1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji je podnio Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine, Ujedinjena Kraljevina), odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2. Direktive Vijeća 86/653/EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi [samostalnih] trgovačkih zastupnika ( 2 ).

2.

Trgovački zastupnik je u članku 1. stavku 2. Direktive 86/653 definiran kao samostalni posrednik koji se osobito bavi prodajom ili kupnjom robe u ime druge osobe, koja se naziva nalogodavac. Glavno pitanje koje ovaj predmet otvara jest može li se elektronička isporuka računalnog programa nalogodavčevim klijentima uz dodjelu trajne licencije smatrati „prodajom”„robe” u smislu te odredbe.

3.

Posljedično, ovaj predmet je Sudu prva prilika da odluči o tumačenju pojmova „prodaja” i „roba” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653. To je tumačenje u glavnom postupku potrebno kako bi se utvrdilo primjenjuje li se Direktiva 86/653 na trgovačkog zastupnika zaduženog za promidžbu predmetnog računalnog programa, u kojem slučaju bi potraživanje na temelju te direktive bilo opravdano.

4.

Članak 1. stavak 2. Direktive 86/653 propisuje:

„Za potrebe ove Direktive ‚trgovački zastupnik’ znači [samostalni] posrednik koji ima stalno ovlaštenje za posredovanje pri prodaji ili kupnji robe u ime druge osobe, dalje u tekstu ‚nalogodavca’, odnosno za posredovanje i sklapanje takvog posla u ime i za račun nalogodavca.”

5.

Direktiva 86/653 je u pravo Ujedinjene Kraljevine prenesena putem Commercial Agents (Council Directive) Regulations 1993 (Statutory Instruments 1993/3053) (Uredba iz 1993. o trgovačkim zastupnicima, kojom se prenosi direktiva Vijeća (Statutory Instruments 1993/3053)), kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Uredba iz 1993.) ( 3 ). Članak 2. stavak 1. te uredbe propisuje:

„U ovoj Uredbi –

‚trgovački zastupnik’ znači [samostalni] posrednik koji ima stalno ovlaštenje za posredovanje pri prodaji ili kupnji robe u ime druge osobe (u daljnjem tekstu: nalogodavac), odnosno za posredovanje i ugovaranje prodaje ili kupnje robe u ime i za račun tog nalogodavca; […]”

6.

Prema odluci kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku, Computer Associates UK Ltd (u daljnjem tekstu: Computer Associates) je društvo koje na tržište stavlja posebnu vrstu računalnog programa – program za automatiziranu isporuku računalnih programa (u daljnjem tekstu: računalni program). Taj je računalni program složen, skup i nepersonaliziran, što znači da nije posebno prilagođen konkretnom klijentu. Njegova je svrha automatizirano usklađivanje i provedba uspostave i nadogradnje drugih računalnih programa u različitim operativnim okruženjima velikih organizacija poput banaka i osiguravajućih društava na način da su temeljni računalni programi u potpunosti integrirani u operativno okruženje.

7.

The Software Incubator Ltd (u daljnjem tekstu: The Software Incubator) je društvo čiji je vlasnik Scott Dainty.

8.

Dana 25. ožujka 2013. društva Computer Associates i The Software Incubator sklopila su pisani ugovor (u daljnjem tekstu: ugovor).

9.

U skladu s odredbom 2.1. tog ugovora, društvo The Software Incubator, posredstvom S. Daintyja, je za račun društva Computer Associates pristupalo potencijalnim klijentima u Irskoj i Ujedinjenoj Kraljevini radi „promidžbe, stavljanja na tržište i prodaje Proizvoda”. „Proizvod” je označavao računalni program, kako proizlazi iz prve uvodne izjave ugovora. Dakle, za potrebe tog ugovora, društvo Computer Associates bilo je nalogodavac, a društvo The Software Incubator trgovački zastupnik.

10.

Kako je navedeno u odluci kojom je upućen zahtjev, glavne značajke isporuke računalnog programa iz glavnog postupka bile su sljedeće. Kao prvo, društvo Computer Associates svojim je klijentima elektronički isporučivalo računalni program, putem poruke elektroničke pošte koja je sadržavala poveznicu na internetski portal s kojeg se taj program mogao preuzeti. Iako se računalni program mogao isporučivati na materijalnom nosaču podataka, ta se mogućnost u praksi nije koristila.

11.

Osim toga, u skladu s odredbom 4.1. ugovora, društvo Computer Associates imalo je isključivo pravo utvrđivati uvjete dodjeljivanja licencije za korištenje računalnog programa klijentima, a u skladu s njegovom odredbom 6.1., to je društvo naplaćivalo i prikupljalo od klijenata sve naknade povezane s korištenjem tog programa. Društvo The Software Incubator je kao trgovački zastupnik bilo ovlašteno promicati dodjeljivanje licencija za korištenje računalnog programa klijentima društva Computer Associates. Društvo The Software Incubator nije moglo prenositi vlasništvo nad tim programom.

12.

U tom pogledu društvo Computer Associates svojim je klijentima ( 4 ) na temelju ugovora dodjeljivalo licenciju za korištenje računalnog programa, koja je u većini slučajeva bila trajna, što znači da je njezino trajanje bilo neograničeno. Licencija je klijentu među ostalim omogućavala da instalira i uspostavi računalni program na određenom području, kod određenog dopuštenog broja krajnjih korisnika, te da ovlaštenim krajnjim korisnicima omogući pristup programu. Licencija je usto bila uvjetovana time da klijent poštuje određene obveze, osobito obveze da ne pristupa i ne koristi neovlašteni dio računalnog programa, da ga ne dekompilira, mijenja ili provodi njegov obrnuti inženjering te da ga ne iznajmljuje, ustupa, prenosi ili dodjeljuje podlicenciju za njegovo korištenje. Društvo Computer Associates i povezani subjekti zadržavali su sva prava, vlasništvo, autorska prava, patente, žigove, poslovne tajne i druge imovinske interese povezane s računalnim programom. Svaka je stranka mogla raskinuti ugovor ako bi ga druga stranka bitno povrijedila ili ako bi bila nesposobna za plaćanje, u kojem slučaju se licencija opozivala, a klijent je morao vratiti sve primjerke računalnog programa ili ih uništiti.

13.

Društvo Computer Associates je dopisom od 9. listopada 2013. raskinulo ugovor s društvom The Software Incubator.

14.

Društvo The Software Incubator podnijelo je pred High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (United Kingdom) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench, Ujedinjena Kraljevina) tužbu protiv društva Computer Associates, kojom je osobito tražilo naknadu štete na temelju odredaba Uredbe iz 1993. kojom je proveden članak 17. Direktive 86/653. Društvo Computer Associates odbacilo je svaku odgovornost navodeći, među ostalim, da Uredba iz 1993. nije primjenjiva zato što isporuka predmetnog računalnog programa, koji je društvo The Software Incubator promicalo, nije činila „prodaju robe” u smislu definicije trgovačkog zastupnika iz članka 2. stavka 1. te uredbe, kojom je proveden članak 1. stavak 2. Direktive 86/653.

15.

High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench) je presudom od 1. srpnja 2016. ( 5 ) utvrdio da elektronička isporuka računalnog programa uz dodjelu trajne licencije čini „prodaju robe” u smislu članka 2. stavka 1. Uredbe iz 1993. te je društvu The Software Incubator dodijelio, među ostalim, 475000 funta sterlinga (GBP) (približno 531100 eura) naknade štete na temelju te uredbe. Sud je naveo da pojam „prodaja robe” treba imati autonomnu definiciju za potrebe Uredbe iz 1993., koja ne isključuje kvalifikaciju računalnog programa kao „robe”, zato što on nema materijalnu narav, odnosno koja ne isključuje kvalifikaciju njegove isporuke kao „prodaje” zato što prilikom te isporuke najčešće ne dolazi do apsolutnog prijenosa prava intelektualnog vlasništva na programu.

16.

Društvo Computer Associates protiv te je presude podnijelo žalbu pred Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel, Ujedinjena Kraljevina).

17.

Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel) je presudom od 19. ožujka 2018. ( 6 ) utvrdio da elektronička isporuka računalnog programa, dakle isporuka bez upotrebe materijalnog nosača podataka, ne čini „prodaju robe” u smislu članka 2. stavka 1. Uredbe iz 1993. Taj je sud naveo da takav zaključak, unatoč tomu što bi se mogao činiti zastarjelim u vidu tehnološkog razvoja, nalaže sudska praksa te stoga nije razmatrao je li dodjeljivanje licencija za korištenje računalnog programa klijentima društva Computer Associates činilo „prodaju” u smislu te odredbe. Stoga je zaključio da društvo The Software Incubator nije bilo trgovački zastupnik u smislu Uredbe iz 1993. te je odbio njegovo potraživanje naknade štete na temelju tog propisa.

18.

Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) je rješenjem od 28. ožujka 2019. dopustio društvu The Software Incubator da se žali protiv odluke koju je donio Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel).

19.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da nije jasno je li definicija trgovačkog zastupnika iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653, koja je ograničena na „prodaju robe”, primjenjiva na situaciju iz glavnog postupka.

20.

Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) u tim je okolnostima odlučio prekinuti glavni postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

21.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su društvo The Software Incubator, društvo Computer Associates, njemačka vlada i Europska komisija. Društvo The Software Incubator, društvo Computer Associates i Komisija usto su odgovorili na pisana pitanja koja im je Sud postavio na temelju članka 62. stavka 1. Poslovnika Suda.

22.

Dok je ovaj predmet bio u tijeku pred Sudom, Ujedinjena Kraljevina napustila je Europsku uniju 31. siječnja 2020. U skladu s člankom 86. stavkom 2. Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju ( 7 ), Sud ostaje nadležan za donošenje odluka o prethodnim pitanjima na temelju zahtjeva sudova Ujedinjene Kraljevine koji su mu upućeni prije isteka prijelaznog razdoblja, koje načelno, kako je utvrđeno u članku 126. navedenog sporazuma, završava 31. prosinca 2020. Osim toga, u skladu s člankom 89. stavkom 1. tog sporazuma, presuda Suda, bilo da se donese prije isteka prijelaznog razdoblja ili nakon toga, bit će u cijelosti obvezujuća za Ujedinjenu Kraljevinu i u Ujedinjenoj Kraljevini.

23.

Stoga, budući da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku tajništvu Suda podnesen 28. svibnja 2019., Sud je nadležan o njemu odlučiti te će presuda koju donese u predmetnom postupku obvezivati Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine).

24.

Društvo The Software Incubator ističe da na prvo pitanje treba potvrdno odgovoriti. Prema njegovu mišljenju, pojam „roba” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 obuhvaća računalne programe neovisno o tome isporučuju li se u materijalnom ili nematerijalnom obliku. Navodi da se u toj odredbi ne pravi razlika između materijalne i nematerijalne robe te da iz načina nastanka te odredbe proizlazi da je zakonodavac Unije iz područja primjene te direktive želio isključiti samo „usluge”, a ne i nematerijalnu robu.

25.

Društvo The Software Incubator navodi da pojam „roba” iz drugih područja prava Unije nije od osobite pomoći jer njegovo značenje ovisi o kontekstu i ciljevima odredbi prava Unije o kojima je riječ. Ipak, ističe da se računalni programi smatraju „robom” u mjerama Unije koje se tiču, primjerice, žigova ( 8 ) i medicinskih proizvoda ( 9 ) te da računalni programi potpadaju pod definiciju „robe” iz sudske prakse Suda koja se odnosi na slobodno kretanje robe ( 10 ), kao što je slučaj s električnom energijom. Ono irelevantnom smatra činjenicu da se u nedavnim mjerama Unije namijenjenima zaštiti potrošača, uključujući Direktivu 2011/83 ( 11 ) i Direktivu 2019/770 ( 12 ), pravi razlika između ugovora o prodaji robe i ugovora o isporuci digitalnog sadržaja, kao što su računalni programi, jer se time odražavaju posebni ciljevi tih direktiva, a Direktiva 2019/770 potrošačima ionako pruža istu zaštitu neovisno o tome isporučuje li im se digitalni sadržaj na materijalnom ili na nematerijalnom nosaču podataka.

26.

Društvo The Software Incubator tvrdi da je njegovo stajalište sukladno ciljevima Direktive 86/653 jer je trgovačkom zastupniku koji prodaje računalne programe koji se isporučuju elektroničkim putem potrebna ista zaštita kao onomu koji ih prodaje na materijalnom nosaču podataka te su to u bitnome iste „posredničke djelatnosti u trgovini” u smislu prve uvodne izjave Direktive 86/653. Budući da računalni programi mogu raditi samo u materijalnom okruženju, tako da ih se učita na računalnu opremu, društvo The Software Incubator smatra da ih je umjetno smatrati „robom” ako se isporuče na disku, a takvima ih ne smatrati ako se isporuče preuzimanjem s interneta. Takvo bi razlikovanje usto narušilo tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu jer bi nalogodavac obveze koje mu nameće Direktiva 86/653 mogao izbjeći tako da svoje proizvode isporučuje u elektroničkom obliku. To društvo tvrdi i da primjenjivost Direktive 86/653, s obzirom na to da je uloga trgovačkog zastupnika posredovanje pri sklapanju pravnih poslova a da se način isporuke računalnog programa ne određuje nužno prilikom tog posredovanja, ne treba ovisiti o tome što nalogodavac odluči učiniti nakon što trgovački zastupnik izvrši svoju ulogu.

27.

Društvo The Software Incubator ističe da i na drugo pitanje treba potvrdno odgovoriti jer pojam „prodaja robe” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 obuhvaća isporuku računalnog programa na temelju trajne licencije. Ono tvrdi da se prilikom tumačenja te odredbe, kako proizlazi iz rješenja od 10. veljače 2004., Mavrona ( 13 ), treba usredotočiti na sadržaj ugovornog odnosa između trgovačkog zastupnika i nalogodavca, djelatnost koju taj zastupnik obavlja, njegove interese i potrebu za zaštitom, koji ne ovise o tome isporučuje li se računalni program u materijalnom ili nematerijalnom obliku, kao ni o tome isporučuje li se na temelju ugovora o prodaji ili na temelju trajne licencije. Ono naglašava da ograničenja korištenja računalnog programa povezana s pravima intelektualnog vlasništva nisu relevantna jer se sadržajno ne razlikuju od ograničenja povezanih s pravima intelektualnog vlasništva koje nositelji prava intelektualnog vlasništva nameću na proizvodima koji se prodaju ugovorom o prodaji. Usto tvrdi da njegovu stajalištu u prilog ide presuda od 3. srpnja 2012., UsedSoft ( 14 ), u kojoj je Sud, u situaciji sličnoj onoj iz ovog predmeta, u kojoj je taj klijent društvu Computer Associates platio naknadu i dobio računalni program koji je mogao vremenski neograničeno koristiti bez plaćanja ikakvih dodatnih naknada, ali čije je korištenje bilo ograničeno zbog prava intelektualnog vlasništva na njemu, isporuku računalnog programa na temelju trajne licencije smatrao „prodajom”.

28.

Društvo Computer Associates ističe da na prvo pitanje treba niječno odgovoriti jer računalni programi isporučeni elektroničkim putem nisu „roba” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653. Prema njegovu mišljenju, pojam „roba” u toj odredbi, kako proizlazi iz njezinih drugih jezičnih verzija ( 15 ), ima uobičajeno značenje, u smislu da se odnosi samo na materijalne i pokretne artikle te stoga ne i na nematerijalne artikle, kao što su računalni programi isporučeni u nematerijalnom obliku. Ono ističe da internet, računalni programi i preuzimanja s interneta u vrijeme usvajanja Direktive 86/653 nisu postojali u današnjem obliku pa se pod pojmom „roba” nisu podrazumijevali nematerijalni artikli, što se do danas nije promijenilo. Ono usto navodi, kada je riječ o načinu nastanka Direktive 86/653, da je zakonodavac Unije područje primjene te direktive namjerno ograničio na „robu” te se nije opredijelio za mogućnost njezine primjene na širu kategoriju trgovačkih zastupnika, uključujući one koji posluju s „proizvodima”.

29.

Društvo Computer Associates navodi da učinak i mjesto na kojem se nalazi članak 1. stavak 2. Direktive 86/653 kontekstualno podupiru njegovo stajalište jer se radi o glavnoj odredbi koja određuje područje primjene te direktive. Ono ističe, pozivajući se na rješenje od 10. veljače 2004. u predmetu Mavrona ( 16 ), da Sud daje učinak tekstu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 te da se daljnje usklađivanje, čak i ako je poželjno, ne može provesti sudskom odlukom. To društvo navodi da se pojam „roba” u drugim područjima prava Unije, uključujući slobodno kretanje robe ( 17 ), carine ( 18 ) i porez na dodanu vrijednost (PDV) ( 19 ), odnosi samo na materijalne artikle te da značenje pojma „roba” u Direktivi 86/653 i sustav klasifikacije za potrebe registracije žigova nisu nužno povezani. Ono usto naglašava da su nedavne mjere Unije u području zaštite potrošača, uključujući direktive 2011/83 i 2019/770, zajedno s Direktivom 2019/771 ( 20 ), relevantne, posebno zato što pokazuju da zakonodavac Unije, kada želi da se mjera Unije primjenjuje na računalne programe koji, poput onog o kojemu je riječ u ovom predmetu, nisu na materijalnom nosaču podataka, to propisuje izričito, a ne upotrebom pojma „roba”.

30.

Prema mišljenju društva Computer Associates, njegovo je stajalište u skladu s ciljevima Direktive 86/653 zato što se tom direktivom, kako proizlazi iz njezine druge uvodne izjave, uvjeti jedinstvenog tržišta žele ostvariti u odnosu na „trgovinu robom” i zato što je, u skladu s njezinim člancima 1. i 2., usklađivanje koje ona ima za cilj ostvariti nužno ograničeno na tu „trgovinu robom”. Ono naglašava da činjenica da računalni programi čine „robu” u smislu Direktive 86/653 kada se isporučuju na materijalnom nosaču podataka, ali ne i kada se isporučuju u nematerijalnom obliku, nije proizvoljna, posebice jer proizlazi iz područja primjene te direktive te zato što, kako pokazuju direktive 2011/83, 2019/770 i 2019/771, odražava razlike između robe i digitalnog sadržaja.

31.

Društvo Computer Associates ističe da u slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje neće biti potrebno razmatrati drugo pitanje te, podredno, da pojam „prodaja robe” ne obuhvaća dodjelu licencije za korištenje primjerka računalnog programa. Ono navodi da riječi „prodaja ili kupnja robe” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653, kako proizlazi iz drugih jezičnih verzija te odredbe ( 21 ), imaju uobičajeno značenje, u smislu da označavaju prijenos vlasništva nad robom s prodavatelja na kupca. Međutim, prema njegovu mišljenju, dodjela trajne licencije u okolnostima ovog predmeta ne podrazumijeva prijenos vlasništva nad računalnim programom. Naime, ugovori između društva Computer Associates i njegovih klijenata isključivali su takav prijenos jer su to društvo i s njime povezani subjekti ostajali vlasnici programa te se klijentima nije prenosilo nikakvo pravo vlasništva nad računalnim programom. Takva dodjela licencije stoga ne čini „prodaju robe” u uobičajenom smislu, nego davanje privremenog dopuštenja za korištenje računalnog programa, koje se može izgubiti u slučaju povrede ili nesposobnosti za plaćanje. Ono usto navodi da presuda u predmetu UsedSoft ( 22 ) nije relevantna zbog specifičnog teksta i konteksta propisa Unije o kojem se radilo u tom predmetu, čemu dodatno u prilog ide novija sudska praksa ( 23 ). U svakom slučaju, utvrđenje iz te presude da „prodaja” podrazumijeva prijenos vlasništva ide u prilog tomu da pojam „prodaja robe” iz Direktive 86/653 ne treba tumačiti na način da obuhvaća dodjelu licencije za korištenje računalnog programa.

32.

Njemačka vlada navodi da na prethodna pitanja treba zajedno odgovoriti na način da isporuka nalogodavčevu klijentu trajne licencije za korištenje primjerka računalnog programa koja se provodi isključivo elektroničkim putem, a ne putem materijalnog nosača podataka, čini „prodaju robe” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653. Ističe da njemačka verzija članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 ide u prilog tomu da područje primjene te direktive ne treba ograničiti na materijalne artikle jer uobičajeno značenje imenice „Ware” (roba) obuhvaća i nematerijalne artikle.

33.

Njemačka vlada navodi da se Sud ne treba voditi razlikom koja se u primarnom pravu Unije provodi u kontekstu slobodnog kretanja robe i usluga jer je predmet Direktive 86/653 usklađivanje djelatnosti trgovačkih zastupnika te njezino područje primjene stoga treba funkcionalno odrediti u vidu toga, na način da se prihvati što je moguće povoljnije tumačenje za trgovačke zastupnike. Naglašava da bi usko tumačenje pojma „prodaja robe” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653, u smislu da se odnosi samo na materijalnu robu, dovelo u pitanje cilj te direktive da se zaštite trgovački zastupnici jer značajan dio uobičajenih djelatnosti trgovačkih zastupnika u Njemačkoj više ne bi bio obuhvaćen područjem primjene te direktive.

34.

Prema mišljenju njemačke vlade, takvo usko tumačenje dovodi do nepoštenih rezultata jer bi trgovački zastupnik koji na tržište stavlja proizvod u materijalnom obliku bio zaštićen Direktivom 86/653, a onaj koji isti proizvod na tržište stavlja u digitalnom obliku ne bi bio. Ono bi usto omogućilo nalogodavcu da izbjegne obvezujuće odredbe te direktive tako da izabere aranžman u kojem predmet pravnog posla nije materijalni artikl. Njemačka vlada smatra da zakonodavac Unije, iako u vrijeme sastavljanja Direktive 86/653 nije imao na umu trgovinu računalnim programima, nije namjeravao zaštitu trgovačkih zastupnika učiniti ovisnom o mogućem tehnološkom razvoju.

35.

Komisija ističe da na prethodna pitanja treba zajedno odgovoriti, na način da članak 1. stavak 2. Direktive 86/653 obuhvaća elektroničku isporuku primjerka računalnog programa nalogodavčevim klijentima, odnosno isporuku bez korištenja materijalnog nosača podataka. Ona navodi da je pojam „prodaja robe” iz Direktive 86/653 autonoman pojam prava Unije te da ga treba dinamično tumačiti, vodeći računa o tehnološkom razvoju. Ona usto predlaže da se pitanja razmotre obrnutim redoslijedom.

36.

Komisija navodi da presuda u predmetu UsedSoft ( 24 ) ide u prilog utvrđenju da dodjela trajne licencije za korištenje računalnog programa čini „prodaju” u smislu Direktive 86/653. Slično toj presudi, u ovom se predmetu radi o situaciji u kojoj klijent stječe trajno pravo korištenja računalnog programa u zamjenu za plaćanje naknade te je za narav pravnog posla nevažna okolnost isporučuje li se računalni program omogućavanjem njegova preuzimanja s interneta ili na materijalnom nosaču podataka, kako je potvrđeno u kasnijoj sudskoj praksi ( 25 ).

37.

Komisija, kada je riječ o pojmu „roba”, smatra da sudska praksa iz drugih područja prava Unije ne pruža definitivne odgovore jer značenje tog pojma ovisi o primjenjivom zakonodavstvu i konkretnim okolnostima. Prema njezinu mišljenju, računalni program koji se na tržište stavlja kao nematerijalan artikl čini „robu”u širem smislu za potrebe Direktive 86/653 te ga se nije htjelo isključiti iz područja primjene te direktive kada su iz nje, tijekom postupka odlučivanja, isključene „usluge”. Komisija naglašava da je zakonodavstvo Unije u odnosu na računalne programe napustilo tradicionalni naglasak na materijalnu imovinu i dvojnost između robe i usluga, kako pokazuju direktive 2011/83 i 2019/770. Prema Komisijinu mišljenju, širok je pristup sukladan cilju Direktive 86/653 da se zaštite trgovački zastupnici. Naime, tom bi se cilju protivilo shvaćanje prema kojem bi isti trgovački zastupnik koji prema istim uvjetima radi za istog nalogodavca bio lišen zaštite samo zbog tehnološkog razvoja ili klijentovih sklonosti kada je riječ o načinu na koji želi da mu se računalni programi isporučuju. Komisija usto ističe, povlačeći paralelu s presudom u predmetu UsedSoft ( 26 ), da bi se djelotvornost Direktive 86/653 dovela u pitanje ako bi nalogodavac mogao obveze iz direktive izbjeći tako da svoje proizvode isporučuje elektroničkim putem, posebice s obzirom na to da se računalni programi uvelike na taj način stavljaju na tržište.

38.

Sud koji je uputio zahtjev svojim dvama pitanjima u biti pita Sud, kao prvo, čine li „robu” računalni programi koji se, poput onog o kojemu je riječ u ovom predmetu, nalogadavčevim klijentima isporučuju elektroničkim putem, a ne na materijalnom nosaču podataka, i, kao drugo, čini li „prodaju”, za potrebe definicije trgovačkog zastupnika iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653, isporuka takvih računalnih programa na temelju trajne licencije, koja klijentima u zamjenu za plaćanje naknade daje pravo vremenski neograničenog korištenja primjerka tog programa.

39.

Ta dva pitanja proizlaze iz činjenice da je, kako je vidljivo iz očitovanja koja su podnijeli društvo The Software Incubator, društvo Computer Associates i Komisija, pojam „roba” u pravu Ujedinjene Kraljevine i drugdje tradicionalno ograničen na materijalne i pokretne artikle, to jest na stvari koje je načelno moguće fizički dotaknuti i pomaknuti, te da je pojam „prodaja” tradicionalno povezan s prijenosom vlasništva, što podrazumijeva stjecanje artikla koji se prodaje i prava na raspolaganje njime te se stoga preklapa s pojmovima vlasništva i posjedovanja. Međutim, računalni programi ( 27 ), koji načelno označavaju skup računalnih podataka koji računalu omogućuju rad i obavljanje zadaća ( 28 ), doveli su u pitanje opisano shvaćanje tih pojmova. To je posebno slučaj danas, kada se računalni programi uobičajeno isporučuju tako da se omogući njihovo preuzimanje s interneta, a ne na materijalnim nosačima podataka kao što su CD ili DVD, te se istodobno dodjeljuju licencije, obično trajne, za kontrolu njihova korištenja, kao što je to u ovom predmetu. Posljedično, pitanje pravne klasifikacije računalnih programa izazvalo je znatne rasprave u Uniji i drugim pravnim porecima u raznim kontekstima ( 29 ), primjerice u kontekstu mjera Unije za zaštitu potrošača o kojima se govori u nastavku ( 30 ).

40.

Ne može se poreći da je pojmove „prodaja” i „roba” moguće različito tumačiti u nacionalnom pravu i pravu Unije. Osobito, to su ključni pojmovi u nacionalnom privatnom pravu i mnogim područjima primarnog i sekundarnog prava Unije. Ovaj predmet pak poziva Sud da te pojmove protumači u specifičnom kontekstu Direktive 86/653, a posebno imajući u vidu bitna obilježja trgovačkog zastupnika u smislu članka 1. stavka 2. te direktive.

41.

U tom pogledu ističem da Sud još nije razmatrao pitanja kakva su postavljena u ovom predmetu ( 31 ). Kako bi se na njih odgovorilo, prvo je potrebno iznijeti neka uvodna zapažanja u pogledu Direktive 86/653 i definicije trgovačkog zastupnika, kao i u pogledu presude od 3. srpnja 2012., UsedSoft ( 32 ) (odjeljak A). Potom ću se baviti tumačenjem pojma „roba” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 za potrebe prvog pitanja (odjeljak B). Naposljetku ću razmatrati tumačenje pojma „prodaja” iz te odredbe, kako se traži u drugom pitanju (odjeljak C) ( 33 ).

42.

Na temelju te analize došao sam do zaključka da elektronička isporuka računalnih programa uz dodjelu trajne licencije, poput one o kojoj je riječ u ovom predmetu, čini „prodaju”„robe” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 te da je ta direktiva stoga primjenjiva na situaciju iz glavnog postupka.

43.

Treba imati na umu da je Direktiva 86/653 ključan pravni instrument koji uređuje trgovačko zastupanje u Uniji ( 34 ). Kako je Sud utvrdio, cilj je te direktive, kao što to proizlazi iz njezine druge i treće uvodne izjave, zaštititi trgovačke zastupnike u njihovim odnosima s njihovim nalogodavcima, promicati sigurnost trgovačkih poslova i olakšati trgovinu robom između država članica usklađivanjem njihovih pravnih sustava u području trgovačkog zastupanja ( 35 ). U tu svrhu Direktivom 86/653 uspostavljena su usklađena pravila o pravima i obvezama trgovačkih zastupnika i njihovih nalogodavaca, naknadi trgovačkim zastupnicima i sklapanju i raskidanju ugovora o trgovačkom zastupanju, osobito pravila o pravu trgovačkog zastupnika na naknadu štete u slučaju raskida ugovora, koja su prisilne naravi ( 36 ).

44.

Članak 1. stavak 2. Direktive 86/653 je odredba kojom se trgovačkim zastupnicima pruža zaštita u okviru te direktive, u smislu da osoba mora ispunjavati uvjete predviđene u definiciji trgovačkog zastupnika iz tog članka da bi bila obuhvaćena područjem primjene te direktive. Kako je Sud utvrdio, članak 1. stavak 2. Direktive 86/653 propisuje tri nužna i dostatna uvjeta da bi neka osoba činila trgovačkog zastupnika u smislu te direktive: kao prvo, ta osoba mora biti samostalni posrednik; kao drugo, ugovorni odnos mora biti stalan; i, kao treće, ta se osoba mora baviti djelatnošću koja se sastoji ili od posredovanja pri prodaji ili kupnji robe za nalogodavca ili od posredovanja i sklapanja takvog posla u ime i za račun nalogodavca ( 37 ), što se razmatra u ovom predmetu.

45.

Što se tiče tog trećeg uvjeta, Sud je članak 1. stavak 2. Direktive 86/653 među ostalim protumačio na način da isključuje trgovačke zastupnike koji se bave prodajom ili kupnjom usluga umjesto robe ( 38 ). Međutim, od Suda se do sada nije tražilo da razjasni pojmove „prodaja” i „roba” iz te odredbe. To se može djelomično objasniti činjenicom da se nekoliko predmeta odnosilo na nacionalne propise koji su sadržavali široke definicije trgovačkih zastupnika, ( 39 ) zbog čega se ta problematika nije morala detaljnije razmatrati ( 40 ).

46.

Također treba istaknuti da je za ovaj predmet relevantna presuda od 3. srpnja 2012., UsedSoft ( 41 ), unatoč tomu što je smještena u drukčiji kontekst. Donesena je povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio njemački sud u pogledu tumačenja članka 4. stavka 2. i članka 5. stavka 1. Direktive 2009/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o pravnoj zaštiti računalnih programa ( 42 ). Jedno od ključnih pitanja koja su se javila u tom predmetu odnosilo se na to je li isporuka primjerka računalnog programa njegovim preuzimanjem s interneta na temelju trajne licencije činila „prvu prodaju ili drugi prijenos vlasništva”, čime se iscrpljuje pravo na distribuciju tog primjerka u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2009/24 ( 43 ).

47.

Sud je u toj presudi utvrdio da se pojam „prodaja” iz te odredbe mora smatrati autonomnim pojmom prava Unije te da, prema općeprihvaćenoj definiciji, označava ugovor kojim neka osoba u zamjenu za plaćanje prenosi drugoj osobi svoja prava vlasništva na materijalnoj ili nematerijalnoj imovini koja joj pripada ( 44 ). Sud je na temelju toga presudio da isporuka primjerka računalnog programa uz dodjelu trajne licencije podrazumijeva prijenos prava vlasništva na tom primjerku te stoga „prodaju” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 2009/24 ( 45 ). Sud je taj zaključak utemeljio na stajalištu da nikakvu razliku ne pravi okolnost stavlja li se računalni program klijentu na raspolaganje na materijalnom nosaču podataka ili preuzimanjem s interneta ( 46 ). Usto je istaknuo da bi se djelotvornost članka 4. stavka 2. Direktive 2009/24 narušila ako se pojam „prodaja” ne bi široko tumačio, u smislu da obuhvaća sve oblike stavljanja na tržište primjerka računalnog programa koje obilježava dodjela prava na uporabu tog primjerka na neograničeno razdoblje uz plaćanje cijene koja će nositelju autorskog prava na tom programu osigurati naknadu koja odgovara ekonomskoj vrijednosti primjerka djela čiji je vlasnik, jer bi isporučitelji mogli ugovor jednostavno nazvati „licencijom”, a ne „prodajom” kako bi zaobišli pravilo o iscrpljenju prava distribucije ( 47 ).

48.

Sud je dalje utvrdio da se iscrpljenje prava distribucije u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2009/24 odnosi i na materijalne i na nematerijalne primjerke računalnih programa ( 48 ). Osobito, istaknuo je da tekst te odredbe ne pravi nikakvu razliku u tom pogledu ( 49 ). Usto je zaključio da su prodaja računalnog programa na materijalnom nosaču podataka i prodaja njegovim preuzimanjem s interneta slične iz ekonomske perspektive jer je internetski prijenos u funkcionalnom smislu istovjetan isporuci na materijalnom nosaču podataka. Sukladno tomu, tumačenje članka 4. stavka 2. Direktive 2009/24 s obzirom na načelo jednakog postupanja opravdava jednak tretman tih načina prodaje ( 50 ).

49.

Pristup Suda u presudi UsedSoft ponovljen je i u kasnijoj sudskoj praksi ( 51 ). Kako pokazuje presuda od 19. prosinca 2019., Nederlands Uitgeversverbond i Groep Algemene Uitgevers ( 52 ), činjenica da se utvrđenja koja je Sud donio u presudi UsedSoft razlikuju od onih koja je donio u drugim kontekstima naglašava posebnu narav računalnih programa u usporedbi s drugim digitalnim proizvodima, osobito kad je riječ o izjednačavanju materijalnih i nematerijalnih oblika isporuke.

50.

Posljedično, iz presude UsedSoft proizlazi da, iz funkcionalne i ekonomske perspektive, isporuka računalnog programa elektroničkim putem uz dodjelu trajne licencije može činiti „prodaju” te da prijenos na materijalnom i prijenos na nematerijalnom nosaču podataka imaju slične učinke. Ta presuda stoga ide u prilog stajalištu da isporuka računalnog programa u okolnostima predmetnog slučaja čini „prodaju”„robe” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653. Toj ću se presudi vratiti kasnije u svojoj analizi (vidjeti točke 74., 85. i 87. ovog mišljenja).

51.

Kako je navedeno u točki 38. ovog mišljenja, prvim se prethodnim pitanjem želi znati čini li „robu” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 računalni program koji je, poput onog o kojemu je riječ u ovom predmetu, isporučen elektroničkim putem.

52.

Društvo Computer Associates tvrdi da pojam „roba” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 obuhvaća samo materijalne artikle, što znači da su iz njega isključeni računalni programi koji se, poput onog o kojemu je riječ u ovom predmetu, isporučuju u nematerijalnom obliku. Društvo The Software Incubator, njemačka vlada i Komisija s tim se ne slažu.

53.

Kako smo vidjeli u točki 4. ovog mišljenja, u članku 1. stavku 2. Direktive 86/653 ne upućuje se na nacionalno pravo. Sukladno tomu, iz ustaljene sudske prakse ( 53 ) proizlazi da pojmove iz te odredbe, a osobito pojam „roba”, u cijeloj Uniji treba autonomno i ujednačeno tumačiti na način neovisan o nacionalnom zakonodavstvu ( 54 ). Prilikom tog tumačenja u obzir treba uzeti tekst te odredbe, njezin kontekst i ciljeve propisa kojeg je ona dio ( 55 ). Način njezina nastanka također može pružiti informacije relevantne za njezino tumačenje ( 56 ).

54.

Na temelju toga zaključujem da su računalni programi koji se, poput onog o kojemu je riječ u ovom predmetu, isporučuju elektroničkim putem obuhvaćeni pojmom „roba” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653. Razlozi zbog kojih sam došao do tog zaključka su sljedeći.

55.

Što se tiče teksta Direktive 86/653, pojam „roba” koristi se ne samo u članku 1. stavku 2. te direktive, nego i u njezinu članku 4. stavku 2. točki (a), članku 6. stavku 1. i članku 20. stavku 2. točki (b). Međutim, ni u jednoj od tih odredbi nije određen opseg tog pojma. Sukladno argumentima društva Computer Associates, čini se da tekst drugih jezičnih verzija članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 ne ide u prilog tumačenju te odredbe na način da je ograničena samo na materijalne artikle ( 57 ). Primjerice, njemačka bi verzija, kako navodi njemačka vlada, išla u prilog tumačenju pojma „roba” na način da obuhvaća i nematerijalne artikle (vidjeti točku 32. ovog mišljenja). Osim toga, ne čini se da iz tih jezičnih verzija proizlazi da je „roba” nužno ograničena na materijalne artikle.

56.

U tom pogledu treba istaknuti da se okolnosti ovog predmeta razlikuju od onih u predmetu u kojem je doneseno rješenje od 10. veljače 2004., Mavrona ( 58 ). Sud je u tom rješenju odbio mogućnost proširenja područja primjene Direktive 86/653 na trgovačke zastupnike koji djeluju za račun nalogodavca, ali u vlastito ime, među ostalim zato što se to protivi izričitom tekstu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653. Nasuprot tomu, u ovom predmetu nije u pitanju proširenje područja primjene usklađivanja utvrđenog člankom 1. stavkom 2. Direktive 86/653, već se od Suda traži da protumači pojmove iz te odredbe koji nisu jasno definirani u samom njezinu tekstu, kao što je pojam „roba”.

57.

Posljedično, tekst članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 ne pruža nedvosmislen odgovor na pitanje čine li „robu” u smislu te odredbe računalni programi koji se, poput onog o kojemu je riječ u ovom predmetu, isporučuju elektroničkim putem. Međutim, u toj se odredbi ne pravi nikakva razlika ovisno o tome je li roba u pitanju materijalne ili nematerijalne naravi. Ona stoga omogućuje da se pojam „roba” koji je u njoj sadržan široko tumači, na način da obuhvaća sve materijalne i nematerijalne artikle koji mogu biti predmet komercijalnih transakcija.

58.

Tom tumačenju u prilog ide način nastanka Direktive 86/653. Odredba u Komisijinu prijedlogu ( 59 ) koja je sadržavala definiciju trgovačkih zastupnika spominjala je „neograničen broj komercijalnih transakcija”, što znači da su i roba i usluge bili obuhvaćeni ( 60 ). Pojam „roba” nije konkretiziran, dok su se u drugoj odredbi tog prijedloga spominjale, u vezi s pravom zadržavanja trgovačkog zastupnika na nalogodavčevoj imovini nakon raskida ugovora o zastupanju, „pokretnine i druga imovina” ( 61 ). Te su odredbe, uz određene dodatke, zadržane u Komisijinu izmijenjenom prijedlogu ( 62 ), koji je usvojen nakon prvog čitanja u Europskom parlamentu ( 63 ) te na temelju Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora ( 64 ).

59.

Međutim, na prvom sastanku Vijeća u pogledu izmijenjenog prijedloga ( 65 ) danska je delegacija navela da „prijedlog treba biti ograničen na komercijalne transakcije koje se odnose na prodaju robe”, s čime su se složile irska delegacija i delegacija Ujedinjene Kraljevine. To je odraženo u komentarima koje su te delegacije iznijele u pogledu definicije trgovačkog zastupnika, a u kojima su zahtijevale da se „komercijalne transakcije” definiraju kao „ugovori o prodaji proizvoda” ( 66 ).

60.

Posljedično, Komisija je izdala radni dokument o području primjene predložene direktive ( 67 ), u kojem je iznijela svoja stajališta o načinima na koje bi se to područje primjene moglo ograničiti. Osobito je istaknula da bi se usluge mogle isključiti jer je bilo malo vrsta usluga na koje bi se predložena direktiva primjenjivala. Međutim, smatrala je nužnim obuhvatiti trgovačke zastupnike koji djeluju u sektorima od posebne ekonomske važnosti, to jest u prodaji i kupnji robe. Budući da određene vrste robe, kao što su sirovine i poljoprivredni proizvodi, trgovački zastupnici rijetko kupuju ili prodaju, primjena predložene direktive mogla se ograničiti na one trgovačke zastupnike koji kupuju ili prodaju industrijske proizvode, a ne na usluge ili sirovine.

61.

Vijeće se na svojem sljedećem sastanku ( 68 ), uzimajući u obzir taj radni dokument, priklonilo rješenju prema kojem bi predložena direktiva „obuhvaćala barem djelatnosti povezane s prodajom i kupnjom robe”. U tom pogledu, dok je nekoliko delegacija podržalo isključenje usluga, danska i irska delegacija te delegacija Ujedinjene Kraljevine uložile su pridržaje u odnosu na rješenja kojima bi se uredilo išta više od prodaje robe. U tom smislu, kako proizlazi iz zapisa s tog sastanka: „Budući da nije bilo moguće riješiti ni to pitanje ni pitanje treba li direktiva obuhvaćati robu, proizvode ili materijalnu imovinu, radna skupina je za potrebe svojih rasprava usvojila radnu pretpostavku da će se direktiva primjenjivati na trgovačke zastupnike koji se bave prodajom ili kupnjom robe” ( 69 ). To je utjelovljeno u definiciji trgovačkog zastupnika, u kojoj se govorilo o prodaji ili kupnji robe ( 70 ).

62.

Taj je pristup zadržan u konačnom tekstu Direktive 86/653 ( 71 ). Nacrt odredbe o pravu zadržanja trgovačkog zastupnika na nalogodavčevim „pokretninama i drugom imovinom” izmijenjen je te potom izbrisan tijekom postupka odlučivanja ( 72 ).

63.

Posljedično, iz dogovora da se koristi pojam „roba”, a ne „proizvodi”, „materijalna imovina” ili „pokretnine”, proizlazi da se željelo široko obuhvatiti predmet pravnih poslova koji su činili glavne djelatnosti trgovačkih zastupnika ( 73 ), a ne nužno ograničiti se na materijalne i pokretne artikle. To je tumačenje sukladno i povijesnom kontekstu u kojem je Direktiva 86/653 usvojena, odnosno kontekstu u kojem je sastavljena međunarodna konvencija o zastupanju u međunarodnoj prodaji robe ( 74 ), koja je bila ograničena na prodaju robe koja je u to vrijeme bila glavni predmet djelatnosti trgovačkih zastupnika u međunarodnoj trgovini ( 75 ). Protivno tvrdnji društva Computer Associates, u gore spomenutim dokumentima postoje naznake da se pojmom „proizvodi” nije željelo obuhvatiti više od „robe”, nego, osobito u vidu spominjanja „industrijskih proizvoda”, posebne vrste robe u trgovini koje su važan dio djelatnosti trgovačkih zastupnika.

64.

Kontekst članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 dodatno podupire stajalište da je pojam „roba” iz te odredbe moguće tumačiti na način da se odnosi na materijalne i nematerijalne artikle. Osobito, takvo tumačenje ne ograničava trgovačkog zastupnika u obavljanju njegovih bitnih zadaća na temelju Direktive 86/653, koje se, kako proizlazi iz članaka 3., 4. i 17. te direktive, sastoje od pronalaženja novih klijenata za nalogodavca i povećavanja opsega poslova s postojećim klijentima ( 76 ).

65.

Povrh toga, to se tumačenje ne protivi drugim odredbama Direktive 86/653 u kojima se spominje pojam „roba”. U tom pogledu opis robe koji nalogodavac mora dostaviti u smislu članka 4. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653, prikladna naknada za trgovačkog zastupnika u vidu naknade koja se trgovačkim zastupnicima uobičajeno daje za predmetnu robu u smislu članka 6. stavka 1. te direktive i zahtjev prema kojem se klauzula o zabrani konkurencije koja se nameće trgovačkom zastupniku mora odnositi na vrstu robe koju pokriva njegov ugovor o zastupanju u smislu članka 20. stavka 2. točke (b) te direktive primjenjivi su neovisno o tome je li roba materijalna ili nematerijalna.

66.

Na to upućuju okolnosti predmetnog slučaja. Kako je istaknuto u točki 9. ovog mišljenja, računalni program u ugovoru je označen kao „proizvod” koji je društvo The Software Incubator bilo zaduženo promicati, stavljati na tržište i prodavati. Osim toga, u skladu s tim ugovorom, (i.) društvo The Software Incubator bilo je obvezno posvetiti znatnu količinu vremena i truda povećavanju prometa društva Computer Associate i unapređenju njegovih odnosa s klijentima u vezi s tim programom; (ii.) izračun provizije društva The Software Incubator temeljio se na količini prodanih računalnih programa; i (iii.) postojala je klauzula o zabrani konkurencije koja je društvu The Software Incubator zabranjivala da se bavi djelatnostima koje bi konkurirale tom računalnom programu. S obzirom na to, treba istaknuti da činjenica da se računalni program isporučivao u nematerijalnom obliku nije, kako se čini, sprečavala društva The Software Incubator ili Computer Associates da ispunjavaju svoje ugovorne obveze.

67.

Protivno tvrdnjama društva Computer Associates, iako je članak 1. stavak 2. Direktive 86/653 središnja odredba koja određuje područje primjene te direktive, iz toga ne proizlazi da se pojam „roba” mora shvaćati na način da se odnosi isključivo na materijalne artikle. S obzirom na sudsku praksu Suda (vidjeti točku 44. ovog mišljenja), definicija trgovačkog zastupnika u toj odredbi je uključiva, u smislu da se trgovačkim zastupnicima smatraju sve osobe koje ispunjavaju uvjete iz te definicije ako nisu obuhvaćene izuzećima predviđenima u članku 1. stavku 3. i članku 2. stavku 1. te direktive. Ta se izuzeća načelno odnose na zanimanja i djelatnosti određenih vrsta osoba, a ne na vrstu robe koja se stavlja na tržište ( 77 ).

68.

Nadalje, moj zaključak ne dovodi u pitanje tumačenje pojma „roba” u drugim područjima prava Unije. Osobito, u kontekstu Unijinih mjera o carinama ( 78 ) i PDV‑u ( 79 ), u kojem je pojam „roba” ograničen na „materijalnu imovinu”, računalni programi isporučeni u nematerijalnom obliku ne smatraju se „robom”, dok se računalni programi u kontekstu Unijinih mjera o žigovima ( 80 ) i medicinskim proizvodima ( 81 ) pak smatraju „robom”. Ti primjeri razlikuju se od konteksta ovog predmeta, u kojem pojam „roba” iz Direktive 86/653 nije izričito ograničen na materijalne artikle niti je u njoj razmatrano pitanje računalnih programa.

69.

Isto tako, u kontekstu slobodnog kretanja robe, Sud „robu” dosljedno definira kao „proizvode kojima se vrijednost može izraziti u novcu i koji kao takvi mogu biti predmet komercijalnih transakcija” ( 82 ). Pod tu definiciju tako potpadaju, primjerice, elektroničke igre, uključujući računalne igre ( 83 ), i električna energija ( 84 ), unatoč svojoj nematerijalnoj naravi. Budući da je, kao što to jasno proizlazi iz okolnosti ovog slučaja, računalni program proizvod kojemu je vrijednost izražena u novcu te koji je bio predmet komercijalnih transakcija, čini se da on jasno potpada pod tu definiciju. Prema mojem mišljenju, a protivno tvrdnji društva Computer Associates, utvrđenje Suda u presudi Sacchi ( 85 ) da prijenos televizijskih signala čini uslugu, dok proizvodi koji se koriste za emitiranje televizijskih signala čine robu, i njegovo utvrđenje u presudi Jägerskiöld ( 86 ) da ribolovna prava i dozvole čine usluge, a ne robu, donesena su u posebnim okolnostima tih predmeta te ne upućuju na to da je „roba” u tom kontekstu načelno ograničena na materijalne artikle.

70.

Smatram da ni direktive 2011/83, 2019/770 i 2019/771 ne podupiru tumačenje da je pojam „roba” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 ograničen na materijalne artikle. Ukratko, te su direktive ključni pravni instrumenti u Unijinu pravu potrošačkih ugovora ( 87 ). Direktiva 2011/83 obuhvaća potrošačke ugovore za isporuku digitalnog sadržaja neovisno o načinu prijenosa tog sadržaja i dok se digitalni sadržaj koji se isporučuje na materijalnom nosaču podataka smatra „robom”, isporuka digitalnog sadržaja na nematerijalnom nosaču podataka ne smatra se ni ugovorom o prodaji ni ugovorom o pružanju usluga te je uređena posebnim pravilima ( 88 ). Dakle, tom direktivom nije riješeno pitanje klasifikacije takvog digitalnog sadržaja ( 89 ) te je za njega uspostavljena specifična kategorija, različita od kategorije „robe” definirane kao „opipljive pokretnine” ( 90 ).

71.

Direktive 2019/770 i 2019/771 slijede sličan pristup. Direktiva 2019/770 primjenjuje se na potrošačke ugovore o isporuci digitalnog sadržaja ili digitalnih usluga neovisno o nosaču podataka koji se koristi za njihov prijenos, bio on materijalan ili nematerijalan, te čak obuhvaća i sâm materijalni nosač podataka kada on služi isključivo kao nosač digitalnog sadržaja ( 91 ). Međutim, ona pitanje pravne naravi takvih ugovora ostavlja nacionalnom pravu ( 92 ). Direktiva 2019/770 dodatno propisuje usklađena pravila o potrošačkim ugovorima o prodaji robe, što uključuje „robu s digitalnim elementima”, koja označava „materijalne pokretnine” koje imaju ugrađen digitalni sadržaj ili digitalnu uslugu ili su povezane s njima kako bi mogle funkcionirati ( 93 ). Tako ta direktiva „robu” ograničava na „materijalne pokretnine”, pri čemu dodaje posebna pravila za digitalnu robu.

72.

S obzirom na to, osobito treba istaknuti da te tri direktive predstavljaju namjeru zakonodavca Unije da razvije posebna pravila za digitalni sadržaj, uključujući računalne programe, kao predmet potrošačkih ugovora, a da pritom ne poremeti tradicionalno značenje pojma „roba”, koje je, u suprotnosti sa značenjem tog pojma u Direktivi 86/653, izričito povezano s materijalnim artiklima. Osim toga, Direktiva 2019/770 izjednačava materijalne i nematerijalne načine isporuke digitalnog sadržaja, što ide u prilog tomu da se pojam „roba” iz Direktive 86/653 tumači na način da obuhvaća oboje.

73.

Naposljetku, slažem se s društvom The Software Incubator, njemačkom vladom i Komisijom da je tumačenje pojma „roba” na način da obuhvaća i materijalne i nematerijalne artikle sukladno ciljevima Direktive 86/653. Osobito, treba istaknuti da bi se ograničenjem pojma „roba” na materijalne artikle uskratila zaštita trgovačkim zastupnicima koji posreduju pri prodaji istog artikla koji se isporučuje u nematerijalnom obliku. Time bi se ograničio opseg zaštite koju trgovački zastupnici na temelju Direktive 86/653 uživaju u odnosima sa svojim nalogodavcima, a čije je osiguravanje jedan od ciljeva te direktive (vidjeti točku 43. ovog mišljenja).

74.

U tom pogledu, kako je navedeno u točkama 46. do 50. ovog mišljenja, Sud je u presudi u predmetu UsedSoft utvrdio da je isporuka računalnog programa na materijalnom nosaču podataka u funkcionalnom smislu istovjetna njegovu prijenosu preuzimanjem s interneta. Iz te presude stoga proizlazi da tumačenje pojma „roba” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 na način da obuhvaća i materijalne i nematerijalne artikle osigurava da trgovački zastupnici koji posreduju pri prodaji računalnih programa imaju istu zaštitu neovisno o nosaču podataka na kojem se ti programi isporučuju.

75.

Tumačenje pojma „roba” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 na način da je ograničen na materijalne artikle bi pak omogućilo nalogodavcu da zaobiđe obvezujuće odredbe Direktive 86/653, uključujući one koje se odnose na naknadu štete na koju trgovački zastupnik ima pravo u slučaju raskida ugovora o zastupanju (vidjeti točku 43. ovog mišljenja), tako da robu jednostavno isporuči u nematerijalnom obliku. To bi dovelo u pitanje ciljeve te direktive da se trgovačkim zastupnicima pruži zaštita te da se poboljša sigurnost komercijalnih transakcija. Naime, kako su društvo The Software Incubator i Komisija istaknuli, trgovački zastupnik ne smije biti lišen zaštite koju mu pruža ta direktiva zbog odluke nalogodavca ili klijenta u pogledu načina isporuke, koja se može donijeti nakon što je trgovački zastupnik izvršio svoju zadaću posredovanja pri prodaji robe.

76.

Osim toga, protivno tvrdnjama društva Computer Associates, ništa ne upućuje na to da upotreba izraza „trgovina robom” u trećoj uvodnoj izjavi Direktive 86/653, u vezi s člancima 1. i 2. te direktive, ide u prilog tumačenju pojma „robe” na način da je ograničen na materijalne artikle. Taj se izraz odnosi na cilj Direktive 86/653 da se usklade pravila država članica o trgovačkom zastupanju za potrebe uspostave jedinstvenog tržišta te nije povezan sa značenjem pojma „roba” iz članka 1. stavka 2. te direktive. To dokazuje činjenica da je taj izraz u identičnom obliku upotrijebljen u Komisijinu prijedlogu Direktive 86/653, koji je sadržavao širu definiciju trgovačkog zastupnika, u smislu da je obuhvaćala i robu i usluge (vidjeti točku 58. ovog mišljenja) ( 94 ).

77.

Nadalje, u obzir treba uzeti potrebu za dinamičnim ili fleksibilnim tumačenjem članka 1. stavka 2. Direktive 86/653, koje vodi računa o tehnološkom razvoju kako bi se ostvarili ciljevi te direktive ( 95 ). U vezi s tim, iako stavljanje računalnih programa na tržište njihovim preuzimanjem s interneta nije bilo u vidu kada je Direktiva 86/653 usvojena, ono je danas sveprisutno. U tim okolnostima smatram da bi nepriznavanje takvog tehnološkog razvoja dovelo u pitanje djelotvornost pravila za trgovačke zastupnike predviđenih u Direktivi 86/653.

78.

Stoga zaključujem da su računalni programi koji se, poput onog o kojemu je riječ u ovom predmetu, nalogodavčevim klijentima isporučuju elektroničkim putem obuhvaćeni pojmom „roba” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653.

79.

Kako je navedeno u točki 38. ovog mišljenja, drugim se prethodnim pitanjem upućenim Sudu pita čini li isporuka primjerka računalnog programa nalogodavčevu klijentu na temelju trajne licencije, poput one o kojoj je riječ u ovom predmetu, „prodaju” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653.

80.

Iz odluke kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku i informacija dostavljenih Sudu, u okolnostima iz ovog slučaja proizlazi da je licencija koju je društvo Computer Associates dodjeljivalo svojim klijentima potonjima davala pravo da vremenski neograničeno koriste primjerak računalnog programa, u zamjenu za plaćanje naknade koja je odgovarala ekonomskoj vrijednosti tog primjerka (vidjeti točke 11. i 12. ovog mišljenja).

81.

Prema tvrdnjama društva Computer Associates, takva se dodjela licencije ne može smatrati „prodajom” jer ne podrazumijeva prijenos vlasništva nad računalnim programom. Društvo The Software Incubator, njemačka vlada i Komisija zauzimaju drukčije stajalište.

82.

Kako je istaknuto u točki 53. ovog mišljenja, pojmovi iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653, uključujući pojam „prodaja”, ne upućuju na nacionalno pravo. Taj pojam stoga treba smatrati autonomnim pojmom prava Unije, koji treba ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji te neovisno o nacionalnom zakonodavstvu, ponajprije vodeći računa o tekstu, kontekstu i ciljevima Direktive 86/653.

83.

Na temelju toga zaključujem da isporuka računalnog programa nalogodavčevim klijentima na temelju trajne licencije, poput one o kojoj je riječ u glavnom predmetu, koja klijentu daje pravo vremenski neograničenog korištenja primjerka računalnog programa u zamjenu za plaćanje naknade koja odgovora ekonomskoj vrijednosti tog primjerka, čini „prodaju” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653. Razlozi zbog kojih sam došao do tog zaključka su sljedeći.

84.

Kada je riječ o tekstu članka 1. stavka 2. Direktive 86/653, ta odredba ne sadržava nikakvu naznaku o tome na koji način pojam „prodaja” treba tumačiti. Sukladno argumentima društva Computer Associates, iz teksta raznih jezičnih verzija članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 ne čini se da se „prodaju” nužno mora shvaćati na određeni način ( 96 ).

85.

Unatoč tomu, treba istaknuti da upotreba pojma „prodaja” u toj odredbi bez ikakvih pridržaja omogućuje da ga se tumači na način da obuhvaća sve pravne poslove koji podrazumijevaju prijenos vlasništva nad robom. U vezi s tim, kako je navedeno u točkama 46. do 50. ovog mišljenja, Sud je u presudi UsedSoft priznao široko tumačenje pojma „prodaja”, koje obuhvaća sve oblike stavljanja proizvoda na tržište koje obilježava dodjela vremenski neograničenog prava na korištenje primjerka računalnog programa u zamjenu za plaćanje naknade koja odgovara ekonomskoj vrijednosti tog primjerka. Ne vidim zašto pristup Suda u toj presudi ne bi bio primjenjiv u ovom predmetu. Naime, čini mi se da kontekst i ciljevi Direktive 86/653 nalažu široko tumačenje pojma „prodaja”, u opisanom smislu.

86.

Što se tiče konteksta Direktive 86/653, treba istaknuti da je to tumačenje sukladno bitnim zadaćama koje trgovački zastupnik obavlja, a koje se, kako je navedeno u točki 64. ovog mišljenja i kao što to proizlazi iz članaka 3., 4. i 17. te direktive, sastoje od pronalaženja novih klijenata za nalogodavca i povećavanja opsega poslova s postojećim klijentima. To pokazuje ugovor iz predmetnog slučaja, u kojem se među zadaćama koje je društvo The Software Incubator bilo obvezno obavljati spominjala „prodaja” (vidjeti točku 66. ovog mišljenja).

87.

To je tumačenje sukladno i ciljevima Direktive 86/653. Osobito, s obzirom na presudu u predmetu UsedSoft treba smatrati da široko tumačenje pojma „prodaja” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653 treba smatrati sukladnim cilju te direktive da se trgovačke zastupnike zaštiti u odnosima koje imaju sa svojim nalogodavcima (vidjeti točku 43. ovog mišljenja). Svako drugo rješenje dovelo bi u pitanje taj cilj jer bi nalogodavcu omogućilo da obvezujuće odredbe Direktive 86/653 izbjegne tako da ugovor sa svojim klijentom jednostavno nazove „licencijom”, a ne „prodajom”. Osim toga, drukčije rješenje bi velik broj trgovačkih zastupnika vjerojatno lišilo zaštite koju im pruža Direktiva 86/653 jer se računalni programi uglavnom isporučuju putem licencija.

88.

Iako se iz načina nastanka članka 1. stavka 2. Direktive 86/653, s obzirom na komercijalni kontekst kakav je postojao u to vrijeme (vidjeti točke 58. do 63. ovog mišljenja), mogu izvući minimalne smjernice, treba dodati da je pojam „prodaja” iz te odredbe trebao obuhvatiti glavne djelatnosti trgovačkih zastupnika, a ne isključiti primjenu Direktive 86/653 na budući tehnološki razvoj koji bi utjecao na te djelatnosti.

89.

Stoga zaključujem da isporuka primjerka računalnog programa nalogodavčevu klijentu na temelju trajne licencije, poput one o kojoj je riječ u glavnom predmetu, koja klijentu daje vremenski neograničeno pravo korištenja računalnog programa u zamjenu za plaćanje naknade koja odgovora ekonomskoj vrijednosti tog primjerka, čini „prodaju” iz članka 1. stavka 2. Direktive 86/653.

90.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) odgovori na sljedeći način: