1. 

Ova dva spojena predmeta odnose se na dvije jednake žalbe koje je podnio Crédit mutuel Arkéa (u daljnjem tekstu: CMA), kreditna institucija osnovana u skladu s francuskim pravom, čiji je cilj ukidanje dviju presuda Općeg suda ( 2 ), koje su također gotovo jednake, a kojima je taj sud odbio tužbe koje je CMA podnio radi poništenja dviju odluka Europske središnje banke (ESB) ( 3 ) kojima se utvrđuju bonitetni zahtjevi za grupu Crédit mutuel, čiji je CMA član.

2. 

Ti predmeti Sudu pružaju priliku da, s jedne strane, prvi put tumači odredbu članka 127. stavka 6. UFEU‑a koji čini pravnu osnovu na temelju koje se ESB‑u mogu dodijeliti zadaci bonitetnog nadzora u bankarskom sektoru i da, s druge strane, pruži pojašnjenja o subjektivnom dosegu bonitetnog nadzora na konsolidiranoj osnovi koji ESB u okviru Jedinstvenog nadzornog mehanizma (SSM) provodi nad bankovnim grupama.

3.

Uredbom Vijeća (EU) br. 1024/2013 od 15. listopada 2013. o dodjeli određenih zadaća ESB‑u u vezi s politikama bonitetnog nadzora kreditnih institucija ( 4 ) (u daljnjem tekstu: Uredba o SSM‑u) uvodi se od 2014. novi sustav nadzora za banke europodručja i banke drugih država članica sudionica čija valuta nije euro ( 5 ), u okviru SSM‑a. SSM je sustav financijskog nadzora sastavljen od ESB‑a i nacionalnih nadležnih tijela.

4.

Među različitim zadacima nadzora dodijeljenima ESB‑u u okviru SSM‑a, člankom 4. stavkom 1. točkom (g) Uredbe o SSM‑u dodjeljuje mu se zadatak „provo[đenja] nadzor[a] na konsolidiranoj osnovi nad matičnim društvima kreditnih institucija sa sjedištem u jednoj od država članica sudionica, uključujući financijske holdinge i mješovite financijske holdinge”.

5.

Uredba o SSM‑u dopunjena je i pojašnjena Uredbom (EU) br. 468/2014 ESB‑a od 16. travnja 2014. o uspostavljanju okvira za suradnju unutar SSM‑a između ESB‑a i nacionalnih nadležnih tijela te s nacionalnim imenovanim tijelima ( 6 ) (u daljnjem tekstu: Okvirna uredba o SSM‑u).

6.

U članku 2. točki 21. te uredbe definira se pojam „nadzirana grupa”. U skladu s tom odredbom, takvu grupu čini:

„[…] bilo koja od navedenih:

7.

Članak 10. Uredbe br. 575/2013, na koji upućuje članak 2. točka 21. podtočka (c) Okvirne uredbe o SSM‑u, naslovljen je „Izuzeće za kreditne institucije stalno povezane sa središnjim tijelom”. Tim se člankom u stavku 1. predviđa:

„Nadležna tijela mogu, u skladu s nacionalnim pravom, izuzeti u potpunosti ili djelomično od primjene zahtjeva navedenih od dijela drugog do dijela osmog jednu ili više kreditnih institucija koje se nalaze u istoj državi članici te koje su stalno povezane sa središnjim tijelom koje ih nadzire, a koje ima sjedište u istoj državi članici, ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

[…]”

8.

U skladu s člankom L.511‑30 francuskog code monétaire et financier (Monetarni i financijski zakonik, u daljnjem tekstu: CMF), u svrhu primjene odredbi CMF‑a koje se odnose na kreditne institucije i financijska društva, Confédération nationale du Crédit mutuel (CNCM) smatra se središnjim tijelom.

9.

Člankom L.511‑31 CMF‑a predviđa se, među ostalim, da središnja tijela zastupaju kreditne institucije i financijska društva koja su s njima povezana, da su zadužena za osiguravanje kohezije svoje mreže kao i za osiguravanje urednog funkcioniranja institucija i društava koja su s njima povezana i da u tu svrhu poduzimaju sve nužne mjere, osobito kako bi se zajamčila likvidnost i solventnost svake od tih institucija i društava kao i cijele mreže.

10.

Okolnosti spora navedene su u pobijanim presudama, na koje upućujem za više detalja ( 8 ).

11.

Za potrebe ovog postupka samo ću podsjetiti da je Crédit mutuel decentralizirana bankovna grupa koju čini mreža lokalnih unija koje imaju status zadruga. Svaka lokalna unija Crédit mutuela mora pristupiti regionalnom savezu i svaki savez mora pristupiti CNCM‑u, koji je središnje tijelo mreže u smislu članaka L.511‑30 i L.511‑31 CMF‑a.

12.

CMA je kreditno zadružno dioničko društvo s promjenjivim kapitalom koje je dobilo odobrenje za rad kao kreditna institucija. Član je grupe Crédit mutuel.

13.

Odlukom od 1. rujna 2014. ESB je odredio da je grupa Crédit mutuel značajna nadzirana grupa. ESB je u toj odluci, među ostalim, smatrao da CNCM predstavlja najvišu razinu konsolidacije u okviru SSM‑a i da je CMA subjekt koji je član grupe Crédit mutuel.

14.

Dopisom od 19. rujna 2014. CMA je ESB‑u podnio svoju analizu o nemogućnosti da ga se posredstvom CNCM‑a podvrgne bonitetnom nadzoru ESB‑a.

15.

Slijedom razmjene različitih dopisa s CMA‑om i CNCM‑om, ESB je 17. lipnja 2015. donio odluku kojom su utvrđeni bonitetni zahtjevi za grupu Crédit mutuel ( 9 ). U toj je odluci ESB smatrao, među ostalim, da je on nadzorno tijelo na konsolidiranoj osnovi za CNCM i nadležno tijelo zaduženo za nadzor subjekata navedenih u toj odluci, uključujući CMA.

16.

Nakon što je CMA pred njim pokrenuo postupak, Administrativni odbor za preispitivanja ( 10 ) donio je 14. rujna 2015. mišljenje kojim je utvrđena zakonitost odluke ESB‑a od 17. lipnja 2015. U odgovoru na argumente koje je istaknuo CMA taj je odbor, među ostalim, smatrao, kao prvo, da nije propisano da „središnje tijelo” u smislu članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u i članka 10. stavka 1. Uredbe br. 575/2013 nužno mora imati svojstvo kreditne institucije. Kao drugo, navedeni odbor zaključio je da grupa Crédit mutuel ispunjava uvjete utvrđene u članku 10. stavku 1. Uredbe br. 575/2013, na koji upućuje članak 2. točka 21. podtočka (c) Okvirne uredbe o SSM‑u.

17.

Nakon tog mišljenja ESB je 5. listopada 2015. donio prvu spornu odluku kojom je stavljena izvan snage i zamijenjena odluka od 17. lipnja 2015., pri čemu je zadržan isti sadržaj ( 11 ).

18.

Zatim je ESB 5. prosinca 2015. donio drugu spornu odluku kojom je utvrdio nove bonitetne zahtjeve za grupu Crédit mutuel kao i za subjekte od kojih se sastoji.

19.

Dvama zahtjevima podnesenima tajništvu Općeg suda 3. prosinca 2015. i 3. veljače 2016. CMA je podnio dvije tužbe za poništenje, koje u biti imaju isti sadržaj, protiv prve sporne odluke i protiv druge sporne odluke.

20.

U prilog svojim tužbama pred Općim sudom CMA je u svakoj tužbi istaknuo tri tužbena razloga, od kojih se na ove žalbe odnose samo dva. CMA je u svojim tužbama u biti osporavao zakonitost dviju spornih odluka jer se njima uspostavio konsolidirani bonitetni nadzor nad grupom Crédit mutuel posredstvom CNCM‑a. U okviru prvih tužbenih razloga iz dviju tužbi CMA je tvrdio da se CNCM, s obzirom na to da nema svojstvo kreditne institucije, ne može kvalificirati kao središnje tijelo u skladu s člankom 2. točkom 21. podtočkom (c) Okvirne uredbe o SSM‑u. U okviru drugih tužbenih razloga iz tužbi CMA je tvrdio da je ESB pogrešno smatrao da grupa Crédit mutuel ispunjava uvjete predviđene člankom 10. stavkom 1. Uredbe br. 575/2013 na koji upućuje članak 2. točka 21. podtočka (c) Okvirne uredbe o SSM‑u ( 12 ).

21.

Opći sud je pobijanim presudama odbio tužbe CMA‑a u cijelosti.

22.

CMA svojim žalbama od Suda zahtijeva da ukine pobijane presude.

23.

ESB zahtijeva od Suda da žalbe odbaci kao barem djelomično nedopuštene i u preostalom dijelu odbije kao neosnovane, da potvrdi pobijane presude i da CMA‑u naloži snošenje troškova.

24.

Europska komisija od Suda zahtijeva da odbije žalbe i da CMA‑u naloži snošenje troškova.

25.

CNCM, čiji je zahtjev za intervenciju predsjednik Suda prihvatio rješenjem od 20. rujna 2018., podržava zahtjeve ESB‑a i Komisije te od Suda zahtijeva da CMA‑u naloži snošenje troškova.

26.

U prilog svojim dvjema žalbama CMA ističe dva žalbena razloga.

27.

Prvi se žalbeni razlozi temelje na pogreškama koje se tiču prava u tumačenju članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u i članka 10. Uredbe br. 575/2013. CMA u biti prigovara Općem sudu da je pogrešno presudio da te odredbe omogućuju ESB‑u da uspostavi konsolidirani bonitetni nadzor nad institucijama povezanima sa središnjim tijelom, čak i ako to središnje tijelo nema svojstvo kreditne institucije.

28.

CMA u okviru svojih drugih žalbenih razloga prigovara Općem sudu da je grupu Crédit mutuel pogrešno smatrao nadziranom grupom u smislu članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u, dok ta grupa, prema mišljenju CMA‑a, ne ispunjava uvjet utvrđen u članku 10. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 575/2013.

29.

Prije analize žalbenih razloga koje ističe CMA, uvodno valja ispitati dopuštenost upućivanja, s početka njegovih žalbi, na bilješku podnesenu u prilogu u kojoj sveučilišni profesor na zahtjev samog CMA‑a analizira pobijane presude s gledišta prava o uređenju i nadzoru banaka.

30.

U tom pogledu napominjem da iz sudske prakse proizlazi da čisto dokazna i instrumentalna funkcija priloga podrazumijeva da se, u dijelu u kojem dokument priložen žalbi sadržava pravne elemente na kojima se određeni žalbeni razlozi ili argumenti istaknuti u žalbi zasnivaju, ti elementi moraju nalaziti u samom tekstu žalbe kojoj je taj dokument priložen ili barem moraju biti dostatno identificirani u njoj. Naime, s obzirom na tu funkciju priloga, nije na Sudu da u prilozima traži i identificira žalbene razloge ili argumente za koje smatra da se na njima temelje žalba ili različiti žalbeni razlozi istaknuti u njoj ( 13 ).

31.

U ovom slučaju, općenito i cjelokupno upućivanje CMA‑a na predmetnu bilješku u njegovim žalbama nejasno je i nije izričito pridruženo nijednom žalbenom razlogu. CMA nije nigdje konkretno utvrdio argumente sadržane u toj bilješci na kojima bi se temeljili argumenti istaknuti u žalbenim razlozima na koje se pozvao u svojim žalbama. U takvim okolnostima to upućivanje treba, prema mojem mišljenju, smatrati nedopuštenim, tako da sadržaj predmetne bilješke ne treba uzeti u obzir kao pravni element na kojem se temelje žalbeni razlozi i argumenti koje je CMA istaknuo u svojim žalbama.

32.

U okviru prvih žalbenih razloga iz dviju žalbi, koji se dijele na dva dijela, CMA tvrdi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava u tumačenju članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u. Prema mišljenju CMA‑a, tu odredbu treba tumačiti na način da se njome zahtijeva da središnje tijelo na koje se odnosi taj tekst mora imati svojstvo kreditne institucije. Takav zahtjev proizlazi iz članka 2. točke 21. podtočke (c) same Okvirne uredbe o SSM‑u (prvi dio), kao i članka 10. stavka 1. Uredbe br. 575/2013, na koji upućuje navedena odredba (drugi dio).

33.

U okviru prvog dijela svojih prvih žalbenih razloga CMA osporava tumačenje članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u koje je prihvatio Opći sud i na temelju kojeg je zaključio da ta odredba sama po sebi ne podrazumijeva da središnje tijelo mora imati svojstvo kreditne institucije.

34.

Opći sud u pobijanim je presudama iznio doslovno, teleološko i kontekstualno tumačenje članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u ( 14 ).

35.

Što se tiče, kao prvo, doslovnog tumačenja, Opći sud istaknuo je da se u tekstu predmetne odredbe ne navodi da središnje tijelo mora imati svojstvo kreditne institucije ( 15 ).

36.

Što se tiče, kao drugo, teleološkog tumačenja, Opći sud pozvao se na dvostruki cilj koji se nastoji postići bonitetnim nadzorom grupa kreditnih institucija na konsolidiranoj osnovi i koji je prethodno utvrdio ( 16 ), odnosno, s jedne strane, cilj da se ESB‑u omogući da ocijeni rizike koji mogu utjecati na kreditnu instituciju i koji ne potječu od nje nego od grupe kojoj ona pripada i, s druge strane, cilj da se izbjegne da bonitetni nadzor subjekata od kojih se navedene grupe sastoje obavljaju različita nadzorna tijela, konkretno ESB i nacionalna tijela.

37.

Opći sud zaključio je na temelju tog dvostrukog cilja, kao prvo, da ispunjavanje uvjeta predviđenih člankom 10. stavkom 1. Uredbe br. 575/2013 podrazumijeva dovoljnu bliskost među institucijama povezanima sa središnjim tijelom za utvrđenje da postoji grupa ( 17 ).

38.

Usto je, kao drugo, iz toga zaključio da, ako bi se prihvatio pristup CMA‑a prema kojem nije moguće izvršavati konsolidirani bonitetni nadzor posredstvom središnjeg tijela koje nema svojstvo kreditne institucije, „to bi značilo da bi različite institucije povezane sa središnjim tijelom koje nema svojstvo kreditne institucije, ali ispunjava uvjete predviđene člankom 10. stavkom 1. Uredbe br. 575/2013, ovisno o svojem pojedinačnom značaju podlijegale u okviru SSM‑a samo nadzoru ESB‑a ili izravnom nadzoru nacionalnih nadležnih tijela, a što bi dovelo do podjele bonitetnog nadzora suprotno ciljevima kako [Uredbe o SSM‑u] tako i Okvirne uredbe o SSM‑u” ( 18 ).

39.

Što se tiče, kao treće, kontekstualnog tumačenja, Opći sud istaknuo je da se relevantnim odredbama Uredbe o SSM‑u ne predviđa mogućnost da ESB izriče kazne središnjim tijelima kao takvima. Međutim, Opći sud smatrao je da, s obzirom na to da se bonitetni nadzor na konsolidiranoj osnovi izvršava povrh bonitetnog nadzora na pojedinačnoj osnovi, nemogućnost ESB‑a da izriče kazne u odnosu na središnja tijela koja nemaju svojstvo kreditne institucije ne predstavlja prepreku izvršavanju prikladnog bonitetnog nadzora zato što se ESB može koristiti svojim ovlastima u odnosu na subjekte povezane s navedenim središnjim tijelom ( 19 ).

40.

U okviru prvog dijela svojih prvih žalbenih razloga CMA ističe tri argumenta protiv tog tumačenja koje je primijenio Opći sud.

41.

CMA svojim prvim argumentom prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava jer članak 2. točku 21. podtočku (c) Okvirne uredbe o SSM‑u nije tumačio na način koji je u skladu s nadređenim pravnim pravilom koje se tom odredbom provodi, odnosno člankom 127. stavkom 6. UFEU‑a. Iz potonje odredbe proizlazi da ESB izvršava zadatke bonitetnog nadzora samo u pogledu kreditnih i financijskih institucija. Opći sud trebao je, na temelju tumačenja članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u usklađenog s tim nadređenim pravnim pravilom UFEU‑a, smatrati da središnje tijelo na koje se odnosi ta odredba mora nužno imati svojstvo kreditne institucije kako bi ESB mogao izvršavati konsolidirani bonitetni nadzor posredstvom tog središnjeg tijela. CMA nije istaknuo pitanje nezakonitosti članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u, nego samo pitanje tumačenja: pravno pravilo sekundarnog prava treba tumačiti u skladu s pravnim pravilom nadređenog prava UFEU‑a.

42.

Usto, prema mišljenju CMA‑a, suprotno tvrdnjama ESB‑a, središnje tijelo uzajamnog društva, kao što je CNCM, ne može se kvalificirati kao „druga financijska institucija” u smislu članka 127. stavka 6. UFEU‑a. Naime, CNCM je obično udruženje koje obavlja isključivo administrativnu djelatnost i koje, suprotno tomu, ne obavlja gospodarske djelatnosti.

43.

ESB i Komisija tvrde da taj argument treba odbiti.

44.

Najprije valja podsjetiti da se člankom 127. stavkom 6. UFEU‑a ( 20 ) određuje da Vijeće Europske unije „može […] dodijeliti [ESB‑u] određene zadatke koji se odnose na politike o bonitetnom nadzoru nad kreditnim i drugim financijskim institucijama, s iznimkom osiguravajućih poduzeća” ( 21 ).

45.

Ta odredba UFEU‑a čini pravnu osnovu na koju se Vijeće oslonilo kako bi donijelo Uredbu o SSM‑u, a na temelju koje je ESB slijedom toga donio Okvirnu uredbu o SSM‑u.

46.

Najprije valja naglasiti da okolnost koju su naveli ESB i Komisija ( 22 ), da CMA nije istaknuo prigovor nezakonitosti članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u s obzirom na članak 127. stavak 6. UFEU‑a ili Uredbu o SSM‑u, ne može utjecati na argument koji je istaknuo CMA. Naime, kao što je CMA jasno naveo, njegov se argument temelji na pogrešci u tumačenju članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u koje je primijenio Opći sud jer to tumačenje nije u skladu s pravnim pravilom nadređenog prava sadržanim u UFEU‑u. Suprotno tomu, CMA nije tvrdio da članak 2. točka 21. podtočka (c) Okvirne uredbe o SSM‑u nije u skladu s navedenim pravnim pravilom nadređenog prava. Stoga je očito riječ o argumentu koji se odnosi na tumačenje članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u, a ne na njegovu valjanost. Mogućnost isticanja takvog argumenta nije pak nipošto uvjetovana podnošenjem prigovora nezakonitosti.

47.

CMA u biti tvrdi da je tumačenje članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u koje je primijenio Opći sud pogrešno jer iz okolnosti da se članak 127. stavak 6. UFEU‑a odnosi isključivo na bonitetni nadzor nad kreditnim i drugim financijskim institucijama proizlazi da središnje tijelo na koje se odnosi navedena odredba sekundarnog prava mora nužno imati svojstvo kreditne institucije kako bi ESB mogao izvršavati konsolidirani bonitetni nadzor posredstvom tog središnjeg tijela.

48.

Takav argument pretpostavlja, prema mojem mišljenju, usko tumačenje samog članka 127. stavka 6. UFEU‑a i pojmova „kreditne institucije” i „druge financijske institucije” koji su u njemu sadržani. U skladu s pristupom koji zagovara CMA, tu odredbu primarnog prava treba tumačiti na način da Vijeće ESB‑u ne može, u okviru određenih zadataka u području bonitetnog nadzora koje mu može povjeriti, dodijeliti ovlast izvršavanja bonitetnog nadzora nad bankovnom grupom na konsolidiranoj osnovi jer sâmo središnje tijelo s kojim su različite kreditne institucije grupe povezane nema svojstvo kreditne institucije.

49.

U tim okolnostima valja provjeriti je li to tumačenje stvarno ono koje treba primijeniti u pogledu članka 127. stavka 6. UFEU‑a, tako da tumačenje Općeg suda u pogledu članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u ne bi bilo u skladu sa smislom odredbe nadređenog prava UFEU‑a.

50.

Međutim, smatram da to nije ispravno tumačenje članka 127. stavka 6. UFEU‑a.

51.

Naime, doslovno gledajući, točno je da članak 127. stavak 6. UFEU‑a izričito omogućuje Vijeću da ESB‑u dodijeli određene zadatke koji se odnose na bonitetni nadzor samo u odnosu na dvije vrste subjekata: kreditne institucije i druge financijske institucije (s iznimkom osiguravajućih poduzeća). Uostalom, dva su pojma „kreditne institucije” i „financijske institucije” na razini sekundarnog prava Unije definirana u Uredbi br. 575/2013 ( 23 ).

52.

Međutim, utvrđivanje dosega članka 127. stavka 6. UFEU‑a i u njemu sadržanog ovlaštenja Vijeća da ESB‑u dodijeli određene zadatke u području bonitetnog nadzora u bankarskom sektoru nužno treba provesti s obzirom na sustav čiji je ta odredba primarnog prava dio i ciljeve koji se njome nastoje postići.

53.

U tom pogledu najprije ističem da se, sustavno gledajući, predmetna odredba UFEU‑a, koja je u primarno pravo uvedena Ugovorom iz Maastrichta ( 24 ), nalazi u prvom članku poglavlja posvećenog monetarnoj politici (poglavlje 2. glave VIII. trećeg dijela UFEU‑a). Taj članak sadržava temeljne odredbe kojima se utvrđuju ciljevi Europskog sustava središnjih banaka i ESB‑a i dodjeljivanje njihovih zadaća ( 25 ). Predmetna odredba, koja ulazi u kontekst drugih odredbi sadržanih u istom članku 127. UFEU‑a, u odnosu na koje je ona dopunske prirode ( 26 ), ima sustavnu važnost.

54.

Međutim, prema mojem je mišljenju upravo analiza ciljeva koji se nastoje postići člankom 127. stavkom 6. UFEU‑a protivna uskom tumačenju u njemu sadržanih pojmova „kreditne institucije” i „druge financijske institucije” koje bi dovelo do isključivanja mogućnosti da Vijeće ESB‑u dodijeli zadatke bonitetnog nadzora nad bankovnom grupom samo zbog toga što središnje tijelo s kojim su povezane kreditne institucije koje su dio predmetne bankovne grupe nema svojstvo kreditne institucije.

55.

U tom pogledu valja istaknuti da je, općenito, cilj provođenja zadataka bonitetnog nadzora banaka zaštita sigurnosti i snage kreditnih institucija, koje čine ključan uvjet za jamčenje opće stabilnosti financijskog sustava ( 27 ). Naime, kao što je financijska kriza 2008. ( 28 ) to očito pokazala, postoji izravna veza između stabilnosti financijskog sustava s jedne strane te sigurnosti i snage velikih kreditnih institucija i velikih bankovnih grupa s druge strane ( 29 ).

56.

Članak 127. stavak 6. UFEU‑a stoga treba shvatiti na način da se njime nastoji postići cilj da se Vijeću omogući da, ako i kada to smatra potrebnim, ESB‑u dodijeli određene zadatke u području bonitetnog nadzora u europskom bankarskom sektoru kako bi se osigurala njegova sigurnost i snaga radi jamčenja stabilnosti financijskog sustava, na koju izravno upućuje članak 127. stavak 5. UFEU‑a, i, konačno, integritet jedinstvene valute i unutarnjeg tržišta.

57.

U tom pogledu valja istaknuti da Vijeće dugo vremena, od uvođenja odredbe sadržane u članku 127. stavku 6. UFEU‑a u primarno pravo Ugovorom iz Maastrichta 1992. (i od osnivanja ESB‑a 1998.), do donošenja Uredbe o SSM‑u 2013., nije smatralo potrebnim iskoristiti mogućnost koju je imalo na temelju te odredbe da ESB‑u dodijeli određene zadatke bonitetnog nadzora banaka.

58.

Međutim, financijska kriza 2008., koja je brzo postala bankovna kriza, istaknula je nedostatke neintegriranog sustava bonitetnog nadzora koji je postojao u Europskoj uniji te je otkrila očite regulatorne nedostatke koji su dodatno pridonijeli pogoršanju krize.

59.

U takvim je okolnostima postalo jasno da se samo bonitetnim nadzorom koji se izvršava integrirano na europskoj razini može zajamčiti odgovarajući nadzor u kontekstu u kojem se unutarnje tržište bankovnih usluga razvilo u Uniji i u okviru kojeg je sada u različitim državama članicama djelovalo više grupa s europskom dimenzijom. Vijeće je upravo u takvom kontekstu donijelo Uredbu o SSM‑u.

60.

Međutim, da bi se mogli ostvariti ciljevi navedeni u točkama 55. i 56. ovog mišljenja i da bi se ESB‑u omogućilo da u potpunosti izvršava svoje zadatke koji se odnose na bonitetni nadzor, potrebno je da ta institucija raspolaže nadzornim ovlastima ne samo na pojedinačnoj osnovi, na razini zasebnih kreditnih institucija, nego i na konsolidiranoj osnovi na razini bankovnih grupa čiji je dio jedna kreditna institucija ili više njih.

61.

Dodjeljivanje nadležnosti izvršavanja bonitetnog nadzora bankovnih grupa na konsolidiranoj osnovi ispunjava dvostruki cilj koji je Opći sud pravilno utvrdio u pobijanim presudama, i koji je naveden u točki 36. ovog mišljenja, odnosno cilj da se ESB‑u omogući da ocijeni rizike koji mogu utjecati na kreditnu instituciju i koji potječu od grupe kojoj ona pripada ( 30 ) i, s druge strane, cilj da se izbjegne da bonitetni nadzor subjekata od kojih se grupa sastoji obavljaju različita nadzorna tijela. Ističem uostalom da CMA u svojim žalbama tu analizu nije doveo u pitanje.

62.

Međutim, s obzirom na te ciljeve, da bi ESB mogao učinkovito obavljati zadatke bonitetnog nadzora koji su mu dodijeljeni, u slučaju nadzora grupe na konsolidiranoj osnovi, nadzorne ovlasti ESB‑a moraju se moći proširiti na subjekte koji nemaju svojstvo kreditne ili financijske institucije s obzirom na to da su ti subjekti dio bankovne grupe. Pod takvim pretpostavkama, kao što je to pravilno istaknula Komisija, nadzorne ovlasti dodijeljene ESB‑u u pogledu nebankovnih subjekata nisu opravdane zbog njihovih značajki ili vlastitih aktivnosti, nego zbog toga što su ti subjekti dio grupe koja se sastoji od kreditnih institucija te se nadzor nad tim institucijama može učinkovito izvršavati samo na konsolidiranoj osnovi na razini grupe.

63.

U takvom kontekstu, s obzirom na ciljeve koji se nastoje postići dodjeljivanjem ovlasti ESB‑u u području bonitetnog nadzora, članak 127. stavak 6. UFEU‑a ne može se usko tumačiti na način da se isključi da Vijeće može ESB‑u dodijeliti ovlasti bonitetnog nadzora na konsolidiranoj osnovi u odnosu na bankovne grupe koje ispunjavaju uvjete predviđene člankom 10. stavkom 1. Uredbe br. 575/2013, ali i na svojoj najvišoj razini konsolidacije imaju subjekt koji nema svojstvo kreditne institucije, neovisno o izabranom pravnom obliku tog subjekta. Naime, takvo bi tumačenje bilo očito protivno ciljevima koji se nastoje postići člankom 127. stavkom 6. UFEU‑a navedenima u točki 56. ovog mišljenja. Naime, ono bi bankovnoj grupi omogućilo da izbjegne bonitetni nadzor na konsolidiranoj osnovi samo zbog pravnog oblika, kao što je pravni oblik udruženja, koji je izabrao subjekt koji djeluje kao središnje tijelo, čime bi se mogla ugroziti djelotvornost nadzora grupe na konsolidiranoj osnovi.

64.

Iz prethodno navedenog proizlazi da članku 127. stavku 6. UFEU‑a nije protivno to da ESB može izvršavati bonitetni nadzor na konsolidiranoj osnovi nad bankovnom grupom posredstvom središnjeg tijela koje nema svojstvo kreditne institucije i da je u tom pogledu, s obzirom na to da su ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 10. stavkom 1. Uredbe br. 575/2013, nevažno to što to tijelo ima poseban pravni oblik ili obavlja odnosno ne obavlja gospodarsku djelatnost.

65.

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tumačenje članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u koje je Opći sud primijenio u pobijanim presudama nije protivno članku 127. stavku 6. UFEU‑a i da stoga treba odbiti prvi argument prvog dijela prvih žalbenih razloga.

66.

Drugim argumentom istaknutim u okviru prvog dijela prvih žalbenih razloga svojih žalbi CMA osporava ocjenu Općeg suda, navedenu u točki 38. ovog mišljenja, prema kojoj bi primjena pristupa koji zagovara dovela do podjele bonitetnog nadzora suprotno ciljevima Uredbe o SSM‑u i Okvirne uredbe o SSM‑u ( 31 ).

67.

Prema mišljenju CMA‑a, s jedne strane, Opći sud iskrivio je tekst odredbi članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u i članka 10. Uredbe br. 575/2013 time što je tvrdio da je moguće da povezane institucije nemaju svojstvo kreditne institucije a da pritom ispunjavaju uvjete predviđene navedenim člankom 10. te se stoga ubrajaju u subjekte koji pripadaju „nadziranoj grupi”.

68.

S druge strane, u ovom je slučaju CNCM udruženje koje ne obavlja nikakvu gospodarsku djelatnost i koje ima isključivo administrativnu funkciju te stoga nije nositelj nikakvog vlastitog rizika koji bi mogao utjecati na položaj kreditnih institucija koje su s njime povezane. Njegovo uključivanje u okvir grupe koja podliježe bonitetnom nadzoru ESB‑a stoga nije opravdano ciljevima koji se nastoje postići predmetnim propisima.

69.

ESB i Komisija tvrde da taj argument treba odbiti.

70.

U tom pogledu najprije valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, prigovori protiv sporednih obrazloženja sadržanih u odluci Općeg suda ne mogu dovesti do ukidanja te odluke i stoga su bespredmetni ( 32 ).

71.

Kao što su to pravilno istaknuli ESB i Komisija, taj je argument upravo usmjeren protiv podrednog razloga pobijane presude te ga stoga treba smatrati bespredmetnim.

72.

Podrednost razloga koji CMA navodi u okviru tog argumenta, s jedne strane, jasno proizlazi iz činjenice da je Opći sud u dvjema pobijanim presudama, u točki koja prethodi onoj na koju upućuje CMA, već došao do zaključka da je „u skladu s ciljevima [Uredbe o SSM‑u] i Okvirne uredbe o SSM‑u primijeniti kvalifikaciju ‚nadzirane grupe’ u smislu članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u, neovisno o tome ima li središnje tijelo te grupe svojstvo kreditne institucije ili ne” ( 33 ). S druge strane, navedena je podrednost potvrđena upotrebom izraza „osim toga” na početku točaka pobijanih presuda na koje se odnosi argumentacija CMA‑a.

73.

U svakom slučaju, argument nije samo bespredmetan, nego i očito neosnovan.

74.

Stoga, što se tiče, s jedne strane, prigovora koji se temelji na tomu da je Opći sud iskrivio tekst relevantnih odredbi, on se temelji na očito pogrešnom tumačenju pobijanih presuda. Naime, Opći sud u predmetnim točkama tih presuda uopće ne tvrdi da je moguće da povezane institucije nemaju svojstvo kreditne institucije i pritom ispunjavaju uvjete predviđene člankom 10. Uredbe br. 575/2013.

75.

Što se tiče, s druge strane, prigovora koji se temelji na tomu da, zbog njegova svojstva udruženja koje ne obavlja nikakvu gospodarsku djelatnost i koje ima isključivo administrativnu funkciju, uključivanje CNCM‑a u okvir grupe koja je podvrgnuta bonitetnom nadzoru ESB‑a nije opravdano ciljevima koji se nastoje postići predmetnim propisima, iz razmatranja navedenih u točkama 61. do 64. ovog mišljenja proizlazi da ga treba odbiti.

76.

Iz toga slijedi da, prema mojem mišljenju, također treba odbiti drugi argument koji CMA ističe u okviru prvog dijela svojih prvih žalbenih razloga.

77.

Trećim argumentom istaknutim u okviru prvog dijela prvih žalbenih razloga svojih žalbi CMA tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u tumačenju članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u time što, iako je utvrđeno da ESB ne može izricati kazne u pogledu središnjih tijela na koje se odnosi ta odredba, ipak nije izveo nužan zaključak koji proizlazi iz tog utvrđenja, odnosno da je potrebno da središnje tijelo ima svojstvo kreditne institucije.

78.

Naime, postoji uska veza između mogućnosti nadziranja kreditne institucije i mogućnosti izricanja kazni toj instituciji zbog povrede obveze. Učinkovit nadzor ne može se zajamčiti ako se ne može izreći nikakva kazna. Stoga je nedosljedno priznati nadzornu ovlast ESB‑a u pogledu tijela i istodobno mu uskratiti sredstva kojima se osigurava njezina djelotvornost. Budući da se ovlašću izricanja kazni jamči djelotvornost nadzora i da se ta ovlast može primijeniti samo na kreditne institucije i financijska poduzeća, Opći sud trebao je tumačiti odredbe članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u na način da se mogu primijeniti samo na središnja tijela koja imaju svojstvo kreditne institucije ili financijskog poduzeća.

79.

Okolnost, koju je naveo Opći sud, da ESB nema ovlast izricanja kazni u pogledu subjekata povezanih sa središnjim tijelom ( 34 ), bespredmetna je. Naime, neispunjavanje bonitetnih zahtjeva predviđenih Uredbom br. 575/2013 na osnovi konsolidiranog položaja moglo bi biti rezultat samo jedne pogreške središnjeg tijela u obavljanju zadataka u pogledu povezanih institucija, a ne ponašanja jedne od povezanih kreditnih institucija. U tim okolnostima ESB ne može utemeljeno izricati kazne kreditnoj instituciji s obzirom na to da joj se ne bi mogla pripisati predmetna povreda.

80.

ESB i Komisija tvrde da taj argument treba odbiti.

81.

U tom pogledu valja istaknuti da se, općenito, člankom 132. stavkom 3. UFEU‑a ( 35 ) ESB ovlašćuje da, u granicama i pod uvjetima koje Vijeće utvrdi, određuje novčane kazne i periodične penale u slučaju nepridržavanja uredbi i odluka. Na temelju te odredbe Vijeće je usvojilo Uredbu Vijeća (EZ) br. 2532/98 od 23. studenoga 1998. o ovlastima ESB‑a za izricanje sankcija ( 36 ).

82.

Međutim, što se konkretno tiče provođenja zadaća koje se odnose na politike u području bonitetnog nadzora kreditnih institucija, ovlast izricanja kazni dodijeljena je ESB‑u člankom 18. Uredbe o SSM‑u i konkretno njegovim stavkom 1. Postupci za izricanje kazni u tom kontekstu predviđeni su člankom 120. i sljedećima Okvirne uredbe o SSM‑u, kojom se, u skladu s člankom 18. stavkom 7. Uredbe o SSM‑u, također uređuje odnos s odredbama Uredbe br. 2532/98.

83.

Kao što je Opći sud to utvrdio u pobijanim presudama ( 37 ), člankom 18. stavkom 1. Uredbe o SSM‑u ESB‑u se dodjeljuje ovlast izricanja kazni radi provođenja zadaća u području bonitetnog nadzora isključivo u odnosu na kreditne institucije, financijske holdinge i mješovite financijske holdinge. Suprotno tomu, njime se ne omogućuje izricanje kazni u odnosu na središnja tijela koja nisu obuhvaćena takvim kategorijama, kako su definirane u članku 2. točkama 3., 4. i 5. Uredbe o SSM‑u. Naime, kao što je to pravilno istaknula Komisija, načelu zakonitosti u području kazni protivno je proširenje ovlasti izricanja kazni, koja je dodijeljena ESB‑u, izvan slučajeva koji su konkretno navedeni u relevantnim odredbama.

84.

S obzirom na to, ipak valja istaknuti da nijedan od prethodno navedenih tekstova u području kazni i nijedna druga odredba Uredbe o SSM‑u ne sadržavaju nikakvu normativnu osnovu na temelju koje bi bilo moguće smatrati da ovlast izricanja kazni subjektima čini nužan uvjet za to da se ESB‑u dodijele ovlasti bonitetnog nadzora nad tim subjektima, tako da bi, bez ovlasti izricanja kazni, takvi subjekti bili izuzeti od bonitetnog nadzora ESB‑a.

85.

Stoga činjenica da ESB ima ovlasti izricanja kazni u pogledu određene vrste subjekata, kao što je središnje tijelo, nije uvjet za priznavanje njegove nadležnosti za izvršavanje funkcija bonitetnog nadzora na konsolidiranoj osnovi nad grupom čiji je taj subjekt dio. Iz toga slijedi da se Općem sudu ne može prigovoriti da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što iz činjenice da ESB nema ovlast izricanja kazni u odnosu na središnja tijela iz članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u nije izveo navodni zaključak da ta središnja tijela moraju nužno imati svojstvo kreditne institucije kako bi bila podvrgnuta bonitetnom nadzoru ESB‑a.

86.

Osim toga, Općem sudu ne može se nipošto prigovoriti da je počinio pogrešku time što se pozvao na to da ESB može, po potrebi, izricati kazne kreditnim institucijama povezanima s predmetnim središnjim tijelom kako bi smatrao da, unatoč tomu što ESB nema ovlast izricanja kazni u pogledu središnjih tijela kao takvih, ESB ipak ima ovlasti koje mu omogućuju da provodi odgovarajući bonitetni nadzor i stoga osigura njegovu djelotvornost.

87.

U tom pogledu ističem da mogućnosti koju je naveo Opći sud također valja dodati, kao što je to napomenula Komisija, mogućnost predviđenu člankom 18. stavkom 5. Uredbe o SSM‑u. Tom se odredbom predviđa da u određenim uvjetima, ako je potrebno za provođenje zadaća bonitetnog nadzora, ESB može zahtijevati od nacionalnih nadležnih tijela da otvore postupak za poduzimanje mjera za izricanje odgovarajućih kazni u skladu s, među ostalim, bilo kojim relevantnim nacionalnim zakonodavstvom koje dodjeljuje posebne ovlasti koje zasad pravo Unije ne zahtijeva.

88.

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da, prema mojem mišljenju, treći argument koji je CMA istaknuo u okviru prvog dijela prvih žalbenih razloga također treba odbiti i da stoga treba odbiti i navedeni prvi dio u cijelosti.

89.

CMA u drugom dijelu prvih žalbenih razloga svojih žalbi tvrdi da, suprotno onomu što je presudio Opći sud ( 38 ), zahtjev da središnje tijelo ima svojstvo kreditne institucije u svrhu primjene pojma „nadzirana grupa” u smislu članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u proizlazi iz članka 10. Uredbe br. 575/2013. U okviru tog dijela CMA ističe dva argumenta.

90.

CMA u okviru svojeg prvog argumenta upućuje na članak 11. stavak 4. Uredbe br. 575/2013, u skladu s kojim „[p]ri primjeni članka 10. [iste uredbe] središnje tijelo koje se u tom članku navodi mora ispunjavati zahtjeve od dijela drugog do dijela osmog na osnovi konsolidiranog položaja cjeline koju čini središnje tijelo zajedno s njegovim povezanim institucijama”.

91.

CMA tvrdi da, u dijelu u kojem zahtjeve navedene u toj odredbi može ispunjavati samo kreditna institucija, središnje tijelo iz članka 10. stavka 1. Uredbe br. 575/2013 mora nužno imati to svojstvo kako bi moglo biti predmet bonitetnog nadzora. Tako članak 11. Uredbe br. 575/2013 implicitno, ali nužno podrazumijeva da je središnje tijelo iz članka 10. kreditna institucija. Opći sud stoga je trebao ocijeniti odnos dviju odredbi i dati prednost smislu koji bi omogućio dosljednu primjenu tih odredbi.

92.

ESB i Komisija tvrde da taj argument treba odbiti.

93.

U tom pogledu najprije valja pojasniti da se članak 10. stavak 1. i članak 11. stavak 4. Uredbe br. 575/2013 kao takvi odnose na eventualno izuzeće od ispunjavanja bonitetnih zahtjeva predviđenih u navedenoj uredbi, koje nadležno tijelo može na pojedinačnoj osnovi odobriti kreditnim institucijama povezanima sa središnjim tijelom. Suprotno tomu, pitanje o kojem je riječ u ovim žalbama odnosi se na postojanje nadzirane grupe u smislu članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u, koji upućuje isključivo na članak 10. Uredbe br. 575/2013, a ne na članak 11. iste uredbe.

94.

Budući da je to pojašnjeno, u potpunosti se slažem s rasuđivanjem Općeg suda ( 39 ), u skladu s kojim je logika odnosa između članka 10. stavka 1. i članka 11. stavka 4. Uredbe br. 575/2013 ta da je provedba druge odredbe posljedica primjene prve odredbe, a ne uvjet za njezinu primjenu. Naime, članak 11. stavak 4. Uredbe br. 575/2013 primjenjuje se samo ako nadležno tijelo na temelju članka 10. Uredbe br. 575/2013 prihvati da subjekte povezane sa središnjim tijelom izuzme od ispunjavanja bonitetnih zahtjeva na pojedinačnoj osnovi.

95.

U tom se slučaju tom odredbom propisuje da navedeno središnje tijelo ispunjava bonitetne zahtjeve na osnovi konsolidiranog položaja cjeline koju čini s povezanim institucijama.

96.

Tako iz toga jasno proizlazi da CMA, time što tvrdi da članak 11. stavak 4. Uredbe br. 575/2013 može poštovati samo kreditna institucija, miješa bonitetne zahtjeve koji se eventualno primjenjuju na središnje tijelo na pojedinačnoj osnovi s bonitetnim zahtjevima primjenjivima na konsolidiranoj osnovi na temelju te odredbe. Stoga se argument CMA‑a temelji na očito pogrešnom tumačenju članka 11. stavka 4. Uredbe br. 575/2013, u skladu s kojim pri primjeni članka 10. navedene uredbe središnje tijelo ne mora ispunjavati bonitetne zahtjeve na pojedinačnoj osnovi nego na konsolidiranoj osnovi.

97.

Iz toga slijedi da je, prema mojem mišljenju, prvi argument drugog dijela prvih žalbenih razloga očito neosnovan.

98.

Drugim argumentom drugog dijela prvih žalbenih razloga CMA tvrdi da zahtjev da središnje tijelo ima svojstvo kreditne institucije kako bi ESB mogao posredstvom njega izvršavati konsolidirani nadzor proizlazi iz članka 10. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 575/2013. Prema mišljenju CMA‑a, s obzirom na to da ta odredba upućuje na solventnost i likvidnost središnjeg tijela, njome se implicitno, ali nužno predviđa da to tijelo ima svojstvo kreditne institucije. Tumačenjem te odredbe, koje CMA definira kao teleološko i sveobuhvatno, a koje je Opći sud primijenio u pobijanoj presudi ( 40 ), zanemaruje se dio teksta navedene odredbe kojim se izričito predviđa da treba ocijeniti likvidnost i solventnost središnjeg tijela.

99.

ESB i Komisija tvrde da taj argument treba odbiti.

100.

Taj se argument temelji na potpuno pogrešnom tumačenju članka 10. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 575/2013, kojim se propisuje uvjet da se „solventnost i likvidnost središnjeg tijela i svih povezanih institucija prate […] kao cjelina na temelju konsolidiranih izvještaja tih institucija”.

101.

Naime, CMA ponovno miješa, s jedne strane, nadzor na konsolidiranoj osnovi nad subjektima iz te odredbe „kao cjelinom” (dakle nad središnjim tijelom i povezanim institucijama), o kojemu je riječ u toj odredbi, i, s druge strane, nadzor na pojedinačnoj osnovi nad središnjim tijelom, o kojemu nije riječ u toj odredbi.

102.

Iz toga slijedi da članak 10. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 575/2013 nipošto ne podrazumijeva da središnje tijelo obavlja djelatnosti koje opravdavaju praćenje solventnosti i likvidnosti na pojedinačnoj osnovi i da to tijelo dakle ima svojstvo kreditne institucije.

103.

Iz toga slijedi da drugi argument drugog dijela prvih žalbenih razloga također treba smatrati očito neosnovanim.

104.

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da prve žalbene razloge dviju žalbi CMA‑a treba, prema mojem mišljenju, odbiti.

105.

U drugim žalbenim razlozima svojih žalbi CMA prigovara Općem sudu da je počinio pogreške u pravnoj kvalifikaciji činjenica time što je presudio da Crédit mutuel ispunjava uvjet predviđen člankom 10. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 575/2013 kako bi ga se kvalificiralo kao „nadziranu grupu” u smislu članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u.

106.

Taj je drugi žalbeni razlog podijeljen u dva dijela.

107.

U prvom dijelu svojih drugih žalbenih razloga CMA osporava analizu prema kojoj je Opći sud presudio da odluka CNCM‑a br. 1-1992 od 10. ožujka 1992. (u daljnjem tekstu: odluka od 10. ožujka 1992.) pokazuje postojanje obveze prijenosa regulatornog kapitala i likvidnosti unutar društva Crédit mutuel, na temelju koje se može zaključiti da je ispunjen uvjet koji se temelji na postojanju solidarne odgovornosti između središnjeg tijela i povezanih institucija, predviđen člankom 10. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 575/2013 ( 41 ).

108.

CMA tvrdi da se na temelju elemenata koji proizlaze iz te odluke i koje je naveo Opći sud ne može utvrditi takva obveza prijenosa regulatornog kapitala i likvidnosti među različitim subjektima društva Crédit mutuel. U sustavu predviđenom tom odlukom, iako između unija koje pripadaju istoj regionalnoj grupi postoji stvarna solidarnost, na nacionalnoj razini među regionalnim grupama, suprotno tomu, ne postoji nikakva obveza prijenosa regulatornog kapitala i likvidnosti. Stoga CNCM u slučaju poteškoća neke regionalne grupe ne može drugoj regionalnoj grupi naložiti da prenese regulatorni kapital kako bi joj pružila potporu.

109.

Na temelju činjenice da Caisse centrale du Crédit mutuel (CCCM) može upotrijebiti ograničene resurse koje su mu dodijelile regionalne grupe (koje čini 2 % depozita koji su prikupile te grupe) ne može se utvrditi obveza prijenosa regulatornog kapitala i likvidnosti među regionalnim grupama. Riječ je samo o stavljanju na raspolaganje ograničenog dijela resursa koje su regionalne grupe prikupile u korist CCCM‑a, koji ostaje dužnik u odnosu na te grupe.

110.

Odluka koju je Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) donio 9. ožujka 2018. u predmetu br. 399413 ( 42 ), na koju se pozivaju ESB i Komisija kako bi potkrijepili pobijane presude, bespredmetna je jer je donesena nakon navedenih presuda te se u svakom slučaju odnosi na pitanja različita od onih koja su istaknuta u ovim žalbama.

111.

ESB i Komisija tvrde da taj dio treba odbiti. Komisija smatra da je, suprotno mišljenju Općeg suda, sam članak L.511‑31 CMF‑a dovoljan da bude ispunjen uvjet utvrđen u članku 10. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 575/2013 a da pritom nije potrebno ispitati odluku od 10. ožujka 1992. Smatra da bi Sud stoga mogao preinačiti obrazloženje u tom pogledu.

112.

U tom pogledu najprije valja istaknuti da, kao što su to naveli ESB i Komisija, CMA ne osporava tumačenje članka 10. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 575/2013 koje je Opći sud primijenio u pobijanim presudama, u okviru kojeg je zaključio da je uvjet koji se nalazi u toj odredbi ispunjen jer postoji obveza prijenosa regulatornog kapitala i likvidnosti unutar grupe kako bi se osiguralo da se ispune obveze prema vjerovnicima ( 43 ). CMA samo osporava primjenu te odredbe na ovaj slučaj ( 44 ).

113.

Opći sud u pobijanim je presudama najprije podsjetio da je Odbor za preispitivanja u mišljenju od 14. rujna 2015., navedenom u točki 16. ovog mišljenja, istaknuo više razloga kako bi opravdao utvrđenje da je taj uvjet ispunjen, odnosno tekst članka L.511‑31 CMF‑a, obvezu intervencije CNCM‑a u korist unija u poteškoćama koja proizlazi iz odluke od 10. ožujka 1992., osnivački akt CCCM‑a i činjenicu da je u prošlosti subjektima u poteškoćama dodijeljena izvanredna potpora.

114.

Opći sud zatim je smatrao da tekst članka L.511‑31 CMF‑a ne omogućuje sam po sebi zaključak da je ispunjen uvjet predviđen člankom 10. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 575/2013. Međutim, presudio je da je, suprotno tomu, na temelju odluke od 10. ožujka 1992. i mehanizma solidarnosti koji se njome predviđa moguće utvrditi postojanje obveze prijenosa regulatornog kapitala i likvidnosti unutar društva Crédit mutuel koja je namijenjena tomu da se osigura ispunjavanje obveza prema vjerovnicima te da je zato samo na temelju činjenice da taj mehanizam postoji moguće smatrati da je ispunjen uvjet predviđen člankom 10. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 575/2013.

115.

U tom pogledu, prije ispitivanja prigovora koje je CMA istaknuo protiv tog rasuđivanja valja analizirati zahtjev za preinaku obrazloženja koji je podnijela Komisija, koji je preliminarne prirode.

116.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, dopuštenost zahtjeva za preinaku obrazloženja pretpostavlja postojanje pravnog interesa, u smislu da predmetni zahtjev mora svojim ishodom moći osigurati korist stranci koja ga je podnijela. Takav je slučaj kada zahtjev za preinaku obrazloženja čini obranu protiv pravnog navoda tužitelja ( 45 ).

117.

U ovom slučaju, ako bi se zaključilo da, suprotno onomu što je presudio Opći sud, članak L.511‑31 CMF‑a sam po sebi omogućuje zaključak da Crédit mutuel ispunjava uvjet predviđen člankom 10. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 575/2013, prvi dio drugih žalbenih razloga koje je podnio CMA postao bi bespredmetan. Naime, u takvom slučaju više ne bi bilo potrebno analizirati argumente CMA‑a koji se temelje na pogrešci Općeg suda u pogledu ocjene odluke od 10. ožujka 1992. Stoga, s obzirom na to da Komisija ima interes podnijeti zahtjev za preinaku obrazloženja, taj zahtjev treba, prema mojem mišljenju, smatrati dopuštenim.

118.

Što se tiče dosega članka L.511‑31 CMF‑a u pobijanim presudama, Opći sud najprije je smatrao da je, s obzirom na to da ne postoji odluka nadležnih nacionalnih sudova, na njemu da odluči o dosegu te odredbe. Tako je Opći sud presudio da članak L.511‑31 CMF‑a ne omogućuje sam po sebi zaključak da je ispunjen uvjet predviđen člankom 10. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 575/2013 jer je njegov tekst preopćenit i upućuje na poduzimanje „nužnih mjera” kako bi se „zajamčila likvidnost i solventnost svake od tih institucija i društava kao i cijele mreže”. Opći sud smatrao je da iz tako općenite odredbe nije moguće izvesti zaključak o postojanju obveze prijenosa regulatornog kapitala i likvidnosti unutar grupe kako bi se osiguralo da se ispune obveze prema vjerovnicima ( 46 ).

119.

Komisija tvrdi da je tumačenje članka L.511‑31 CMF‑a koje je primijenio Opći sud preusko. Kako bi potkrijepila svoje stajalište, navodi tumačenje te odredbe sadržano u Odluci Conseila d’État (Državno vijeće) br. 399413 od 9. ožujka 2018. ESB također upućuje na tu odluku, ali svoju argumentaciju temelji i na Odluci Conseila d’État (Državno vijeće) br. 403418 od 13. prosinca 2016. ( 47 ).

120.

U tom pogledu valja podsjetiti, kao što je to učinio Opći sud, da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, doseg nacionalnih zakonskih, regulatornih ili upravnih odredbi treba procijeniti s obzirom na tumačenje koje daju nacionalni sudovi ( 48 ).

121.

Okolnost, koju je istaknuo CMA, da je Odluka Conseila d’État (Državno vijeće) od 9. ožujka 2018. donesena nakon pobijanih presuda ne sprečava to da se ona uzme u obzir radi tumačenja članka L.511‑31 CMF‑a s obzirom na to da su stranke imale mogućnost podnijeti svoja očitovanja pred Sudom ( 49 ).

122.

Međutim, taj je sud u uvodnoj izjavi 5. Odluke Conseila d’État (Državno vijeće) od 13. prosinca 2016. pojasnio da je „[z]akonodavac […] [CNCM‑u], donošenjem odredbi članka L.511‑31 […], dodijelio zadatke osiguravanja kohezije mreže [društva Crédit mutuel i] provođenja upravnog, tehničkog i financijskog nadzora nad organizacijom i upravljanjem svakom unijom te poduzimanja svih nužnih mjera za dobro funkcioniranje mreže. […] Osim toga, na temelju članka L.511‑31 istog zakonika, CNCM može, kad je to opravdano financijskom situacijom predmetnih institucija, i neovisno o svim suprotnim odredbama, odlučiti o spajanju dviju ili više unija povezanih s mrežom, prijenosu njihova goodwilla kao i o njihovu prestanku. Iz tog pravnog i regulatornog okvira proizlazi da je CNCM, neovisno o odnosima u okviru mreže Crédit mutuel između udruženja koja je čine, zakonito zadužen za pripremu i provedbu mjera koje su dio sustavnog uređenja bankarskog sustava u pogledu cijele grupe Crédit mutuel te treba, kao ‚matično društvo u Uniji’, imati preventivni plan oporavka za tu grupu”.

123.

Slična su razmatranja navedena u uvodnoj izjavi 7. Odluke Conseila d’État (Državno vijeće) od 9. ožujka 2018. u kojoj je dodano da „[p]rovođenje tih zadataka u okviru uređenja kreditnih institucija nužno podrazumijeva da je [CNCM] nadležan za utvrđivanje pravila koja se nalažu unijama, za osiguravanje da te unije poštuju odredbe koje su na njih primjenjive i za izricanje odgovarajućih kazni u slučaju povrede tih odredbi”.

124.

Usto, Conseil d’État (Državno vijeće) presudio je u uvodnoj izjavi 20. potonje odluke da su, „kako bi se ‚zajamčila likvidnost i solventnost mreže’ za koju su nadležna, središnja tijela ovlaštena, na temelju članka L.511‑31 [CMF‑a], poduzimati ‚sve nužne mjere’ i, među ostalim, među članovima mreže uvoditi obvezujuće mehanizme solidarnosti, koji se ne mogu ograničiti samo na uspostavu unaprijed financiranih instrumenata kao što su jamstveni fondovi”.

125.

Iz te sudske prakse Conseila d’État (Državno vijeće) proizlazi da obveza predviđena člankom L.511‑31 CMF‑a u pogledu „poduzimanja svih nužnih mjera, osobito kako bi se zajamčila likvidnost i solventnost svake od tih institucija i društava kao i cijele mreže”, podrazumijeva ovlasti vrlo temeljitog upravnog, tehničkog i financijskog nadzora koji provodi CNCM nad cijelom mrežom Crédit mutuela, pri čemu mu te ovlasti omogućuju da u bilo kojem trenutku uvede obvezujuće mehanizme solidarnosti, kao što su obveze prijenosa regulatornog kapitala i likvidnosti koje se mogu naložiti članovima mreže. Te ovlasti Conseil d’État (Državno vijeće) utvrđuje do te mjere da CNCM‑u omogućuju da u slučaju financijske krize institucije odluči o spajanju dviju ili više unija povezanih s mrežom, i to neovisno o svim suprotnim odredbama. Međutim, ovlast nalaganja spajanja članu mreže s institucijom u financijskoj krizi jednaka je tomu da mu se naloži preuzimanje obveza te institucije, što za tog člana znači potencijalno ozbiljniji učinak od onog koji proizlazi samo iz prijenosa regulatornog kapitala i likvidnosti.

126.

S obzirom na opseg tih ovlasti nadzora i intervencije koje CNCM ima nad subjektima koji su dio mreže Crédit mutuela u slučaju krize institucije koja je član mreže, prema mojem se mišljenju ne može zanijekati da odredba članka L.511‑31, kako je utvrđena sudskom praksom Conseila d’État (Državno vijeće), podrazumijeva postojanje obveze prijenosa regulatornog kapitala i likvidnosti unutar mreže Crédit mutuela. Iz toga slijedi da je, suprotno mišljenju Općeg suda, sam taj članak, prema mojem mišljenju, dovoljan da ta grupa ispunjava uvjet predviđen člankom 10. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 575/2013.

127.

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, ako obrazloženje odluke Općeg suda upućuje na pogrešku, a njezina je izreka osnovana iz nekih drugih pravnih razloga, takva povreda ne može dovesti do ukidanja te odluke, nego valja preinačiti obrazloženje ( 50 ).

128.

Stoga, prema mojem mišljenju, valja prihvatiti Komisijin zahtjev za preinaku obrazloženja, a prema tome i odbiti prvi dio drugih žalbenih razloga kao bespredmetan.

129.

U okviru drugog dijela svojih drugih žalbenih razloga CMA tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku u pravnoj kvalifikaciji činjenica u odnosu na članak 10. stavak 1. točku (a) Uredbe br. 575/2013 jer se, čak i da se odlukom od 10. ožujka 1992. propisuje postojanje obveze prijenosa regulatornog kapitala i likvidnosti, ta odluka ne primjenjuje na cijeli okvir grupe Crédit mutuel koja je podvrgnuta bonitetnom nadzoru ESB‑a.

130.

Naime, okvir grupe Crédit mutuel obuhvaća bankovne subjekte, društva kćeri regionalnih unija, koji nisu povezani sa središnjim tijelom. Ta društva kćeri uopće ne ulaze u područje primjene odluke od 10. ožujka 1992. te u odnosu na njih ne postoji nikakav mehanizam solidarnosti. CNCM nema nijednu od ovlasti iz članka 10. Uredbe br. 575/2013 u odnosu na ta društva kćeri.

131.

ESB najprije tvrdi da ta argumentacija, koja se prvi put pojavila u fazi žalbe, čini novi žalbeni razlog koji se ne odnosi na tumačenje članka 10. Uredbe br. 575/2013, nego na doseg članka 2. točke 21. podtočke (c) Okvirne uredbe o SSM‑u i da je stoga taj drugi dio nedopušten. Komisija se u biti slaže sa stajalištem ESB‑a. ESB i Komisija tvrde da, u svakom slučaju, drugi dio drugog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan. ESB u tom okviru poziva Sud da zatraži dostavu određenih sporazuma o refinanciranju koje su uzajamni subjekti grupe Crédit mutuel i njihova društva kćeri sklopili kao mjeru upravljanja postupkom na temelju članka 64. Poslovnika.

132.

U tom pogledu valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, s obzirom na to da je u žalbenom postupku nadzor Suda ograničen na ocjenu pravnih utvrđenja u vezi s razlozima i argumentima raspravljenima u prvostupanjskom postupku, stranka ne može pred Sudom prvi put iznijeti argument na koji se nije pozvala pred Općim sudom ( 51 ).

133.

Međutim, čini mi se neupitnim, nakon čitanja spisa, da argumentacija koju je CMA istaknuo u okviru drugog dijela drugih žalbenih razloga uopće nije bila istaknuta pred Općim sudom u prvostupanjskom postupku. Ne može se kvalificirati ni kao novi argument kojim se samo razvija ili proširuje argumentacija iznesena pred Općim sudom ( 52 ).

134.

U tim okolnostima smatram da je taj dio nedopušten.

135.

Podredno ističem da, čak i pod pretpostavkom, quod non, da je taj dio dopušten, on je u svakom slučaju i bespredmetan.

136.

Naime, Conseil d’État (Državno vijeće) u svojoj je odluci od 9. ožujka 2018. pojasnio da za nadzorne ovlasti koje CNCM ima na temelju članka L.511‑31 CMF‑a u okviru mreže Crédit mutuela treba smatrati da se odnose i „na društva kćeri unija s obzirom na to da financijska situacija društava kćeri utječe na financijsku situaciju unija” ( 53 ). U tim okolnostima, s obzirom na zaključak do kojeg sam došao u točki 125. ovog mišljenja, prema kojem je sam članak L.511‑31 CMF‑a dovoljan da bude ispunjen uvjet predviđen člankom 10. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 575/2013, čak i ako se odluka od 10. ožujka 1992. ne primjenjuje na cijeli okvir grupe Crédit mutuel, ta okolnost nema nikakvu posljedicu na utvrđenje da ta grupa ispunjava navedeni uvjet.

137.

Prema mojem mišljenju, iz svega prethodno navedenog slijedi da treba odbiti drugi dio drugih žalbenih razloga, a da pritom nije potrebno odlučiti o zahtjevu za određivanje mjere upravljanja postupkom koji je podnio ESB. Stoga, s obzirom na to da treba odbiti druge žalbene razloge dviju žalbi, prema mojem mišljenju valja odbiti obje žalbe u cijelosti.

138.

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

139.

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, osoba koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

140.

Budući da CMA nije uspio u svojem žalbenom zahtjevu i da su ESB, Komisija i CNCM podnijeli zahtjev da mu se naloži snošenje troškova, CMA snosi vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova ESB‑a, Komisije i CNCM‑a.

141.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način: