1.

U ovim se predmetima Sud poziva da ponovno pojasni doseg presude Bronner ( 2 ) unutar normativnog okvira iz članka 102. UFEU‑a. Taj se predmet odnosio na odbijanje poduzetnika u vladajućem položaju da infrastrukturu čiji je vlasnik stavi na raspolaganje konkurentskim poduzetnicima.

2.

U biti, žalitelji, Deutsche Telekom AG (u daljnjem tekstu: DT) u predmetu C‑152/19 P i Slovak Telekom, a.s. (u daljnjem tekstu: ST) u predmetu C‑165/19 P, predlažu da se uvjeti utvrđeni u točki 41. te presude, a osobito onaj koji se odnosi na nužnost, primijene na prešutno odbijanje pristupa koje ne bi proizlazilo iz izričitog odbijanja poduzetnika u vladajućem položaju, nego iz nepoštenih ugovornih uvjeta.

3.

Zbog razloga koje ću iznijeti u nastavku, predložit ću Sudu da ne prihvati taj pojam „prešutno odbijanje pristupa” i naglasi ograničen doseg presude Bronner. Smatram da presuda Bronner jest i mora ostati poseban slučaj u normativnom okviru iz članka 102. UFEU‑a.

4.

Predložit ću Sudu također da odbije drugi i treći žalbeni razlog koje je DT istaknuo u predmetu C‑152/19 P. Ispitivanje tih žalbenih razloga omogućit će Sudu da podsjeti na načela o pripisivosti postupanja društva kćeri (ST) društvu majci (DT), s obzirom na to da je udio tog društva majke u kapitalu društva kćeri prenizak da bi ga se obuhvatilo predmnjevom „Akzo Nobel” ( 3 ).

5.

Činjenični kontekst sporova iznesen je u točkama 1. do 11. presude Općeg suda, Deutsche Telekom/Komisija (u daljnjem tekstu: presuda DT) ( 4 ) i u točkama 1. do 11. presude Općeg suda Slovak Telekom/Komisija (u daljnjem tekstu: presuda ST) ( 5 ). On se može sažeti na sljedeći način.

6.

DT i ST dugogodišnji su telekomunikacijski operateri u Njemačkoj i Slovačkoj. Od 4. kolovoza 2000. i tijekom cijelog razdoblja razmatranog u spornoj odluci, to jest od 12. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2010., DT je u kapitalu ST‑a imao udio od 51 %.

7.

U kontekstu pružanja pristupa internetu, lokalna petlja označava fizički vod od upredenih metalnih parica (koje se također nazivaju „linijama”) koji povezuje, s jedne strane, priključnu točku mreže u prostoru pretplatnika i, s druge strane, glavni razdjelnik ili drugu odgovarajuću opremu u nepokretnoj javnoj telefonskoj mreži.

8.

Izdvojeni pristup lokalnoj petlji dopušta novim sudionicima na tržištu, obično nazivanima „alternativni operateri”, da se koriste već postojećom telekomunikacijskom infrastrukturom koja pripada dugogodišnjim operaterima kako bi u tržišnom natjecanju s njima krajnjim korisnicima ponudili različite usluge.

9.

Izdvajanje lokalne petlje uređeno je na razini Europske unije, među ostalim, Uredbom (EZ) br. 2887/2000 ( 6 ) i Direktivom 2002/21/EZ ( 7 ).

10.

U biti, taj regulatorni okvir obvezivao je operatera „sa značajnom tržišnom snagom”, kako ga je nacionalno regulatorno tijelo označilo, da alternativnim operaterima dodijeli izdvojeni pristup svojoj lokalnoj petlji i povezanim uslugama pod transparentnim, poštenim i nediskriminirajućim uvjetima te da redovito ažurira referentnu ponudu za takav izdvojeni pristup.

11.

Na temelju analize svojeg nacionalnog tržišta, slovačko nacionalno regulatorno tijelo za telekomunikacije donijelo je 8. ožujka 2005. odluku u kojoj je imenovalo ST operaterom koji ima značajnu tržišnu snagu na veleprodajnom tržištu za izdvojeni pristup lokalnoj petlji, u smislu Uredbe br. 2887/2000. Tu odluku, koju ST osporava, potvrdio je predsjednik tog tijela 14. lipnja 2005.

12.

U okviru provedbe te odluke ST je 12. kolovoza 2005. objavio svoju referentnu ponudu za izdvajanje. U tom dokumentu, koji je od tada do kraja 2010. izmijenjen devet puta, utvrđuju se ugovorni i tehnički uvjeti za izdvojeni pristup ST‑ovoj lokalnoj petlji.

13.

ST‑ova ponuda pokrivala je 75,7 % slovačkih kućanstava kao i sve lokalne petlje koje se mogu upotrebljavati za prijenos širokopojasnog signala. Međutim, tijekom razdoblja od 2005. do 2010. izdvojeno je samo nekoliko ST‑ovih lokalnih petlji, počevši od 18. prosinca 2009., te ih je upotrebljavao samo jedan alternativni operater s ciljem pružanja širokopojasnih maloprodajnih usluga vrlo velike brzine poduzetnicima.

14.

Dana 15. listopada 2014. Europska komisija donijela je odluku kojom je sankcionirala DT i ST zbog povrede članka 102. UFEU‑a i članka 54. Sporazuma o EGP‑u (u daljnjem tekstu: sporna odluka) na slovačkom tržištu širokopojasnih internetskih usluga ( 8 ).

15.

Komisija je u spornoj odluci utvrdila da je poduzetnik kojeg čine DT i ST u razdoblju od 12. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2010. počinio jedinstvenu i trajnu povredu članka 102. UFEU‑a i članka 54. Sporazuma o EGP‑u, a koja se odnosi na uvjete pod kojima je ST nudio izdvojeni pristup svojoj lokalnoj petlji.

16.

Konkretnije, povreda koju je Komisija utvrdila uključivala je sljedeće prakse:

17.

Komisija je DT‑u i ST‑u solidarno izrekla novčanu kaznu od 38838000 eura, a DT‑u novčanu kaznu od 31070000 eura.

18.

U prilog svojoj tužbi pred Općim sudom DT je istaknuo pet tužbenih razloga, koji su se temeljili na:

19.

Presudom DT Opći sud djelomično je poništio spornu odluku. Potom je iznos novčane kazne za koju je DT solidarno odgovoran utvrdio na 38061963 eura, a iznos novčane kazne za koju je odgovoran jedino DT na 19030981 euro. U preostalom dijelu odbio je DT‑ovu tužbu.

20.

U prilog svojoj tužbi pred Općim sudom ST je istaknuo pet tužbenih razloga, koji su se temeljili na:

21.

Presudom ST Opći sud djelomično je poništio spornu odluku. Potom je iznos novčane kazne za koju je ST solidarno odgovoran utvrdio na 38061963 eura. U preostalom dijelu odbio je ST‑ovu tužbu.

22.

U potporu svojoj žalbi protiv presude DT u predmetu C‑152/19 P DT ističe četiri žalbena razloga, koji se temelje na:

23.

Usto, ako Sud prihvati žalbeni razlog koji je ST istaknuo u predmetu C‑165/19 P i predmet kojega je istovjetan predmetu trećeg dijela prvog tužbenog razloga koji je DT istaknuo pred Općim sudom, to jest okvir za izračun dugoročnih prosječnih graničnih troškova kao temelj za utvrđenje o postojanju zlouporabnog pretjeranog sniženja marži, DT zahtijeva da prihvaćanje navedenog žalbenog razloga djeluje u njegovu korist.

24.

U svojoj žalbi DT zaključno zahtijeva od Suda da:

25.

Komisija zahtijeva da se žalba odbije i da se DT‑u naloži snošenje troškova.

26.

U potporu svojoj žalbi protiv presude ST u predmetu C‑165/19 P ST ističe tri žalbena razloga, koji se temelje na:

27.

Usto, ako Sud prihvati žalbeni razlog koji je DT istaknuo u predmetu C‑152/19 P i predmet kojega je istovjetan predmetu četvrtog tužbenog razloga koji je ST istaknuo pred Općim sudom, to jest Komisijino utvrđenje da su DT i ST dio istog poduzeća i da su oba odgovorna za navodnu ST‑ovu povredu, ST zahtijeva da prihvaćanje navedenog žalbenog razloga djeluje u njegovu korist.

28.

U svojoj žalbi ST zaključno zahtijeva od Suda da:

29.

Komisija zahtijeva da se žalba odbije i da se ST‑u naloži snošenje troškova.

30.

U predmetu C‑152/19 P DT je 21. veljače 2019. podnio žalbu protiv presude DT. Komisija je podnijela pisana očitovanja.

31.

U predmetu C‑165/19 P ST je 22. veljače 2019. podnio žalbu protiv presude ST. Komisija je podnijela pisana očitovanja.

32.

Kako bi se usmeno očitovali, Komisija DT i ST pristupili su raspravi koja je održana 17. lipnja 2020. i zajednička je obama predmetima.

33.

U skladu sa zahtjevom Suda, ovo će se mišljenje usmjeriti na prva tri žalbena razloga koja je DT istaknuo u predmetu C‑152/19 P i na prvi žalbeni razlog koji je ST istaknuo u predmetu C‑165/19 P.

34.

DT‑ov prvi žalbeni razlog i ST‑ov prvi žalbeni razlog temelje se oba na pogreškama koje se tiču prava i koje je Opći sud navodno počinio glede uvjeta u vezi s nužnošću koja je utvrđena u presudi Bronner radi ocjene postojanja zlouporabne prakse u smislu članka 102. UFEU‑a.

35.

Ta se dva žalbena razloga uvelike preklapaju, baš kao i relevantni odlomci presude DT (točke 86. do 116.) i presude ST (točke 92. do 154.), tako da ih je svrsishodno obraditi zajedno.

36.

Prije nego što se započne ispitivanje argumenata koje su DT i ST istaknuli, vjerujem da je korisno podsjetiti na sadržaj dotičnih praksi.

37.

Iz točaka 92. do 94. presude DT kao i iz točaka 113. i 114. presude ST proizlazi da DT i ST nisu osporavali postojanje postupanja koja je Komisija utvrdila u sedmom dijelu sporne odluke (u daljnjem tekstu: predmetne prakse), to jest:

38.

Ti činjenični elementi nisu osporavani pred Općim sudom i stoga se moraju smatrati konačno utvrđenima u okviru ovog postupka.

39.

DT i ST ističu, u biti, da je Opći sud pogrešno presudio da radi kvalifikacije predmetnih praksi kao „jedinstvene i trajne povrede” članka 102. UFEU‑a Komisija nije bila dužna dokazati da je pristup lokalnoj petlji bio nužan, u smislu presude Bronner, za obavljanje djelatnosti konkurentskih pružatelja na maloprodajnom masovnom tržištu, s obzirom na postojanje regulatorne obveze dodjele.

40.

Radi jasnoće slijedit ću strukturu prvog žalbenog razloga koji je ST istaknuo i podijeljen je u pet dijelova.

41.

U sklopu prvog dijela svojeg prvog žalbenog razloga ST navodi, s jedne strane, da je u točkama 151. i 152. presude ST Opći sud pogrešno zaključio da se uvjeti postavljeni presudom Bronner radi primjene članka 102. UFEU‑a ne primjenjuju kada postoji ex ante regulatorna obveza pružanja pristupa. Tim se zaključkom ne vodi računa o činjenici da je ex post nadzor na temelju članka 102. UFEU‑a stubokom različit od regulatornih nadzora koje ex ante provodi slovačko regulatorno tijelu na području telekomunikacija ( 9 ).

42.

ST ističe, s druge strane, da je u točki 121. presude ST Opći sud pogrešno smatrao da za Komisiju nije nužno da provjeri je li ispunjen uvjet iz presude Bronner glede „nužnosti”, uz obrazloženje da je ex ante regulacijom već bila priznata „nužnost” pristupa žaliteljevoj lokalnoj petlji. Naime, ocjena „nužnosti” izvedena po osnovi regulatornog okvira iz temelja je drukčija od ocjene „nužnosti” koja je dana na temelju članka 102. UFEU‑a.

43.

Na sličan način DT ističe da je u točki 101. presude DT Opći sud pogrešno presudio da regulatorna obveza pružanja pristupa nadomješta nužnost pristupa u smislu presude Bronner. No, regulatorna obveza pružanja pristupa, određena ex ante, i zahtjev nužnosti u smislu presude Bronner, ispitan ex post, odgovaraju razmatranjima koja su temeljito različita.

44.

DT još prigovara tomu što je u točki 97. presude DT upućeno na presudu Deutsche Telekom/Komisija ( 10 ), s obzirom na to da se ta potonja presuda ne tiče odnosa između regulatorne obveze pružanja pristupa i nužnosti u smislu presude Bronner.

45.

U okviru drugog dijela ST tvrdi da je u točkama 126. i 127. presude ST Opći sud pogrešno izveo zaključak iz presude TeliaSonera Sverige ( 11 ) da uvjeti iz presude Bronner nisu primjenjivi. ST naglašava da su se točke 55. do 58. presude TeliaSonera Sverige odnosile na praksu smanjivanja marži, dok je to društvo optuženo za odbijanje sklapanja ugovora s alternativnim operaterima. ST smatra da takvo odbijanje treba ocijeniti s obzirom na sudsku praksu o odbijanju sklapanja ugovora u koju spada presuda Bronner.

46.

DT je iznio sličan argument radi tvrdnje o postojanju pogreške koja se tiče prava u točki 109. presude DT.

47.

U sklopu trećeg dijela ST tvrdi da je u točkama 138 i 139. presude ST Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je presudio da presuda Općeg suda Clearstream/Komisija ( 12 ) nije relevantna za ocjenu ST‑ova postupanja uz obrazloženje da u tom potonjem predmetu nije postojala regulatorna obveza pružanja predmetne usluge te poduzetnik u vladajućem položaju nije stekao svoj poslovni položaj u okviru zakonskog monopola.

48.

U sklopu četvrtog dijela ST tvrdi da je u točkama 133. i 134. presude Opći sud pogrešno potvrdio da izričito ili kategorično odbijanje sklapanja ugovora, kako bi se okvalificiralo kao „zlouporabno” u smislu članka 102. UFEU‑a, mora ispuniti stroge uvjete iz presude Bronner, iako ti uvjeti nisu primjenjivi u slučaju prešutnog odbijanja sklapanja ugovora. To stajalište Općeg suda dovodi do toga da se s težim oblikom postupanja (izričito odbijanje sklapanja ugovora) postupa povoljnije nego s blažim oblikom postupanja (prešutno odbijanje sklapanja ugovora). ST smatra da u tom pogledu presuda Općeg suda također sadržava nedostatak u obrazloženju.

49.

DT ističe sličan argument glede točke 111. presude DT, prigovarajući razlici u postupanju između izričitog odbijanja pristupa, poput onoga o kojem je riječ u presudi Bronner, i prešutnog odbijanja pristupa, poput onoga o kojem je riječ u ovom predmetu.

50.

U sklopu petog i zadnjeg dijela ST navodi da je u točkama 153. i 154. presude ST Opći sud pogrešno smatrao da je bivši državni monopol koji je držao ST pravna osnova za neprimjenu uvjeta iz presude Bronner. ST tvrdi da jedina presuda koju Opći sud navodi u tom pogledu, to jest presuda Post Danmark ( 13 ), ni po čemu ne potkrepljuje to stajalište. ST dodaje da presuda Bronner zahtijeva da se nužnost ocijeni u trenutku navodne zlouporabe, tako da postojanje zakonskog monopola u prošlosti nije relevantno.

51.

Svi argumenti koje su DT i ST naveli počivaju na određenoj pretpostavci, to jest da se zlouporabni karakter predmetnih praksi nije mogao utvrditi a da se ne provjeri nužnost u smislu presude Bronner.

52.

Drugim riječima, iako presuda Bronner nije relevantna sudska praksa za ocjenu zlouporabnog karaktera tih praksi, svi će se ST‑ovi i DT‑ovi argumenti morati odbiti kao neosnovani ili bespredmetni.

53.

No, zapravo sam uvjeren da presuda Bronner nije relevantna u ovom slučaju zbog razloga opisanih u daljnjem tekstu.

54.

Općenitije, ovaj je predmet prilika za Sud da pojasni doseg presude Bronner, koja je bila predmet brojnih pitanja na raspravi.

55.

U biti, u daljnjem tekstu pokazat ću da je presuda Bronner poseban slučaj u normativnom okviru iz članka 102. UFEU‑a. Doseg tog slučaja treba tumačiti usko kako bi se očuvao koristan učinak članka 102. UFEU‑a ( 14 ). Drugim riječima, uvjeti iz presude Bronner u načelu nisu primjenjivi za ocjenu postoji li povreda članka 102. UFEU‑a.

56.

Slučaj koji je Sud razmatrao u presudi Bronner jasno je određen u točki 37. te presude: u biti, Sud je ispitao može li se „zlouporabnom praksom” u smislu članka 102. UFEU‑a okvalificirati „činjenica da vlasnik jedinog sustava kućne dostave postojećeg na nacionalnoj razini na državnom području države članice, koji se tim sustavom koristi radi distribucije vlastitih dnevnih novina, odbije istome pristup urednika konkurentskih dnevnih novina”.

57.

Drugim riječima, slučaj razmatran u presudi Bronner jest odbijanje poduzetnika u vladajućem položaju da infrastrukturu koje je vlasnik – u konkretnom slučaju sustav kućne dostave – stavi na raspolaganje jednom ili većem broju konkurentskih poduzetnika. Radi jednostavnosti u nastavku ovog mišljenja rabit ću izraz „uskrata stavljanja na raspolaganje” kako bih uputio na taj slučaj.

58.

To se načelno pitanje ne razlikuje stubokom od pitanja o granicama koje se na temelju članka 102. UFEU‑a mogu postaviti u odnosu na korištenje pravom intelektualnog vlasništva nositelja tog isključivog prava. Time se objašnjavaju višestruka upućivanja na presudu RTE i ITP/Komisija, nazvanu „presuda Magill” ( 15 ), u presudi Bronner.

59.

U točki 41. presude Bronner Sud je utvrdio više uvjeta koji se moraju ispuniti kako bi uskrata stavljanja na raspolaganje mogla biti zlouporabna praksa u smislu članka 102. UFEU‑a. Upotrebljavajući riječi kojima se koristi Sud, u tu je svrhu potrebno „ne samo da uskrata usluge koju čini kućna dostava bude takve naravi da na tržištu dnevnih novina uklanja svaku mogućnost tržišnog natjecanja podnositelja zahtjeva za uslugu i da je se ne može objektivno opravdati nego i da je usluga sama po sebi nužna za obavljanje njegove djelatnosti, u tom smislu da ne postoji nikakav stvarni ili mogući nadomjestak za navedeni sustav kućne dostave”.

60.

Iz tumačenja točke 41. presude Bronner izvodim tri uvjeta koji se moraju ispuniti kako bi se uskrata stavljanja na raspolaganje mogla okvalificirati kao „zlouporabna” (u daljnjem tekstu: uvjeti iz presude Bronner):

61.

DT i ST smatraju da se predmetne prakse mogu okvalificirati kao „zlouporabne” u smislu članka 102. UFEU‑a samo ako su uvjeti iz presude Bronner kumulativno ispunjeni. Obrnuto, Komisija tvrdi da presuda Bronner nije primjenjiva na takva postupanja.

62.

U ovom stadiju želim naglasiti važnost ovog predmeta, koja uvelike nadmašuje samo spor između ovih stranaka.

63.

Utvrđenje o zlouporabnoj praksi na temelju uvjeta iz presude Bronner podvrgnuto je osobito visokom pravnom standardu. Oni su na neki način „vrh” u normativnom okviru članka 102. UFEU‑a.

64.

Prema tome, bilo kakvo proširenje dosega presuda Bronner podrazumijeva, logično, umanjenje korisnog učinka članka 102. UFEU‑a te istodobno slabljenje Komisijine ovlasti za suzbijanje zlouporabnih praksi. U praksi će Komisija biti dužna podnijeti osjetno ozbiljnije dokaze kako bi se utvrdilo postojanje zlouporabne prakse. Prema tomu, poduzetnici u vladajućem položaju imat će veći manevarski prostor jer će se njihovo postupanje sankcionirati samo u slučaju da su svi uvjeti iz presude Bronner ispunjeni.

65.

Slikovitije, bilo kakvo proširenje presude Bronner dovodi samo do zabrane „nadzlouporabe” vladajućeg položaja, to jest zlouporabnih praksi koje ispunjavaju uvjete iz presude Bronner. Obrnuto, neće se sankcionirati bilo koja praksa poduzetnika u vladajućem položaju koja spada u jedan od triju sljedećih slučajeva:

66.

Budući da je prikazana važnost ovog predmeta, valja se sada upitati o biti uvjeta iz presude Bronner koji kao takvi nisu predviđeni tekstom članka 102. UFEU‑a.

67.

Zašto je Sud uspostavio viši standard za ocjenu zlouporabnog karaktera uskrate stavljanja na raspolaganje, dok su druge prakse poduzetnika u vladajućem položaju – poput određivanja nepravedne cijene ( 16 ), sniženja marže ( 17 ) ili drugih nepoštenih ugovornih uvjeta ( 18 ) – ispitane a da nikada nisu primijenjeni uvjeti iz presude Bronner?

68.

Smatram da je odgovor na to pitanje jasno iznesen u mišljenju nezavisnog odvjetnika F. Jacobsa u predmetu Bronner ( 19 ). Postoji u biti temeljna razlika između, s jedne strane, činjenice sankcioniranja sadržaja sporazuma, osobito ugovorene cijene, zbog razloga što pogoduje poduzetniku koji zbog svojeg vladajućeg položaja ne podliježe tržišnoj stezi, te, s druge strane, činjenice sankcioniranja uskrate stavljanja na raspolaganje. Sankcionirati uskratu stavljanja na raspolaganje, a što se svodi na obvezivanje poduzetnika na sklapanje sporazuma, osjetno više zadire u slobodu poduzetništva.

69.

Ta razlika u naravi opravdava viši pravni standard uspostavljen u presudi Bronner. To je također bit teorije o bitnoj infrastrukturi (essential facilities) u pravu tržišnog natjecanja Sjedinjenih Američkih Država koju je nezavisni odvjetnik F. Jacobs podrobno iznio u točki 45. i sljedećim točkama u predmetu Bronner. On je usto pojasnio tu razliku u naravi naglašavajući postojanje dvostrukog odvagivanja.

70.

Prvo odvagivanje suprotstavlja temeljna prava sa slobodnim tržišnim natjecanjem.

71.

U točki 56. svojeg mišljenja nezavisni odvjetnik F. Jacobs objasnio je da su „pravo odabira svojih ugovornih partnera i slobodnog raspolaganja svojim vlasništvom načela koja su opće priznata u pravnim sustavima država članica, a katkad su i ustavnopravnog ranga. Zadiranje u ta prava mora se pažljivo opravdati”.

72.

Nakon toga su u člancima 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima utvrđeni sloboda poduzetništva, koja uključuje slobodu ugovaranja ( 20 ), i pravo vlasništva.

73.

Obveza koja se na temelju članka 102. UFEU‑a može odrediti poduzetniku u vladajućem položaju, a koja se sastoji od stavljanja infrastrukture koje je on vlasnik na raspolaganje konkurentskim poduzetnicima, uključuje teško i konkretno zadiranje u slobodu ugovaranja i u pravo vlasništva tog poduzetnika.

74.

Zbog tog je teškog i konkretnog zadiranja u spomenuta temeljna prava Sud s pravom odredio dodatne uvjete za primjenu članka 102. UFEU‑a u takvom slučaju. Time je Sud proveo odvagivanje između, s jedne strane, zadiranja – i to težeg – u temeljna prava poduzetnika u vladajućem položaju, a koje se sastoji od obveze stavljanja svojeg vlasništva na raspolaganje, te, s druge strane, uvjeta za primjenu – i to strožih – članka 102. UFEU‑a u takvom slučaju, to jest uvjeta iz presude Bronner.

75.

Drugo odvagivanje suprotstavlja kratkoročne s dugoročnim koristima za tržišno natjecanje kao i, u konačnici, za potrošače.

76.

U točki 57. svojeg mišljenja nezavisni odvjetnik F. Jacobs u tom pogledu ističe da „s političkog aspekta tržišnog natjecanja opravdanje miješanja u slobodu ugovaranja poduzetnika u vladajućem položaju često zahtijeva pažljivo odvagivanje različitih razmatranja. Dugoročno je općenito povoljno za tržišno natjecanje i u interesu potrošača omogućiti društvu da za svoju vlastitu uporabu rezervira postrojenja koje je razvilo za potrebe svoje djelatnosti. Štoviše, poduzetnik u vladajućem položaju bio bi manje potaknut na ulaganje u učinkovita postrojenja ako bi njegovi konkurenti mogli na zahtjev sudjelovati u koristi”.

77.

U točki 62. svojeg mišljenja nezavisni odvjetnik F. Jacobs iznosi slična razmatranja glede uskrate suglasnosti za licencu koja se odnosi na prava intelektualnog vlasništva: „[d]odjela takvih isključivih prava za ograničeno razdoblje zahtijeva sama po sebi odvagivanje interesa za slobodno tržišno natjecanje i interesa koji postoji za poticanje istraživanja i razvoja kao i stvaralaštva. Stoga je, zbog nepostojanja drugih čimbenika, Sud s pravom presudio da uskrata suglasnosti za licencu nije sama po sebi zlouporaba”.

78.

Tako se određivanje višeg pravnog standarda kako bi se ocijenio zlouporabni karakter uskrate stavljanja na raspolaganje opravdava također ekonomskim razmatranjima, kojima se nastoje očuvati dugoročne koristi od tržišnog natjecanja u pogledu ulaganja i stvaralaštva.

79.

Zaključno, to dvostruko odvagivanje – to jest prvo odvagivanje temeljnih prava sa slobodnim tržišnim natjecanjem i drugo odvagivanje kratkoročnih s dugoročnim koristima od tržišnog natjecanja – razjašnjava razliku u naravi između činjenice sankcioniranja sadržaja sporazuma i činjenice sankcioniranja uskrate stavljanja na raspolaganje. Tom se razlikom u naravi objašnjava određivanje višeg pravnog standarda u presudi Bronner kako bi se ocijenio zlouporabni karakter uskrate stavljanja na raspolaganje.

80.

Jedan od argumenata koje su DT i ST iznijeli u korist primjene uvjeta iz presude Bronner na predmetne prakse usredotočuje se na pojam „prešutno odbijanje pristupa”. DT i ST smatraju da se presuda Bronner treba primijeniti ne samo u slučaju izričitog odbijanja pristupa, poput onog koji je Sud razmatrao u točki 37. presude Bronner, nego i ako postoje nepošteni ugovorni uvjeti koje je nametnuo poduzetnik u vladajućem položaju i koji bi doveli de facto do istog ishoda, to jest prešutnog odbijanja pristupa.

81.

Privlačnost pojma „prešutno odbijanja pristupa” mogu shvatiti ako određeni nepošteni ugovorni uvjeti mogu u određenim slučajevima isključiti sklapanje sporazuma. Međutim, naglašavam odmah da bi činjenica u vidu umjetnog usredotočenja određenih ugovornih uvjeta na taj učinak dovela do zanemarivanja šireg analitičkog okvira na kojem počiva presuda Bronner, a osobito dvostrukog odvagivanja, na čiji sam sadržaj upravo podsjetio.

82.

Očit je strateški interes poduzetnika u vladajućem položaju, poput onoga koji čine DT i ST, da iznese takvu argumentaciju koja je usmjerena na pojam „prešutno odbijanje”. Kao što sam to objasnio u točkama 62. do 65. ovog mišljenja, proširenje uvjeta iz presude Bronner na nove prakse u potpunosti bi omogućilo da se umanji koristan učinak članka 102. UFEU‑a i Komisijina ovlast te poveća manevarski prostor poduzetnika u vladajućem položaju.

83.

S druge strane, teže mi je shvatiti Komisijino ustrajanje na korištenju te razlike, bilo u tom obliku ili u obliku različite terminologije koja suprotstavlja kategorično i prešutno odbijanje pristupa. Upitana s tim u vezi u više navrata na raspravi, Komisija je naišla na poteškoće u objašnjavanju zbog kojih se razloga predmetne prakse ne bi mogle okvalificirati kao „prešutno odbijanje pristupa”.

84.

U stvarnosti, te poteškoće potječu od zavaravajućeg karaktera samog pojma „prešutno odbijanje pristupa”. Naime, taj pojam, koji nema nikakva uporišta u presudi Bronner ni u mišljenju nezavisnog odvjetnika F. Jacobsa u tom predmetu, ima rastezljiv i potencijalno neograničen doseg. Primjera radi, nije li određivanje nepravedne cijene prešutno odbijanje pristupa?

85.

U krajnosti bi se moglo upitati nije li svaka zlouporabna praksa na određeni način prešutno odbijanje pristupa jer svaka nepogodnost koju nametne poduzetnik u vladajućem položaj može odvratiti moguće klijente od korištenja robom i uslugama koje on nudi.

86.

Ipak, mora se utvrditi da uvjete iz presude Bronner ili istovrijedan pravni kriterij Sud nije nikada primijenio na nepoštene ugovorne uvjete. Ta irelevantnost uvjeta iz presude Bronner osobito dolazi do izražaja glede cjenovnih praksi koje bi činile – ako bi takav pojam postojao – nesumnjivo prešutno odbijanje pristupa zbog odlučujuće naravi cijene u tržišnom natjecanju. No, u svojoj vrlo staroj sudskoj praksi o nepravednim cijenama Sud se nije koristio pravnim kriterijem koji je istovrijedan uvjetima iz presude Bronner ( 21 ).

87.

Nedavno Sud nije primijenio uvjete iz presude Bronner ni u dvjema presudama u vezi s cjenovnim praksama tijela za kolektivno ostvarivanje autorskih prava, iako je mogao razumno pretpostaviti da su njihove usluge nužne za određene djelatnosti na silaznom tržištu ( 22 ). Relevantnost presude Bronner glede smanjivanja marži, što je posebna kategorija zlouporabne cjenovne prakse, Sud je također odbio priznati u presudama TeliaSonera Sverige ( 23 ) i Telefónica i Telefónica de España/Komisija ( 24 ).

88.

Zaključno, uvjete iz presude Bronner Sud nije nikada primijenio na zlouporabne cjenovne prakse, čak i ako bi one činile nedvosmisleno prešutno odbijanje pristupa.

89.

Slijedom navedenog, danas izjednačiti takve prakse s prešutnim odbijanjem pristupa dovelo bi do opovrgavanja velikog dijela sudske prakse o zlouporabnim praksama i do uvrštavanja uvjeta iz presude Bronner u samu bit članka 102. UFEU‑a. Presuda Bronner postala bi načelo, a ne više poseban slučaj, što bi proturječilo samom tekstu članka 102. UFEU‑a, doseg kojega nije ograničen na zlouporabne prakse koje se odnose na „nužnu” robu ili usluge u smislu te presude.

90.

Kako bi se ograničio doseg tog pojma „prešutnog odbijanja”, moglo bi se smatrati svrsishodnim ograničiti ga na najteže oblike zlouporabnih praksa. Primjera radi, samo bi vrlo nepravedna cijena bila okvalificirana kao „prešutno odbijanje pristupa”, dovodeći do primjene uvjeta iz presude Bronner, pri čemu bi blago nepravedne cijene ostale „obično” odbijanje.

91.

Zaputiti se u tom smjeru bilo bi, prema mojem mišljenju, ozbiljna pogreška. On bi doveo do uvođenja vrlo proizvoljnog izvora u samu bit prava tržišnog natjecanja, odnosno područja u kojem je pravna sigurnost od temeljne važnosti za poduzetnike. Naime, linija razgraničenja između prešutnog pristupa i obične zlouporabe može biti samo proizvoljna ( 25 ).

92.

Usto, ta prekvalifikacija najtežih oblika zlouporabnih praksi kao „prešutnog odbijanja pristupa” dovela bi do situacije koja je barem paradoksalna. Naime, ona bi dovela do primjene uvjeta iz presude Bronner na najteže oblike zlouporabne prakse – okvalificirane kao „prešutno odbijanje pristupa” – i, prema tome, do otežavanja njihova sankcioniranja. Drugim riječima, najteži oblici zlouporabe (primjerice, vrlo nepravedna cijena) bili bi podvrgnuti blažem pravnom režimu nego lakši oblici zlouporabe (primjerice, blago nepravedna cijena).

93.

Tako, nasuprot argumentaciji žalitelja ukratko prikazanoj u točkama 48. i 49. ovog mišljenja, sam bi pojam „prešutno odbijanje pristupa” doveo do povoljnijeg postupanja s najtežim oblicima postupanja.

94.

Podsjećam u tom pogledu na to da težina oblika postupanja poduzetnika u vladajućem položaju nije kriterij relevantan za ocjenu postojanja povrede članka 102. UFEU‑a, kao što je to Komisija s pravom istaknula. Težina se razmatra samo u stadiju određivanja iznosa novčane kazne u skladu s člankom 23. stavkom 3. Uredbe (EZ) br. 1/2003 ( 26 ).

95.

Konačno, bit uvjeta iz presude Bronner, navedena u točkama 66. do 79. ovog mišljenja, počiva u razlici naravi između činjenice sankcioniranja sadržaja sporazuma i činjenice sankcioniranja uskrate stavljanja na raspolaganje. S obzirom na tu bit, smatram da nema dvojbe da se uvjeti iz presude Bronner ne mogu primijeniti na nepoštene ugovorne uvjete.

96.

Imajući u vidu prethodno navedeno, čini mi se nužnim ne prihvatiti pojam „prešutno odbijanje pristupa” u okviru članka 102. UFEU‑a, bilo to u presudi koju treba donijeti ili u ikojem drugom kontekstu.

97.

Nakon što su naglašeni važnost ovog predmeta, bit uvjeta iz presude Bronner i zavaravajući karakter pojma „prešutno odbijanje pristupa”, ostaje mi za ispitati spadaju li predmetne prakse u slučaj razmatran u presudi Bronner, kako je prikazan u točkama 56. i 57. ovog mišljenja.

98.

Taj se predmet odnosi na odbijanje poduzetnika u vladajućem položaju da infrastrukturu koje je vlasnik stavi na raspolaganje jednom ili većem broju konkurentskih poduzetnika.

99.

No, predmetne prakse opisane u točki 37. ovog mišljenja nisu obuhvaćene tim slučajem, kao što je to Opći sud, ne počinivši pogrešku, istaknuo u točkama 98. i 99. presude DT i u točkama 118. i 119. presude ST.

100.

Naime, ST nije odbio izdvojeni pristup lokalnoj petlji koje je vlasnik, nego je nametnuo nepoštene uvjete poduzetnicima koji su joj željeli pristup, kao što je to Komisija s pravom naglasila.

101.

U tom je pogledu irelevantno to što je zbog regulatornih obveza ST obvezan pružiti pristup lokalnoj petlji. Zaključak bi bio istovjetan da je ST slobodno odlučio pružiti pristup lokalnoj petlji. Jedini element koji je važan kako bi se isključila relevantnost presude Bronner jest taj da ST nije odbio pristup infrastrukturi koje je vlasnik.

102.

Suprotno onomu što DT i ST tvrde, to je tumačenje potkrijepljeno presudom TeliaSonera Sverige ( 27 ), kao što je to Opći sud s pravom istaknuo u točkama 106. do 110. presude DT i u točkama 123. do 127. presude ST.

103.

U točki 55. presude TeliaSonera Sverige ( 28 ) Sud je podsjetio, u biti, da uvjeti iz presude Bronner, a osobito zahtjev nužnosti, nisu primjenjivi radi ocjene toga predstavlja li zlouporabu postupanje koje se sastoji od toga da se pružanje usluga ili prodaja proizvoda podvrgne nepovoljnim uvjetima ili uvjetima koji možda nisu u interesu kupca.

104.

Usto, u točki 58. te presude Sud je istaknuo da bi proširenje dosega presude Bronner na svako postupanje poduzetnika u vladajućem položaju u odnosu na njegove tržišne uvjete značilo „zahtijevati […] da uvjeti iz presude [Bronner] budu uvijek ispunjeni, čime se neopravdano umanjuje koristan učinak članka 102. UFEU‑a”.

105.

Tako postupivši, Sud je odbio slijediti mišljenje nezavisnog odvjetnika J. Mazáka u tom predmetu. On je, naime, zagovarao teoriju prešutnog odbijanja isporuke i s njime povezane obveze provjere nužnosti inputa, u skladu s argumentacijom koju je podupirala TeliaSonera Sverige, i koju je u konačnici Sud s pravom odbio ( 29 ).

106.

Isto tako, u točki 96. presude Telefónica i Telefónica de España/Komisija ( 30 ) Sud je podsjetio na to da pretjerano snižavanje marži predstavlja samostalan oblik zlouporabe, različit od odbijanja isporuke, na koji se ne mogu primijeniti uvjeti iz presude Bronner.

107.

Tako su te dvije presude potvrdile ograničen doseg presude Bronner, koja je poseban slučaj u normativnom okviru iz članka 102. UFEU‑a.

108.

Nakon što je to pojašnjeno, DT‑ove i ST‑ove prigovore koji se odnose na upućivanja u presudama DT i ST na presude Deutsche Telekom/Komisija ( 31 ) i Post Danmark ( 32 ) kao i na presudu Općeg suda Clearstream/Komisija ( 33 ) treba odbiti kao neosnovane. Naime, ti su argumenti namijenjeni kritiziranju rasuđivanja koje je Opći sud navelo da isključi relevantnost presude Bronner u okolnostima ovih predmeta. No, kao što sam to upravo pojasnio, Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku u tom pogledu.

109.

Naposljetku dolazim do ispitivanja posljednjeg argumenta koji su DT i ST istaknuli i koji je ukratko prikazan u točkama 41. do 44. ovog mišljenja. Taj se argument odnosi osobito na točku 101. presude DT i točku 121. presude ST, koje glase istovjetno:

„Stoga, budući da se relevantnim regulatornim okvirom jasno priznaje nužnost pristupa lokalnoj petlji društva [ST] kako bi se omogućilo stvaranje i razvoj učinkovitog tržišnog natjecanja na slovačkom tržištu širokopojasnih internetskih usluga, Komisija nije trebala dokazati da je takav pristup bio itekako nužan u smislu posljednjeg uvjeta uspostavljenog u točki 41. presude [Bronner].”

110.

DT i ST drže da je Opći sud pogrešno smatrao ekvivalentima, s jedne strane, ispitivanje nužnosti koje je ex ante provelo nacionalno regulatorno tijelo na temelju regulatornog okvira te, s druge strane, ispitivanje nužnosti, što je Komisijina obveza ex post na temelju članka 102. UFEU‑a, kako je protumačen u presudi Bronner.

111.

Dragovoljno priznajem da mi se čini teško izjednačiti te dvije vrste ispitivanja, u skladu s onim što su tvrdili DT i ST. Međutim, njihov je argument bespredmetan jer polazi od pogrešnog tumačenja pobijanih presuda.

112.

Naime, nasuprot DT‑ovim i ST‑ovim navodima, Opći sud nije izjednačio te dvije vrste ispitivanja, nego je s pravom presudio da uvjeti iz presude Bronner nisu primjenjivi u okolnostima ovih predmeta.

113.

Ovo tumačenje proizlazi, s jedne strane, iz riječi upotrijebljenih u točki 101. presude DT i točki 121. presude ST, čiji je tekst gore prenesen, a kojima nije utvrđena istovrijednost između tih dviju vrsta ispitivanja. S druge strane, te su točke dio šireg rasuđivanja iznesenog u točkama 97. do 105. presude DT i u točkama 117. do 122. presude ST, na čijem je kraju Opći sud s pravom zaključio da uvjeti iz presude Bronner jednostavno nisu primjenjivi u ovim okolnostima.

114.

Opći sud time nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava. Kao što sam na to podsjetio u točki 101. ovog mišljenja, element koji je odlučujući za isključenje relevantnosti presude Bronner jest taj da ST nije odbio pristup infrastrukturi koje je vlasnik.

115.

Usto, u točki 97. presude DT i točki 117. presude ST Opći sud je s pravom podsjetio na to da – u slučaju kada se propisom koji se odnosi na sektor telekomunikacija utvrđuje pravni okvir koji se primjenjuje na taj sektor te tako pridonosi određivanju uvjeta tržišnog natjecanja u kojima poduzeće obavlja svoje djelatnosti na predmetnim tržištima – on jest relevantan za primjenu članka 102. UFEU‑a na postupanja tog poduzeća, neovisno o tome je li to u svrhu određivanja predmetnih tržišta, a kako bi se ocijenilo predstavljaju li takva postupanja zlouporabu, ili pak za utvrđivanje iznosa novčanih kazni ( 34 ).

116.

U ovom slučaju nije sporno da je regulatorni okvir nalagao ST‑u obvezu pružanja pristupa, kao što je to Opći sud istaknuo u točkama 99. i 100. presude DT i u točkama 119. i 120. presude ST.

117.

Iz prethodno navedenog proizlazi da DT‑ov prvi žalbeni razlog i ST‑ov prvi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovane.

118.

U sklopu svojeg drugog žalbenog razloga DT ističe da presuda DT sadržava pogreške koje se tiču prava glede primjene načela prema kojem odlučujući utjecaj na društvo kćer treba stvarno izvršavati društvo majka. Naime, DT ističe da je Opći sud u točki 230. presude DT pravilno podsjetio na to načelo, ali da je, međutim, počinio dvije vrste pogrešaka prilikom njegove primjene.

119.

U sklopu prvog dijela svojeg drugog žalbenog razloga DT navodi da je Opći sud pogrešno smatrao da se činjenice iz kojih proizlazi mogućnost izvršavanja odlučujućeg utjecaja mogu također koristiti kao indicije o stvarnom izvršavanju tog odlučujućeg utjecaja.

120.

DT smatra da se činjenice iz kojih proizlazi samo mogućnost izvršavanja odlučujućeg utjecaja ne mogu koristiti radi dokazivanja stvarnog izvršavanja takvog utjecaja. Bilo kakvo drukčije tumačenje uklonilo bi razliku između mogućnosti izvršavanja i stvarnog izvršavanja te bi dovelo do nezakonitog proširenja predmnjeve primjenjive na društva kćeri u 100-postotnom vlasništvu ( 35 ).

121.

DT smatra da je Opći sud počinio tu pogrešku na više mjesta u presudi DT, time što je smatrao da indicije kojima se potvrđuje samo mogućnost izvršavanja odlučujućeg utjecaja dokazuju stvarno izvršavanje takvog utjecaja:

122.

U sklopu drugog dijela svojeg drugog žalbenog razloga DT ističe da je u okviru pravne kvalifikacije činjenica na koje se Komisija oslonila Opći sud pogrešno primijenio načelo prema kojem se odlučujući utjecaj morao stvarno izvršavati.

123.

Tako je u točkama 262., 273., 274. i 278. pobijane presude Opći sud zaključio da postoji stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja, i to na temelju same mogućnosti takvog izvršavanja, propustivši zasebno ispitati postojanje navedenog stvarnog izvršavanja.

124.

Uvodno podsjećam na to da je Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu činjenica i, načelno, za ispitivanje dokaza za koje smatra da potvrđuju te činjenice. Ta ocjena, dakle, ne predstavlja – osim u slučaju iskrivljavanja tih elemenata – pitanje prava, koje bi samo po sebi bilo podvrgnuto kontroli Suda ( 36 ).

125.

U ovom se slučaju DT nije pozvao na postojanje iskrivljavanja dokaza koje je Opći sud ispitao. Prema tome, nije na Sudu, koji odlučuje u stadiju žalbe, da preispita dokaznu vrijednost činjeničnih indicija koje je DT spomenuo u sklopu svojeg drugog žalbenog razloga.

126.

Kako bi se precizno odredio doseg DT‑ove argumentacije, vjerujem da ju je korisno staviti u kontekst sudske prakse Suda o pripisivosti postupanja društva kćeri društvu majci, s obzirom na to da je udio tog društva majke u kapitalu društva kćeri prenizak da bi ga se obuhvatilo predmnjevom „Akzo Nobel” ( 37 ). Naime, tijekom razdoblja relevantnog za ove predmete DT je bio vlasnik 51 % ST‑ova kapitala ( 38 ).

127.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojmom „poduzetnik” označava se svaki subjekt koji se bavi gospodarskom djelatnošću, neovisno o svojem pravnom statusu i načinu svojeg financiranja. S tim u vezi, Sud je, s jedne strane, pojasnio da, u tom kontekstu, pojam „poduzetnik” treba shvatiti tako da se njime označava gospodarska jedinica, iako s pravnog stajališta tu gospodarsku jedinicu tvori nekoliko fizičkih ili pravnih osoba, i, s druge strane, da, kada takva gospodarska jedinica povrijedi pravila tržišnog natjecanja, mora, u skladu s načelom osobne odgovornosti, odgovarati za tu povredu ( 39 ).

128.

Tako se ponašanje društva kćeri može pripisati društvu majci osobito kada to društvo kći, iako ima zasebnu pravnu osobnost, ne donosi samostalne odluke o svojem ponašanju na tržištu, nego uglavnom provodi upute koje je dobilo od društva majke, uzimajući u obzir osobito gospodarske, organizacijske i pravne veze između tih dvaju pravnih subjekata ( 40 ).

129.

Doista, u takvoj situaciji društvo majka i njegovo društvo kći tvore istu gospodarsku jedinicu i stoga čine jednog poduzetnika u smislu gore navedene sudske prakse. Stoga, na temelju činjenice da društvo majka i njegovo društvo kći čine jednog poduzetnika Komisija može donijeti odluku kojom se izriču novčane kazne protiv društva majke a da pritom ne mora utvrditi njegovu osobnu uključenost u povredu ( 41 ).

130.

U kontekstu tog uređenja prava tržišnog natjecanja u odnosu na ekonomski pojam „poduzetnik”, Sud je pojasnio da u svrhu utvrđivanja može li društvo majka izvršavati odlučujući utjecaj na tržišno ponašanje svojeg društva kćeri valja uzeti u obzir sve relevantne elemente koji se odnose na gospodarske, organizacijske i pravne veze između društva kćeri i njegova društva majke te na taj način voditi računa o gospodarskoj stvarnosti ( 42 ).

131.

Sud je u tom pogledu dodao da Komisija ne može samo utvrditi sposobnost društva majke da izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje svojeg društva kćeri a da pritom ne ispita je li taj utjecaj bio stvarno izvršen ( 43 ).

132.

Drugim riječima, na Komisiji je da na temelju svih činjeničnih okolnosti, uključujući osobito postojanje eventualnih upravljačkih ovlasti jednog od tih subjekata u odnosu na drugog, dokaže da društvo majka stvarno izvršava odlučujući utjecaj na svoje društvo kćer ( 44 ).

133.

Glede dokaznog sredstva Sud je pojasnio da se o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja može zaključiti iz skupa usklađenih dokaza, čak i ako nijedan od tih dokaza zasebno ne može potvrditi postojanje takvog utjecaja ( 45 ).

134.

Na ovom mjestu valja razmotriti argumentaciju koju je DT iznio u sklopu svojeg drugog žalbenog razloga.

135.

DT tvrdi da je Opći sud pogrešno presudio da se činjenice iz kojih proizlazi samo mogućnost izvršavanja odlučujućeg utjecaja mogu također koristiti kao indicije o stvarnom izvršavanju tog odlučujućeg utjecaja.

136.

Drugim riječima, DT nastoji cijelu kategoriju činjeničnih indicija, to jest onih iz kojih proizlazi mogućnost izvršavanja odlučujućeg utjecaja, isključiti iz dokaza kojima se Komisija mogla koristiti radi utvrđivanja da se takav utjecaj stvarno izvršavao.

137.

Čini mi se da je ta argumentacija potpuno neutemeljena, i to barem iz triju razloga.

138.

Kao prvo, takvo ograničenje uopće ne proizlazi iz sudske prakse Suda o pripisivosti postupanja društva kćeri društvu majci, koju sam gore ukratko prikazao.

139.

Konkretnije, iz te sudske prakse izričito proizlazi da se o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja može zaključiti iz skupa usklađenih dokaza, čak i ako nijedan od tih dokaza zasebno ne može potvrditi postojanje takvog utjecaja ( 46 ). U tom pogledu Sud nije utvrdio nikakvo ograničenje ni kriterij glede usklađenih dokaza kojima se Komisija može koristiti.

140.

Kao drugo, ne vidim nijedan logičan razlog kojim bi se opravdano isključilo da ista činjenična indicija može istodobno doprinijeti dokazivanju mogućnosti odlučujućeg utjecaja, s jedne strane, i stvarnog izvršavanja tog utjecaja, s druge strane.

141.

Naravno, skup indicija kojim se dokazuje stvarno izvršavanje treba biti čvršći i detaljniji od skupa indicija kojima se dokazuje samo mogućnost. Međutim, ista se činjenična indicija može valjano iskoristiti i u jednom i u drugom kontekstu.

142.

Kao treće, čini mi se da bi DT‑ova argumentacija u praksi dovela do ograničavanja činjeničnih elemenata kojima se Komisija može koristiti samo na „flagrantne” dokaze ( 47 ), poput primjerice pisane poruke koja sadržava uputu društva majke kojom se društvu kćeri nalaže da izmijeni svoju cjenovnu politiku.

143.

No, Komisija samo rijetko ima takve flagrantne dokaze na raspolaganju. Stoga, kako bi se zajamčila djelotvornost Komisijina djelovanja na području tržišnog natjecanja, nužno je da se ona može osloniti na bilo koju činjeničnu indiciju, s obzirom na to da na temelju skupa tih činjeničnih indicija, razmatranih zajedno, treba utvrditi stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja.

144.

Kao što je to Komisija naglasila, kad bi se slijedilo DT‑ovo rasuđivanje, korisnost određenih činjenica i indicija ovisila bi o formalnim kriterijima koji su neprilagođeni gospodarskoj stvarnosti poduzetnika.

145.

Iz prethodno navedenog proizlazi da je pretpostavka na kojoj se temelji DT‑ov drugi žalbeni razlog pogrešna, tako da taj žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

146.

U sklopu svojeg trećeg žalbenog razloga DT tvrdi da presuda DT sadržava pogreške koje se tiču prava glede primjene načela prema kojem društvo kći mora uglavnom provoditi upute koje je dobilo od društva majke.

147.

DT smatra da iz ustaljene sudske prakse od presude Imperial Chemical Industries/Komisija ( 48 ) proizlazi da pripisivost postupanja društva kćeri društvu majci podliježe ispunjenju četiriju kumulativnih uvjeta:

148.

Četvrti uvjet, koji pretpostavlja da je društvo kći uglavnom slijedilo upute koje je dobilo od društva majke, služio bi za provjeru relevantnosti odlučujućeg utjecaja koji je izvršavalo društvo majka.

149.

DT smatra da je Opći sud u tom pogledu samo utvrdio, s jedne strane, da postojanje određene samostalnosti društva kćeri nije nespojivo s pripadnošću tog društva istoj gospodarskoj jedinici kojoj pripada i njegovo društvo majka (točka 470. presude DT) te, s druge strane, da je ST‑ovu opću strategiju na tržištu određivao DT (točka 471. presude DT).

150.

Glede tog drugog utvrđenja DT pojašnjava da ono nije potkrijepljeno točkama 237. do 464. presude DT, na koje je Opći sud uputio u njezinoj točki 471. DT smatra da je u navedenim točkama Opći sud naveo više indicija o njegovu izvršavanju odlučujućeg utjecaja na ST a da ipak nije utvrdio postojanje konkretnih uputa koje je ST dobio od DT‑a.

151.

Prema tome i a fortiori, Opći sud nije mogao utvrditi da je ST uglavnom slijedio DT‑ove upute. DT dodaje da u tom pogledu presuda DT sadržava nedostatak u obrazloženju.

152.

DT‑ov treći žalbeni razlog sadržava isti neotklonjiv nedostatak poput onoga iz njegovih prvih dvaju žalbenih razloga, a to je pogrešna pretpostavka.

153.

Naime, suprotno onomu što DT tvrdi, Sud nikada nije presudio da pripisivost postupanja društva kćeri društvu majci podliježe ispunjenju četiriju uvjeta spomenutih u točki 147. ovog mišljenja.

154.

U stvarnosti postoji samo jedan relevantan kriterij u tom pogledu, to jest kriterij postojanja gospodarske jedinice, drukčije rečeno, poduzeća koje čine društvo majka i društvo kći, kao što je to Komisija s pravom navela. Samo je u tom slučaju Komisija ovlaštena pripisati postupanje društva kćeri društvu majci ili, drugim riječima, „ukloniti društveni veo” između zasebnih pravnih struktura radi povećanja djelotvornosti prava tržišnog natjecanja ( 49 ).

155.

S obzirom na ta načela valja shvatiti status četiriju uvjeta koja je DT spomenuo.

156.

Čini mi se da je u ovom stadiju razvoja svoje sudske prakse Sud odredio dva smjera dokazivanja na temelju kojih Komisija može konkretno utvrditi postojanje gospodarske jedinice između društva majke i njegova društva kćeri:

157.

DT‑ova argumentacija svodi se, u biti, na spajanje tih dvaju smjerova dokazivanja tako što se od Komisije zahtijeva da podnese dvostruki dokaz: ona bi morala istodobno dokazati stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja društva majke i postojanje uputa koje je društvo kći uglavnom provodilo.

158.

Smatram da nema dvojbe da je ta argumentacija u potpunosti neosnovana, kako s aspekta sudske prakse tako i s aspekta logike.

159.

S aspekta sudske prakse ne postoji nijedna presuda Suda iz koje proizlazi da bi Komisija bila dužna podnijeti takav dvostruki dokaz.

160.

S aspekta logike ta dva smjera dokazivanja imaju isti cilj, to jest utvrđivanje postojanja gospodarske jedinice (ili poduzeća) koju čine društvo majka i društvo kći. Slijedom toga, bilo bi suvišno zahtijevati od Komisije da istodobno slijedi oba ta smjera. Kao što je to Komisija pojasnila, ta dva smjera dokazivanja moraju se smatrati istovrijednima.

161.

U točki 471. presude DT Opći sud je naglasio da je, s obzirom na elemente koji se nalaze u točkama 237. do 464. te presude i dokazuju odlučujući utjecaj koji je DT stvarno izvršavao na ST, Komisija s pravom zaključila da ta dva pravna subjekta čine jednu gospodarsku jedinicu.

162.

Prema tome, nasuprot onomu što DT tvrdi, Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava kada je presudio da Komisija nije bila dužna dodatno dokazati da je ST uglavnom slijedio DT‑ove upute.

163.

Pojašnjavam još da, u skladu sa zahtjevima iz ustaljene sudske prakse ( 52 ), obrazloženje presude mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke Općeg suda na način koji zainteresiranim osobama omogućuje da se upoznaju s razlozima donošenja odluke, a Sudu da provede svoju ovlast nadzora.

164.

Točke 237. do 473. presude DT doista jasno, nedvosmisleno i podrobno odražavaju razloge zbog kojih je Opći sud smatrao da DT i ST čine jednu gospodarsku cjelinu.

165.

Iz prethodno navedenog proizlazi da DT‑ov treći žalbeni razlog treba također odbiti u cijelosti.

166.

S obzirom na prethodna razmatranja i ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih razloga, predlažem Sudu da odbije prva tri žalbena razloga koja je Deutsche Telekom AG istaknuo u predmetu C‑152/19 P i prvi žalbeni razlog koji je Slovak Telekom, a.s. istaknuo u predmetu C‑165/19 P.