1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2. točke (b) i članka 29. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 2 ) te članka 41. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku ( 3 ).

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između Skarb Panstwa Rzeczypospolitej Polskiej – Generalny Dyrektor Dróg Krajowych i Autostrad (Državna riznica Republike Poljske – Generalni direktor nacionalnih cesta i autocesta, Poljska; u daljnjem tekstu: tužitelj) i Stephana Riela, stečajnog upravitelja u stečajnom postupku pokrenutom u Austriji protiv društva Alpine Bau GmbH, zbog tužbe radi utvrđenja postojanja tražbina.

3.

Četvrtim i petim prethodnim pitanjem, koja će biti glavni predmet moje analize, Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) pita se o stupnju zahtjeva potrebnog na temelju prava Unije u pogledu valjanosti izjave tražbine u glavnom stečajnom postupku kada ta izjava ne sadržava navode o datumu nastanka tražbine, ali se on može zaključiti iz podnesenih dokaza.

4.

Dokazat ću zbog čega se nameće široko tumačenje članka 41. Uredbe br. 1346/2000, što će dovesti do zaključka da su zahtjevi te odredbe ispunjeni čim se naznaka datuma nastanka tražbine može zaključiti iz dokaza koje je podnio vjerovnik i podsjetiti da su posljedice nenavođenja tog podatka u stadiju verifikacije tražbine uređene zakonom države članice u kojoj je postupak pokrenut (lex concursus).

5.

Člankom 1. Uredbe br. 1215/2012 određuje se:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. Ne proteže se posebno na financijske, carinske ili upravne predmete ili na odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii).

2.   Ova se Uredba ne primjenjuje na:

[…]

[…]”

6.

Uvodne izjave 2., 8., 12., 18. do 21. i 23. Uredbe br. 1346/2000 propisuju:

[…]

[…]

[…]

[…]

7.

Člankom 3. stavcima 1. do 3. te uredbe određuje se:

„1.   Sudovi države članice unutar čijeg državnog područja se nalazi središte dužnikova glavnog interesa imaju nadležnost pri pokretanju stečajnog postupka. U slučaju trgovačkog društva ili pravne osobe, a u nedostatku dokaza o suprotnom, pretpostavlja se da je mjesto njihovog sjedišta ujedno i središte glavnog interesa.

2.   Kada se središte dužnikovih glavnih interesa nalazi unutar državnog područja jedne države članice, sudovi druge države članice nadležni su za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti protiv tog dužnika samo ako on ima poslovni nastan na državnom području te druge države članice. Učinci tih postupaka su ograničeni na imovinu dužnika koja se nalazi na državnom području potonje države članice.

3.   Kada su stečajni postupci pokrenuti [je stečajni postupak otvoren] na temelju stavka 1., bilo koji postupci pokrenuti [otvoreni] naknadno prema stavku 2. su sekundarni postupci. Potonji postupci moraju biti likvidacijski postupci.”

8.

Članak 4. navedene uredbe predviđa:

„1.   Ako ova Uredba ne propisuje drugačije, pravo koje važi za stečajne postupke i njihove posljedice jest ono države članice na čijem državnom području su takvi postupci pokrenuti, a koja se u daljnjem tekstu navodi kao ‚država u kojoj je pokrenut postupak’.

2.   Pravom države u kojoj se pokreću postupci utvrđuju se uvjeti za pokretanje takvih postupaka, njihovo vođenje i njihovo okončanje. Posebno se utvrđuje sljedeće:

[…]

[…]”

9.

U skladu s člankom 27. te uredbe:

„Pokretanje postupka navedenog u članku 3. stavku 1. od strane suda države članice i priznatog u drugoj državi članici (glavni postupak) dozvoljava pokretanje sekundarnog postupka u toj drugoj državi članici čiji sud je nadležan na temelju članka 3. stavka 2. i bez ispitivanja dužnikove insolventnosti u toj drugoj državi. Ovaj potonji postupak mora biti među postupcima navedenim u Prilogu B. Njihovi učinci su ograničeni na imovinu dužnika koja se nalazi na državnom području te druge države članice.”

10.

Članak 31. stavci 1. i 2. Uredbe br. 1346/2000 glasi:

„1.   Ovisno o propisima koji ograničavaju razmjenu informacija, stečajni upravitelj u glavnom postupku i stečajni upravitelji u sekundarnim postupcima imaju dužnost međusobno razmjenjivati informacije. Oni moraju odmah proslijediti bilo kakvu informaciju koja može biti važna za druge postupke, posebno napredak postignut u prijavljivanju i potvrđivanju zahtjeva i svim mjerama usmjerenim prema okončanju postupka.

2.   Ovisno o pravilima koja važe za svaki od postupaka, stečajni upravitelj u glavnom postupku i stečajni upravitelji u sekundarnim postupcima imaju dužnost međusobno surađivati.”

11.

Na temelju članka 32. stavka 1. te uredbe „ [v]jerovnik može podnijeti svoj zahtjev u glavnom postupku i u bilo kojem sekundarnom postupku.”

12.

Članak 39. navedene uredbe određuje:

„Bilo koji vjerovnik koji ima stalno boravište, domicil ili sjedište u državi članici koja nije država u kojoj je pokrenut postupak [stečaj otvoren], uključujući i porezna tijela i tijela socijalne sigurnosti država članica, imaju pravo pisanim putem prijaviti tražbine u stečajnom postupku.”

13.

Članak 40. Uredbe br. 1346/2000 glasi kako slijedi:

„1.   Čim se u državi članici pokrene stečajni postupak, nadležni sud te države ili stečajni upravitelj kojega je imenovao odmah obavještavaju poznate vjerovnike koji imaju stalno boravište, domicil ili sjedište u drugim državama članicama.

2.   Takva informacija, dana u pojedinačnoj obavijesti, posebno uključuje rokove, kazne propisane u vezi s takvim rokovima, tijelo ili instituciju ovlaštenu da zaprimi prijavu tražbine i druge propisane mjere. Takva obavijest također navodi trebaju li vjerovnici, čije tražbine imaju pravo prvenstva ili koje su osigurane stvarnim pravima, prijaviti svoje tražbine.”

14.

Članak 41. te uredbe predviđa:

„Vjerovnik šalje preslike dokaznih isprava, ako takve postoje, i navodi prirodu tražbine, datum njezina nastanka i iznos, kao i poziva li se na povlaštenost, stvarno osiguranje ili pridržaj prava vlasništva u vezi s tražbinom, te koja je imovina pokrivena jamstvom na koje se on poziva.”

15.

Članak 42. navedene uredbe određuje:

„1.   Informacija iz članka 40. pruža se na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika države u kojoj se pokreće postupak. U tu svrhu se koristi obrazac naslovljen ‚Poziv na prijavu tražbine. Rokovi kojih se treba pridržavati’ na svim službenim jezicima institucija Europske unije.

2.   Bilo koji vjerovnik koji ima stalno boravište, domicil ili sjedište u državi članici koja nije država u kojoj se pokreće postupak može podnijeti svoju prijavu na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika te druge države. Međutim, u tom slučaju njegovo podnošenje prijave je naslovljeno kao ‚Prijava tražbine’ na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika države u kojoj je pokrenut postupak. Uz to, od njega se može tražiti da osigura prijevod na službeni jezik ili jedan od službenih jezika države u kojoj je pokrenut postupak.”

16.

Članak 102. Bundesgesetz über das Insolvenzverfahren (Stečajni zakon) ( 4 ) od 10. prosinca 1914., u verziji primjenjivoj na glavni postupak, propisuje:

„Vjerovnici trebaju istaknuti svoje tražbine u stečajnom postupku sukladno odredbama koje slijede, čak i ako su predmet spora.”

17.

Člankom 103. stavkom 1. IO‑a određeno je:

„Prijava mora sadržavati iznos tražbine i činjenice na kojima se temelji kao i traženi isplatni red; mora precizirati dokaze koji se mogu podnijeti u prilog navedenoj tražbini. […]”

18.

Na temelju članka 104. stavka 1. IO‑a tražbine se trebaju prijaviti pisanim putem ili usmeno izjavom zabilježenom u zapisniku kod stečajnog suda.

19.

Članak 105. IO‑a pod naslovom „Rasprava za verifikaciju” u stavcima 1. do 3. propisuje:

„1.   Stečajni upravitelj i dužnik prisustvuju raspravi za verifikaciju […]

2.   Prijavljene tražbine se provjeravaju po redoslijedu koji odgovara njihovu isplatnom redu ili kad su istog isplatnog reda, redoslijedom kojim su prijavljene.

3.   Stečajni upravitelj mora dati izjavu o pravilnosti i isplatnom redu svake prijavljene tražbine; nakon što da tu izjavu, ne može iznijeti primjedbe.”

20.

Na temelju članka 108. stavka 1. IO‑a „ishod rasprave za verifikaciju mora biti upisan u upisnik prijavljenih potraživanja”.

21.

Prema članku 109. stavku 1. IO‑a, tražbina se smatra utvrđenom u stečajnom postupku ako ju je priznao stečajni upravitelj i ako ju nije osporio nijedan od vjerovnika koji na to ima pravo.

22.

Člankom 110. stavkom 1. IO‑a propisuje se:

„Nositelji tražbina čija su pravilnost ili isplatni red sporni mogu dokazivati njihovo postojanje kada je sudsko pravno sredstvo dopušteno, usmjeravajući svoju tužbu protiv svih osporavatelja […]. Zahtjevi izneseni u okviru te tužbe mogu biti utemeljeni samo na razlogu navedenom u okviru izjave i na raspravi za verifikaciju; ne mogu se odnositi na iznos koji je veći od onog koji je bio naveden tom prilikom.”

23.

Članak 112. stavak 1. IO‑a glasi:

„Konačne odluke koje se odnose na osporeno postojanje i isplatni red proizvode učinke u odnosu na sve vjerovnike koji sudjeluju u stečajnom postupku.”

24.

Tužitelj, zadužen za upravljanje poljskim državnim cestama, povjerio je društvu Alpine Bau ostvarenje više projekata gradnje cesta u Poljskoj, pri čemu su ti ugovori bili dodijeljeni nakon javnog natječaja. Ugovori koji se odnose na te projekte sadržavali su detaljne odredbe o naknadi štete koju treba isplatiti u slučaju zakašnjenja u njihovu izvršenju.

25.

Dana 19. lipnja 2013. u Austriji je pokrenut postupak restrukturiranja protiv društva Alpine Bau, a S. Riel je imenovan stečajnim upraviteljem tog društva.

26.

Taj je postupak 4. srpnja 2013. pretvoren u stečajni postupak. Sutradan je, na temelju odluke Handelsgerichta Wien (Trgovački sud u Beču, Austrija), u dokumentaciji stečajnih postupaka navedeno da se radi o glavnom stečajnom postupku u smislu Uredbe br. 1346/2000.

27.

Sekundarni stečajni postupak pokrenut je u Poljskoj protiv Alpine Bau pred Sądom Rejonowy Poznán‑Stare Miasto w Poznaniu (Općinski sud u Poznánu‑Stare Miasto, Poljska).

28.

Tužitelj je u glavnom stečajnom postupku pokrenutom u Austriji iznio tražbine 16. kolovoza 2013. i 22. lipnja 2016. te 16. svibnja 2014. i 16. lipnja 2015. u sekundarnom stečajnom postupku pokrenutom u Poljskoj.

29.

Većinu tako iznesenih tražbina osporili su S. Riel, imenovan u okviru austrijskog glavnog stečajnog postupka, i stečajni upravitelj imenovan u okviru poljskog sekundarnog stečajnog postupka.

30.

Tužitelj je 1. travnja 2015. u Poljskoj podnio tužbu za utvrđenje tražbine u iznosu od 309663865 poljskih zlota (oko 73898402 eura) ( 5 ).

31.

Prema navodima tužitelja društvo Alpine Bau je 1. travnja 2015. podnijelo tužbu kojom se protivi priznanju tražbine od 23037496,51 poljski zlot (oko 5497684 eura). Također tvrdi da su dvije tužbe bile spojene, da su u tijeku pred Sądom Rejonowy Poznań-Stare Miasto w Poznaniu (Općinski sud u Poznańu‑Stare Miasto) i da te tužbe imaju „uz nekoliko iznimaka, koje su praktično zanemarive” isti predmet kao i zahtjev za utvrđenje tražbine podnesen pred austrijskim sudom.

32.

Naime, 31. listopada 2016. tužitelj je također pred Handelsgerichtom Wien (Trgovački sud u Beču) podnio tužbu za utvrđenje tražbine od 64784879,43 eura, tražeći da se sukladno člancima 29. i 30. Uredbe br. 1215/2012 zastane s postupkom dok odluka u postupcima koji su u tijeku u Poljskoj, koja se odnosi na verifikaciju tražbina, ne postane pravomoćna.

33.

Privremenom odlukom od 25. srpnja 2017. taj je sud odbio tužiteljevu tužbu u iznosu od 265 132, 81 euro a da se nije izjasnio o njegovu zahtjevu da se zastane s postupkom.

34.

Tužitelj je podnio žalbu na tu presudu pred Oberlandesgerichtom Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) pozivajući se osobito na povredu postupka jer je Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču) odbio zastati s postupkom iako to članak 29. Uredbe br. 1215/2012 izričito zahtijeva.

35.

Sud koji je uputio zahtjev pita se, kao prvo, ulazi li tužba za utvrđenje tražbine koja je pred njim podnesena u područje primjene odredbi Uredbe br. 1215/2012 ili Uredbe br. 1346/2000.

36.

Kao drugo, pita se jesu li pravila koja se odnose na litispendenciju iz prve uredbe primjenjiva izravno ili analogijom u slučaju primjene druge uredbe, koja ne sadržava slične odredbe.

37.

Kao treće, izražava sumnje o dosegu zahtjeva iz članka 41. Uredbe br. 1346/2000 o sadržaju prijave tražbine od strane vjerovnika s nastanom u državi članici. Budući da su pojašnjenja o prirodi tražbine, datumu njezina nastanka i o njezinu iznosu iznesena u toj odredbi kako bi se vjerovnicima olakšalo korištenje njihovih prava, ona se nameću iako ne proizlaze iz primjenjivog zakona, odnosno zakona države članice u kojoj je postupak pokrenut (lex concursus).

38.

Sud koji je uputio zahtjev najprije naglašava da se prema nacionalnoj sudskoj praksi koja se odnosi na članak 103. i sljedeće IO‑a zakonski uvjeti koji se odnose na sadržaj prijava tražbina u dužnikove obveze moraju primijeniti strogo kako bi se na raspravi za verifikaciju moglo raspolagati svim činjenicama na kojima se temelje prava na kojima će tužba za utvrđenje tražbine kasnije biti osnovana. Zatim dodaje kako na temelju austrijskog prava ne mora biti preciziran datum na koji je nastala tražbina. Naposljetku iznosi da su u ovom slučaju objašnjenja o osnovanosti tražbine općenita i da datum nastanka tražbine proizlazi samo iz dokaza koje je podnio vjerovnik.

39.

Taj sud posljedično izražava nesigurnost oko toga da članak 41. Uredbe br. 1346/2000 određuje najviši standard i da se mogu primijeniti povoljnije odredbe lex concursusa, naglašavajući pritom da taj zakon uređuje učinke nepotpune prijave u smislu te uredbe.

40.

U tim okolnostima Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

41.

Prije nego što iznesem svoju analizu koju sam na zahtjev Suda ograničio na četvrto i peto prethodno pitanje, koja se odnose na članak 41. Uredbe br. 1346/2000, sažeto ću pojasniti što prema mojem mišljenju opravdava zaključak da je odgovor na prvo prethodno pitanje, koje se odnosi na prethodni element na kojem se temelji moje razmišljanje, to da tužba koja je predmet glavnog postupka ulazi u područje primjene te uredbe.

42.

Kao prvo valja pojasniti da je Uredba br. 1346/2000, koja je bila na snazi između 31. svibnja 2002. ( 6 ) i 25. lipnja 2017. ( 7 ), u ovom slučaju primjenjiva zbog datuma na koji je pokrenut stečajni postupak, odnosno 19. lipnja 2013.

43.

Kao drugo, s obzirom na načela iz presude od 20. prosinca 2017., Valach i dr. ( 8 ), u točkama 24. do 27. i 37., o područjima primjene uredaba br. 1346/2000 i 1215/2012 ( 9 ), koja su u biti preuzeta u tri nedavne presude, to jest presudi od 4. listopada 2018., Feniks ( 10 ), od 14. studenoga 2018., Wiemer & Trachte ( 11 ) i od 6. veljače 2019., NK ( 12 ) o području primjene Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 13 ), koja je stavljena izvan snage Uredbom br. 1215/2012, smatram da tužba za utvrđenje tražbine predviđena člankom 110. IO‑a ulazi u područje primjene Uredbe br. 1346/2000.

44.

Naime, ta tužba za utvrđenje tražbina može se podnijeti samo u okviru stečajnog postupka, u slučaju osporavanja iznosa, pravilnosti ili isplatnog reda tražbina koje su prijavili vjerovnici koji sudjeluju u tom postupku. Usto, njezin je cilj provjeriti da su zahtjevi u području prijave tražbina bili poštovani. Konačno, nakon te tužbe za utvrđenje tražbina, iznos stečajne mase koju treba raspodijeliti određen je i vrijedi, s obzirom na postojanje i isplatni red osporenih tražbina, za sve vjerovnike koji su stranke u stečajnom postupku.

45.

Prema mojem mišljenju iz toga proizlazi da tužba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku potječe neposredno iz stečajnog postupka te je s njime tijesno povezana, tako da ne ulazi u područje primjene Uredbe br. 1215/2012.

46.

Nakon što je to utvrđeno, mogu iznijeti elemente odgovora na dva posljednja pitanja suda koji je uputio zahtjev, koja se odnose na doseg članka 41. Uredbe br. 1346/2000, za koja ću Sudu predložiti da ih ispita zajedno.

47.

Sud koji je uputio zahtjev izrazio je sumnje o posljedicama toga da tužitelj u prijavi ne navede datum na koji je njegova tražbina nastala, iako bi se taj datum mogao zaključiti iz podnesenih dokaza i iako se taj podatak ne zahtijeva nacionalnim zakonom.

48.

Sud je stoga prvi put pozvan tumačiti članak 41. Uredbe br. 1346/2000 kako bi se izjasnio o obveznom karakteru sadržaja prijave tražbine, kako je naveden u toj odredbi.

49.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pri tumačenju odredbe prava Unije u obzir treba uzeti ne samo njezin tekst i njezine ciljeve nego i njezin kontekst i sve odredbe prava Unije ( 14 ).

50.

Stoga kao prvo treba utvrditi da nema govora o eventualnom odstupanju od sadržaja članka 41. Uredbe br. 1346/2000 u jezičnim verzijama koje smo mogli provjeriti ( 15 ).

51.

Kao drugo, može se precizirati da je takva identična odredba već postojala u Konvenciji od 23. studenoga 1995. o stečajnim postupcima ( 16 ). Iako ta konvencija nije stupila na snagu jer ju jedna država članica nije potpisala, ona je bila temelj sastavljanja Uredbe br. 1346/2000 ( 17 ).

52.

Kao treće i kako je na Sudu već pojašnjeno, valja smatrati da izvješće s objašnjenjem Miguela Virgósa i Étiennea Schmita o Konvenciji o postupku u slučaju insolventnosti ( 18 ) služi kao referenca za tumačenje Uredbe br. 1346/2000 ( 19 ), osobito u pogledu ciljeva.

53.

Ti autori su naglasili da se posebnim odredbama Konvencije od 23. studenoga 1995. koje se odnose na prijavu tražbina, kojima se odstupa od primjene zakona države u kojoj je postupak pokrenut, želi olakšati izvršavanje prava vjerovnika u europskom prostoru iznoseći zahtjeve koji su korisni za utvrđenje njihovih zahtjeva ( 20 ).

54.

Isto vrijedi i za Uredbu br. 1346/2000. Stoga, na temelju članka 4. stavka 2. točke (h) te uredbe, pravila koja se odnose na prijavu tražbine, verifikaciju i priznavanje tražbina utvrđena su zakonom države pokretanja postupka. Poglavlje IV. te uredbe „Davanje informacija vjerovnicima i prijava njihovih potraživanja”, koje obuhvaća članke 39. do 42., čini iznimku od tog načela jer su u člancima 39. i 41. te članku 42. stavku 2. navedene uredbe precizirani određeni načini na koje vjerovnici koji se nalaze u državi članici različitoj od države pokretanja mogu izvršavati pravo prijave u stečajnom postupku.

55.

Kao četvrto, kada je riječ o dosegu tih pravila koja se odnose na prijavu tražbina, u izvješću Virgós‑Schmit precizirano je da, uzimajući u obzir željeni cilj ( 21 ), nacionalno zakonodavstvo ne može nametati dodatne uvjete u pogledu sadržaja te prijave ( 22 ). Navedena pravila omogućavaju jamčiti valjanost prijave tražbine s obzirom na zakon države pokretanja postupka koji je primjenjiv u svrhu njezine verifikacije.

56.

S tom analizom slažu se brojni komentatori Uredbe br. 1346/2000 ( 23 ), koji uzimaju u obzir novi kontekst u kojem se pitanje prava vjerovnika obradilo i pragmatični kut pod kojim mu se pristupilo.

57.

Stoga je zakonodavac Unije nakon što je za glavni stečajni postupak uveo ideju univerzalnosti stečaja iznoseći načelo slobode prijave tražbina u članku 39. Uredbe br. 1346/2000 u korist vjerovnika koji imaju stalno boravište, domicil ili sjedište u državi članici koja nije država u kojoj je pokrenut postupak i povezujući ga s mogućnošću da se tražbine prijave ne samo u glavnom postupku nego i u sekundarnim postupcima, predviđenom u članku 32. stavku 1. Uredbe br. 1346/2000, utvrdio pravila koja jamče jednakost vjerovnika.

58.

Ta je jednakost utemeljena na jedinstvu imovine i načelu nediskriminacije, iako je kriterij koji je ovdje primijenjen kriterij domicila dotičnih vjerovnika, a ne njihove nacionalnosti ( 24 ).

59.

Zbog tog razloga, kako bi se osiguralo učinkovito odvijanje stečajnog postupka ( 25 ), zakonodavac Unije izabrao je da u članku 41. Uredbe br. 1346/2000 iznese najviše zaštitne zajedničke standarde za vjerovnike smještene u državi članici koja nije ona u kojoj je pokrenut stečajni postupak. Valja primijetiti da je, zbog istih razloga, sadržaj izjava definiran bez promjene u Uredbi 2015/848 ( 26 ).

60.

Radi se o pravilima materijalnog prava ( 27 ). Poput španjolske i poljske vlade, smatram da ona moraju biti predmet širokog tumačenja zbog razloga koji slijede.

61.

Kao prvo, utvrđujem da je zakonodavac Unije ograničio okvir prijave tražbine na njezin sadržaj i priznavanje dokaznih isprava koje je pružio vjerovnik, a koje potvrđuju postojanje tražbine i njezina iznosa. Kao što je naglašeno, ubrzo nakon stupanja na snagu Uredbe br. 1346/2000 nisu obrađena sva pitanja vezana za postupak prijava ( 28 ). Stoga se može smatrati da je članak 41. te uredbe predstavljao nedovršeni oblik ujednačenja postupka prijave tražbina ( 29 ).

62.

Stoga me nepostojanje ujednačenog postupka uvedenog kako bi se izvršavalo pravo prijave tražbina i mogućnost podnošenja dokaznih isprava navodi na razmišljanje da se ne može nametnuti da se navodi o tražbini, nabrojeni u članku 41. Uredbe br. 1346/2000, moraju nalaziti u podnescima prijave i da se ne mogu zaključiti iz pruženih dokaza.

63.

Kao drugo, čini mi se da priznavanje dokaznih isprava koje je nametnuo zakonodavac Unije nudi marginu prosudbe, koja se temelji na primjenjivim nacionalnim zakonodavstvima, u nedostatku ujednačene sankcije, kako bi se ocijenila valjanost prijave ili kako bi se proveo njezin ispravak.

64.

Naime, stadij prijave tražbina mora se nužno razlikovati od stadija njihove verifikacije, koji ostaje podvrgnut nacionalnom zakonu, u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (h) Uredbe br. 1346/2000. Stoga, taj zakon određuje posljedice nepravilnosti vjerovnikovih tražbina i može predvidjeti, ako su one nepotpune kao što je ovdje slučaj, da se isprave zahvaljujući različitim podnescima, po potrebi, na zahtjev tijela zaduženog za njihovu verifikaciju ( 30 ).

65.

Čini mi se da takvi postupci odgovaraju opravdanoj zabrinutosti koju je izrazila Europska komisija o potrebi da se ne komplicira zadaća stečajnog upravitelja namećući mu istraživanje brojnih dokumenata.

66.

Kao treće, trajni cilj zaštite vjerovnika, kako Uredbe br. 1346/2000 tako i Uredbe 2015/848, implicira da stupanj zahtjeva u odnosu na vjerovnike tijekom prijava njihovih tražbina u drugoj državi članici ovisi o uvjetima njihove obaviještenosti o roku nametnutom za prijavu tražbina i jezičnim poteškoćama s kojima se mogu suočiti.

67.

Konkretno valja uzeti u obzir da je nepotpunost odredbi Uredbe br. 1346/2000 opravdala značajne izmjene zbog praktičnih problema u vezi s određenim aspektima prijave tražbina koji su zabilježeni u evaluacijskoj studiji o primjeni te uredbe, podnesenoj u izvješću koje je pripremila Komisija, sukladno članku 46. navedene uredbe ( 31 ).

68.

Ozbiljnost tih poteškoća opravdala je to da Komisija potraži rješenja kako bi jamčila učinkovitost prava na prijavu tražbina, u nedostatku ujednačenosti nacionalnih prava u tom području ( 32 ), kao i jednakost vjerovnika. Ona su ostvarena mogućnošću podnošenja prijave tražbina svim načinima obavještavanja koji su prihvaćeni u pravu države pokretanja stečajnog postupka ( 33 ) i razradom standardnog obrasca u kojem su precizirani obvezni podaci ( 34 ) kako bi se olakšalo i jamčilo valjanost prijave tražbina ( 35 ).

69.

U tom kontekstu, strogo tumačenje članka 41. Uredbe br. 1346/2000, koje zagovara Komisija, koje ima za učinak odbacivanje prijave tražbine popraćene dokaznim ispravama iz kojih mogu proizići, bez posebnih poteškoća za sudskog upravitelja ili sud pred kojim se vodi postupak, naznake korisne za određivanje datuma nastanka tražbine kada, osim toga, nije sigurno da je vjerovnik propisno obaviješten o tom zahtjevu ili u dovoljnom roku kako bi mu se omogućilo da udovolji toj obvezi, ne čini mi se spojivim s ciljem Uredbe br. 1346/2000 kojom se želi pojednostaviti postupke vjerovnika niti s obvezom osiguravanja poštovanja njihove jednakosti.

70.

Usporedba s postupkom koji je materijalno uređen ( 36 ) u Uredbi 2015/848 čini mi se u tom pogledu odlučujuća. Naime, može se naglasiti da je, koristeći standardni obrazac za prijavu tražbina, vjerovnik od tog trenutka jasno obaviješten o obvezi navođenja datuma na koji je tražbina nastala ( 37 ).

71.

Posljedično, smatram da mora biti dopušteno dopuniti prijavu tražbine na temelju dokaznih isprava čije je slanje predviđeno u članku 41. Uredbe br. 1346/2000 i da je na nadležnom tijelu, zaduženom za verifikaciju te prijave, da ocijeni posljedice koje trebaju proizići iz nepoštovanja zahtjeva tog članka, sukladno zakonu države članice na čijem je području pokrenut glavni postupak.

72.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na četvrto i peto prethodno pitanje koja je postavio Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) odgovori kako slijedi:

Članak 41. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku treba tumačiti na način da su njime određeni najviši zahtjevi koji se mogu nametnuti nacionalnim propisom u pogledu sadržaja prijave tražbine i da je obveza poznavanja datuma nastanka tražbine ispunjena kada se on može zaključiti iz podnesaka podnesenih u prilogu prijavi tražbine, pri čemu je valjanost prijave uređena zakonom države članice na čijem je području glavni postupak pokrenut (lex concursus).