–

za austrijsku vladu, J. Schmoll, V.-S. Strasser, A. Posch i G. Eberhard, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Cattabriga i M. Wasmeier, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 29. stavka 2. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49, str. 50., u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe IA i Bundesamta für Fremdenwesen und Asyl (Savezni ured za imigraciju i azil, Austrija) (u daljnjem tekstu: Ured) u vezi s transferom predmetne osobe u Italiju.

3

Uvodne izjave 4. i 5. Uredbe Dublin III glase kako slijedi:

4

Odjeljak VI. poglavlja VI. Uredbe Dublin III odnosi se na transfere podnositeljâ zahtjeva u odgovornu državu članicu, a sadržava članak 29. te uredbe, naslovljen „Modaliteti i rokovi”, kojim je predviđeno:

„1.   Transfer podnositelja zahtjeva ili druge osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja među predmetnim državama članicama, čim je to praktički moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivni učinak.

Ako se transferi u odgovornu državu članicu provode u obliku nadziranog odlaska ili uz pratnju, države članice osiguravaju da se provedu na human način i uz puno poštovanje temeljnih prava i ljudskog dostojanstva.

[…]

2.   Ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu. Taj se rok može produljiti na najviše godinu dana, ako transfer nije bilo moguće provesti jer je predmetna osoba u zatvoru, ili na najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.

[…]

4.   Komisija provedbenim aktima uspostavlja jedinstvene uvjete za savjetovanje i razmjenu informacija među državama članicama, posebno u slučaju odgođenih transfera ili transfera sa zakašnjenjem, transfera prema implicitnom prihvatu, transfera maloljetnika ili uzdržavanih osoba i nadziranih transfera. […]”

5

Uredba Komisije (EZ) br. 1560/2003 od 2. rujna 2003. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe br. 343/2003 (SL 2003., L 222, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 17.), kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Komisije (EU) br. 118/2014 оd 30. siječnja 2014. (SL 2014., L 39, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Provedbena uredba), sadržava detaljna pravila za primjenu Uredbe Dublin III.

6

U poglavlju III. te provedbene uredbe, naslovljenom „Transferi”, nalazi se njezin članak 9., naslovljen „Odgođeni i zakašnjeli transferi”, kojim je propisano:

„1.   Odgovornu državu članicu se bez odlaganja izvješćuje o svakoj odgodi do koje dođe zbog žalbenog ili revizijskog postupka sa suspenzivnim učinkom, ili fizičkih razloga kao što su loše zdravlje tražitelja azila, nedostupnost prijevoza ili činjenica da se tražitelj azila povukao iz postupka transfera.

1.a   Ako je prijevoz odgođen na zahtjev države članice koja obavlja prijevoz, država članica koja obavlja prijevoz i odgovorna država članica moraju ponovno uspostaviti komunikaciju u cilju organizacije novog prijevoza u što kraćem roku, u skladu s člankom 8., a najkasnije dva tjedna od trenutka kada nadležna tijela postanu svjesna prestanka okolnosti koje su uzrokovale kašnjenje ili odgodu. U tom slučaju, ažurirani tipski obrazac za prijenos podataka prije izvršenja prijevoza u skladu s Prilogom VI. šalje se prije prijevoza.

2.   Država članica koja zbog jednog od razloga iz članka 29. stavka 2. [Uredbe Dublin III] ne može provesti prijevoz u uobičajenom roku od šest mjeseci od datuma prihvaćanja zahtjeva za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili od konačne odluke u žalbenom ili revizijskom postupku sa suspenzivnim učinkom obavješćuje odgovornu državu članicu prije isteka tog roka. U suprotnom je za obradu molbe za međunarodnu zaštitu i druge obveze iz [Uredbe Dublin III] odgovorna država članica koja je predala molbu, u skladu s člankom 29. stavkom 2. te Uredbe.

[…]”

7

Člankom 5. Bundesgesetza über die Gewährung von Asyl (Asylgesetz 2005) (Savezni zakon o odobrenju azila iz 2005.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: AsylG 2005.), određeno je:

„[Kad] [za razmatranje zahtjeva za azil] nije odgovorna Austrija

[…]

Odgovornost druge države

(1) Zahtjev za međunarodnu zaštitu o kojem nije odlučeno u skladu s člankom 4. ili 4.a ovog zakona odbacuje se kao nedopušten ako je za razmatranje zahtjeva za azil ili zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna druga država na temelju međunarodnog ugovora ili Uredbe Dublin [III]. […]

(2) U skladu s gornjim stavkom 1. valja postupiti i kada je druga država, na temelju međunarodnog ugovora ili Uredbe Dublin [III], nadležna za utvrđivanje države odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil ili zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

[…]”

8

Člankom 46. Fremdenpolizeigesetza 2005 (Zakon o policiji za strance iz 2005.) određuje se:

„(1)   Strance u odnosu na koje je odluka o vraćanju, mjera udaljavanja, mjera protjerivanja ili zabrana boravka izvršiva, s državnog područja u ime [Ureda] udaljavaju (sprovode na granicu) tijela javne sigurnosti […]

[…]

(7)   Ako se stranac nalazi u bolnici […], a njegovo sprovođenje na granicu neposredno predstoji, bolnica mora, na zahtjev, bez odgode obavijestiti [Ured] o određenom ili izvjesnom datumu njegova izlaska iz ustanove. Ako dođe do izmjene datuma priopćenog u skladu s prvom rečenicom, bolnica je o tome dužna po službenoj dužnosti obavijestiti [Ured].”

9

Članak 61. Zakona o policiji za strance iz 2005. propisuje:

„(1)   [Ured] će naložiti udaljavanje državljanina treće zemlje

1. ako je njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu nedopušten na temelju članaka 4.a ili 5. AsylG‑a 2005., ili nakon bilo koje druge odluke donesene na temelju članka 68. stavka 1. Allgemeines Verwaltungsverfahrensgesetza (Zakon o općem upravnom postupku), donesene nastavno na odluku o nedopuštenosti na temelju članaka 4.a ili 5. AsylG‑a 2005., […]

[…]

(2)   Mjera udaljavanja omogućava sprovođenje na granicu državljanina treće zemlje prema odredišnoj državi. Mjera ostaje na snazi osamnaest mjeseci od odlaska državljanina treće zemlje.

[…]”

10

Članak 3. Unterbringungsgesetza (Zakon o nekaznenopravnom smještaju psihički bolesnih osoba koje su pod skrbi na psihijatrijske odjele, u daljnjem tekstu: UbG), naslovljen „Pretpostavke za smještaj”, određuje:

„Osoba se može smjestiti na psihijatrijski odjel samo ako

11

Člankom 8. UbG‑a, naslovljenim „Smještaj bez zahtjeva [predmetne osobe]”, predviđa se:

„Osoba se na psihijatrijski odjel može smjestiti protiv svoje volje ili bez svoje volje samo ako liječnik javne zdravstvene službe [ili] policijski liječnik ili liječnik primarne zdravstvene zaštite, koji je za to ovlašten […], kod kojega je ta osoba dovedena i koji ju je pregledao, potvrdi da su ispunjene pretpostavke za smještaj. U potvrdi se navode detaljni razlozi zbog kojih liječnik smatra da su ispunjene pretpostavke za smještaj.”

12

U članku 9. navedenog zakona određuje se:

„(1)   Tijela javne sigurnosti imaju pravo i dužnost dovesti osobu u odnosu na koju, zbog konkretnih razloga, smatraju da su ispunjene pretpostavke za smještaj, liječniku radi pregleda (članak 8.) ili pozvati liječnika kako bi on pregledao navedenu osobu. Ako liječnik izda potvrdu kojom potvrđuje da su ispunjene pretpostavke za smještaj, tijela javne sigurnosti moraju odvesti dotičnu osobu na psihijatrijski odjel ili se pobrinuti za to da se ona tamo odvede. Ako liječnik ne izda takvu potvrdu, dotična se osoba ne može duže zadržati.

(2)   U slučaju neposredno prijeteće opasnosti, tijela javne sigurnosti mogu odvesti dotičnu osobu na psihijatrijski odjel i bez prethodnog liječničkog pregleda i bez potvrde.

(3)   Liječnik i tijela javne sigurnosti moraju postupati na način da u najvećoj mogućoj mjeri poštede dotičnu osobu i poduzeti mjere koje su potrebne kako bi se spriječila bilo kakva opasnost. Moraju, koliko je to moguće, surađivati s psihijatrijskim ustanovama bez angažiranja psihijatrijskog odjela te, po potrebi, pozvati lokalne hitne službe.”

13

Člankom 10. stavkom 1. tog zakona predviđa se:

„Voditelj odjela odmah pregledava dotičnu osobu. Osoba se može primiti samo ako su, u skladu s njezinom medicinskom potvrdom, ispunjene pretpostavke za smještaj.

[…]”

14

Člankom 11. UbG‑a određuje se:

„Članak 10. primjenjuje se mutatis mutandis ako

15

Članak 17. UbG‑a, naslovljen „Obavještavanje suda”, navodi:

„Ako je osoba primljena na psihijatrijski odjel a da to nije tražila (članci 10. i 11.), voditelj odjela o tome odmah mora obavijestiti sud. […]”

16

Članak 18. tog zakona, naslovljen „Predmet postupka”, predviđa:

„Sud odlučuje o zakonitosti smještaja oboljele osobe u slučajevima iz članaka 10. i 11. nakon ispitivanja pretpostavki za smještaj.”

17

Člankom 20. stavkom 1. UbG‑a određuje se:

„Ako prilikom saslušanja sud zaključi da su pretpostavke za smještaj ispunjene, on proglašava smještaj privremeno zakonitim u očekivanju odluke na temelju članka 26. stavka 1. te zakazuje raspravu koje se održava najkasnije četrnaest dana nakon saslušanja.”

18

Člankom 26. stavkom 1. tog zakona određuje se:

„Nakon završetka rasprave sud odlučuje o zakonitosti smještaja. Odluka mora biti donesena na toj raspravi u nazočnosti pacijenta; mora biti obrazložena i mora se objasniti pacijentu.”

19

Osoba IA, marokanski državljanin, u listopadu 2016. ušla je u Italiju iz Libije. Talijanska je policija tada registrirala njezine osobne i biometrijske podatke.

20

Osoba IA je potom otišla u Austriju, gdje je 20. veljače 2017. podnijela zahtjev za azil.

21

Austrijska su tijela 1. ožujka 2017. zatražila od talijanskih tijela da prihvate osobu IA. Taj je zahtjev ostao bez odgovora.

22

Austrijska su tijela 30. svibnja 2017. obavijestila talijanska tijela da se navedeni zahtjev za prihvat smatra prihvaćenim i da je rok za provođenje transfera, od najviše šest mjeseci, počeo teći 2. svibnja 2017.

23

Ured je odlukom od 12. kolovoza 2017., s jedne strane, odbacio zahtjev za azil osobe IA kao nedopušten i, s druge strane, naložio njezino udaljavanje u Italiju.

24

Osoba IA je 25. rujna 2017. podnijela tužbu protiv te odluke pred Bundesverwaltungsgerichtom (Savezni upravni sud, Austrija). Naknadno je povukla tu tužbu.

25

Između 20. rujna 2017. i 6. listopada 2017. osoba IA je, na svoj zahtjev, bila na psihijatrijskom liječenju u bolnici u Beču (Austrija).

26

Do transfera osobe IA u Italiju, predviđenog za 23. listopada 2017., nije moglo doći jer je ona u razdoblju od 6. listopada do 4. studenoga 2017. bila, bez svojega zahtjeva, smještena na psihijatrijski odjel jedne bečke bolnice. Taj je smještaj jedan bečki općinski sud proglasio zakonitim, najprije privremeno, prvim rješenjem od 6. listopada 2017., a zatim sve do 17. studenoga 2017., drugim rješenjem od 17. listopada 2017. Navedeni je sud odobrio smještaj osobe IA zbog toga što je ona, zbog svoje psihičke bolesti, predstavljala ozbiljnu i znatnu prijetnju za sebe i za druge.

27

Austrijska su tijela 25. listopada 2017. obavijestila talijanska tijela da je, u skladu s člankom 29. stavkom 2. Uredbe Dublin III, rok za transfer osobe IA produljen na dvanaest mjeseci zbog toga što je smještena na psihijatrijski bolnički odjel.

28

Smještaj osobe IA prijevremeno je završio 4. studenoga 2017. Toga je dana na svoj zahtjev smještena na psihijatrijski bolnički odjel s kojeg je otišla 6. studenoga 2017.

29

Osoba IA je 6. prosinca 2017. zrakoplovom transferirana u Italiju pod policijskom pratnjom i u pratnji liječnika.

30

Osoba IA je 22. prosinca 2017. podnijela zahtjev za azil u Italiji, koji je prihvaćen 24. travnja 2018.

31

Potom je osoba IA podnijela tužbu pred Bundesverwaltungsgerichtom (Savezni upravni sud) protiv svojeg transfera iz Austrije u Italiju zbog toga što je do njega došlo nakon što je 2. studenoga 2017. istekao rok od šest mjeseci predviđen u članku 29. stavku 1. prvom podstavku Uredbe Dublin III te je on, dakle, nezakonit jer je došlo do zakašnjenja.

32

Presudom od 14. veljače 2020. taj je sud odbio tu tužbu kao neosnovanu. Smatrao je da su austrijska tijela 25. listopada 2017. obavijestila talijanska tijela o produljenju šestomjesečnog roka za transfer, u skladu s člankom 29. stavkom 2. Uredbe Dublin III, zbog pritvaranja predmetne osobe. Stoga je taj rok za transfer, koji je trebao isteći 2. studenoga 2017., produljen za šest mjeseci, sve do 2. svibnja 2018. Zbog toga u odnosu na transfer osobe IA od 6. prosinca 2017. nije došlo do zakašnjenja.

33

Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) je smatrao da se smještaj osobe IA u psihijatrijsku ustanovu protiv njezine volje, a na temelju sudskog rješenja, temelji, u skladu s pretpostavkama predviđenima u članku 3. UbG‑a, na utvrđenju da ta osoba, zbog svoje psihičke bolesti, ozbiljno i u znatnoj mjeri dovodi u opasnost svoj život i živote drugih osoba.

34

Međutim, prema mišljenju tog suda, pritvaranje zbog psihičke bolesti čini mjeru oduzimanja slobode, kao što to proizlazi iz članaka 6., 52. i 53. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i iz članka 5. stavka 1. točke (e) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. Suprotno tomu, smatra da za produljenje roka za transfer, zbog toga što je predmetna osoba u „zatvoru” u smislu članka 29. stavka 2. druge rečenice Uredbe Dublin III, nije potrebno da se pritvaranje izvršava u zatvoru niti da se temelji na sudskoj odluci o utvrđivanju krivnje. Odlučujući element jest da je država transfera spriječena provesti transfer predmetne osobe u nadležnu državu članicu kada je ta osoba sudskom odlukom izuzeta od kontrole upravnih tijela.

35

Sud koji je uputio zahtjev, kojemu je podnesena revizija protiv te presude Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud), smatra da je ključno pitanje koje se postavlja kako bi se utvrdilo je li, u konkretnom slučaju, transfer osobe IA u Italiju bio zakonit, treba li pojam „zatvor” u smislu članka 29. stavka 2. druge rečenice Uredbe Dublin III – pri čemu taj pojam nije ni definiran u toj uredbi – razumjeti na način da uključuje pritvaranje poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, odnosno smještaj na psihijatrijski odjel bolnice zbog psihičke bolesti, protiv ili bez volje predmetne osobe, a koji je sud proglasio zakonitim.

36

Sud koji je uputio zahtjev smatra da bi se na to pitanje moglo potvrdno odgovoriti, zbog razloga koje je naveo Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud). Smatra, međutim, da je moguć i odgovor u suprotnom smislu zbog, s jedne strane, činjenice da je „smještaj bez zahtjeva [predmetne osobe]” u smislu članka 8. i sljedećih članaka UbG‑a ponajprije medicinska mjera koju sud samo proglašava zakonitom i za koju se ne čini da je nužno obuhvaćena pojmom „Inhaftierung” u verziji na njemačkom jeziku, „imprisonment” u verziji na engleskom jeziku ili pak „emprisonnement” u verziji na francuskom jeziku.

37

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev smatra da teške bolesti koje privremeno sprečavaju transfer u odgovornu državu članicu ne mogu biti osnova za produljenje roka za transfer u skladu s člankom 29. stavkom 2. drugom rečenicom Uredbe Dublin III, kao što to potvrđuje i sudska praksa Suda (presuda od 16. veljače 2017., C. K. i dr., C‑578/16 PPU, EU:C:2017:127, t. 89.).

38

U slučaju da Sud dođe do zaključka da je smještaj na psihijatrijski bolnički odjel obuhvaćen pojmom „zatvor” u smislu članka 29. stavka 2. druge rečenice Uredbe Dublin III, sud koji je uputio zahtjev smatra potrebnim znati koje bi u konkretnom slučaju bilo točno trajanje produljenja roka za transfer.

39

U tom bi se pogledu moglo smatrati da se rok za transfer može produljiti ili za trajanje razdoblja tijekom kojega je osoba IA stvarno bila protiv svoje volje smještena na psihijatrijski bolnički odjel, ili za trajanje pretpostavljenog razdoblja provedenog u „zatvoru”, o kojemu se obavještava država članica kojoj se podnosi zahtjev u skladu s člankom 9. stavkom 2. Provedbene uredbe, uz određivanje, po potrebi, razumnog roka za organizaciju tog transfera.

40

U tim je okolnostima Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud, Austrija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

41

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 29. stavak 2. drugu rečenicu Uredbe Dublin III tumačiti na način da je pojam „zatvor” iz te odredbe primjenjiv na smještaj tražitelja azila na psihijatrijski bolnički odjel, koji je odobren sudskom odlukom zbog toga što ta osoba, zbog psihičke bolesti, predstavlja ozbiljnu opasnost za samu sebe ili za društvo.

42

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica za utvrđivanje njezina smisla i dosega u cijeloj Europskoj uniji trebaju u pravilu tumačiti na autonoman i ujednačen način, uzimajući u obzir ne samo tekst te odredbe nego i njezin kontekst i ciljeve koji se žele postići propisom kojeg je ta odredba dio (presuda od 15. travnja 2021., The North of England P & I Association, C‑786/19, EU:C:2021:276, t. 48. i navedena sudska praksa).

43

Međutim, valja utvrditi da pojam „zatvor” u smislu članka 29. stavka 2. druge rečenice Uredbe Dublin III zakonodavac Unije nije definirao i ta odredba ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja njezina smisla i dosega. Stoga taj pojam treba tumačiti autonomno i ujednačeno.

44

Kad je, kao prvo, riječ o tekstu članka 29. stavka 2. druge rečenice Uredbe Dublin III, najprije treba napomenuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, formulacija neke odredbe prava Unije korištena u jednoj od jezičnih inačica ne može služiti kao jedina osnova tumačenja te odredbe niti joj se može dati prednost u odnosu na druge jezične inačice (presuda od 15. travnja 2021., The North of England P & I Association, C‑786/19, EU:C:2021:276, t. 54. i navedena sudska praksa).

45

U ovom se slučaju pojam „zatvor” ili srodan i u značajnom dijelu međusobno zamjenjiv pojam „kazna zatvora” koriste u velikoj većini jezičnih verzija te odredbe. Isto vrijedi i za jezične verzije poput onih na španjolskom, češkom, danskom, engleskom, francuskom, malteškom, nizozemskom, rumunjskom, slovačkom i finskom jeziku.

46

Suprotno tomu, druge jezične verzije, koje su očito u manjini, poput onih na talijanskom, portugalskom ili švedskom jeziku, upotrebljavaju šire pojmove koji označavaju pritvaranje, zadržavanje ili činjenicu da je osoba lišena slobode, a da se pritom tim pojmovima ne sugerira veza sa „zatvorom” ili „kaznom zatvora”.

47

Kad je riječ o pojmu „Inhaftierung”, upotrijebljenom u verziji na njemačkom jeziku, austrijska vlada navodi da on u svakodnevnom govoru obuhvaća, među ostalim, i „lišavanje slobode”, pa ga se stoga ne može svesti na zatvor koji odredi sud u okviru kaznenog postupka, dok njemačka vlada smatra da bi se taj pojam moglo razumjeti i u tom užem smislu.

48

Isto tako, kad je riječ o doslovnom tumačenju članka 29. stavka 2. druge rečenice Uredbe Dublin III, iz uobičajenog smisla pojma „zatvor” i „kazna zatvora” – koji, kao što je to utvrđeno u točki 45. ove presude, proizlazi iz velike većine jezičnih verzija te odredbe – slijedi da on u biti znači kaznu lišavanja slobode određenu u kaznenom postupku zbog počinjenja kaznenog djela za koje je dotična osoba proglašena krivom ili za čije je počinjenje osumnjičena.

49

Preciznije, u njegovu uobičajenom poimanju, taj pojam označava kaznu lišavanja slobode koja se u pravilu mora izvršavati u zatvoru i koju određuje sud kada nakon provedenog kaznenog postupka utvrdi da se osoba može smatrati krivom za kazneno djelo. Usto, u skladu sa svojim uobičajenim značenjem, taj pojam obuhvaća privremeno pritvaranje osobe osumnjičene da je počinila kazneno djelo, pri čemu je to pritvaranje određeno, u načelu, sudskom odlukom u kaznenom postupku.

50

Međutim, u pogledu tog uobičajenog smisla, prisilni smještaj osobe na bolnički psihijatrijski odjel, koji je odobrio sud zbog toga što osoba boluje od psihičke bolesti koja je čini osobito opasnom za samu sebe ili za društvo, ne može se smatrati „zatvorom” u smislu članka 29. stavka 2. druge rečenice Uredbe Dublin III.

51

U tom pogledu valja utvrditi da do prisilnog smještaja na temelju UbG‑a dolazi a da pritom dotična osoba nije bila osuđena za počinjenje kaznenog djela ili osumnjičena da je počinila takvo djelo.

52

Takav se smještaj stoga bitno razlikuje od psihijatrijskog smještaja osobe koji je određen na temelju toga što je počinila kazneno djelo za koje je se, međutim, ne može smatrati kazneno odgovornom zbog psihičke bolesti od koje je bolovala u vrijeme nastanka činjenica koje joj se stavljaju na teret.

53

Kao drugo, kontekstu članka 29. stavka 2. druge rečenice Uredbe Dublin III i ciljevima koje se nastoji postići tom uredbom ne protivi se tumačenje u skladu s kojim pojam „zatvor”, u smislu te odredbe, pokriva samo lišavanje slobode određeno sudskom odlukom u okviru kaznenog postupka zbog kaznenog djela za koje je tražitelj azila proglašen krivim ili za čije je počinjenje osumnjičen.

54

U tom pogledu valja podsjetiti na to da članak 29. stavak 2. druga rečenica Uredbe Dublin III iznimno omogućava produljenje šestomjesečnog roka za transfer određenog u članku 29. stavku 1. i članku 29. stavku 2. prvoj rečenici te uredbe, kako bi se povelo računa o činjenici da je, zbog zatvora ili bijega osobe o kojoj je riječ, državi članici moliteljici tehnički nemoguće provesti njezin transfer (presuda od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 60.).

55

Međutim, širokim tumačenjem pojma „zatvor” u smislu članka 29. stavka 2. druge rečenice Uredbe Dublin III, na način da on uključuje sve mjere oduzimanja slobode, uključujući one koje se ne izriču u okviru kaznenog postupka zbog kaznenog djela koje počini dotična osoba ili za čije je počinjenje osumnjičena, zanemarivala bi se izvanredna priroda takvog produljenja, koju naglašava Sud.

56

Naime, članak 29. stavak 2. drugu rečenicu Uredbe Dublin III, s obzirom na to da se njime predviđa iznimka, u dva specifična slučaja, od općeg pravila predviđenog u članku 29. stavku 1. i članku 29. stavku 2. prvoj rečenici te uredbe, mora se, u skladu s načelom utvrđenim ustaljenom sudskom praksom Suda, usko tumačiti (vidjeti osobito presudu od 20. svibnja 2021., X (Vozila cisterne za UNP), C‑120/19, EU:C:2021:398, t. 50.).

57

Usto, točno je da je Sud u točkama 61. i 62. presude od 19. ožujka 2019., Jawo (C‑163/17, EU:C:2019:218), odbacio tumačenje pojma „bijeg” u smislu članka 29. stavka 2. druge rečenice Uredbe Dublin III, u skladu s kojim bi bilo potrebno dokazivati namjeru dotične osobe da izbjegne nadležna nacionalna tijela kako bi se izbjegla opasnost da ta tijela naiđu na eventualne značajne poteškoće ili da ne mogu osigurati djelotvorno funkcioniranje dablinskog sustava i ostvarenje njegovih ciljeva.

58

Suprotno tomu, tumačenje pojma „zatvor” u smislu te iste odredbe, koje je ograničeno na lišavanja slobode određena sudskim odlukama u okviru kaznenih postupaka, uz isključenje drugih vrsta mjera lišavanja slobode, ne uključuje takav rizik.

59

Naime, takvim se tumačenjem zahtijeva samo činjenična provjera postojanja sudske odluke o lišavanju slobode, donesene u okviru kaznenog postupka, u odnosu na osobu koja je počinila kazneno djelo ili je osumnjičena da ga je počinila.

60

Provjera takve vrste ne uključuje specifične praktične poteškoće koje mogu ometati djelotvorno funkcioniranje dablinskog sustava i ostvarenje njegovih ciljeva.

61

To tumačenje ne proturječi, dakle, ni cilju brzog razmatranja koji se, u skladu s njezinim uvodnim izjavama 4. i 5., nastoji postići Uredbom Dublin III (presuda od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 58. i 59.).

62

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje treba odgovoriti tako da članak 29. stavak 2. drugu rečenicu Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da pojam „zatvor” iz te odredbe nije primjenjiv na prisilni smještaj tražitelja azila na psihijatrijski bolnički odjel, koji je odobren sudskom odlukom zato što ta osoba, zbog psihičke bolesti, predstavlja ozbiljnu opasnost za samu sebe ili za društvo.

63

Sud koji je uputio zahtjev postavio je drugo pitanje za slučaj potvrdnog odgovora na prvo pitanje. Međutim, iz točke 62. ove presude proizlazi da odgovor na to pitanje mora biti niječan. Stoga na drugo pitanje nije potrebno odgovarati.

64

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 29. stavak 2. drugu rečenicu Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva treba tumačiti na način da pojam „zatvor” iz te odredbe nije primjenjiv na prisilni smještaj tražitelja azila na psihijatrijski bolnički odjel, koji je odobren sudskom odlukom zato što ta osoba, zbog psihičke bolesti, predstavlja ozbiljnu opasnost za samu sebe ili za društvo.