1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 47. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) s obzirom na članke 67., 81. i 82. UFEU‑a.

2

Ti su zahtjevi upućeni u okviru sporova između, s jedne strane, društva Demarchi Gino Sas i Graziana Garavaldija i, s druge strane, Ministero della Giustizia (Ministarstvo pravosuđa, Italija) povodom plaćanja iznosâ koje je potonji dugovao kao pravičnu naknadu zbog pretjerano dugog trajanja sudskih postupaka.

3

Iz odluka kojom se upućuje zahtjev proizlazi da, na temelju Legge n. 89 – Previsione di equa riparazione in caso di violazione del termine ragionevole del processo e modifica dell’articolo 375 del codice di procedura civile (Zakon br. 89 o pravu na pravičnu naknadu u slučaju povrede razumnog trajanja sudskog postupka i o izmjeni članka 375. Zakona o građanskom postupku) od 24. ožujka 2001. (GURI br. 78 od 3. travnja 2001., u daljnjem tekstu: Zakon br. 89/2001), stranka koja je pretrpjela imovinsku ili neimovinsku štetu zbog nerazumnog trajanja postupka ima pravo na „pravičnu naknadu” pod uvjetima i u mjeri određenoj zakonom.

4

Članak 3. navedenog zakona predviđa da zahtjev za naknadu mora biti podnesen predsjedniku Corte d'appello (Žalbeni sud, Italija) u mjestu u kojem se nalazi prvostupanjski sud pred kojim se odvijao postupak čije se trajanje smatra pretjerano dugim.

5

Zakon br. 89/2001 izmijenjen je s Legge n. 208 – Disposizioni per la formazione del bilancio annuale e pluriennale dello Stato (Zakon br. 208 o odredbama koje se odnose na formiranje godišnjeg i višegodišnjeg državnog proračuna) od 28. prosinca 2015. (redovni dodatak GURI‑ju br. 302 od 30. prosinca 2015.). U taj je zakon osobito umetnut članak 5.e, koji glasi:

„1.   Da bi primio isplatu iznosa određenih na temelju ovog zakona, vjerovnik upućuje upravi koja je dužnik izjavu […] kojom se potvrđuje da iznosi koji se duguju na istom temelju nisu naplaćeni, da je ista tražbina utužena,te se određuju iznosi koje je uprava i dalje obvezna isplatiti, način naplate koji je izabran primjenom stavka 9. ovog članka […] i dostavlja dokumente koji su potrebni na temelju dekretâ iz stavka 3.

2.   Izjava iz stavka 1. valjana je šest mjeseci i treba se obnoviti na zahtjev javne uprave.

3.   Primjeri izjave i dokumenata koje treba dostaviti upravi koja je dužnik na temelju prethodno navedenog stavka 1. odobravaju se odlukama Ministarstva gospodarstva i financija i Ministarstva pravosuđa, koje se moraju donijeti najkasnije do 30. listopada 2016. Uprave na svojim internetskim stranicama objavljuju formulare iz prethodne rečenice.

4.   Ako se izjava i dokumenti iz prethodnih stavaka ne dostave odnosno ako je njihova dostava nepotpuna ili nepravilna, ne može se izdati nalog za isplatu.

5.   Uprava izvršava isplatu u roku od šest mjeseci od dana potpunog ispunjenja obveza iz prethodnih stavaka. Taj rok ne počinje teći ako se izjava i dokumenti iz prethodnih stavaka ne dostave odnosno ako je njihova dostava nepotpuna ili nepravilna

[…]

7.   Prije isteka roka iz stavka 5. vjerovnici ne mogu provesti prisilno izvršenje, izdati nalog za plaćanje niti pokrenuti postupak po zahtjevu za izvršenje odluke.

[…]”.

6

Društvo Demarchi Gino Sas i G. Garavaldi sudjelovali su u svojstvu vjerovnika u dvama različitim stečajnim postupcima koji su se vodili pred Tribunale di Genova (sud u Genovi, Italija) i Tribunale di La Spezia (sud u La Speziji, Italija).

7

Budući su navedeni postupci trajali pretjerano dugo, tužitelji u glavnom postupku su pred Corte d'apello di Torino (Žalbeni sud u Torinu, Italija) podnijeli tužbu za naknadu štete na temelju Zakona br. 89/2001.

8

Corte d'apello di Torino (Žalbeni sud u Torinu) priznao je dvjema odlukama pravo tužitelja u glavnom postupku na pravičnu naknadu zbog pretjerano dugog trajanja sudskih postupaka u kojima su oni sudjelovali te naložio Ministarstvu pravosuđa da isplati iznose koje je utvrdio.

9

Nakon što su uzalud čekali da im dotična uprava spontano isplati navedene iznose, tužitelji u glavnom postupku su pred Tribunale amministrativo regionale per il Piemonte (Regionalni upravni sud Pijemonta, Italija) podnijeli tužbu na temelju članka 112. i pratećih decreto legislativo n. 104 – Codice del processo amministrativo (Zakonodavna uredba br. 104 o zakonu o upravnom postupku) od 2. srpnja 2010. (redovni dodatak GURI‑ju br. 156 od 7. srpnja 2010.), kojom su od upravnog suda zatražili izvršenje obveza koje javna uprava ima na temelju pravomoćne presude.

10

Iz odluka kojima se upućuje zahtjev proizlazi da tužitelji, iako su podnijeli tužbe nakon što je članak 5.e Zakona br. 89/2001 stupio na snagu, nisu prethodno ispunili obveze predviđene u članku 1. tog članka i zbog toga je sud koji je uputio zahtjeve njihove tužbe morao proglasiti nedopuštenima.

11

Naime, taj sud iznosi da članak 5.e Zakona br. 89/2001 treba tumačiti na način da vjerovnik pravične naknade ne može podnositi nikakve tužbe u cilju naplate te naknade ako prethodno nije ispunio sve formalnosti predviđene u stavku 1. tog članka i ako nije protekao rok od najmanje šest mjeseci od dana kad su te formalnosti ispunjene.

12

U tom pogledu navedeni sud ističe da dotična odredba, s jedne strane, vjerovniku pravične naknade nameće niz obveza, među kojima osobito onu davanja izjave složenog sadržaja koja je obvezni uvjet za ishođenje plaćanja utvrđene naknade, i da, s druge strane, znatno produljuje rok u kojem država mora izdati nalog za isplatu.

13

Napokon, sud koji je uputio zahtjeve ističe da članak 5.e Zakona br. 89/2001 vjerovniku uskraćuje mogućnost da nastavno zatraži pravičnu naknadu štete koju je pretrpio zbog zakašnjenja pri isplati dugovane naknade.

14

Taj sud, prema tome, pita o tome utječe li članak 5.e Zakona br. 89/2001 negativno na prava utvrđena u članku 47. stavku 2. Povelje, u vezi s člancima 67., 81. i 82. UFEU‑a.

15

U tim okolnostima Tribunale amministrativo regionale per il Piemonte (Regionalni upravni sud Pijemonta) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu u svakom od glavnih postupaka sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se nacionalni propis, poput onog talijanskog sadržanog u članku 5.e Zakona br. 89/2001 – koji subjektima za koje je već utvrđeno da su vjerovnici talijanske države u odnosu na iznose koji se duguju na ime ‚pravične naknade’ zbog nerazumno dugog trajanja sudskih postupaka nalaže da ispune niz uvjeta kako bi dobili isplatu, kao i da pričekaju da protekne rok iz navedenog članka 5.e stavka 5. Zakona br. 89/2001, a da u međuvremenu ne mogu poduzeti nijednu sudsku izvršnu radnju i da ne mogu naknadno tražiti naknadu štete povezane sa zakašnjelim plaćanjem, uključujući i u slučajevima u kojima je ‚pravična naknada’ dosuđena u vezi s nerazumno dugim trajanjem građanskog postupaka s prekograničnim implikacijama ili, u svakom slučaju, u području koje je obuhvaćeno nadležnošću Europske unije i/ili u području za koje Europska unija predviđa uzajamno priznavanje pravosudnih odluka – načelu iz članka 47. stavka 2. [Povelje] i članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema kojem svatko ima pravo da nepristrani sud u razumnom roku ispita njegov slučaj, to jest načelu koje je ušlo u pravo Unije člankom 6. stavkom 3. UEU‑a, u vezi s načelom iz članka 67. UFEU‑a, u skladu s kojim Unija predstavlja zajedničko područje pravde s poštovanjem temeljnih prava, kao i s načelom koje se izvodi iz članaka 81. i 82. UFEU‑a, u skladu s kojim Unija razvija pravosudnu suradnju u građanskim i kaznenim stvarima s prekograničnim implikacijama na temelju načela uzajamnog priznavanja sudskih i izvansudskih odluka?”

16

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjeve u biti pita Sud treba li se načelo utvrđeno u članku 47. stavku 2. Povelje, u vezi s člancima 67., 81. i 82. UFEU‑a, tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo koje zahtijeva da osobe koje su pretrpjele štetu zbog pretjerano dugog trajanja sudskog postupka koji se odnosi na stvar iz područja pravosudne suradnje poduzmu niz složenih radnji upravne prirode da bi ishodile isplatu pravične naknade čije je plaćanje naloženo državi, a da u međuvremenu ne mogu podnijeti tužbu za izvršenje i nastavno zatražiti naknadu štete nastale navedenim zakašnjelim plaćanjem.

17

U tom pogledu valja podsjetiti da članak 51. stavak 1. Povelje predviđa da su njezine odredbe upućene državama članicama samo kada primjenjuju pravo Unije. U članku 6. stavku 1. UEU‑a i članku 51. stavku 2. Povelje navodi se da se odredbama potonje ni na koji način ne proširuju nadležnosti Unije definirane u Ugovorima (vidjeti rješenja od 14. travnja 2016., Târșia, C‑328/15, neobjavljeno, EU:C:2016:273, t. 23. i navedenu sudsku praksu, i od 10. studenoga 2016., Pardue, C‑321/16, neobjavljeno, EU:C:2016:871, t. 18.).

18

Naime, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se temeljna prava zajamčena u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih. U tom smislu Sud je već upozorio da u odnosu na Povelju ne može ocjenjivati nacionalne propise koji ne ulaze u okvir prava Unije (presude od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 19. i navedena sudska praksa; od 6. ožujka 2014., Siragusa, C‑206/13, EU:C:2014:126, t. 21., kao i od 8. prosinca 2016., Eurosaneamientos i dr., C‑532/15 i C‑538/15, EU:C:2016:932, t. 52.)

19

Valja međutim podsjetiti da pojam „provedba prava Unije”, u smislu članka 51. Povelje, nameće postojanje određenog stupnja povezanosti koja nadilazi sličnost obuhvaćenih područja ili neizravnih učinaka jednog područja na drugo (vidjeti presudu od 6. listopada 2016., Paoletti i dr., C‑218/15, EU:C:2016:748, t. 14. i navedenu sudsku praksu).

20

Da bi se utvrdilo odnosi li se nacionalni propis na provedbu prava Unije u smislu članka 51. Povelje potrebno je, uz druge elemente, provjeriti ima li on za cilj provedbu odredbe prava Unije, narav tog propisa i ima li propis ciljeve različite od onih koji su obuhvaćeni pravom Unije, čak i ako može neizravno utjecati na potonje, te također postoje li specifični propisi Unije u tom području ili takvi koji bi mogli utjecati na njega (presude od 6. ožujka 2014., Siragusa, C‑206/13, EU:C:2014:126, t. 25. i navedena sudska praksa, i od 10. srpnja 2014., Julián Hernández i dr., C‑198/13, EU:C:2014:2055, t. 37.).

21

Osobito, Sud je odlučio o neprimjenjivosti temeljnih prava Unije u vezi s nacionalnim propisom jer odredbe Unije u dotičnom području ne nameću državama članicama nikakvu obvezu u pogledu situacije iz glavnog postupka (presuda od 6. ožujka 2014., Siragusa, C‑206/13, EU:C:2014:126, t. 26. i navedena sudska praksa).

22

U ovom slučaju, kao što proizlazi iz odluka kojima se upućuju zahtjevi, nacionalna odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku odnosi se na postupak naplate iznosa koje duguje država, na temelju pravične naknade zbog pretjerano dugog trajanja sudskog postupka predviđene u članku 5.e Zakona br. 89/2001.

23

Sud koji je uputio zahtjeve iznosi da, iako se Zakon br. 89/2001 ne može smatrati mjerom poduzetom prilikom primjene članaka 81. i 82. UFEU‑a ni na temelju određene uredbe ili direktive, on ostvarivanjem cilja ograničenja sudskih postupaka jamči pravilno funkcioniranje Unijina područja pravde, izbjegavajući da se nerazumno dugim trajanjem sudskih postupaka umanji korist međusobnog priznanja pravosudnih odluka na kojima se temelji pravosudna suradnja u građanskim i kaznenim stvarima.

24

Taj sud također ističe da su, u predmetima u glavnim postupcima, postupci čije je pretjerano dugo trajanje dovelo do osude države članice stečajni postupci, koji prema tome pripadaju području u kojem je Unija već izvršavala svoju nadležnost donošenjem više akata, među kojima i Uredbe (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti (SL 2015., L 141, str. 19.).

25

Međutim, valja istaknuti da, s jedne strane, odredbe UFEU‑a koje spominje sud koji je uputio zahtjeve državama članicama ne nameću posebne obveze u odnosu na naplatu iznosa koje duguje država na temelju pravične naknade zbog pretjerano dugog trajanja sudskog postupka i da, trenutno, pravo Unije ne sadržava nikakav poseban propis u tom području.

26

Stoga valja utvrditi da u ovom slučaju ne postoji nijedan element koji omogućuje utvrditi da je cilj Zakona br. 89/2001, koji je opće naravi, provedba odredbe prava Unije u području pravosudne suradnje kao ni može li taj zakon neizravno utjecati na funkcioniranje područja pravde u okviru Unije jer njegovi ciljevi nisu obuhvaćeni odredbama navedenima u odlukama kojima se upućuju zahtjevi.

27

S druge strane, iz spisa podnesenog Sudu ne proizlazi da su stečajni postupci o kojima je riječ u glavnom postupku obuhvaćeni područjem primjene Uredbe 2015/848 koja definira pravni okvir za prekogranične postupke u slučaju nesolventnosti uređujući osobito pitanja vezana uz sudsku nadležnost, priznanje postupaka nesolventnosti i primjenjivo pravo.

28

Slijedom navedenog, nijedan element ne omogućuje da se utvrdi da se spor u glavnom postupku odnosi na tumačenje ili primjenu pravila Unije koje se ne nalazi u Povelji. Međutim, kad pravna situacija ne ulazi u područje primjene prava Unije, Sud nije nadležan o njoj odlučivati pa eventualno prizivane odredbe Povelje ne mogu same po sebi biti temelj takve nadležnosti (rješenje od 18. veljače 2016., Rîpanu, C‑407/15, neobjavljeno, EU:C:2016:167, t. 22. i navedena sudska praksa).

29

U tim okolnostima valja utvrditi da je, na temelju članka 53. stavka 2. Poslovnika Suda, Sud očito nenadležan za odgovor na prethodno pitanje koje je uputio Tribunale amministrativo regionale per il Piemonte (Regionalni upravni sud Pijemonta).

30

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Sud Europske unije je očito nenadležan za odgovor na prethodno pitanje koje je uputio Tribunale amministrativo regionale per il Piemonte (Regionalni upravni sud Pijemonta) odlukama od 11. siječnja 2017.