—

U prilog ovom tužbenom razlogu tužitelj ističe da predmet nije razmatralo poljsko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja u smislu članka 13. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Naime, tužitelj je ravnatelja Urzęda Ochrony Konkurencji i Konsumentów (Ured za zaštitu tržišnog natjecanja, Poljska; u daljnjem tekstu: ravnatelj UOKiK-a) obavijestio o sumnjama u pogledu primjene praksi kojima se ograničava tržišno natjecanje. To je tijelo međutim odbilo poduzeti korake predviđene pravnim propisima i ispitati sporna postupanja, pozivajući se na neposjedovanje dovoljne količine informacija, te je tužitelja pozvalo da dostavi informacije. Istovremeno, samo tijelo nije ništa poduzelo u cilju njihova ishođenja, a teret dokazivanja u cijelosti je prebačen na tužitelja. S tim u vezi, postupanje tog tijela ne može se kvalificirati kao „razmatranje predmeta” u smislu Obavijesti Komisije o suradnji u okviru mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja (2) i sudske prakse Općeg suda. Zbog toga se i Komisija neopravdano pozivala na članak 13. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 kao osnovu za odbijanje prijave. Tužitelj dodaje da je posljedica Komisijina odbijanja prijave to da predmet neće biti razmotren ni pred jednim tijelom, što je u osnovi protivno uvodnoj izjavi 18. Uredbe br. 1/2003.

—

U prilog ovom tužbenom razlogu tužitelj ističe da nema mogućnost iskoristiti ovlasti koje mu pripadaju na temelju članka 41. Povelje, zato što nijedno tijelo nije postupalo u njegovu predmetu. On nema mogućnost djelovanja jer, prvo, državni propisi ne predviđaju mogućnost žalbe protiv odbijanja ravnatelja UOKiK-a da poduzme pravne korake. Drugo, Komisija se izuzela od razmatranja predmeta, pogrešno pretpostavljajući da je on već bio razmatran. Posljedica toga je da je tužitelju zatvoren put za ostvarivanje svojih prava. Tužitelj naglašava da Komisija nije uzela u obzir sve okolnosti danog premeta i da nije pažljivo ispitala tužiteljev slučaj. Prema mišljenju tužitelja, Komisija je bila dužna temeljito ispitati je li i kako predmet razmotren, te shodno tome pažljivo analizirati postupanje državnog tijela za zaštitu tržišnog natjecanja. Komisija je tu obvezu zanemarila, pa stoga nije ispunila obvezu postupanja s dužnom pažnjom, koja proizlazi iz prava na dobru upravu. Komisija nije ispunila ni obvezu koja proizlazi iz članka 105. stavka 1. UFEU-a. Ona naime nije uzela u obzir činjenicu da u slučaju kada odbije prijavu koja joj je podnesena, predmet mogućeg kršenja načela tržišnog natjecanja postaje neriješen jer ga državno tijelo nije razmatralo.