–

za Asociación Nacional de Productores de Ganado Porcino, J. M. Rodríguez Cárcamo, abogado, i N. Olmos Castro, abogada,

–

za španjolsku vladu, M. A. Sampol Pucurull, u svojstvu agenta,

–

za njemačku vladu, T. Henze, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, M. Patakia i I. Galindo Martín, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 34. i 35. UFEU‑a i članka 3. stavka 1. točke (a) te članka 12. Direktive Vijeća 2008/120/EZ od 18. prosinca 2008. o utvrđivanju minimalnih uvjeta za zaštitu svinja (SL 2009., L 47, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 54., str. 147.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Asociación Nacional de Productores de Ganado Porcino (u daljnjem tekstu: udruženje) i Administración del Estado (Državna uprava, Španjolska), u vezi s kraljevskim dekretom španjolske vlade o utvrđivanju standarda kvalitete mesa, buta, plećke i kobasice od karea iberske svinje.

3

U uvodnim izjavama 7. i 8. Direktive 2008/120 navedeno je:

4

Članak 1. te direktive glasi kako slijedi:

„Ovom se direktivom utvrđuju minimalni uvjeti za zaštitu svinja koje se drže u svrhu rasploda i tova.”

5

Članak 3. stavak 1. točka (a) navedene direktive određuje:

„Države članice će se pobrinuti da sva gospodarstva zadovoljavaju sljedeće uvjete:

[…]”

6

Članak 12. te iste direktive navodi:

„U skladu s općim pravilima Ugovora, države članice mogu zadržati ili primjenjivati na svojim državnim područjima strože odredbe za zaštitu svinja od onih predviđenih ovom direktivom. One će obavijestiti Komisiju o svim takvim mjerama.”

7

Članak 1. Real Decreta 4/2014 por el que se aprueba la norma de calidad para la carne, el jamón, la paleta y la caña de lomo ibérico (Kraljevski dekret 4/2014 o utvrđivanju standarda kvalitete mesa, buta, plećke i kobasice od karea iberske svinje) od 10. siječnja 2014. (BOE br. 10 od 11. siječnja 2014., str. 1569.) glasi:

„Cilj je ovog kraljevskog dekreta definirati standarde kvalitete koje moraju poštovati proizvodi dobiveni od rezanih trupova iberskih svinja, prerađeni ili prodani svježi, poput buta, plećke, kobasice od karea iberske svinje, a koji se proizvode ili prodaju u Španjolskoj, kako bi se mogli koristiti prodajnim oznakama utvrđenima ovim odredbama, ne dovodeći u pitanje primjenjivi opći propis.

Pod istim uvjetima te oznake mogu rabiti i proizvodi prerađeni u Portugalu, na temelju sporazuma potpisanih između španjolskih i portugalskih tijela o proizvodnji, preradi, prodaji i nadzoru iberskih proizvoda.

Nadalje, proizvodi s oznakom kvalitete priznatom na razini Europske unije (zaštićena oznaka izvornosti ili zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla) u vezi s kojima se žele rabiti prodajne oznake iz ovih odredbi ili neki od pojmova koji se u njima nalaze moraju ispunjavati u njima utvrđene uvjete.”

8

Članak 3. stavak 1. Dekreta br. 4/2014 glasi:

„Prodajna oznaka proizvoda na koje se odnosi ovaj dekret mora se sastojati od triju elemenata navedenih sljedećim redom:

1.   ‚de cebo de campo’: radi se o životinjama koje su, iako su bile hranjene na šumskim pašnjacima ili livadama, također bile hranjene životinjskom hranom koja se sastoji uglavnom od žitarica i mahunarki i koje su uzgajane na gospodarstvima za ekstenzivno ili intenzivno stočarstvo na otvorenom, pri čemu dio površine može biti natkriven. […]

2.   ‚de cebo’: u slučaju životinja hranjenih životinjskom hranom koja se sastoji uglavnom od žitarica i mahunarki, a koje su uzgojene u sustavima intenzivnog stočarstva, u skladu s člankom 8.

[…]”

9

Članak 8. tog dekreta, naslovljen „Uvjeti uzgoja za životinje od kojih potječu proizvodi koji nose oznaku ‚de cebo’”, u stavcima 1. i 2. određuje:

„1.   Ne dovodeći u pitanje uvjete uzgoja utvrđene u [Real Decreto no 1135/2002, relativo a las normas mínimas para la protección de cerdos (Kraljevski dekret br. 1135/2002 o minimalnim uvjetima za zaštitu svinja) od 31. listopada 2002. (BOE br. 278 od 20. studenoga 2002.)], svaka životinja za proizvodnju koja ima više od 110 kilograma žive vage i od koje se dobivaju proizvodi koji nose oznaku ‚de cebo’ mora tijekom faze tova raspolagati ukupnom slobodnom podnom površinom od najmanje 2 m2.

2.   Najniža starost za klanje je deset mjeseci.”

10

Treća dodatna odredba navedenog dekreta predviđa:

„Zahtjevi utvrđenog standarda kvalitete ne primjenjuju se na proizvode koji su zakonito proizvedeni ili se prodaju u skladu s drugim specifikacijama u drugim državama članicama Europske unije ni na proizvode podrijetlom iz zemalja Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA) kao ni na ugovorne stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) ili države koje su s Europskom unijom sklopile sporazum o carinskom pridruživanju.”

11

Kraljevski dekret 4/2014 bio je predmet tužbe u redovnom upravnom sporu koju je podnijelo udruženje pred sudom koji je uputio zahtjev, Tribunalom Supremo (Vrhovni sud, Španjolska).

12

U prilog toj tužbi udruženje navodi da predmetni dekret narušava tržišno natjecanje na razini Unije povećanjem troškova proizvodnje iberske svinjetine u Španjolskoj. Tako to udruženje smatra da taj propis uvodi količinsko ograničenje izvoza protivno članku 35. UFEU‑a, s obzirom na to da konkurentni proizvođači sa sjedištem u drugim državama članicama ne moraju snositi troškove mjera poput one koju je donijela španjolska vlada.

13

Nadalje, udruženje pred sudom koji je uputio zahtjev navodi da se Kraljevskim dekretom 4/2014 krši članak 3. stavak 1. točka (a) Direktive 2008/120 u vezi s njezinim člankom 12., zbog toga što mjere uvedene tim dekretom nisu namijenjene zaštiti svinja, već je njihov cilj povećanje cijena iberske svinjetine.

14

Nadalje, udruženje smatra da se cilj povećanja kvalitete proizvoda, izričito naveden Kraljevskim dekretom 4/2014, ne može postići njime predviđenim mjerama, s obzirom na to, s jedne strane, da nije utvrđeno da bi udvostručenje ukupne minimalne slobodne podne površine po životinji povećalo kvalitetu svinjetine i, s druge strane, da bi određenje minimalne starosti za klanje od deset mjeseci, iako se optimalna težina za klanje svinja doseže s oko osam mjeseci, rezultiralo time da bi za prodaju bili ponuđeni proizvodi prevelike težine, koji ne bi uspjeli na tržištu niti bi za njih bilo moguće postići veću cijenu proporcionalnu povećanju težine.

15

Sud koji je uputio zahtjev ocjenjuje da se španjolski proizvođači koji nose oznaku „ibérico de cebo” nalaze u nepovoljnom položaju u odnosu na druge proizvođače Unije jer moraju snositi troškove proizvodnje koji su viši od troškova potonjih. Osim toga, proizvođače Unije odvratit će se od izvoza njihovih proizvoda u Španjolsku jer im se za njih ne može dodijeliti navedena oznaka, s obzirom na to da nisu dobiveni od svinja uzgojenih u skladu s uvjetima utvrđenima Kraljevskim dekretom 4/2014. Ipak, taj sud navodi da na temelju treće dodatne odredbe tog dekreta Španjolska mora na svojem državnom području omogućiti prodaju proizvoda koji nose slične, usporedive ili istovjetne oznake podrijetlom iz drugih država članica, čak i ako nisu proizvedeni u skladu sa zahtjevima navedenog dekreta, pod uvjetom da se njima poštuju standardi kvalitete koji su na snazi u tim drugim državama članicama.

16

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome je li Direktiva 2008/120 valjana pravna osnova za Kraljevski dekret 4/2014, s obzirom na to da njezin članak 12. omogućuje donošenje strožih nacionalnih mjera samo kad su namijenjene boljoj zaštiti životinja, dok se navedeni dekret ne odnosi na zaštitu svinja, već na povećanje kvalitete proizvoda. U svakom slučaju, sud koji je uputio zahtjev nije siguran u sukladnost navedenog dekreta s člankom 12. Direktive 2008/120 stoga što taj članak omogućava strože nacionalne mjere, koje se primjenjuju samo na nacionalnom državnom području.

17

U tim je okolnostima Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

18

Svojim prvim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 34. i 35. UFEU‑a tumačiti tako da im se protivi nacionalni propis poput onoga u glavnom postupku, kojim se utvrđuje da se prodajna oznaka „ibérico de cebo” može dodijeliti isključivo proizvodima koji ispunjavaju određene uvjete utvrđene navedenim propisom.

19

Kao prvo, Europska komisija osporava relevantnost prethodnog pitanja o sukladnosti Kraljevskog dekreta 4/2014 jer, s jedne strane, tužitelj u glavnom postupku nije pred Tribunalom Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) istaknuo taj razlog za poništenje i, s druge strane, svi elementi glavnog postupka ograničeni su na državu članicu.

20

U tom pogledu, s jedne strane, valja podsjetiti na to da je isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu (presuda od 21. lipnja 2016., New Valmar,C‑15/15, EU:C:2016:464, t. 23. i navedena sudska praksa).

21

S druge strane, valja navesti da se svaka nacionalna mjera koja može izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno sprečavati trgovinu unutar Unije treba smatrati mjerom istovrsnog učinka kakav imaju količinska ograničenja u smislu članka 34. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 18. listopada 2012., Elenca, C‑385/10, EU:C:2012:634, t. 22. i navedenu sudsku praksu i od 6. listopada 2015., Capoda Import‑Export, C‑354/14, EU:C:2015:658, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

22

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je svrha te odredbe da se ne primjenjuje samo na stvarne, već i na potencijalne učinke propisa. Ne treba je odbaciti zbog toga što do sada nije bilo nijednog konkretnog slučaja povezanog s drugom državom članicom (presuda od 22. listopada 1998., Komisija/Francuska, C‑184/96, EU:C:1998:495, t. 17. i navedena sudska praksa).

23

Posljedično tomu, valja utvrditi da je za rješavanje glavnog postupka relevantno pitanje protivi li se članku 34. UFEU‑a nacionalni propis poput Kraljevskog dekreta 4/2014, tako da na njega valja odgovoriti.

24

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da nacionalno zakonodavstvo kojim se roba podrijetlom iz drugih država članica, u kojima je zakonito proizvedena i stavljena na tržište, podvrgava određenim uvjetima kako bi se mogla koristiti generičkom oznakom koja se obično rabi za taj proizvod i kojim se tako prema potrebi proizvođačima nameće uporaba oznaka koje su potrošaču nepoznate ili kod njega uživaju manji ugled sigurno samo po sebi ne isključuje uvoz u predmetnu državu članicu proizvoda podrijetlom iz drugih država članica. Ono ipak može otežati njihovu prodaju i posljedično tomu stvoriti prepreke u trgovini između država članica (presuda od 5. prosinca 2000., Guimont, C‑448/98, EU:C:2000:663, t. 26. i navedena sudska praksa).

25

Međutim, u predmetnom slučaju iz spisa podnesenog Sudu proizlazi, s jedne strane, da se nacionalni propis iz glavnog postupka ne odnosi na generičku oznaku koja se obično rabi na području Unije i, s druge strane, da taj propis ne sadržava zabrane uvoza ili prodaje proizvoda od iberskih svinja pod oznakama koje nisu one predviđene navedenim propisom.

26

Naime, propis iz glavnog postupka sadržava odredbu koju sud koji je uputio zahtjev tumači na način da proizvodi od iberske svinje proizvedeni u skladu s pravilima primjenjivima u drugim državama članicama Unije pod usporedivim, sličnim ili istovjetnim oznakama onima sadržanima u Kraljevskom dekretu 4/2014 mogu biti uvezeni i prodavani na španjolskom tržištu pod takvim oznakama, iako u potpunosti ne zadovoljavaju zahtjeve predviđene tim dekretom. Tako tumačena, ta odredba jamči da nacionalni propis iz glavnog postupka ne čini prepreku trgovini između država članica (vidjeti a contrario presudu od 22. listopada 1998., Komisija/Francuska, C‑184/96, EU:C:1998:495).

27

Nadalje, kao što na to podsjeća Komisija, zakonodavstvo Unije u okviru zajedničke poljoprivredne politike pokazuje opću težnju povećanju kvalitete proizvoda kako bi se povećao njihov ugled (vidjeti u tom smislu presude od 16. svibnja 2000., Belgija/Španjolska, C‑388/95, EU:C:2000:244, t. 53. i od 8. rujna 2009., Budějovický Budvar, C‑478/07, EU:C:2009:521, t. 109.).

28

U tim okolnostima ne može se smatrati da se članku 34. UFEU‑a protivi nacionalni propis poput onoga u glavnom postupku, koji predviđa da se prodajna oznaka „ibérico de cebo” može dodijeliti samo proizvodima koji ispunjavaju njime određene uvjete, s obzirom na to da taj propis dopušta uvoz i prodaju proizvoda iz država članica različitih od one koja je donijela navedeni nacionalni propis, pod oznakama koje nose prema propisu države članice svojeg podrijetla, čak i ako su usporedive, slične ili istovjetne oznakama predviđenima nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku.

29

Nesporno je da je nacionalna mjera koja se primjenjuje na sve poslovne subjekte koji djeluju na državnom području, a koja više utječe na izlazak proizvoda s tržišta države članice izvoza nego na prodaju na nacionalnom tržištu navedene države članice, obuhvaćena zabranom utvrđenom u članku 35. UFEU‑a (presuda od 21. lipnja 2016., New Valmar, C‑15/15, EU:C:2016:464, t. 36. i navedena sudska praksa).

30

U predmetnom slučaju valja navesti da propis iz glavnog postupka ne pravi razliku između proizvoda namijenjenih prodaji na nacionalnom tržištu, s jedne strane, i proizvoda namijenjenih tržištu Unije, s druge strane. Naime, svi španjolski proizvođači koji žele prodati svoje proizvode od iberske svinje pod prodajnim oznakama utvrđenima Kraljevskim dekretom 4/2014 moraju poštovati njegove zahtjeve, neovisno o tržištu na kojem žele prodati svoje proizvode.

31

Stoga valja utvrditi da se članku 35. UFEU‑a ne protivi nacionalni propis poput Kraljevskog dekreta 4/2014.

32

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati protivi li se članku 3. stavku 1. točki (a) Direktive 2008/120 u vezi s njezinim člankom 12. nacionalni propis poput onoga u glavnom postupku, koji uporabu određenih prodajnih oznaka za proizvode od iberske svinje koji se proizvode ili prodaju u Španjolskoj podvrgava tomu da njihovi proizvođači poštuju strože uvjete uzgoja iberske svinje od onih iz tog članka 3. stavka 1. točke (a) i minimalnu starost za klanje od deset mjeseci.

33

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja navesti da je cilj Direktive 2008/120, kao što to proizlazi iz njezina članka 1., utvrđenje minimalnih uvjeta za zaštitu svinja koje se drže u svrhu rasploda i tova. Cilj je tih pravila, prema uvodnoj izjavi 7. te direktive, pružiti zaštitu svinjama koje se drže za rasplod i tov, s ciljem osiguranja razumnog razvoja proizvodnje. U tu svrhu, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 8. te iste direktive, ona predviđa različita pravila namijenjena osobito tomu da svinje žive u okolnostima koje zadovoljavaju njihove potrebe za kretanjem i poriv za traganjem i rovanjem.

34

Međutim, valja utvrditi da cilj nacionalnog propisa iz glavnog postupka nije zaštita svinja, već povećanje kvalitete proizvoda, tako da on ne ulazi u područje primjene Direktive 2008/120.

35

Ipak, povećanjem minimalne podne površine koja svinjama mora biti stavljena na raspolaganje kao i starosti za klanje taj propis ne može ugroziti dobrobit životinja i stoga nije neusklađen s navedenom direktivom.

36

U tim okolnostima na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. točku (a) Direktive 2008/120 u vezi s njezinim člankom 12. treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis poput onoga u glavnom postupku, koji uporabu određenih prodajnih oznaka za proizvode od iberske svinje koji se prerađuju ili prodaju u Španjolskoj podvrgava tomu da proizvođači poštuju strože uvjete uzgoja iberske svinje od onih iz tog članka 3. stavka 1. točke (a) i minimalnu starost za klanje od deset mjeseci.

37

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: