1.

Je li nacionalna sudska praksa kojom se održavanje na snazi prisilne mjere „istražnog pritvora” (četiri mjeseca nakon uhićenja okrivljenika) uvjetuje postojanjem „osnovane sumnje”, shvaćene tek kao utvrđenje „na prvi pogled” da je okrivljenik mogao počiniti predmetno kazneno djelo, u skladu s člankom 3., člankom 4. stavkom 1. drugom rečenicom, člankom 10., uvodnom izjavom 16. četvrtom i petom rečenicom te uvodnom izjavom 48. Direktive 2016/343 ( 1 ), kao i s člancima 47. i 48. Povelje [Europske unije o temeljnim pravima]?

Ili, ako nije, je li nacionalna sudska praksa u skladu s kojom se „osnovana sumnja” tumači kao velika vjerojatnost da je okrivljenik počinio predmetno kazneno djelo, u skladu s prethodno navedenim odredbama?

2.

Je li nacionalna sudska praksa kojom se sudu koji odlučuje o zahtjevu za izmjenu već donesene prisilne mjere „istražnog pritvora” nalaže da obrazloži svoju odluku, a da ne usporedi inkriminirajuće i oslobađajuće dokaze, čak i ako je odvjetnik okrivljenika iznio argumente u tom smislu, s obzirom na to da je jedini razlog tog ograničenja obveza suda da zadrži svoju nepristranost u slučaju da mu taj predmet bude dodijeljen radi ispitivanja o meritumu, u skladu s člankom 4. stavkom 1. drugom rečenicom, člankom 10., uvodnom izjavom 16. četvrtom i petom rečenicom te uvodnom izjavom 48. Direktive 2016/343, kao i s člankom 47. Povelje [Europske unije o temeljnim pravima]?

Ili, ako nije, je li nacionalna sudska praksa prema kojoj sud detaljnije i preciznije ispituje dokaze i daje jasan odgovor na argumente okrivljenikova odvjetnika, čak i ako se time dovodi u opasnost od nemogućnosti ispitivanja predmeta i donošenja konačne odluke o krivnji ako mu je naveden predmet dodijeljen radi ispitivanja o meritumu, što podrazumijeva da drugi sud ispituje meritum tog predmeta, u skladu s prethodno navedenim odredbama?