1

Svojom tužbom Republika Poljska zahtijeva od Suda da, prvenstveno, poništi članak 17. stavak 4. točke (b) i (c) in fine Direktive (EU) 2019/790 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ (SL 2019., L 130, str. 92. i ispravak SL 2019., L 134, str. 25.) te, podredno, ako bi Sud smatrao da se te odredbe ne mogu odvojiti od drugih odredaba članka 17. Direktive 2019/790 a da mu se ne promijeni sadržaj, poništi taj članak 17. u cijelosti.

2

Članak 11. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) glasi kako slijedi:

„Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo uključuje slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja tijela javne vlasti i bez obzira na granice.”

3

Člankom 17. stavkom 2. Povelje predviđa se da je „[i]ntelektualno vlasništvo zaštićeno”.

4

U skladu s člankom 52. stavcima 1. i 3. Povelje:

„1.   Svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih [...] Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje [Europska] [u]nija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

[...]

3.   U onoj mjeri u kojoj [...] Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda [(EKLJP)], značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije. Ova odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu.”

5

U skladu s člankom 53. Povelje, „[n]ijedna odredba [...] Povelje ne smije se tumačiti kao ograničavanje ili nepovoljno utjecanje na ljudska prava i temeljne slobode, na način na koji ih u njihovim područjima primjene priznaju pravo Unije i međunarodno pravo te međunarodni sporazumi čije su stranke Unija, [Europska zajednica] ili sve države članice, uključujući [EKLJP], te ustavi država članica”.

6

Člankom 14. stavkom 1. Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (SL 2000., L 178, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.), predviđa se:

„Kad se pružena usluga informacijskog društva sastoji od pohrane informacija dobivenih od primatelja usluge, države članice moraju osigurati da davatelj usluge nije odgovoran za informacije pohranjene na zahtjev primatelja usluge, pod uvjetom:

7

Člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.) određuje se:

„Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.”

8

Uvodne izjave 2., 3., 61., 65., 66., 70. i 84. Direktive 2019/790 glase:

[...]

[...]

[...]

[...]

9

Člankom 1. Direktive 2019/790, naslovljenim „Predmet i područje primjene”, u stavku 1. predviđa se da se njome utvrđuju pravila čiji je cilj daljnje usklađivanje prava Unije koje se primjenjuje na autorsko pravo i srodna prava u okviru unutarnjeg tržišta, uzimajući u obzir osobito digitalna i prekogranična korištenja zaštićenog sadržaja, te da se njome također utvrđuju pravila o iznimkama i ograničenjima autorskog prava i srodnih prava, o olakšavanju licenciranja te pravila čiji je cilj osigurati tržište za iskorištavanje djela i drugih predmeta zaštite koje dobro funkcionira. U tom članku stavku 2. navodi se da Direktiva 2019/790 u načelu ne utječe na postojeća pravila utvrđena direktivama koje su na snazi u tom području, među ostalim u direktivama 2000/31 i 2001/29.

10

Člankom 2. točkom 6. prvom podtočkom te direktive pojam „pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta” definira se, za potrebe te direktive, kao „pružatelj usluge informacijskog društva čija je glavna svrha ili jedna od glavnih svrha pohranjivanje velike količine djela zaštićenih autorskim pravima ili drugih predmeta zaštite koje su učitali njegovi korisnici i davanje pristupa javnosti tim djelima ili drugim predmetima zaštite, koje organizira i promovira u svrhu ostvarivanja dobiti”. U drugoj podtočki te odredbe se iz tog pojma isključuju „pružatelji usluga kao što su neprofitne internetske enciklopedije, neprofitni obrazovni i znanstveni repozitoriji, platforme za razvoj i dijeljenje otvorenog koda, pružatelji elektroničkih komunikacijskih usluga [...], internetska mjesta trgovanja, usluge u oblaku između poduzeća i usluge u oblaku koje korisnicima omogućavaju učitavanje sadržaja za vlastite potrebe”.

11

Članak 17. navedene direktive, naslovljen „Korištenje zaštićenog sadržaja od strane pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta”, jedina je odredba koja se nalazi u poglavlju 2., naslovljenom „Određene vrste korištenja zaštićenog sadržaja u okviru internetskih usluga”, u glavi IV. iste direktive, naslovljenoj „Mjere za stvaranje tržišta za autorsko pravo koje dobro funkcionira”. Taj članak 17. glasi kako slijedi:

„1.   Države članice predviđaju da pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta u svrhe ove Direktive obavlja radnju priopćavanja javnosti ili radnju stavljanja na raspolaganje javnosti kada javnosti daje pristup djelima zaštićenima autorskim pravom ili drugim predmetima zaštite koje učitavaju njegovi korisnici.

Pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta stoga je dužan ishoditi odobrenje nositelja prava iz članka 3. stavaka 1. i 2. Direktive [2001/29], na primjer sklapanjem ugovora o licenciranju, u svrhu priopćavanja javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti djelâ ili drugih predmeta zaštite.

2.   Države članice predviđaju da, ako pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta dobije odobrenje, na primjer sklapanjem ugovora o licenciranju, to odobrenje obuhvaća i radnje korisnika usluga koje su obuhvaćene područjem primjene članka 3. Direktive [2001/29] kada oni ne djeluju na komercijalnoj osnovi ili ako svojom aktivnošću ne ostvaruju znatne prihode.

3.   Kada pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta obavlja priopćavanje javnosti ili stavljanje na raspolaganje javnosti u skladu s uvjetima utvrđenima ovom Direktivom, ograničenje odgovornosti utvrđeno u članku 14. stavku 1. Direktive [2000/31] ne primjenjuje se na situacije obuhvaćene ovim člankom.

Prvim podstavkom ovog stavka ne utječe se na moguću primjenu članka 14. stavka 1. Direktive [2000/31] na te pružatelje usluga za potrebe koje nisu obuhvaćene područjem primjene ove Direktive.

4.   Ako odobrenje nije dano, pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta odgovorni su za neovlašteno priopćavanje javnosti, uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti djela zaštićenih autorskim pravom i drugih predmeta zaštite, osim u slučajevima kada pružatelji usluga dokažu da su:

5.   Pri utvrđivanju ispunjava li pružatelj usluga svoje obveze iz stavka 4. i uz poštovanje načela proporcionalnosti, među ostalim se uzimaju u obzir sljedeći elementi:

6.   Države članice predviđaju da su, u pogledu novih pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta čije su usluge na raspolaganju javnosti u Uniji manje od tri godine i čiji je godišnji promet manji od 10 milijuna EUR, izračunan u skladu s Preporukom Komisije 2003/361/EZ [od 6. svibnja 2003. o definiciji mikropoduzeća te malih i srednjih poduzeća (SL 2003., L 124, str. 36.)], uvjeti u skladu sa sustavom odgovornosti utvrđenim u stavku 4. ograničeni na usklađenost sa stavkom 4. točkom (a) te na žurno postupanje nakon primanja dovoljno obrazložene obavijesti, radi onemogućavanja pristupa prijavljenim djelima ili drugim predmetima zaštite na svojim internetskim stranicama ili njihova uklanjanja sa svojih internetskih stranica.

Ako prosječni broj pojedinačnih posjetitelja takvih pružatelja usluga u jednom mjesecu premašuje 5 milijuna, izračunano na osnovi prethodne kalendarske godine, oni također moraju dokazati da su [uložili najbolje napore] kako bi spriječili daljnje učitavanje prijavljenih djela i drugih predmeta zaštite za koje su nositelji prava pružili relevantne i potrebne informacije.

7.   Suradnja između pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta i nositelja prava ne smije dovesti do sprečavanja dostupnosti djela ili drugih predmeta zaštite koje su učitali korisnici i koji ne krše autorsko pravo i srodna prava, uključujući kada su takva djela ili drugi predmeti zaštite obuhvaćeni iznimkom ili ograničenjem.

Države članice osiguravaju da se korisnici u svakoj državi članici mogu osloniti na svaku od sljedećih postojećih iznimaka ili ograničenja pri učitavanju i stavljanju na raspolaganje sadržaja koje su proizveli korisnici usluga dijeljenja sadržaja putem interneta:

8.   Primjena ovog članka ne smije dovesti ni do kakve opće obveze praćenja.

Države članice predviđaju da pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta nositeljima prava na njihov zahtjev pružaju odgovarajuće informacije o funkcioniranju svojih praksi u pogledu suradnje iz stavka 4. i, u slučaju da su pružatelji usluga i nositelji prava sklopili ugovore o licenciranju, informacije o korištenju sadržaja obuhvaćenog takvim ugovorima.

9.   Države članice predviđaju da pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta uspostavljaju djelotvorne i žurne pritužbene mehanizme i mehanizme pravne zaštite koji bi korisnicima njihovih usluga bili dostupni u slučaju sporova o onemogućivanju pristupa djelima ili drugim predmetima zaštite koje su oni učitali ili njihovog uklanjanja.

Kada nositelji prava zatraže onemogućivanje pristupa njihovim određenim djelima ili drugim predmetima zaštite ili uklanjanje tih djela ili predmeta zaštite, oni propisno obrazlažu svoje zahtjeve. Pritužbe podnesene u okviru mehanizma predviđenog u prvom podstavku obrađuju se bez odgode, a odluke o onemogućivanju pristupa učitanom sadržaju ili njegovom uklanjanju podliježu preispitivanju koje provodi čovjek. Države članice također osiguravaju da korisnici imaju pristup izvansudskim mehanizmima pravne zaštite za rješavanje sporova. Takvi mehanizmi omogućuju nepristrano rješavanje sporova i korisniku ne uskraćuju pravnu zaštitu koja postoji sukladno nacionalnom pravu, ne dovodeći pritom u pitanje prava korisnika na korištenje učinkovitih pravnih sredstava pred sudom. Osobito, države članice osiguravaju da korisnici imaju pristup sudu ili drugom mjerodavnom pravosudnom tijelu da bi se ispitala primjena iznimke ili ograničenja autorskog prava i srodnih prava.

Ova Direktiva ni na koji način ne utječe na zakonita korištenja, poput korištenja na temelju iznimaka i ograničenja predviđenih pravom Unije, te ne smije dovesti do utvrđivanja identiteta pojedinačnih korisnika ni do obrade njihovih osobnih podataka, osim u skladu s Direktivom 2002/58/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) (SL 2002., L 201, str. 37.)] i Uredbom (EU) 2016/679 [Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.)].

Pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta dužni su u svojim općim uvjetima obavijestiti korisnike o mogućnosti korištenja djela i drugih predmeta zaštite na temelju iznimaka ili ograničenja autorskog prava i srodnih prava predviđenih pravom Unije.

10.   Komisija od 6. lipnja 2019. u suradnji s državama članicama organizira dijaloge s dionicima s ciljem raspravljanja o najboljim praksama u smislu suradnje između pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta i nositelja prava. Komisija nakon savjetovanja s pružateljima usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, nositeljima prava, organizacijama korisnika i drugim relevantnim dionicima te uzimajući u obzir zaključke dijaloga s dionicima izdaje smjernice o primjeni ovog članka, posebno u vezi sa suradnjom iz stavka 4. Pri raspravljanju o najboljim praksama posebno se, između ostalog, u obzir uzima potreba za ravnotežom među temeljnim pravima i primjena iznimaka i ograničenja. Za potrebe dijaloga među dionicima organizacije korisnika imaju pristup odgovarajućim informacijama pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta o funkcioniranju njihovih praksi u smislu stavka 4.”

12

Republika Poljska od Suda zahtijeva da:

13

Parlament zahtijeva od Suda da odbije tužbu kao neosnovanu i naloži Republici Poljskoj snošenje troškova.

14

Vijeće od Suda zahtijeva da odbaci glavni zahtjev kao nedopušten ili odbije tužbu kao neosnovanu u cijelosti i naloži Republici Poljskoj snošenje troškova.

15

Odlukom predsjednika Suda od 17. listopada 2019. Kraljevini Španjolskoj, Francuskoj Republici, Portugalskoj Republici i Europskoj komisiji odobrena je intervencija u potporu zahtjevima Parlamenta i Vijeća, u skladu s člankom 131. stavkom 2. Poslovnika Suda.

16

Parlament i Vijeće, koje podupiru Francuska Republika i Komisija, ističu da je glavni tužbeni zahtjev nedopušten jer točka (b) i točka (c) in fine članka 17. stavka 4. Direktive 2019/790 nisu odvojive od ostatka tog članka 17.

17

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je djelomično poništenje akta Unije moguće samo u mjeri u kojoj su elementi čije se poništenje traži odvojivi od ostatka akta. Sud je više puta presudio da taj uvjet nije zadovoljen ako bi djelomično poništenje akta imalo za učinak izmjenu njegove biti (presuda od 8. prosinca 2020., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑626/18, EU:C:2020:1000, t. 28. i navedena sudska praksa).

18

Također, provjera odvojivosti elemenata akta Unije pretpostavlja ispitivanje njihova opsega, kako bi se ocijenilo bi li poništenje tih elemenata promijenilo duh i bit tog akta (presuda od 8. prosinca 2020., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑626/18, EU:C:2020:1000, t. 29. i navedena sudska praksa).

19

Osim toga, pitanje bi li djelomično poništenje akta Unije izmijenilo bit tog akta predstavlja objektivan, a ne subjektivan kriterij vezan uz političku volju institucije koja je donijela navedeni akt (presuda od 8. prosinca 2020., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑626/18, EU:C:2020:1000, t. 30. i navedena sudska praksa).

20

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 44. svojeg mišljenja i kao što to tvrde Parlament i Vijeće, koje podupiru Francuska Republika i Komisija, članak 17. Direktive 2019/790 uspostavlja u odnosu na pružatelje usluge dijeljenja sadržaja putem interneta novi sustav odgovornosti čije različite odredbe čine cjelinu i koji, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 61. i 66. te direktive, ima za cilj uspostaviti ravnotežu između prava i interesa tih pružatelja usluga, korisnikâ njihovih usluga i nositeljâ prava. Konkretno, posljedica poništenja samo članka 17. stavka 4. točke (b) i točke (c) in fine navedene direktive bila bi zamjena tog sustava odgovornosti sustavom koji je istodobno bitno drukčiji i znatno povoljniji za te pružatelje. Takvo djelomično poništenje stoga bi izmijenilo bit tog članka 17.

21

Iz toga proizlazi da se točka (b) i točka (c) in fine članka 17. stavka 4. Direktive 2019/790 ne mogu odvojiti od ostatka tog članka 17. i da je stoga glavni zahtjev za poništenje samo tih odredaba nedopušten.

22

Nasuprot tomu, nije sporno da je članak 17. Direktive 2019/790, koji se nalazi u zasebnom poglavlju glave IV. te direktive, koja se odnosi na mjere za stvaranje tržišta za autorsko pravo koje dobro funkcionira, odvojiv od ostatka te direktive i da je stoga dopušten podredni zahtjev Republike Poljske za poništenje tog članka 17. u cijelosti.

23

U potporu svojem tužbenom zahtjevu Republika Poljska ističe jedan tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na slobodu izražavanja i informiranja, zajamčenog člankom 11. Povelje.

24

Taj se tužbeni razlog u biti temelji na argumentaciji prema kojoj su pružatelji usluge dijeljenja sadržaja na internetu, kako bi bili oslobođeni od svake odgovornosti za davanje pristupa javnosti djelima zaštićenima autorskim pravom ili drugim predmetima zaštite koje su učitali njegovi korisnici povredom autorskog prava, obvezni, na temelju članka 17. stavka 4. točke (b) i točke (c) in fine Direktive 2019/790, provesti preventivno praćenje svih sadržaja koje njihovi korisnici žele objaviti na internetu. U tu bi se svrhu trebali koristiti informatičkim alatima koji omogućuju prethodno automatsko filtriranje tih sadržaja. Republika Poljska smatra da sporne odredbe, time što se njima de facto nalažu takve mjere preventivnog nadzora pružateljima usluge dijeljenja sadržaja putem interneta a da pritom nisu predviđena jamstva kojima se osigurava poštovanje prava na slobodu izražavanja i informiranja, predstavljaju ograničavanje ostvarivanja tog temeljnog prava koje ne poštuje ni njegovu bit ni načelo proporcionalnosti i koje se stoga ne može smatrati opravdanim.

25

Parlament i Vijeće, koje podupiru Kraljevina Španjolska, Francuska Republika i Komisija, osporavaju osnovanost navedenog jedinog tužbenog razloga.

26

Uvodno valja podsjetiti na to da je do stupanja na snagu članka 17. Direktive 2019/790 odgovornost pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta za davanje pristupa javnosti zaštićenom sadržaju, koji korisnici njihovih platformi na njih učitavaju kršenjem autorskog prava, bila uređena člankom 3. Direktive 2001/29 i člankom 14. Direktive 2000/31.

27

U tom pogledu je Sud, s jedne strane, presudio da članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da operator platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka, na kojoj korisnici mogu nezakonito staviti na raspolaganje javnosti zaštićene sadržaje, ne izvršava radnju njihova „priopćavanja javnosti” u smislu te odredbe, osim ako uz puko stavljanje na raspolaganje platforme ne doprinosi davanju pristupa javnosti takvim sadržajima povredom autorskog prava. To osobito vrijedi u slučaju da taj operator ima konkretna saznanja o nezakonitom stavljanju na raspolaganje zaštićenog sadržaja na njegovu platformu i ne provede žurno uklanjanje ili onemogućavanje pristupa tim sadržajima ili ako, neovisno o tome što zna ili bi morao znati da korisnici njegove platforme zaštićene sadržaje općenito nezakonito stavljaju na raspolaganje javnosti njezinim posredstvom, ne provodi odgovarajuće tehničke mjere koje se mogu očekivati od prosječno pažljivog operatora koji se nalazi u njegovoj situaciji kako bi na vjerodostojan i učinkovit način suzbio povredu autorskog prava na toj platformi ili ako sudjeluje u odabiru zaštićenog sadržaja koji se javnosti nezakonito priopćava, na svojoj platformi nudi sredstva koja su posebno namijenjena nezakonitom dijeljenju takvih sadržaja ili ako svjesno potiče takva dijeljenja, što može potvrđivati okolnost da je usvojio gospodarski model koji korisnike njegove platforme potiče da javnosti nezakonito priopćavaju zaštićeni sadržaj na toj platformi (presuda od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 102.).

28

S druge strane, Sud je utvrdio da je djelatnost operatora platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka obuhvaćena područjem primjene članka 14. stavka 1. Direktive 2000/31 pod uvjetom da taj operator nema aktivnu ulogu koja je takve prirode da mu omogućuje stjecanje saznanja i kontrole nad sadržajem učitanim na njegovu platformu. Usto, takav operator, kako bi na temelju članka 14. stavka 1. točke (a) te direktive bio izuzet od oslobođenja odgovornosti predviđenog tim člankom 14. stavkom 1., mora imati saznanja o konkretnim nezakonitim djelima svojih korisnika u vezi sa zaštićenim sadržajima učitanima na njegovoj platformi (presuda od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 117. i 118.).

29

Međutim, kao što to osobito proizlazi iz uvodnih izjava 61. i 66. Direktive 2019/790, zakonodavac Unije smatrao je da je, s obzirom na okolnost da je posljednjih godina funkcioniranje tržišta internetskog sadržaja postalo složenije i da su usluge dijeljenja sadržaja putem interneta koje osiguravaju pristup velikoj količini zaštićenih sadržaja postale glavni izvor pristupa sadržaju na internetu, bilo potrebno predvidjeti poseban mehanizam odgovornosti za pružatelje tih usluga kako bi se potaknuo razvoj tržišta za pravedno licenciranje između nositelja prava i tih pružatelja usluge.

30

Za taj novi poseban mehanizam odgovornosti zakonodavac Unije je predvidio ograničeno područje primjene, time što se u članku 2. točki 6. prvoj podtočki Direktive 2019/790 pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta definira kao pružatelj usluge informacijskog društva čija je glavna svrha ili jedna od glavnih svrha pohranjivanje velike količine djela zaštićenih autorskim pravima ili drugih predmeta zaštite koje su učitali njegovi korisnici i davanje pristupa javnosti tim djelima ili drugim predmetima zaštite, koje organizira i promovira u svrhu ostvarivanja dobiti. Navedeni mehanizam se posljedično ne odnosi na pružatelje usluga informacijskog društva koji ne ispunjavaju jedan ili više kriterija navedenih u toj odredbi i stoga se na njih i dalje primjenjuje opći sustav odgovornosti predviđen u članku 14. Direktive 2000/31, na osnovi usluge „smještaja” i, ovisno o slučaju, onaj predviđen u članku 3. Direktive 2001/29, u skladu s člankom 1. stavkom 2. Direktive 2019/790.

31

Štoviše, taj je zakonodavac, s jedne strane, navedenim člankom 2. točkom 6. drugom podtočkom suzio područje primjene novog posebnog mehanizma odgovornosti uvedenog Direktivom 2019/790 i, s druge strane, ograničio njegov doseg člankom 17. stavkom 6. te direktive, kojim se za određene nove pružatelje usluga u načelu isključuje primjena odredaba navedene direktive na koje se odnosi tužba za poništenje.

32

Što se tiče tog novog posebnog mehanizma odgovornosti, člankom 17. stavkom 1. Direktive 2019/790 predviđa se da pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta obavlja radnju priopćavanja javnosti ili radnju stavljanja na raspolaganje javnosti kada javnosti daje pristup djelima zaštićenima autorskim pravom ili drugim predmetima zaštite koje učitavaju njegovi korisnici i da je stoga dužan ishoditi odobrenje nositelja prava u tu svrhu, na primjer sklapanjem ugovora o licenciranju.

33

Istodobno, članak 17. stavak 3. Direktive 2019/790 u pogledu takvih akata isključuje pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta od prava na oslobođenje od odgovornosti predviđeno u članku 14. stavku 1. Direktive 2000/31.

34

Člankom 17. stavkom 4. Direktive 2019/790 uveden je poseban sustav odgovornosti za slučaj da nije dano nikakvo odobrenje. Stoga se u tom slučaju pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta mogu osloboditi svoje odgovornosti za takve radnje priopćavanja i stavljanja na raspolaganje sadržaja kojima se povređuje autorsko pravo samo pod određenim kumulativnim uvjetima, navedenima u točkama (a) do (c) te odredbe. U skladu s tom odredbom, ti pružatelji usluga moraju dokazati da su:

35

Taj poseban sustav odgovornosti, uveden člankom 17. stavkom 4. Direktive 2019/790, preciziran je i dopunjen u članku 17. stavcima 5. do 10. te direktive.

36

Tako se, prije svega, u članku 17. stavku 5. Direktive 2019/790 navode elementi koje treba uzeti u obzir kako bi se, s obzirom na načelo proporcionalnosti, utvrdilo je li pružatelj usluga ispunio svoje obveze iz članka 17. stavka 4. te direktive.

37

Zatim, člankom 17. stavkom 7. Direktive 2019/790 određuje se da suradnja između pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta i nositelja prava ne smije dovesti do sprečavanja dostupnosti djela ili drugih predmeta zaštite koje su učitali korisnici i koji ne krše autorsko pravo i srodna prava, uključujući kada su takva djela ili drugi predmeti zaštite obuhvaćeni iznimkom ili ograničenjem. U toj odredbi navode se iznimke i ograničenja na koje se korisnici u svakoj državi članici moraju moći osloniti. Što se tiče članka 17. stavka 8. te direktive, u njemu se, među ostalim, navodi da primjena tog članka ne smije dovesti ni do kakve opće obveze praćenja, a njezinim člankom 17. stavkom 9. predviđa se, među ostalim, uspostavljanje djelotvornih i žurnih pritužbenih mehanizama i mehanizama pravne zaštite za korisnike, kao što su izvansudski mehanizmi pravne zaštite koji nadopunjuju pravna sredstva koja se podnose sudovima.

38

Naposljetku, člankom 17. stavkom 10. Direktive 2019/790 Komisija se obvezuje da u suradnji s državama članicama organizira dijaloge s dionicima s ciljem raspravljanja o najboljim praksama, posebno uzimajući u obzir potrebu za ravnotežom među temeljnim pravima i primjenu iznimaka i ograničenja, kao i da nakon savjetovanja s tim dionicima izda smjernice o primjeni, među ostalim, suradnje između pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta i nositelja prava iz članka 17. stavka 4. te direktive.

39

Republika Poljska tvrdi da, time što je pružateljima usluge dijeljenja sadržaja putem interneta naložena obveza da ulože svoje najbolje napore, s jedne strane, kako bi se osigurala nedostupnost posebnih zaštićenih sadržaja za koje su nositelji prava pružili relevantne i potrebne informacije i, s druge strane, kako bi se spriječila buduća učitavanja zaštićenog sadržaja u odnosu na koji su nositelji prava poslali dovoljno obrazloženu obavijest, člankom 17. stavkom 4. točkom (b) i točkom (c) in fine Direktive 2019/790 ograničava se ostvarivanje prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika tih usluga, koje je zajamčeno u članku 11. Povelje.

40

Naime, prema mišljenju Republike Poljske, kako bi mogli ispuniti te obveze i tako ostvariti pravo na oslobođenje od odgovornosti predviđeno u članku 17. stavku 4. Direktive 2019/790, pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta obvezni su pregledati cjelokupan sadržaj koji učitavaju njihovi korisnici prije njegova stavljanja na raspolaganje javnosti. Zbog toga bi ti pružatelji usluga, u nedostatku drugih praktičnih rješenja, bili primorani koristiti se alatima za automatsko filtriranje.

41

Međutim, takvo preventivno praćenje, prema mišljenju Republike Poljske, predstavlja vrlo ozbiljno zadiranje u pravo na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta jer, s jedne strane, podrazumijeva opasnost od onemogućivanja zakonitih sadržaja i, s druge strane, nezakonitost i posljedično onemogućivanje sadržaja automatski određuju algoritmi, i to čak i prije bilo kakvog širenja predmetnih sadržaja.

42

Republika Poljska nadalje ističe da zakonodavac Unije ne može zanijekati svoju odgovornost za to zadiranje u pravo zajamčeno člankom 11. Povelje, s obzirom na to da je to neizbježna posljedica sustava odgovornosti uspostavljenog člankom 17. stavkom 4. Direktive 2019/790, odnosno čak posljedica koju su institucije Unije predvidjele.

43

Parlament i Vijeće, koje podupiru Kraljevina Španjolska, Francuska Republika i Komisija, osporavaju činjenicu da taj sustav odgovornosti ima za posljedicu ograničavanje prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta i tvrde da se, u svakom slučaju, eventualno ograničavanje tog prava koje proizlazi iz provedbe navedenog sustava ne može pripisati zakonodavcu Unije.

44

Valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 11. Povelje, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, što uključuje slobodu mišljenja te primanja i davanja informacija i ideja bez uplitanja tijela vlasti i bez obzira na granice. Kako proizlazi iz pojašnjenja koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 104.) i u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, prava zajamčena njezinim člankom 11. imaju isti smisao i isti doseg kao prava zajamčena člankom 10. EKLJP‑a.

45

U tom pogledu valja istaknuti da je dijeljenje informacija na internetu putem platformi za dijeljenje sadržaja putem interneta obuhvaćeno primjenom članka 10. EKLJP‑a i članka 11. Povelje.

46

Naime, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, članak 10. EKLJP‑a jamči svakoj osobi slobodu izražavanja i informiranja te se ne odnosi samo na sadržaj informacija nego i na sredstva njihova širenja, pri čemu svako ograničavanje tih sredstava zahvaća pravo primanja i širenja informacija. Kao što je taj sud istaknuo, internet je danas postao jedno od glavnih sredstava ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja pojedinaca. Internetske stranice, a osobito platforme za dijeljenje sadržaja putem interneta, zahvaljujući svojoj dostupnosti te sposobnosti čuvanja i širenja velike količine podataka, uvelike doprinose poboljšanju pristupa javnosti aktualnim vijestima i, općenito, olakšavanju priopćavanja informacija, mogućnosti da pojedinci izraze svoje mišljenje na internetu čineći tako dosad neviđene alate za ostvarivanje slobode izražavanja (vidjeti u tom smislu, ESLJP, 1. prosinca 2015., Cengiz i dr. protiv Turske, CE:ECHR:2015:1201JUD004822610, t. 52. te ESLJP, 23. lipnja 2020., Vladimir Kharitonov protiv Rusije, CE:ECHR:2020:0623JUD001079514, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

47

Stoga je Sud u svojem tumačenju sustava odgovornosti utemeljenog na članku 3. Direktive 2001/29 i članku 14. Direktive 2000/31, koji se primjenjivao na pružatelje usluga dijeljenja sadržaja putem interneta do stupanja na snagu članka 17. Direktive 2019/790, istaknuo potrebu da se na odgovarajući način uzme u obzir osobita važnost interneta za slobodu izražavanja i informiranja, zajamčenu u članku 11. Povelje, i time osigura poštovanje tog temeljnog prava prilikom provedbe tog sustava (vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 64., 65. i 113.).

48

Kako bi se utvrdilo sadržava li poseban sustav odgovornosti, uspostavljen člankom 17. stavkom 4. Direktive 2019/790 za pružatelje usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, ograničavanje ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika tih usluga dijeljenja, najprije valja utvrditi da se ta odredba temelji na pretpostavci da ti pružatelji usluga ne mogu nužno dobiti odobrenje za cjelokupan zaštićeni sadržaj koji korisnici njihovih platformi mogu na te platforme učitati. U tom kontekstu valja istaknuti da nositelji prava mogu slobodno utvrditi koriste li se i pod kojim uvjetima njihova djela i drugi predmeti zaštite. Naime, kao što se to naglašava u uvodnoj izjavi 61. te direktive, ona ne utječe na ugovornu slobodu i ti nositelji nisu stoga nikako obvezni pružateljima usluge dijeljenja sadržaja putem interneta izdati odobrenja ili licencije za korištenje svojih djela.

49

U tim okolnostima, kako bi se izbjeglo da ih se smatra odgovornima kada korisnici učitavaju nezakonite sadržaje na njihovim platformama za koje pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta nemaju odobrenje nositelja prava, ti pružatelji usluga moraju dokazati da su uložili najbolje napore u smislu članka 17. stavka 4. točke (a) Direktive 2019/790 kako bi dobili takvo odobrenje i ispunili sve ostale uvjete izuzeća predviđene u članku 17. stavku 4. točkama (b) i (c) te direktive.

50

U skladu s tim drugim uvjetima, obveze pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta nisu ograničene na obvezu s početka članka 17. stavka 4. točke (c) Direktive 2019/790, koja odgovara onima koje su već imali na temelju članka 14. stavka 1. točke (b) Direktive 2000/31, a koje se sastoje od obveze da djeluju žurno nakon što prime dovoljno obrazloženu obavijest nositelja prava, radi onemogućavanja pristupa prijavljenim zaštićenim sadržajima ili njihova uklanjanja sa svojih platformi (vidjeti također presudu od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 116.).

51

Naime, uz tu obvezu, ti pružatelji usluga imaju i obvezu, s jedne strane, u pogledu posebnih zaštićenih sadržaja za koje su nositelji prava pružili relevantne i potrebne informacije, uložiti, u skladu s člankom 17. stavkom 4. točkom (b) Direktive 2019/790, „[najbolje napore], u skladu s visokim sektorskim standardima profesionalne pažnje, kako bi se osigurala nedostupnost” tih sadržaja.

52

S druge strane, što se tiče zaštićenog sadržaja o kojem su, nakon stavljanja na raspolaganje javnosti, nositelji prava poslali dovoljno obrazloženu obavijest, ti pružatelji usluga moraju, na temelju članka 17. stavka 4. točke (c) in fine Direktive 2019/790, uložiti „[najbolje napore] kako bi spriječili njihova buduća učitavanja u skladu s točkom (b)” te odredbe.

53

Tako iz teksta i strukture članka 17. stavka 4. točaka (b) i (c) Direktive 2019/790 proizlazi da su, kako bi ostvarili pravo na oslobođenje od odgovornosti i uz iznimku predviđenu za nove pružatelje usluga, u smislu članka 17. stavka 6. te direktive, pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ne samo dužni djelovati žurno kako bi na svojim platformama okončali konkretne povrede autorskog prava nakon što je do njih došlo i nakon što su ih o njima dovoljno obrazloženo obavijestili nositelji prava, nego i moraju nakon primitka takve obavijesti ili kada su im nositelji prava pružili relevantne i potrebne informacije prije nastanka povrede autorskog prava, uložiti „[najbolje napore], u skladu s visokim sektorskim standardima profesionalne pažnje” kako bi se izbjeglo da do tih povreda dođe ili da se one ponove. Potonje obveze stoga de facto nalažu tim pružateljima, kao što to tvrdi Republika Poljska, da izvrše prethodnu provjeru sadržaja koje korisnici žele učitati na njihove platforme, pod uvjetom da su od nositelja prava primili informacije ili obavijesti predviđene tim člankom 17. stavkom 4. točkama (b) i (c).

54

Osim toga, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 57. do 69. svojeg mišljenja, kako bi mogli provesti takvu provjeru, pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta su, ovisno o broju učitanih datoteka i vrsti predmeta zaštite o kojem je riječ, u granicama navedenima u članku 17. stavku 5. Direktive 2019/790, obvezni koristiti se alatima za automatsko prepoznavanje i filtriranje. Konkretno, ni tužene institucije ni intervenijenti nisu mogli na raspravi pred Sudom odrediti moguće alternative takvim alatima.

55

Međutim, takva prethodna provjera i filtriranje mogu ograničiti važno sredstvo širenja sadržaja putem interneta i tako predstavljati ograničavanje prava zajamčenog člankom 11. Povelje.

56

Usto, za razliku od onog što tvrde tužene institucije, to se ograničavanje može pripisati zakonodavcu Unije jer je ono izravna posljedica posebnog sustava odgovornosti uspostavljenog za pružatelje usluge dijeljenja sadržaja putem interneta u članku 17. stavku 4. Direktive 2019/790.

57

Osim toga, članak 17. stavak 5. te direktive izričito upućuje na „obveze iz stavka 4.” tog članka 17. navedenih pružatelja usluge i u njemu se navode elementi koje treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo „ispunjava” li, u kontekstu načela proporcionalnosti, takav pružatelj usluga te obveze.

58

Stoga valja zaključiti da poseban sustav odgovornosti, uspostavljen člankom 17. stavkom 4. Direktive 2019/790 za pružatelje usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, ograničava ostvarivanje prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika te usluge dijeljenja, zajamčenog člankom 11. Povelje.

59

Republika Poljska ističe da ograničavanje ostvarivanja tog temeljnog prava korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta, koje proizlazi iz sustava odgovornosti uspostavljenog člankom 17. Direktive 2019/790, ne ispunjava zahtjeve iz članka 52. stavka 1. Povelje.

60

Naime, prema mišljenju Republike Poljske, taj članak 17. ne sadržava jamstva kojima se osigurava poštovanje biti navedenog temeljnog prava i načela proporcionalnosti u provedbi obveza predviđenih člankom 17. stavkom 4. točkom (b) i točkom (c) in fine Direktive 2019/790. Konkretno, potonjim odredbama ne predviđa se nikakvo jasno i precizno pravilo u pogledu načina na koji pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta moraju ispuniti te obveze, što im ostavlja „odriješene ruke” za uspostavu mehanizama prethodne provjere i filtriranja kojima se povređuje pravo na slobodu izražavanja i informiranja korisnika tih usluga. Usto, na temelju članka 17. stavaka 7. do 9. te direktive ne može se izbjeći da se prilikom provedbe navedenih obveza automatski onemogućuju i zakoniti sadržaji te da se u najboljem slučaju stave na raspolaganje javnosti uz značajno zakašnjenje, pri čemu postoji opasnost da ti sadržaji do svoje objave izgube svoju relevantnost i informacijsku vrijednost.

61

Tvrdi da donošenjem sustava odgovornosti uvedenog u članak 17. navedene direktive zakonodavac Unije nije poštovao pravednu ravnotežu između zaštite nositelja prava i zaštite korisnika usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, tim više što bi se ciljevi tog sustava odgovornosti već uvelike mogli postići drugim uvjetima predviđenima u članku 17. stavku 4. iste direktive.

62

Parlament i Vijeće, koje podupiru Kraljevina Španjolska, Francuska Republika i Komisija, osporavaju argumentaciju Republike Poljske i osobito ističu da članak 17. Direktive 2019/790 sadržava cjelovit sustav jamstava koji štiti pravo na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta i pravednu ravnotežu između predmetnih prava i interesa.

63

Valja istaknuti da, u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, svako ograničavanje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

64

U tom pogledu, Sud je utvrdio da zahtjev da svako ograničavanje ostvarivanja temeljnih prava mora biti predviđeno zakonom znači da se u samom aktu kojim se dopušta zadiranje u ta prava mora definirati doseg ograničavanja ostvarivanja dotičnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., Facebook Ireland i Schrems, C‑311/18, EU:C:2020:559, t. 175. i navedenu sudsku praksu).

65

Kad je riječ o poštovanju načela proporcionalnosti, ono zahtijeva da ograničavanja prava i sloboda zajamčenih Poveljom, koja, među ostalim, mogu biti posljedica pravnih akata Unije, ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje legitimnih ciljeva koji se nastoje postići ili za potrebu zaštite prava i sloboda drugih osoba, pri čemu je, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, potrebno odabrati onu koja je najmanje ograničavajuća te da njome uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na određene ciljeve (vidjeti u tom smislu presude od 13. ožujka 2019., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑128/17, EU:C:2019:194, t. 94. i navedenu sudsku praksu, te od 17. prosinca 2020., Centraal Israëlitisch Consistorie van België i dr., C 336/19, EU:C:2020:1031, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

66

Osim toga, ako je riječ o nekoliko temeljnih prava i načela iz Ugovorâ, ocjenu poštovanja načela proporcionalnosti treba provesti u skladu s nužnim usklađivanjem zahtjeva za zaštitu različitih prava i načela o kojima je riječ i pravedne ravnoteže među njima (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Centraal Israëlitisch Consistorie van België i dr., C‑336/19, EU:C:2020:1031, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

67

Usto, da bi ispunio zahtjev proporcionalnosti, propis kojim se zadire u temeljna prava mora sadržavati jasna i precizna pravila o dosegu i primjeni dotične mjere te propisivati minimalne uvjete, na način da osobe kojima je ograničeno ostvarivanje tih prava raspolažu dostatnim jamstvima koja ih mogu učinkovito zaštititi od rizika zlouporabe. U tom se propisu mora osobito navesti u kojim se okolnostima i pod kojim uvjetima može donijeti takva mjera, na taj način osiguravajući da zadiranje bude ograničeno na ono što je strogo nužno. Nužnost posjedovanja takvih jamstava još je značajnija kad zadiranje proizlazi iz automatiziranog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., Facebook Ireland i Schrems, C‑311/18, EU:C:2020:559, t. 176. i navedenu sudsku praksu).

68

Kad je riječ, među ostalim, o ograničavanju ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja, poput onog o kojem je riječ u ovom predmetu, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da, iako članak 10. EKLJP‑a sam po sebi ne zabranjuje svako prethodno ograničavanje sredstva širenja, takva ograničavanja ipak predstavljaju toliko velike opasnosti za poštovanje tog temeljnog prava da moraju biti dio osobito strogog pravnog okvira (ESLJP, 18. prosinca 2012., Ahmet Yildirim protiv Turske, CE:ECHR:2012:1218JUD000311110, t. 47. i 64. te navedena sudska praksa).

69

Upravo s obzirom na ta razmatranja valja ispitati ispunjava li ograničavanje ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta, zajamčenog člankom 11. Povelje, koje proizlazi iz sustava odgovornosti uvedenog člankom 17. stavkom 4. Direktive 2019/790 za pružatelje tih usluga dijeljenja, zahtjeve utvrđene u članku 52. stavku 1. Povelje. U svrhu tog ispitivanja treba uzeti u obzir ne samo odvojeno taj članak 17. stavak 4. nego i odredbe koje pojašnjavaju i dopunjuju taj sustav i, osobito, članak 17. stavke 7. do 10. te direktive. Usto, valja uzeti u obzir legitiman cilj koji se želi postići uvođenjem tog sustava, odnosno zaštitu osoba koje su nositelji autorskih i srodnih prava, koja su kao prava intelektualnog vlasništva zajamčena člankom 17. stavkom 2. Povelje.

70

U tom kontekstu, valja podsjetiti na to da se, prema općem načelu tumačenja, akt Unije mora tumačiti u najvećoj mogućoj mjeri tako da se ne dovede u pitanje njegova valjanost i u skladu s cjelokupnim primarnim pravom, a osobito odredbama Povelje. Stoga, kada tekst sekundarnog prava Unije može imati više od jednog tumačenja, prednost valja dati tumačenju koje odredbu čini sukladnom s primarnim pravom, a ne tumačenju koje bi je učinilo neusklađenom s njime (presuda od 14. svibnja 2019., M i dr. (Opoziv statusa izbjeglice), C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 77. i navedena sudska praksa).

71

Usto, ovo ispitivanje, s obzirom na zahtjeve postavljene u članku 52. stavku 1. Povelje, odnosi se na poseban sustav odgovornosti pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, kako je uspostavljen člankom 17. stavkom 4. Direktive 2019/790, što ne utječe na svako ispitivanje koje se može naknadno provesti u odnosu na odredbe koje su donijele države članice radi prenošenja te direktive ili mjere koje su ti pružatelji usluga odredili radi usklađivanja s navedenim sustavom.

72

U okviru ovog ispitivanja, kao prvo, valja utvrditi da je ograničavanje ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta predviđeno zakonom, s obzirom na to da proizlazi iz obveza naloženih pružateljima tih usluga odredbom akta Unije, odnosno, kao što je to navedeno u točki 53. ove presude, odredbom članka 17. stavka 4. točke (b) i točke (c) in fine Direktive 2019/790.

73

Točno je da se u toj odredbi ne određuju konkretne mjere koje ti pružatelji usluga moraju donijeti kako bi osigurali nedostupnost posebnih zaštićenih sadržaja za koje su nositelji prava pružili relevantne i potrebne informacije ili kako bi se spriječila buduća učitavanja zaštićenog sadržaja u odnosu na koji su nositelji prava poslali dovoljno obrazloženu obavijest. Navedenom se odredbom tim pružateljima usluga samo nalaže da u tom pogledu ulože „[najbolje napore]” i to „u skladu s visokim sektorskim standardima profesionalne pažnje”. Prema objašnjenjima koja su pružili Parlament i Vijeće, tekst te iste odredbe ima za cilj osigurati da se tako određene obveze mogu prilagoditi okolnostima slučaja različitih pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta kao i razvoju raspoloživih sektorskih praksi i tehnologija.

74

Međutim, u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, zahtjev prema kojem svako ograničavanje ostvarivanja temeljnog prava treba biti predviđeno zakonom ne isključuje da tekst propisa koji sadržava to isključenje bude dovoljno širok da se može prilagoditi promjenama situacija (vidjeti u tom smislu ESLJP, 16. lipnja 2015., Delfi AS protiv Estonije, CE:ECHR:2015:0616JUD006456909, t. 121. i navedenu sudsku praksu).

75

Usto, kad je riječ o obvezi, koja je naložena pružateljima internetskih usluga, da donesu mjere kojima se osigurava poštovanje autorskog prava prilikom korištenja njihovih usluga, može se, ovisno o slučaju, pokazati potrebnim, kako bi se poštovala sloboda poduzetništva tih pružatelja usluga, zajamčena člankom 16. Povelje, i pravedna ravnoteža između nje, prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika njihovih usluga, zajamčenog člankom 11. Povelje, i prava intelektualnog vlasništva nositelja prava, zaštićenog člankom 17. stavkom 2. Povelje, prepustiti navedenim pružateljima usluga utvrđenje konkretnih mjera za ostvarenje traženog rezultata na način da oni mogu izabrati provedbu mjera koje će biti najprilagođenije resursima i kapacitetima kojima raspolažu i koje će biti usklađene s drugim obvezama i izazovima s kojima se suočavaju prilikom obavljanja svoje djelatnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2014., UPC Telekabel Wien, C‑314/12, EU:C:2014:192, t. 52.).

76

Kao drugo, valja utvrditi da ograničavanje ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta, u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, poštuje bit prava na slobodu izražavanja i informiranja, zajamčenog člankom 11. Povelje.

77

U tom pogledu, valja istaknuti da se člankom 17. stavkom 7. prvim podstavkom Direktive 2019/790 izričito određuje da „[s]uradnja između pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta i nositelja prava ne smije dovesti do sprečavanja dostupnosti djela ili drugih predmeta zaštite koje su učitali korisnici i koji ne krše autorsko pravo i srodna prava, uključujući kada su takva djela ili drugi predmeti zaštite obuhvaćeni iznimkom ili ograničenjem” tih prava.

78

U skladu s njegovim jednoznačnim tekstom, taj članak 17. stavak 7. prvi podstavak, za razliku od članka 17. stavka 4. točke (b) i točke (c) in fine Direktive 2019/790, nije ograničen samo na zahtijevanje od pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta da u tu svrhu ulože „[najbolje napore]”, nego propisuje konkretan rezultat koji treba postići.

79

Osim toga, u članku 17. stavku 9. trećem podstavku Direktive 2019/790 naglašava se da ta direktiva „ni na koji način ne utječe na zakonita korištenja, poput korištenja na temelju iznimaka i ograničenja predviđenih pravom Unije”.

80

Iz članka 17. stavaka 7. i 9. Direktive 2019/790 kao i njezinih uvodnih izjava 66. i 70. jasno proizlazi da je zakonodavac Unije, kako bi zaštitio pravo na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta, zajamčeno u članku 11. Povelje, i pravednu ravnotežu između različitih relevantnih prava i interesa, predvidio da provedba obveza naloženih pružateljima tih usluga u članku 17. stavku 4. točki (b) i točki (c) in fine te direktive ne može, među ostalim, dovesti do toga da oni donesu mjere koje utječu na bit tog temeljnog prava korisnika koji na njihovim platformama dijele sadržaje koji ne krše autorska i srodna prava.

81

Direktiva 2019/790 uostalom time odražava sudsku praksu Suda prema kojoj mjere koje poduzimaju pružatelji usluga poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku moraju poštovati pravo korisnikâ interneta na slobodu izražavanja i informiranja i moraju, među ostalim, biti strogo ciljane kako bi se omogućila stvarna zaštita autorskog prava a da se time ne utječe na korisnike koji se zakonito služe uslugama tih pružatelja (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2014., UPC Telekabel Wien, C‑314/12, EU:C:2014:192, t. 55. i 56.).

82

Kao treće, u okviru kontrole proporcionalnosti iz članka 52. stavka 1. Povelje, najprije valja utvrditi da ograničavanje ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta, navedeno u točki 69. ove presude, odgovara potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba u smislu članka 52. stavka 1. Povelje, odnosno, u ovom slučaju, potrebi zaštite intelektualnog vlasništva zajamčene u članku 17. stavku 2. Povelje. Naime, obveze koje su člankom 17. Direktive 2019/790 naložene pružateljima usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, iz kojih proizlazi to ograničavanje, imaju za cilj – kao što to, među ostalim, proizlazi iz uvodnih izjava 2., 3. i 61. Direktive 2019/790 – osigurati zaštitu prava intelektualnog vlasništva doprinoseći ostvarenju pravednog tržišta za autorsko pravo koje dobro funkcionira. Međutim, u okviru usluga dijeljenja sadržaja putem interneta, zaštita autorskih prava nužno mora u određenoj mjeri biti popraćena ograničavanjem ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika.

83

Nadalje, mehanizam odgovornosti iz članka 17. stavka 4. Direktive 2019/790 nije samo prikladan, već je očito i nužan za zadovoljavanje potrebe zaštite prava intelektualnog vlasništva. Konkretno, iako je alternativni mehanizam, koji je predložila Republika Poljska, a na temelju kojeg bi se pružateljima usluge dijeljenja sadržaja putem interneta naložile samo obveze predviđene tim člankom 17. stavkom 4. točkom (a) i na početku tog stavka 4. točke (c), svakako manje ograničavajuća mjera za ostvarivanje prava na slobodu izražavanja i informiranja, to ne mijenja činjenicu da taj alternativni mehanizam ipak nije jednako učinkovit u smislu zaštite prava intelektualnog vlasništva kao onaj koji je usvojio zakonodavac Unije.

84

Naposljetku, valja utvrditi da obveze koje se člankom 17. stavkom 4. Direktive 2019/790 nalažu pružateljima usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ne ograničavaju neproporcionalno pravo na slobodu izražavanja i informiranja korisnika tih usluga.

85

Naime, kao prvo, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 164., 165. i 191. do 193. svojeg mišljenja, iz članka 17. stavaka 7. i 9. Direktive 2019/790 kao i iz njezinih uvodnih izjava 66. i 70. proizlazi da je zakonodavac Unije, kako bi se spriječila opasnost koju za pravo na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta predstavlja, među ostalim, korištenje alata za automatsko prepoznavanje i filtriranje, postavio jasno i precizno ograničenje, u smislu sudske prakse na koju se podsjeća u točki 67. ove presude, mjera koje se mogu donijeti ili zahtijevati pri provedbi obveza predviđenih u članku 17. stavku 4. točki (b) i točki (c) in fine Direktive 2019/790, isključujući osobito mjere kojima se filtrira i onemogućuje zakonit sadržaj prilikom učitavanja.

86

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da je Sud već imao priliku utvrditi da je sustav filtriranja kod kojeg postoji opasnost da ne razlikuje dovoljno nezakonit od zakonitog sadržaja, tako da bi njegovo uvođenje moglo dovesti do onemogućivanja priopćavanja zakonitog sadržaja, nespojiv s pravom na slobodu izražavanja i informiranja, zajamčenim člankom 11. Povelje, te se njime ne poštuje pravedna ravnoteža između njega i prava intelektualnog vlasništva. Sud je u tom pogledu istaknuo da odgovor na pitanje je li prijenos zakonit ovisi i o primjeni zakonskih iznimaka od autorskog prava koje se razlikuju među državama članicama. Usto, pojedina djela u određenim državama članicama mogu biti u javnom vlasništvu ili ih njihovi autori mogu besplatno objaviti na internetu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2012., SABAM, C‑360/10, EU:C:2012:85, t. 50. i 51. te navedenu sudsku praksu).

87

Kao drugo, kad je riječ o iznimkama i ograničenjima autorskog prava, kojima se uređuju prava u korist korisnika djela ili drugih predmeta zaštite i kojima se nastoji osigurati pravedna ravnoteža između temeljnih prava tih korisnika i nositelja prava (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Funke Medien NRW, C‑469/17, EU:C:2019:623, t. 70. i navedenu sudsku praksu), valja utvrditi da se člankom 17. stavkom 7. drugim podstavkom Direktive 2019/790 državama članicama nalaže da vode računa o tome da se korisnicima u svakoj državi članici omogući učitavanje i stavljanje na raspolaganje sadržaja koji stvore korisnici u posebne svrhe citiranja, kritike, osvrta, karikature, parodije ili pastiša. Naime, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 70. te direktive, zakonodavac Unije smatrao je da je, s obzirom na njihovu posebnu važnost za slobodu izražavanja i slobodu umjetnosti, a samim time i za navedenu pravednu ravnotežu, potrebno učiniti obveznima te iznimke i ograničenja, koji se nalaze među onima koji su fakultativno predviđeni u članku 5. Direktive 2001/29, kako bi se osiguralo da se korisnicima u tom pogledu u cijeloj Uniji pruža ujednačena zaštita.

88

Usto, kako bi se postigao isti cilj jamčenja prava korisnicima, člankom 17. stavkom 9. četvrtim podstavkom Direktive 2019/790 pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta obvezuju se da u svojim općim uvjetima obavijeste korisnike o mogućnosti korištenja djela i drugih predmeta zaštite na temelju iznimaka ili ograničenja autorskog prava i srodnih prava predviđenih pravom Unije.

89

Kao treće, okolnost da se odgovornost pružatelja usluga za osiguranje nedostupnosti određenih sadržaja može na temelju članka 17. stavka 4. točaka (b) i (c) in fine Direktive 2019/790 utvrditi samo pod uvjetom da im nositelji prava daju relevantne i potrebne informacije o tim sadržajima, štiti ostvarivanje prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika koji se zakonito koriste tim uslugama. Naime, s obzirom na to da je prijenos informacija koje nedvojbeno imaju to svojstvo preduvjet za moguće utvrđivanje te odgovornosti u odnosu na pružatelje usluga, potonji neće, u nedostatku takvih informacija, učiniti nedostupnima navedene sadržaje.

90

Kao četvrto, članak 17. stavak 8. Direktive 2019/790, propisujući, poput članka 15. stavka 1. Direktive 2000/31, da primjena tog članka 17. ne dovodi ni do kakve opće obveze praćenja, postavlja dodatno jamstvo za poštovanje prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta. Naime, to pojašnjenje podrazumijeva da se pružatelje tih usluga ne može obvezati da spriječe učitavanje i stavljanje na raspolaganje javnosti sadržaja čije bi utvrđivanje protuzakonitosti zahtijevalo autonomnu ocjenu sadržaja s obzirom na informacije koje su pružili nositelji prava kao i eventualne iznimke i ograničenja autorskog prava (vidjeti, po analogiji, presudu od 3. listopada 2019., Glawischnig‑Piesczek, C‑18/18, EU:C:2019:821, t. 41. do 46.).

91

Konkretno, kako se to naglašava uvodnom izjavom 66. Direktive 2019/790, ne može se isključiti da se u nekim slučajevima pristup neovlaštenom sadržaju zaštićenom autorskim pravom može izbjeći samo na temelju obavijesti nositeljâ prava. Usto, što se tiče takve obavijesti, Sud je utvrdio da ona mora sadržavati dovoljno elemenata kako bi se pružatelju usluge dijeljenja sadržaja putem interneta omogućilo da se uvjeri, bez detaljnog pravnog ispitivanja, u nezakonitost priopćavanja dotičnog sadržaja i usklađenost eventualnog povlačenja tog sadržaja sa slobodom izražavanja i informiranja (presuda od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 116.).

92

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da, iako je zaštita prava intelektualnog vlasništva nesumnjivo utvrđena u članku 17. stavku 2. Povelje, iz te odredbe odnosno iz sudske prakse Suda nipošto ne proizlazi da je spomenuto pravo nedodirljivo i da je stoga potrebno osigurati njegovu zaštitu na apsolutan način (presuda od 29. srpnja 2019., Funke Medien NRW, C‑469/17, EU:C:2019:623, t. 72. i navedena sudska praksa).

93

Kao peto, člankom 17. stavkom 9. prvim i drugim podstavkom Direktive 2019/790 uvodi se više postupovnih jamstava uz ona predviđena u članku 17. stavcima 7. i 8. te direktive kojima se štiti pravo na slobodu izražavanja i informiranja korisnika usluga dijeljenja sadržaja putem interneta za slučajeve u kojima bi, unatoč jamstvima postavljenima potonjim odredbama, pružatelji tih usluga svejedno, pogreškom ili bez osnove, onemogućili zakonit sadržaj.

94

Tako iz članka 17. stavka 9. prvog i drugog podstavka kao i iz uvodne izjave 70. Direktive 2019/790 proizlazi da je zakonodavac Unije smatrao da je važno osigurati da pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta uspostave djelotvorne i brze pritužbene mehanizme i mehanizme pravne zaštite radi potpore zakonitom korištenju djela ili drugih predmeta zaštite, a osobito onih obuhvaćenih iznimkama i ograničenjima autorskog prava kojima se želi zaštititi sloboda izražavanja i sloboda umjetnosti. U skladu s tim odredbama, korisnici moraju imati mogućnost podnošenja pritužbe ako smatraju da je pristup sadržaju koji su učitali neopravdano onemogućen ili da je takav sadržaj neopravdano povučen. Sve pritužbe trebaju se obraditi bez odgode te trebaju podlijegati preispitivanju koje provodi čovjek. Usto, kada nositelji prava zatraže da pružatelji usluga poduzmu mjere protiv sadržaja koji učitaju korisnici, kao što je onemogućavanje pristupa tom sadržaju ili njegovo uklanjanje, oni trebaju propisno obrazložiti svoje zahtjeve.

95

Osim toga, u skladu s tim odredbama, države članice trebaju osigurati da korisnici imaju pristup izvansudskim mehanizmima pravne zaštite koji omogućavaju nepristrano rješavanja sporova i učinkovitim pravnim sredstvima pred sudom. Konkretno, korisnici moraju imati mogućnost obratiti se sudu ili drugom mjerodavnom pravosudnom tijelu da bi se ispitala primjena iznimke ili ograničenja autorskog prava i srodnih prava.

96

Kao šesto, članak 17. stavak 10. Direktive 2019/790 nadopunjuje sustav jamstava predviđen njezinim člankom 17. stavcima 7. do 9. na način da se Komisija obvezuje da u suradnji s državama članicama organizira dijaloge s dionicima s ciljem raspravljanja o najboljim praksama za suradnju između pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta i nositelja prava, kao i da, uzimajući u obzir zaključke tih dijaloga i nakon savjetovanja s tim dionicima, uključujući organizacije korisnika, izda smjernice o primjeni članka 17. te direktive, a osobito njezina članka 17. stavka 4.

97

Člankom 17. stavkom 10. Direktive 2019/790 u tom se pogledu izričito ističe da se pri raspravljanju o najboljim praksama posebno u obzir mora uzeti, između ostalog, potreba za ravnotežom među temeljnim pravima i primjena iznimaka i ograničenja. Usto, za potrebe dijaloga među dionicima, organizacije korisnika imaju pristup odgovarajućim informacijama pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta o funkcioniranju njihovih praksi u smislu članka 17. stavka 4. te direktive.

98

Iz utvrđenja iz točaka 72. do 97. ove presude proizlazi da je zakonodavac Unije, za razliku od onog što tvrdi Republika Poljska, obvezu pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta da provjeravaju sadržaje koje korisnici žele učitati na njihove platforme prije njihova stavljanja na raspolaganje javnosti, koja proizlazi iz posebnog sustava odgovornosti uspostavljenog člankom 17. stavkom 4. Direktive 2019/790, a osobito uvjeta za oslobođenje predviđenih njezinim člankom 17. stavkom 4. točkom (b) i točkom (c) in fine, popratio odgovarajućim jamstvima kako bi, u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, osigurao poštovanje prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika tih usluga, zajamčeno u članku 11. Povelje, te pravednu ravnotežu između tog prava, s jedne strane, i prava intelektualnog vlasništva, zaštićenog u članku 17. stavku 2. Povelje, s druge strane.

99

Na državama članicama je da prilikom prenošenja članka 17. Direktive 2019/790 u svoje nacionalno pravo paze na to da se oslone na tumačenje te odredbe koje omogućava osiguravanje pravedne ravnoteže između različitih temeljnih prava zaštićenih Poveljom. Nadalje, prilikom provedbe mjera za prenošenje navedene odredbe na tijelima i sudovima država članica je ne samo da tumače svoje nacionalno pravo na način koji je u skladu s tom odredbom nego i da paze na to da se ne oslone na njezino tumačenje koje bi bilo u sukobu s navedenim temeljnim pravima ili drugim općim načelima prava Unije kao što je načelo proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 29. siječnja 2008., Promusicae, C‑275/06, EU:C:2008:54, t. 68.).

100

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja odbiti jedini tužbeni razlog koji je Republika Poljska istaknula u prilog svojoj tužbi i stoga odbiti tu tužbu.

101

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da su Parlament i Vijeće postavili zahtjev da se Republici Poljskoj naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, nalaže joj se snošenje troškova.

102

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, Kraljevina Španjolska, Francuska Republika, Portugalska Republika i Komisija snose vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje: