze prethodne procjene projekta, svih sastavnih elemenata tog projekta koji su njemu svojstveni i koji imaju za učinak smanjenje njegovih negativnih utjecaja na područje o kojem je riječ.

49

Stoga, kada takvi elementi nisu uključeni u osmišljavanje projekta s ciljem smanjenja negativnih utjecaja tog projekta na predmetno područje, nego kao standardne značajke koje se zahtijevaju za sve projekte iste vrste, ne može se smatrati, među ostalim, da su ti elementi pokazatelj vjerojatnosti značajnog ugrožavanja tog područja, suprotno mjerama navedenima u točkama 46. i 47. ove presude.

50

Međutim, podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, očito je da je uključivanje mjera iz točke 9. ove presude u osmišljavanje projekata poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku općenito propisano aktima planiranja i da je u ovom slučaju to bilo propisano planom razvoja okruga Meath 2013. – 2019., koji je, osim toga, bio predmet procjene utjecaja na okoliš na temelju Direktive 2001/42/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 27. lipnja 2001. o procjeni učinaka određenih planova i programa na okoliš (SL 2001., L 197, str. 30.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 17.).

51

Stoga, članku 6. stavku 3. Direktive 92/43, tumačenom s obzirom na načelo opreznosti, ne protivi se uzimanje u obzir takvih mjera u fazi prethodne ocjene tih projekata.

52

S obzirom na prethodna razmatranja, na četvrto pitanje valja odgovoriti da članak 6. stavak 3. Direktive 92/43 treba tumačiti na način da se – kako bi se utvrdilo je li potrebno provesti ocjenu prihvatljivosti utjecaja plana ili projekta na područje – mogu uzeti u obzir značajke tog plana ili projekta koje uključuju uklanjanje kontaminanata i koje stoga mogu imati za učinak smanjenje negativnih utjecaja navedenog plana ili projekta na to područje ako su te značajke, koje su svojstvene takvom planu ili projektu, bile uključene kao standardna obilježja u taj isti plan ili projekt, neovisno o bilo kakvom utjecaju na navedeno područje.

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje: