–

za belgijsku vladu, J.-C. Halleux, P. Cottin i C. Pochet, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Kocjan i C. Perrin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 79. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravci SL 2013., L 287, str. 90., SL 2015., L 70, str. 64., SL 2016., L 267, str. 2., SL 2018., L 294, str. 44., u daljnjem tekstu: Carinski zakonik).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Ministère public (Državno odvjetništvo, Belgija) i Ministre des Finances du Royaume de Belgique (Ministar financija Kraljevine Belgije), s jedne strane, i osobe QC i društva Comida paralela 12 (u daljnjem tekstu: Comida paralela), s druge strane, vezano uz određivanje obveznika plaćanja trošarina za koje je nastala obveza obračunavanja nakon nezakonitog unošenja proizvodâ u Belgiju.

3

U članku 79. Carinskog zakonika u stavku 1. definira se pojam „carinski dug koji nastaje uslijed neispunjavanja obveza”, u stavku 2. utvrđuje se trenutak njegova nastanka, a u stavcima 3. i 4. određuje se dužnik.

4

Članak 8. Direktive Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ (SL 2009., L 9, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 174.) određuje:

„1.   Obveznik plaćanja trošarine za koju je bila nastupila obveza obračuna jest:

[…]

2.   Kada je više osoba obvezno za plaćanje jednog trošarinskog duga, one su solidarno obvezane za plaćanje tog duga.”

5

U članku 33. te direktive predviđa se:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 36. stavak 1., kada se trošarinska roba koja je već puštena u potrošnju u jednoj državi članici drži u komercijalne svrhe u drugoj državi članici kako bi se [ondje] isporučila ili u njoj koristila, obveza obračunavanja trošarine nastaje u toj drugoj državi članici.

U smislu ovog članka, ‚držanje u komercijalne svrhe’ znači držanje trošarinske robe od strane osobe koja nije fizička osoba ili od strane fizičke osobe koja ih ne drži za vlastitu uporabu niti je prevozi sama, u skladu s člankom 32.

2.   Primjenjuju se oni uvjeti za obvezu obračuna i stope trošarine koji se primjenjuju na dan nastanka obveze obračunavanja trošarine u toj drugoj državi članici.

3.   Obveznik plaćanja trošarine za koju je nastala obveza obračuna je, vezano uz slučajeve iz stavka 1., osoba koja isporučuje ili drži robu za isporuku, ili osoba kojoj se roba isporučuje u drugu državu članicu.

4.   Ne dovodeći u pitanje članak 38., kada se trošarinska roba koja je već puštena u potrošnju u jednoj državi članici kreće unutar [Europske unije] u komercijalne svrhe, ne smatra se držanjem u te svrhe sve dok ne stigne u državu članicu odredišta, pod uvjetom da se kretanje provodi u skladu s formalnostima iz članka 34.

[…]”

6

Sukladno članku 38. stavku 3. te direktive, „[o]bvezu plaćanja trošarine ima osoba koja je jamčila njezino plaćanje u skladu s člankom 34. stavkom 2. točkom (a) ili člankom 36. stavkom 4. točkom (a) i bilo koja osoba koja je sudjelovala u nepravilnosti”.

7

Sukladno članku 265. loi générale sur les douanes et accises, du 18 juillet 1977 (Opći zakon o carinama i trošarinama od 18. srpnja 1977., Moniteur belge od 21. rujna 1977., u daljnjem tekstu: Opći zakon o carinama i trošarinama), „fizičke i pravne osobe građanski i solidarno odgovaraju za novčane kazne i troškove iz osuđujućih presuda koje su na temelju zakonskih propisa o carinama i trošarinama izrečene njihovim zastupnicima odnosno upraviteljima, direktorima ili likvidatorima zbog povreda koje su počinili u tom svojstvu”.

8

Člankom 266. tog zakona određuje se da „osim ako posebnim zakonima nije drugačije određeno i ne dovodeći u pitanje novčane kazne i pljenidbe imovine u korist proračuna, počinitelji, supočinitelji i osobe koje odgovaraju za kazneno djelo, solidarno odgovaraju za plaćanje trošarina i poreza za koje je proračun oštećen utajom kao i za eventualno dugovane zatezne kamate […]”.

9

Loi relative au régime général d’accise, du 22 décembre 2009 (Zakon o općem sustavu trošarina od 22. prosinca 2009., Moniteur belge od 31. prosinca 2009.) određuje da se njime uspostavlja opći sustav trošarina „ne dovodeći u pitanje primjenu pravila utvrđenih [Općim zakonom o carinama i trošarinama]”.

10

U tom istom zakonu navodi se da su u slučaju nepravilnosti koja je počinjena u Belgiji tijekom kretanja trošarinskih proizvoda, trošarinski obveznici „fizička ili pravna osoba koja je jamčila za njezino plaćanje, […] odnosno svaka osoba koja je sudjelovala u nepravilnosti”.

11

Comida paralela društvo je osnovano prema španjolskom pravu čija je glavna djelatnost trgovina pićima. Osoba QC njezin je direktor.

12

Tom se društvu stavlja na teret, kao i osobi QC, da je tijekom 2012. i 2013. u Belgiju nezakonito unijelo pića koja su već bila puštena u potrošnju u drugoj državi članici a da pritom za te proizvode nije ispostavilo pojednostavljeni prateći trošarinski dokument ili pisano jamstvo i da nije platilo trošarine i naknadu za ambalažu.

13

Presudom donesenom 18. svibnja 2017. tribunal correctionnel de Liège (Kazneni sud u Liègeu, Belgija) je društvu Comida paralela i osobi QC naložio solidarno plaćanje trošarine, posebne trošarine i naknade za ambalažu, uvećano za zatezne kamate, te reprodukciju, u svrhu zaplijene, količine „prijevarom uvezenih” pića ili plaćanje njihove protuvrijednosti. Taj je sud također naložio društvu Comida paralela osobno da plati novčane kazne. To je društvo uložilo žalbu protiv te presude pred sudom koji je uputio zahtjev.

14

U presudi od 17. rujna 2018. taj je sud oslobodio optužbi društvo Comida paralela, s kaznenopravnog gledišta, s obrazloženjem da je ono bilo samo fiktivno društvo koje je osobi QC omogućilo da organizira utaju koja je bila isključivo u njezinu interesu. Sud koji je uputio zahtjev naveo je da, sa stajališta belgijskog propisa, pravna osoba ne može kazneno odgovarati zbog radnje koju je poduzelo tijelo u obavljanju svojih dužnosti ako je ta radnja izvršena isključivo u interesu tijela i na štetu pravne osobe.

15

Sud koji je uputio zahtjev s druge strane navodi da, unatoč tome što je oslobođeno optužbi s kaznenopravnog gledišta, društvo Comida paralela i dalje snosi građansku odgovornost na temelju članaka 265. i 266. Općeg zakona o carinama i trošarinama kao osoba koja solidarno odgovara za podmirivanje carinskog duga. Taj sud međutim smatra da se Carinski zakonik protivi mogućnosti da društvo odgovara za plaćanje carinskog duga nastalog zato što je njegov direktor nezakonito unio robu iz države članice Unije na državno područje Belgije.

16

U tom kontekstu cour d’appel de Liège (Žalbeni sud u Liègeu, Belgija) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se članku 79. [Carinskog zakonika] to što nacionalni propis poput onog prenesenog u članak 266. [Općeg zakona o carinama i trošarinama] određuje da je u slučaju nezakonitog unošenja na carinsko područje Unije robe koja podliježe plaćanju uvozne carine osoba koja građanski odgovara za počinitelja te povrede, u čijem počinjenju nije sudjelovala, solidarno odgovara za carinski dug?”

17

Belgijska vlada smatra da predmetni zahtjev za prethodnu odluku nije dopušten, s jedne strane, zbog toga što upućeno pitanje nije relevantno za rješavanje spora iz glavnog postupka i, s druge strane, zbog toga što činjenični i pravni okvir tog spora te razlozi koji opravdavaju upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku nisu dovoljno precizni.

18

U tom smislu valja prije svega podsjetiti da prethodna pitanja upućena Sudu uživaju presumpciju relevantnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 27.). Naime, kada se ta pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno obvezan donijeti odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 7. veljače 2019., Escribano Vindel, C‑49/18, EU:C:2019:106, t. 24.).

19

Isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti svakog predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu (vidjeti u tom smislu presudu od 7. veljače 2019., Escribano Vindel, C‑49/18, EU:C:2019:106, t. 24.).

20

Međutim, s jedne strane, ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na upućena pitanja, on može zahtjev za prethodnu odluku odbaciti kao nedopušten (presuda od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 27.).

21

S druge strane, zbog duha suradnje koji vlada u odnosima između nacionalnih sudova i Suda u okviru prethodnog postupka, nepostojanje određenih prethodnih utvrđenja suda koji je uputio zahtjev ne znači nužno da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten ako Sud unatoč tim nedostacima, uzimajući u obzir elemente koji proizlaze iz spisa, procijeni da može dati koristan odgovor sudu koji je uputio zahtjev (presuda od 27. listopada 2016., Audace i dr., C‑114/15, EU:C:2016:813, t. 38.).

22

Nadalje, treba reći da Sud svakako nije nadležan za odlučivanje o prethodnom pitanju ako je očito da se odredba prava Unije čije se tumačenje traži ne može primijeniti (vidjeti među ostalim presudu od 1. listopada 2009., Woningstichting Sint Servatius, C‑567/07, EU:C:2009:593, t. 43.). Međutim, kako bi pružio svrsishodan odgovor sudu koji mu je uputio prethodno pitanje, Sud može uzeti u obzir pravna pravila Unije na koja se nacionalni sud nije pozvao u svojem pitanju (presude od 13. listopada 2016., M. i S., C‑303/15, EU:C:2016:771, t. 16., i od 16. svibnja 2019., Plessers, C‑509/17, EU:C:2019:424, t. 32.).

23

U konkretnom slučaju, kada je, kao prvo, riječ o pitanju je li tumačenje koje je zatražio sud koji je uputio zahtjev povezano s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, nesporno je, kao što to ističu belgijska vlada i Europska komisija, da se Carinski zakonik, tumačenje kojega se traži, ne može primijeniti jer su proizvodi koji su nezakonito uneseni na državno područje Belgije već bili pušteni u potrošnju u drugoj državi članici.

24

Međutim, iz informacija koje je Sudu dostavio sud koji je uputio zahtjev razvidno je da je društvu Comida paralela i osobi QC bilo naloženo plaćanje trošarina, a ne carina, jer je riječ o proizvodima koji su nezakonito uneseni u državu članicu nakon što su već bili pušteni u potrošnju u drugoj državi članici. Dakle, iz odluke kojom se upućuje zahtjev može se zaključiti da se tumačenje koje je zatražio sud koji je uputio zahtjev odnosi na Direktivu 2008/118.

25

Drugo, kada je riječ o činjeničnom i pravnom okviru koji je iznio sud koji je uputio zahtjev, treba reći da su sve stranke koje su podnijele očitovanja mogle prepoznati pravno pitanje koje si taj sud postavlja. Isto tako, iako se u odluci kojom se upućuje zahtjev ne predstavlja pravni okvir kao takav, u njoj se izlaže sadržaj mjerodavnih nacionalnih odredbi. Sud dakle raspolaže s dovoljno činjeničnih i pravnih elemenata da bi sudu koji je uputio zahtjev pružio svrsishodan odgovor.

26

Slijedom navedenog, valja prema tome zaključiti da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

27

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži od Suda tumačenje Carinskog zakonika.

28

No, kao što proizlazi iz točaka 23. i 24. ove presude, to bi pitanje navelo Sud da tumači odredbu prava Unije koja nije namijenjena uređivanju činjenica iz glavnog postupka.

29

Prema tome, da bi sudu koji je uputio zahtjev pružio svrsishodan odgovor, Sud mora preoblikovati postavljeno pitanje (vidjeti u tom smislu presudu od 16. svibnja 2019., Plessers, C‑509/17, EU:C:2019:424, t. 32.).

30

U tom pogledu valja istaknuti da, iako se navedeno pitanje izričito ne odnosi na članke 8. i 38. Direktive 2008/118, ti se članci – s obzirom na to da se odnose na obveznike plaćanja trošarina za koje je obveza obračunavanja nastala nakon nezakonitog unošenja na državno područje države članice proizvoda koji su već bili pušteni u potrošnju u drugoj državi članici – pokazuju relevantnima za odgovor koji treba dati sudu koji je uputio zahtjev.

31

U tim okolnostima upućeno pitanje treba preformulirati tako da se njime u bitnome želi znati treba li članke 8. i 38. Direktive 2008/118 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, koji u slučaju nezakonitog unošenja na državno područje države članice trošarinskih proizvoda koji su pušteni u potrošnju u drugoj državi članici određuje da je za plaćanje trošarina solidarno odgovorna pravna osoba koja snosi građansku odgovornost za kaznena djela koja je počinio njezin direktor.

32

U tom pogledu treba reći da, kao prvo, odjeljak 5. Direktive 2008/118, koji se sastoji samo od članka 38., uređuje nepravilnosti počinjene tijekom kretanja trošarinskih proizvoda. U članku 38. stavku 3. te direktive predviđa se da se u tom slučaju trošarine obračunavaju osobi koja je jamčila za plaćanje trošarina sukladno članku 34. stavku 2. točki (a) odnosno članku 36. stavku 4. točki (a) te direktive, ili bilo kojoj osobi koja je sudjelovala u nepravilnosti.

33

Kao što naglašava Komisija, u predmetu iz glavnog postupka proizvode koji su uneseni u Belgiju nije pratilo nikakvo pisano jamstvo, tako da nije moguće zahtijevati plaćanje trošarina od jamca u smislu članka 34. odnosno članka 36. Direktive 2008/118.

34

Drugo, treba istaknuti da se na temelju formulacije „bilo koja osoba koja je sudjelovala u nepravilnosti”, za koju se zakonodavac Unije odlučio u članku 38. stavku 3. te direktive, ne može isključiti da se za društvo i njegova direktora smatra da su sudjelovali u istoj nepravilnosti i da stoga solidarno odgovaraju za plaćanja trošarina.

35

S jedne strane, korištenje pojma „osoba”, bez drugog pojašnjenja, a priori ne isključuje mogućnost da se on odnosi i na pravne osobe. Isto tako, neodređena zamjenica „bilo koja” omogućuje uključivanje slučaja kad više osoba sudjeluje u istoj nepravilnosti.

36

To doslovno tumačenje, prema kojem se pravna osoba može smatrati solidarno odgovornom za plaćanje trošarina zajedno s, eventualno, drugim osobama koje su sudjelovale u istoj nepravilnosti, ima uporište u članku 8. Direktive 2008/118 u kojem se definiraju obveznici plaćanja trošarina za koje je nastala obveza obračunavanja. Naime, u drugom stavku tog članka predviđa se da kada više osoba ima obvezu plaćanja jednog trošarinskog duga, one za plaćanje tog duga odgovaraju solidarno.

37

U prilog takvom tumačenju govore i pripremni akti Direktive 2008/118. Kao što to ističe Komisija, u prvotnom prijedlogu te direktive popis trošarinskih obveznika u slučaju nezakonitog unošenja proizvoda na državno područje države članice ograničavao se samo na osobe koje su jamčile za plaćanje tih trošarina. Vijeće Europske unije je međutim željelo tu listu proširiti na „bilo koju osobu koja je sudjelovala u nepravilnosti”, kao što proizlazi iz članka 38. stavka 3. te direktive. Odlučivši se za tu formulaciju, zakonodavac Unije želio je dakle široko definirati osobe koje mogu biti obveznici plaćanja trošarina u slučaju nepravilnosti, i to na način da se u najvećoj mogućoj mjeri naplate te trošarine.

38

S druge strane, treba utvrditi omogućuje li uvjet u pogledu „sudjelovanja u nepravilnosti” iz članka 38. stavka 3. Direktive 2008/118, uključivanje pravne odnosno fizičke osobe samo zbog toga što ima svojstvo nalogodavca.

39

U tom pogledu valja naglasiti da članak 8. stavak 1. točka (a) podtočka ii. Direktive 2008/118 u slučaju nezakonite otpreme trošarinskih proizvoda unutar sustava odgode plaćanja trošarine određuje da je trošarinski obveznik bilo koja osoba koja je sudjelovala u nezakonitoj otpremi i koja je pritom znala ili za koju se razumno može smatrati da je morala znati za nezakonitost otpreme. Međutim, ovaj drugi uvjet, koji se može usporediti sa zahtjevom elementa namjere, zakonodavac Unije u članku 38. stavku 3. te direktive nije preuzeo.

40

Prema tome, budući da u tekstu članka 38. stavka 3. Direktive 2008/118 nema naznaka u pogledu pojma osobe koja je sudjelovala u nepravilnosti, trošarinskim obveznikom može se smatrati pravna osoba zbog radnji fizičke osobe ako je potonja djelovala kao zastupnik te pravne osobe.

41

Iz odluke o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku tako je razvidno da u predmetu iz glavnog postupka činjenica da je osoba QC djelovala u svojem interesu i na štetu svojeg nalogodavca ima utjecaja samo s kaznenopravnog gledišta, a ne s građanskopravnog gledišta predmeta iz glavnog postupka. Osim toga, neosporno je da je osoba QC djelovala u okviru svojih dužnosti i radi obavljanja glavne djelatnosti društva.

42

U svakom slučaju, kao što to naglašava belgijska vlada, imajući u vidu obveze koje nalaže članak 33. Direktive 2008/118, društvo poput onog iz glavnog postupka, koje se suzdrži od ispunjavanja propisanih formalnosti, može se smatrati „osob[om] koja je sudjelovala u nepravilnosti” u smislu članka 38. te direktive.

43

Prema tome, na upućeno pitanje valja odgovoriti da članak 38. Direktive 2008/118 u vezi s člankom 8. stavkom 2. te direktive treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, koji u slučaju nezakonitog unošenja na državno područje države članice trošarinskih proizvoda koji su pušteni u potrošnju u drugoj državi članici, određuje da je za plaćanje trošarina solidarno odgovorna pravna osoba koja snosi građansku odgovornost za kaznena djela koja je počinio njezin direktor.

44

Takvo tumačenje ne dovodi u pitanje mogućnost, eventualno predviđenu nacionalnim pravom, da nalogodavac, koji je postao solidarno odgovoran za plaćanje trošarina, podnese regresnu tužbu protiv svojeg zastupnika za kojeg je utvrđeno da je kazneno odgovoran za predmetne radnje.

45

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 38. Direktive Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ, u vezi s člankom 8. stavkom 2. te direktive, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, koji u slučaju nezakonitog unošenja na državno područje države članice trošarinskih proizvoda koji su pušteni u potrošnju u drugoj državi članici određuje da je za plaćanje trošarina solidarno odgovorna pravna osoba koja snosi građansku odgovornost za kaznena djela koja je počinio njezin direktor.