–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i T. Machovičová, u svojstvu agenata,

–

za francusku vladu, E. de Moustier, A. Daniel i N. Vincent, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju A. Giordana, avvocato dello Stato,

–

za austrijsku vladu, A. Posch, J. Schmoll i C. Leeb, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, I. Zaloguin, i R. Troosters, zatim I. Zaloguin i M. Wasmeier, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 4. i članka 14. stavaka 1. do 4. Direktive 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima (SL 2014., L 130, str. 1. i ispravak SL 2015., L 143, str. 16.) te članaka 7. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv Ivana Gavanozova, optuženog za vođenje zločinačkog udruženja i počinjenje poreznih kaznenih djela.

3

Uvodne izjave 2., 6., 18., 19. i 22. Direktive 2014/41 glase:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. te direktive glasi:

„1.   Europski istražni nalog (EIN) sudska je odluka koju izdaje ili potvrđuje pravosudno tijelo države članice (‚država izdavateljica’) radi izvršavanja jedne ili nekoliko posebnih istražnih mjera u drugoj državi članici (‚država izvršiteljica’) u svrhu pribavljanja dokaza u skladu s odredbama ove Direktive.

[…]

2.   Države članice izvršavaju EIN na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s ovom Direktivom.

[…]

4.   Ova Direktiva ne utječe na obvezu poštovanja temeljnih prava i pravnih načela sadržanih u članku 6. UEU‑a, uključujući prava na obranu osoba koje podliježu kaznenom postupku, i sve obveze pravosudnih tijela u tom smislu ostaju nepromijenjene.”

5

Članak 4. navedene direktive predviđa:

„EIN se može izdati:

[…]”

6

Članak 6. stavak 1. te direktive određuje:

„Tijelo izdavatelj može izdati EIN samo kada su ispunjeni sljedeći uvjeti:

7

U skladu s člankom 9. stavkom 1. Direktive 2014/41:

„Tijelo izvršitelj priznaje EIN, proslijeđen u skladu s ovom Direktivom, ne zahtijevajući nikakve dodatne formalnosti te osigurava njegovo izvršenje na isti način i pod jednakim uvjetima kao da je dotičnu istražnu mjeru odredilo tijelo države izvršiteljice, osim ako se to tijelo odluči pozvati na jedan od razloga za nepriznavanje ili neizvršenje ili na jedan od razloga za odgodu predviđenih u ovoj Direktivi.”

8

Članak 11. stavak 1. te direktive glasi:

„Ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 4., priznavanje ili izvršavanje EIN‑a može se odbiti u državi izvršiteljici u sljedećim slučajevima:

[…]

[…]”

9

Člankom 14. navedene direktive predviđa se:

„1.   Države članice osiguravaju da su pravna sredstva, jednaka onima koja su dostupna u sličnom domaćem slučaju, primjenjiva na istražne mjere navedene u EIN‑u.

2.   Materijalnopravne razloge za izdavanje EIN‑a moguće je dovesti u pitanje samo u postupku pokrenutom u državi izdavateljici, ne dovodeći u pitanje jamstva temeljnih prava u državi izvršiteljici.

3.   Ako se time ne bi narušila potreba za osiguravanjem povjerljivosti istrage prema članku 19. stavku 1., tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo dostavljanje informacija o mogućnostima upotrebe pravnih sredstava na temelju nacionalnog prava kada ona postanu primjenjiva te pravovremeno, kako bi se osiguralo njihovo djelotvorno korištenje.

4.   Države članice osiguravaju da su rokovi za upotrebu pravnog sredstva identični onima predviđenima za slične domaće slučajeve te da se primjenjuju na način kojim se jamči da dotične osobe mogu djelotvorno primjenjivati ta pravna sredstva.

[…]”

10

Člankom 24. te direktive propisano je:

„1.   Kada se osoba nalazi na državnom području države izvršiteljice i mora se saslušati kao svjedok ili stručnjak od strane nadležnih tijela države izdavateljice, tijelo izdavatelj može izdati EIN kako bi sasluša[l]o svjedoka ili stručnjaka putem videokonferencije ili druge vrste audiovizualnog prijenosa u skladu sa stavcima od 5. do 7.

[…]

7.   Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da, u slučaju kada se osoba saslušava unutar njezina državnog područja u skladu s ovim člankom te odbija svjedočiti premda je na to obvezna ili ne da istinit iskaz, njezino nacionalno pravo primjenjuje se na isti način kao da se saslušanje održava u okviru nacionalnog postupka.”

11

Člankom 107. stavkom 2. Nakazatelno‑procesualenog kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku, DV br. 86/05 od 28. listopada 2005.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: NPK), određuje se:

„Sud donosi mjere izvođenja dokaza, na zahtjev stranaka ili po službenoj dužnosti, ako je to potrebno za utvrđivanje objektivne istine.”

12

U skladu s člankom 117. NPK‑a:

„Ispitivanjem svjedoka mogu se utvrđivati sve činjenice koje je svjedok zamijetio i koje mogu pridonijeti utvrđivanju objektivne istine.”

13

Članak 161. stavak 3. NPK‑a glasi:

„U okviru sudskog postupka, pretraga i privremeno oduzimanje predmeta provode se na temelju odluke suda pred kojim se vodi postupak.”

14

Člankom 341. stavkom 3. NPK‑a određeno je:

„Sve ostale odluke i nalozi ne podliježu zasebnom ispitivanju žalbenog suda u odnosu na presudu.”

15

Člankom 6. stavkom 1. Zakona za Evropejskata zapoved za razsledvane (Zakon o Europskom istražnom nalogu, DV br. 16 od 20. veljače 2018.) predviđa se:

„Nadležno tijelo iz članka 5. stavka 1. izdaje europski istražni nalog na temelju ocjene svakog pojedinačnog slučaja ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

1. Izdavanje europskog istražnog naloga nužno je i proporcionalno s obzirom na svrhu kaznenog postupka, uzimajući u obzir prava okrivljenika.

2. Istražne i druge postupovne mjere za koje se europski istražni nalog izdaje mogu se pod istim uvjetima izvršiti u usporedivom slučaju u skladu s bugarskim pravom.”

16

Protiv Ivana Gavanozova u Bugarskoj je pokrenut kazneni postupak zbog sudjelovanja u zločinačkom udruženju organiziranom radi počinjenja poreznih kaznenih djela.

17

Konkretno, osumnjičen je da je putem fiktivnih društava uvozio šećer u Bugarsku iz drugih država članica, dobavljajući ga pretežno od društva s poslovnim nastanom u Češkoj Republici, koje zastupa osoba Y, te da je zatim taj šećer prodavao na bugarskom tržištu a da nije platio ni obračunao porez na dodanu vrijednost (PDV), podnošenjem neistinitih dokumenata iz kojih proizlazi da je taj šećer izvezen u Rumunjsku.

18

U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) 11. svibnja 2017. odlučio izdati europski istražni nalog kojim od čeških tijela traži provođenje pretraga i privremenih oduzimanja predmeta u prostorijama spomenutog društva s poslovnim nastanom u Češkoj Republici i domu osobe Y, uz njezino saslušanje u svojstvu svjedoka putem videokonferencije.

19

Taj je sud, nakon donošenja tog naloga i uz isticanje poteškoća pri ispunjavanju odjeljka J obrasca iz Priloga A Direktivi 2014/41, naslovljenog „Pravna sredstva”, od Suda zatražio tumačenje više odredaba te direktive.

20

Osobito u pogledu odgovora istog suda na zahtjev za dostavu informacija koji mu je uputio Sud, potonji je u točki 38. presude od 24. listopada 2019., Gavanozov (C‑324/17, EU:C:2019:892) utvrdio da članak 5. stavak 1. Direktive 2014/41, u vezi s odjeljkom J obrasca iz Priloga A toj direktivi, treba tumačiti na način da pravosudno tijelo države članice prilikom izdavanja europskog istražnog naloga u tom odjeljku ne treba navesti opis pravnih sredstava protiv izdavanja takvog naloga koja su eventualno predviđena u dotičnoj državi članici.

21

U svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud) navodi da bugarsko pravo ne predviđa nikakva pravna sredstva protiv odluka kojima se nalaže provođenje pretraga i privremenih oduzimanja predmeta ili saslušanje svjedoka, kao ni protiv izdavanja europskog istražnog naloga.

22

U tim se okolnostima taj sud pita je li bugarsko pravo u suprotnosti s pravom Unije i može li on u tom slučaju izdati europski istražni nalog za takve istražne mjere.

23

U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 4. i članak 14. stavke 1. do 4. Direktive 2014/41, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 18. i 22., kao i članke 7. i 47. Povelje, u vezi s člancima 8. i 13. EKLJP‑a, tumačiti na način da im se protivi propis države članice izdavateljice europskog istražnog naloga kojim nije predviđeno nikakvo pravno sredstvo protiv izdavanja europskog istražnog naloga za provođenje pretraga, privremenih oduzimanja predmeta i saslušanja svjedoka putem videokonferencije.

25

U skladu s člankom 14. stavkom 1. Direktive 2014/41, države članice osiguravaju da su pravna sredstva jednaka onima koja su dostupna u sličnom domaćem slučaju primjenjiva na istražne mjere navedene u europskom istražnom nalogu.

26

Iako se tom odredbom, u vezi s uvodnom izjavom 22. te direktive, propisuje općenita obveza država članica da osiguraju da su na istražne mjere navedene u europskom istražnom nalogu primjenjiva pravna sredstva koja su barem ekvivalentna onima koja su dostupna u sličnom domaćem slučaju (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2020., Staatsanwaltschaft Wien (Krivotvoreni nalozi za plaćanje), C‑584/19, EU:C:2020:1002, t. 60.), njome se ne zahtijeva da države članice predvide dodatna pravna sredstva u odnosu na ona koja postoje u okviru sličnog domaćeg slučaja.

27

Takav zahtjev ne proizlazi ni iz teksta članka 14. stavka 2. navedene direktive, u kojem se samo pobliže određuje da je materijalnopravne razloge za izdavanje europskog istražnog naloga moguće dovesti u pitanje samo u postupku pokrenutom u državi članici izdavateljici.

28

Međutim, valja podsjetiti na to da su države članice prilikom provedbe prava Unije obvezne osigurati poštovanje prava na djelotvorno pravno sredstvo iz članka 47. prvog stavka Povelje, koje potvrđuje načelo djelotvorne sudske zaštite (presuda od 15. travnja 2021., État belge (Elementi nastali nakon odluke o transferu), C‑194/19, EU:C:2021:270, t. 43. i navedena sudska praksa).

29

Budući da je postupak izdavanja i izvršenja europskog istražnog naloga uređen Direktivom 2014/41, on čini takvu provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, koja za sobom povlači primjenjivost članka 47. Povelje (vidjeti po analogiji presudu od 16. svibnja 2017., Berlioz Investment Fund, C‑682/15, EU:C:2017:373, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

30

U prvom stavku potonjeg članka propisuje se da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvorno pravno sredstvo pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima tim člankom.

31

Kada je, kao prvo, riječ o izdavanju europskog istražnog naloga za provođenje pretraga i privremenih oduzimanja predmeta, važno je istaknuti da takve mjere čine zadiranje u pravo svake osobe na poštovanje njezina privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja, zajamčeno u članku 7. Povelje. K tomu, privremenim oduzimanjima predmeta može se povrijediti članak 17. stavak 1. Povelje, kojim se svakomu priznaje pravo na vlasništvo nad njegovom na zakonit način stečenom imovinom, kao i pravo da je koristi, njome raspolaže i ostavi je u nasljedstvo.

32

Dakle, osobi koja se želi pozvati na zaštitu koju joj pružaju te odredbe u okviru postupka u vezi s europskim istražnim nalogom za izvršenje pretraga i privremenih oduzimanja predmeta mora se priznati pravo na djelotvorno pravno sredstvo, zajamčeno u članku 47. Povelje.

33

To pravo nužno podrazumijeva da osobe u odnosu na koje su određene te istražne mjere na raspolaganju imaju prikladna pravna sredstva, koja im omogućavaju, s jedne strane, da osporavaju njihovu pravilnost i potrebu za njima te, s druge strane, da zahtijevaju odgovarajuće popravljanje posljedica ako su te mjere bile nezakonito naložene ili izvršene. Na državama članicama je da u svojem unutarnjem pravnom poretku predvide pravna sredstva koja su u tu svrhu potrebna.

34

To tumačenje članka 47. Povelje odgovara, k tomu, tumačenju članka 13. EKLJP‑a koje je u svojoj sudskoj praksi dao Europski sud za ljudska prava. Naime, iz njegove sudske prakse proizlazi da, na temelju potonje odredbe, koja u biti odgovara članku 47. stavku 1. Povelje, osobama u odnosu na koje su određene pretrage i privremena oduzimanja predmeta mora biti dostupan postupak koji im omogućava da osporavaju pravilnost i potrebu provedenih pretraga i privremenih oduzimanja predmeta te da ishode odgovarajuće popravljanje posljedica ako su te mjere bile nezakonito naložene ili izvršene (vidjeti u tom smislu ESLJP, 22. svibnja 2008., Iliya Stefanov protiv Bugarske, CE:ECHR:2008:0522JUD006575501, t. 59.; ESLJP, 31. ožujka 2016., Stoyanov i dr. protiv Bugarske, CE:ECHR:2016:0331JUD005538810, t. 152. do 154. te ESLJP, 19. siječnja 2017., Posevini protiv Bugarske, CE:ECHR:2017:0119JUD006363814, t. 84. do 86.).

35

Osim toga, pravo dotične osobe da osporava pravilnost i potrebu za predmetnim mjerama podrazumijeva da ta osoba mora na raspolaganju imati pravno sredstvo protiv europskog istražnog naloga kojim se nalaže izvršenje navedenih mjera.

36

U tom pogledu valja istaknuti da se člankom 1. stavkom 1. Direktive 2014/41 utvrđuje da je europski istražni nalog sudska odluka koju izdaje ili potvrđuje pravosudno tijelo države članice radi izvršavanja jedne ili nekoliko posebnih istražnih mjera u drugoj državi članici u svrhu pribavljanja dokaza u skladu s odredbama te direktive.

37

U skladu s člankom 1. stavkom 2. navedene direktive, države članice izvršavaju europski istražni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama te direktive.

38

Usto, iz članka 9. stavka 1. Direktive 2014/41 proizlazi da tijelo izvršitelj priznaje europski istražni nalog, proslijeđen u skladu s tom direktivom, pri čemu se ne zahtijeva nikakva dodatna formalnost te osigurava njegovo izvršenje na isti način i pod jednakim uvjetima kao da je dotičnu istražnu mjeru odredilo tijelo države članice izvršiteljice, osim ako se to tijelo odluči pozvati na jedan od razloga za nepriznavanje ili neizvršenje ili na jedan od razloga za odgodu predviđenih u toj direktivi.

39

Iz tih elemenata proizlazi da, u okviru postupka u vezi s europskim istražnim nalogom, istražne mjere nalaže nadležno tijelo države članice izdavateljice, a izvršavaju nadležna tijela države članice izvršiteljice, koja su u načelu dužna priznati europski istražni nalog proslijeđen u skladu s Direktivom 2014/41, bez ikakvih daljnjih formalnosti.

40

Usto, u skladu s člankom 14. stavkom 2. Direktive 2014/41, materijalnopravne razloge za izdavanje europskog istražnog naloga moguće je osporavati samo u postupku pokrenutom u državi članici izdavateljici.

41

Stoga, kako bi osobe u odnosu na koje se izvršava europski istražni nalog koji izdaje ili potvrđuje pravosudno tijelo te države članice i čiji je predmet provođenje pretraga i privremenih oduzimanja predmeta mogle ostvarivati svoje pravo zajamčeno u članku 47. Povelje, na navedenoj je državi članici da osigura da te osobe pred sudom iste države članice na raspolaganju imaju pravno sredstvo koje im omogućava da osporavaju potrebu za izdavanjem tog naloga i njegovu pravilnost, u najmanju ruku, s obzirom na materijalnopravne razloge za izdavanje tog europskog istražnog naloga.

42

Kad je, kao drugo, riječ o izdavanju europskog istražnog naloga za saslušanje svjedoka putem videokonferencije, važno je istaknuti da se člankom 24. stavkom 1. Direktive 2014/41 predviđa da, kada nadležna tijela države članice izdavateljice kao svjedoka trebaju saslušati osobu koja se nalazi na državnom području države članice izvršiteljice, tijelo izdavatelj može izdati europski istražni nalog kako bi saslušalo svjedoka ili stručnjaka putem videokonferencije ili druge vrste audiovizualnog prijenosa u skladu sa stavcima 5. do 7. tog članka 24.

43

Člankom 24. stavkom 7. navedene direktive pojašnjava se da svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da se, u slučaju kada se osoba saslušava unutar njezina državnog područja u skladu s tim člankom te odbija svjedočiti premda je na to obvezna ili ne da istinit iskaz, njezino nacionalno pravo primjenjuje na isti način kao da se saslušanje te osobe održava u okviru nacionalnog postupka.

44

Iz toga slijedi da odbijanje svjedočenja u okviru izvršenja europskog istražnog naloga za saslušanje svjedoka putem videokonferencije može dovesti do znatnih posljedica za dotičnu osobu na temelju standarda koji su u tu svrhu predviđeni u pravu države članice izvršiteljice. Konkretno, ta bi osoba mogla biti prisiljena na dolazak na saslušanje, uz obvezu da, pod prijetnjom kazne, odgovara na pitanja koja se pritom postavljaju.

45

Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zaštita od intervencija javne vlasti, svojevoljnih ili neproporcionalnih, u sferu privatnih aktivnosti osobe, bila ona fizička ili pravna, čini opće načelo prava Unije (presuda od 16. svibnja 2017., Berlioz Investment Fund, C‑682/15, EU:C:2017:373, t. 51. i navedena sudska praksa).

46

Sud je pojasnio da se na tu zaštitu može pozvati svatko, kao na pravo zajamčeno pravom Unije, u smislu članka 47. prvog stavka Povelje, kako bi pred sudom osporio akt koji na njega negativno utječe, kao što je to nalog za dostavu informacija ili sankcija izrečena zbog nepoštovanja tog naloga (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2020., État luxembourgeois (Pravo na pravno sredstvo protiv zahtjeva za informacije u području oporezivanja), C‑245/19 i C‑246/19, EU:C:2020:795, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

47

Stoga valja smatrati da izvršenje europskog istražnog naloga za saslušanje svjedoka putem videokonferencije može negativno utjecati na dotičnu osobu i da ona stoga mora na raspolaganju imati pravno sredstvo protiv takvog naloga, u skladu s člankom 47. Povelje.

48

Međutim, sudovi države članice izvršiteljice, u skladu s člankom 14. stavkom 2. Direktive 2014/41, nisu nadležni za ispitivanje materijalnopravnih razloga za europski istražni nalog kojim se nalaže saslušanje svjedoka putem videokonferencije.

49

Iz toga slijedi da je na državi članici izdavateljici da osigura da svatko tko je bio obvezan pojaviti se na saslušanju kako bi bio saslušan kao svjedok ili kako bi odgovorio na pitanja koja mu se postave tijekom takvog saslušanja u okviru izvršenja europskog istražnog naloga ima na raspolaganju pravno sredstvo pred sudom te države članice, koje mu omogućava da osporava, u najmanju ruku, materijalnopravne razloge na kojima se temelji izdavanje takvog europskog istražnog naloga.

50

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 14. Direktive 2014/41, u vezi s njezinim člankom 24. stavkom 7. i člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice izdavateljice europskog istražnog naloga kojim nije predviđeno nikakvo pravno sredstvo protiv izdavanja europskog istražnog naloga za provođenje pretraga, privremenih oduzimanja predmeta i saslušanja svjedoka putem videokonferencije.

51

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 4. i članak 14. stavke 1. do 4. Direktive 2014/41, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 18. i 22., kao i članke 7. i 47. Povelje, u vezi s člancima 8. i 13. EKLJP‑a, tumačiti na način da im se protivi to da nadležno tijelo države članice izda europski istražni nalog za provođenje pretraga, privremenih oduzimanja predmeta i saslušanja svjedoka putem videokonferencije, ako propisom te države članice nije predviđeno nikakvo pravno sredstvo protiv izdavanja takvog europskog istražnog naloga.

52

Člankom 6. stavkom 1. Direktive 2014/41 izdavanje europskog istražnog naloga veže se uz ispunjenje dvaju uvjeta. S jedne strane, to izdavanje mora biti potrebno i proporcionalno svrsi postupka iz članka 4. te direktive, uzimajući u obzir prava osumnjičenika ili okrivljenika. S druge strane, istražne mjere navedene u europskom istražnom nalogu moraju se moći odrediti u istim uvjetima u sličnom domaćem slučaju.

53

Doduše, tom se odredbom ne spominje uzimanje u obzir, prilikom izdavanja europskog istražnog naloga, prava osoba u odnosu na koje su određene istražne mjere navedene u tom nalogu osim osumnjičenika ili okrivljenika.

54

Valja, međutim, podsjetiti na to da iz uvodnih izjava 2., 6. i 19. navedene direktive proizlazi, među ostalim, da je europski istražni nalog instrument pravosudne suradnje u kaznenim stvarima iz članka 82. stavka 1. UFEU‑a, koja se temelji na načelu uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka. To je načelo temelj pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, koja se, pak, temelji na uzajamnom povjerenju i oborivoj pretpostavci da druge države članice poštuju pravo Unije i, osobito, temeljna prava (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2020., Staatsanwaltschaft Wien (Krivotvoreni nalozi za plaćanje), C‑584/19, EU:C:2020:1002, t. 40.).

55

U okviru postupka u vezi s europskim istražnim nalogom, jamstvo tih prava primarno je odgovornost države članice izdavateljice naloga, za koju valja pretpostaviti da poštuje pravo Unije i, osobito, temeljna prava koja potonja priznaje (vidjeti po analogiji presudu od 23. siječnja 2018., Piotrowski, C‑367/16, EU:C:2018:27, t. 50.).

56

Međutim, nemogućnost da se u državi članici izdavateljici osporava potreba za izdavanjem europskog istražnog naloga za provođenje pretraga i privremenih oduzimanja predmeta te saslušanja svjedoka putem videokonferencije kao i pravilnost izdavanja takvog naloga čini, u najmanju ruku, s obzirom na materijalnopravne razloge na kojima se temelji to izdavanje, povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo iz članka 47. Povelje, koja može isključiti mogućnost da se uzajamno priznavanje provede i da koristi toj državi članici.

57

Osim toga, važno je napomenuti da je na državama članicama, osobito na temelju načela lojalne suradnje, propisanog u članku 4. stavku 3. prvom podstavku UEU‑a, da na svojim državnim područjima osiguraju primjenu i poštovanje prava Unije i da u tu svrhu poduzmu sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, koje mogu osigurati ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovorâ ili akata institucija Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 6. ožujka 2018., Achmea, C‑284/16, EU:C:2018:158, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

58

Zato je, osobito u pogledu ključne uloge načela uzajamnog priznavanja u sustavu uspostavljenom Direktivom 2014/41, na državi članci izdavateljici da stvori uvjete u kojima će tijelo izvršitelj svoju pomoć moći pružiti korisno i u skladu s pravom Unije.

59

Usto se, kao što to proizlazi iz točke 43. ove presude, Direktiva 2014/41 temelji na načelu izvršenja europskih istražnih naloga. Njezinim člankom 11. stavkom 1. točkom (f) omogućava se tijelima izvršiteljima da iznimno odstupe od tog načela, nakon procjene koja se provodi od slučaja do slučaja, kada postoje opravdani razlozi za sumnju da izvršenje europskog istražnog naloga ne bi bilo u skladu s temeljnim pravima koja su zajamčena, među ostalim, Poveljom. Međutim, bez ikakva pravnog sredstva u državi izdavateljici primjena te odredbe postala bi sustavna. Takva bi posljedica istodobno bila u suprotnosti s općom strukturom Direktive 2014/41 i s načelom uzajamnog povjerenja.

60

Stoga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 81. do 84. svojeg mišljenja, izdavanje europskog istražnog naloga u pogledu kojeg postoje ozbiljne naznake da će njegovo izvršenje dovesti do povrede članka 47. Povelje i čije bi izvršenje država članica izvršenja stoga trebala odbiti, u skladu s člankom 11. stavkom 1. točkom (f) te direktive, nije u skladu s načelima uzajamnog povjerenja i lojalne suradnje.

61

Međutim, kao što to proizlazi iz analize prvog pitanja, izvršenje europskog istražnog naloga za provođenje pretraga, privremenih oduzimanja predmeta i saslušanja svjedoka putem videokonferencije čija se pravilnost ne može osporavati pred sudom države članice izdavateljice može predstavljati povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo iz članka 47. prvog stavka Povelje.

62

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. Direktive 2014/41, u vezi s člankom 47. Povelje i člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, treba tumačiti na način da mu se protivi to da nadležno tijelo države članice izda europski istražni nalog za provođenje pretraga, privremenih oduzimanja predmeta i saslušanja svjedoka putem videokonferencije, ako propisom te države članice nije predviđeno nikakvo pravno sredstvo protiv izdavanja takvog europskog istražnog naloga.

63

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: