1.

Stečajni upravitelj društva PPUB Janson sp.j. (u daljnjem tekstu: društvo PPUB), poljskog društva nad kojim je u Poljskoj pokrenut stečajni postupak, pred švedskim sudovima tražio je od švedskog društva CeDe Group AB (u daljnjem tekstu: društvo CeDe) isplatu za robu isporučenu na temelju postojećeg ugovora između društva PPUB i društva CeDe, na koji se primjenjuje švedsko pravo. U tijeku tih postupaka društvo CeDe tražilo je kompenzaciju duga u višem iznosu koji mu je dugovalo društvo PPUB. Stečajni upravitelj već je odbio zahtjev za kompenzaciju u okviru poljskih odredaba o stečajnom postupku. U tijeku postupka pred švedskim sudovima stečajni upravitelj društva PPUB ustupio je tražbinu protiv društva CeDe drugom društvu, KAN sp. z o.o. (u daljnjem tekstu: društvo KAN), koje je nakon toga postalo insolventno. Međutim, stečajni upravitelj društva KAN odbio je preuzeti tražbinu o kojoj je riječ, što je rezultiralo time da je društvo KAN (u stečaju) sada stranka u sporu.

2.

Högsta domstolen (Vrhovni sud, Švedska) ima dvojbe oko prava koje se primjenjuje na takav zahtjev za kompenzaciju. Društvo KAN pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdilo je da na zahtjev za kompenzaciju treba primijeniti poljsko pravo, dok je društvo CeDe smatralo da treba primijeniti švedsko pravo.

3.

Ovaj predmet Sudu daje priliku da protumači posebne odredbe o mjerodavnom pravu sadržane u Uredbi (EZ) br. 1346/2000 o stečajnom postupku ( 2 ) i njihov odnos prema općem sustavu prava koje se primjenjuje na ugovorne obveze ( 3 ). Koje pravo se primjenjuje na zahtjev za kompenzaciju prema insolventnom društvu u kontekstu postupka pokrenutog tužbom radi isplate koju je podnio stečajni upravitelj tog društva?

4.

U skladu s člankom 17. Uredbe Rim I, pod naslovom „Prijeboj”: „Kad ugovorne stranke ne dogovore pravo prijeboja, na prijeboj se primjenjuje ono pravo koje se primjenjuje na tražbinu u pogledu koje dolazi do prijeboja.”

5.

Uvodne izjave 23. i 24. Uredbe o stečajnom postupku glase kako slijedi:

6.

Prema uvodnoj izjavi 26. Uredbe o stečajnom postupku: „Čak i ako prema propisima države u kojoj se pokreće postupak nije dozvoljena kompenzacija, vjerovnik bi ipak trebao imati pravo na kompenzaciju ako je to moguće prema propisima koji važe za tražbinu insolventnog dužnika. Na taj način, kompenzacija služi kao jamstvo na temelju zakonskih odredaba na koje se vjerovnik kojega se to tiče može osloniti u vrijeme kada nastaje tražbina.”

7.

Članak 4. Uredbe o stečajnom postupku, pod naslovom „Pravo koje se primjenjuje”, propisuje:

„1.   Ako ova Uredba ne propisuje drugačije, pravo koje važi za stečajne postupke i njihove posljedice jest ono države članice na čijem državnom području su takvi postupci pokrenuti, a koja se u daljnjem tekstu navodi kao, država u kojoj je pokrenut postupak’.

2.   Pravom države u kojoj se pokreću postupci utvrđuju se uvjeti za pokretanje takvih postupaka, njihovo vođenje i njihovo okončanje. Posebno se utvrđuje sljedeće:

…

…”

8.

U skladu s člankom 6. Uredbe o stečajnom postupku, pod naslovom „Kompenzacija”:

„1.   Pokretanje stečajnog postupka ne utječe na pravo vjerovnika da zahtijeva kompenzaciju svojih tražbina s tražbinama dužnika ako je dopuštena mjerodavnim pravom za tražbinu insolventnog dužnika.

2.   Stavak 1. ne onemogućava ništavost, pobojnost ili nemogućnost izvršenja pravnih radnji iz članka 4. stavka 2. točke (m).”

9.

Dana 9. lipnja 2010. PPUB, društvo sa sjedištem u Poljskoj, sklopilo je ugovor o isporuci robe s društvom CeDe, sa sjedištem u Švedskoj. Ugovorom je određeno da će se na sve sporove oko njegova tumačenja primjenjivati švedsko pravo.

10.

Krajem siječnja 2011. u Poljskoj je pokrenut stečajni postupak nad društvom PPUB. U srpnju iste godine stečajni upravitelj imenovan u tom stečajnom postupku podnio je zahtjev za izdavanje europskog platnog naloga ( 4 ) protiv društva CeDe pred Kronofogdemyndighetenom (Tijelo za ovrhe, Švedska) s obzirom na to da je društvo CeDe dugovalo 1532489 švedskih kruna, s kamatama, za robu koju je društvo PPUB isporučilo na temelju sklopljenog ugovora.

11.

Predmet je naposljetku dodijeljen Malmö tingsrättu (Prvostupanjski sud u Malmöu, Švedska). Društvo CeDe osporavalo je tražbinu društva PPUB zatraživši kompenzaciju za iznos koji prelazi iznos koji je potraživalo društvo PPUB. Društvo CeDe tvrdi da taj dug odgovara kompenzaciji u pogledu neispunjenih isporuka i nedostataka robe koju je društvo PPUB isporučilo. Društvo CeDe tvrdi da je pravo na kompenzaciju nastalo prije nego što je pokrenut stečajni postupak nad društvom PPUB.

12.

Iz podataka koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je stečajni upravitelj društva PPUB odbio kompenzaciju koju je zatražilo društvo CeDe u okviru stečajnog postupka u Poljskoj.

13.

Pred Malmö tingsrättom (Prvostupanjski sud u Malmöu) stečajni upravitelj društva PPUB tvrdio je da se pravo na kompenzaciju treba razmatrati u skladu s poljskim pravom na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe o stečajnom postupku. Prema toj odredbi, ako ta uredba ne propisuje drugačije, pravo koje vrijedi za stečajne postupke i njihove posljedice jest ono države članice na čijem državnom području su takvi postupci pokrenuti (pravo države u kojoj je pokrenut postupak ili lex concursus). Prema stečajnom upravitelju, iz članka 4. stavka 2. točke (d) Uredbe o stečajnom postupku proizlazi da, u svakom slučaju, prema lex concursus treba određivati uvjete pod kojima se može pozvati na kompenzaciju. Naime, članak 6. stavak 1. te uredbe, koji propisuje da stečajni postupak ne utječe na pravo vjerovnika da zahtijeva kompenzaciju svojih tražbina s tražbinama dužnika ako je dopuštena mjerodavnim pravom za tražbinu insolventnog dužnika, primjenjuje se samo ako kompenzacija nije dopuštena u pravu države u kojoj je pokrenut stečajni postupak. Stoga se, prema mišljenju stečajnog upravitelja, ta odredba ne primjenjuje na slučaj o kojem je riječ u glavnom postupku s obzirom na to da poljsko pravo dopušta kompenzaciju.

14.

Nasuprot tomu, društvo CeDe smatralo je da kompenzaciju treba razmatrati na temelju švedskog prava. Kao prvo, istaknulo je da se tužba stečajnog upravitelja odnosi na tražbinu koja proizlazi iz ugovora između društava CeDe i PPUB, koji uključuje odredbu o izboru mjerodavnog prava prema kojoj na sve sporove oko njegova tumačenja treba primijeniti švedsko pravo. To znači da se švedsko pravo primjenjuje na temelju članka 3. stavka 1. Uredbe Rim I. Nadalje, društvo CeDe smatralo je da, ako se stranke nisu složile oko prava na kompenzaciju, na to pitanje treba primijeniti pravo koje se primjenjuje na tražbinu u pogledu koje se traži kompenzacija u skladu s člankom 17. Uredbe Rim I.

15.

Kao drugo, društvo CeDe tvrdilo je da članak 6. stavak 1. Uredbe o stečajnom postupku podrazumijeva da stečajni postupak ne utječe na pravo na kompenzaciju ako je kompenzacija dopuštena prema pravu mjerodavnom za dužnikovu tražbinu. Budući da se, prema mišljenju društva CeDe, na tražbinu stečajnog upravitelja primjenjuje švedsko pravo, pitanje kompenzacije također treba razmatrati u skladu sa švedskim pravom.

16.

Malmö tingsrätt (Prvostupanjski sud u Malmöu) utvrdio je da se, u skladu s općim pravilom iz članka 4. Uredbe o stečajnom postupku, ne može smatrati da poljsko pravo ograničava ili zabranjuje kompenzaciju. Stoga je utvrdio da se iznimka predviđena člankom 6. stavkom 1. te uredbe ne primjenjuje i da se u glavnom postupku treba primijeniti poljsko pravo.

17.

Ta presuda potvrđena je u postupku po žalbi pred Hovrättenom över Skåne och Blekinge (Žalbeni sud regija Skåne i Blekinge, Švedska) s obrazloženjem, među ostalim, da nema temelja za odstupanje od općeg pravila lex concursus iz članka 4. stavka 1. Uredbe o stečajnom postupku. Činjenica da stečajni upravitelj nije prihvatio zahtjev društva CeDe za kompenzaciju nije izmijenila to utvrđenje.

18.

U tijeku postupka pred Hovrättenom över Skåne och Blekinge (Žalbeni sud regija Skåne i Blekinge) stečajni upravitelj društva PPUB ustupio je glavnu tražbinu društvu KAN, sa sjedištem u Poljskoj, koje je stupilo u postupak umjesto stečajnog upravitelja.

19.

Društvo CeDe je protiv presude Hovrättena över Skåne och Blekinge (Žalbeni sud regija Skåne i Blekinge) podnijelo žalbu Högsta domstolenu (Vrhovni sud). Ono je tvrdilo da se na zahtjev za kompenzaciju treba primijeniti švedsko pravo. Društvo KAN smatralo je da presudu Hovrättena över Skåne och Blekingea (Žalbeni sud regija Skåne i Blekinge) ne treba mijenjati.

20.

U tijeku postupka pred Högsta domstolenom (Vrhovni sud) društvo KAN postalo je insolventno. Stečajni upravitelj u tom stečajnom postupku odlučio je da dužnikova tražbina prema društvu CeDe ne ulazi u stečajnu masu. Tako je sad stranka u postupku društvo KAN, a ne stečajna masa.

21.

U tim okolnostima Högsta domstolen (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

22.

Europska komisija i španjolska vlada podnijele su pisana očitovanja u ovom predmetu.

23.

Ovo je mišljenje strukturirano na sljedeći način. Započet ću s prvim prethodnim pitanjem, zaključujući da se članak 4. Uredbe o stečajnom postupku ne primjenjuje na tražbinu stečajnog upravitelja društva PPUB protiv društva CeDe (u daljnjem tekstu: glavna tražbina) (A). Stoga nije potrebno odgovoriti na drugo i treće pitanje. Nadalje, objasnit ću zašto je, nakon ustupanja glavne tražbine društvu KAN, četvrto i peto pitanje postalo hipotetsko i stoga nedopušteno (B). Ipak, kratko ću se osvrnuti na materiju tih pitanja kako bih pomogao Sudu u slučaju da ta pitanja bude smatrao dopuštenima (C).

24.

Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem pita Sud primjenjuje li se članak 4. Uredbe o stečajnom postupku na tužbu koju je podnio stečajni upravitelj društva PPUB. Ako je odgovor potvrdan, drugo i treće pitanje bave se potencijalnim implikacijama činjenice da je ta tražbina prešla na drugu pravnu osobu (KAN) i da je ta pravna osoba naknadno postala insolventna.

25.

Međutim, točan doseg prvog pitanja nije posve jasan, što proizlazi iz različitog tumačenja tog pitanja među strankama koje su podnijele pisana očitovanja.

26.

Prema shvaćanju Komisije, prvo pitanje odnosi se na vremenski doseg članka 4. Uredbe o stečajnom postupku. Stoga se njezina očitovanja bave pitanjem primjenjuje li se ta odredba na tražbinu koja proizlazi iz ugovora koji je sklopljen prije otvaranja stečajnog postupka? Komisija zaključuje da se primjenjuje.

27.

Španjolska vlada zajedno razmatra prvo, četvrto i peto pitanje. U odnosu na prvo pitanje ta vlada tvrdi da, ako se lex concursus primjenjuje na pretpostavke za kompenzaciju, lex concursus treba primijeniti na tužbu koju je podnio stečajni upravitelj.

28.

Iako se načelno slažem s Komisijinim pogledima na vremenski doseg članka 4. Uredbe o stečajnom postupku, prvo pitanje shvaćam šire.

29.

Uistinu, sud koji je uputio zahtjev pita odnose li se pravila o pravu koje se primjenjuje, sadržana u članku 4. Uredbe o stečajnom postupku, na tužbu kakvu je stečajni upravitelj društva PPUB podnio pred švedskim sudovima.

30.

Što se u tom smislu smatra „tužbom”? Kao prvo, pitanje se može shvatiti tako kao da se odnosi na to može li se članak 4. Uredbe o stečajnom postupku primijeniti na glavnu (izvorno ugovornu) tražbinu stečajnog upravitelja društva PPUB, na kojoj se temelji njegova tužba. Kao drugo, pitanje se može shvatiti tako kao da se odnosi na mogućnost da se članak 4. Uredbe o stečajnom postupku primijeni na neke (druge) aspekte postupka pokrenutog tužbom stečajnog upravitelja, kao što je zahtjev za kompenzaciju.

31.

Počevši od prvog (i naravno uvjerljivijeg) shvaćanja prvog pitanja, na početku treba istaknuti da je glavna tražbina koja je predmet izvorne tužbe koju je podnio stečajni upravitelj društva PPUB tražbina radi isplate koja proizlazi iz ugovornog odnosa između društava PPUB i CeDe. Stoga, osim činjenice da ju je istaknuo stečajni upravitelj društva PPUB, tu tražbinu ništa ne povezuje sa stečajnim postupkom i njegovim učincima, u smislu članka 4. stavka 1. Uredbe o stečajnom postupku.

32.

U odluci kojom je uputio zahtjev nacionalni sud posebice pita za sudsku praksu ovog suda koja se tiče tumačenja članka 3. Uredbe o stečajnom postupku, u pogledu nadležnosti za stečajni postupak. Prema toj sudskoj praksi, članak 3. stavak 1. Uredbe o stečajnom postupku dodjeljuje nadležnost samo u odnosu na one tražbine koje izravno proizlaze iz stečajnog postupka i usko su povezane s njim. Odlučujući kriterij u tom smislu „nije postupovni kontekst u kojemu je podnesena tužba, nego pravna osnova tužbe. U skladu s tim pristupom, mora se utvrditi imaju li pravo ili obveza koji čine temelj za tužbu izvor u općim odredbama građanskog i trgovačkog prava ili posebnim odredbama karakterističnim za stečajni postupak” ( 5 ).

33.

Točno je da nakon tumačenja članka 3. u vezi s člankom 4. Uredbe o stečajnom postupku postaje očito da ta uredba teži usklađivanju sudova s međunarodnom nadležnošću i prava koje se primjenjuje na stečajne postupke ( 6 ). Čak i ako se ne dvoji oko tog općeg pravila, mora se napomenuti da ne mora uvijek doći do preklapanja iusa i foruma, s obzirom na to da se odredbe iz Uredbe o stečajnom postupku o pravu koje se primjenjuje odnose i na postupak koji se ne kategorizira kao stečajni postupak. Također, budući da je članak 3. stavak 1. Uredbe o stečajnom postupku ograničen na pitanje nadležnosti za pokretanje stečajnog postupka, članak 4. stavak 1. ima šire značenje, upućujući na pravo koje se primjenjuje na stečajni postupak i njegove učinke.

34.

Treba stoga jasno napomenuti da se sudska praksa Suda u vezi s tumačenjem članka 3. Uredbe o stečajnom postupku ne može automatski u svim svojim aspektima prenijeti na tumačenje članka 4. te uredbe. Zadnja odredba ima širi doseg.

35.

Kad smo to razjasnili, na pitanje primjenjuje li se članak 4. Uredbe o stečajnom postupku na glavnu tražbinu u konkretnom slučaju mora se odgovoriti imajući na umu specifični sadržaj te odredbe. Članak 4. Uredbe o stečajnom postupku sadržava opće pravilo o određivanju prava koje se primjenjuje na „stečajni postupak i njegove učinke”. To je pravo, u skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe, osim ako nije u toj uredbi drukčije određeno, pravo države članice na čijem području je pokrenut stečajni postupak (lex concursus). Nadalje, članak 4. stavak 2. Uredbe sadržava „netaksativni popis pitanja u postupku koja su uređena pravom države u kojoj je pokrenut postupak” ( 7 ), što uključuje, među ostalim, „pretpostavke za kompenzaciju” (članak 4. stavak 2. točka (d)) i „učinke stečajnog postupka po važeće ugovore gdje je dužnik jedna od stranaka” (članak 4. stavak 2. točka (e)).

36.

Činjenica da članak 4. stavak 2. Uredbe o stečajnom postupku upućuje na pretpostavke za kompenzaciju i na učinke stečaja na važeće ugovore prema mojem mišljenju ne znači da bilo koja tražbina koja se odnosi na ugovor, ako je ugovorna stranka predmet stečajnog postupka (i/ili se zahtijeva kompenzacija protiv te ugovorne stranke), automatski potpada pod koncept „stečajnog postupka i njegovih učinaka” za potrebe utvrđivanja koja odredba određuje pravo koje se primjenjuje. Sama činjenica da je tužbu podnio stečajni upravitelj, prema mojem mišljenju, ne mijenja taj zaključak ( 8 ).

37.

U slučaju kao što je ovaj jasno je vidljivo zašto bi svaki drugi zaključak vodio do nepredvidljivih ili čak bizarnih rezultata. Pravo kojim se uređuje ugovorna tražbina ne samo da bi se razlikovalo od onog koje su ugovorile stranke, nego bi se višekratno mijenjalo, zbog naknadnih ustupa i/ili zbog vođenja stečajnih postupaka protiv samih ustupatelja. Sve takve izmjene primjenjivog prava ne samo da bi se temeljile na događajima koji su nastali nakon sklapanja ugovora i izbora primjenjivog prava, nego bi uglavnom bile nepovezane s ugovorom. Osim toga, sve navedeno moglo bi se događati dok je u tijeku postupak pred istim sudom.

38.

U tim okolnostima, mišljenja sam da članak 4. Uredbe o stečajnom postupku treba tumačiti tako da se ne primjenjuje na određivanje prava koje se primjenjuje na glavnu tražbinu koja je predmet tužbe koju sudu države članice podnosi stečajni upravitelj društva koje je predmet stečajnog postupka u drugoj državi članici ako se tom tužbom od drugog društva traži isplata koja proizlazi iz ugovornih obveza preuzetih prije otvaranja stečajnog postupka.

39.

S obzirom na dani odgovor nije nužno odgovoriti na drugo i treće pitanje suda koji je uputio zahtjev. Međutim, u mjeri u kojoj su ta pitanja relevantna u kontekstu ocjene dopuštenosti četvrtog i petog pitanja, u odjeljku B ovog mišljenja ispitat ću posljedice ustupa glavne tražbine društva PPUB društvu KAN i naknadne insolventnosti drugog društva.

40.

Konačno, kao što je istaknuto u točki 30. ovog mišljenja, moguće je drukčije shvatiti prvo pitanje. Prema tom shvaćanju, prvo pitanje odnosi se na mogućnost utvrđenja da se članak 4. Uredbe o stečajnom postupku odnosi na određene aspekte postupka koji je pokrenut tužbom stečajnog upravitelja, kao što je zahtjev za kompenzaciju. Stoga, prema tom tumačenju, prvo se pitanje ne bi odnosilo (samo ili uopće) na promjenu prava koje se primjenjuje na glavnu ugovornu tražbinu, nego moguće (i) na promjenu drugih elemenata tužbe.

41.

Ako je takvo shvaćanje prvog pitanja pravilno, tada bi se prvo pitanje zapravo preklapalo sa sadržajem četvrtog pitanja, kojem ću se posvetiti u odjeljku C.1 ovog mišljenja. Ovdje je dovoljno reći da, načelno, činjenica da glavni postupak sam po sebi nije stečajni postupak ne isključuje da se članak 4. Uredbe o stečajnom postupku može primijeniti na određene aspekte tog postupka.

42.

Ta odredba određuje pravo koje se primjenjuje na stečajni postupak i njegove učinke. Činjenica da je pokrenut stečajni postupak u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe o stečajnom postupku znači da se promijenio status jedne od stranaka. To, naravno, može imati posljedice (i u tom smislu proizvesti učinke) u drugom postupku. To proizlazi iz članka 4. stavka 2. Uredbe o stečajnom postupku kada upućuje na učinke koje stečajni postupak može imati na drugi postupak, kao na „postupke pokrenute od strane pojedinačnih vjerovnika, s izuzetkom parnica u tijeku” ( 9 ). Sudska praksa pruža daljnje primjere u tom smislu. Primjerice, u predmetu Senior Home pitanje prava koje se primjenjuje (posebice tumačenje članka 5. Uredbe o stečajnom postupku, o stvarnim pravima trećih) pojavilo se izvan stečajnog postupka (i države članice u kojoj je otvoren stečajni postupak) ( 10 ).

43.

Četvrtim pitanjem pita se, u biti, je li kompenzacija koju zahtijeva društvo CeDe protiv tražbine radi isplate koju je istaknuo stečajni upravitelj društva PPUB i koja proizlazi iz istog ugovora uređena člankom 4. stavkom 2. točkom (d) Uredbe o stečajnom postupku.

44.

Stoga to pitanje pretpostavlja da se radi o kompenzaciji protiv tražbine koju je istaknuo stečajni upravitelj društva koje je predmet stečajnog postupka. Međutim, kako sud koji je uputio zahtjev pojašnjava u zahtjevu za prethodnu odluku, glavna tražbina, koju je izvorno istaknuo stečajni upravitelj društva PPUB, u međuvremenu je ustupljena. Stoga se zahtjev za kompenzaciju sada ističe u okviru postupka između društava CeDe i KAN.

45.

Pitanje ustupanja, koje je sud koji je uputio zahtjev postavio u drugom pitanju u odnosu na glavnu tražbinu ( 11 ), relevantno je za ocjenu četvrtog i petog pitanja, koja se odnose na mogućnost primjene članaka 4. i 6. Uredbe o stečajnom postupku na zahtjev za kompenzaciju.

46.

Kako Komisija pravilno ističe, ustupanje glavne tražbine dovodi do dvojbe treba li odgovoriti na četvrto i peto pitanje. Doista, kako je spomenuto u točki 35. ovog mišljenja, odredbe Uredbe o stečajnom postupku o pravu koje se primjenjuje i posebice članak 4. te uredbe primjenjuju se na pitanja koja se odnose na stečajni postupak sam po sebi i na njegove učinke, kako je dodatno pojašnjeno u drugom stavku te odredbe.

47.

Imajući to u vidu, ustupanje tražbine insolventnog društva kao što je PPUB (ili njegova stečajnog upravitelja) trećoj strani (prvobitno solventnoj) znači da stečajni postupak više u tom smislu neće proizvoditi nikakve učinke u tom pogledu. Stoga, bez obzira na mogući doseg tumačenja tog izraza, ne vidim, u skladu s odgovorom koji je predložila Komisija u odnosu na drugo pitanje u vezi s ustupom tražbine, kako odredbe Uredbe o stečajnom postupku koje se odnose na pravo koje se primjenjuje, uključujući članak 4. stavak 2. točku (d) i članak 6. stavak 1., ikako mogu poslužiti rješenju predmeta o kojem je riječ u glavnom postupku s obzirom na to da, zbog ustupa, tražbina više nije povezana sa stečajnim postupkom.

48.

Naknadna insolventnost novog vjerovnika (društva KAN) u konkretnom slučaju ne utječe na taj zaključak. Prema podacima koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, stečajni upravitelj u stečajnom postupku koji se provodi nad društvom KAN nije preuzeo tražbinu društva KAN protiv društva CeDe, što ima za posljedicu to da društvo KAN u postupku pred sudom koji je uputio zahtjev djeluje u svoje ime. To znači da ta tražbina nije postala dio druge stečajne mase i da ne može utjecati na stečajnu masu društva KAN kojom upravlja njezin stečajni upravitelj. U skladu s navedenim, čini se da nijedan otvoreni stečajni postupak više ne utječe na predmetni zahtjev za kompenzaciju i da je on stoga izvan dosega Uredbe o stečajnom postupku.

49.

Imajući to na umu, bez obzira na to bi li zahtjev za kompenzaciju društva CeDe isprva ulazio u doseg članka 4. stavka 2. točke (d) Uredbe o stečajnom postupku ( 12 ), treba zaključiti da, zbog ustupanja glavne tražbine društva PPUB društvu KAN, stečajni postupak više nema utjecaja na zahtjev za kompenzaciju društva CeDe. Stoga ne vidim kako bi bilo koji odgovor Suda na četvrto pitanje mogao pomoći nacionalnom sudu kod donošenja odluke u glavnom postupku. Četvrto pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, u dijelu koji se odnosi na mogućnost primjene članka 4. stavka 2. točke (d) Uredbe o stečajnom postupku na zahtjev za kompenzaciju povodom tužbe koju je podnio stečajni upravitelj društva PPUB, treba smatrati hipotetskim i stoga nedopuštenim ( 13 ).

50.

Isto vrijedi za peto pitanje suda koji je uputio zahtjev, kojim se pita o odnosu između članka 4. stavka 2. točke (d) i članka 6. stavka 1. Uredbe o stečajnom postupku i o posebnim slučajevima u kojima bi se primjenjivao navedeni članak 6. stavak 1.

51.

Slijedom navedenog, četvrto i peto pitanje u konkretnom slučaju je hipotetsko i stoga nedopušteno.

52.

Kako bih pomogao Sudu, ako dođe do drukčijeg zaključka o dopuštenosti četvrtog i petog pitanja, u preostalom dijelu ovog mišljenja iznijet ću kratak osvrt na materijalna pitanja postavljena u njima. Međutim, moram istaknuti da odluka kojom se upućuje prethodno pitanje nudi prilično manjkav činjenični i pravni okvir. Zato je moja alternativna analiza nužno kratka i apstraktna jer mi točna priroda problema pred nacionalnim sudom nije posve jasna.

53.

Četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita je li kompenzacija koju je društvo CeDe zahtijevalo u odnosu na tražbinu stečajnog upravitelja društva PPUB uređena člankom 4. stavkom 2. točkom (d) Uredbe o stečajnom postupku.

54.

Na početku treba istaknuti da, iako članak 4. Uredbe o stečajnom postupku (kako je pojašnjeno u odgovoru na prvo pitanje) ne uređuje pravo koje se primjenjuje na glavnu tražbinu, to ne isključuje, kao što je navedeno u točkama 41. i 42. ovog mišljenja, to da se ta odredba ne bi mogla primjenjivati na neke druge elemente tog postupka, uključujući mogućnost i pretpostavke za podnošenje zahtjeva za kompenzaciju. Naravno da stečajni postupak može utjecati na mogućnost podnošenja zahtjeva za takvu kompenzaciju protiv insolventne stranke.

55.

Članak 4. Uredbe o stečajnom postupku je lex specialis u odnosu na opće pravilo iz članka 17. Uredbe Rim I ( 14 ) prema kojem, „kad ugovorne stranke ne dogovore pravo prijeboja, na prijeboj se primjenjuje ono pravo koje se primjenjuje na tražbinu u pogledu koje dolazi do prijeboja.”

56.

Zbog toga, čak i ako se na glavnu tražbinu primjenjuje pravo države članice, moguće je da se, primjenom posebnog pravila iz članka 4. Uredbe o stečajnom postupku, na kompenzaciju primjenjuje pravo druge države članice.

57.

Stoga, čak i ako iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se četvrto pitanje postavlja samo u slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje (to jest ako je članak 4. moguće primijeniti na glavnu tražbinu), ne slažem se sa stajalištem da je sudbina kompenzacije nužno jednaka sudbini glavne tražbine.

58.

Nakon što je to pojašnjeno, treba još točno utvrditi doseg četvrtog pitanja. Naime, zbog zahtjeva koji je društvo CeDe istaknulo protiv glavne tražbine nacionalni sud mora utvrditi (i) materijalnu osnovanost tražbine u odnosu na neizvršenje ugovora i (ii) pretpostavke za kompenzaciju. Ta druga stavka može se odnositi na razna pitanja, ovisno o tome razlikuje li nacionalni sustav uvjete za ostvarivanje prava na kompenzaciju i za podnošenje zahtjeva za nju u skladu s pravilima o stečajnom postupku. Dok je jasno da se članak 4. stavak 2. točka (d) ne odnosi na pitanje možebitne materijalne osnovanosti iz točke (i) ( 15 ), koja će se utvrđivati prema pravu koje se u skladu sa sporazumom stranaka primjenjuje na ugovor, nije na prvi pogled jasno koji su aspekti točke (ii) uređeni člankom 4. stavkom 2. točkom (d) te uredbe.

59.

Izričaj članka 4. stavka 2. točke (d) Uredbe o stečajnom postupku u tom pogledu prilično je nejasan. Čini se da neke jezične verzije impliciraju da se tom odredbom uređuju uvjeti pod kojima se može „zahtijevati” kompenzacija (iz čega proizlazi mogućnost da se zahtijeva u stečajnom postupku) ( 16 ), dok druge jezične verzije samo spominju pretpostavke za kompenzaciju ( 17 ), što se može shvatiti tako da također uključuju materijalne uvjete za kompenzaciju.

60.

Ta nesigurnost potaknula je teorijsku raspravu o tumačenju članka 4. stavka 2. točke (d) Uredbe o stečajnom postupku. Čini se da postoje tri pristupa tom pitanju. Prema prvom tumačenju postojanje prava na kompenzaciju prethodno je pitanje, uređeno pravom koje se primjenjuje na glavnu tražbinu i u tom se slučaju članak 4. stavak 2. točka (d) primjenjuje samo na proceduralnu mogućnost zahtijevanja kompenzacije u stečajnom postupku. Prema drugom tumačenju članak 4. stavak 2. točka (d) uređuje pravo koje se primjenjuje na samo pravo na kompenzaciju. Prema trećem tumačenju specifično područje primjene članka 4. stavka 2. točke (d) ovisi o lex concursus. Prema njemu članak 4. stavak 2. točka (d) ostaje neutralan i ne daje prednost nijednom nacionalnom sustavu ( 18 ).

61.

To pitanje treba ocjenjivati imajući na umu posebnu prirodu kompenzacije. Kao što je naveo Sud, kompenzacija „istovremeno gasi dvije uzajamne obveze koje postoje između dvije osobe” ( 19 ). Istodobno i za obje stranke predstavlja sredstvo plaćanja (ispunjenje obveze) i izvršenja: zahtijevanjem kompenzacije jedna stranka prisiljava svojeg dužnika na plaćanje ( 20 ). To znači da u stečajnom postupku kompenzacije izravno utječu na načelo par conditio creditorum jer vjerovnici koji imaju zahtjeve za kompenzaciju potpuno ispunjenje svojih tražbina mogu ostvariti izvan stečajnog postupka. Uzevši to u obzir, nacionalni pravni sustavi različitih država članica zauzeli su različita, a nekad i suprotna stajališta o pitanju kompenzacije kod stečaja, bilo da štite individualnog vjerovnika (tretirajući kompenzaciju kao jamstvo) ili sve vjerovnike insolventnog dužnika (ograničavajući kompenzaciju pozivanjem na načelo pari passu) ( 21 ).

62.

Uzimajući u obzir oba različita pravna okvira za kompenzaciju u okviru stečaja u različitim državama članicama i različite razloge na kojima se temelje ti sustavi, smatram da je navedeni treći pristup razumniji u praktičnom smislu. Konkretni doseg članka 4. u pogledu kompenzacije proizlazi iz zajedničkog tumačenja stavaka 1. i 2. članka 4. Uredbe o stečajnom postupku. Dok članak 4. stavak 1. te uredbe utvrđuje opće pravilo da se pravo koje se primjenjuje na stečajni postupak i na njegove učinke određuje prema lex concursus, članak 4. stavak 2. sadržava netaksativan popis tih učinaka, koji uključuje, inter alia, „(d) pretpostavke za kompenzaciju”. To upućuje na to da se, kad god lex concursus određuje da stečaj proizvodi neke učinke na kompenzacije, on na njih i primjenjuje. Stoga je, u nacionalnim sustavima u kojima je kompenzacija učinak samog stečaja, ona obuhvaćena člankom 4. Uredbe.

63.

S obzirom na navedeno Sudu ipak ne bih savjetovao da o tom pitanju zauzme stajalište u kontekstu ovog predmeta. Problemi koje otvaraju četvrto i peto pitanje još su dublji. Oni zaslužuju primjerenu i potpuno informiranu pravnu raspravu, a ne usputni navod u situaciji kad su nejasne činjenice na kojima se temelje postavljena pitanja kao i relevantnost tih pitanja.

64.

Petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži pojašnjenje značenja članka 6. stavka 1. Uredbe o stečajnom postupku. Nacionalni sud dvoji oko točnog dosega članka 6. stavka 1. Uredbe o stečajnom postupku: primjenjuje li se samo ako kompenzacija nije moguća prema lex concursus? Primjenjuje li se i ako postoje određene razlike u mogućnosti kompenzacije prema lex concursus i prema pravu koje se primjenjuje na glavnu tražbinu? Primjenjuje li se i kada ne postoje pravne razlike, ali je kompenzacija odbijena u državi članici u kojoj je pokrenut postupak?

65.

Članak 6. Uredbe o stečajnom postupku odraz je modela „ublažene univerzalnosti” Uredbe o stečajnom postupku, prema kojem „s jedne strane, pravo koje se primjenjuje na glavni stečajni postupak i njegove učinke, pravo je države članice na čijem je državnom području pokrenut postupak dok, s druge strane, navedena uredba predviđa nekoliko iznimaka od tog pravila” ( 22 ). Kako je istaknuto u uvodnoj izjavi 24. Uredbe o stečajnom postupku, utvrđivanjem niza iznimaka od općeg pravila želi se zaštititi otvaranje postupka, zaštita podataka i pravna sigurnost u državama članicama u kojima nisu pokrenuti postupci.

66.

Posebni razlog za iznimku u vezi s kompenzacijom dodatno je pojašnjen u uvodnoj izjavi 26. Uredbe o stečajnom postupku, prema kojoj je članak 6. te uredbe predviđen za situacije u kojima kompenzacija nije dopuštena prema lex concursus. U takvim okolnostima vjerovnik bi ipak trebao imati „pravo na kompenzaciju ako je to moguće prema propisima koji važe za tražbinu insolventnog dužnika”. Ta uvodna izjava dodatno pojašnjava razlog za tu iznimku: kompenzacije služe „kao jamstvo na temelju zakonskih odredaba na koje se vjerovnik kojega se to tiče može osloniti u vrijeme kada nastaje tražbina”.

67.

Stoga iz doslovnog i sustavnog tumačenja proizlazi da članak 6. Uredbe o stečajnom postupku (kao i druge posebne odredbe, kakav je članak 5.) predstavlja iznimku u odnosu na članak 4. te uredbe. Zapravo, članak 6. stavak 1. Uredbe o stečajnom postupku „ispravlja” opće pravilo iz članka 4. (koje utvrđuje opće pravilo lex concursus) da bi zaštitilo pravnu sigurnost vjerovnika koji bi imali pravo na kompenzaciju prema pravu koje se primjenjuje na tražbinu insolventnog dužnika ( 23 ).

68.

U tom smislu, pitanje suda koji je uputio zahtjev zahvaća u pitanje treba li „nedopuštenost” kompenzacije prema lex concursus u skladu s člankom 4. Uredbe o stečajnom postupku procjenjivati konkretno ili apstraktno, da bi se mogla primijeniti iznimka propisana člankom 6. stavkom 1. te uredbe.

69.

Sud koji je uputio zahtjev navodi tri moguća tumačenja: članak 6. može se tumačiti tako da se primjenjuje (a) ako zahtjevi za kompenzaciju nisu dopušteni prema lex concursus ili (b) ako su dopušteni pod različitim pretpostavkama ili čak (c) ako, nakon ispunjenja pretpostavki za kompenzaciju – koje mogu biti istovjetne – kompenzacija nije dopuštena u konkretnom slučaju.

70.

Komisija smatra da se, s obzirom na njegovu „jamstvenu ulogu”, članak 6. stavak 1. Uredbe o stečajnom postupku primjenjuje bez obzira na to dopušta li lex concursus naknadu putem kompenzacije općenito ili u posebnom slučaju. Nasuprot tomu, čini se da španjolska vlada tvrdi da ako lex concursus dopušta kompenzaciju (na bilo koji način), tada ono treba biti pravo koje se primjenjuje bez mogućnosti primjene iznimke iz članka 6. stavka 1. Uredbe o stečajnom postupku.

71.

Slažem se s Komisijom.

72.

Kao prvo, članak 6. stavak 1. Uredbe o stečajnom postupku određuje da „pokretanje stečajnog postupka ne utječe na pravo vjerovnika da zahtijeva kompenzaciju svojih tražbina […], ako je dopuštena mjerodavnim pravom za tražbinu insolventnog dužnika” ( 24 ). Pozivanje na okolnost da ne utječe na „pravo […] da zahtijeva kompenzaciju” upućuje na to da to pravo da zahtijeva kompenzaciju tražbina u konkretnom slučaju već postoji.

73.

Kao drugo, svrha zaštite pravne sigurnosti u trgovačkim transakcijama iz članka 6. stavka 1. Uredbe o stečajnom postupku utvrđena u uvodnoj izjavi 26. može biti ispunjena samo ako se test „nedopuštenosti” provede in concreto. Da bi postigao svoju „jamstvenu” svrhu, članak 6. stavak 1. Uredbe o stečajnom postupku mora se primijeniti ako bi takva kompenzacija prema pravu koje se primjenjuje na tražbinu insolventnog dužnika bila dopuštena u konkretnom slučaju.

74.

Ukratko, usvajanjem pristupa koji je usmjeren na konkretne učinke odnosnih suprotstavljenih mjerodavnih prava u konkretnom slučaju, test koji treba primijeniti mora se usmjeriti na konkretni učinak koji bi se postigao primjenom prava koje se primjenjuje na glavnu tražbinu (uključujući stečajno pravo).

75.

To znači da se članak 6. stavak 1. Uredbe o stečajnom postupku treba primijeniti ne samo kada lex concursus potpuno isključuje mogućnost primjene kompenzacije nego i u slučajevima kada se posebne pretpostavke za kompenzaciju razlikuju tako da, prema lex concursus, kompenzacija u konkretnom slučaju ne bi bila moguća, dok bi bila moguća prema pravu koje se primjenjuje na glavnu tražbinu. Drugim riječima, da bi se isključila primjena članka 6. stavka 1. Uredbe o stečajnom postupku, mora postojati „materijalna ekvivalentnost” između dvaju propisa kako bi se mogao primijeniti lex concursus. Stoga sama činjenica da lex concursus u određenim okolnostima dopušta mogućnost kompenzacije ne isključuje primjenu članka 6. stavka 1. Uredbe o stečajnom postupku.

76.

Konačno, zadnje potpitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev odnosi se na situaciju kada su pravila lex concursus i lex causae ekvivalentna, ali njihova primjena u konkretnom slučaju dovodi do različitih ishoda.

77.

Ponavljam da je činjenični opis koji je dostavio sud koji je uputio zahtjev prilično tanak u tom pogledu. Jedini priloženi podatak navodi da je stečajni upravitelj odbio zahtjev za kompenzaciju u okviru stečajnog postupka, bez navođenja razloga. S obzirom na nedostatak posebnog činjeničnog sklopa na kojem se temelji to pitanje kao i bilo kakvog podatka o sadržaju lex concursus ili prava koje je mjerodavno za glavnu tražbinu, mišljenja sam da Sud nema elemente nužne da odgovori na to pitanje.

78.

U svakom slučaju, kao zaključna misao, treba naglasiti da, prema članku 16. Uredbe o stečajnom postupku glavni stečajni postupak u jednoj državi članici treba biti priznat u svim drugim državama članicama i da članak 25. te uredbe to pravilo o priznavanju proširuje na sve odluke koje se odnose na vođenje i okončanje postupka ( 25 ).

79.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje koje je uputio Högsta domstolen (Vrhovni sud, Švedska) odgovori kako slijedi:

Članak 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku treba tumačiti tako da se ne primjenjuje na određivanje prava koje se primjenjuje na tražbinu koja je predmet tužbe koju sudu države članice podnosi stečajni upravitelj društva koje je predmet stečajnog postupka u drugoj državi članici ako se tom tužbom od drugog društva traži isplata na temelju ugovornih obveza preuzetih prije otvaranja stečajnog postupka.