–

za Tilman SA, N. Cariat, A. Hoc i B. Hoc,

–

za Unilever Supply Chain Company AG, W. van Eeckhoutte, advocaat,

–

za belgijsku vladu, M. Jacobs, C. Pochet i M. van Regemorter, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller, U. Bartl, M. Hellmann i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za švicarsku vladu, N. Marville‑Dosen i J. Schickel‑Küng, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Azéma i S. Noë, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 23. stavka 1. točke (a) 1. i članka 23. stavka 2. Konvencije o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane 30. listopada 2007., čije je sklapanje u ime Europske zajednice odobreno Odlukom Vijeća 2009/430/EZ od 27. studenoga 2008. (SL 2009., L 147, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 128.; u daljnjem tekstu: Luganska konvencija II).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Tilman SA, čije se sjedište nalazi u Belgiji, i društva Unilever Supply Chain Compagny AG (u daljnjem tekstu: Unilever), čije se sjedište nalazi u Švicarskoj, u vezi s iznosima iskazanima na računima društva Tilman koje društvo Unilever nije platilo.

3

Lugansku konvenciju II potpisale su Europska zajednica, Kraljevina Danska, Republika Island, Kraljevina Norveška i Švicarska Konfederacija.

4

U skladu s člankom 1. stavkom 3. te konvencije:

„U ovoj Konvenciji izraz ‚država koju obvezuje ova Konvencija’ znači svaku državu koja je ugovorna stranka ove Konvencije ili država članica Europske zajednice. Također može značiti Europsku zajednicu.” [neslužbeni prijevod]

5

Člankom 23. navedene konvencije, naslovljenim „Prorogacija nadležnosti”, u stavcima 1. i 2. određuje se:

„1.   Ako su se stranke, od kojih jedna ili više njih imaju domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija, sporazumjele da sud ili sudovi države koju obvezuje ova Konvencija imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u vezi s određenim pravnim odnosom, nadležni su taj sud ili sudovi.. Takva je nadležnost isključiva, osim ako se stranke sporazumiju drukčije. Takav sporazum o prenošenju nadležnosti postiže se:

2.   Svaka komunikacija elektroničkim sredstvima koja omogućuje trajni zapis sporazuma smatra se jednaka ‚pisanom obliku’.” [neslužbeni prijevod]

6

U skladu s člankom 64. stavcima 1. i 2. te konvencije:

„1.   Ova Konvencija ne dovodi u pitanje primjenu od strane država članica Europske zajednice Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 [od 22. prosinca 2000.] o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima [(SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.; u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I)] i svih njezinih izmjena, Konvencije o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima [(SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.)], potpisane u Bruxellesu 27. rujna 1968., i Protokola o tumačenju te konvencije na Sudu Europskih zajednica, potpisanog u Luksemburgu 3. lipnja 1971., kako su izmijenjeni konvencijama o pristupu navedenoj konvenciji i navedenom protokolu država pristupnica Europskim zajednicama [(u daljnjem tekstu: Briselska konvencija)] te Sporazuma između Europske zajednice i Kraljevine Danske o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanog u Bruxellesu 19. listopada 2005.

2.   Međutim ova se Konvencija u svakom slučaju primjenjuje:

[…]” [neslužbeni prijevod]

7

Na temelju članka 1. stavka 1. Protokola br. 2 o ujednačenom tumačenju [Luganske konvencije II] i stalnom odboru:

„Svaki sud koji primjenjuje i tumači ovu Konvenciju odgovarajuću pažnju posvećuje načelima navedenima u konkretnim odlukama o određenoj odredbi/odredbama ili sličnoj odredbi/odredbama Luganske konvencije iz 1988. i instrumentima iz članka 64. stavka 1. Konvencije, koji su doneseni od strane sudova država koje obvezuje ova Konvencija i Suda Europskih zajednica.” [neslužbeni prijevod]

8

Člankom 23. stavcima 1. i 2. Uredbe Bruxelles I predviđa se:

„1.   Ako se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom, nadležan će biti taj sud ili ti sudovi. Takva je nadležnost isključiva, osim ako se stranke sporazumiju drukčije. Takav sporazum o prenošenju nadležnosti postiže se:

2.   Svako priopćenje elektroničkim sredstvima koja osiguravaju trajni zapis dogovora jednako je vrijedno kao i ‚pisani oblik’.”

9

Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.) stavila je izvan snage Uredbu Bruxelles I.

10

Članak 25. Uredbe Bruxelles I.a, naslovljen „Prorogacija nadležnosti”, koji se nalazi u poglavlju II. te uredbe, naslovljenom „Nadležnost”, glasi:

„1.   Ako su se stranke neovisno o njihovu domicilu sporazumjele da sud ili sudovi države članice imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u vezi određenog pravnog odnosa, taj sud ili sudovi je nadležan/su nadležni, osim ako je sporazum ništav u pogledu njegove materijalne valjanosti prema pravu te države članice. Takva je nadležnost isključiva, osim ako se stranke sporazumiju drukčije. Sporazum o nadležnosti se sklapa:

2.   Svaka komunikacija elektroničkim sredstvima koja omogućuje trajni zapis sporazuma smatra se jednaka ‚pisanom obliku’.

[…]”

11

Člankom 2. Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2020., L 29, str. 7.), koji je potpisan u Bruxellesu i Londonu 24. siječnja 2020. i stupio na snagu 1. veljače 2020. (u daljnjem tekstu: Sporazum o povlačenju), određuje se:

„Za potrebe ovog Sporazuma primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]”

12

Člankom 67. tog sporazuma, naslovljenim „Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka i s time povezana suradnja središnjih tijela”, u njegovu stavku 1., predviđa se:

„U Ujedinjenoj Kraljevini i u državama članicama u situacijama koje uključuju Ujedinjenu Kraljevinu, na sudske postupke pokrenute prije isteka prijelaznog razdoblja i na postupke ili mjere povezane s tim pravnim postupcima u skladu s člancima 29., 30. i 31. Uredbe [Bruxelles I.a] […] primjenjuju se sljedeći akti ili odredbe:

[…]”

13

U skladu s člankom 126. navedenog sporazuma, naslovljenim „Prijelazno razdoblje”:

„Uspostavlja se prijelazno ili provedbeno razdoblje koje počinje na dan stupanja na snagu ovog Sporazuma i završava 31. prosinca 2020.”

14

Članak 127. tog sporazuma, naslovljen „Područje primjene prijelaznih odredaba”, glasi:

„1.   Ako ovim Sporazumom nije predviđeno drukčije, tijekom prijelaznog razdoblja na Ujedinjenu Kraljevinu i u Ujedinjenoj Kraljevini primjenjuje se pravo Unije.

[…]

6.   Ako ovim Sporazumom nije predviđeno drukčije, podrazumijeva se da tijekom prijelaznog razdoblja sva upućivanja na države članice u pravu Unije koje se primjenjuje u skladu sa stavkom 1. i kako ga provode i primjenjuju države članice uključuju Ujedinjenu Kraljevinu.

[…]”

15

Društva Tilman i Unilever sklopila su 22. studenoga 2010. prvi ugovor na temelju kojeg se prvo društvo obvezalo da će, za račun drugog društva, stavljati u ambalažu i pakirati kutije čajnih vrećica po određenoj cijeni.

16

Drugim ugovorom sklopljenim 6. siječnja 2011. izmijenjena je dogovorena cijena. U tom ugovoru bilo je navedeno da se na njega, u nedostatku drugih odredbi, primjenjuju opći uvjeti kupnje proizvoda društva Unilever. Ti opći uvjeti, koji su se mogli pregledati i preuzeti na internetskoj stranici putem hiperpoveznice koja se nalazila u navedenom ugovoru, predviđali su da se svaka ugovorna strana „neopozivo podvrgava isključivoj nadležnosti engleskih sudova za rješavanje svih sporova koji mogu izravno ili neizravno proizići iz ugovora”.

17

Nakon izmjene načinâ izdavanja računa, među strankama je nastao spor o povećanju cijene koja je iskazana na računima te je društvo Unilever tek djelomično platio račune koje je izdalo društvo Tilman.

18

Društvo Tilman je podnijelo tužbu protiv društva Unilever pred belgijskim sudovima radi isplate preostalih nepodmirenih iznosa. Društvo Unilever je tada istaknulo da su primjenom općih uvjeta ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku za odlučivanje u sporu isključivo nadležni engleski sudovi.

19

Presudom od 12. kolovoza 2015. belgijski prvostupanjski sud proglasio se nadležnim za odlučivanje u sporu, pri čemu je presudio da se na ugovor primjenjuje englesko pravo i da ga treba tumačiti prema engleskom pravu.

20

Društvo Tilman je podnijelo žalbu protiv te presude tvrdeći da se na ugovor primjenjuje belgijsko pravo i da ga treba tumačiti prema belgijskom pravu. Društvo Unilever je podnijelo protužalbu u kojoj je tvrdilo da nisu nadležni belgijski sudovi, nego engleski sudovi.

21

Presudom od 12. veljače 2020. Cour d’appel de Liège (Žalbeni sud u Liègeu, Belgija) prihvatio je prigovor nenadležnosti koji je istaknulo društvo Unilever te je presudio da, u skladu s klauzulom o prenošenju nadležnosti sadržanom u općim uvjetima ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku, belgijski sudovi nisu nadležni za odlučivanje o sporu koji je proizišao iz izvršenja navedenog ugovora.

22

Društvo Tilman je podnijelo žalbu u kasacijskom postupku protiv te presude Cour de cassationu (Kasacijski sud, Belgija), pozivajući se na povredu članka 23. stavaka 1. i 2. Luganske konvencije II. Naime, društvo Tilman smatra da je Cour d’appel de Liège (Žalbeni sud u Liègeu) pogrešno izjednačio situaciju iz glavnog postupka s onom u kojoj je ugovor sklopljen putem interneta, ali u kojoj kupac treba označiti kvadratić koji naznačuje da prihvaća opće uvjete prodavatelja.

23

Sud koji je uputio zahtjev pita se jesu li u glavnom postupku ispunjeni uvjeti za dokazivanje da je društvo Tilman stvarno pristalo na klauzulu o prenošenju nadležnosti, s obzirom na to da se ta odredba nalazi u općim uvjetima kupnje proizvoda društva Unilever, a ne u ugovoru o kojem je riječ u glavnom postupku i da ti uvjeti nisu izravno priloženi navedenom ugovoru.

24

S jedne strane, taj sud podsjeća da je Cour d’appel de Liège (Žalbeni sud u Liègeu) u presudi od 12. veljače 2020. utvrdio kako se čini da su uvjeti razvijeni kroz sudsku praksu Suda, osobito u presudama od 14. prosinca 1976., Estasis Saloti di Colzani (24/76, EU:C:1976:177) i od 21. svibnja 2015., El Majdoub (C‑322/14, EU:C:2015:334), ispunjeni.

25

Naime, kad je riječ o uvjetu prema kojem ugovor mora izričito upućivati na opće uvjete, u ugovoru koji je društvo Unilever dostavilo društvu Tilman na potpisivanje i koji je potonje društvo doista i potpisalo 6. siječnja 2011. izričito se predviđa da je on uređen općim uvjetima kupnje proizvoda društva Unilever ako u ugovoru ili u drugim ugovorima koje su strane sklopile ne postoje druge odredbe. Što se tiče uvjeta prema kojem upućivanje na opće uvjete „mora moći nadzirati” osoba koja je uobičajeno pažljiva, u navedenom se ugovoru nalazi hiperpoveznica na internetsku stranicu kojom se omogućuje pristup općim uvjetima društva Unilever. Što se tiče uvjeta prema kojem se opći uvjeti moraju moći „zabilježiti na trajnom mediju”, društvo Tilman je moglo otići na internetsku stranicu na kojoj se nalaze opći uvjeti društva Unilevera te ih preuzeti i ispisati.

26

Međutim, s druge strane, društvo Tilman nije bilo pozvano označiti kvadratić koji naznačuje da prihvaća opće uvjete društva Unilever, tako da se postavlja pitanje jesu li poštovane odredbe članka 23. stavaka 1. i 2. Luganske konvencije II.

27

U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Je li u skladu s člankom 23. stavkom 1. točkom (a) i člankom 23. stavkom 2. [Luganske konvencije II] to da je klauzula o prenošenju nadležnosti sadržana u općim uvjetima na koje se u ugovoru sklopljenom u pisanom obliku upućuje navođenjem hiperpoveznice na internetsku stranicu kojoj se može pristupiti i na kojoj se može upoznati s navedenim općim uvjetima, preuzeti ih i ispisati, a da se pritom od strane na koju se ta klauzula primjenjuje ne traži da prihvati te opće uvjete tako da na navedenoj internetskoj stranici označi kvadratić?”

28

Najprije valja istaknuti da se, u skladu s člankom 67. stavkom 1. točkom (a) Sporazuma o povlačenju, odredbe o nadležnosti iz Uredbe Bruxelles I.a primjenjuju, u Ujedinjenoj Kraljevini i u državama članicama u situacijama koje uključuju Ujedinjenu Kraljevinu, na sudske postupke pokrenute prije isteka prijelaznog razdoblja predviđenog člankom 126. tog sporazuma.

29

Usto, u skladu s člankom 127. istog sporazuma, tijekom tog prijelaznog razdoblja na Ujedinjenu Kraljevinu primjenjuje se pravo Unije, uključujući međunarodne sporazume među kojima se nalazi Luganska konvencija II.

30

Što se tiče klauzula o prenošenju nadležnosti, valja podsjetiti da one, po svojoj prirodi, predstavljaju izbor nadležnosti koji nema pravni učinak sve dok se ne pokrene sudski postupak i koji može imati posljedice tek kad se podnese tužba (presuda od 13. studenoga 1979., Sanicentral, 25/79, EU:C:1979:255, t. 6.). Stoga se doseg takve odredbe treba ocjenjivati s obzirom na mjerodavno pravno pravilo na taj datum.

31

Međutim, u ovom slučaju iz elemenata spisa kojima Sud raspolaže proizlazi da je sudski postupak o kojem je riječ u glavnom postupku pokrenut prije 31. prosinca 2020., datuma isteka prijelaznog razdoblja predviđenog člankom 126. Sporazuma o povlačenju, tako da je tumačenje Luganske konvencije II. i dalje potrebno za donošenje odluke u glavnom postupku.

32

U pogledu merituma, sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati treba li članak 23. stavak 1. točku (a) i članak 23. stavak 2. Luganske konvencije II tumačiti na način da je klauzula o prenošenju nadležnosti valjano sklopljena kada je sadržana u općim uvjetima na koje se u ugovoru sklopljenom u pisanom obliku upućuje navođenjem hiperpoveznice na internetsku stranicu kojoj se može pristupiti i na kojoj se može upoznati s navedenim općim uvjetima, preuzeti ih i ispisati, a da se pritom od strane na koju se ta klauzula primjenjuje ne traži da prihvati te opće uvjete tako da na navedenoj internetskoj stranici označi kvadratić?

33

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz članka 1. stavka 1. Protokola br. 2 o tumačenju Luganske konvencije II, tu konvenciju treba primijeniti i tumačiti posvećujući pažnju načelima koja je utvrdio Sud o određenoj odredbi/odredbama ili sličnoj odredbi/odredbama sadržanima u drugim instrumentima, među kojima su Briselska konvencija i Uredba Bruxelles I.

34

Stoga i s obzirom na to da su članak 23. stavak 1. i članak 23. stavak 2. Luganske konvencije II istovjetni članku 23. stavku 1. i članku 23. stavku 2. Uredbe Bruxelles I i da je sam članak 23. stavak 1. te uredbe sastavljen na gotovo istovjetan način kao i članak 17. prvi stavak Briselske konvencije, za potrebe tumačenja članka 23. stavaka 1. i 2. Luganske konvencije II valja uzeti u obzir tumačenje Suda odgovarajućih odredbi iz Briselske konvencije i Uredbe Bruxelles I (vidjeti po analogiji presude od 7. veljače 2013., Refcomp, C‑543/10, EU:C:2013:62, t. 18. i 19. i od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 27. i 28.). Isto tako, s obzirom na to da je članak 25. stavci 1. i 2. Uredbe Bruxelles I.a zamijenio, s tekstom koji je u biti istovjetan, članak 23. stavke 1. i 2. Uredbe Bruxelles I, valja također uzeti u obzir sudsku praksu Suda u pogledu prve odredbe.

35

U skladu s člankom 23. stavkom 1. Luganske konvencije II, stranke, od kojih jedna ili više njih imaju domicil u državi koju obvezuje navedena konvencija, mogu se sporazumjeti o dodjeli isključive nadležnosti sudu države koju ta konvencija također obvezuje u rješavanju sporova koji su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom. Kako bi bila valjana, tu dodjelu nadležnosti treba sklopiti, među ostalim, kao što to proizlazi iz točke (a) te odredbe, „u pisanom obliku ili usmeno uz potvrdu u pisanom obliku”.

36

Kad je riječ o odredbama članka 23. Uredbe Bruxelles I, Sud je ocijenio da ih, u pogledu uvjeta koje određuju treba tumačiti restriktivno s obzirom na to da one isključuju kako nadležnost utvrđenu općim načelom suda domicila tuženika sadržanu u članku 2. te uredbe tako i posebne nadležnosti sadržane u njezinim člancima 5. do 7. (vidjeti u tom smislu presudu od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

37

Međutim, članak 23. stavak 1. Uredbe Bruxelles I jasno navodi da je njegovo područje primjene ograničeno na slučajeve u kojima se stranke „sporazume” o sudu. Ta suglasnost volja između stranaka jest to što opravdava dogovoreno prvenstvo, u ime načela autonomije volje, za izbor suda koji je različit od onoga koji bi eventualno bio nadležan na temelju te uredbe (vidjeti u tom smislu presude od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 26. i navedenu sudsku praksu i od 20. travnja 2016., Profit Investment SIM, C‑366/13, EU:C:2016:282, t. 24.).

38

Uvjetujući valjanost takve klauzule o prenošenju nadležnosti postojanjem „sporazuma” između stranaka, članak 23. stavak 1. Uredbe Bruxelles I nalaže sudu pred kojim se postupak vodi obvezu da ispita je li klauzula kojom mu je dodijeljena nadležnost doista bila predmet suglasnosti između stranaka, pri čemu se ta suglasnost mora očitovati na jasan i precizan način (vidjeti po analogiji presude od 14. prosinca 1976., Estasis Saloti di Colzani, 24/76, EU:C:1976:177, t. 7.; od 7. veljače 2013., Refcomp, C‑543/10, EU:C:2013:62, t. 27. i od 20. travnja 2016., Profit Investment SIM, C‑366/13, EU:C:2016:282, t. 27.).

39

Naime, funkcija oblika koji se zahtijevaju člankom 23. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I jest osigurati to da je suglasnost među strankama stvarno utvrđena (vidjeti po analogiji, kad je riječ o Briselskoj konvenciji, presudu od 14. prosinca 1976., Estasis Saloti di Colzani, 24/76, EU:C:1976:177, t. 7.), pri čemu je stvarno postojanje te suglasnosti jedan od ciljeva te odredbe (vidjeti u tom smislu presude od 7. veljače 2013., Refcomp, C‑543/10, EU:C:2013:62, t. 28. i navedenu sudsku praksu i od 20. travnja 2016., Profit Investment SIM, C‑366/13, EU:C:2016:282, t. 27.).

40

U tom je pogledu Sud ocijenio da, što se tiče Briselske konvencije, klauzula o prenošenju nadležnosti uključena u opće uvjete prodaje jedne od stranaka, u slučaju kada su ti opći uvjeti ispisani na poleđini ugovora i kada se u njemu izričito upućuje na navedene opće uvjete ili u slučaju kada su stranke, u tekstu svojega ugovora, uputile na ponudu koja pak izravno upućuje na opće uvjete, ako to izričito upućivanje može nadzirati stranka koja postupa s uobičajenim stupnjem pažnje i ako je utvrđeno da su opći uvjeti koji sadržavaju klauzulu o prenošenju nadležnosti doista priopćeni drugoj ugovornoj strani, ispunjava, u načelu, zahtjev pisanog oblika iz članka 17. prvog stavka te konvencije (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 1976., Estasis Saloti di Colzani, 24/76, EU:C:1976:177, t. 10. i 12.).

41

Međutim, Sud je pojasnio da zahtjev pisanog oblika iz članka 17. prvog stavka Briselske konvencije nije ispunjen u slučaju neizravnih ili prešutnih upućivanja na prijašnju korespondenciju, s obzirom na to da je u tom slučaju posve neizvjesno je li klauzula o prenošenju nadležnosti stvarno bila predmet ugovora u užem smislu (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 1976., Estasis Saloti di Colzani, 24/76, EU:C:1976:177, t. 12.).

42

Isto tako, Sud je utvrdio da klauzula o prenošenju nadležnosti ne ispunjava zahtjeve iz članka 25. stavka 1. točke (a) Uredbe Bruxelles I.a, čiji je tekst sličan tekstu članka 23. stavka 1. točke (a) Luganske konvencije II, kada je ugovor sklopljen usmeno, a da naknadno nije potvrđen u pisanom obliku, i da su opći uvjeti koji sadržavaju tu klauzulu o prenošenju nadležnosti spomenuti tek u računima koje je izdala jedna od stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 8. ožujka 2018., Saey Home & Garden, C‑64/17, EU:C:2018:173, t. 28. i 29.).

43

Međutim, prema članku 23. stavku 2. Uredbe Bruxelles I, koji predstavlja novu odredbu u odnosu na članak 17. Briselske konvencije, a dodan je kako bi se vodilo računa o razvoju novih komunikacijskih tehnologija, valjanost sporazuma o prenošenju nadležnosti poput onoga u glavnom postupku može, među ostalim, ovisiti o mogućnosti osiguravanja trajnog zapisa (presuda od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 32.).

44

Kao što to proizlazi iz doslovnog tumačenja te odredbe, ona zahtijeva da se ponudi „mogućnost” da se osigura trajni zapis sporazuma o prenošenju nadležnosti, neovisno o tome je li kupac doista trajno zapisao tekst općih uvjeta nakon ili prije nego što je označio kvadratić koji naznačuje da prihvaća navedene uvjete (presuda od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 33.).

45

Naime, cilj je navedene odredbe da se s određenim oblicima elektroničkih priopćenja postupa kao s pisanim oblikom, kako bi se pojednostavnilo sklapanje ugovora elektroničkim putem, s obzirom na to da se priopćenje odnosnih podataka osigurava i ako su ti podaci dostupni na zaslonu računala. Kako bi se elektroničkim priopćenjem mogla osigurati ista jamstva, osobito u vezi s dokazima, dovoljno je da bude „moguće” spremiti i ispisati podatke prije sklapanja ugovora (presuda od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 36.).

46

U ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je klauzula o prenošenju nadležnosti o kojoj je riječ u glavnom postupku predviđena u općim uvjetima društva Unilever na koje se izričito upućuje u pisanom ugovoru sklopljenom između stranaka.

47

Kad je riječ o situaciji u kojoj, kao u ovom slučaju, opći uvjeti u kojima se nalazi klauzula o prenošenju nadležnosti nisu izravno priloženi ugovoru, valja utvrditi da je, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točkama 37. do 45. ove presude, takva klauzula zakonita ako se u samom tekstu ugovora koji su potpisale obje stranke izričito upućuje na te opće uvjete koji sadržavaju navedenu klauzulu.

48

To međutim vrijedi samo za slučajeve izričitog upućivanja, koje može nadzirati stranka koja postupa s uobičajenim stupnjem pažnje i ako je utvrđeno da su opći uvjeti koji sadržavaju klauzulu o prenošenju nadležnosti doista priopćeni drugoj ugovornoj strani (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2016., Hőszig, C‑222/15, EU:C:2016:525, t. 40.).

49

U ovom slučaju, čini se da nije sporno da tekst ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku sadržava takvo izričito upućivanje koje može nadzirati tužitelj iz glavnog postupka, što ipak treba ocijeniti sud koji je uputio zahtjev.

50

Stoga je važno provjeriti jesu li opći uvjeti stvarno priopćeni toj ugovornoj strani.

51

Budući da se, u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe Bruxelles I, kako ga tumači Sud, priopćenje dotičnih podataka osigurava ako su ti podaci dostupni na zaslonu računala, upućivanje, u pisanom ugovoru, na opće uvjete navođenjem hiperpoveznice na internetsku stranicu kojoj se može pristupiti i na kojoj se, u načelu, može upoznati s tim općim uvjetima, ako je ta hiperpoveznica aktivna te je može koristiti stranka koja je uobičajeno pažljiva, a fortiori dokazuje da su ti podaci priopćeni.

52

U takvom slučaju, okolnost da na internetskoj stranici o kojoj je riječ ne postoji nikakav kvadratić koji se može označiti kako bi se izrazilo prihvaćanje tih općih uvjeta ili okolnost da se internetska stranica koja sadržava te uvjete ne otvara automatski prilikom pristupa navedenoj internetskoj stranici ne može dovesti u pitanje takav zaključak (vidjeti u tom smislu presudu od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 39.) ako je pristup navedenim općim uvjetima moguć prije potpisivanja ugovora i ako ih dotična ugovorna stranka prihvati potpisom.

53

Usto, s obzirom na to da je sama mogućnost spremanja i ispisivanja općih uvjeta prije sklapanja ugovora dovoljna da bi se ispunili formalni zahtjevi, nije važno je li dotični poduzetnik „pružio” proslijeđene informacije ili ih je ugovorna stranka „primila”.

54

Naime, formalni zahtjevi iz članka 23. stavka 1. Uredbe Bruxelles I odgovaraju na bojazan da će se ugroziti trgovački običaji tako što neutraliziraju učinke klauzula koje bi mogle proći nezamijećene u ugovorima, poput ugovornih odredbi koje se nalaze na tiskanim obrascima, namijenjenima za korespondenciju ili za pripremu računa koje stranka, na koju se primjenjuju, nije prihvatila (vidjeti u tom smislu presude od 24. lipnja 1981., Elefanten Schuh, 150/80, EU:C:1981:148, t. 24. i od 7. srpnja 2016., Hőszig, C‑222/15, EU:C:2016:525, t. 36.).

55

Međutim, u ovom slučaju, predmet o kojem je riječ u glavnom postupku odnosi se na stalne ugovorne odnose između trgovačkih društava, tako da se zahtjevi zaštite potrošača kao kupaca ne mogu uzeti u obzir.

56

U svakom slučaju, i iako sud koji je uputio zahtjev nije pitao Sud o mogućem postojanju međunarodnih trgovačkih običaja poznatih strankama, valja dodati da, osim dviju opcija koje su propisane člankom 23. stavkom 1. točkom (a) Luganske konvencije II, odnosno pisanog sklapanja ili usmenog sklapanja s pisanom potvrdom, tim se člankom 23. stavkom 1. točkama (b) i (c) dodaje da se klauzula o prenošenju nadležnosti također može sklopiti u obliku koji je u skladu s praksom koja je ustaljena među strankama ili, u međunarodnoj trgovini, u obliku koji je u skladu s običajima koji su poznati strankama ili bi im morali biti poznati, a koji su opće poznati u međunarodnoj trgovini i redovito ih poštuju stranke ugovora iste vrste u okviru trgovine o kojoj je riječ (vidjeti po analogiji presudu od 8. ožujka 2018., Saey Home & Garden, C‑64/17, EU:C:2018:173, t. 31.).

57

Naime, u takvom se slučaju smatra da je klauzula o prenošenju nadležnosti valjano sklopljena kada je sastavljena u obliku koji je dopušten u tom području koje stranke poznaju ili bi trebale poznavati. Iako to ublažavanje ipak ne znači da suglasnost volja stranaka o klauzuli o prenošenju nadležnosti ne mora nužno postojati, s obzirom na to da je stvarna suglasnost zainteresiranih strana i dalje jedan od ciljeva te odredbe, ipak se pretpostavlja da postoji suglasnost volja između stranaka o klauzuli o prenošenju nadležnosti kada u tom pogledu postoje trgovački običaji u predmetnoj grani međunarodne trgovine koje te iste stranke poznaju ili bi trebale poznavati (vidjeti u tom smislu presude od 20. veljače 1997., MSG, C‑106/95, EU:C:1997:70, t. 16., 17. i 19. i od 20. travnja 2016., Profit Investment SIM, C‑366/13, EU:C:2016:282, t. 39. i 40.).

58

U ovom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da po potrebi provjeri je li klauzula o prenošenju nadležnosti sklopljena među strankama glavnog postupka u jednom od oblika iz članka 23. stavka 1. točaka (b) i (c) Luganske konvencije II.

59

S obzirom na prethodna razmatranja, na pitanje valja odgovoriti tako da članak 23. stavak 1. i članak 23. stavak 2. Luganske konvencije II treba tumačiti na način da je klauzula o prenošenju nadležnosti valjano sklopljena kada je sadržana u općim uvjetima na koje se u ugovoru sklopljenom u pisanom obliku upućuje navođenjem hiperpoveznice na internetsku stranicu kojoj se može pristupiti i na kojoj se može, prije potpisivanja navedenog ugovora, upoznati s navedenim općim uvjetima, preuzeti ih i ispisati, a da se pritom od strane na koju se ta klauzula primjenjuje formalno ne traži da prihvati te opće uvjete tako da na navedenoj internetskoj stranici označi kvadratić.

60

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 23. stavak 1. i članak 23. stavak 2. Konvencije o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane 30. listopada 2007., čije je sklapanje u ime Zajednice odobreno Odlukom Vijeća 2009/430/EZ od 27. studenoga 2008.

treba tumačiti na način da je:

klauzula o prenošenju nadležnosti valjano sklopljena kada je sadržana u općim uvjetima na koje se u ugovoru sklopljenom u pisanom obliku upućuje navođenjem hiperpoveznice na internetsku stranicu kojoj se može pristupiti i na kojoj se može, prije potpisivanja navedenog ugovora, upoznati s navedenim općim uvjetima, preuzeti ih i ispisati, a da se pritom od strane na koju se ta klauzula primjenjuje formalno ne traži da prihvati te opće uvjete tako da na navedenoj internetskoj stranici označi kvadratić.