—

u skladu s člankom 263. UFEU-a poništi prešutnu odluku Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) od 26. svibnja 2020. o odbijanju zahtjeva tužiteljâ za zaštitu povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i njegove stranke u pogledu komunikacija između tužiteljâ i njihovog vanjskog pravnog savjetnika, osim ako tužitelji ne objasne kontekst i sadržaj takvih povjerljivih komunikacija;

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je pravo tužiteljâ na zaštitu povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i njegove stranke temeljno, iako nepisano, pravo u skladu s pravom Unije, kako je priznato u sudskoj praksi Suda. Tužitelji tvrde da ostvarivanje ovog prava ne može biti uvjetovano time da tužitelji dokažu da su njihove povjerljive komunikacije sadržajno povezane sa samom istragom u kojoj je zaštićena povjerljivost njihove komunikacije; to bi poništilo svrhu zaštite povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i njegove stranke.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da pravo tužitelja na zaštitu povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i njegove stranke odvojeno proizlazi iz EKLJP-a i Povelje Europske unije o temeljnim pravima, osobito iz prava na privatnost u skladu s člankom 8. EKLJP-a (članak 7. Povelje) i prava na obranu u skladu s člankom 6. EKLJP-a (članak 47. Povelje). Tužitelji tvrde da zaštita povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i njegove stranke u skladu s EKLJP-om i Poveljom ne ovisi o svrsi i sadržaju relevantnih komunikacija, već samo o identitetu njihovih sudionika.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da, čak i u slučaju da se pravo na zaštitu povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i njegove stranke u skladu s EKLJP-om i Poveljom može ograničiti u korist općeg interesa, takva ograničenja moraju biti propisana zakonom. Tužitelji tvrde da se ona ne mogu temeljiti na diskrecijskoj odluci upravnog tijela.