1

Svojom žalbom Europska komisija zahtijeva, kao prvo, ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 20. studenoga 2019., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑502/16, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2019:795), kojom joj je naloženo solidarno plaćanje iznosa od 10000 eura Stefanu Missiru Mamachiju di Lusignanu i iznosa od 10000 eura Mariji Letiziji Missir Mamachi di Lusignano na ime naknade neimovinske štete koju su pretrpjeli zbog smrti Alessandra Missira Mamachija di Lusignana te, kao drugo, da se konačno odluči u predmetu i odbaci tužba u prvostupanjskom postupku kao nedopuštena.

2

Člankom 40. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, u verziji primjenjivoj na ovaj spor (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), određuje se:

„1.   Stalno zaposlenom dužnosniku može se u iznimnim okolnostima i na vlastiti zahtjev odobriti neplaćeni dopust za osobne potrebe.

[…]

2.   Ne dovodeći u pitanje odredbe članka 15., trajanje takvog dopusta ne smije biti duže od jedne godine. Dopust se može produžiti.

Pojedinačna produživanja ne smiju biti duža od jedne godine. Ukupna dužina dopusta za osobne potrebe tijekom cijele dužnosnikove karijere ne smije prelaziti 12 godina.

Ako dužnosnik podnese zahtjev za takav dopust:

[…]

dopust se može produžiti bez ograničenja, uz uvjet da su u trenutku svakog produžavanja ispunjeni uvjeti na temelju kojih je odobren nastavak dopusta.

[…]”

3

Člankom 42.b prvim stavkom Pravilnika o osoblju propisuje se:

„U slučaju teške bolesti ili teškog invaliditeta bračnog druga, srodnika u uzlaznoj ili silaznoj liniji, brata ili sestre, dužnosnik ima pravo na obiteljski dopust bez osnovne plaće ako dostavi liječničku potvrdu. Ukupno trajanje takvog dopusta tijekom cijele dužnosnikove karijere ne smije biti duže od devet mjeseci.”

4

U skladu s člankom 55.a Pravilnika o osoblju:

„1.   Dužnosnik može podnijeti zahtjev da mu se odobri rad u nepunom radnom vremenu.

Tijelo za imenovanje može to odobriti ako je zahtjev spojiv s interesom službe.

2.   Dužnosnik ima pravo na odobrenje u sljedećim slučajevima:

[…]

[…]”

5

U skladu s člankom 73. Pravilnika o osoblju:

„1.   Od dana stupanja u službu dužnosnik je osiguran od rizika profesionalnih bolesti ili nesreća kako je predviđeno pravilima koja sporazumno donose tijela za imenovanje institucija [Europske u]nije nakon savjetovanja s odborom za Pravilnik o osoblju. Dužnosnik doprinosi pokrivanju troškova osiguranja od rizika nastalih izvan radnog mjesta u iznosu do 0,1 % osnovne plaće.

U tim pravilima navode se rizici koji nisu osigurani.

2.   Isplaćuju se sljedeća davanja:

[…]”

6

Članak 90. Pravilnika o osoblju predviđa:

„1.   Svaka osoba na koju se primjenjuje ovaj Pravilnik o osoblju može tijelu za imenovanje podnijeti zahtjev za donošenje odluke koja se na nju odnosi. Tijelo je o svojoj obrazloženoj odluci dužno obavijestiti dotičnu osobu u roku od četiri mjeseca od datuma podnošenja zahtjeva. Izostanak odgovora na taj zahtjev u navedenom roku smatra se implicitnom odlukom kojom se zahtjev odbija, protiv koje se može podnijeti žalba u skladu sa sljedećim stavkom.

2.   Svaka osoba na koju se primjenjuje ovaj Pravilnik o osoblju može tijelu za imenovanje podnijeti žalbu protiv akta kojim je oštećena ako je navedeno tijelo donijelo odluku ili nije poduzelo mjeru propisanu Pravilnikom o osoblju. Žalba se mora podnijeti u roku od tri mjeseca. […]

[…]

[…] Izostanak odgovora na žalbu u tom roku smatra se implicitnom odlukom kojom se žalba odbija, protiv koje se može podnijeti pravni lijek u skladu s člankom 91.”

7

Članak 91. stavak 1. Pravilnika o osoblju propisuje:

„Sud Europske unije nadležan je u svim sporovima između Unije i svake osobe na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje, koji se odnose na zakonitost akta kojim je dotična osoba oštećena u smislu članka 90. stavka 2. […]”

8

Okolnosti spora izložene su u točkama 1. do 9. pobijane presude i mogu se sažeti kako slijedi.

9

Alessandro Missir Mamachi di Lusignano, koji je trebao preuzeti dužnost političkog i diplomatskog savjetnika u Komisijinoj delegaciji u Maroku, ubijen je zajedno sa svojom suprugom 18. rujna 2006. u Rabatu (Maroko). Ta su ubojstva počinjena u kući koju je ta delegacija unajmila za Alessandra Missira Mamachija di Lusignana (u daljnjem tekstu: preminuli dužnosnik), njegovu suprugu i njihovo četvero djece.

10

Dana 12. svibnja 2009. Livio Missir Mamachi di Lusignano, otac preminulog dužnosnika, podnio je tužbu Službeničkom sudu Europske unije kojom je zahtijevao da se Komisiji naloži naknada imovinske štete koju su pretrpjela djeca preminulog dužnosnika kao i neimovinske štete koju su pretrpjela ta djeca, on sam kao otac preminulog dužnosnika te koju je pretrpio taj dužnosnik, u ime njegove djece koja su njegovi pravni sljednici.

11

Presudom od 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, EU:F:2011:55) Službenički sud odbacio je tu tužbu kao nedopuštenu u dijelu kojom se tražila naknada neimovinske štete te ju je odbio kao neosnovanu u dijelu u kojem se tražila naknada imovinske štete.

12

Otac i djeca preminulog dužnosnika podnijeli su Općem sudu žalbu protiv te presude radi njezina ukidanja.

13

Opći sud prihvatio je tu žalbu presudom od 10. srpnja 2014., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625). Ta je presuda bila predmet preispitivanja Suda te je djelomično ukinuta presudom od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588). Poslije vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje nakon preispitivanja, Opći sud je u presudi od 7. prosinca 2017., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑401/11 P RENV‑RX, EU:T:2017:874) odlučio o tužbenim razlozima koje nije razmatrao u presudi od 10. srpnja 2014., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625).

14

Dana 16. rujna 2011. otac i djeca preminulog dužnosnika, kojima su se pridružili dužnosnikovi majka, brat i sestra, podnijeli su tužbu Općem sudu na temelju članaka 268. i 340. UFEU‑a, koja je brisana rješenjem od 25. studenoga 2015., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑494/11, neobjavljeno, EU:T:2015:909), nakon što su tužitelji odustali od tužbe.

15

Dana 17. rujna 2011. otac preminulog dužnosnika, kojeg su nakon njegove smrti zamijenili njegovi pravni sljednici, kao i djeca tog dužnosnika, kojima su se pridružili njegova majka, brat i sestra, ponovno su podnijeli zahtjeve za naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli, u skladu s postupkom predviđenim člankom 90. stavkom 1. Pravilnika o osoblju.

16

Komisija je odlukom od 17. siječnja 2012. odbila te zahtjeve. Dana 13. travnja 2012. pravni sljednici oca preminulog dužnosnika te djeca, majka, brat i sestra tog dužnosnika podnijeli su žalbu protiv odluke od 17. siječnja 2012., na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Odlukom od 26. srpnja 2012. tijelo za imenovanje odbilo je tu žalbu.

17

Dana 7. studenoga 2012. pravni sljednici oca preminulog dužnosnika te djeca, majka, brat i sestra tog dužnosnika podnijeli su Službeničkom sudu tužbu protiv odluke od 26. srpnja 2012., na temelju članka 270. UFEU‑a. Ta je tužba upisana pod brojem F‑132/12.

18

Tom tužbom zahtijevali su od Službeničkog suda poništenje te odluke, da naloži Komisiji naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli oni i preminuli dužnosnik te da toj instituciji naloži isplatu kompenzacijskih i zateznih kamata. Posebno, brat i sestra preminulog dužnosnika zahtijevali su da se Komisiji naloži da svakomu od njih isplati iznos od 154350 eura na ime naknade neimovinske štete koju su pretrpjeli.

19

Postupak pred Službeničkim sudom prvi je put bio prekinut kako bi se uzele u obzir odluke kojima se završava postupak u predmetima T‑401/11 P i T‑494/11, mavedenima u točkama 13. i 14. ove presude, te drugi put kako bi se uzelo u obzir preispitivanje Suda u predmetu C‑417/14 RX‑II i vraćanje Općem sudu na ponovno odlučivanje u predmetu T‑401/11 P RENV‑RX, navedenima u tim točkama.

20

Predmet F‑132/12 prenesen je 2. rujna 2016. na Opći sud i upisan pod brojem T‑502/16, u skladu s Uredbom (EU, Euratom) 2016/1192 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 2016. o prijenosu na Opći sud nadležnosti za odlučivanje u prvom stupnju o sporovima između Europske unije i njezinih službenika (SL 2016., L 200., str. 137.).

21

Komisija je osporavala dopuštenost i osnovanost navedene tužbe.

22

Kad je riječ o dopuštenosti, Komisija je smatrala da se brat i sestra preminulog dužnosnika ne mogu smatrati osobama na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju, u smislu njegova članka 91. stavka 1., tako da Opći sud, pred kojim je pokrenut postupak na temelju njegove nadležnosti u sporovima između Unije i njezinih službenika, koja mu je dodijeljena člankom 270. UFEU‑a, nije bio nadležan te je tužba bila nedopuštena.

23

Opći sud u točkama 40. do 64. pobijane presude odbio je taj prigovor nedopuštenosti te je smatrao da su brat i sestra preminulog dužnosnika imali procesnu legitimaciju za podnošenje pravnog sredstva iz članka 270. UFEU‑a.

24

U prilog tom odbijanju Opći sud je podsjetio na to da je tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. Pravilnika o osoblju dopuštena samo ako se odnosi na spor između Unije i osobe na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju. Kako bi se smatralo da se na tužitelja primjenjuje Pravilnik o osoblju, Opći sud je smatrao da to ne može biti na bilo kojoj osnovi, nego na osnovi koja odražava relevantnu vezu između tužitelja i akta koji on pobija ili koja odražava takvu vezu između tužitelja i dužnosnika čija povreda interesa njemu također navodno uzrokuje štetu. Opći sud je smatrao da to jest slučaj s dužnosnikovom braćom i sestrama, s obzirom na to da su navedeni u člancima 40., 42.b i 55.a Pravilnika o osoblju. Opći sud u tom pogledu ističe da je zakonodavac Unije konkretnim odredbama Pravilnika o osoblju namjeravao uzeti u obzir njihov blizak odnos s dužnosnikom. Opći sud je naglasio da činjenica da se u vrijeme ubojstva preminulog dužnosnika njegovi brat i sestra konkretno nisu nalazili u jednoj od situacija iz članaka 40., 42.b i 55.a Pravilnika o osoblju ni u kojem pogledu ne utječe na priznanje ondje navedenih bratskih veza. Stoga, u skladu s točkom 54. pobijane presude, te su odredbe Pravilnika o osoblju relevantne ne zato što odgovaraju konkretnoj situaciji stranaka u vrijeme nastanka činjenica, nego zato što se njima Pravilnikom o osoblju priznaju obiteljske veze između dužnosnikâ i njihove braće i sestara. Prema mišljenju Općeg suda, tu ocjenu potvrđuju ocjene Suda u točkama 41. i 42. presude od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588).

25

Opći sud je u točki 57. pobijane presude zaključio da dužnosnikovu braću i sestre treba smatrati „osobama na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju” kad je riječ o određivanju pravnog sredstva koje trebaju poduzeti ako namjeravaju tražiti naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli zbog smrti dužnosnika, svojeg brata ili sestre, za koju je, prema njihovu mišljenju, odgovorna institucija. Opći sud je također pojasnio, u biti, da činjenica da dužnosnikovi braća i sestre nisu navedeni na popisu iz članka 73. Pravilnika o osoblju te da stoga nisu potencijalni korisnici zajamčenih davanja na temelju tog članka, nego su obuhvaćeni drugim odredbama Pravilnika o osoblju koje odražavaju relevantnu vezu s preminulim dužnosnikom, nipošto ne znači da im je uskraćena postupovna mogućnost da putem članka 270. UFEU‑a traže naknadu vlastite štete.

26

Kad je riječ o ocjeni osnovanosti zahtjevâ brata i sestre preminulog dužnosnika za naknadu štete, Opći sud je u točkama 134. i 135. pobijane presude, među ostalim, odbio Komisijine prigovore koji su se temeljili na točkama 33. i 34. presude od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588) jer su se te točke odnosile na nadležnost Općeg suda, a ne na osnovanost tih zahtjeva.

27

Usto, u točkama 155. do 172. pobijane presude Opći sud je odbio Komisijinu argumentaciju prema kojoj brat i sestra preminulog dužnosnika nisu u dovoljnoj mjeri dokazali postojanje uzročne veze između Komisijine povrede obveze zaštite preminulog dužnosnika i svoje štete. U tom se pogledu oslonio na konačno priznanje uzročne veze između te povrede i ubojstva preminulog dužnosnika u presudama od 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09,EU:F:2011:55) kao i od 7. prosinca 2017., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑401/11 P RENV‑RX, EU:T:2017:874, t. 63.) te je smatrao da činjenica da neimovinska šteta brata i sestre tog dužnosnika čini neimovinsku štetu koja je posredna u odnosu na štetu koju je pretrpio preminuli dužnosnik ne utječe na činjenicu da se ta neimovinska šteta treba smatrati naknadivom u skladu s općim načelima koja su zajednička državama članicama.

28

Naposljetku, na temelju svih razloga navedenih u pobijanoj presudi, Opći sud naložio je Komisiji solidarno plaćanje iznosa od po 10000 eura bratu i sestri preminulog dužnosnika na ime naknade neimovinske štete koju su pretrpjeli, uvećanog za zatezne kamate.

29

Svojom žalbom Komisija zahtijeva od Suda da:

30

Stefano Missir Mamachi di Lusignano i Maria Letizia Missir Mamachi di Lusignano zahtijevaju od Suda da:

31

U potporu svojoj žalbi Komisija ističe dva žalbena razloga. U okviru prvog žalbenog razloga smatra da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je smatrao da su brat i sestra preminulog dužnosnika mogli pokrenuti sudski postupak na temelju članka 270. UFEU‑a kako bi dobili naknadu štete nastale zbog smrti tog dužnosnika. U okviru drugog žalbenog razloga, istaknutog podredno, Komisija tvrdi da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja.

32

Prvi žalbeni razlog sastoji se od dvaju dijelova.

33

Komisija prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da brat i sestra preminulog dužnosnika mogu podnijeti tužbu na temelju članka 270. UFEU‑a jer je riječ o osobama na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju, u smislu njegova članka 91. stavka 1.

34

Kao prvo, Komisija ističe da je Opći sud u točkama 48. do 64. pobijane presude pogrešno naveo i primijenio kružni argument prema kojem je član dužnosnikove obitelji osoba na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju zbog njegove obiteljske veze s dužnosnikom. Članak 91. stavak 1. Pravilnika o osoblju ne odnosi se na vezu na temelju koje se smatra da se na osobu primjenjuje Pravilnik o osoblju, nego na pravo osobe na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju da pobija akt kojim je oštećena. Prema Komisijinu mišljenju, Opći sud iz članaka 40., 42.b i 55.a Pravilnika o osoblju nije mogao zaključiti da se na dužnosnikova brata ili sestru primjenjuje Pravilnik o osoblju, u smislu njegova članka 91. stavka 1., s obzirom na to da obveze predviđene tim člancima postoje samo u odnosu na dužnosnike, a ne na članove njihove obitelji. Zakonodavac Unije za članove dužnosnikove obitelji nije odredio da mogu ostvariti pravo na davanje predviđeno Pravilnikom o osoblju. Slijedom toga, samo dužnosnici imaju pravo pokrenuti sudski postupak na temelju navedenih članaka.

35

Kao drugo, Komisija smatra da je kriterij koji je Opći sud naveo i primijenio u točkama 51. do 62. pobijane presude – prema kojem se na osobu primjenjuje Pravilnik o osoblju na osnovi koja odražava vezu između te osobe i dužnosnika čija povreda interesa njoj također navodno uzrokuje štetu – protivan tekstu članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju, u kojem se navodi osoba na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju koja pobija akt kojim je oštećena. Odlučujući kriterij za Opći sud jest povreda dužnosnikovih interesa, a ne povreda interesa osobe koja ostvaruje svoje pravo na pristup sudu. Tako bi kriterij koji je primijenio Opći sud doveo do diskrecijske ocjene relevantnosti veze koja postoji između tužitelja i akta koji pobija te bi na taj način poopćio pristup sudu iz članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju. Tim bi kriterijem uvjet dopuštenosti koji se odnosi na postojanje akta kojim je tužitelj oštećen izgubio svaki sadržaj jer bi se, u slučaju postojanja odredbe Pravilnika o osoblju, kakva god bila, neovisno o tome što se ona ne primjenjuje na određenu osobu, ta osoba uvijek mogla smatrati osobom na koju se Pravilnik o osoblju primjenjuje, neovisno o bilo kakvoj vezi između akta koji pobija i obveza predviđenih Pravilnikom o osoblju.

36

Kao treće, suprotno onomu što proizlazi iz pobijane presude, točke 30. do 35. presude od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588) ne potkrepljuju tumačenje Općeg suda pojma „osobe na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju”, u smislu njegova članka 91. stavka 1. Tako je u točki 34. te presude Sud utvrdio da se na osobu primjenjuje Pravilnik o osoblju kada ulazi u njegovo područje primjene, koje je određeno posebnim odredbama tog pravilnika koje se odnose na osobe različite od dužnosnika kao potencijalne primatelje određenog davanja, poput članka 73. Pravilnika o osoblju, kojim se predviđa da su članovi dužnosnikove obitelji potencijalni korisnici određenih davanja u slučaju njegove smrti. Tako je Sud smatrao da je članak 73. Pravilnika o osoblju relevantan za utvrđivanje jesu li dužnosnikova braća i sestre ili nisu osobe na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju ne zato što općenito izražava vezu između dužnosnika i njegove obitelji, nego zato što se može primijeniti na određene konkretne članove dužnosnikove obitelji u slučaju njegove smrti. Prema Komisijinu mišljenju, s obzirom na to da se u prilog svojoj tužbi brat i sestra preminulog dužnosnika pozivaju na neimovinsku štetu koja je posljedica smrti tog dužnosnika, članak 73. Pravilnika o osoblju jedina je relevantna odredba za utvrđivanje jesu li oni osobe na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju ili ne. Međutim, na temelju tog članka oni to nisu.

37

Stefano Missir Mamachi di Lusignano i Maria Letizia Missir Mamachi di Lusignano smatraju da prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

38

U skladu s člankom 270. UFEU‑a, Sud je nadležan u svim sporovima između Unije i njezinih službenika u granicama i prema uvjetima utvrđenima u Pravilniku o osoblju za dužnosnike i Uvjetima zaposlenja za ostale službenike Unije. U skladu s člankom 256. stavkom 1. UFEU‑a i člancima 50.a i 56. Statuta Suda Europske unije, tu nadležnost u prvom stupnju izvršava Opći sud, a u žalbenom stadiju Sud.

39

Članak 270. UFEU‑a na taj način otvara pravno sredstvo za sporove u javnoj službi koje se razlikuje od općih pravnih sredstava, kao što su to tužba za poništenje, uređena člankom 263. UFEU‑a, kao i tužba za naknadu štete, uređena člankom 268. UFEU‑a te člankom 340. drugim i trećim stavkom UFEU‑a.

40

Kako bi se utvrdila nadležnost suda Unije pred kojim je pokrenut postupak na temelju članka 270. UFEU‑a, uz odredbe tog članka, valja uzeti u obzir i odredbe Pravilnika o osoblju, s obzirom na to da taj članak na njega upućuje, te osobito njegove članke 90. i 91., koji provode članak 270. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija, C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588, t. 30. i navedenu sudsku praksu). Te odredbe određuju navedenu nadležnost i ratione materiae i ratione personae.

41

Kad je riječ o nadležnosti sudova Unije na temelju članka 270. UFEU‑a ratione materiae, valja istaknuti da Pravilnik o osoblju ima za cilj urediti pravne odnose između institucija Unije i njihovih dužnosnika, osobito uspostavljajući niz uzajamnih prava i obveza (presuda od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija, C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588, t. 31. i navedena sudska praksa). Pravilnik o osoblju na taj način uređuje uvjete zaposlenja dužnosnika institucija Unije. Slijedom toga, članak 270. UFEU‑a sudovima Unije dodjeljuje materijalnu nadležnost za odlučivanje o sporovima koji proizlaze iz radnog odnosa između tih osoba i institucija Unije.

42

Budući da je na temelju članka 270. UFEU‑a, kako je proveden člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, Sud nadležan za odlučivanje o „svim sporovima” između Unije i osoba na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tim je odredbama obuhvaćen svaki spor između dužnosnika i institucije u kojoj je zaposlen, čak i ako je riječ o tužbi za naknadu štete, ako taj spor proizlazi iz radnog odnosa koji povezuje tog dužnosnika s tom institucijom (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., OH (Imunitet od sudskih postupaka), C‑758/19, EU:C:2021:603, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

43

Stoga nadležnost sudova Unije na temelju članka 270. UFEU‑a ratione materiae proizlazi iz izvora spora o kojem je riječ, kako je određen u točki 41. ove presude, a ne iz pravne osnove na kojoj se može temeljiti pravo na naknadu štete kao takvo (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija, C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588, t. 50.).

44

Kad je riječ o nadležnosti sudova Unije na temelju članka 270. UFEU‑a ratione personae, ona se odnosi samo na pojedinačne sporove. Naime, članci 90. i 91. Pravilnika o osoblju uspostavljaju postupak koji je osmišljen isključivo za pojedinačne sporove (vidjeti u tom smislu presudu od 8. listopada 1974., Union syndicale – Service public européen i dr./Vijeće, 175/73, EU:C:1974:95, t. 19.).

45

Usto, člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju određeno je da je Sud nadležan u svim sporovima između Unije i „svake osobe na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje” i koji se odnose na zakonitost akta kojim je dotična osoba oštećena u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. U skladu s tom potonjom odredbom, „[s]vaka osoba na koju se primjenjuje […] Pravilnik o osoblju” može tijelu za imenovanje podnijeti žalbu protiv akta kojim je oštećena.

46

Te odredbe, koje općenito upućuju na svaku osobu na koju se Pravilnik o osoblju primjenjuje, ne omogućuju kao takve da se uspostavi razlika s obzirom na to je li tužbu podnio dužnosnik ili bilo koja druga osoba na koju se taj pravilnik primjenjuje (presuda od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komsija, C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588, t. 33.). Stoga, u skladu s navedenim odredbama, nadležnost sudova Unije na temelju članka 270. UFEU‑a ratione personae nije ograničena na tužbe koje su podnijeli dužnosnici, nego uključuje i one koje su podnijele sve druge osobe na koje se Pravilnik o osoblju primjenjuje.

47

Kako bi se odredile osobe koje nisu dužnosnici, a koje se mogu smatrati osobama „na koje se Pravilnik o osoblju primjenjuje”, u smislu njegova članka 91. stavka 1., treba podsjetiti na to da je cilj Pravilnika o osoblju, kao što to proizlazi iz točke 41. ove presude, urediti pravne odnose između institucija Unije i njihovih dužnosnika.

48

Kako bi se postigao taj cilj, Pravilnik o osoblju ne samo da utvrđuje niz uzajamnih prava i obveza između tih institucija i njihovih dužnosnika nego dodjeljuje prava i prednosti i određenim članovima obitelji dužnosnikâ.

49

Tako članak 73. Pravilnika o osoblju, pod određenim uvjetima, dodjeljuje pravo na davanja u slučaju dužnosnikove smrti njegovu nadživjelom bračnom drugu, djeci i drugim potomcima i/ili srodnicima u uzlaznoj liniji.

50

Usto, članci 40., 42.b i 55.a Pravilnika o osoblju omogućuju dužnosnikovu bračnom drugu, srodniku u uzlaznoj ili silaznoj liniji, bratu ili sestri, u slučaju teške bolesti ili teškog invaliditeta, da primaju pomoć od tog dužnosnika, ako on radi pružanja te pomoći ostvaruje svoje pravo da zatraži dopust za osobne potrebe, obiteljski dopust ili rad u nepunom radnom vremenu. Tim odredbama, kojima se dužnosniku omogućuje usklađivanje profesionalnog života s određenim potrebama privatnog života, također se dodjeljuje prednost određenim članovima njegove obitelji koji se nalaze u teškoćama, kada se tom dužnosniku odobri vrijeme kako bi se brinuo o njima.

51

Dodjelom tih prava i prednosti tim određenim članovima dužnosnikove obitelji priznaju se bliske obiteljske veze koje ujedinjuju te osobe s dužnosnikom kao i mogući utjecaj tih obiteljskih veza na uvjete u kojima je dužnosnik pozvan obavljati svoj posao.

52

Uzimanje na taj način Pravilnikom o osoblju u obzir tih članova dužnosnikove obitelji ima za posljedicu to da su oni osobe „na koje se Pravilnik o osoblju primjenjuje”, u smislu njegova članka 91. stavka 1., i to neovisno o tome raspolaže li tužitelj stvarno u razmatranom slučaju pravom ili prednošću koji su mu dodijeljeni Pravilnikom o osoblju, kao što su to oni navedeni u točkama 49. i 50. ove presude. Naime, određivanje nadležnosti sudova Unije ratione personae na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju ne ovisi o pitanju stvarne dodjele prava ili prednosti osobi na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju koja podnosi tužbu pred tim sudovima. U suprotnom bi, u svrhu odlučivanja o toj nadležnosti za odlučivanje o tužbi koja je podnesena pred navedenim sudovima, bilo potrebno prethodno ispitati osnovanost te tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija, C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588, t. 35.).

53

Ocjena prema kojoj su članovi dužnosnikove obitelji navedeni u člancima 40., 42.b i 55.a Pravilnika o osoblju osobe na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju, u smislu njegova članka 91. stavka 1., nije dovedena u pitanje činjenicom da ta odredba predviđa da se spor mora odnositi na zakonitost akta kojim je osoba na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju oštećena u smislu njegova članka 90. stavka 2. Naime, člankom 90. Pravilnika o osoblju uspostavlja se obvezni postupak koji prethodi tužbi, tako da se tužba može podnijeti na temelju članka 270. UFEU‑a tek nakon što je žalba koju je podnio tužitelj odbijena eksplicitnom ili implicitnom odlukom tijela za imenovanje o odbijanju njegova zahtjeva. Tužba za poništenje ili za naknadu štete podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a stoga je dopuštena samo ako postoji eksplicitna ili implicitna odluka o odbijanju upravne žalbe, koja je akt kojim je osoba na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju oštećena, u smislu njegova članka 91. stavka 1. Međutim, ništa se ne protivi tomu da član dužnosnikove obitelji naveden u člancima 40., 42.b i 55.a Pravilnika o osoblju bude adresat odluke o odbijanju žalbe koja se odnosi na prvotnu odluku kojom je oštećen, u skladu s člancima 90. i 91. Pravilnika o osoblju.

54

Osim toga, suprotno onomu što tvrdi Komisija, ocjena prema kojoj se nadležnost sudova Unije pred kojima se vodi postupak na temelju članka 270. UFEU‑a ratione personae može temeljiti na člancima 40., 42.b i 55.a Pravilnika o osoblju, kojima se određenim članovima dužnosnikove obitelji dodjeljuju prednosti, ne počiva na diskrecijskoj ocjeni veze između tužitelja i akta koji pobija. Naime, pogrešno je smatrati da bi se tužitelja uvijek moglo smatrati osobom na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju, ako postoji odredba tog pravilnika, kakva god bila, neovisno o bilo kakvoj vezi između akta koji pobija i obveza predviđenih Pravilnikom o osoblju. Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a dopuštena je samo pod uvjetom, s jedne strane, da se na tužitelja primjenjuje Pravilnik o osoblju i da pobija odluku o odbijanju svoje upravne žalbe, u smislu članaka 90. i 91. Pravilnika o osoblju, te, s druge strane, da spor proizlazi iz radnog odnosa koji povezuje dužnosnika ili člana osoblja i instituciju ili tijelo Unije.

55

Tako su članovi dužnosnikove obitelji iz članaka 40., 42.b i 55.a Pravilnika o osoblju osobe na koje se, premda nisu dužnosnici, zbog obiteljskih veza koje imaju s tim dužnosnikom primjenjuje taj Pravilnik, u smislu njegova članka 91. stavka 1., te oni stoga mogu podnijeti tužbu za naknadu štete ako spor proizlazi iz radnog odnosa iz prethodne točke ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija, C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588, t. 42.).

56

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 48. do 64. pobijane presude u biti smatrao da su, s obzirom na sadržaj članaka 40., 42.b i 55.a Pravilnika o osoblju, koji podrazumijeva da se njime priznaju veze između dužnosnika i njegove braće i sestara, oni osobe na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju, u smislu njegova članka 91. stavka 1.

57

Iz svih prethodno navedenih razmatranja proizlazi da prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

58

Komisija u biti smatra da bi, ako bi Sud utvrdio da su braća i sestre preminulog dužnosnika osobe na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju, u smislu njegova članka 91. stavka 1., on ipak trebao uzeti u obzir činjenicu da iz točaka 31. do 35. presude od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588) proizlazi da su, u slučaju dužnosnikove smrti, samo osobe izrijekom navedene u članku 73. Pravilnika o osoblju osobe na koje se on primjenjuje radi podnošenja tužbe za naknadu štete nastale tom smrću.

59

Slijedom toga, Opći sud je u točkama 134. i 135. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je bratu i sestri preminulog dužnosnika priznao procesnu legitimaciju na temelju članka 270. UFEU‑a kako bi zahtijevali naknadu neimovinske štete na temelju odredbe Pravilnika o osoblju koja nije članak 73. i time što je utvrdio da je pozivanje na točke 33. i 34. presude od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588) bilo neprimjereno i da ga je trebalo odbaciti.

60

Stefano Missir Mamachi di Lusignano i Maria Letizia Missir Mamachi di Lusignano smatraju da drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

61

Valja podsjetiti na to da je Sud u točkama 33. do 35. presude od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komsiija (C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588) priznao nadležnost Službeničkog suda ratione personae za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete koji je otac preminulog dužnosnika podnio u svoje ime i u ime dužnosnikove djece. U tom je pogledu istaknuo da se na te osobe primjenjuje članak 73. stavak 2. točka (a) Pravilnika o osoblju, s obzirom na to da ta odredba izričito navodi dužnosnikovu djecu i njegove srodnike u uzlaznoj liniji kao osobe koje u slučaju njegove smrti mogu ostvariti pravo na davanja predviđena tom odredbom. Međutim, kao što to proizlazi iz točke 52. ove presude, također je pojasnio da se pitanje jesu li navedene osobe stvarno imale pravo na davanja zajamčena Pravilnikom o osoblju ne može uzeti u obzir radi određivanja nadležnosti ratione personae tog suda jer bi, u suprotnom, u svrhu odlučivanja o toj nadležnosti bilo potrebno prethodno ispitati osnovanost tužbe koja mu je podnesena.

62

Međutim, suprotno onomu što tvrdi Komisija, iz točaka 33. i 34. presude od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588) ne proizlazi da su jedine osobe koje nisu dužnosnici, a koje mogu podnijeti tužbu za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a nakon dužnosnikove smrti, one navedene u članku 73. stavku 2. točki (a) Pravilnika o osoblju. Naime, određivanje u toj odredbi dužnosnikova bračnog druga, potomaka i srodnika u uzlaznoj liniji kao osoba koje u slučaju dužnosnikove smrti mogu ostvariti pravo na davanje samo je jedan slučaj, među ostalima, u kojem se na osobe koje nisu dužnosnici primjenjuje odredba Pravilnika o osoblju u smislu njegova članka 91. stavka 1. te koje stoga mogu podnijeti tužbu za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a. Određivanje u navedenom članku 73. stavku 2. točki (a) Pravilnika o osoblju, odredbi koja predviđa paušalnu isplatu određenih novčanih davanja određenim osobama u slučaju dužnosnikove smrti, stoga ne ograničava osobe na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju u podnošenju tužbe radi isplate naknade štete, koja se razlikuje od navedenih davanja, na temelju članka 270. UFEU‑a, zbog štete nastale dužnosnikovom smrću.

63

Prema tome, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je, u okviru ocjene osnovanosti zahtjevâ brata i sestre preminulog dužnosnika za naknadu štete podnesenih Komisiji, u točkama 134. i 135. pobijane presude smatrao da su se točke 33. i 34. presude od 10. rujna 2015., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588) odnosile na određivanje nadležnog suda ratione personae te da je stoga pozivanje na te točke bilo neprikladno i da ga je trebalo odbaciti.

64

S obzirom na to, drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan te stoga taj žalbeni razlog treba u cijelosti odbiti.

65

Drugim žalbenim razlogom, koji je istaknut podredno, Komisija smatra da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja.

66

S jedne strane, u točkama 154. do 168., 171., 172. i 181. pobijane presude Opći sud nije obrazložio postojanje uzročne veze između Komisijina postupanja i neimovinske štete prouzročene bratu i sestri preminulog dužnosnika. Razlozi izneseni u točkama 155. i 161. pobijane presude, prema kojima Komisija nije osporila postojanje te uzročne veze i ona proizlazi iz presude od 7. prosinca 2017., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑401/11 P RENV‑RX, EU:T:2017:874), nisu relevantni jer su pogrešni.

67

S druge strane, obrazloženje Općeg suda je proturječno jer je u točkama 161. i 162. pobijane presude smatrao da je vezan presudom od 7. prosinca 2017., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komsiija (T‑401/11 P RENV‑RX, EU:T:2017:874), kojom se utvrđuje Komisijina odgovornost za smrt predmetnog dužnosnika, dok je u točki 166. pobijane presude isključio to da utvrđivanje te odgovornosti u ovom slučaju može biti relevantno. Stoga Opći sud nije mogao u točkama 172. i 181. pobijane presude zaključiti da je Komisija odgovorna za neimovinsku štetu koju su pretrpjeli brat i sestra preminulog dužnosnika.

68

Stefano Missir Mamachi di Lusignano i Maria Letizia Missir Mamachi di Lusignano smatraju da drugi žalbeni razlog nije osnovan.

69

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obveza obrazlaganja, koju Opći sud ima na temelju članka 296. drugog stavka UFEU‑a i članka 36. Statuta Suda Europske unije, čini bitan postupovni zahtjev, koji treba razlikovati od osnovanosti obrazloženja (vidjeti u tom smislu presudu od 30. studenoga 2016., Komisija/Francuska i Orange, C‑486/15 P, EU:C:2016:912, t. 79.).

70

Stoga, također prema ustaljenoj sudskoj praksi, ta mu obveza nalaže da na jasan i nedvosmislen način iznese svoje obrazloženje, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima donesene odluke, a Sudu da izvrši svoj sudski nadzor (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., Staatliche Porzellan‑Manufaktur Meissen/EUIPO, C‑471/16 P, neobjavljenu, EU:C:2017:602, t. 28. i od 25. studenoga 2020., Komisija/GEA Group, C‑823/18 P, EU:C:2020:955, t. 89. i navedenu sudsku praksu).

71

U ovom je slučaju Opći sud u točkama 153. do 155. pobijane presude smatrao da je Službenički sud u točkama 182. do 190. presude od 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, EU:F:2011:55) presudio da postoji uzročna veza između Komisijine povrede obveze osiguranja zaštite predmetnog dužnosnika i njegova ubojstva te da je ta ocjena bila konačna jer Komisija nije podnijela žalbu protiv te presude. Također je podsjetio na to da je u presudi od 7. prosinca 2017., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑401/11 P RENV‑RX, EU:T:2017:874) istaknuo da Komisija nije osporavala navedenu ocjenu Službeničkog suda.

72

Usto, u točkama 156. do 161. pobijane presude Opći sud je, među ostalim, naveo da je rasprava o odnosu između teorija istovjetnosti uvjeta i odgovarajuće uzročnosti – do koje je došlo u postupku u kojem je donesena presuda od 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, EU:F:2011:55) i u okviru postupka u kojem je donesena presuda od 7. prosinca 2017., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑401/11 P RENV‑RX, EU:T:2017:874) – bila vođena jedino u svrhu utvrđivanja je li Komisija mogla biti proglašena odgovornom za smrt predmetnog dužnosnika.

73

U točkama 162. do 166. pobijane presude Opći sud je u biti smatrao da se konačno utvrđenje suda Unije o postojanju uzročne veze između Komisijina protupravnog postupanja i ubojstva predmetnog dužnosnika može u potpunosti primijeniti na ovaj slučaj. Osobito je smatrao da okolnost da tužitelji u prvostupanjskom postupku nisu djeca ili roditelji preminulog dužnosnika, nego njegovi brat i sestra, nije relevantna, s obzirom na to da članak 73. Pravilnika o osoblju ne sprečava da dužnosnikovi braće i sestre ostvare naknadu štete te da iz općih načela koja su zajednička državama članicama proizlazi pravo braće i sestara da, prema potrebi, traže naknadu neimovinske štete zbog gubitka svojeg brata. Usto, naveo je da okolnost da je neimovinska šteta dužnosnikove braće i sestara posredna šteta u odnosu na štetu koju je pretrpio sam taj dužnosnik ne isključuje mogućnost da se ta neimovinska šteta smatra naknadivom u skladu s općim načelima koja su zajednička državama članicama.

74

Naposljetku, u točkama 167. do 169. pobijane presude Opći sud je istaknuo da su se tužitelji u prvostupanjskom postupku pozvali na posebna razmatranja u svrhu utvrđivanja postojanja i intenziteta neimovinske štete koju su pretrpjeli zbog smrti svojeg brata, naglašavajući jedinstvene i osobito dramatične okolnosti te smrti, veliku bojazan obitelji za budućnost djece tog dužnosnika te nepravednu bol i patnju izazvanu gubitkom svojeg brata. Opći sud je priznao da su ta razmatranja doista takva da su bratu i sestri preminulog dužnosnika mogla uzrokovati patnju neuobičajenog intenziteta, ali da, osim toga, oni nisu dokazali da je odnos prisnosti između tog dužnosnika i njegova brata i sestre nadmašivao uobičajeni odnos prisnosti koji veže odraslu braću i sestre koji vode samostalne živote.

75

S obzirom na te elemente, valja utvrditi da je Opći sud pravilno obrazložio razloge zbog kojih je smatrao da postoji uzročna veza između Komisijine povrede obveze zaštite preminulog dužnosnika i neimovinske štete koju su pretrpjeli njegovi brat i sestra nakon njegova ubojstva. Naime, u točkama 153. do 169. pobijane presude na dovoljno jasan i nedvosmislen način navodi se rasuđivanje Općeg suda te se Komisiji omogućuje da se upozna s razlozima donesene odluke, a Sudu da izvrši svoj sudski nadzor.

76

Ta ocjena nije dovedena u pitanje Komisijinim argumentima prema kojima je ona, kao prvo, u okviru postupka u kojem je donesena pobijana presuda osporila postojanje uzročne veze između svojeg postupanja i neimovinske štete brata i sestre preminulog dužnosnika, kao drugo, nije mogla podnijeti žalbu protiv presude od 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komsiija (F‑50/09, EU:F:2011:55), s obzirom na to da je uspjela u svojem zahtjevu, te se stoga iz tog izostanka žalbe ne može zaključiti da ona ne osporava ocjene iz te presude, te, kao treće, prema kojima razmatranja u presudi od 7. prosinca 2017., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑401/11 P RENV‑RX, EU:T:2017:874) ne mogu osloboditi Opći sud obveze utvrđivanja razloga zbog kojih je postojala uzročna veza između Komisijina postupanja i neimovinske štete koju ističu brat i sestra preminulog dužnosnika.

77

Naime, tim argumentima Komisija osporava osnovanost ocjena Općeg suda o postojanju te uzročne veze, a ne činjenicu da Opći sud nije na jasan i nedvosmislen način naveo rasuđivanje koje je primijenio u pobijanoj presudi. Međutim, kao što je to navedeno u točki 69. ove presude, obveza obrazlaganja čini bitan postupovni zahtjev, koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja.

78

Usto, ocjena prema kojoj je pobijana presuda valjano obrazložena ne može se dovesti u pitanje Komisijinim argumentom koji se temelji na proturječnosti između razloga sadržanih u točkama 161. i 162. pobijane presude i onih iz točke 166. te presude.. Naime, Opći sud je mogao, a da si time ne proturječi, s jedne strane, utvrditi da je presuda od 7. prosinca 2017., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑401/11 P RENV‑RX, EU:T:2017:874) relevantna za utvrđivanje uzročne veze između Komisijina protupravnog postupanja i ubojstva predmetnog dužnosnika te, s druge strane, utvrditi da razmatranje prema kojem neimovinska šteta dužnosnikove braće i sestara koju su pretrpjeli zbog njegove smrti jest šteta koja se priznaje kao naknadiva u skladu s općim načelima koja su zajednička državama članicama nije dovedeno u pitanje presudom od 7. prosinca 2017., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑401/11 P RENV‑RX, EU:T:2017:874) jer u predmetu u kojem je donesena ta presuda Opći sud nije odlučivao o pitanju naknade neimovinske štete bratu i sestri preminulog dužnosnika.

79

Iz toga slijedi da drugi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan i da, slijedom toga, žalbu treba u cijelosti odbiti.

80

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

81

Članak 138. tog Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., određuje da je stranka koja ne uspije u postupku dužna, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

82

Budući da su Stefano Missir Mamachi di Lusignano i Maria Letizia Missir Mamachi di Lusignano podnijeli zahtjev da se Komisiji naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u svojem zahtjevu, treba joj naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove Stefana Missira Mamachija di Lusignana i Marije Letizije Missir Mamachi di Lusignano.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: