–

za The Software Incubator Ltd, O. Segal, QC, i E. Meleagros, solicitor,

–

za Computer Associates (UK) Ltd, J. Dhillon, QC, i D. Heaton, barrister, te C. Hopkins i J. Mash, solicitors,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann i U. Bartl, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, L. Armati i L. Malferrari, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2. Direktive Vijeća 86/653/EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi samozaposlenih trgovačkih zastupnika (SL 1986., L 382, str. 17.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 45.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društava The Software Incubator Ltd i Computer Associates (UK) Ltd (u daljnjem tekstu: Computer Associates) u vezi s plaćanjem naknade štete nakon raskida ugovora između tih dvaju društava.

3

Odlukom (EU) 2020/135 od 30. siječnja 2020. o sklapanju Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2020., L 29, str. 1.; u daljnjem tekstu: Sporazum o povlačenju) Vijeće Europske unije odobrilo je u ime Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju Sporazum o povlačenju priložen toj odluci.

4

Članak 86. Sporazuma o povlačenju, naslovljen „Postupci koji su u tijeku pred Sudom Europske unije”, u stavcima 2. i 3. propisuje:

„2.   Sud Europske unije ostaje nadležan za donošenje odluka o prethodnim pitanjima na temelju zahtjeva sudova Ujedinjene Kraljevine koji su mu upućeni prije isteka prijelaznog razdoblja.

3.   Za potrebe ovog poglavlja, postupci pred Sudom Europske unije smatraju se pokrenutima, a zahtjevi za odluku o prethodnom pitanju smatraju se upućenima, u trenutku upisa pismena kojim se pokreće postupak u tajništvu Suda ili Općeg suda […]”

5

U skladu s člankom 126. Sporazuma o povlačenju, prijelazno razdoblje počelo je na dan stupanja na snagu tog sporazuma te je završilo 31. prosinca 2020.

6

U drugoj i trećoj uvodnoj izjavi Direktive 86/653 navodi se:

„[B]udući da razlike u nacionalnim pravima, koje se odnose na trgovačko zastupanje, značajno utječu na uvjete tržišnog natjecanja i na provođenje djelatnosti zastupanja unutar [Europske unije], te su štetne kako za zaštitu koja se pruža trgovačkim zastupnicima u odnosu na njihove nalogodavce, tako i za sigurnost trgovačkih poslova; budući da su, štoviše, te razlike takve da u značajnoj mjeri sprečavaju sklapanje i izvršavanje ugovora o trgovačkom zastupanju u kojima nalogodavac i trgovački zastupnici imaju poslovni nastan u različitim državama članicama;

budući da bi se trgovina robom između država članica trebala odvijati pod uvjetima sličnim onima na jedinstvenom tržištu, te da to iziskuje usklađivanje pravnih sustava država članica do one mjere koja osigurava uredno djelovanje zajedničkog tržišta; budući da u tom pogledu kolizijska pravila ne uklanjaju u području trgovačkog zastupanja prethodno opisane nedosljednosti, niti bi to bio slučaj čak i da ih se učini jednoobraznima, te je stoga predloženo neophodno usklađivanje bez obzira na postojanje tih pravila”.

7

Članak 1. te direktive propisuje:

„1.   Mjere usklađivanja propisane ovom Direktivom primjenjuju se na zakone i druge propise država članica koji uređuju odnose između trgovačkih zastupnika i njihovih nalogodavaca.

2.   Za potrebe ove Direktive ‚trgovački zastupnik’ znači samozaposleni posrednik koji ima stalno ovlaštenje za posredovanje pri prodaji ili kupnji robe u ime druge osobe, dalje u tekstu ‚nalogodavca’, odnosno za posredovanje i sklapanje takvog posla u ime i za račun nalogodavca.

3.   Trgovačkim zastupnikom u smislu ove Direktive ne smatra se posebno sljedeća osoba:

8

Članak 2. stavak 1. iste direktive određuje:

„Ova se Direktiva ne primjenjuje na:

9

Članak 3. iste direktive određuje:

„1.   Trgovački zastupnik mora u obavljanju svojih djelatnosti brinuti o interesima nalogodavca i djelovati pošteno i u dobroj vjeri.

2.   Trgovački zastupnik posebno mora:

10

Članak 4. stavak 2. Direktive 86/653 propisuje:

„Nalogodavac posebno mora:

11

Članak 6. stavak 1. iste direktive određuje:

„U nedostatku bilo kakvog sporazuma o naknadi između stranaka, te ne dovodeći u pitanje primjenu obveznih odredbi država članica u vezi s visinom naknade, trgovački zastupnik ima pravo na naknadu koja je uobičajeno dozvoljena trgovačkim zastupnicima za robu koja čini predmet njegovog ugovora o zastupanju u mjestu gdje on obavlja svoje djelatnosti. Ako ne postoji takva uobičajena praksa, trgovački zastupnik ima pravo na razumnu naknadu, uzimajući u obzir sve dijelove posla.”

12

Direktiva 86/653 prenesena je u pravo Ujedinjene Kraljevine putem Commercial Agents (Council Directive) Regulationsa 1993 (Statutory Instruments 1993/3053) (Uredba iz 1993. o trgovačkim zastupnicima, (kojom se prenosi direktiva Vijeća) (Uredba 1993/3053)). U članku 2. stavku 1. navedene uredbe određuje se:

„Za potrebe ove uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

‚trgovački zastupnik’ znači samozaposleni posrednik koji ima stalno ovlaštenje za posredovanje pri prodaji ili kupnji robe u ime druge osobe (u daljnjem tekstu: nalogodavac), odnosno za posredovanje i ugovaranje prodaje ili kupnje robe u ime i za račun tog nalogodavca; […]”

13

Computer Associates društvo je koje prodaje program za automatizaciju uslužnih aplikacija, za uvođenje aplikacija i upravljanje njima preko centra za pohranu podataka (u daljnjem tekstu: predmetni računalni program). Svrha tog računalnog programa je automatizirano usklađivanje i provedba uvođenja i nadogradnje drugih računalnih programa u različitim operativnim okruženjima velikih organizacija poput banaka i osiguravajućih društava, na način da su temeljni računalni programi u potpunosti integrirani u operativno okruženje programa.

14

Društvo Computer Associates svojim je klijentima elektronički dodijelilo licencije za korištenje predmetnog računalnog programa na području određenom za ovlašteni broj krajnjih korisnika.

15

Dodjela licencije za taj računalni program bila je uvjetovana poštovanjem obveza na temelju kojih klijent, među ostalim, nije bio ovlašten pristupiti neovlaštenom dijelu navedenog računalnog programa, provesti njegovu raščlambu ili izmjenu i iznajmljivati ga, ustupiti, prenijeti ili dodijeliti podlicenciju.

16

Iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da se licencija za korištenje predmetnog računalnog programa mogla dodjeljivati ili trajno ili ograničeno, što podrazumijeva da, u slučaju raskida ugovora zbog bitne povrede koja se može pripisati drugoj stranci ili zbog njezine insolventnosti, taj program klijent mora vratiti društvu Computer Associates, obrisati ga ili uništiti. Međutim u praksi, većina licencija su trajne. Društvo Computer Associates je u tom pogledu zadržalo sva prava, odnosno, osobito, autorska prava, vlasnička prava, patente, žigovna i druga imovinska prava koja se odnose na navedeni računalni program.

17

Društvo Computer Associates sklopilo je 25. ožujka 2013. ugovor s društvom The Software Incubator. U skladu s člankom 2.1. tog ugovora, potonje društvo djelovalo je za račun društva Computer Associates kako bi ostvarilo pristup potencijalnim klijentima u Ujedinjenoj Kraljevini i Irskoj, za potrebe „promidžbe, stavljanja na tržište i prodaje [predmetnog] [računalnog programa]”. U skladu s navedenim ugovorom, obveze društva The Software Incubator bile su ograničene na promidžbu i prodaju tog računalnog programa. Društvo Software Incubator nije bilo ovlašteno prenositi vlasništvo nad tim računalnim programom.

18

Društvo Computer Associates raskinulo je dopisom od 9. listopada 2013. ugovor s društvom Software Incubator.

19

Društvo The Software Incubator podnijelo je protiv društva Computer Associates tužbu za naknadu štete, na temelju odredbi nacionalnog propisa kojim se prenosi Direktiva 86/653, pred High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Visoki sud (Engleska i Wales), odjel Queen’s Bench, Ujedinjena Kraljevina). Društvo Computer Associates osporilo je kvalifikaciju svojeg odnosa s društvom The Software Incubator kao ugovora o trgovačkom zastupanju ističući da isporuka računalnog programa klijentu elektroničkim putem, zajedno s dodjelom licencije na trajnoj osnovi za korištenje spomenutog programa, ne predstavlja „prodaju robe” u smislu članka 1. stavka 2. te direktive.

20

Odlukom od 1. srpnja 2016. High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Visoki sud (Engleska i Wales), odjel Queen’s Bench) prihvatio je zahtjev društva The Software Incubator i naložio da se tom društvu dodijeli iznos od 475000 funti (GBP) (oko 531000 eura) na ime naknade štete. Taj je sud u tom kontekstu smatrao da se „prodaja robe” u smislu Uredbe 1993/3053 odnosi na samostalnu definiciju koja mora uključivati isporuku računalnog programa.

21

Društvo Computer Associates protiv te je presude podnijelo žalbu pred Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel, Ujedinjena Kraljevina). Odlukom od 19. ožujka 2018. taj je sud presudio da računalni program koji se klijentu pruža elektroničkim putem nije „roba” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653, kako ga tumači Sud. Zaključio je da društvo Software Incubator nema svojstvo „trgovačkog zastupnika” u smislu te odredbe te je odbilo njegov zahtjev za naknadu štete.

22

Društvo The Software Incubator osporilo je tu odluku pred Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine).

23

Taj sud od Suda traži tumačenje članka 1. stavka 2. Direktive 86/653, koje mu je nužno za određivanje primjenjuje li se pojam „trgovački zastupnik” koji je ovlašten za posredovanje „prodaje robe” na isporuku računalnog programa elektroničkim putem klijentu, čije je korištenje uređeno licencijom dodijeljenom na trajnoj osnovi.

24

Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) u tim je okolnostima odlučio prekinuti glavni postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

25

Uvodno valja utvrditi da iz članka 86. stavka 2. Sporazuma o povlačenju, koji je stupio na snagu 1. veljače 2020., proizlazi da je Sud i dalje nadležan za odlučivanje u prethodnom postupku o zahtjevima sudova Ujedinjene Kraljevine koji su podneseni prije datuma isteka prijelaznog razdoblja određenog za 31. prosinca 2020., što je slučaj s ovim zahtjevom za prethodnu odluku.

26

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pojam „prodaja robe” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 tumačiti na način da može obuhvatiti isporuku računalnog programa klijentu elektroničkim putem, uz plaćanje cijene, ako je uz tu isporuku dodijeljena trajna licencija za korištenje tog programa.

27

Članak 1. stavak 2. Direktive 86/653 definira za potrebe te direktive da „trgovački zastupnik” znači samostalni posrednik koji ima stalno ovlaštenje za posredovanje pri prodaji ili kupnji robe u ime druge osobe, tzv. „nalogodavca”, odnosno za posredovanje i sklapanje takvog posla u ime i za račun nalogodavca.

28

Ta odredba određuje tri nužna i dovoljna uvjeta da bi se osoba mogla kvalificirati kao trgovački zastupnik. Kao prvo, ta osoba mora imati svojstvo samostalnog posrednika. Kao drugo, mora biti trajno ugovorom povezana s nalogodavcem. Kao treće, mora obavljati djelatnost koja se sastoji od posredovanja pri prodaji ili kupnji robe za nalogodavca odnosno od posredovanja i sklapanja takvog posla u njegovo ime i za njegov račun (presuda od 21. studenoga 2018., Zako, C‑452/17, EU:C:2018:935, t. 23.).

29

U ovom je slučaju riječ samo o trećem od tih uvjeta, u dijelu u kojem se odnosi na pregovore o „prodaji robe” za nalogodavca. U tom pogledu valja utvrditi da Direktiva 86/653 ne definira pojam „prodaja robe” i ne upućuje na nacionalno pravo u pogledu značenja koje treba dati tom pojmu.

30

U tim okolnostima pojam „prodaja robe” u cijeloj Uniji treba tumačiti autonomno i ujednačeno s obzirom na zahtjeve za ujednačenu primjenu prava Unije u vezi s načelom jednakosti. Taj pojam tako predstavlja autonomni pojam prava Unije čiji se doseg ne može odrediti upućivanjem na poznate pojmove u pravu država članica ili klasifikacije izvršene na nacionalnoj razini (vidjeti po analogiji presudu od 9. srpnja 2020., RL, (Direktiva o borbi protiv kašnjenja u plaćanju), C‑199/19, EU:C:2020:548, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

31

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da značenje i doseg pojmova koje pravo Unije ni na koji način ne definira treba utvrditi u skladu s njihovim uobičajenim značenjem u svakodnevnom jeziku, a sve uzimajući u obzir kontekst u kojem se koriste i ciljeve kojima teži propis kojeg su dio (presuda od 4. lipnja 2020., Trendsetteuse, C‑828/18, EU:C:2020:438, t. 26. i navedena sudska praksa).

32

Upravo s obzirom na te elemente valja utvrditi može li pojam „prodaja robe” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 obuhvatiti isporuku računalnog programa klijentu elektroničkim putem, uz plaćanje cijene, ako je uz tu isporuku dodijeljena trajna licencija za korištenje tog programa.

33

Kad je riječ o tekstu te odredbe, valja istaknuti da ona općenito upućuje na pojam „prodaja robe”, bez definiranja izraza „prodaja” ili „roba”, pri čemu potonji pojmovi nisu, uostalom, definirani ni u jednoj drugoj odredbi te direktive.

34

Kao prvo, što se tiče pojma „roba”, prema sudskoj praksi Suda, pod tim se pojmom podrazumijevaju proizvodi kojima je moguće pripisati novčanu vrijednost te koji, kao takvi, mogu biti predmet poslovnih transakcija (vidjeti u tom smislu presudu od 26. listopada 2006., Komisija/Grčka, C‑65/05, EU:C:2006:673, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

35

Iz toga proizlazi da navedeni izraz, zbog svoje opće definicije, može obuhvaćati računalni program, kao što je predmetni program, s obzirom na to da ima tržišnu vrijednost i da može biti predmet poslovne transakcije.

36

Osim toga, valja pojasniti da se računalni program može kvalificirati kao „roba”, neovisno o tome isporučuje li se na materijalnom nosaču podataka ili, kao u ovom slučaju, elektroničkim putem preuzimanjem.

37

Naime, s jedne strane, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 55. svojeg mišljenja, upotreba izraza „roba” u različitim jezičnim verzijama Direktive 86/653 ne ukazuje ni na kakvu razliku s obzirom na opipljivost predmetne robe.

38

S druge strane, Sud je već presudio da su, s gospodarskog stajališta, prodaja računalnog programa na CD‑ROM‑u ili DVD‑u i prodaja takvog programa preuzimanjem putem interneta slični, s obzirom na to da je način prijenosa na internetu funkcionalan ekvivalent predaji materijalnog medija (presuda od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 61.).

39

Stoga pojam „roba” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 može obuhvaćati računalni program neovisno o mediju na kojem se taj program isporučuje.

40

Kao drugo, prema općeprihvaćenoj definiciji, „prodaja” je sporazum kojim osoba uz plaćanje određene cijene drugoj osobi prenosi svoja prava vlasništva na materijalnoj ili nematerijalnoj imovini koja joj pripada (presuda od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 42.).

41

U posebnom slučaju prodaje primjerka računalnog programa Sud je presudio da preuzimanje primjerka računalnog programa i sklapanje ugovora o licenciji za korištenje koji se odnosi na njega čine nedjeljivu cjelinu. Naime, preuzimanje primjerka takvog programa nije korisno ako ga njegov imatelj ne može koristiti. Za pravnu kvalifikaciju tih dviju transakcija treba ih stoga ispitati u cijelosti (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 44.).

42

Tako je Sud smatrao da stavljanje na raspolaganje primjerka računalnog programa preuzimanjem i sklapanje pripadajućeg ugovora o licenciji za korištenje, čiji je cilj taj da klijenti trajno koriste navedeni primjerak, uz plaćanje cijene namijenjene omogućavanju nositelju autorskog prava da dobije naknadu koja odgovara ekonomskoj vrijednosti primjerka djela čiji je vlasnik, podrazumijevaju prijenos prava vlasništva na tom primjerku (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 45. i 46.).

43

Slijedom toga, s obzirom na tekst članka 1. stavka 2. Direktive 86/653, valja smatrati da isporuka računalnog programa klijentu elektroničkim putem, uz plaćanje cijene, ako je uz tu isporuku dodijeljena trajna licencija za korištenje tog programa, može biti obuhvaćena pojmom „prodaja robe” u smislu te odredbe.

44

To tumačenje potvrđuje se kontekstom tog članka.

45

Naime, u članku 1. stavku 3. i članku 2. Direktive 86/653 predviđena su neka jasno definirana izuzeća od pojma „trgovački zastupnik” i od područja primjene te direktive (presuda od 21. studenoga 2018., Zako, C‑452/17, EU:C:2018:935, t. 40.).

46

Međutim, ni jedno od tih izuzeća ne odnosi se na prirodu „prodaje robe” koja je predmet djelatnosti „trgovačkog zastupnika” iz članka 1. stavka 2. navedene direktive.

47

Osim toga, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 66. i 67. svojeg mišljenja, „prodaja robe” poput one opisane u točki 43. ove presude ne sprečava ni da se prava i obveze trgovačkog zastupnika i nalogodavca izvrše u skladu s odredbama članaka 3. do 5. Direktive 86/653 ni to da trgovački zastupnik prima naknadu koja je u skladu s odredbama članka 6. te direktive.

48

Konačno, navedeno je tumačenje potkrijepljeno ciljevima Direktive 86/653, koji su, kao što to proizlazi iz njezine druge i treće uvodne izjave, zaštititi trgovačke zastupnike u njihovim odnosima s njihovim nalogodavcima, promicati sigurnost trgovačkih poslova i olakšati trgovinu robom između država članica usklađivanjem njihovih pravnih sustava u području trgovačkog zastupanja (presuda od 21. studenoga 2018., Zako, C‑452/17, EU:C:2018:935, t. 26. i navedena sudska praksa).

49

U tom bi pogledu koristan učinak zaštite dodijeljene Direktivom 86/653 bio ugrožen ako bi isporuku programa, u uvjetima iz točke 43. ove presude, trebalo isključiti iz pojma „prodaja robe” u smislu članka 1. stavka 2. te direktive.

50

Naime, takvo bi tumačenje navedene odredbe isključilo iz prava na tu zaštitu osobe koje, pomoću modernih tehnologija, obavljaju zadatke usporedive s onima koje obavljaju trgovački zastupnici, a čija je zadaća prodaja opipljive robe, osobito traženjem i pridobivanjem klijenata.

51

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da pojam „prodaja robe” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 treba tumačiti na način da može obuhvatiti isporuku računalnog programa klijentu elektroničkim putem, uz plaćanje cijene, ako je uz tu isporuku dodijeljena trajna licencija za korištenje tog programa.

52

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Pojam „prodaja robe” iz članka 1. stavka 2. Direktive Vijeća 86/653//EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi samozaposlenih trgovačkih zastupnika treba tumačiti na način da može obuhvatiti isporuku računalnog programa klijentu elektroničkim putem, uz plaćanje cijene, ako je uz tu isporuku dodijeljena trajna licencija za korištenje tog programa.