—

poništi odluku Vijeća (ZVSP) 2016/850 od 27. svibnja 2016. o izmjeni Odluke 2013/255/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije;

—

poništi Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2016/840 od 27. svibnja 2016. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji;

—

poništi odluku Vijeća (ZVSP) 2017/917 od 29. svibnja 2017. o izmjeni Odluke 2013/255/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije;

—

poništi Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2017/907 od 29. svibnja 2017. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji;

—

poništi Provedbenu odluku Vijeća (ZVSP) 2017/1245 od 10. srpnja 2017. o provedbi Odluke 2013/255/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije;

—

poništi Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2017/1241 od 10. srpnja 2017. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji;

—

poništi Odluku Vijeća (ZVSP) 2018/778 od 28. svibnja 2018. o izmjeni Odluke 2013/255/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji;

—

poništi Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2018/774 od 28. svibnja 2018. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji;

—

poništi Odluku Vijeća (ZVSP) 2019/806 od 17. svibnja 2019. o izmjeni Odluke 2013/255/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije;

—

poništi Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2019/798 od 17. svibnja 2019. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji;

—

u skladu s time,

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja iz članka 296. stavka 2. UFEU-a. Tužitelj prigovara Vijeću Europske unije da su mu bili dovoljni nejasni i općeniti navodi te da nije posebno i konkretno izložio razloge zbog kojih, prilikom izvršavanja svoje diskrecijske ovlasti u ocjeni, smatra da je protiv tužitelja trebalo odrediti predmetne mjere ograničavanja. Prema tome, Vijeće nije istaknulo niti jedan objektivan i konkretan element koji bi se mogao staviti na teret tužitelju i koji bi mogao opravdati predmetne mjere.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti prilikom ograničavanja temeljnih prava. Tužitelj smatra da sporne mjere treba staviti izvan snage, s obzirom na to da su neproporcionalne imajući u vidu utvrđeni cilj, te predstavljaju prekomjerno uplitanje u poduzetničku slobodu i pravo vlasništva, koji su zaštićeni člancima 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Neproporcionalnost se sastoji u tome što se mjere odnose na svaku utjecajnu gospodarsku aktivnost, a da pritom nema drugog kriterija.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni i na nepostojanju dokaza. Prema ustaljenoj sudskoj praksi učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju imena neke osobe na popis osoba koje podliježu mjerama ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. Tužitelj tvrdi da se navodi Vijeća koji se odnose na „uske veze s režimom”, kao i oni koji se odnose na navodnu ulogu posrednika u okviru naftnih transakcija između režima i ISIL-a, moraju konačno odbaciti zato što su potpuno neosnovani i nemaju nikakvu činjeničnu osnovu koja bi ih podupirala.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se sastoji od zahtjeva za naknadu štete, jer optužba za teška djela koja nisu dokazana izlaže tužitelja i njegovu obitelj opasnostima, što ukazuje na težinu pretrpjele štete koja opravdava zahtjev za naknadu štete.