1.

Ovaj predmet dio je dugog niza predmeta u kojima je riječ o tumačenju načela nediskriminacije radnika zaposlenih na određeno vrijeme u odnosu na različite radne i službeničke odredbe španjolskog prava. Sud ovdje u biti mora razjasniti zahtijeva li to načelo da se dodatak za stupanj, koji je propisima autonomne španjolske regije predviđeno u korist trajno zaposlenih službenika, također zajamči privremeno zaposlenom ugovornom osoblju u javnoj upravi. Pritom treba paziti da se zaštitna svrha načela nediskriminacije radnika zaposlenih na određeno vrijeme dovede u sklad sa značajkama prava javne službe i organizacijskom autonomijom koju države članice imaju u tom području.

2.

U tom kontekstu prilikom ispitivanja prethodnog pitanja treba se usredotočiti na usporedivost konkretne situacije radnika s ugovorom na određeno vrijeme i stalnih zaposlenika, s jedne strane, i na posebne značajke prava javne uprave kao mogući razlog za opravdanje različitog postupanja između tih dviju skupina, s druge strane.

3.

Okvir prava Unije u ovom je slučaju Direktiva Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP ( 2 ) (u daljnjem tekstu: Direktiva 1999/70). Tom se direktivom, kako je navedeno u njezinu članku 1., provodi Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), koji je sklopljen 18. ožujka 1999. između triju općih međusektorskih organizacija (ETUC, UNICE i CEEP) i u Prilogu je toj direktivi.

4.

Cilj je Okvirnog sporazuma, među ostalim, „poboljša[ti] kvalitet[u] rada na određeno vrijeme putem osiguranja primjene načela nediskriminacije […]” ( 3 ). Pritom se Okvirni sporazum temelji na zaključku „da ugovori o radu na neodređeno vrijeme predstavljaju i da će i nadalje predstavljati osnovni oblik radnog odnosa između poslodavaca i radnika” ( 4 ). Međutim, Okvirnim sporazumom istodobno se priznaje da su ugovori o radu na određeno vrijeme „svojstveni za zapošljavanje u pojedinim sektorima, zanimanjima i djelatnostima koji mogu odgovarati i poslodavcima i radnicima” ( 5 ).

5.

O području primjene Okvirnog sporazuma u njegovu članku 2. stavku 1. utvrđuje se:

„Ovaj Sporazum se primjenjuje na radnike koji rade na određeno vrijeme, koji su sklopili ugovor o radu ili se nalaze u radnom odnosu na način utvrđen zakonom, kolektivnim ugovorima ili praksom u svakoj pojedinoj državi članici.”

6.

Članak 3. Okvirnog sporazuma sadržava sljedeće „definicije”:

„Za potrebe ovog Sporazuma:

7.

Članak 4. Okvirnog sporazuma naslovljen je „Načelo nediskriminacije” i glasi, među ostalim, kako slijedi:

[…]

8.

Članak 3. stavak 1. Texto Refundido del Estatuto del Personal al Servicio de las Administraciones Públicas de Navarra (konsolidirana verzija Statuta zaposlenika u javnoj upravi u Navarri) iz Decreto Foral Legislativo 251/1993, que aprueba el Texto Refundido del Estatuto del Personal al Servicio de las Administraciones Públicas de Navarra (Regionalna zakonodavna uredba br. 251/1993 kojim se odobrava pročišćeni tekst Pravilnika o osoblju u javnim službama u Navarri, u daljnjem tekstu: DFL 251/93) propisuje da „osoblje u javnim službama u Navarri čine: (a) službenici u javnim službama, (b) pomoćno osoblje, (c) ugovorno osoblje”, a navedeno ugovorno osoblje prema članku 3. stavku 4. DFL‑a br. 251/93 može biti zaposleno „u okviru javnog ili privatnog prava”.

9.

Člankom 12. DFL‑a br. 251/93 određuje se da se službenici u javnim službama u Navarri, u skladu s kvalifikacijama potrebnima za njihov prijam u službu i s dužnostima koje obavljaju, svrstavaju u ondje navedene razrede.

10.

Članak 13. DFL‑a 251/93 glasi:

„1.   Svaki od razreda na koji se odnosi prethodni članak obuhvaća 7 stupnjeva.

2.   Službenici koji tek stupaju u službu počinju od prvog stupnja odgovarajućeg razreda.

3.   Službenici mogu postupno napredovati od 1. do 7. stupnja unutar svojeg razreda u skladu s člankom 16. ovog pravilnika.”

11.

Člankom 14. i sljedećim člancima DFL‑a br. 251/93 uređuje se razvoj karijere koji podrazumijeva „promaknuće službenika iz nekog od razreda utvrđenih u članku 12. u viši razred te napredovanje u viši stupanj i potkategoriju unutar svakog razreda”.

12.

Članak 16. odnosi se konkretno na stupnjeve, a glasi kako slijedi:

„1.   Službenici mogu postupno napredovati od 1. do 7. stupnja unutar svojeg razreda, bez obzira na vrstu njihove kvalifikacije, osposobljavanja ili zanimanja.

2.   Promicanje u viši stupanj provodi se svake godine na sljedeći način: (a) Neophodan uvjet za promaknuće u viši stupanj jest zadržavanje na prethodnom stupnju barem dvije godine. (b) Nijedan službenik ne može ostati u istom stupnju dulje od 8 godina, osim službenika koji su dosegnuli 7. stupanj. (c) Ne dovodeći u pitanje navedeno u prethodnim stavcima, 10 % službenika od 1. do 6. stupnja uključivo bit će prema radnom stažu promaknuti u neposredno viši stupanj. (d) Nakon natječaja na temelju kvalifikacija koji se provodi u skladu s propisima koje donese uprava, u neposredno viši stupanj može biti promaknuto do 10 % službenika od 1. do 6. stupnja uključivo.”

13.

Međutim, četvrtom prijelaznom odredbom samog DFL‑a br. 251/93 privremeno se ukida taj sustav promicanja u viši stupanj iz članka 16. te se utvrđuje:

„1.   S učinkom od 1. siječnja 1992. i do donošenja propisa iz članka 13. Ley Forala 5/1991, de 26 de febrero, de Presupuestos Generales de Navarra para 1991 (Regionalni zakon br. 5/1991 od 26. veljače o proračunu Autonomne zajednice Navarre za 1991.), koji se odnosi na izmjenu postojećeg sustava promicanja u viši stupanj prema radnom stažu, privremeno se ukida sustav promicanja u viši stupanj utvrđen u članku 16. ovog pravilnika, što će se na navedeni datum za svakog službenika pojedinačno, u skladu s njegovim radnim stažem u odgovarajućem stupnju, provesti na sljedeći način:

2.   Slijedom navedenog u prethodnoj točki, od navedenog dana i također privremeno, u slučajevima promicanja u viši razred unutar iste uprave, predviđenima člankom 17. ovog pravilnika, stupanj i radni staž ostvaren u stupnju razreda iz kojeg je osoba promaknuta ostaju isti.”

14.

Napredovanjem u viši stupanj ostvaruje se dodatna naknada. Člankom 40. stavkom 2. DFL‑a br. 251/93 kao osnovna osobna plaća službenika određuje se:

Osnovna osobna plaća pravo je koje je službenik stekao svojim statusom.”

15.

U članku 42. prikazana je tablica s postocima koji se primjenjuju na početnu plaću u određenom razredu uključujući svaki stupanj:

„Ne dovodeći u pitanje navedeno u članku 17. stavku 2., kod obračuna dodatne naknade s obzirom na stupanj u obzir se uzima sljedeći postotak početne plaće u određenom razredu:

16.

DFL‑om br. 251/93 uređuje se i pravni status ugovornog osoblja koje nisu službenici te se u članku 93. navodi da se „status ugovornog osoblja zaposlenog u okviru javnog prava uređuje odredbama koje propiše uprava i odredbama odgovarajućeg ugovora.”

17.

Ti propisi koji se odnose na status namještenika dio su Decreta Foral 68/2009 (Regionalni dekret br. 68/2009, u daljnjem tekstu: DF 68/2009) kojim se uređuje zapošljavanje osoblja u skladu sa zakonom koji se primjenjuje na javne službe u Navarri. Što se tiče plaće dotičnog ugovornog osoblja u upravi, člankom 11. DF‑a br. 68/2009 u verziji prema DF‑u 21/2017 od 29. ožujka 2017. propisuje se sljedeće:

„Ugovorno osoblje zaposleno u okviru javnog prava primat će plaću koja odgovara radnom mjestu ili dužnosti koju obavlja, dodatak za radni staž i obiteljski doplatak. Pri izračunu osnovne osobne plaće koju službenik stječe svojim statusom stupanj se ne uzima u obzir.”

18.

Tužitelj u glavnom postupku, Ustariz Aróstegui, učitelj je u Departamento de Educación del Gobierno de Navarra (Ministarstvo obrazovanja Vlade autonomne zajednice Navarre). Od rujna 2007. radi u različitim obrazovnim ustanovama u svojstvu člana ugovornog osoblja u upravi.

19.

Dana 1. srpnja 2016. Ustariz Aróstegui je od Ministarstva obrazovanja zatražio retroaktivno priznanje i plaćanje dodatka za stupanj. Podneskom od 18. listopada 2016. podnio je protiv odbijanja njegova zahtjeva zbog šutnje uprave žalbu u upravnom postupku koja je odbijena Regionalnom odlukom 168E/2016 od 23. prosinca 2016. koju je donio ministar obrazovanja Autonomne zajednice Navarra. Naposljetku je 28. veljače 2017. protiv te regionalne odluke podnio upravnu tužbu pred sudom koji je uputio zahtjev. Taj je sud uputio Sudu sljedeće pitanje:

„Treba li članak 4. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP usvojenog Direktivom Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. tumačiti na način da mu se protivi regionalni propis, poput spornog propisa u glavnom postupku, kojim se osoblju u javnoj upravi Navarre koje odgovara kategoriji ‚ugovorno osoblje javnog prava’ zaposlenom na određeno vrijeme izričito uskraćuje pravo na priznavanje i isplatu određene dodatne naknade jer je navedena naknada nagrada za promaknuće i napredovanje u profesionalnoj karijeri koja se isključivo dodjeljuje osoblju koje spada u kategoriju ‚službenika u javnoj upravi’ zaposlenih na neodređeno vrijeme?”

20.

U prethodnom postupku pred Sudom Ustariz Aróstegui i Departamento de Educación del Gobierno de Navarra, kao stranke u glavnom postupku, te Kraljevina Španjolska, Portugal i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Iste su stranke, uz iznimku Portugala, također bile zastupane na raspravi koja se održala 30. siječnja 2019.

21.

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita predstavlja li diskriminaciju zabranjenu pravom Unije ako je službeniku zaposlenom na određeno vrijeme u javnom sektoru uskraćeno pravo na priznavanje dodatka za stupanj jer primjenjivi propisi autonomne regije to pravo pridržavaju stalno zaposlenim službenicima.

22.

Pozadina tog pitanja jest to da je statut zaposlenika u javnoj upravi Navarre prijelazno zamijenio sustav napredovanja sljedećim platnim razredom uz odgovarajući dodatak, izračun kojega se u biti temelji na prethodnom radnom stažu.

23.

Okvirni sporazum primjenjuje se na ugovore o radu na određeno vrijeme. To proizlazi iz njegova naslova i potvrđeno je određivanjem njegova područja primjene u stavku 2. točki 1. U skladu s njime, taj se sporazum primjenjuje na radnike koji rade na određeno vrijeme, koji su sklopili ugovor o radu ili se nalaze u radnom odnosu na način utvrđen zakonom, kolektivnim ugovorima ili praksom u svakoj pojedinoj državi članici.

24.

Nesporno je da se glavni postupak odnosi na radni odnos na određeno vrijeme, kako je predviđen u autonomnoj regiji Navarri u skladu s propisima statuta zaposlenika u javnoj upravi u Navarri za ugovorno osoblje.

25.

Sud je također već pojasnio da „odredbe iz Okvirnog sporazuma imaju za svrhu primjenu na ugovore i radne odnose na određeno vrijeme zaključene s upravama i drugim tijelima javnog sektora” ( 6 ), i da se protiv takvih uprava ili tijela pojedinci mogu pred nacionalnim sudovima izravno pozvati na članak 4. točku 1. Okvirnog sporazuma ( 7 ).

26.

Nadalje, potrebno je ispitati je li sporni dodatak za stupanj također obuhvaćen pojmom „uvjeti zapošljavanja” iz članka 4. točke 1. Okvirnog sporazuma. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pritom je odlučujući kriterij zapošljavanja, to jest radni odnos između zaposlenika i njegova poslodavca ( 8 ).

27.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, svrha članka 4. Okvirnog sporazuma jest spriječiti da se poslodavac koristi radnim odnosom na određeno vrijeme kako bi tom zaposleniku uskratio prava koja ima stalni zaposlenik ( 9 ). Kako bi se vodilo računa o tom cilju, Sud je odbio usko tumačenje te odredbe ( 10 ).

28.

U vezi sa zapošljavanjem u javnoj službi i na temelju tog odnosa u pogledu odnosa zapošljavanja u javnoj službi Sud je već presudio da pod pojam „uvjeti zapošljavanja” u smislu članka 4. točke 1. Okvirnog sporazuma ulaze, primjerice, dodaci na staž, koji se dodjeljuju za svake tri godine službe ( 11 ), dodaci za daljnje obrazovanje svakih šest godina ( 12 ), pravila o razdobljima službe koja se stječu za razvrstavanje u viši platni razred ili o računanju razdoblja službe koja su nužna za godišnje ocjenjivanje ( 13 ), kao i dodaci na plaću u vezi sa sudjelovanjem u programima evaluacije ( 14 ).

29.

U ovom slučaju ocjena pitanja kakve je vrste sporni dodatak i koja mu je svrha u načelu jest na sudu koji je uputio zahtjev ( 15 ). Neovisno o tome, iz navoda suda koji je uputio zahtjev i očitovanja sudionika na raspravi proizlazi da je sporni dodatak sastavni dio plaće, čija dodjela ovisi o razdoblju službe i stoga je povezana s odlučujućim kriterijem zapošljavanja. Stoga sporni dodatak za stupanj treba obuhvatiti pojmom „uvjeti zapošljavanja” u smislu članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma.

30.

U ovom slučaju nesporno je da ugovorno osoblje uživa različito postupanje u odnosu na službenike u dijelu u kojem im se prema odgovarajućim propisima Navarre ne odobrava pravo na dodatak za stupanj.

31.

Nejednako postupanje isto tako nije isključeno samo zato što je sporni dodatak za stupanj prema primjenjivim propisima Navarre pridržan službenicima i stoga uskraćen ne samo ugovornom osoblju na određeno vrijeme, nego, ovisno o slučaju, i onima koji nisu statutarni stalni zaposlenici u javnoj službi ( 16 ). Naime, za utvrđenje nejednakog postupanja u smislu članka 4. točke 1. Okvirnog sporazuma dovoljno je već da se prema „radnicima zaposlenim na određeno vrijeme” postupa na nepovoljniji način nego prema „usporedivim radnicima zaposlenim na neodređeno vrijeme”. Ni u kojem slučaju nije potrebno da se svi radnici zaposleni na određeno vrijeme nalaze u nepovoljnijoj situaciji u odnosu na sve radnike zaposlene na neodređeno vrijeme ( 17 ).

32.

Načelo nediskriminacije, kojeg je članak 4. točka 1. Okvirnog sporazuma poseban izraz, zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano ( 18 ).

33.

U tom je pogledu načelo nediskriminacije provedeno i konkretizirano Okvirnim sporazumom samo u odnosu na razlike u postupanju između radnika zaposlenih na određeno vrijeme i radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme koji se nalaze u usporedivoj situaciji ( 19 ).

34.

Stoga je potrebno prvo ispitati je li situacija službenika i situacija ugovornog osoblja zaposlenog na određeno vrijeme prilikom obavljanja konkretnog posla u toj instituciji usporediva.

35.

Portugalska vlada i regionalna vlada Navarre sumnjaju u takvu usporedivost ugovornog osoblja na određeno vrijeme i stalno zaposlenih službenika. One se pozivaju na presudu Suda u predmetu Pérez López ( 20 ), prema kojoj eventualna razlika u postupanju koja ne počiva na određenom ili neodređenom trajanju radnog odnosa, nego na njegovu razvrstavanju kao statutarnog ili ugovornog, nije obuhvaćena načelom nediskriminacije utvrđenim tim okvirnim sporazumom. Međutim, pritom pogrešno shvaćaju da se to utvrđenje odnosi na „eventualno nejednako postupanje između određenih skupina osoblja zaposlenog na određeno vrijeme”. Međutim, u ovom slučaju riječ je o nejednakom postupanju između ugovornog osoblja zaposlenog na određeno vrijeme i stalno zaposlenih službenika.

36.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, radi ocjene obavljaju li dotične osobe isti ili sličan posao u smislu Okvirnog sporazuma, u skladu s njegovim člankom 3. točkom 2. i člankom 4. točkom 1., treba ispitati može li se – vodeći računa o cijelom nizu čimbenika, poput naravi posla, uvjeta stručnog osposobljavanja i radnih uvjeta – smatrati da se te osobe nalaze u situacijama koje su usporedive ( 21 ).

37.

Međutim, to je ispitivanje ponovno na sudu koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan za ocjenu činjenica ( 22 ). Pritom treba utvrditi je li se Ustariz Aróstegui nalazio u usporedivoj situaciji kao stalno zaposleni službenici, koje je u istom razdoblju zapošljavao isti poslodavac.

38.

U ovom slučaju valja pretpostaviti da se s obzirom na djelatnost koju konkretno treba obavljati, a osobito na narav njezina posla, uvjete stručnog osposobljavanja i uvjete rada, zaposlenik s ugovorom na određeno vrijeme nalazi u istom položaju kao i radnik zaposlen na neodređeno vrijeme u istoj obrazovnoj ustanovi. Naime, sud koji je uputio zahtjev u tom je smislu utvrdio da „u ovom predmetu ne postoji nikakva razlika, iznimka ili isključivost među dužnostima i uslugama koje pružaju profesor službenik i profesor član ugovornog osoblja zaposlen u okviru javnog prava, kao što nema razlike ni među njihovim profesionalnim obvezama”.

39.

Kao što sam već više puta navela drugdje ( 23 ), ispitivanje usporedivosti situacija ne može se zaustaviti na općenitoj usporedbi položaja radnika zaposlenih na određeno vrijeme i radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme u dotičnoj ustanovi. Naime, odlučujuće je i to nalaze li se u usporedivom položaju radnici zaposleni na određeno vrijeme i radnici zaposleni na neodređeno vrijeme upravo s obzirom na pojedini predmet spora.

40.

U ovom slučaju sporno je odobravanje dodatka za stupanj. Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, stupanj se u zakonu navodi kao jedan od mehanizama za napredovanje u javnim službama, a napredovati u javnim službama u skladu s propisom mogu isključivo službenici, a ne i drugo osoblje koje radi u javnim službama u Navarri. Čl. 11. DF‑a 68/2009 u skladu s time izričito isključuje odobravanje dodatka za stupanj ugovornom osoblju u javnoj upravi. Podložno konačnoj ocjeni koju će provesti sud koji je uputio zahtjev, navodna razlika u postupanju s obzirom na dodatak za stupanj stoga nije povezana s određenim ili neodređenim trajanjem radnog odnosa, nego s pripadanjem zaposlenika statutarnom ili ugovornom ( 24 ) osoblju.

41.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, svrha dodatka za stupanj je nadoknaditi promicanje, napredovanje i razvoj te stručne karijere. Stoga dodatak za stupanj predstavlja sastavni dio plaće, kojim se odražava promicanje u sljedeći stupanj u karijeri. Međutim, ovdje nije mjerodavna temeljna odredba iz članka 16. DFL‑a 251/93, nego četvrta prijelazna odredba iz DFL‑a 251/93. Zastupnik regionalne vlade Navarre kao razlog za „privremenu” suspenziju sustava promaknuća iz članka 16. DFL‑a 251/93 na 1. siječnja 1992. naveo je da se javni poslodavac i sindikati dosad nisu mogli sporazumjeti o provedbi izbornog postupka prema članku 16. stavku 2. točki (d) DFL‑a 251/93. To objašnjava zašto četvrta prijelazna odredba DFL‑a 251/93 za dodjelu spornog dodatka ovisi samo o uzimanju u obzir određenog razdoblja službe. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da se promaknuće u viši stupanj u skladu s četvrtom prijelaznom odredbom DFL‑a 251/93 odvija pukim protekom vremena, i to „automatski”.

42.

U tom kontekstu usporedivost situacija s obzirom na konkretni predmet spora ne može se ozbiljno dovesti u pitanje. S jedne strane, odobravanje spornog dodatka ovisi isključivo o prethodnom razdoblju službe; s druge strane, to odobravanje, koje se usto formalno odvija bez novog razvrstavanja dotičnog službenika, ne stoji ni u kakvoj vidljivoj vezi sa sustavom napredovanja ili stručnog unapređenja. Prema navodima zastupnika regionalne vlade Navarre, odobravanje dodatka ni na koji način ne utječe na obavljane funkcije ili na eventualnu mogućnost napredovanja u višu skupinu. Predmet spora stoga je u konačnici sastavni dio plaće, a ne sudjelovanje u karijeri.

43.

Prema tome, podložno konačnoj ocjeni suda koji je uputio zahtjev, usporedivost situacija treba priznati i uzimajući u obzir konkretan predmet spora, u dijelu u kojem tužitelj u glavnom postupku ispunjava materijalni uvjet ostvarenog razdoblja službe.

44.

U tim okolnostima nejednako postupanje u usporedivim situacijama postoji ako se radnicima zaposlenima na određeno vrijeme u javnom sektoru uskraćuje dodjela dodatka nakon ostvarenja određenog razdoblja službe, dok se stalno zaposlenim službenicima u takvoj situaciji dodjeljuje zakonsko pravo na taj dodatak.

45.

Kao središnji problem u ovom slučaju ostaje za razmotriti postoje li objektivni razlozi koji mogu opravdati različito postupanje prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme u javnom sektoru i stalno zaposlenim službenicima u pogledu dodjele spornog dodatka za stupanj.

46.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pojam „objektivni razlozi” u smislu članka 4. točke 1. Okvirnog sporazuma ne treba razumjeti tako da omogućava opravdanje različitog postupanja prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme i radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme na temelju činjenice da je ta razlika u postupanju propisana nacionalnim općim ili apstraktnim pravnim pravilom, poput zakona ili kolektivnog ugovora ( 25 ). Za opravdanje postojećeg nejednakog postupanja između službenika i ugovornog osoblja na određeno vrijeme u pogledu dodatka za stupanj prema četvrtoj prijelaznoj odredbi iz DFL‑a 251/93 stoga nije dovoljno smatrati sporne dodatke dijelom „osnovne osobne plaće […] koja je povezana sa statusu službenika” ( 26 ).

47.

Pojam „objektivni razlozi” zahtijeva, prema jednako tako ustaljenoj sudskoj praksi, da utvrđena nejednakost u postupanju bude opravdana postojanjem preciznih i točnih elemenata koji karakteriziraju uvjet zapošljavanja o kojem je riječ, u posebnom kontekstu u kojem se nalazi i na temelju objektivnih i transparentnih kriterija, kako bi se provjerilo odgovara li ta nejednakost stvarnoj potrebi, je li prikladna za ostvarenje cilja koji se želi postići i je li za tu svrhu nužna. Navedeni elementi mogu, među ostalim, biti posljedica posebne prirode zadaća za čije su ispunjenje sklapani ugovori na određeno vrijeme i karakteristika svojstvenih tim zadaćama ili, ovisno o slučaju, slijeđenja legitimnog cilja socijalne politike države članice ( 27 ).

48.

Načela propisa o javnim službenicima, primjerice načelo sistematizacije radnih mjesta, model karijernog službenika i zahtjev uspjeha u postupku natječaja radi zapošljavanja na neodređeno vrijeme – nisu bez posljedica za praktičnu primjenu odredaba Okvirnog ugovora ( 28 ). Naime, Okvirnim sporazumom izričito je priznato da „se prilikom njihove detaljne primjene mora voditi računa o posebnim nacionalnim, sektorskim i sezonskim uvjetima” ( 29 ).

49.

U tom smislu Sud je, s jedne strane, priznao da države članice s obzirom na svoju diskreciju u organizaciji svojih javnih uprava u načelu, bez povrede Direktive 1999/70 ili Okvirnog sporazuma, mogu predvidjeti pretpostavke za pristup određenim zaposlenjima u pogledu radnog staža, pridržati pristup unutarnjem promaknuću stalnim zaposlenicima i od njih zahtijevati dokaz o radnom iskustvu, koje odgovara stupnju neposredno nižem od onoga koji je predmet izbornog postupka ( 30 ).

50.

S druge strane, Sud je smatrao materijalno neopravdanim isključenje službenika zaposlenih na određeno vrijeme od tzv. dodatka za daljnje obrazovanje svakih šest godina isključivo upućivanjem na to da ne pripadaju određenoj karijernoj skupini ( 31 ).

51.

Međutim, svejedno se ne može svako nejednako postupanje između radnika zaposlenih na određeno vrijeme i usporedivih radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme paušalno opravdati pozivanjem na sektorske posebnosti u javnoj službi ( 32 ), nego samo onakvo za koje su navedene posebnosti doista konkretno odlučujuće ( 33 ). U skladu s time, iz vremenski ograničenog trajanja radnog odnosa – i ovisno o slučaju nepripadanja određenoj karijernoj skupini – ne mogu se općenito i apstraktno izvesti razlozi za nejednako postupanje s radnicima zaposlenima na određeno vrijeme u javnoj službi, koje navode države članice ( 34 ). Naprotiv, takvi razlozi moraju služiti tomu da se prikladno uzmu u obzir različiti zahtjevi u vezi s obavljanjem konkretnog zaposlenja, primjerice, posebna vrsta zadaća ili njihova obilježja ( 35 ).

52.

U nastavku je potrebno ispitati postoji li s obzirom na posebnosti prava o javnoj službi u Navarri, s jedne strane, i pretpostavke uzimanja u obzir ostvarenog razdoblja službe, s druge strane, objektivan razlog za opravdanje nejednakog postupanja.

53.

U ovom slučaju ništa ne upućuje na to da je dotična razlika u postupanju stvarna potreba, primjerice, u pogledu provedbe načela prava o javnoj službi u Navarri, i da je ona primjerena i potrebna za postizanje postavljenog cilja.

54.

Španjolska vlada, portugalska vlada i regionalna vlada Navarre ovdje ističu posebnosti javne službe, koje su, među ostalim, utvrđene španjolskim ustavom ( 36 ). Prema njihovu mišljenju, te posebnosti zahtijevaju da se pravo na dodatak za stupanj dodijeli samo stalno zaposlenim službenicima, a ne ugovornom osoblju na određeno vrijeme u javnoj službi. Tvrdi se i da se zapošljavanje ugovornog osoblja u javnoj službi u načelu ne temelji na trajanju i zahtijeva posebno opravdanje u obliku dokaza o potrebi u vezi s konkretnim radnim mjestom, što je protivno sudjelovanju u karijernom sustavu i stoga isključuje financijske povlastice koje proizlaze iz takvog sustava.

55.

Taj argument nije uvjerljiv već stoga što je nelogičan. Naime, isključenje koje je ovdje sporno vrijedi ne samo za ugovorno osoblje na određeno vrijeme, nego za sve nestatutarne zaposlenike. Čak i kad bi tim isključenjem bilo pogođeno samo ugovorno osoblje na određeno vrijeme, u svakom slučaju pozivanje na puko vremensko ograničenje zaposlenja ne bi moglo biti objektivan razlog u smislu članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma ( 37 ).

56.

U mjeri u kojoj se sporno uređenje temelji na sudjelovanju u karijernom sustavu, koji je prema odredbama DFL‑a 251/93 pridržan službenicima, najprije valja naglasiti da je za takav opći i apstraktan kriterij Sud već smatrao da nije objektivno opravdan ( 38 ).

57.

Osim toga, španjolsko pravo sudjelovanje nestatutarnog ugovornog osoblja u karijernom sustavu očito ne isključuje općenito. U predmetu C‑315/17 ( 39 ) sud koji je uputio zahtjev naveo je da Ley 7/2007 del Estatuto Básico del Empleado Público (Zakon 7/2007 o temeljnom statutu javnih službenika) od 12. travnja 2007. (BOE br. 89 od 13. travnja 2007.) (EBEP) sudjelovanje u obama karijernim sustavima omogućuje i stalno zaposlenim službenicima i ostalim zaposlenicima na neodređeno vrijeme ( 40 ). Čak i ako se to nejednako uređenje mogućnosti sudjelovanja u karijernim sustavima smatra odrazom regulatorne autonomije autonomnih regija, to pokazuje da se opće isključenje nestatutarnih zaposlenika iz karijernog sustava u svakom slučaju ne može smatrati obilježjem nacionalnog prava o javnoj službi.

58.

S obzirom na posebnosti prava o javnoj službi u Navarri naposljetku valja navesti da se karijerni sustav iz članka 14. DFL‑a 251/93 sastoji od „promicanja službenika u višu skupinu i viši platni razred i kategoriju unutar svake skupine” ( 41 ). Četvrtom prijelaznom odredbom iz DFL‑a 251/93 upravo promaknuće u više platne razrede bilo je odgođeno na neodređeno vrijeme i zamijenjeno uređenjem u kojem se priznaje odgovarajući dodatak ( 42 ).

59.

Stoga kao privremeni zaključak treba utvrditi da iz posebnosti prava o javnoj službi u Navarri, a osobito iz njegove organizacije karijernog sustava, ne proizlazi nikakav objektivan razlog koji opravdava utvrđeno nejednako postupanje.

60.

Budući da se sporno uređenje temelji na ostvarenju određenog razdoblja službe, valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda članak 4. stavak 1. Okvirnog sporazuma ne dopušta da se zaposlenike na određeno vrijeme općenito i apstraktno isključi od dodjele financijske povlastice koja se temelji na ostvarenju određenog razdoblja službe, osobito ako ne postoji posebna vrsta zadaća koju mora izvršiti dotična osoba ili ne postoje posebne značajke ( 43 ). Takav pristup vrijedi kako za dodatke za razdoblje službe ( 44 ) tako i za ostale dodatke dodjela kojih također ovisi o ostvarenom razdoblju službe ( 45 ).

61.

I u ovom slučaju sporni dodatak temelji se na ostvarenju određenog razdoblja službe a da pritom nije bitna posebna vrsta zadaće koju obavlja dotična osoba ili njezina obilježja. S obzirom na gornja razmatranja o usporedivosti situacija ( 46 ), u glavnom postupku zapravo nije vidljivo da aktivnost obrazovanja koju obavljaju učitelji zaposleni kao službenici ili oni zaposleni kao ugovorno osoblje zahtijeva različite akademske kvalifikacije ili iskustvo. Naime, iz podataka navedenih u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi – upravo suprotno – da te dvije kategorije profesora obavljaju slične zadaće i imaju iste obveze. To potvrđuje i činjenica da se, prema neosporenim navodima tužitelja u glavnom postupku, u slučaju naknadnog imenovanja na stalno radno mjesto kao službenika razdoblje službe ostvareno kao ugovorno osoblje za potrebe dodjele dodatka za stupanj naknadno uzima u obzir u potpunosti.

62.

Prenosivost načela koja vrijede za dodatke za razdoblje službe na sporni dodatak za stupanj također nije dovedena u pitanje činjenicom da zaposlenici s ugovorom na određeno vrijeme na temelju članka 11. DF‑a 68/2009 imaju pravo u skladu s propisima Navarre također na dodatak za razdoblje službe. Prema mišljenju zastupnika regionalne vlade Navarre, dodjela kako dodatka za razdoblje službe tako i dodatka za stupanj, neovisno o njihovim konkretnim ciljevima, pretpostavlja ostvarenje određenog, doduše različitog, razdoblja službe. Pitanje u kojoj mjeri se ostvarenje određenog razdoblja službe treba nagraditi dvaput stvar je ocjene nacionalnog zakonodavca; opće dvojbe o smislenosti takvog vrednovanja, kako ih je, primjerice, izrazio zastupnik regionalne vlade Navarre u vezi s ugovornim osobljem, u svakom slučaju ne mogu opravdati stavljanje u nepovoljniji položaj ugovornog osoblja na određeno vrijeme u odnosu na stalno zaposlene službenike, osobito jer bi takve dvojbe mogle jednako vrijediti i za službenike.

63.

Priznavanje spornog dodatka za stupanj stoga isključivo počiva na ostvarenju određenog razdoblja službe, a ne, primjerice, na zaslugama ili sposobnosti zaposlenika u javnoj službi. Time je a priori isključeno da se utvrđeno nejednako postupanje može opravdati konkretnim okolnostima u smislu već navedene sudske prakse ( 47 ). Naime, takve okolnosti mogu proizlaziti iz potrebe da se o posebnosti postavljene zadaće ili njezinim obilježjima vodi računa utvrđivanjem odgovarajućih zahtjeva u pogledu radnog iskustva ili sposobnosti zaposlenika uz zaštitu načela proporcionalnosti.

64.

U tom kontekstu također nije relevantno upućivanje na različite postupke zapošljavanja službenika i ugovornog osoblja. Kao što je već navedeno ( 48 ), ti različiti postupci zapošljavanja ne utječu ni na stvarno obavljane zadaće ni na radne obveze. U mjeri u kojoj postupak za izbor službenika treba dati trajno jamstvo za razinu stručnosti, sposobnost i prikladnost koji se utvrde u tom postupku samo djelomično naznačuju kasniju učinkovitost dotične osobe. U svakom slučaju, različita prikladnost i sposobnost službenika i ugovornog osoblja koje su regionalna vlada Navarre te vlade Španjolske i Portugala izvele iz različitih postupaka zapošljavanja morale bi se odražavati u vrsti obavljane zadaće i s time u vezi s postojećim zahtjevima kako bi se moglo opravdati razlikovanje s obzirom na ostvarenje razdoblja službe. Međutim, to u ovom predmetu nije tako.

65.

Iz prethodnih razmatranja zaključujem da se različito postupanje između stalnih službenika i ugovornog osoblja na određeno vrijeme, koje proizlazi iz toga da potonje nema pravo na sporni dodatak za stupanj, ne može opravdati objektivnim razlozima.

66.

S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de lo Contencioso‑Administrativo no 1 de Pamplona (Sud za upravne sporove br. 1 u Pamploni, Španjolska) odgovori kako slijedi:

Članak 4. stavak 1. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sadržan u Prilogu Direktivi 1999/70/EZ, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalno uređenje, poput onoga u glavnom postupku, koje dodjelu i plaćanje određenog dodatka na plaću, koji odgovara platnom razredu, pridržava stalno zaposlenim službenicima jer izričito isključuje ugovorno osoblje zaposleno na određeno vrijeme i pritom se temelji isključivo na ostvarenom razdoblju službe.