–

za Slovenské elektrárne a.s., R. Prekop, advokát,

–

za slovačku vladu, B. Ricziová, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, R. Lindenthal i O. Beynet, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ (SL 2009., L 211, str. 55.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 29.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Slovenské elektrárne a.s. i Úrada pre vybrané hospodárske subjekty, bivšeg Daňový úrada pre vybrané daňové subjekty (Porezni ured za određene porezne obveznike, Slovačka, u daljnjem tekstu: Porezni ured) o zakonitosti nacionalnog poreznog propisa kojim se uvodi posebni namet na prihode poduzeća koja su imatelji odobrenja za obavljanje djelatnosti u reguliranim sektorima, kao što je sektor opskrbe električnom energijom (u daljnjem tekstu: regulirani subjekti).

3

Uvodne izjave 1., 3. do 5. i 7. Direktive 2009/72 određuju:

[…]

[…]

4

Članak 1. te direktive, koji se odnosi na njezin predmet i područje primjene, predviđa:

„Ovom se Direktivom uspostavljaju zajednička pravila za proizvodnju, prijenos, distribuciju i opskrbu električne energije, zajedno s odredbama o zaštiti potrošača, radi poboljšavanja i integriranja konkurentnih tržišta električne energije u [Uniji]. Njome se utvrđuju pravila koja se odnose na organizaciju i funkcioniranje elektroenergetskog sektora, otvoreni pristup tržištu, kriterije i postupke primjenjive na pozive na dostavu ponuda te izdavanje odobrenja i rad sustava. Njome se također utvrđuju obveze univerzalne usluge i prava potrošača električne energije te se pojašnjavaju zahtjevi tržišnog natjecanja.”

5

Članak 3. te direktive, naslovljen „Obveze javne usluge i zaštita kupaca”, određuje:

„1.   Države članice na temelju svoje institucionalne organizacije i poštujući načelo supsidijarnosti osiguravaju da se, ne dovodeći u pitanje stavak 2., elektroenergetskim poduzećima upravlja u skladu s načelima ove Direktive radi postizanja konkurentnog, sigurnog i s aspekta okoliša održivog tržišta električne energije te da između tih poduzeća nema diskriminacije u pogledu prava ili obveza.

2.   U potpunosti uzimajući u obzir odgovarajuće odredbe Ugovora, a posebno njegov članak 86., države članice mogu poduzećima koja djeluju u elektroenergetskom sektoru, u općem ekonomskom interesu, nametnuti obveze javne usluge koje se mogu odnositi na sigurnost, uključujući sigurnost opskrbe, redovitost, kvalitetu i cijenu isporuka te zaštitu okoliša, uključujući energetsku učinkovitost, energiju iz obnovljivih izvora i zaštitu klime. Takve obveze moraju biti jasno definirane, transparentne, nediskriminacijske i provjerljive te moraju elektroenergetskim poduzećima [Unije] jamčiti jednakost pristupa nacionalnim potrošačima. […]

3.   Države članice osiguravaju da svi potrošači iz kategorije kućanstvo, i, kada to države članice smatraju odgovarajućim, mala poduzeća […] uživaju univerzalnu uslugu, to jest pravo na opskrbu električnom energijom određene kvalitete unutar svojeg državnog područja po razumnim, jednostavno i jasno usporedivim, transparentnim i nediskriminacijskim cijenama. Radi osiguravanja pružanja univerzalne usluge, države članice mogu imenovati opskrbljivača zadnjeg izbora. […]

10.   Države članice provode mjere za postizanje ciljeva socijalne i ekonomske kohezije i zaštite okoliša, što uključuje mjere energetske učinkovitosti/upravljanja potrošnjom i sredstva za borbu protiv klimatskih promjena i sigurnosti opskrbe, ako je potrebno. Takve mjere osobito mogu uključivati osiguravanje prikladnih ekonomskih poticaja, koristeći, ako je potrebno, sve postojeće nacionalne alate i alate [Unije], za održavanje i izgradnju potrebne mrežne infrastrukture, uključujući kapacitete međusobnog povezivanja.

[…]”

6

Zákon č. 235/2012 Z.z. o osobitnom odvode z podnikania v regulovaných odvetviach a o zmene a doplnení niektorých zákonov, v znení neskorších predpisov (Zakon br. 235/2012 o uvođenju posebnog nameta na prihode poduzeća ostvarene u reguliranim sektorima, kojim se mijenjaju i dopunjuju pojedini zakoni, u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku) od 26. srpnja 2012. (br. 60/2012 Z.z., u daljnjem tekstu: Zakon br. 235/2012) uvodi posebni porezni namet na prihode određenih subjekata koji obavljaju svoje djelatnosti u reguliranim sektorima, kao što je elektroenergetski sektor (u daljnjem tekstu: posebni namet).

7

Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je, u skladu s obrazloženjem tog zakona, njegov cilj „uspostaviti pravičniju raspodjelu nastojanja da se savlada ekonomska kriza, kao i za osiguranje učinkovite aktivacije sredstava za ubrzavanje ekonomskog rasta i, stoga, dopuštanje poboljšanja osnove koja služi naplati prihoda iz javnih financija”.

8

Prema odredbama članka 3. stavaka 1., 3. i 4. navedenog zakona:

„1.   Regulirani subjekt je svaki subjekt ili organizacijska jedinica inozemnog društva koji

3.   Subjekt ili organizacijska jedinica inozemnog društva koji ima odobrenje za obavljanje djelatnosti koje se spominju u stavku 1. točki (a) je regulirani subjekt za sva obračunska razdoblja poslovne godine u kojoj njegov prihod za djelatnost u sektoru koji se spominje u stavku 1. točki (a) dosegne barem 50 % njegovih ukupnih prihoda za tu poslovnu godinu, i to i onda kada nije predvidio da će prihod za djelatnost u sektoru koji se spominje u stavku 1. točki (a) tijekom te poslovne godine dosegnuti barem 50 % njegovih ukupnih prihoda za tu poslovnu godinu ili kada prihod za djelatnost u sektoru koji se spominje u stavku 1. točki (a) tijekom poslovne godine definirane u članku 13. stavku 1. nije dosegnuo barem 50 % njegovih ukupnih prihoda za tu poslovnu godinu; regulirani subjekt dužan je o toj okolnosti obavijestiti poreznu upravu najkasnije u roku za podnošenje porezne prijave.

4.   Subjekt ili organizacijska jedinica inozemnog društva koje je postalo regulirani subjekt ne gubi to svojstvo ni kada njegov prihod za djelatnost u sektoru koji se spominje u stavku 1. točki (a) tijekom poslovne godine u kojoj je dobio odobrenje za obavljanje djelatnosti koja se spominje u stavku 1. točki (a) ne dosegne 50 % njegovih ukupnih prihoda za tu poslovnu godinu.”

9

Članak 12. stavak 6. istog zakona određuje:

„Plaćanje nameta ne smije služiti kao opravdanje za povećanje regulirane cijene utvrđene posebnim odredbama […] i plaćanje nameta nije trošak koji bi se mogao uzeti u obzir prilikom izračuna regulirane cijene.”

10

Članak 13. stavak 1. Zakona br. 235/2012 predviđa:

„Subjekt ili organizacijska jedinica inozemnog društva koji na dan 1. rujna 2012. ima odobrenje za obavljanje djelatnosti u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) i čiji su prihodi od te djelatnosti u poslovnoj godini koja prethodi stupanju na snagu ovoga zakona dosegnuli barem 50 % njegovih ukupnih prihoda za tu poslovnu godinu, ima svojstvo reguliranog subjekta u smislu ovoga zakona. Taj regulirani subjekt podliježe plaćanju nameta počevši od trenutka kada nastane obveza obračuna nameta, odnosno u rujnu 2012., ako je ekonomski rezultat koji je ostvaren u poslovnoj godini koja prethodi stupanju na snagu ovoga zakona dosegnuo barem iznos osnovice nameta predviđenog člankom 4. stavkom 2. Gore spomenutom poslovnom godinom smatra se poslovna godina koja neposredno prethodi stupanju na snagu ovoga zakona, tijekom koje je nastala obveza urednog utvrđivanja vlastite financijske situacije i njezina izlaganja u poreznoj prijavi […] koja se podnosi prije stupanja na snagu ovoga zakona. […]”

11

Slovenské elektrárne je slovački regulirani subjekt čija je zadaća opskrba električnom energijom te u tu svrhu raspolaže odobrenjem koje je izdalo regulatorno tijelo mrežnih industrija (u daljnjem tekstu: odobrenje).

12

U skladu sa Zakonom br. 235/2012, porezna uprava izdala je društvu porezno rješenje za iznos od 11298797,52 eura na ime obveznih nameta, uključujući posebni namet, koji je to poduzeće dugovalo za poreznu godinu 2015.

13

Slovenské elektrárne osporavale su to porezno rješenje pred Krajský súd v Bratislave (Okružni sud u Bratislavi, Slovačka), osobito na temelju toga da nacionalni propis na temelju kojega je doneseno to rješenje nije bio u skladu s pravom Unije. U odgovoru, porezna uprava je osobito naglasila da iz obrazloženja Zakona br. 235/2012 proizlazi da je njegov cilj osigurati pravičnu i učinkovitu raspodjelu nastojanja da se savlada ekonomska kriza, da se smanji povećanje javnog deficita na način da ga se spusti ispod praga od 3 % bruto društvenog proizvoda i da se potakne sudjelovanje poduzeća koja djeluju u sektorima regulirane djelatnosti u sanaciji javih financija.

14

Presudom od 9. veljače 2017. Krajský súd v Bratislave (Okružni sud u Bratislavi) poništio je to isto porezno rješenje s obrazloženjem, osobito, da porezna uprava nije u dovoljnoj mjeri ispitala prigovor Slovenské elektrárne, koji se temelji na neusklađenosti nacionalnih propisa s pravom Unije.

15

Sud koji je uputio zahtjev, Najvyšší súd Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike), kojem je podnesena žalba u kasacijskom postupku protiv te presude, pita se o usklađenosti posebnog nameta s Direktivom 2009/72.

16

U tom pogledu, iz zahtjeva za prethodnu odluku i iz pisanih očitovanja podnesenih Sudu proizlazi da se taj namet primjenjuje na regulirane subjekte, kao što su, osobito, opskrbljivači električnom energijom koji su imatelji odobrenja, a koji ostvaruju ili teže ostvariti barem 50 % svojih ukupnih prihoda iz regulirane djelatnosti koju obavljaju. Regulirani subjekti jednako uključuju subjekte čija je porezna rezidentnost u Slovačkoj (u daljnjem tekstu: nacionalni regulirani subjekti), kao i regulirane subjekte čija je porezna rezidentnost u inozemstvu (u daljnjem tekstu: inozemni regulirani subjekti), s tim da ta posljednja kategorija uključuje regulirane subjekte s poslovnim nastanom u inozemstvu, koji na temelju odobrenja za osnivanje imaju odobrenje za obavljanje djelatnosti koja je tim subjektima dodijeljena u njihovoj državi podrijetla (odobrenje poznato kao: putovnica). Dok prvi podliježu posebnom nametu na prihode koje ostvaruju svojim djelatnostima kako u Slovačkoj tako i u inozemstvu, drugi podliježu samo onom koji se odnosi na prihode ostvarene njihovim djelatnostima u toj državi članici. Svaki regulirani subjekt, međutim, ne podliježe posebnom nametu za svaku financijsku godinu, osim ako je njegov ekonomski rezultat dosegnuo, na temelju predmetne financijske godine, iznos od najmanje 3000000 eura.

17

Sud koji je uputio zahtjev pita se, u prvom redu, povređuje li posebni namet cilj koji se želi postići Direktivom 2009/72 jer sprječava potpuno konkurentski i kompetitivni razvoj tržišta električne energije. Naime, kao prvo, taj namet imao bi utjecaj na slobodu odnosnih reguliranih subjekata da utvrde potpuno konkurentnu cijenu za opskrbu električnom energijom na inozemnim tržištima i stoga bi utjecao na tržišno natjecanje na tim tržištima. Kao drugo, navedeni namet ne bi se primjenjivao samo na prihode dotičnih reguliranih subjekata ostvarenih iz regulirane djelatnosti za koju su ti subjekti dobili odobrenje, nego i na prihode koje ti subjekti ostvaruju na temelju drugih djelatnosti. Stoga bi taj isti namet mogao obeshrabriti pristup novih sudionika slovačkom i inozemnom tržištu opskrbe električnom energijom. Kao treće, posebni namet mogao bi utjecati na konkurentnost nacionalnih reguliranih subjekata na inozemnim tržištima s obzirom na to da, za razliku od inozemnih reguliranih subjekata, oni podliježu tom nametu na temelju prihoda ostvarenih djelatnostima koje obavljaju na tim tržištima. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev naglašava da je jedini način na koji regulirani subjekt može izbjeći taj namet zahtijevanje povlačenja njegova odobrenja.

18

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita se mogu li se posebnim nametom obuhvatiti mjere koje države članice mogu usvojiti na temelju članka 3. stavaka 2., 3. i 10. Direktive 2009/72 i to ako taj namet ne predstavlja sredstvo borbe protiv klimatskih promjena, ne jamči sigurnost opskrbe, niti ima za cilj postizanje nekog drugog cilja te direktive. Osim toga, iako se, prema mišljenju tog suda, može priznati da se tim nametom želi postići cilj ekonomske i socijalne kohezije, postoje dvojbe o proporcionalnosti tog istog nameta u smislu navedene direktive, s obzirom na to da se, kao prvo, on odnosi na prihode reguliranih nacionalnih subjekata ostvarene njihovim djelatnostima, uključujući i u inozemstvu, kao drugo, da se primjenjuje na regulirane subjekte samo zato što su imatelji odobrenja i, kao treće, Zakon br. 235/2012 o uvođenju posebnog nameta isključuje mogućnost da dotični subjekt prenese njegov iznos na krajnjeg klijenta.

19

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev pita se o usklađenosti Zakona br. 235/2012 sa zahtjevom transparentnosti, načelom nediskriminacije i načelom jednakosti pristupa elektroenergetskih poduzeća Unije nacionalnim potrošačima, u skladu s člankom 3. Direktive 2009/72. U tom pogledu, taj sud naglašava da je nemoguće provjeriti omogućuje li posebni namet postizanje cilja koji se želi ostvariti Zakonom br. 235/2012 i je li u tu svrhu nužno da se primjenjuje bez vremenskog ograničenja. Osim toga, navedeni se sud pita je li tim zakonom povrijeđeno načelo nediskriminacije, u mjeri u kojoj se regulirani nacionalni subjekti oporezuju po većem iznosu osnovice od reguliranih inozemnih subjekata.

20

U tim okolnostima Najvyšší súd Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Slovačka vlada i Europska komisija osporavaju dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku.

22

Ta vlada u biti ističe da sud koji je uputio zahtjev ne određuje na dovoljno precizan način činjenični i zakonodavni okvir i ne iznosi posebne razloge koji su ga naveli da se zapita o tumačenju prava Unije.

23

Osim toga, Komisija smatra da Direktiva 2009/72 nije relevantna da bi se njome odgovorilo na postavljena pitanja i da njezino tumačenje nije potrebno za rješavanje spora u glavnom postupku. U tom smislu, ta institucija ističe da se posebni namet ne odnosi samo na regulirane subjekte u elektroenergetskom sektoru, nego i u drugim sektorima. Stoga, taj se namet ne primjenjuje na opskrbu električnom energijom kao takvu, nego na obračun sveobuhvatne dobiti dotičnog subjekta. Osim toga, navedeni namet ne predstavlja mjeru čiji je cilj regulirati djelatnosti opskrbljivača električne energije, nego ima karakter opće porezne mjere koja pridonosi državnom proračunu.

24

U tom pogledu valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar zakonodavnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati, uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se dao koristan odgovor na upućena pitanja i razumjeli razlozi zbog kojih nacionalni sud smatra da su mu potrebni odgovori na ta pitanja za odlučivanje u sporu koji se pred njim vodi (presuda od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C‑331/18, EU:C:2019:665, t. 36. i navedena sudska praksa).

25

S obzirom na to da se postupak u prethodnom pitanju pred Sudom temelji na odluci kojom se upućuje prethodno pitanje prema članku 267. UFEU‑a, nužno je da nacionalni sud u toj odluci odredi činjenični i zakonodavni okvir spora u glavnom postupku i da pruži osnovna objašnjenja o razlozima zbog kojih je odabrao odredbe prava Unije čije tumačenje traži, kao i o vezi koju uspostavlja između tih odredbi i nacionalnog propisa koji je primjenjiv u sporu koji je pred njime pokrenut. Ovi kumulativni zahtjevi u vezi sa sadržajem zahtjeva za prethodnu odluku izričito su navedeni u članku 94. Poslovnika Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2017., Milkova, C‑406/15, EU:C:2017:198, t. 72. i 73. i navedenu sudsku praksu).

26

Kad je riječ, kao prvo, o zahtjevu predviđenom člankom 94. točkom (a) Poslovnika, koji se odnosi na to da sud koji je uputio zahtjev navodi predmet spora i relevantne činjenice, valja utvrditi da je, u ovom slučaju, u zahtjevu za prethodnu odluku navedeno da se spor u glavnom postupku odnosi na zakonitost poreznog rješenja kojem se Slovenské elektrárne protive zbog toga što, osobito, nacionalni propis na temelju kojega je to rješenje doneseno nije u skladu s Direktivom 2009/72. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev dostavlja potrebna pojašnjenja u pogledu relevantnih činjenica u tom sporu.

27

Kao drugo, valja istaknuti da, sukladno zahtjevu iz članka 94. točke (b) Poslovnika, navedeni zahtjev navodi sadržaj odredaba nacionalnog prava koje se mogu primijeniti u predmetu u glavnom postupku, odnosno onih predvođenih Zakonom br. 235/2012.

28

Kao treće, kad je riječ o zahtjevu spomenutom u članku 94. točki (c) Poslovnika, koji se odnosi, s jedne strane, na razloge koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju Direktive 2009/72 i, s druge strane, na vezu koju uspostavlja između nje i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku, valja utvrditi da sud koji je uputio zahtjev navodi svoje vlastite ocjene pitanja koja ima u odnosu na tumačenju te direktive i, osobito, njezina članka 3. stavaka 1. do 3. i 10., kao i u pogledu veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i navedenog nacionalnog zakonodavstva. Naime, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da taj sud u biti postavlja pitanje o tome poštuje li Zakon br. 235/2012, koji nameće posebni namet, poštovanje obveza i načela iz tih odredaba prava Unije.

29

Naposljetku, što se tiče Komisijinih navoda, dovoljno je podsjetiti da, ako nije očito da tumačenje odredbe prava Unije nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, prigovor neprimjenjivosti te odredbe na predmet u glavnom postupku ne odnosi se na nedopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku, već ulazi u meritum pitanja (vidjeti u tom smislu presudu od 4. srpnja 2019., Kirschstein, C‑393/17, EU:C:2019:563, t. 28.).

30

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

31

Svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2009/72 i, posebno, njezin članak 3. stavke 1. do 3. i 10., kao i načelo nediskriminacije, tumačiti na način na im se protivi nacionalni propis kojim se uvodi posebni namet na prihode, na temelju djelatnosti koje obavljaju kako na nacionalnoj razini, tako i u inozemstvu, poduzeća koja djeluju, na temelju odobrenja koje im je izdalo javno tijelo, u različitim sektorima regulirane djelatnosti, uključujući poduzeća koja su imatelji odobrenja za opskrbu električnom energijom koje je izdalo nadležno nacionalno regulatorno tijelo.

32

Valja, u tom smislu, istaknuti da iz uvodnih izjava 3. do 5. i 7. Direktive 2009/72 proizlazi da joj je cilj, u suštini, uspostava otvorenog i konkurentnog unutarnjeg tržišta električne energije koje potrošačima omogućuje slobodan izbor svojih opskrbljivača i tim opskrbljivačima slobodnu isporuku proizvoda svojim klijentima, stvaranje pravednih pravila tržišnog natjecanja na tom tržištu te osiguravanje sigurnosti opskrbe i borbu protiv klimatskih promjena.

33

Stoga, u skladu s člankom 1. te direktive, njome se uspostavljaju zajednička pravila za proizvodnju, prijenos, distribuciju i opskrbu električne energije, kao i odredbe o zaštiti potrošača, radi poboljšanja i integriranja konkurentnih tržišta električne energije u Uniji. Spomenutom direktivom utvrđuju se pravila koja se odnose na organizaciju i funkcioniranje elektroenergetskog sektora, otvoreni pristup tržištu, kriterije i postupke primjenjive na pozive na dostavu ponuda te izdavanje odobrenja i rad sustava. Njome se također utvrđuju obveze univerzalne usluge i prava potrošača električne energije te se pojašnjavaju zahtjevi tržišnog natjecanja.

34

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2009/72, države članice na temelju svoje institucionalne organizacije i poštujući načelo supsidijarnosti osiguravaju da se, ne dovodeći u pitanje stavak 2. ovog članka, elektroenergetskim poduzećima upravlja u skladu s načelima ove direktive radi postizanja konkurentnog, sigurnog i s aspekta okoliša održivog tržišta električne energije te da između tih poduzeća nema diskriminacije u pogledu prava ili obveza.

35

Osim toga, članak 3. stavci 2., 3. i 10. Direktive 2009/72 imaju za cilj, suštinski, regulirati obveze javnih usluga, univerzalnih usluga, kao i mjere u području ekonomske i socijalne kohezije i zaštite okoliša koje države članice mogu nametnuti poduzećima u elektroenergetskom sektoru.

36

Što se tiče načela nediskriminacije, koje je sastavni dio općih načela prava Unije, iz sudske prakse Suda proizlazi da to načelo treba poštovati nacionalni propis koji ulazi u područje primjene prava Unije ili ga primjenjuje (vidjeti u tom smislu presudu od 7. studenoga 2019., UNESA i dr., C‑80/18 do C‑83/18, EU:C:2019:934, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

37

U ovom slučaju, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, valjda utvrditi da, s obzirom na informacije koje su sadržane u zahtjevu za prethodnu odluku i u spisu koji je podnesen Sudu, i kao što to navodi slovačka vlada u svojim pisanim očitovanjima, Zakon br. 235/2012 kojim se uvodi posebni namet nema za cilj ni regulirati opskrbu električnom energijom ni utvrditi načine organizacije i funkcioniranja tržišta električne energije, ni odrediti prava potrošača u tom području, niti pojasniti obveze u području tržišnog natjecanja.

38

Nasuprot tomu, iz elemenata navedenih kako u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, tako i u pisanim očitovanjima podnesenima Sudu, proizlazi da posebni namet utemeljen tim zakonom ima karakter opće porezne mjere i, konkretnije, izravnog poreza na ukupan prihod poduzeća koja se razvijaju u ekonomskim sektorima obuhvaćenima njome. Naime, u skladu s tim elementima, cilj tog nameta je, kao prvo, u skladu s obrazloženjem Zakona br. 235/2012, postizanje proračunskog cilja u pogledu smanjenja povećanja javnog deficita i borbe protiv ekonomske krize, kao drugo, primjenjuje se na poduzeća koja posluju u sektorima regulirane djelatnosti, odnosno ne samo u sektoru energetike, nego i u brojnim drugim ekonomskim sektorima i, kao treće, ne primjenjuje se na opskrbu električnom energijom kao takvu, nego se primjenjuje na obračun sveobuhvatne dobiti dotičnog reguliranog subjekta.

39

Valja, u tom pogledu, podsjetiti da je, s obzirom na to da je cilj Direktive 2009/72 uspostava unutarnjeg tržišta električne energije, zakonodavac Unije postupao u redovnom zakonodavnom postupku, kao što je onaj iz članka 95. stavka 1. UEZ‑a u kojem se usvajaju mjere za usklađivanje odredaba zakona ili drugih propisa u državama članicama, čiji je cilj uspostava i funkcioniranje unutarnjeg tržišta (presuda od 7. studenoga 2019., UNESA i dr., C‑80/18 do C‑83/18, EU:C:2019:934, t. 49.)

40

Međutim, u skladu s tekstom članka 95. stavka 2. UEZ‑a, stavak 1. tog članka ne primjenjuje se na porezne odredbe (presuda od 7. studenoga 2019., UNESA i dr., C‑80/18 do C‑83/18, EU:C:2019:934, t. 50.)

41

Iz toga proizlazi da, s obzirom na to da Direktiva 2009/72 ne čini mjeru usklađivanja poreznih odredaba država članica, njezine odredbe i, posebno, njezin članak 3. stavci 1. do 3. i 10., ne primjenjuju se na nacionalni propis, kao što je onaj u glavnom postupku, kojim se uvodi poseban namet na prihod poduzeća iz tog propisa (vidjeti, po analogiji, presudu od 7. studenoga 2019., UNESA i dr., C‑80/18 do C‑83/18, EU:C:2019:934, t. 51.).

42

Budući da je Direktiva 2009/72 jedini akt prava Unije čije tumačenje traži sud koji je uputio zahtjev i da iz spisa podnesenog Sudu ne proizlazi da bi neka druga odredba prava Unije bila primjenjiva na spor u glavnom postupku, valja utvrditi da, u skladu sa sudskom praksom iz točke 36. ove presude, Sud ne može ispitati posebni namet s obzirom na načelo nediskriminacije.

43

Stoga, iz svih prethodno navedenih razmatranja proizlazi da Direktivu 2009/72 i, posebno, njezin članak 3. stavke 1. do 3. i 10., treba tumačiti na način na im se ne protivi nacionalni propis kojim se uvodi posebni namet na prihode, na temelju djelatnosti koje obavljaju kako na nacionalnoj razini, tako i u inozemstvu, poduzeća koja djeluju, na temelju odobrenja koje im je izdalo javno tijelo, u različitim sektorima regulirane djelatnosti, uključujući poduzeća koja su imatelji odobrenja za opskrbu električnom energijom koje je izdalo nadležno nacionalno regulatorno tijelo.

44

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Direktivu 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ te, posebno, njezin članak 3. stavke 1. do 3. i 10., treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se uvodi posebni namet na prihode, na temelju djelatnosti koje obavljaju kako na nacionalnoj razini, tako i u inozemstvu, poduzeća koja djeluju, na temelju odobrenja koje im je izdalo javno tijelo, u različitim sektorima regulirane djelatnosti, uključujući poduzeća koja su imatelji odobrenja za opskrbu električnom energijom koje je izdalo nadležno nacionalno regulatorno tijelo.