1.

U predmetnom postupku povodom zahtjeva za prethodnu odluku Sud treba protumačiti Direktivu 2008/48 o ugovorima o potrošačkim kreditima ( 2 ). Pritom je Sud u bitnome pozvan razjasniti odnos među različitim obvezama koje vjerovnik ima prije sklapanja ugovora. Preciznije, riječ je, kao prvo, o opsegu obveze na pružanje objašnjenja prije sklapanja ugovora u skladu s člankom 5. stavkom 6. Direktive 2008/48 i, kao drugo, o eventualnom značenju procjene kreditne sposobnosti potrošača za sklapanje ugovora predviđene člankom 8. Direktive 2008/48.

2.

Pitanja koja je u svrhu tumačenja uputio jedan prvostupanjski belgijski sud potrebno je ispitati s obzirom na „[namjeravano] potpuno usklađivanje” ( 3 ) koje se treba postići Direktivom 2008/48. Pritom se, naposljetku, postavlja pitanje, u kojoj je mjeri takvo usklađivanje daljnjih odredaba protivno nacionalnom pravu bez obzira na to što takve odredbe možda nude djelotvornu zaštitu potrošača od ishitrenog ili neobaviještenog zaduživanja te su time u skladu s jednim od bitnih ciljeva Direktive 2008/48. To pitanje još jednom ukazuje ( 4 ) na napet odnos visoke razine zaštite potrošača koja se u načelu nastoji ostvariti Direktivom 2008/48 ( 5 ) s jedne strane, i, s druge strane, isto tako namjeravane potpune uspostave unutarnjeg tržišta ublažavanjem pravne rascjepkanosti ( 6 ).

3.

Prema članku 1. Direktive 2008/48, njezin je cilj uskladiti određene aspekte zakona i drugih propisa država članica o ugovorima koji obuhvaćaju potrošačke kredite.

4.

Članak 5. Direktive 2008/48 odnosi se na informacije prije sklapanja ugovora. Stavak 6. tog članka glasi kako slijedi:

„Države članice osiguravaju da vjerovnici i, prema potrebi, kreditni posrednici potrošaču pruže odgovarajuća objašnjenja s ciljem dovođenja potrošača u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, kada je to primjereno i tako da se objašnjavaju informacije prije sklapanja ugovora koje treba pružiti u skladu sa stavkom 1., bitne karakteristike predloženih proizvoda i posebne učinke koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice neispunjavanja obveze plaćanja od strane potrošača. Način i stupanj u kojem se pruža takva pomoć, kao i subjekt pružanja takve pomoći, države članice mogu prilagoditi posebnim okolnostima situacije u kojoj se nudi ugovor o kreditu, osobi kojoj se on nudi i vrsti ponuđenog kredita.”

5.

Članak 8. stavak 1. Direktive 2008/48 nalaže vjerovniku obvezu procjene kreditne sposobnosti potrošača prije sklapanja ugovora i glasi kako slijedi:

„Države članice osiguravaju da, prije sklapanja ugovora o kreditu, vjerovnik procijeni kreditnu sposobnost potrošača na temelju dostatnih informacija koje se, kada je to primjereno, dobivaju od potrošača i, kada je to potrebno, na temelju uvida u relevantnu bazu podataka. Države članice čije zakonodavstvo zahtijeva da vjerovnici procijene kreditnu sposobnost potrošača na temelju uvida u relevantnu bazu podataka mogu zadržati taj zahtjev.”

6.

S obzirom na namjeravano usklađivanje, članak 22. stavak 1. Direktive 2008/48 predviđa sljedeće:

„Ako ova Direktiva sadrži usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati niti uvoditi nove odredbe u svoje nacionalno pravo osim onih utvrđenih ovom Direktivom.”

7.

Naposljetku, članak 23. Direktive 2008/48 određuje da države članice utvrđuju pravila o sankcijama koje se primjenjuju na povrede nacionalnih odredaba koje se donose na temelju ove Direktive i poduzimaju sve mjere potrebne za osiguravanje njihove provedbe. Predviđene sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

8.

Direktiva Vijeća 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na kreditiranje potrošača [neslužbeni prijevod] ( 7 ) u Belgiji je prenesena Zakonom o potrošačkom kreditiranju i njegovim provedbenim propisima ( 8 ). Direktiva 2008/48 prenesena je izmjenom tog zakona ( 9 ). Zakonom od 19. travnja 2014. (Moniteur belge od 28. svibnja 2014., str. 41686., njemačka verzija objavljena u Moniteur belge10. siječnja 2017.) u konačnici je izvan snage stavljen Zakon o potrošačkom kreditiranju i njegove su odredbe s učinkom od 1. travnja 2015. prenesene u Zakonik o gospodarskom pravu.

9.

Članak 10. Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosio se u kontekstu procjene kreditne sposobnosti potrošača na „točne i potpune informacije [koje je trebalo zatražiti od potrošača] […], za koje [vjerovnik ili kreditni posrednik] smatra da su mu potrebne u svrhu procjene njihove financijske situacije i mogućnosti otplate te u svakom slučaju njihove tekuće financijske obveze” ( 10 ).

10.

Članak 11. stavak 4. podstavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u verziji koja je mjerodavna za činjenično stanje ( 11 ) glasio je kako slijedi:

„Vjerovnici i, prema potrebi, kreditni posrednici pružaju potrošaču odgovarajuća objašnjenja s ciljem dovođenja potrošača u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, kada je to primjereno i tako da se objašnjavaju informacije prije sklapanja ugovora koje treba pružiti u skladu sa stavkom 1., bitne karakteristike predloženih proizvoda i posebni učinci koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice neispunjavanja obveze plaćanja od strane potrošača.”

11.

Članak 15. stavci 1. i 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju u verziji koja se primjenjivala u vrijeme nastanka činjenica ( 12 ) određivao je:

„1.   Vjerovnik i kreditni posrednik dužni su u okviru ugovora o kreditu koje uobičajeno nude ili u koje su uobičajeno uključeni pronaći najprikladniju vrstu i iznos kredita vodeći računa o financijskoj situaciji potrošača u vrijeme sklapanja ugovora i o namjeni kredita.

2.   Vjerovnik može zaključiti ugovor o kreditu samo ako, vodeći računa o informacijama kojima raspolaže ili kojima bi morao raspolagati, osobito na temelju uvida predviđenog člankom 9. Zakona o Središnjem registru obveza fizičkih osoba po kreditima od 10. kolovoza 2001. i informacijama iz članka 10., razumno procijeni da će potrošač biti u stanju poštovati obveze koje proizlaze iz ugovora o kreditu.”

12.

Članak 19. stavci 1. i 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ( 13 ) glasio je kako slijedi:

„Ako se financirani proizvodi ili usluge navode u ugovoru o kreditu ili ako vjerovnik iznos kredita isplati izravno prodavatelju ili pružatelju usluge, obveze potrošača proizvode učinak tek nakon isporuke robe ili usluge; u slučaju prodaje ili usluge koje se višekratno ponavljaju obveze potrošača proizvode učinak od početka isporuke robe ili pružanja usluge i završavaju prekidom isporuke ili pružanja usluge, osim ako sam potrošač ne primi iznos kredita i vjerovniku nije poznat identitet prodavatelja ili pružatelja usluge.

Iznos kredita može se isplatiti prodavatelju ili pružatelju usluga tek nakon što je vjerovnik obaviješten o isporuci robe ili pružanju usluga.”

13.

Ugovorom sklopljenim 8. svibnja 2012. s M. Schynsom društvo SPRL HOME VISION (u daljnjem tekstu: „Home Vision”) obvezalo se instalirati fotonaponski sustav po cijeni od 40002 eura ( 14 ). Pritom se Home Vision dodatno obvezao preuzeti otplatu mjesečnih obroka kredita u visini od 622,41 eura u zamjenu za prijenos zelenih certifikata koji su za taj sustav bili dodijeljeni na vrijeme od deset godina. U zahtjevu za prethodnu odluku nisu razvidne daljnje pojedinosti o tom kreditu.

14.

Račun za ugovorenu cijenu ispostavljen je 10. svibnja 2012. Dana 22. svibnja 2012. S. A. DEXIA BANQUE BELGIQUE u svojstvu pravnog prednika BELFIUS BANQUE (u daljnjem tekstu: „Belfius Banque”) odobrila je M. Schynsu kredit pod nazivom „Eco‑Crédit Habitation” u visini od 40002 eura s rokom dospijeća od 120 mjeseci, koji se trebao otplatiti u mjesečnim obrocima u visini od 427,72 eura. Iznos kredita isplaćen je M. Schynsu koji ga je pak doznačio društvu Home Vision.

15.

Međutim, ugovoreni fotonaponski sustav nije se nikada instalirao, tako da se ugovorom od 8. svibnja 2012. ugovoreno financiranje nije ni ostvarilo. Dana 5. prosinca 2013. proglašen je stečaj nad Home Visionom.

16.

Nakon što je M. Schyns više od četiri godine plaćao mjesečne obroke prema ugovoru o kreditu od 22. svibnja 2012., podnio je 21. prosinca 2016. tužbu protiv vjerovnika i zatražio raskid ugovora zbog krivnje Belfius Banque kao i izuzimanje od obveze otplate kredita. Potom je M. Schyns 15. svibnja 2017., osim naknade troškova, zatražio i utvrđenje da je ugovor o kreditu od 22. svibnja 2012. ništetan te da je on od prosinca 2016. izuzet od obveze otplate kredita. Belfius Banque se usprotivila tužbenim zahtjevima i podredno predložila da se Sudu uputi pitanje na prethodno odlučivanje.

17.

Odlukom od 22. siječnja 2018., zaprimljenom 30. siječnja 2018., Justice de Paix du canton de Visé (Mirovni sud kantona Visé, Belgija) uputio je Sudu u skladu s člankom 267. UFEU‑a sljedeća prethodna pitanja:

1.

a) protivi li se članku 5. stavku 6. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima1, čiji je cilj dovođenje potrošača u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, tekst članka 15. prvog stavka Loi sur le crédit à la consommation (Zakon o potrošačkom kreditiranju) (stavljen izvan snage i sada zamijenjen člankom VII.75. Code de droit économique (Zakonik o gospodarskom pravu)), koji propisuje da su vjerovnik i kreditni posrednik dužni pronaći, u okviru ugovora o kreditu koje uobičajeno nude ili u koje su uobičajeno uključeni, najprikladniju vrstu i iznos kredita, vodeći računa o financijskoj situaciji potrošača u vrijeme sklapanja ugovora i o namjeni kredita, s obzirom na to da se njime utvrđuje opća obveza za vjerovnika ili za kreditnog posrednika da pronađe najprikladniji kredit za potrošača, koja nije sadržana u tekstu gore navedene direktive?

b) protivi li se članku 5. stavku 6. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima, čiji je cilj dovođenje potrošača u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, tekst članka 15. drugog stavka Loi sur le crédit à la consommation (Zakon o potrošačkom kreditiranju) (stavljen izvan snage i sada zamijenjen člankom VII.77. stavkom 2. podstavkom 1. Code de droit économique (Zakonik o gospodarskom pravu)), prema kojemu vjerovnik može zaključiti ugovor o kreditu samo ako, vodeći računa o informacijama kojima raspolaže ili kojima bi morao raspolagati, osobito na temelju uvida predviđenog člankom 9. Zakona od 10. kolovoza 2001. o Središnjem registru obveza fizičkih osoba po kreditima i informacijama iz članka 10., razumno procijeni da će potrošač biti u stanju poštovati obveze koje proizlaze iz ugovora, što ima za posljedicu to da, umjesto potrošača, sam vjerovnik mora donijeti odluku o svrhovitosti eventualnog sklapanja ugovora o kreditu?

2. U slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje, treba li Direktivu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima tumačiti na način da se njome uvijek nalaže vjerovniku i kreditnom posredniku da umjesto potrošača ocijene svrhovitost eventualnog sklapanja ugovora o kreditu?

18.

U prethodnom postupku pred Sudom pisano su se očitovali Belfius Banque kao tuženik u glavnom postupku, Kraljevina Belgija i Europska komisija. Iste su stranke bile zastupljene i na raspravi održanoj 28. studenoga 2018.

19.

Vrlo šturo obrazloženje zahtjeva za prethodnu odluku, a s obzirom na sadržajne zahtjeve koji proizlaze iz članka 94. Poslovnika Suda, dovelo je do sumnje u pogledu dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku.

20.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, Sud može, ako ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi se mogao dati koristan odgovor na upućena mu pitanja, odbiti odgovoriti na pitanje koje je postavio nacionalni sud ( 15 ). Potreba da se dođe do tumačenja prava Unije korisnog za nacionalni sud zahtijeva da taj sud odredi činjenični ili pravni okvir unutar kojeg se javljaju pitanja koja postavlja ili barem objasni činjenične tvrdnje na kojima se ta pitanja temelje ( 16 ).

21.

Isto tako, prema ustaljenoj sudskoj praksi podaci dostavljeni u zahtjevima za prethodnu odluku ne služe samo tomu da omoguće Sudu davanje korisnih odgovora nego i da omoguće vladama država članica kao i drugim zainteresiranim strankama podnošenje očitovanja u skladu s člankom 23. Statuta Suda Europske unije. Stoga je na Sudu da pazi da se ta mogućnost zaštiti, vodeći računa o činjenici da se na temelju tog članka zainteresiranima priopćavaju samo odluke kojima se upućuje prethodno pitanje zajedno s prijevodom na službeni jezik svake države članice, ali bez nacionalnog spisa koji je sud koji je uputio zahtjev eventualno poslao Sudu ( 17 ).

22.

U predmetnom slučaju, međutim, valja utvrditi da se sud koji je uputio zahtjev ograničio na to da činjenično stanje iznese vrlo šturo ( 18 ) i citira manji broj odredaba nacionalnog prava. U zahtjevu za prethodnu odluku tako se navode samo prva dva stavka članka 15. kao i, djelomično, članak 10. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dvojbe suda koji je uputio zahtjev u pogledu tumačenja članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48 temelje se, naime, na obvezama vjerovnika koje proizlaze iz tih odredbi.

23.

Pritom nije razjašnjeno je li članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 vjerno prenesen u belgijsko pravo, i to, prema navodima belgijske vlade, u članak 11. stavak 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Odredbe nacionalnog prava o povezanim ugovorima o kreditu, vjerojatno članak 19. tog zakona, nisu citirani premda se glavni zahtjev tužitelja u glavnom postupku na tome temelji. Osim toga, prešućene su i nacionalnim pravom predviđene pravne posljedice u slučaju povrede obveza iz članka 15. stavka 1. i stavka 2. ( 19 ). Time već, međutim, otpada mogućnost razumijevanja povezanosti između eventualne vjerovnikove povrede obveze i tužiteljevih zahtjeva u glavnom postupku.

24.

U tim se okolnostima postavlja pitanje raspolaže li Sud dostatnim podacima o činjeničnom stanju i nacionalnom zakonodavstvu koje se primjenjuje na to činjenično stanje kako bi mogao dati koristan odgovor na postavljena mu pitanja.

25.

Točno je da se na zahtjeve za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje prava Unije u skladu s ustaljenom sudskom praksom primjenjuje presumpcija relevantnosti ( 20 ). Usto je u predmetnom slučaju belgijska vlada u svojem pisanom očitovanju imala priliku nadopuniti navode relevantnih odredaba nacionalnog prava.

26.

Međutim, to ne mijenja činjenicu da su manjkav prikaz odredaba nacionalnog prava i štura utvrđenja o činjeničnom stanju nepotrebno ograničili mogućnost podnošenja pisanog očitovanja koje je državama članicama omogućeno člankom 23. Statuta Suda Europske unije. Pritom se ovdje mora zanemariti činjenica u kojoj se mjeri podaci koji nedostaju mogu nadomjestiti vlastitim istraživanjem zainteresiranih strana ili Suda. U svakom slučaju valja zaključiti da manjkavi podaci o činjeničnom stanju i o nacionalnom pravu koje se na to činjenično stanje primjenjuje Sudu znatno otežavaju davanje korisnog odgovora na postavljena mu pitanja.

27.

Na temelju tih razmatranja smatram da zahtjev za prethodnu odluku sveukupno ne udovoljava zahtjevima iz članka 94. Poslovnika Suda te se treba odbaciti kao nedopušten.

28.

Prije nego se podredno rasprave postavljena prethodna pitanja, valja napomenuti da razmatranja belgijske vlade navedena u njezinu pisanom očitovanju u pogledu pojma „povezanog ugovora o kreditu” najprije potiču na prihvaćanje prijedloga te države članice da se ispitivanje prethodnih pitanja proširi na relevantne odredbe Direktive.

29.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je tužitelj u glavnom postupku svoj glavni zahtjev temeljio na činjenici da je prijenos iznosa kredita uslijedio prije obavještavanja o pružanju ugovorene usluge, a time i kršenjem zaštitne odredbe članka 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ta odredba nacionalnog prava koja nije navedena u zahtjevu za prethodnu odluku ( 21 ) primjenjuje se na povezane ugovore o kreditu i osobito treba osigurati da obveze potrošača prema ugovoru proizvode učinak tek nakon isporuke financiranih proizvoda ili usluga. Time ta odredba prenosi zahtjeve navedene u članku 11. Direktive 87/102, a sada članka 15. Direktive 2008/48.

30.

Sud koji je uputio zahtjev smatra, međutim, da zaštitna odredba iz članka 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju nije primjenjiva. Naime, između ugovora koji je potrošač sklopio s Home Visionom i ugovora o kreditu postoji tijesna povezanost. Ali uvjeti za primjenu spomenute odredbe nisu ispunjeni jer, kao prvo, ugovor o kreditu ne navodi proizvode ili usluge koji se financiraju i, kao drugo, vjerovnik nije isplatio iznos kredita izravno prodavatelju ili pružatelju usluge.

31.

U tom kontekstu belgijska vlada pravilno naglašava kako obveza vjerovnika da navede financiranu transakciju u ugovoru o kreditu, kada je riječ o povezanim ugovorima o kreditu, proizlazi iz članka 10. točke (e) Direktive 2008/48 i naročito dovodi do primjene zaštitnih pravila iz članka 15. Direktive 2008/48 ( 22 ). Međutim, tumačenje na kojem nacionalni sudac implicitno temelji prethodno navedenu obvezu oduzima dotičnom potrošaču tu zaštitu jer prema tom tumačenju navođenje transakcije koja se financira u konačnici spada u diskrecijsko pravo vjerovnika ( 23 ). Stoga se u najmanju ruku čini dvojbenim je li takvo tumačenje u skladu s ciljem koji se želi ostvariti Direktivom 2008/48, naročito ako se uzme u obzir obveza nacionalnog suda na tumačenje koje je u skladu s tom direktivom ( 24 ).

32.

S obzirom na prethodno navedeno, belgijska vlada predlaže da Sud razmotri obvezu vjerovnika iz članka 10. točke (e) Direktive 2008/48 o navođenju transakcije koja se financira kako bi razjasnio njezin doseg u slučajevima poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku.

33.

Pitanje koje treba rastumačiti uistinu proizlazi iz toga što su odredbe Direktive 2008/48 o takozvanim „povezanim ugovorima o kreditu” obilježene međusobnim upućivanjem koje se može nazvati nesretnim: dok, naime, članak 3. točka (n) Direktive 2008/48 povezane ugovore o kreditu, među ostalim, definira kao takve koji izričito sadržavaju navod specifičnih proizvoda ili pružanje specifičnih usluga, članak 10. točka (e) određuje da se tom odredbom uvedena obveza uključivanja informacija o proizvodima ili uslugama (koje se financiraju) primjenjuje (samo) u slučaju povezanih ugovora o kreditu.

34.

Međutim, predmetni slučaj jedva da je prikladan za rješavanje poteškoće u tumačenju koja se time uočila. Naravno, Sud je slobodan raspravljati o pravilima prava Unije koje nacionalni sud nije naveo u svojim prethodnim pitanjima kako bi tom sudu mogao dati koristan odgovor ( 25 ). No, u predmetnom je zahtjevu za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev pojasnio da on zakonodavstvo o povezanim ugovorima o kreditu ne smatra relevantnim za odlučivanje. U okviru podjele zadaća između Suda i nacionalnih sudova takvo utvrđenje treba prihvatiti jer u okviru postupka povodom zahtjeva za prethodnu odluku nije na Sudu da pojasni koje su odredbe nacionalnog prava primjenjive u glavnom postupku ( 26 ). Čak i kada bi sud raspolagao s činjeničnim i pravnim elementima koji bi mu omogućili da se korisno posveti tumačenju postavljenih pitanja, njegov bi odgovor time u svakom slučaju imao hipotetski karakter. Proširenje prethodnog pitanja na pitanje o kojem se uostalom druge strane u postupku nisu očitovale stoga se u konačnici treba odbiti.

35.

Prvo pitanje, točka a), odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48. Sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita protivi li se cilj tom odredbom predviđene obveze na pružanje objašnjenja prije sklapanja ugovora, naime, dovođenje potrošača u položaj „koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji” nacionalnom obliku te odredbe, a prema kojoj su vjerovnik, i eventualno kreditni posrednik, dužni za ugovore koje uobičajeno nude ili u koje su uobičajeno uključeni, pronaći vrstu i iznos kredita koji u vrijeme sklapanja ugovora najbolje odgovaraju financijskoj situaciji potrošača i namjeni kredita. Dakle, postavlja se pitanje može li se i u kojoj mjeri člankom 5. stavkom 6. Direktive 2008/48 propisana obveza na pružanje objašnjenja o informacijama prije sklapanja ugovora u skladu s člankom 5. stavkom 1. te direktive proširiti pravilima nacionalnog prava na način da to objašnjenje mora obuhvatiti osobno savjetovanje potrošača od strane vjerovnika vodeći pritom računa o njegovoj financijskoj situaciji i o konkretnoj namjeni kredita.

36.

To se pitanje u nastavku treba ispitati u kontekstu regulatorne svrhe predmetne odredbe Direktive, povijesti njezina nastanka kao i daljnjih razmatranja o namjeravanom usklađivanju.

37.

U članku 5. stavku 6. Direktive 2008/48 predviđena je obveza pružanja objašnjenja tako da se objašnjavaju informacije koje se trebaju pružiti u skladu sa stavkom 1. tog članka, kao i bitne karakteristike predloženih proizvoda i učinaka koji iz toga proizlaze, a naročito u slučaju neispunjavanja obveze plaćanja. Takva objašnjenja, koja obvezuju kako vjerovnika tako i kreditnog posrednika, trebaju omogućiti potrošaču „da procijeni je li [predloženi] ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji”.

38.

Iz tog teksta najprije proizlazi ocjena da je načelno potrošač taj koji je dužan procijeniti koji ugovor najbolje odgovara njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji. S tim u skladu Sud je već utvrdio da je na potrošaču da na temelju dobivenih informacija odluči želi li se obvezati pod uvjetima koje je prethodno definirao prodavatelj robe ili pružatelj usluga ( 27 ). Taj se zaključak potvrđuje i upućivanjem na „različite ponude” te na „informiranu odluku” potrošača o sklapanju ugovora u članku 5. stavku 1. Direktive 2008/48.

39.

Međutim, istodobno je jasno da o smislenom i korisnom educiranju potrošača može biti riječi samo ako se informacije i njihovo objašnjenje u pogledu prikladnih proizvoda s obzirom na financijsku situaciju potrošača i konkretnu namjenu kredita pruže prije sklapanja ugovora. U tom je smislu Sud u presudi CA Consumer Finance ( 28 ) naveo da se „unatoč predugovornim informacijama koje moraju biti pružene sukladno članku 5. stavku 1. te direktive, može dogoditi da potrošač, prije sklapanja ugovora o kreditu, treba dodatnu pomoć prilikom utvrđivanja je li riječ o ugovoru o kreditu koji najbolje odgovara njegovim potrebama i financijskoj situaciji”.

40.

Belgijska vlada u tom kontekstu pravilno upućuje na to da osobno savjetovanje potrošača, poput onog koje je predviđeno u odredbi nacionalnog prava o kojoj je riječ, ne zadire u slobodu odlučivanja potrošača te ga ni u kojem slučaju ne oslobađa odgovornosti da vodi računa o svojim vlastitim interesima. Naročito može sam odlučiti o tome hoće li poslušati savjet vjerovnika, odnosno kreditnog posrednika ili ne. Isto je tako slobodan odlučiti se eventualno za proizvod nekog drugog ponuditelja.

41.

Predmetna obveza vjerovnika iz članka 15. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju stoga je nedvojbeno prikladna doprinijeti postizanju cilja koji se želi postići Direktivom 2008/48, kako bi se osiguralo da svi potrošači „uživaju visoku i ekvivalentnu razinu zaštite svojih interesa” ( 29 ). Takva obveza, naime, osigurava da potrošač može odlučiti među vrstama i iznosima kredita koji su u pogledu njegove financijske situacije najprikladniji. Ta ocjena dolazi do izražaja i u sudskoj praksi Suda, prema kojoj obveza pružanja primjerenih objašnjenja treba omogućiti potrošaču informiranu odluku u odnosu na određenu vrstu ugovora o kreditu ( 30 ).

42.

Ipak valja naglasiti da se Direktiva 2008/48, poput mnogih drugih akata sekundarnog prava koji su već prije bili doneseni u svrhu uspostave potpunog unutarnjeg tržišta, kao što je to primjerice prethodno uređenje iz Direktive 87/102, temelji na ideji da mjere u svrhu edukacije potrošača ne služe samo zaštiti potrošača.

43.

Direktiva 2008/48 tako se temelji na članku 95. UEZ‑a (sada članak 114. UFEU‑a) u vezi s člankom 251. UEZ‑a. Iz toga je razvidno da Direktiva 2008/48 namjerava uskladiti osiguranje visoke razine zaštite potrošača i interese funkcionalnog unutarnjeg tržišta putem usklađivanja zakonodavstva u specifičnim područjima koji su njome obuhvaćeni. U skladu s vjerovanjima zakonodavca Unije, tržišno bi natjecanje trebalo ojačati tako da se educirani potrošači dovedu u položaj koji im omogućuje da se odluče za neki od različitih predloženih proizvoda ( 31 ).

44.

Čak i ako se osobno savjetovanje potrošača koje nadilazi objašnjenje informacija prije sklapanja ugovora ne čini štetnim u odnosu na taj cilj, usporedba s ostalim aktima sekundarnog prava kojima se uređuje prodaja financijskih usluga pokazuje da zakonodavac Unije čini razliku između pružanja informacija prije sklapanja ugovora i njihova objašnjenja, s jedne strane, te osobnog savjetovanja, s druge strane. Direktiva 2014/17/EU ( 32 ) predviđa isto tako obveze informiranja i obveze prije sklapanja ugovora, no pritom više čini razliku među adresatima obveza ( 33 ) te u zasebnom članku sadržava obvezu pružanja objašnjenja u skladu s člankom 5. stavkom 6. Direktive 2008/48. Nasuprot tomu, usluge savjetovanja predmet su zasebnog propisa ( 34 ). Na poslovnom području koje se odnosi na „investicijsko savjetovanje” to se savjetovanje navodi kao uređena djelatnost u okviru pravila o zaštiti ulagatelja u takozvanoj Direktivi MiFID II ( 35 ). Na sličnom se pristupu temelji i takozvana Direktiva IDD ( 36 ) koja savjetovanje ( 37 ) isto tako poima kao uređenu djelatnost distributera osiguranja. To se čini primjerenim utoliko što bi se obveza na osobno savjetovanje potrošača, odnosno ulagatelja ili ugovaratelja osiguranja, trebala nadovezati na posebnosti pravnog položaja adresata obveze. Nasuprot tomu, obveza na pružanje objašnjenja u skladu s člankom 5. stavkom 6. Direktive 2008/48 u jednakoj se mjeri usmjerava na vjerovnike i na kreditne posrednike.

45.

Stoga se ovdje može izvesti međuzaključak da obveza osobnog savjetovanja potrošača poput predmetne pridonosi edukaciji potrošača prije sklapanja ugovora, a da mu pritom ne oduzima mogućnost donošenja odluke među različitim kreditnim proizvodima, tako da se ta obveza ne protivi bitnom cilju članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48.

46.

Povijest nastanka članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48 pojašnjava materijalnu povezanost obveze savjetovanja i drugih obveza na pružanje informacija i objašnjenja prije sklapanja ugovora.

47.

Tako je u prvom prijedlogu Direktive ( 38 ) članak 6. pod naslovom „Prethodna međusobna obveza informiranja i savjetovanja” u svojem stavku 3. još predviđao da „vjerovnik i eventualno kreditni posrednik […] iz palete ugovora o kreditu koje nude ili prilikom čijeg sklapanja uobičajeno sudjeluju [pronađu] onaj tip i ukupan iznos kredita koji je s obzirom na financijsku situaciju potrošača, prednosti i nedostatke predloženog proizvoda i namjene kojoj kredit služi najprikladniji za potrošača”.

48.

Tek se u izmijenjenom prijedlogu Direktive iz 2005. ( 39 ) odustalo od te formulacije, a time u konačnici i od tako okarakterizirane obveze savjetovanja vjerovnika, odnosno kreditnog posrednika. Trenutno važeća verzija članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48 u bitnome odgovara tekstu preinačene verzije članka 5. stavka 6. izmijenjenog prijedloga kojom je zamijenjen članak 6. stavak 3. prvotnog prijedloga.

49.

Komisija je tu izmjenu obrazložila na sljedeći način: „Izmijenjen je koncept obveze savjetovanja. Suprotno želji koju su izrazile neke banke, Komisija i dalje smatra da vjerovnik nije obvezan prije sklapanja ugovora samo pružiti informacije, nego bi potrošaču trebao dati i podrobnija objašnjenja kako bi on mogao donijeti odluku poznavajući sve činjenice. Međutim, na zahtjev bankarskog sektora i nekih država članica pojašnjeno je da potrošač uvijek snosi odgovornost za svoju konačnu odluku o sklapanju ugovora o kreditu. Stoga je obveza savjetovanja definirana kao obveza koja potrošača dovodi u položaj da može procijeniti prednosti i nedostatke kredita. Osim toga, državama članicama omogućen je veći diskrecijski prostor pri usklađivanju prenošenja propisa sa situacijom na svojim tržištima. ( 40 )” [neslužbeni prijevod]

50.

Iz te povijesti nastanka članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48 stoga proizlazi da se tom odredbom sada predviđena obveza pružanja objašnjenja treba shvatiti kao varijacija obveze vjerovnika, odnosno kreditnog posrednika da pruže savjetovanje.

51.

Stoga treba ispitati do kojih se zaključaka može doći na temelju ovog nalaza s obzirom na usklađivanje koje se namjerava postići Direktivom 2008/48.

52.

Sud je u tom smislu već u presudi SC Volksbank România ( 41 ) pojasnio da iz članka 22. stavka 1. Direktive 2008/48, protumačenog u svjetlu uvodnih izjava 9. i 10., proizlazi da ta direktiva predviđa potpuno usklađivanje ugovora o kreditima koji spadaju u njezino područje primjene. Osim toga, Sud upućujući na naslov članka 22. utvrđuje da je to usklađivanje imperativne naravi. To znači da državama članicama u specifičnim područjima obuhvaćenima ( 42 ) tim usklađivanjem nije dopušteno zadržati niti u svoje nacionalno pravo uvoditi nove odredbe osim onih koje su utvrđene tom direktivom.

53.

Budući da u glavnom postupku nije opovrgnuto da sporni ugovor o kreditu spada u područje primjene Direktive 2008/48, s tim u skladu ocjena obveze, poput ove o kojoj je riječ, ponajprije ovisi o tome u kojoj mjeri treba, i treba li uopće, obveza vjerovnika, odnosno kreditnog posrednika prema nacionalnom pravu spadati u specifično područje koje je obuhvaćeno namjeravanim usklađivanjem putem Direktive 2008/48.

54.

Pritom je dovoljno kao temelj uzeti normativni sadržaj Direktive 2008/48. Usporedba s drugim direktivama koje isto tako imaju za cilj potpuno usklađivanje na područjima koja pokrivaju ( 43 ) ništa nam ne govori o obuhvaćenim područjima koja se namjeravaju uskladiti određenom direktivom ( 44 ). Prije svega, međutim, o pojedinoj direktivi ovisi u kojoj mjeri ona državama članicama primjenom opcija i otvorenih klauzula ili posebnih dopusnih klauzula, priznaje ili ne priznaje diskrecijski prostor u specifičnim područjima obuhvaćenima usklađivanjem poput one iz članka 5. stavka 6. druge rečenice Direktive 2008/48 ( 45 ). Pritom bi, uostalom, trebalo uzeti u obzir i činjenicu da takav diskrecijski prostor, koji naposljetku mora voditi računa o granicama regulatorne nadležnosti Unije u skladu s člankom 114. UFEU‑a, korelira s nastavkom pravne rascjepkanosti, što je upravo suprotno ciljevima predmetne direktive. ( 46 )

55.

Spomenuti diskrecijski prostor pritom se razlikuje u različitim područjima koja su obuhvaćena usklađivanjem koje se namjerava postići određenom direktivom. U tom je smislu relevantna odgovarajuća odredba direktive.

56.

Članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 prema svojem tekstu uređuje „obvezu pružanja objašnjenja” u odnosu na tim istim člankom predviđene informacije koje treba pružiti prije sklapanja ugovora. Predmetna odredba nacionalnog prava obvezu pružanja objašnjenja koja je predviđena prenošenjem članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48 u skladu s člankom 11. stavkom 4. Zakona o kreditiranju potrošača nadopunjava obvezom vjerovnika koja je tekstualno gotovo identična obvezi savjetovanja navedenoj u prvotnom prijedlogu Direktive u skladu s člankom 6. stavkom 3. Iz povijesti nastanka članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48, međutim, proizlazi ( 47 ) da je zakonodavac Unije svjesno odustao od uvođenja takve obveze te je umjesto toga propisao obvezu pružanja objašnjenja. Time je u svakom slučaju jasno da predmetna odredba nacionalnog prava spada u područje koje je specifično obuhvaćeno usklađivanjem koje se namjerava postići Direktivom 2008/48.

57.

Dakle, preostaje razjasniti je li predmetna odredba nacionalnog prava obuhvaćena zabranom iz članka 22. stavka 1. Direktive 2008/48. Odlučujuća je činjenica u kojoj mjeri ta odredba nacionalnog prava sadržava odredbe koje odstupaju od članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48.

58.

Odredba nacionalnog prava o kojoj je ovdje riječ predviđa obvezu vjerovnika koja nadilazi zahtjeve iz članka 5. stavka 6. prve rečenice Direktive 2008/48. Međutim, druga rečenica te odredbe Direktive, zadržavajući načelni pristup potpunog usklađivanja, državama članicama dopušta određeni diskrecijski prostor ( 48 ) time što im izričito dopušta da mogu prilagoditi „(n)ačin i stupanj u kojem se pruža takva pomoć, kao i subjekt pružanja takve pomoći, […] posebnim okolnostima situacije u kojoj se nudi ugovor o kreditu, osobi kojoj se on nudi i vrsti ponuđenog kredita”.

59.

Prilikom ispunjavanja predmetne obveze iz članka 15. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, vjerovnik mora u skladu s tekstom te odredbe voditi računa o financijskoj situaciji potrošača i o namjeni kredita. Time obveza vjerovnika u dovoljnoj mjeri uzima u obzir posebne okolnosti osobe kojoj se nudi kredit, kao i vrstu ponuđenog kredita. Kako je već prethodno navedeno ( 49 ), ova je obveza – premda opseg savjetovanja koje ti različiti gospodarski subjekti mogu ponuditi mora biti zbog svojeg različitog položaja različit – ipak u jednakoj mjeri usmjerena na vjerovnika i na kreditnog posrednika. Time je prilikom definiranja predmetne obveze nacionalni zakonodavac propustio diferencijaciju s obzirom na različite adresate te obveze. To se ipak ne čini štetnim jer se člankom 5. stavkom 6. drugom rečenicom Direktive 2008/48 državama članicama otvara diskrecijski prostor, a da ih se pritom ne obvezuje na korištenje te mogućnosti.

60.

U tom kontekstu također treba imati na umu da bi u skladu s uvodnom izjavom 26. „(d)ržave članice trebale […] poduzeti odgovarajuće mjere za promidžbu odgovornih praksi tijekom svih faza kreditnog odnosa, uzimajući u obzir specifična svojstva svojih kreditnih tržišta” ( 50 ). Predmetna obveza vjerovnika iz članka 15. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju nedvojbeno predstavlja takvu jednu nacionalnu mjeru u svrhu promicanja odgovornog postupanja u svim fazama odobravanja kredita.

61.

Imajući u vidu sve prethodno navedeno dolazim do zaključka da se članku 5. stavku 6. Direktive 2008/48 ne protivi odredba nacionalnog prava poput one članka 15. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, a prema kojoj se vjerovnik ili kreditni posrednik obvezuju da u okviru ugovora o kreditu koje uobičajeno nude ili u koje su uobičajeno uključeni pronađu najprikladniju vrstu i iznos kredita vodeći računa o financijskoj situaciji potrošača u vrijeme sklapanja ugovora i o namjeni kredita.

62.

Svojim drugim potpitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se ocjena koja do izražaja dolazi u članku 5. stavku 6. Direktive 2008/48, prema kojoj je na potrošaču da procijeni koji ugovor najbolje odgovara njegovim potrebama i njegovoj financijskog situaciji, odredbi nacionalnog prava poput one članka 15. stavka 2. belgijskog Zakona o potrošačkom kreditiranju, prema kojoj vjerovnik mora odustati od sklapanja ugovora ako prema informacijama kojima raspolaže ili kojima bi morao raspolagati postoji razumna sumnja u pogledu platežne sposobnosti potrošača.

63.

Naravno, prvo treba razjasniti u kakvom su odnosu to pitanje i obvezna procjena kreditne sposobnosti potrošača u skladu s člankom 8. Direktive 2008/48.

64.

Prvo prethodno pitanje, točka b), odnosi se isključivo na članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48. No, prethodno treba napomenuti da se predmet te odredbe prema njezinu tekstu i regulatornom kontekstu ( 51 ) odnosi na obveze pružanja informacija prije sklapanja ugovora. U regulatorno područje te odredbe ne ulaze primjerice pitanja sklapanja ugovora, poput primjerice predmetnog pitanja eventualnog obvezujućeg uzimanja u obzir možebitnih saznanja o budućoj platežnoj sposobnosti potrošača u vrijeme sklapanja ugovora, kao što je to očito predviđeno člankom 15. stavkom 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

65.

Bez obzira na to, zadaća je Suda dati nacionalnom sudu koristan odgovor za odlučivanje u sporu koji se pred tim sudom vodi. Sud se s tim u skladu smatra obveznim da prema potrebi preoblikuje pitanja koja su mu postavljena te pritom može uzeti u obzir i pravila prava Unije na koja se nacionalni sud u svojem pitanju nije pozvao ( 52 ).

66.

Belgijska vlada i Komisija u svojim su se pisanim očitovanjima pozvale na članak 8. stavak 1. Direktive 2008/48 i tamo predviđenu obvezu procjene kreditne sposobnosti potrošača prije sklapanja ugovora. Može li ta predugovorna obveza izazvati učinke u pogledu sklapanja ugovora, i ako da, u kojoj mjeri, potrebno je stoga ispitati na temelju te odredbe Direktive.

67.

Kao što to belgijska vlada i Komisija pravilno ističu, obveza vjerovnika da prije sklapanja ugovora o kreditu procijeni kreditnu sposobnost potrošača ima za cilj ojačati odgovornost vjerovnika i izbjeći odobravanje kredita insolventnim potrošačima ( 53 ).

68.

No, članak 8. stavak 1. Direktive 2008/48 ne sadržava nikakvo izričito pravilo o tome kako se vjerovnik mora ponašati ako se u okviru procjene kreditne sposobnosti potrošača pojavi razumna sumnja u pogledu buduće sposobnosti potrošača da trajno ispunjava obveze prema planiranom ugovoru o kreditu ili ako bi se takva sumnja barem morala pojaviti.

69.

Sud je već pojasnio da je u skladu s člankom 23. Direktive 2008/48 na državama članicama da utvrde sankcije koje se primjenjuju u slučaju povrede nacionalnih odredaba na području predugovorne provjere kreditne sposobnosti korisnika kredita, usvojene primjenom članka 8. te direktive ( 54 ). U skladu s člankom 23. drugom rečenicom Direktive 2008/48 odgovarajuće sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće. No, u slučaju predmetne obveze vjerovnika da odustane od sklapanja ugovora ako postoji razumna sumnja u pogledu buduće platežne sposobnosti potrošača nije riječ o takvoj sankciji. Naprotiv, predmetna odredba nacionalnog prava nadovezuje se na propisno obavljenu procjenu kreditne sposobnosti potrošača u skladu s člankom 8. stavkom 1. Direktive 2008/48.

70.

Prema mojem mišljenju, međutim, potpuno usklađivanje koje se namjerava postići, odnosno na koje se cilja Direktivom 2008/48 nije suprotno takvoj obvezi vjerovnika jer predmetna odredba ne ulazi u područje koje je specifično obuhvaćeno usklađivanjem.

71.

Razmatranja koja se odnose na prvo pitanje, točku a), već su pokazala da precizno razgraničenje između područja specifično obuhvaćenih usklađivanjem i ostalih područja u kojima države članice zadržavaju svoje regulatorne ovlasti nije jednostavno. U pogledu predmetne obveze vjerovnika, međutim, valja napomenuti da Direktiva 2008/48 ne sadržava nikakvu s time povezanu odredbu, primjerice o sklapanju ugovora. U tom je smislu potrebno poslužiti se pravilima nacionalnog prava.

72.

To pokazuje da se Direktiva 2008/48 temelji na ideji odgovornog, dobro informiranog potrošača koji se na osnovi dobivenih informacija, po potrebi nadopunjenih primjerenim objašnjenjima, može odlučiti za ili protiv ugovornog preuzimanja obveze ( 55 ), koje kao izraz slobode ugovaranja ne zadire u pravo vjerovnika da u slučaju potrebe, primjerice primjenom svoje politike odobravanja kredita, odustane od sklapanja ugovora o kreditu.

73.

Odbijanje zahtjeva za kredit pretpostavlja se u članku 9. stavku 2., u vezi s uvodnom izjavom 29. Direktive 2008/48, na način da ta odredba u takvom slučaju vjerovniku nalaže posebnu obvezu obavješćivanja potrošača. No, Direktiva 2008/48 ne sadržava nikakve daljnje uvjete u pogledu takvog odbijanja zahtjeva za kredit.

74.

U tom kontekstu nije baš uvjerljivo stajalište koje zastupa Belfius Banque, a prema kojem negativna procjena kreditne sposobnosti u okviru obveze procjene u skladu s člankom 8. stavkom 1. Direktive 2008/48 može dovesti samo do toga da se potrošač u skladu s člankom 5. stavkom 6. Direktive 2008/48 treba upozoriti na zaduživanje. Pravila Direktive u bitnome trebaju osigurati da se potrošač može odlučiti za sklapanje ugovora „potpuno upoznat s činjenicama” ( 56 ). Pa ipak, upravo članak 9. Direktive 2008/48 pojašnjava da je moguće odbiti potrošačev zahtjev za kredit „na temelju uvida u bazu podataka” koji je učinjen „u svrhu procjene kreditne sposobnosti potrošača”.

75.

Stoga u konačnici preostaje razjasniti mogu li odredbe nacionalnog prava pod određenim okolnostima obvezati vjerovnika na to da odbije zahtjeve za kredit ili barem odustati od sklapanja ugovora.

76.

Obveza vjerovnika da odustane od sklapanja ugovora ako postoji razumna sumnja u pogledu buduće platežne sposobnosti potrošača, primjerice na način kako je predviđeno predmetnom odredbom članka 15. stavka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, u skladu je s ciljem članka 8. stavka 1. Direktive 2008/48 da se osigura učinkovita zaštita potrošača od neodgovornog odobravanja kredita koji nadilaze njegove financijske mogućnosti i mogu dovesti do nesposobnosti za plaćanje.

77.

Komisija pravilno upućuje na to da bi obveza iz članka 8. stavka 1. Direktive 2008/48 bila lišena svojeg smisla ako bi vjerovnik bio slobodan sklopiti ugovor i u slučaju negativne procjene. Smatram da se u tom smislu treba paziti i na sinkronizaciju regulative kojom se uređuje zaštita potrošača i regulative koja se odnosi na nadzor: odgovarajuće upravljanje kreditnim rizikom od strane vjerovnika čini, naime, ključan element nadzora ( 57 ). Odgovorno odobravanje kredita tomu bitno pridonosi.

78.

Ova se analiza potvrđuje usporedbom s odgovarajućim zahtjevima kada je riječ o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine prema Direktivi 2014/17 ( 58 ). Članak 18. stavak 5. točka (a) te direktive obvezuje države članice da osiguraju naročito da „vjerovnik potrošaču stavlja na raspolaganje kredit samo ako rezultat procjene kreditne sposobnosti ukazuje da je vjerojatno da će se obveze koje proizlaze iz ugovora o kreditu zadovoljiti na način propisan tim ugovorom”.

79.

Na temelju prethodnih razmatranja predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje, točku b), odgovori na način da se ni članku 5. stavku 6. ni članku 8. stavku 1. Direktive 2008/48 ne protivi nacionalna odredba kao što je ova o kojoj je riječ, prema kojoj vjerovnik može sklopiti ugovor o kreditu samo ako vodeći računa o informacijama kojima raspolaže ili kojima bi morao raspolagati razumno procijeni da će potrošač biti u stanju ispuniti obveze koje proizlaze iz ugovora o kreditu.

80.

U pogledu drugog pitanja, koje se ne odnosi ni na kakvu konkretnu odredbu Direktive, Sud u slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje treba razjasniti u kojoj se mjeri Direktiva 2008/48 može shvatiti na način da se njome vjerovniku i kreditnom posredniku uvijek nalaže da umjesto potrošača ocijene svrhovitost eventualnog sklapanja ugovora o kreditu.

81.

U kojoj je mjeri to pitanje bitno za donošenje odluke u konačnici može ostati otvorenim, jer odgovor na to pitanje već proizlazi iz mojih razmatranja o prvim dvama potpitanjima prvog prethodnog pitanja. Iz tih se razmatranja, naime, može razabrati da se Direktiva 2008/48 ne može tumačiti na način da vjerovniku i kreditnom posredniku uvijek nalaže da umjesto potrošača ocijene svrhovitost eventualnog sklapanja ugovora o kreditu.

82.

S jedne strane, iz razmatranja prvog potpitanja proizlazi da se članku 5. stavku 6. Direktive 2008/48 ne protivi nacionalna odredba koja vjerovnika i kreditnog posrednika obvezuje na to da pronađu vrstu i iznos kredita koji najbolje odgovara financijskog situaciji potrošača u vrijeme sklapanja ugovora i namjeni kredita. Predmetna odredba primjereno uzima u obzir cilj članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48, a to je osigurati da potrošač koji je potpuno upoznat s činjenicama može donijeti odluku o sklapanju ugovora, a da se pritom ne zanemare granice diskrecijskog prostora koji je omogućen drugom rečenicom te odredbe.

83.

S druge strane, iz razmatranja drugog potpitanja proizlazi da se ni članku 5. stavku 6. ni članku 8. stavku 1. Direktive 2008/48 ne protivi nacionalna odredba koja vjerovnika obvezuje na to da odustane od sklapanja ugovora u slučaju negativne procjene kreditne sposobnosti potrošača. Takva obveza koja je ograničena na posebnu konstelaciju slučaja nikako se ne može izjednačiti s općom obvezom na sustavno procjenjivanje svrhovitosti sklapanja ugovora umjesto potrošača.

84.

Stoga drugo pitanje nije potrebno posebno razmotriti.

85.

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja predlažem Sudu da zahtjev za prethodnu odluku Justice de Paix du canton de Visé (Mirovni sud kantona Visé, Belgija) odbaci kao nedopušten.

86.

Podredno, u slučaju da Sud ne prihvati taj prijedlog, predlažem na prvo pitanje odgovoriti na sljedeći način: