–

za osobu FV, R. Preininger, odvetnik,

–

za slovensku vladu, B. Jovin Hrastnik, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, B. Rous Demiri i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. te članaka 8. i 8.a Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), kako je izmijenjena Direktivom 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe FV, potrošača, i društva NOVA KREDITNA BANKA MARIBOR d.d., banke slovenskog prava, u vezi s ugovorom o kreditu i pravnim aktima koji se odnose na taj ugovor.

3

Dvanaesta i šesnaesta uvodna izjava Direktive 93/13 glase:

„budući […] da nacionalni zakoni za sada dozvoljavaju samo djelomičnu mogućnost usklađivanja; budući da ova Direktiva obuhvaća samo one ugovorne odredbe o kojima nisu vođeni pojedinačni pregovori; budući da bi državama članicama trebalo omogućiti da svojim nacionalnim propisima, strožim od onih iz ove Direktive, uz dužno poštovanje ugovora, svojim potrošačima pruže višu razinu zaštite;

[…]

budući da se ta procjena nepoštenosti odredaba koja se provodi u skladu s odabranim općim kriterijima, posebno u prodaji ili pružanju javnih usluga gdje se usluge pružaju kolektivno čime se u obzir uzima čimbenik solidarnosti među korisnicima, mora upotpuniti tako da se najprije općenito ocijene različiti uključeni interesi; budući da to predstavlja uvjet o dobroj vjeri; budući da prilikom donošenja procjene o dobroj vjeri posebnu pozornost treba posvetiti jačini polazišta pregovaračkih strana, zatim je li potrošač bio naveden da prihvati odredbu i je li roba ili usluga prodana ili pružena na temelju posebne narudžbe potrošača; budući da prodavatelj robe ili pružatelj usluga možda ispunjava uvjet o dobroj vjeri ako postupa pošteno i pravedno u odnosu na drugu stranu o čijim zakonitim interesima mora voditi računa”.

4

Članak 3. stavak 1. te direktive propisuje:

„Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.”

5

U članku 5. navedene direktive određuje se:

„U slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ako postoji sumnja oko značenja neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača. […]”

6

Članak 8. iste direktive navodi:

„Kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ova Direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom.”

7

Članak 8.a Direktive 93/13 u stavcima 1. i 2. određuje:

„1.   Kad država članica donosi odredbe u skladu s člankom 8. ona o tome kao i o naknadnim promjenama obavješćuje Komisiju, a posebno kad se tim odredbama:

2.   Komisija osigurava da su informacije iz stavka 1. potrošačima i trgovcima lako dostupne, između ostalog, i na odgovarajućoj internetskoj stranici.”

8

Članak 24. Zakona o varstvu potrošnikov (Zakon o zaštiti potrošača) (Uradni list RS, br. 98/04, pročišćena verzija, u daljnjem tekstu: ZVPot) u stavku 1. propisuje:

„1.   Ugovorne odredbe smatraju se nepoštenima ako:

9

Dana 19. rujna 2007. NOVA KREDITNA BANKA MARIBOR i majka osobe FV sklopile su ugovor o kreditu. Budući da je potonja preminula, osoba FV se 21. srpnja 2014. na temelju ugovora o pristupanju dugu obvezala vratiti preostali iznos ugovora o kreditu tuženiku u glavnom postupku. Tim je ugovorom korisnica kredita primila iznos od 149220 švicarskih franaka (CHF) (oko 89568 eura na dan sklapanja ugovora o kreditu), koji je trebalo vratiti u roku od 240 mjeseci.

10

Navedeni ugovor o kreditu ne sadržava odredbe o primjenjivom tečaju. Nasuprot tomu, u skladu s člankom 12. tog ugovora, rizik promjene tečaja u cijelosti snosi korisnica kredita.

11

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se u ovom slučaju ostvario rizik promjene tečaja jer je korisnica kredita na dan 29. siječnja 2018. tuženiku u glavnom postupku trebala još vratiti iznos od 72049,58 eura.

12

Osoba FV podnijela je 9. travnja 2018. tužbu Okrožnom sodišču v Mariboru (Okružni sud u Mariboru, Slovenija) radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu o kojem je riječ u glavnom postupku, ističući promjene tečaja između eura i švicarskog franka. Nakon što je taj sud odbio tu tužbu, osoba FV podnijela je žalbu Višjem sodišču v Mariboru (Žalbeni sud u Mariboru, Slovenija), sudu koji je uputio zahtjev.

13

Prema mišljenju tog suda, rješavanje spora koji se pred njim vodi ovisi, u biti, o tome je li članak 24. stavak 1. ZVPot‑a u skladu s tekstom i ciljevima Direktive 93/13. Konkretnije, taj sud želi znati može li se članak 3. stavak 1. te direktive prenijeti u nacionalno pravo na način da su uvjeti „dobre vjere” i „znatnije neravnoteže” različiti i međusobno neovisni, tako da u okolnostima predmeta koji se pred njim vodi nije potrebno ispitati je li tuženik u glavnom postupku postupao u dobroj vjeri.

14

Sud koji je uputio zahtjev smatra da iz zajedničkog tumačenja dvanaeste i šesnaeste uvodne izjave Direktive 93/13 kao i njezinih članaka 8. i 8.a proizlazi da države članice mogu donijeti odredbe kojima se osigurava viša razina zaštite potrošača od one zajamčene tom direktivom i da se u tom slučaju takve odredbe moraju priopćiti Komisiji. Međutim, prema njegovu mišljenju, Republika Slovenija Komisiji nije priopćila odredbe o uvjetima iz članka 3. stavka 1. Direktive 93/13.

15

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev navodi da iz sudske prakse Suda ne proizlazi nikakvo jasno tumačenje članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, na temelju kojeg bi mogao odlučiti jesu li tumačenje i primjena relevantne odredbe nacionalnog prava u skladu s ciljevima te direktive. Sud koji je uputio zahtjev osim toga navodi da iz nekoliko odluka Vrhovnog sodišča (Vrhovni sud, Slovenija) proizlazi da dva uvjeta iz članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 treba tumačiti kao kumulativna, što je protivno interesima potrošača i pruža manju zaštitu od one koju jamči nacionalno pravo. Sud koji je uputio zahtjev smatra da takvo stajalište nije u skladu sa sudskom praksom Suda koja, iako nacionalnim vrhovnim sudovima dopušta da preciznije definiraju kriterije koje je sam definirao Sud, njima ne dopušta da spriječe niže sudove da potrošačima zajamče puni učinak Direktive 93/13 kao i djelotvoran pravni lijek za obranu svojih prava.

16

U tim je okolnostima Višje sodišče v Mariboru (Žalbeni sud u Mariboru, Slovenija) odlučilo prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 3. stavak 1. u vezi s člancima 8. i 8.a Direktive Vijeća [93/13] tumačiti na način da im se ne protive nacionalne odredbe kojima se dva uvjeta, odnosno uvjeti ‚dobre vjere’ i ‚znatnije neravnoteže’ kvalificiraju kao alternativni (različiti, samostalni i međusobno neovisni uvjeti), tako da je u svrhu odlučivanja o nepoštenosti ugovorne odredbe dovoljno postojanje određenih činjenica koje se mogu pripisati samo jednom od dvaju navedenih uvjeta?”

17

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. i članak 8. Direktive 93/13 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis koji dopušta utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe kada na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz ugovora a da se u takvom slučaju ne ispituje zahtjev „dobre vjere” u smislu tog članka 3. stavka 1.

18

Najprije valja pojasniti da Direktiva 93/13 nalaže državama članicama da predvide mehanizam koji bi osigurao da se može provjeriti svaka ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori kako bi se ocijenila njezina eventualna nepoštenost. U tom kontekstu, na nacionalnom je sudu da utvrdi, uzimajući u obzir kriterije iz članka 3. stavka 1. i članka 5. Direktive 93/13, ispunjava li, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, takva odredba zahtjeve dobre vjere, ravnoteže i transparentnosti utvrđene tom direktivom (presuda od 7. studenoga 2019., Profi Credit Polska, C‑419/18 i C‑483/18, EU:C:2019:930, t. 53. i navedena sudska praksa).

19

Na temelju članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz tog ugovora.

20

Upućivanjem na pojmove „dobre vjere” i „znatnije neravnoteže” na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz ugovora, članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 samo apstraktno definira elemente koji čine nepoštenom ugovornu odredbu o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori (presuda od 27. siječnja 2021., Dexia Nederland, C‑229/19 i C‑289/19, EU:C:2021:68, t. 47. i navedena sudska praksa).

21

Sud je tako presudio da, kako bi se utvrdilo stvara li neka odredba na štetu potrošača „znatniju neravnotežu” u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz ugovora, osobito valja uzeti u obzir pravila koja se primjenjuju u nacionalnom pravu u slučaju nepostojanja sporazuma stranaka u tom smislu. Na temelju takve usporedne analize nacionalni sudac moći će procijeniti stavlja li ugovor i, ako da, u kojoj mjeri, potrošača u nepovoljniji pravni položaj u odnosu na onaj predviđen nacionalnim pravom koje je na snazi. Isto tako, u tu se svrhu čini relevantnim ispitati pravnu situaciju u kojoj se nalazi taj potrošač s obzirom na sredstva kojima raspolaže, u skladu s nacionalnim propisom, za sprečavanje korištenja nepoštenih uvjeta (presuda od 27. siječnja 2021., Dexia Nederland, C‑229/19 i C‑289/19, EU:C:2021:68, t. 48. i navedena sudska praksa).

22

Osim toga, ispitivanje postojanja eventualne „znatnije neravnoteže” ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je bila predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji se potrošaču stavljaju na teret tom odredbom, s druge strane. Naime, znatnija neravnoteža može proizići iz same činjenice dovoljno ozbiljnog ugrožavanja pravnog položaja u kojem je potrošač, kao stranka predmetnog ugovora, stavljen na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja, u skladu s tim odredbama, ima na temelju tog ugovora ili prepreke njihovu izvršavanju ili pak zbog stavljanja na njegov teret dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 27. siječnja 2021., Dexia Nederland, C‑229/19 i C‑289/19, EU:C:2021:68, t. 49. i navedena sudska praksa).

23

Kad je riječ o pitanju je li ispunjen zahtjev „dobre vjere” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, iz sudske prakse proizlazi da, s obzirom na šesnaestu uvodnu izjavu te direktive, nacionalni sud u tu svrhu mora provjeriti je li trgovac, postupajući pošteno i pravedno s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti predmetnu odredbu nakon pojedinačnih pregovora (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 50. i navedena sudska praksa).

24

Stoga, kao što to proizlazi iz šesnaeste uvodne izjave te direktive, zahtjev „dobre vjere” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 element je koji omogućava provjeru je li trgovac postupao pošteno i pravedno s potrošačem, o čijim legitimnim interesima mora voditi računa. Iz te uvodne izjave također proizlazi da prilikom ocjene dobre vjere treba obratiti posebnu pozornost na snagu pregovaračkih stajališta stranaka, na pitanje je li potrošač na neki način bio potican da se složi s odredbom i jesu li roba ili usluge prodane ili isporučene na posebnu narudžbu potrošača.

25

Osim toga, Sud je već pojasnio da je pojam „dobre vjere” svojstven ispitivanju nepoštene naravi ugovorne odredbe (rješenje od 17. studenoga 2021., Unión de Créditos Inmobiliarios, C‑79/21, neobjavljeno, EU:C:2021:945, t. 38.).

26

Slijedom toga, na nacionalnom je sudu da ocijeni, s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i, kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 49. i navedena sudska praksa).

27

U tim okolnostima valja smatrati da dva elementa iz članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 zahtijevaju, s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja, ocjenu nacionalnog suda s obzirom na njihove kriterije kako bi potom utvrdio je li odredba o kojoj je riječ nepoštena, pri čemu valja pojasniti da ocjena tih elemenata na temelju tih kriterija ne isključuje postojanje veze između njih.

28

Osim toga, transparentnost ugovorne odredbe, kako se zahtijeva člankom 5. Direktive 93/13, također je jedan od elemenata koje treba uzeti u obzir u okviru ocjene nepoštenosti te odredbe koju nacionalni sud treba provesti na temelju članka 3. stavka 1. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑609/19, EU:C:2021:469, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

29

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati može li sukladno slovenskim propisima odlučiti o sporu u glavnom postupku a da ne ispita je li trgovac postupao u dobroj vjeri. Stoga se postavlja pitanje može li postojanje znatnije neravnoteže između prava i obveza stranaka proizašlih iz ugovora na štetu potrošača, u skladu s pravom Unije, biti dovoljno za utvrđivanje nepoštenosti ugovorne odredbe.

30

U tom pogledu najprije valja istaknuti da se prema dvanaestoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13 njome provodi samo djelomično i minimalno usklađivanje nacionalnih zakonodavstava o nepoštenim odredbama, ostavljajući mogućnost državama članicama da svojim nacionalnim propisima, strožim od onih iz te direktive, uz poštovanje UFEU‑a, svojim potrošačima pruže višu razinu zaštite. Osim toga, na temelju članka 8. navedene direktive, države članice mogu u području koje ona uređuje usvojiti ili zadržati strože odredbe spojive s tim Ugovorom kako bi osigurale višu razinu zaštite potrošača (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C‑243/20, EU:C:2021:1045, t. 54. i navedena sudska praksa).

31

Nadalje, valja podsjetiti na to da je Direktiva 93/13 u slovenski pravni poredak prenesena ZVPot‑om. Tako članak 24. stavak 1. ZVPot‑a predviđa četiri slučaja, povezana veznikom „ili”, u kojima se ugovorna odredba smatra nepoštenom. Među tim slučajevima nalaze se onaj da se ugovornom odredbom na štetu potrošača stvara znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz ugovora (prva alineja) i onaj da se ugovornom odredbom povređuju načela dobre vjere i lojalnosti (četvrta alineja).

32

U tom kontekstu, s obzirom na pisana očitovanja slovenske vlade o pojmu „načelo dobre vjere i lojalnosti”, valja naglasiti da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, na Sudu da u okviru raspodjele nadležnosti između potonjeg i nacionalnih sudova uzme u obzir činjenični i pravni kontekst u kojem se nalaze prethodna pitanja, kako je definiran odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, tako da se ispitivanje zahtjeva za prethodnu odluku ne može provesti s obzirom na tumačenje nacionalnog prava na koje se poziva vlada države članice ili stranka glavnog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 15. travnja 2021., État belge (Elementi nastali nakon donošenja odluke o transferu), C‑194/19, EU:C:2021:270, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

33

Uostalom, kao što je to navedeno u točkama 23. i 24. ove presude, zahtjev „dobre vjere” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 treba tumačiti s obzirom na šesnaestu uvodnu izjavu te direktive.

34

Naposljetku, u skladu s člankom 8. Direktive 93/13, države članice u načelu su slobodne proširiti zaštitu predviđenu člankom 3. stavkom 1. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 19. rujna 2019., Lovasné Tóth, C‑34/18, EU:C:2019:764, t. 47.), pod uvjetom da predmetni nacionalni propis potrošačima osigurava višu razinu zaštite i ne povređuje odredbe Ugovorâ (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2020., Condominio di Milano, via Meda, C‑329/19, EU:C:2020:263, t. 37.).

35

Nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku teži cilju zaštite potrošača zajamčenom Direktivom 93/13. Osim toga, on može potrošačima, u skladu s člankom 8. te direktive, osigurati višu razinu zaštite od one koja je njome uspostavljena, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, uzimajući također u obzir nacionalnu sudsku praksu u tom području.

36

Osim toga, uzimajući u obzir pitanja suda koji je uputio zahtjev, valja istaknuti da je Komisija u svojim očitovanjima podnesenima Sudu navela da su je slovenska tijela pravilno obavijestila o relevantnim pravilima koja se odnose na načine ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi, u skladu s onim što je predviđeno člankom 8.a Direktive 93/13, tako da ta odredba u ovom slučaju ne može utjecati na zatraženo tumačenje.

37

S obzirom na prethodno navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. i članak 8. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis koji dopušta utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe kada na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz ugovora a da se u takvom slučaju ne ispituje zahtjev „dobre vjere” u smislu tog članka 3. stavka 1.

38

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članak 3. stavak 1. i članak 8. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima

treba tumačiti na način da im se:

ne protivi nacionalni propis koji dopušta utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe kada na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz ugovora a da se u takvom slučaju ne ispituje zahtjev „dobre vjere” u smislu tog članka 3. stavka 1.