–

za S. A. Zdziaszeka, M. Bouwman i B. J. Polman, advocaten,

–

za Openbaar Ministerie, K. van der Schaft i U. E. A. Weitzel, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. Noort i M. Bulterman, u svojstvu agenata,

–

za Irsku, J. Quaney, u svojstvu agenta, uz asistenciju C. Noctor, BL,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i M. Nowak kao i par K. Majcher, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, R. Troosters i S. Grünheid, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 4.a stavka 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584).

2

Zahtjev je upućen u okviru izvršenja, u Nizozemskoj, europskog uhidbenog naloga koji je izdao Sąd Okręgowy w Gdańsku (Okružni sud u Gdańsku, Poljska) protiv Sławomira Andrzeja Zdziaszeka radi izvršenja kazne zatvora u Poljskoj.

3

Člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), naslovljenim „Pravo na pošteno suđenje”, određuje se:

„1.   Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi, ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezina dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to zahtijevaju ili kada, u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban, postoje posebne okolnosti u kojima bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.

2.   Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

3.   Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

4

Članci 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) sadržani su u njezinoj Glavi VI., naslovljenoj „Pravda”.

5

Sukladno članku 47. Povelje, naslovljenom „Pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje”:

„Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom.

Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan.

[…]”

6

Objašnjenjima koja se odnose na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.) (u daljnjem tekstu: Objašnjenja koja se odnose na Povelju) pojašnjava se, u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje, da ta odredba odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a.

7

U Objašnjenjima koja se odnose na Povelju u pogledu navedenog članka 47. dodaje se da „[p]rema pravu Unije, pravo na pravično saslušanje nije ograničeno na sporove koji se odnose na prava i obveze građanskog prava. To je jedna od posljedica činjenice da je Unija zajednica temeljena na vladavini prava, kako je Sud istaknuo u [presudi od 23. travnja 1986., Les Verts/Parlament (294/83, EU:C:1986:166)]. Međutim, u svim aspektima osim njihova područja primjene, jamstva EKLJP‑a primjenjuju se na Uniju na sličan način”.

8

Člankom 48. Povelje, naslovljenim „Pretpostavka nedužnosti i pravo na obranu”, određuje se:

„1.   „Svaki optuženik smatra se nedužnim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

2.   Zajamčeno je poštovanje prava na obranu svakog optuženika.”

9

Objašnjenjima koja se odnose na Povelju u tom se pogledu pojašnjava:

„Članak 48. jednak je članku 6. stavku 2. i 3. EKLJP‑a […]

[…]

U skladu s člankom 52. stavkom 3., ovo je pravo jednakog značenja i opsega primjene kao pravo zajamčeno EKLJP‑om.”

10

U stavku 1. članka 51. Povelje, naslovljenog „Područje primjene”, određuje se:

„Odredbe ove Povelje odnose se na institucije, tijela, urede i agencije Unije, uz poštovanje načela supsidijarnosti, te na države članice samo kada provode pravo Unije. […]”

11

Člankom 52. Povelje, naslovljenim „Opseg i tumačenje prava i načela”, određeno je:

„1.   Svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

[…]

3.   U onoj mjeri u kojoj ova Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije. Ova odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu.

[…]

7.   Sudovi Unije i država članica uzimaju u obzir objašnjenja sastavljena kao smjernice za tumačenje ove Povelje.”

12

Uvodne izjave 5., 6., 8., 10. i 12. Okvirne odluke 2002/584 glase:

[…]

[…]

[…]

[…]”

13

Člankom 1. te okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, propisuje se:

„1.   Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.   Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.   Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”

14

Članci 3., 4. i 4.a te okvirne odluke utvrđuju razloge za obvezno i za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga.

15

Okvirnom odlukom 2009/299 navode se razlozi na temelju kojih pravosudno tijelo države članice izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog ako se dotična osoba nije pojavila na suđenju. U uvodnim izjavama 1., 2., 4., 6. do 8.,14. i 15. navedeno je:

[…]

[…]

[…]

16

U skladu s člankom 1. Okvirne odluke 2009/299, naslovljenim „Ciljevi i područje primjene”:

„1.   Ciljevi ove Okvirne odluke su jačanje postupovnih prava osoba protiv kojih se vodi kazneni postupak, olakšavanje pravosudne suradnje u kaznenim stvarima te, posebno, poboljšanje uzajamnog priznavanja sudskih odluka između država članica.

2.   Ovom se Okvirnom odlukom ne utječe na obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. Ugovora, uključujući pravo na obranu osoba protiv kojih se vodi kazneni postupak, niti na obveze pravosudnih tijela u tom pogledu.

3.   Ovom se Okvirnom odlukom utvrđuju zajednička pravila za priznavanje i/ili izvršenje sudskih odluka u jednoj državi članici (država članica izvršenja) koje je izdala druga država članica (država članica izdavanja) nakon postupka na kojem dotična osoba nije bila prisutna […]”

17

Članak 4.a Okvirne odluke 2002/584 umetnut je člankom 2. Okvirne odluke 2009/299 i naslovljen „Odluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba nije osobno pojavila”. Stavak 1. tog članka glasi:

„Pravosudno tijelo izvršenja može također odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom, osim ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da je osoba u skladu s dodatnim postupovnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu države članice izdavanja:

18

U članku 8. stavku 1. Okvirne odluke 2002/584 određeno je:

„Europski uhidbeni nalog sadrži sljedeće informacije, u skladu s obrascem u prilogu:

19

Člankom 15. te okvirne odluke, naslovljenim „Odluka o predaji”, propisuje se:

„1.   Pravosudno tijelo izvršenja odlučuje, u rokovima i pod uvjetima utvrđenima ovom Okvirnom odlukom, treba li osoba biti predana.

2.   Ako pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su informacije koje je dostavila država članica izdavateljica uhidbenog naloga nedostatne i ne omogućavaju donošenje odluke o predaji tražene osobe, od nje zahtijeva da potrebne dopunske informacije, posebno one u vezi s člancima 3. do 5. te s odredbama članka 8., budu žurno dostavljene te može postaviti rok za njihov primitak, uzimajući u obzir potrebu poštovanja rokova iz članka 17.

3.   Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog u bilo koje doba može pravosudnom tijelu izvršenja poslati sve korisne dodatne informacije.”

20

U skladu s člankom 17. te okvirne odluke:

„1.   Europski uhidbeni nalog obrađuje se i izvršava kao žurni predmet.

2.   U slučajevima u kojima tražena osoba pristaje na vlastitu predaju, pravomoćna odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga trebala bi biti donesena u roku od 10 dana nakon njezina pristanka.

3.   U ostalim slučajevima, pravomoćna odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga trebala bi biti donesena u roku od 60 dana od uhićenja tražene osobe.

4.   Ako, u posebnim slučajevima, europski uhidbeni nalog ne može biti izvršen u rokovima iz stavaka 2. ili 3., pravosudno tijelo izvršenja o tome odmah obavještava pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog, navodeći razloge kašnjenja. U tome slučaju, rok može biti produljen za dodatnih 30 dana.

[…]”

21

Točka (d) jedinstvenog obrasca europskog uhidbenog naloga koji se nalazi u Prilogu Okvirnoj odluci 2002/584 izgleda ovako:

22

Okvirna odluka 2002/584 prenesena je u nizozemsko pravo Overleveringswetom (Zakon o predaji) od 29. travnja 2004. (Stb. 2004, br. 195, u daljnjem tekstu: OLW).

23

Članak 12. OLW‑a glasi:

„Predaja nije dopuštena ako je europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja presude, a da se okrivljenik nije osobno pojavio na raspravi koja je rezultirala navedenom presudom, osim ako je u europskom uhidbenom nalogu navedeno da je, u skladu s postupovnim zahtjevima države članice izdavanja:

24

Točka D Priloga 2. OLW‑u, naslovljena „Predložak europskog uhidbenog naloga […]”, odgovara točki (d) Prilogu Okvirnoj odluci 2002/584.

25

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je 17. siječnja 2017. officier van justitie bij de rechtbank (državni odvjetnik pri sudu) podnio sudu koji je uputio zahtjev, Rechtbanku Amsterdam (sud u Amsterdamu, Nizozemska), zahtjev za izvršenje europskog uhidbenog naloga koji je 12. lipnja 2014. izdao Sąd Okręgowy w Gdańsku (Okružni sud u Gdańsku, Poljska) (u daljnjem tekstu: europski uhidbeni nalog o kojem je riječ).

26

Tim europskim uhidbenim nalogom traži se uhićenje i predaja S. A. Zdziaszeka, poljskog državljanina s prebivalištem u Nizozemskoj, radi izvršenja dviju kazni zatvora u Poljskoj.

27

U vezi s time, u tom europskom uhidbenom nalogu navodi se presuda kojom se izriče jedinstvena kazna koju je 25. ožujka 2014. donio Sąd Rejonowy w Wejherowie (Okružni sud u Wejherowu, Poljska). Ta se odluka odnosi na pet djela označenih brojevima od 1 do 5, koji u skladu s poljskim pravom čine pet kaznenih djela koja je počinio S. A. Zdziaszek.

28

U odluci od 25. ožujka 2014. Sąd Rejonowy w Wejherowie (Okružni sud u Wejherowu, Poljska) je po službenoj dužnosti

29

Kad je riječ o kazni zatvora za prvo i drugo kazneno djelo, sud koji je uputio zahtjev je odlukom od 11. travnja 2017.

30

Ovaj se zahtjev za prethodnu odluku odnosi samo na kaznu zatvora za treće, četvrto i peto kazneno djelo.

31

U točki (d) europskog uhidbenog naloga o kojem je riječ navedeno je da se S. A. Zdziaszek nije osobno pojavio u postupku u kojem je donesena sudska odluka kojom je pravomoćno izrečena kazna koju treba izdržati.

32

U toj točki (d) tijelo izdavanja označilo je samo polje uz podtočku 3.2., koja glasi:

„bila upoznata s predviđenim suđenjem i ovlastila je pravnog zastupnika, kojeg je imenovala dotična osoba ili država, da je brani tijekom suđenja te ju je taj zastupnik uistinu branio tijekom suđenja”.

33

U istoj točki (d) tijelo koje je izdalo nalog ispunilo je podtočku 4., namijenjenu pojašnjenjima razloga zbog kojih se smatra da je ispunjen uvjet iz podtočke 3.2., kako slijedi:

„[S. A. Zdziaszek] je bio uredno obaviješten o vođenju postupka, u skladu s odredbama poljskog Zakona o kaznenom postupku. Obavijest je poslana na adresu koju je osuđena osoba navela u pripremnom stadiju postupka. Osoba o kojoj je riječ obaviještena je o posljedicama neobavještavanja pravosudnih tijela o promjeni adrese prebivališta ili boravišta. [S. A. Zdziaszek] je tijekom postupka ovlastio pravnog zastupnika u okviru pravne pomoći, koji je bio prisutan kako tijekom postupka tako i prilikom objave presude.”

34

Iz dodatnih informacija koje je priopćilo pravosudno tijelo koje je izdalo nalog proizlazi da:

35

Na temelju elemenata dobivenih od tijela koje je izdalo nalog, sud koji je uputio zahtjev smatra da se okolnost iz članka 4.a stavka 1. točke (b) Okvirne odluke 2002/584, koja odgovara situaciji iz točke (d) podtočke 3.2. jedinstvenog obrasca europskog uhidbenog naloga priloženog toj okvirnoj odluci, ne primjenjuje na ovaj slučaj jer iz tih elemenata ne proizlazi da je tražena osoba „bila upoznata s predviđenim suđenjem” ni da je „ovlastila […] pravnog zastupnika, kojeg je imenovala dotična osoba ili država, da je brani tijekom suđenja”.

36

Sud koji je uputio zahtjev prije svega nastoji saznati ulazi li odluka poput presude kojom se izriče jedinstvena kazna, donesene 25. ožujka 2014., kojom se u korist osobe o kojoj je riječ preinačuje pravomoćna jedinstvena kazna zatvora na koju je prethodno bila osuđena te objedinjuje u jednu jedinstvenu kaznu zatvora pojedinačne kazne zatvora na koje je prethodno bila pravomoćno osuđena, ali u okviru koje se ne postavlja pitanje je li osoba o kojoj je riječ počinila kaznena djela, u područje primjene članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.

37

U slučaju potvrdnog odgovora, sud koji je uputio zahtjev smatra da osnovano može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog o kojem je riječ zato što uvjet iz članka 4.a stavka 1. točke (b) te okvirne odluke nije ispunjen.

38

Međutim, navedeni sud smatra da na upućeno pitanje treba odgovoriti negativno, ponajviše zbog formulacije točaka (c) i (d) članka 4.a stavka 1. te okvirne odluke, koje obje koriste izraz „mogu [se] preispitati ključne činjenice [meritum] predmeta zajedno s novim dokazima”.

39

Prema mišljenju tog suda, iz te formulacije proizlazi da se ona odnosi na situaciju u kojoj kazneni sud odlučuje o meritumu predmeta donošenjem odluke o krivnji osobe u vezi s kaznenim djelom koje joj se stavlja na teret te, kad je to primjenjivo, izricanjem kazne za počinjeno kazneno djelo. Međutim, to nije slučaj kad je riječ o presudi kojom se izriče jedinstvena kazna, poput one koju je 25. ožujka 2014. donio Sąd Rejonowy w Wejherowie (Okružni sud u Wejherowu) s obzirom na to da se u postupku takve vrste više ne raspravlja o krivnji osobe o kojoj je riječ.

40

Međutim, sud koji je uputio zahtjev nadalje navodi da se čini da poljsko pravosudno tijelo koje je izdalo nalog smatra da takva odluka doista ulazi u područje primjene članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 jer u točki (d) europskog uhidbenog naloga o kojem je riječ navodi samo one informacije koje se odnose na postupak u kojem je donesena presuda kojom je izrečena jedinstvena kazna, a ne na postupke u kojima je utvrđena krivnja osobe o kojoj je riječ u potonjoj odluci.

41

U slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje, sud koji je uputio zahtjev nadalje smatra da treba ispitati je li se, u stadiju utvrđivanja krivnje za kaznena djela na koja se odnosi presuda kojom se izriče jedinstvena kazna, osoba o kojoj je riječ osobno pojavila u postupku u kojem je odlučeno o njezinoj krivnji i, ako to nije slučaj, je li ispunjena koja od okolnosti iz točaka (a) do (d) članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.

42

U konkretnom slučaju, kad je riječ o odluci koju obuhvaća presuda kojom se izriče jedinstvena kazna, poljska pravosudna tijela su na zahtjev nizozemskog državnog odvjetništva pružila dodatne informacije iz kojih proizlazi da se S. A. Zdziaszek nije osobno pojavio ni na jednom ročištu u postupku u kojem se odlučivalo o meritumu, kako tijekom prvostupanjskog tako ni tijekom žalbenog postupka.

43

Glede primjenjivosti jedne od okolnosti iz točaka (a) do (d) članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da pravosudno tijelo koje izdaje nalog nije ispunilo točku (d) podtočku 2. obrasca europskog uhidbenog naloga te nije navelo ni primjenjivu kategoriju iz podtočke 3. točke (d) obrasca europskog uhidbenog naloga.

44

Stoga se postavlja pitanje može li, u takvim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev zbog tog razloga odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog o kojem je riječ.

45

Taj sud smatra da postoje elementi za potvrdan odgovor na to pitanje.

46

Slijedom toga, iz formulacije „osim ako je u europskom uhidbenom nalogu navedeno da”, koja se nalazi u uvodnoj rečenici članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, može se zaključiti da se podaci o tome postoji li koja od okolnosti iz točaka (a) do (d) te odredbe načelno moraju precizirati u točki (d) obrasca europskog uhidbenog naloga ili, u najmanju ruku, u skladu s formulacijom kategorija koje su u njemu navedene.

47

Takvo bi tumačenje bilo u skladu i s ciljevima te okvirne odluke koji se sastoje u, kao prvo, osiguravanju da se konačna odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga donese u za to predviđenom roku – radi čega slučajeve u kojima su potrebni zahtjevi za dodatne informacije treba svesti na minimum, kao drugo, predviđanju jasnog i ujednačenog razloga za odbijanje i, kao treće, omogućavanju pravosudnom tijelu koje izdaje nalog da na jednostavan i transparentan način osigura stvarno poštovanje prava na obranu osobe o kojoj je riječ.

48

Međutim, sud koji je uputio zahtjev nadalje navodi da postoje i elementi u prilog suprotnoj tezi. Čini se da pravosudno tijelo koje je izdalo nalog općenito smatra da nije neophodno navesti kategorije iz podtočke 3. točke (d) obrasca europskog uhidbenog naloga.

49

Usto, potvrdan odgovor na to pitanje mogao bi dovesti do više odbijanja i, stoga, manje predaja, suprotno načelu uzajamnog priznavanja.

50

U slučaju negativnog odgovora na prva dva pitanja, sud koji je uputio zahtjev smatra da treba provjeriti i primjenu jedne od okolnosti iz članka 4.a stavka 1. točaka (a) do (d) Okvirne odluke 2002/584 na utvrđenje krivnje u odlukama koje obuhvaća presuda kojom se izriče jedinstvena kazna.

51

U tom pogledu, iz dodatnih informacija dobivenih od pravosudnog tijela koje je izdalo nalog proizlazi da su se i prvostupanjski postupak u kojem je 10. travnja 2012. donesena osuđujuća presuda protiv S. A. Zdziaszeka i žalbeni postupak u kojem ta osuđujuća presuda nije izmijenjena odvili u Poljskoj.

52

Kad je riječ o prvostupanjskom postupku, od pravosudnog tijela koje je izdalo nalog dobivene su slijedeće informacije:

53

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz tih se elemenata ne može zaključiti da je, tijekom stadija postupka u kojem je imao pravnog zastupnika dodijeljenog po službenoj dužnosti, S. A. Zdziaszek „bi[o] upoznat […] s predviđenim suđenjem”, u smislu članka 4.a stavka 1. točke (b) Okvirne odluke 2002/584.

54

Međutim, drukčija je situacija kad je riječ o stadiju postupka u kojem se pojavio pravni zastupnik kojeg je ovlastio S. A. Zdziaszek, s obzirom na to da taj sud iz pojavljivanja tog zastupnika zaključuje da je S. A. Zdziaszek u tom stadiju postupka doista „bi[o] upoznat […] s predviđenim suđenjem” i da je „ovlasti[o]” tog pravnog zastupnika „da [ga] brani tijekom suđenja”, u smislu te odredbe.

55

Međutim, iz informacija dobivenih od pravosudnog tijela koje je izdalo nalog ne proizlazi da je S. A. Zdziaszeka „taj zastupnik uistinu branio tijekom suđenja”, nego samo da se taj zastupnik pojavio na ročištima u prvostupanjskom postupku. Usto, ni iz čega nije vidljivo na kojima od 27 ročišta održanih u tom postupku se zastupnik kojeg je ovlastio S. A. Zdziaszek pojavio ni koji je bio predmet tih ročišta. Slijedom toga, samo iz tih informacija ne može se zaključiti da se taj zastupnik pojavio na ročištima i da je doista branio osobu o kojoj je riječ.

56

Sud koji je uputio zahtjev iz toga zaključuje da se S. A. Zdziaszek nije osobno pojavio u postupku u kojem je donesena prvostupanjska odluka te da se nijedna od okolnosti iz članka 4.a točaka (a) do (d) Okvirne odluke 2002/584 ne primjenjuje na taj postupak.

57

Kad je riječ o žalbenom postupku, od pravosudnog tijela koje je izdalo nalog dobivene su sljedeće informacije:

58

Na temelju dodatnih informacija dobivenih od pravosudnog tijela koje je izdalo nalog, iz kojih proizlazi da su S. A. Zdziaszek i njegov pravni zastupnik bili obaviješteni o sadržaju presude od 10. travnja 2012., sud koji je uputio zahtjev zaključuje da je tražena osoba „bila upoznata s predviđenim suđenjem” u žalbenom postupku te da je „ovlastila […] pravnog zastupnika […] da je brani tijekom suđenja”. Budući da se u žalbenom postupku održalo samo jedno ročište, iz tih istih informacija o tome da se pravni zastupnik pojavio na ročištu u žalbenom postupku sud koji je uputio zahtjev zaključuje također da je S. A. Zdziaszeka „taj zastupnik uistinu branio” na tom ročištu.

59

S obzirom na te elemente, situacija se razlikuje ovisno o tome je li riječ o prvostupanjskom ili žalbenom postupku, pod pretpostavkom da se u žalbenom postupku ispitivao meritum predmeta.

60

Prije nego što od pravosudnog tijela koje je izdalo nalog zatraži da razjasni potonje pitanje, sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati ulazi li žalbeni postupak u područje primjene članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.

61

Taj sud smatra da postoji više elemenata u prilog potvrdnom odgovoru.

62

U tom se pogledu oslanja na tekst te odredbe koji ne ograničava doseg te odredbe na prvostupanjski postupak s obzirom na to da se točkama (c) i (d) te Okvirne odluke izričito upućuje i na „obnovu postupka” i na „žalbu”. Međutim, u poljskom pravu žalbeni postupak podrazumijeva ponovno ispitivanje merituma predmeta.

63

Osim toga, takvo tumačenje članka 4.a stavka 1. te okvirne odluke potkrijepljeno je ciljem navedene odredbe, koji se, kao što je Sud presudio u točki 43. presude od 26. veljače 2013., Melloni (C‑399/11, EU:C:2013:107), i točki 37. presude od 24. svibnja 2016., Dworzecki (C‑108/16 PPU, EU:C:2016:346), sastoji u tome da se pravosudnom tijelu izvršenja omogući da dopusti predaju unatoč odsutnosti tražene osobe na suđenju koje je rezultiralo donošenjem osuđujuće presude protiv nje, uz istodobno puno poštovanje prava obrane.

64

Prava obrane naime dio su prava na pošteno suđenje u smislu članka 6. EKLJP‑a i članka 47. Povelje, tako da je, kada država članica uspostavi žalbeni postupak, dužna osigurati da dotična osoba u okviru tog postupka ima temeljna jamstva navedena u tim odredbama. Slijedom toga, iako dotična osoba ima mogućnost odreći se svojih prava obrane, kazneni sud koji je pozvan ponovno odlučiti o krivnji dotične osobe, kao što je to presudio Europski sud za ljudska prava, ipak ne može donijeti odluku a da izravno ne ocijeni dokaze koje je osobno podnio okrivljenik koji želi dokazati da nije počinio djelo koje navodno predstavlja kazneno djelo. U takvoj situaciji sama okolnost da je osoba mogla ostvariti svoja prava obrane u prvostupanjskom postupku nije, prema tome, dovoljna da bi se moglo zaključiti da su poštovani zahtjevi iz članka 6. EKLJP‑a i članka 47. Povelje.

65

Ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u žalbenom postupku i ako se u žalbenom postupku ispitivao meritum predmeta te je osoba o kojoj je riječ ponovno osuđena ili je potvrđena osuđujuća presuda iz prvostupanjskog postupka, sud koji je uputio zahtjev smatra da je primjena članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 na taj postupak u skladu s tom odredbom.

66

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da određeni broj drugih država članica ne dijeli takvo tumačenje, nego smatra da žalbeni postupak ni u kojem slučaju nije relevantan za provjeru koju treba izvršiti na temelju članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584. Također bi se moglo tvrditi da načelo uzajamnog povjerenja nalaže da se, ako se utvrdi da su prava obrane dotične osobe u potpunosti poštovana u okviru prvostupanjskog postupka, smatra da tijela države članice izdavateljice nisu povrijedila temeljna prava priznata pravom Unije u okviru eventualnih drugih postupaka. Sud, međutim, u tom pogledu još nije donio odluku.

67

U tim je okolnostima Rechtbank Amsterdam (sud u Amsterdamu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

68

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odlučuje u hitnom prethodnom postupku, predviđenom člankom 107. Poslovnika Suda.

69

U potporu svojem zahtjevu taj sud navodi da je S. A. Zdziaszek trenutačno zadržan u Nizozemskoj, u očekivanju izvršenja europskog uhidbenog naloga o kojem je riječ, koji su protiv njega izdala nadležna tijela Republike Poljske.

70

Sud koji je uputio zahtjev usto navodi da u tom pogledu ne može donijeti odluku prije nego što Sud odluči o ovom zahtjevu za prethodnu odluku. Odgovor Suda na postavljena pitanja ima stoga izravan i odlučujući utjecaj na trajanje zadržavanja S. A. Zdziaszeka u Nizozemskoj radi njegove eventualne predaje izvršenjem tog europskog uhidbenog naloga.

71

Kao prvo, treba utvrditi da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje Okvirne odluke 2002/584, koja spada u područja iz glave V. trećeg dijela UFEU‑a u vezi s područjem slobode, sigurnosti i pravde. Na taj se zahtjev, slijedom toga, može primijeniti hitni prethodni postupak.

72

Kao drugo, glede kriterija hitnosti, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, treba uzeti u obzir okolnost da je osobi na koju se odnosi glavni postupak trenutačno oduzeta sloboda te da njezino zadržavanje ovisi o rješenju glavnog postupka (vidjeti, u tom smislu, presudu od 10. studenoga 2016., Kovalkovas, C‑477/16 PPU, EU:C:2016:861, t. 21. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, položaj dotične osobe treba ocijeniti s obzirom na stanje na dan ispitivanja zahtjeva da se o zahtjevu za prethodnu odluku odlučuje u hitnom prethodnom postupku (presuda od 24. svibnja 2016., Dworzecki, C‑108/16 PPU, EU:C:2016:346, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

73

U ovom je slučaju, s jedne strane, nesporno da S. A. Zdziaszek na taj dan nije bio na slobodi. S druge strane, njegovo je zadržavanje ovisno o ishodu glavnog postupka s obzirom na to da je mjera zadržavanja protiv njega, kako je objasnio sud koji je uputio zahtjev, bila određena u okviru izvršenja protiv njega izdanog europskog uhidbenog naloga o kojem je riječ.

74

U tim uvjetima peto vijeće Suda odlučilo je 8. lipnja 2017., na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, prihvatiti zahtjev nacionalnog suda da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku.

75

Prvim i trećim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, tumačiti na način da se odnosi na žalbeni postupak i/ili postupak kojim se preinačuje jedna ili više prethodno izrečenih kazni zatvora, poput onog u kojem je donesena presuda kojom se izriče jedinstvena kazna o kojoj je riječ u glavnom postupku.

76

Kako bi se odgovorilo na tako preformulirana pitanja, valja, kao prvo, podsjetiti da, kao što to proizlazi iz točaka 81., 90. i 98. današnje presude Tupikas (C‑270/17 PPU), za potrebe primjene članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” treba tumačiti na način da, kad postupak uključuje više stupnjeva u kojima se tako mogu donijeti uzastopne sudske odluke od kojih je barem jedna donesena u odsutnosti, taj se pojam odnosi samo na žalbeni postupak ako je odlukom donesenom po okončanju tog postupka pravomoćno odlučeno o krivnji osobe o kojoj je riječ i njezinoj osudi na kaznu, poput kazne zatvora, nakon ponovnog ispitivanja merituma predmeta, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih okolnosti.

77

Točno je da se takva osuđujuća odluka u pravilu sastoji od dva zasebna, ali povezana, dijela, odnosno od dijela u kojem se utvrđuje krivnja i od dijela u kojem se izriče kazna, u ovom slučaju kazna zatvora (vidjeti, u tom smislu, današnju presudu Tupikas, C‑270/17 PPU, t. 78. i 83.).

78

Međutim, čak i ako je visina izrečene kazne u naknadnom postupku izmijenjena, kao što je slučaj u glavnom postupku, odluka donesena u žalbenom postupku koja ima značajke navedene u točki 76. ove presude i dalje je relevantna za provjere koje treba izvršiti na temelju članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.

79

Naime, iz istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 83. i 84. današnje presude Tupikas (C‑270/17 PPU), pravomoćno utvrđenje krivnje nakon žalbenog postupka izravno utječe na položaj osobe o kojoj je riječ, tim više što ono predstavlja pravnu osnovu za kaznu zatvora koju će ta osoba morati izdržati.

80

Slijedom toga, neophodno je da osoba o kojoj je riječ može u potpunosti izvršavati svoja prava na obranu prije donošenja pravomoćne odluke o njezinoj krivnji.

81

Valja dodati i da je, kao što to proizlazi i iz točaka 85. i 86. današnje presude Tupikas (C‑270/17 PPU), s obzirom na to da se punim i stvarnim poštovanjem prava na obranu u žalbenom postupku može otkloniti eventualno nepoštovanje tih prava u prethodnom stadiju kaznenog postupka, žalbeni postupak tim više odlučujuć u kontekstu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.

82

Slijedom toga, glede tog aspekta prvog i trećeg pitanja valja zaključiti da pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, treba tumačiti na način da se odnosi na žalbeni postupak u kojem je donesena odluka kojom je, nakon ponovnog ispitivanja merituma predmeta, kako u pogledu činjeničnih i tako i u pogledu pravnih okolnosti, pravomoćno odlučeno o krivnji osobe o kojoj je riječ te o njezinoj osudi na kaznu, poput kazne zatvora, neovisno o tome što je kasnijom odlukom izrečena kazna izmijenjena.

83

Kao drugo, treba utvrditi može li odluka donesena u kasnijem stadiju postupka, kojom je izmijenjena jedna ili više prethodno izrečenih kazni zatvora, poput presude kojom se izriče jedinstvena kazna, o kojoj je riječ u glavnom postupku, ulaziti u područje primjene članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.

84

Prije svega, kao što to proizlazi iz spisa podnesenog Sudu, iako se takva odluka donosi nakon što je jednom osuđujućom odlukom ili više njih osobi o kojoj je riječ izrečena jedna kazna ili više njih, njome se ne dovodi u pitanje utvrđenje krivnje iz tih prethodnih odluka, koje je stoga pravomoćno.

85

Nadalje, takvom presudom mijenja se visina izrečene kazne ili kazni. Zato treba razlikovati mjere te vrste od mjera koje se odnose na načine izvršavanja kazne zatvora. Usto, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da se članak 6. stavak 1. EKLJP‑a ne primjenjuje na pitanja načina izvršavanja kazne zatvora poput, osobito pitanja privremenog puštanja na slobodu (vidjeti, u tom smislu, presudu ESLJP‑a od 3. travnja 2012., Boulois protiv Luksemburga, CE:ECHR:2012:0403JUD003757504, t. 87.).

86

Naposljetku, ishod postupka u kojem se donosi odluka poput presude kojom se izriče jedinstvena kazna, o kojoj je riječ u glavnom postupku, kojom se, osobito, jedna ili više kazni prethodno izrečenih osobi o kojoj je riječ objedinjava u jednu jedinstvenu kaznu, za potonjeg je nužno povoljniji. Tako se, primjerice, nakon stupanja na snagu novog zakona kojim se propisuje blaža kazna za djelo o kojem je riječ može odlučiti o primjeni blaže kazne. Drugi primjer je da se nakon više osuđujućih presuda, od kojih je svakom pojedinom izrečena kazna, izrečene kazne mogu objediniti kako bi se izrekla jedinstvena kazna koja je blaža od zbroja pojedinačnih kazni donesenih različitim prethodnim odlukama.

87

U vezi s time, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da se jamstva iz članka 6. EKLJP‑a primjenjuju ne samo na utvrđenje krivnje, nego i na određivanje kazne (vidjeti, u tom smislu, presudu ESLJP‑a od 28. studenoga 2013., Dementijev protiv Rusije, CE:ECHR:2013:1128JUD004309505, t. 23.). Poštovanje pravičnosti postupka tako podrazumijeva pravo osobe o kojoj je riječ da sudjeluje na raspravama, s obzirom na znatan utjecaj koji one mogu imati na visinu kazne koja će joj se izreći (vidjeti, u tom smislu, presudu ESLJP‑a od 21. rujna 1993., Kremzov protiv Austrije, CE:ECHR:1993:0921JUD001235086, t. 67.).

88

Takav je slučaj u posebnom postupku određivanja jedinstvene kazne kad on ne podrazumijeva samo formalne i računske operacije nego i diskrecijsku ovlast prilikom određivanja visine kazne, osobito uzimanjem u obzir položaja ili osobnosti osobe o kojoj je riječ ili otegotnih i olakotnih okolnosti (vidjeti, u tom smislu, presudu ESLJP‑a od 15. srpnja 1982., Eckle protiv Njemačke, CE:ECHR:1983:0621JUD000813078, t. 77., i od 28. studenoga 2013., Dementijev protiv Rusije, CE:ECHR:2013:1128JUD004309505, t. 25. i 26.).

89

Nadalje, u tom pogledu nije relevantno može li sud o kojem je riječ izreći težu kaznu od one prethodno izrečene (vidjeti, u tom smislu, presude ESLJP‑a od 26. svibnja 1988., Ekbatani protiv Švedske, CE:ECHR:1988:0526JUD001056383, t. 32., i od 18. listopada 2006., Hermi protiv Italije, CE:ECHR:2006:1018JUD001811402, t. 65.).

90

Iz toga proizlazi da se postupak u kojem se donosi presuda kojom se izriče jedinstvena kazna, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u kojem se ponovno određuje visina prethodno izrečenih kazni zatvora mora smatrati relevantnim za primjenu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 s obzirom na to da nadležnom tijelu dodjeljuje diskrecijsku ovlast u smislu točke 88. ove presude i s obzirom na to da se u njemu donosi pravomoćna odluka o kazni.

91

Naime, budući da se u takvom postupku određuje visina kazne koju će osuđenik naposljetku morati izdržati, potonji mora imati mogućnost stvarno izvršavati svoja prava na obranu kako bi mogao povoljno utjecati na odluku koja će se donijeti u tom pogledu.

92

Okolnost da je novo određivanje kazne za osobu o kojoj je riječ nužno povoljnije nije relevantna zato što visina kazne nije unaprijed određena, nego ovisi o ocjeni okolnosti pojedinačnog slučaja od strane nadležnog tijela, i zato što je upravo pravomoćno određena visina kazne koju valja izdržati ona koja za osobu o kojoj je riječ ima odlučujuću važnost.

93

S obzirom na iznesene razloge, valja zaključiti da, u slučaju poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u kojem je nakon žalbenog postupka u kojem je ponovno ispitan meritum predmeta, donesena pravomoćna odluka o krivnji osobe o kojoj je riječ te joj je slijedom toga izrečena kazna zatvora čija je visina pak izmijenjena kasnijom odlukom nadležnog tijela koje je pritom izvršilo svoju diskrecijsku ovlast u tom području te je pravomoćno odredilo kaznu, obje te odluke moraju se uzeti u obzir prilikom primjene članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.

94

Naime, kao što to proizlazi iz točaka 76. do 80. i 90. do 92. ove presude, treba osigurati poštovanje prava na obranu kako glede utvrđivanja krivnje tako i glede zadnjeg određivanja kazne i, kad se ta dva aspekta, koja su u svakom slučaju usko povezana, odvoje, pravomoćne odluke donesene u tom pogledu moraju se, obje na isti način, provjeriti u skladu sa zahtjevima iz te odredbe. Naime, njezin je cilj upravo ojačati postupovna prava osoba o kojima je riječ tako da se osigura poštovanje njihova temeljnog prava na pravični postupak (vidjeti, u tom smislu, današnju presudu Tupikas, C‑270/17 PPU, t. 58. i 61. do 63.) i, kao što je to navedeno u točki 87. ove presude, ti zahtjevi vrijede kako za utvrđenje krivnje tako i za određivanje kazne.

95

Usto, takvo tumačenje nema nikakvih praktičnih nedostataka zato što se jedinstvenim obrascem europskog uhidbenog naloga, priloženim Okvirnoj odluci 2002/584, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 55. svojeg mišljenja, zahtijeva pružanje informacija koje se odnose na oba ta aspekta. Prethodno navedenim tumačenjem stoga se ne otežava zadaća pravosudnog tijela koje izdaje nalog.

96

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo i treće upućeno pitanje valja odgovoriti na način da, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da se ne odnosi samo na stadij postupka u kojem je donesena odluka o žalbi ako je njome, nakon ponovnog ispitivanja merituma predmeta, pravomoćno odlučeno o krivnji osobe o kojoj je riječ, nego i na kasniji postupak, poput onog u kojem se izriče jedinstvena kazna, o kojem je riječ u glavnom postupku, nakon kojeg je donesena odluka kojom je pravomoćno izmijenjena visina prvotno izrečene kazne ako je tijelo koje je donijelo potonju odluku pritom raspolagalo određenom diskrecijskom ovlašću.

97

Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Okvirnu odluku 2002/584 tumačiti na način da pravosudnom tijelu izvršenja dopušta da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog samo zato što ni jedinstveni obrazac europskog uhidbenog naloga, priložen toj okvirnoj odluci, ni dodatne informacije dobivene, na temelju članka 15. stavka 2. te okvirne odluke, od pravosudnog tijela koje je izdalo nalog, ne pružaju dovoljno elemenata koji bi mu omogućili da utvrdi postojanje jedne od situacija iz članka 4.a stavka 1. točaka (a) do (d) te okvirne odluke.

98

Kako bi se dao koristan odgovor na to pitanje, valja podsjetiti da se provjere koje zahtijeva članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 načelno moraju odnositi na zadnji postupak u kojem je ispitan meritum predmeta i u kojem je donesena pravomoćna osuđujuća presuda protiv osobe o kojoj je riječ (vidjeti, u tom smislu, današnju presudu Tupikas, C‑270/17 PPU, t. 81., 90. i 91.). U posebnom slučaju, ispitanom u okviru odgovora na prvo i treće pitanje, kad se visina prvotno izrečene kazne pravomoćno izmijeni u okviru novog postupka u kojem je izvršena diskrecijska ovlast, oba su ta postupka u tom pogledu relevantna, kao što to proizlazi iz točaka 93., 94. i 96. ove presude.

99

Slijedom toga, pravosudno tijelo koje je izdalo nalog mora pružiti informacije iz članka 8. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 za prvi od tih postupaka ili, kad je to primjenjivo, za oba postupka.

100

Iz toga proizlazi da pravosudno tijelo izvršenja mora, za potrebe primjene članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke, svoje ispitivanje ograničiti na postupke o kojima je riječ u prethodnoj točki.

101

S obzirom na sustav uspostavljen tom odredbom i kao što to proizlazi iz njezine formulacije, pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom, osim ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da su ispunjeni uvjeti utvrđeni u točkama (a), (b), (c) ili (d) te odredbe.

102

Slijedom toga, kad je utvrđeno postojanje jedne od okolnosti iz spomenutih točaka (a) do (d), pravosudno tijelo izvršenja dužno je izvršiti europski uhidbeni nalog, neovisno o tome što osoba o kojoj je riječ nije bila prisutna u postupku u kojem je donesena odluka (vidjeti, u tom smislu, današnju presudu Tupikas, C‑270/17 PPU, t. 50., 55. i 95.).

103

Ako to tijelo smatra da ne raspolaže s dovoljno elemenata za valjanu odluku o predaji osobe o kojoj je riječ, mora primijeniti članak 15. stavak 2. Okvirne odluke 2002/584 te zatražiti od pravosudnog tijela koje je izdalo nalog hitno pružanje dodatnih informacija koje smatra neophodnima za donošenje odluke o predaji.

104

Ako u tom stadiju još uvijek nije dobilo tražena jamstva da će se tijekom predmetnog postupka poštovati prava na obranu osobe o kojoj je riječ, pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog.

105

Naime, ne samo da to tijelo ne smije dopustiti nepoštovanje temeljnih prava, nego mora također, kao što je to predviđeno člankom 15. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584, osigurati poštovanje rokova za donošenje odluke o daljnjem postupanju s europskim uhidbenim nalogom, određenih u članku 17. te odluke, slijedom čega se od njega ne može tražiti da ponovno primijeni spomenuti članak 15. stavak 2. (vidjeti, u tom smislu, presudu od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 97.).

106

Međutim, u tom kontekstu valja istaknuti da je člankom 4.a Okvirne odluke 2002/584 predviđen moguć razlog neizvršenja europskog uhidbenog naloga i da su slučajevi iz stavka 1. točaka (a) do (d) tog članka zamišljeni kao iznimke od tog razloga mogućeg neizvršenja (vidjeti, u tom smislu, današnju presudu Tupikas, C‑270/17 PPU, t. 50. i 96.).

107

U tim uvjetima, Sud je već pojasnio da pravosudno tijelo izvršenja može, čak i nakon što je utvrdilo da slučaj osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog njima nije obuhvaćen, uzeti u obzir druge okolnosti na temelju kojih se može uvjeriti da predaja osobe ne predstavlja povredu njezinih prava obrane (vidjeti u tom smislu presudu od 24. svibnja 2016., Dworzecki, C‑108/16 PPU, EU:C:2016:346, t. 50. i 51.).

108

Okvirna odluka 2002/584 tako ne sprječava pravosudno tijelo izvršenja da se uvjeri u poštovanje prava obrane dotične osobe tako da uzme u obzir sve okolnosti predmeta u kojem odlučuje, uključujući informacije koje su mu možda dostupne.

109

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti na način da Okvirnu odluku 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, treba tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja, u slučaju da se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u postupku ili, kad je to primjenjivo, u postupcima relevantnima za primjenu članka 4.a stavka 1. te okvirne odluke, kako je izmijenjena, i u slučaju da ni informacije koje se nalaze u jedinstvenom obrascu europskog uhidbenog naloga, priloženom toj okvirnoj odluci, ni one dobivene na temelju članka 15. stavka 2. te okvirne odluke, kako je izmijenjena, ne pružaju dovoljno elemenata kako bi se utvrdilo postojanje jedne od situacija iz članka 4.a stavka 1. točaka (a) do (d) Okvirne odluke 2002/584, može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog.

110

Međutim, ta okvirna odluka, kako je izmijenjena, ne onemogućava tom tijelu da uzme u obzir sve okolnosti predmeta o kojem odlučuje kako bi osiguralo poštovanje prava na obranu osobe o kojoj je riječ tijekom predmetnog postupka odnosno postupaka.

111

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje: