1. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio Bezirksgericht, Villach (Općinski sud u Villachu, Austrija) odnosi se na tumačenje članaka 7. i 24. Uredbe (EU) br. 1215/2012 ( 2 ) u okviru austrijske „tužbe o osporenoj tražbini” koja je, kao što ćemo vidjeti, u ovom slučaju zapravo paulijanska tužba (posebno za potrebe članka 7. te uredbe).

2. 

Navodno je oko 150. do 125. godine prije Krista, pretor po imenu Paulus prvi dopustio tužbu koja je omogućila vjerovniku da ospori bilo koju radnju koju je dužnik izvršio prijevarom na štetu tog vjerovnika, što je kasnije postalo poznato kao paulijanska tužba ( 3 ). Članak 1167., I. francuskog „Code Napoléon” propisao je prvo kodificirano pravilo o „paulijanskoj tužbi” i navodi da vjerovnici „peuvent aussi, en leur nom personnel, attaquer les actes faits par leur débiteur en fraude de leurs droits” ( 4 ).

3. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku podnesen je u okviru tužbe o osporenoj tražbini predviđene člankom 232. Exekutionsordnunga (austrijski Ovršni zakonik, u daljnjem tekstu: OZ) u sporu koji proizlazi iz diobe utrška dobivenog prodajom kuće na sudskoj dražbi. Spor se vodi između izvođača Norberta Reitbauera, Dolinschek GmbH, B. T. S. Trendfloor Raumausstattungs‑GmbH, Elektrounternehmen K. Maschke GmbH, Klausa Eggera, Architekt DI Klaus Egger Ziviltechniker GmbH (u daljnjem tekstu: tužitelji), s jedne strane, i dr. Enrica Casamassime (odvjetnik, u daljnjem tekstu: tuženik), s druge strane. Tužitelji tvrde da njihova potraživanja od prihoda od prodaje imaju prednost pred tuženikovim potraživanjem i da je austrijski sud nadležan u skladu s preinačenom Uredbom Bruxelles I.

4. 

Iako je sud koji je uputio zahtjev postavio pitanja za prethodnu odluku u vezi s člankom 24. točkama 1. i 5. preinačene Uredbe Bruxelles I, zaključio sam da je članak 7. te uredbe onaj koji može poslužiti kao pravni temelj za nadležnost suda koji je uputio zahtjev u ovom predmetu.

5.

Poglavlje II. navedene uredbe naslovljeno „Nadležnost” među ostalim sadržava odjeljak 1. „Opće odredbe” i odjeljak 2. „Posebna nadležnost”. Članak 4. stavak 1. iz odjeljka 1. propisuje da „Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice”.

6.

U skladu s člankom 7. točkom 1. podtočkom (a) koji se nalazi u odjeljku 2. iste uredbe „Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici […] u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze”.

7.

Članak 24. točke 1. i 5. propisuju sljedeće:

„Sljedeći sudovi države članice imaju isključivu nadležnost, neovisno o domicilu stranaka:

[…]

8.

S obzirom na prirodu tužbe o osporenoj tražbini u skladu s člankom 232. OZ‑a, raspodjela sredstava od prisilne prodaje nekretnina mora se raspraviti na usmenoj raspravi; u tu svrhu, od vjerovnika se traži da prijave svoja potraživanja na raspodjelu prihoda i predoče pisane dokaze. Tijekom saslušanja, ispituju se točnost i prvenstveni red potraživanja. Vjerovnici i dužnik mogu se protiviti potraživanjima koja se uzimaju u obzir. Predmet tužbe mogu biti točnost, a ovisno o pojedinom slučaju i dospjelost čitavog potraživanja ili njegovih dijelova, visina, osiguranje namirenja iz nekretnine i prvenstveni red u zemljišnim knjigama, a osobito i valjanost stečenog založnog prava.

9.

U mjeri u kojoj je to ovdje relevantno, Anfechtungsordnung (austrijski Zakon o pobijanju dužnikovih pravnih radnji što je austrijski zakon koji se odnosi na paulijansku tužbu, „AnfO”) predviđa da pravo na pobijanje postoji pod uvjetom da ovrha nad dužnikovom imovinom nije ili ne bi dovela do potpunog vjerovnikova namirenja, a postoji mogućnost namirenja pobijanjem. Pobijanje se može zatražiti zbog namjere da se prouzroči šteta ili zbog umanjivanja imovine i u odnosu na besplatna raspolaganja. Ako je dužnik poduzeo pravnu radnju s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, a to je ostalim sudionicima bilo poznato, rok za pobijanje iznosi deset godina, a u ostalim slučajevima dvije godine. Pobijanje nije isključeno zbog toga što je za radnju koja se pobija stečena ovršna isprava ili je ona poduzeta u okviru ovrhe.

10.

U ovom slučaju od Suda se traži odgovor je li sudski postupak koji se prema OZ‑u naziva „parnica o osporenoj tražbini” obuhvaćen područjem primjene članka 24. točke 5. preinačene Uredbe Bruxelles I, kada se takav postupak odnosi na neslaganja u pogledu diobe utrška od prodaje kuće na sudskoj dražbi između konkurirajućih vjerovnika.

11.

Točnije, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje u kontekstu u kojem se tvrdi da je u „parnici o osporenoj tražbini” potraživanje vjerovnika A (tuženik E. Casamassima) po osnovi zajma koje je osigurano založnim pravom i koje se natječe s protupotraživanjem vjerovnika B (tužitelji Reitbauer i dr.) nevaljano zbog (protupravnog) povlaštenog tretmana vjerovnika A. Ova tužba slična je onoj koja je prema austrijskom pravu poznata kao tužba radi pobijanja dužnikovih radnji (Anfechtungsklage).

12.

U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, sud koji je uputio zahtjev pita može li ista tužba o osporenoj tražbini biti obuhvaćena područjem primjene članka 24. točke 1. preinačene Uredbe Bruxelles I.

13.

Činjenice se mogu sažeti kako slijedi na temelju onoga što je izloženo u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje.

14.

Tuženik i Isabel C. (u daljnjem tekstu: dužnik) imaju domicil u Rimu, Italija te su bili partneri barem do proljeća 2014. U 2010. su kupili kuću u Villachu, Austrija; i dužnik je upisan u zemljišnim knjigama kao jedini vlasnik. U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje stoji, bez daljnje razrade, da su ugovori za opsežnu obnovu kuće sklopljeni između dužnika i tužiteljâ; ti ugovori su sklopljeni uz „sudjelovanje” tuženika.

15.

S obzirom na to da su troškovi radova obnove znatno prekoračili prvotni proračun, došlo je do prestanka plaćanja tužiteljima. Od 2013. nadalje, tužitelji su bili uključeni u sudski postupak u Austriji protiv dužnika; početkom 2014., prva presuda donesena je u korist tužiteljâ, a uslijedile su i druge presude. Dužnik je uložio žalbu na ove presude.

16.

U Italiji je 7. svibnja 2014. pred sudom u Rimu, dužnik priznao dug prema tuženiku po osnovi zajma u iznosu od 349772,95 eura ( 5 ) te se sudskom nagodbom obvezao platiti taj iznos tuženiku u roku od pet godina. Usto se dužnik obvezao za to potraživanje upisati hipoteku na kuću u Villachu (Austrija).

17.

Dana 13. lipnja 2014. sklopljen je (još jedan) založni ugovor za isto potraživanje u skladu s austrijskim pravom u Beču pred austrijskim javnim bilježnikom kao jamstvo ranije navedenog sporazuma (založno pravo 1). Na temelju te isprave zasnovano je 18. lipnja 2014. založno pravo na kući u Villachu.

18.

Tek su nakon tog datuma presude u korist tužiteljâ postale ovršne. Založna prava tužiteljâ na dužnikovoj kući, koja su stečena na temelju ovrhe (založno pravo 2), dolaze dakle u prvenstvenom redu iza ugovornog založnog prava 1 u korist tuženika.

19.

Sud u Rimu potvrdio je 3. rujna 2015. sudsku nagodbu od 7. svibnja 2014. kao europski nalog za izvršenje ( 6 ).

20.

Kako bi se ostvario zalog, tuženik je zatražio u veljači 2016. od suda koji je uputio zahtjev (Bezirksgericht Villach) prisilnu prodaju kuće u Villachu radi ostvarenja založnog prava. Prodana je na dražbi u jesen 2016. za 280000 eura. Utržak bi prema prvenstvenom redu u zemljišnim knjigama više‑manje u cijelosti pripao tuženiku na temelju založnog prava 1 (upisanog u skladu s austrijskim pravom u lipnju 2014.).

21.

Kako bi to spriječili, u lipnju 2016. godine tužitelji su podnijeli Landesgerichtu Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu, Austrija) tužbu radi pobijanja dužnikovih radnji (Anfechtungsklage) protiv tuženika i dužnika. Taj sud odbacio je tužbu „zbog nepostojanja međunarodne nadležnosti s obzirom na domicil [dužnika i tuženika]” izvan Austrije. To rješenje postalo je pravomoćno u srpnju 2017.

22.

Osim toga, na raspravi od 10. svibnja 2017. tužitelji su podnijeli sudu koji je uputio zahtjev (Bezirksgericht Villach) prigovor u pogledu diobe utrška dobivenog prisilnom prodajom te su zatim protiv tuženika podnijeli tužbu o osporenoj tražbini na temelju OZ‑a.

23.

Tom tužbom o osporenoj tražbini tužitelji su zatražili da se utvrdi nezakonitost rješenja o diobi kojim je tuženiku dosuđen iznos od 279980,43 eura u mjeri u kojoj: (i.) potraživanje dužnika prema tuženiku ( 7 ) po osnovi naknade štete jednakog je iznosa kao potraživanje po osnovi zajma, pa nijedno potraživanje više ne postoji (oni tvrde da je dužnik potvrdio da je tuženik bez njegova znanja i pristanka uputio narudžbe tužiteljima) i (ii.) založni ugovor od lipnja 2014. samo je formalne naravi te je sklopljen kako bi se spriječilo i onemogućilo namirenje tužitelja iz te nekretnine (kuće).

24.

Tuženik je podnio prigovor međunarodne nenadležnosti protiv tužbe o osporenoj tražbini. Tužitelji tvrde da je sud koji je uputio zahtjev nadležan u skladu s člankom 24. preinačene Uredbe Bruxelles I.

25.

U tim je okolnostima Bezirksgericht Villach (Općinski sud u Villachu) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su tužitelji, tuženik, portugalska i švicarska vlada te Europska komisija. Navedene su stranke, osim dviju vlada, iznijele usmena očitovanja na raspravi održanoj 16. siječnja 2019.

27.

Tužitelji u bitnome ističu da je moguće pozvati se na nadležnost za postupke koji se odnose na izvršenje sudskih odluka u skladu s člankom 24. točkom 5. preinačene Uredbe Bruxelles I ili, ako to ne uspije, na temelju članka 24. točke 1. te uredbe, među ostalim, zato što tužba o osporenoj tražbini ima izravnu vezu s postupkom izvršenja.

28.

Tuženik ističe u bitnome da članak 24. točka 5. te uredbe nije primjenjiv na predmetnu tužbu. Smatra da se tužba ne odnosi izravno na službene ovršne radnje te da je usmjerena na ispitivanje osnovanosti založnog prava tuženika. Po svojoj prirodi, podnesena tužba jednaka je tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji; Sud je već presudio da ta nadležnost nije primjenjiva na tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji ( 8 ). To se stoga također mora primijeniti ako se tužba radi pobijanja dužnikovih radnji ostvaruje prigovorom protiv diobe i postupka povodom prigovora. Nadalje, članak 24. točka 1. preinačene Uredbe Bruxelles I nije primjenjiv s obzirom na to da u tužbi o osporenoj tražbini nedostaje veza s lokacijom predmetne kuće (tužba o osporenoj tražbini pokrenuta je tek nakon što je nekretnina prodana na sudskoj dražbi).

29.

Portugalska vlada i Komisija u bitnome tvrde da iz presuda od 4. srpnja 1985., AS Autoteile (220/84, EU:C:1985:302), od 10. siječnja 1990., Reichert i Kockler (Reichert I, C‑115/88, EU:C:1990:3) i od 16. studenoga 2016., Schmidt (C‑417/15, EU:C:2016:881) proizlazi da područje primjene članka 24. točaka 1. i 5. preinačene Uredbe Bruxelles I ne obuhvaća tužbu o osporenoj tražbini o kojoj je ovdje riječ.

30.

Švicarska vlada u bitnome tvrdi da je tužba o osporenoj tražbini dio ovršnog postupka te, stoga, ulazi u područje primjene članka 24. točke 5. preinačene Uredbe Bruxelles I. Ako bi se također smatralo da je ta tužba paulijanska tužba, tada bi se pitanje sudske nadležnosti trebalo rješavati zasebno. S obzirom na potvrdan odgovor na prvo pitanje, ta vlada smatra da je drugo pitanje bespredmetno.

31.

Kao prvo, tuženik u svojim očitovanjima prigovara da je Sud odgovorio na dodatno prethodno pitanje. To se ne može prihvatiti jer je nacionalni sud jedini ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice u postupku koji je pred njim pokrenut te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo ( 9 ). Stranke ne smiju mijenjati sadržaj pitanja koja je nacionalni sud uputio Sudu ( 10 ) i nije zadatak Suda ispitati druga prethodna pitanja koja su podnijele stranke u glavnom postupku ( 11 ). Iako su te stranke slobodne predložiti prethodna pitanja sudu koji je uputio zahtjev, on nije vezan takvim zahtjevima kada pokreće prethodni postupak pred Sudom.

32.

Kao drugo, čini se da postoji određeno neslaganje između stranaka o tome što je relevantno založno pravo u sporu u glavnom postupku. Stranke su na raspravi tvrdile da je to ili sporazum sklopljen u Italiji između tuženika i dužnika ili akt koji je sastavio austrijski javni bilježnik u odnosu na taj sporazum. Međutim, jasno proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje da je založni ugovor koji je u Beču sastavio austrijski javni bilježnik između tuženika i dužnika temelj založnog prava na kući u Villachu. To založno pravo zasnovano je 18. lipnja 2014. Tek su nakon tog datuma presude u korist tužiteljâ postale ovršne. Sudska nagodba od 7. svibnja 2014. potvrđena je kao europski nalog za izvršenje 3. rujna 2015., to jest godinu dana nakon zasnivanja založnog prava na kući.

33.

Sud koji je uputio zahtjev poziva Sud da u bitnome ispita trebaju li se posebna pravila o isključivoj nadležnosti iz članka 24. točaka 1. i 5. preinačene Uredbe Bruxelles I, u odnosu na „tužbu o osporenoj tražbini”, određivati na temelju funkcije tužbe kao cjeline ili na temelju stvarnih i pojedinačnih prigovora.

34.

Kao što ću objasniti u svojoj analizi u nastavku, članak 24. točke 1. i 5. te uredbe ne primjenjuju se u ovom slučaju. Međutim, došao sam do zaključka da zapravo članak 7. točka 1. iste uredbe može poslužiti kao pravni temelj za nadležnost suda koji je uputio zahtjev u ovom predmetu.

35.

Smatram (kao i Komisija) da, s obzirom na to da tužba o osporenoj tražbini u cjelini kao postupak koji se odnosi na izvršenje odluka, ne bi bio u skladu s odstupajućim karakterom isključive nadležnosti iz članka 24. točke 5. preinačene Uredbe Bruxelles I, jer se sadržaj tih postupaka može znatno razlikovati i oni obuhvaćaju potraživanja koja su vrlo različita.

36.

To je tako ne samo zato što se toj odredbi ne smije dati šire tumačenje od onog koje se zahtijeva na temelju njezina cilja (presuda od 26. ožujka 1992., Reichert/Dresdner Bank (Reichert II), C‑261/90, EU:C:1992:149, t. 25.).

37.

Točno je da je tužba u glavnom postupku podnesena u kontekstu diobe utrška dobivenog prodajom na sudskoj dražbi i da je krajnji cilj tužiteljâ ispunjenje njihovih potraživanja iz utrška dobivenog na toj dražbi. Međutim, to ne znači da postoji automatska uska povezanost s „korištenjem sile, prisilnih mjera ili oduzimanja posjeda pokretne ili nepokretne imovine kako bi se osigurala učinkovita provedbu sudskih odluka i javnih isprava”, kao što se to zahtijeva u presudi od 26. ožujka 1992., Reichert/Dresdner Bank (Reichert II), C‑261/90, EU:C:1992:149, t. 26. i 27., i u Izvješću P. Jenarda ( 12 ).

38.

Stoga, kako bi se utvrdila takva uska povezanost (i isključiva nadležnost), treba ispitati svaki pojedini tužbeni zahtjev. Drugim riječima, općenito i apstraktno pozivanje na vrstu tužbe trebalo bi odbiti u ovom slučaju, s obzirom na to da je to jedini način na koji je moguće poštovati duh i cilj ovog odstupanja.

39.

Tužitelji tvrde da potraživanje po osnovi zajma koje je osigurano založnim pravom više ne postoji zbog dužnikova protupotraživanja po osnovi naknade štete. Međutim, provjera osnovanosti tog prigovora zahtijevala bi da sud koji je uputio zahtjev provede ispitivanje koje znatno odstupa od pitanja koja se odnose na provedbu sudske dražbe kao takve.

40.

Takva bi situacija bila bi usporediva s onom ispitanom u predmetu AS Autoteile ( 13 ), u kojoj je Sud odbio argument da se stranka – u zahtjevu za osporavanje izvršenja pred sudovima države ugovornice u kojoj se mora provesti ovrha – pozove na prijeboj između prava čije se izvršenje traži i potraživanja nad kojim sudovi te države ne bi imali nadležnost u slučaju da je istaknuto zasebno. Sud se pozvao na sustav Konvencije ( 14 ) i na odstupajući karakter njezina članka 16. te je utvrdio da je sporna tužba u suprotnosti s raspodjelom nadležnosti između suda tuženikova domicila i suda mjesta izvršenja.

41.

Takva situacija može se usporediti s onom u kojoj je zahtjev za naknadu štete u odnosu na dug koji se mora ovršiti, u nedostatku međunarodne nadležnosti suda koji provodi ovrhu u slučaju kada bi taj protuzahtjev bio istaknut zasebno (drugim riječima, ako je bio predmet posebne tužbe).

42.

Proširenje međunarodne isključive nadležnosti na takav slučaj – koji se odnosi na dužnička prava ili prava odštetne prirode prima facie neovisno od tužbe za izvršenje – prelazilo bi ono što je propisano ciljem predmetne odredbe.

43.

Stoga prvi prigovor ne opravdava isključivu nadležnost suda koji je uputio zahtjev u skladu s člankom 24. točkom 5. preinačene Uredbe Bruxelles I.

44.

Taj prigovor odnosi se na javnobilježnički akt kojim se priznaje dug od 13. lipnja 2014. U tom kontekstu, čini se da se tužitelji protive dokumentu na kojem se temeljila prodaja na sudskoj dražbi, no ne protive se načinu na koji su izvršna tijela postupala sama po sebi. Stoga je moguće povući paralelu s presudom od 26. ožujka 1992.Reichert/Dresdner Bank (Reichert II), C‑261/90, EU:C:1992:149.

45.

U točki 28. te presude Sud je presudio da, doduše, tužba poput paulijanske tužbe u skladu s francuskim pravom ima za cilj zaštitu vjerovnikovih interesa, međutim ona nije namijenjena za dobivanje sudske odluke u postupku koji se odnosi na „primjenu sile, prisilnih mjera ili oduzimanja posjeda pokretne ili nepokretne imovine kako bi se osigurala učinkovita provedba sudskih odluka i javnih isprava” i stoga ne ulazi u područje primjene članka 16. točke 5. Konvencije”.

46.

S obzirom na prethodna razmatranja, članak 24. točku 5. preinačene Uredbe Bruxelles I (koji u biti odgovara članku 16. točki 5. Konvencije) treba tumačiti na način da tužba o osporenoj tražbini u skladu s člankom 232. OZ‑a ne spada, kao takva, u područje primjene članka 24. točke 5. Umjesto toga, potrebno je ispitati svaki pojedinačni prigovor. Prigovori koji se odnose na nepostojanje potraživanja na temelju prodaje na sudskoj dražbi i u vezi s ništavošću zasnivanja založnog prava za to potraživanje po osnovi zajma, nemaju dovoljno usku vezu s ovršnim postupkom (sâm sud koji je uputio zahtjev navodi u točki 45. zahtjeva za prethodnu odluku da bi to mogao biti slučaj) i ne mogu opravdati isključivu nadležnost iz članka 24. točke 5.

47.

S obzirom na to da na prvo pitanje treba odgovoriti niječno, sud koji je uputio zahtjev želi znati može li se isključiva nadležnost temeljiti na članku 24. točki 1.

48.

Slažem se s Komisijom da se isto razmišljanje nužno mora primjenjivati i na drugo prethodno pitanje, s obzirom na to da isključiva nadležnost prema članku 24. točki 1. također predstavlja odstupanje od općeg načela.

49.

Izniman karakter uskog tumačenja nedavno je spomenut u presudi od 16. studenoga 2016., Schmidt (C‑417/15, EU:C:2016:881, t. 27. do 34.), u kojoj je Sud u bitnome presudio da se u situaciji u kojoj tužba u glavnom postupku sadržava nekoliko prigovora mora ispitati svaki prigovor i ne smije se temeljiti na vrsti tužbe općenito.

50.

Stoga, u skladu s argumentima navedenima u analizi prvog pitanja (koje se jednostavno može primijeniti u ovom slučaju), ispitivanje u skladu s člankom 24. točkom 1. preinačene Uredbe Bruxelles I trebalo bi se temeljiti na svakom pojedinom zahtjevu.

51.

Ponovno upućujem na prethodno navedenu presudu u predmetu Schmidt (t. 34.) „za atrakciju nadležnosti suda države članice u kojoj se nekretnina nalazi nije dovoljno da se tužba odnosi na stvarno pravo na nekretnini ili da ima vezu s nekretninom”.

52.

Tužitelji zahtijevaju da utržak dobiven prodajom na sudskoj dražbi ne bude (u cijelosti) isplaćen tuženiku. Prema sudu koji je uputio zahtjev „glavno pitanje [je] je li i u kojoj mjeri tuženik vjerovnik koji sudjeluje u diobi”. Tužba se u tom pogledu temelji na dvama prigovorima: (i.) na temelju duga/potraživanja – da potraživanje po osnovi zajma više ne postoji i (ii.) na temelju založnog prava – da je stvaranje založnog prava za to potraživanje po osnovi zajma učinjeno prijevarno.

53.

Iz prethodno navedenog proizlazi da je prvi prigovor lišen stvarnopravnog karaktera u ovom slučaju, s obzirom na to da je riječ o postojanju prava između dužnika i tuženika. To pravo je temelj za osnivanje predmetnog založnog prava od strane tuženika i ovršnog postupka koji je uslijedio.

54.

Točno je da je postojanje tražbine i prava na kojem se temelji poslužilo kao osnova za stvaranje založnog prava i ovršnog postupka koji je uslijedio. Međutim, kao što je Komisija istaknula, u kontekstu tog prigovora, dotično stvarno pravo nije ni glavni motiv tužbe ni predmet spora. Nije potrebna posebna analiza činjenica kako bi se utvrdilo da tuženikovo potraživanje prema dužniku više ne postoji. Također, ne zahtijeva se ni primjena pravila i običaja mjesta gdje se nekretnina nalazi (što je jedina okolnost koja bi opravdala isključivu nadležnost). Ispitivanje prvog prigovora ima samo povratni učinak na osnivanje založnog prava i na ovršni postupak, ali ne predstavlja glavni motiv za tužbu.

55.

Tužitelji dovode u pitanje valjanost osnivanja založnog prava 1 u korist tuženika. Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da taj prigovor treba smatrati paulijanskom tužbom. U tom pogledu, nužno se mora povući paralela s presudom od 10. siječnja 1990., Reichert i Kockler (Reichert I, C‑115/88, EU:C:1990:3, t. 12.).

56.

U njoj je Sud zaključio „da je francuska paulijanska tužba vrsta tužbe koja se temelji na vjerovnikovoj osobnoj tražbini prema dužniku te se njome nastoji zaštititi neko založno pravo koje vjerovnik ima na dužnikovoj imovini. Ako je se prihvati, proglašava se da je transakcija kojom je dužnik prijevarno oštetio vjerovnikova prava bez učinka samo u odnosu na tog vjerovnika”.

57.

Tužitelji tvrde da je zasnivanje založnog prava na predmetnom potraživanju učinjeno prijevarno kako bi se kuća o kojoj je riječ uklonila iz njihova dosega.

58.

Međutim, ispitivanje pitanja jesu li uvjeti paulijanske tužbe ispunjeni ne pretpostavlja procjenu koja je strogo povezana s kućom u Villachu, koja bi sama po sebi opravdala isključivu nadležnost (presuda od 16. studenoga 2016., Schmidt (C‑417/15, EU:C:2016:881)).

59.

Čak i ako tužba ima određenu poveznicu s tom kućom i pravom namirenja na njoj, te poveznice nisu dovoljno jake kako bi se utvrdila isključiva nadležnost iz članka 24. točke 1. preinačene Uredbe Bruxelles I.

60.

Slijedom toga, ta se odredba ne primjenjuje na spor poput onoga u glavnom postupku.

61.

S obzirom na navedeno, smatram da, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor za rješavanje spora koji se pred njim vodi, nužno je da Sud također ispita i moguću primjenjivost u predmetnom slučaju članka 7. točke 1. preinačene Uredbe Bruxelles I ( 15 ) (koji se odnosi na stvari povezane s ugovorom).

62.

Točno je da sud koji je uputio zahtjev izričito ne pita Sud za prethodnu odluku o drugim pravilima o nadležnosti predviđenima u toj uredbi.

63.

Međutim, „okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio zahtjev za prethodnu odluku pozivajući se na određene odredbe prava Unije ne sprečava Sud da tom sudu pruži sve elemente tumačenja koji bi mogli biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima. U tom smislu na Sudu je da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku, izdvoji one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora ( 16 )”.

64.

S obzirom na činjenicu da je Sud, osobito u presudama Reichert I i Reichert II ( 17 ), odlučio da paulijanska tužba ne spada ni u područje primjene članka 16. točke 1. Konvencije (koji u bitnome odgovara članku 24. točki 1. preinačene Uredbe Bruxelles I) ni u područje primjene članka 5. točke 3., članka 16. točke 5. (sada u biti članka 24. točke 5. ranije navedene uredbe) i članka 24. Konvencije, potrebno je ili priznati da načelo actor sequitur forum rei (tužitelj slijedi forum tuženika) ne tolerira nikakve iznimke u slučajevima u vezi s paulijanskom tužbom ili da je jedini alternativni forum (sud) tzv. forum contractus (sud mjesta u kojem je ugovor sklopljen) iz članka 5. točke 1. Briselske konvencije ( 18 ) (sada članak 7. točka 1. preinačene Uredbe Bruxelles I) – iz strukture te uredbe proizlazi da ako se njezin članak 24. (isključiva nadležnost) ne može primijeniti, onda se može primijeniti članak 7. (posebna nadležnost).

65.

Smatram da je druga alternativa točna.

66.

Na primjer, taj pristup već su potvrdili nacionalni vrhovni sudovi (kao što je talijanski Corte di cassazione, koji je omogućio stranci (gđi. Corkran) osporavanje ugovora kojim je njezin dužnik i bivši suprug prodao nekretninu koja se nalazi u Italiji društvu osnovanom na Britanskim Djevičanskim Otocima) ( 19 ).

67.

Važno je napomenuti da je tijekom ovog postupka pred Sudom i prije rasprave u ovome predmetu, Sud također potvrdio taj pristup u presudi Feniks ( 20 ); u slučaju koji se odnosi na paulijansku tužbu.

68.

U presudi Feniks, sud je presudio da kada se paulijanska tužba temelji na potraživanju koje proizlazi iz obveza nastalih sklapanjem ugovora, nositelj potraživanja može podnijeti tužbu „pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze”. Kada bi bilo drugačije, vjerovnik bi bio dužan podnijeti tužbu sudu u mjestu tuženikova domicila, koji možda nema vezu s dužnikovim obvezama u odnosu na njegova vjerovnika. U tom slučaju, s obzirom na to da je tužbu podnio vjerovnik radi očuvanja svojih interesa u izvršavanju obveza koje proizlaze iz ugovora o izvođenju građevinskih radova, iz toga slijedi da je pojam „mjesto izvršenja konkretne obveze” u skladu s tim ugovorom, mjesto gdje su radovi izvršeni. Sud je smatrao da takav zaključak ispunjava cilj predvidljivosti pravila o nadležnosti, osobito kada stručnjak koji je sklopio kupoprodajni ugovor za nekretninu može – ako vjerovnik druge stranke tog ugovora tvrdi da ugovor neopravdano sprečava izvršenje obveza te druge stranke u odnosu na tog vjerovnika – razumno očekivati da bi mogao biti tužen pred sudovima u mjestu izvršenja tih obveza.

69.

Izraz „stvari povezane s ugovorom” ne smije se uzeti kao upućivanje na to kako je sporni pravni odnos klasificiran prema važećem nacionalnom pravu (presuda od 17. lipnja 1992., Handte, C‑26/91, EU:C:1992:268, t. 10.). Općenito, izričaj članka 7. točke 1. te uredbe ne bi se trebao precjenjivati jer su inačice na različitim jezicima ponekad šire („en matière contractuelle” na francuskom, „in materia contrattuale” na talijanskom, „matters relating to a contract” na engleskom), ponekad uže („verbintenissen uit overeenkomst” na nizozemskom), a ponekad negdje između („wenn ein Vertrag oder Ansprüche aus einem Vertrag den Gegenstand des Verfahrens bilden” na njemačkom) ( 21 ).

70.

U ovom slučaju tužitelji su izvršili radove na obnovi kuće u Villachu, koja je pripadala dužniku, na temelju ugovora sklopljenog s njim. Zatim je dužnik propustio platiti (sve) radove.

71.

Stoga, budući da postoje ugovorni odnosi između tužiteljâ i dužnika – ugovori povezani s radovima na obnovi kuće (a možda i između dužnika i tuženika – vidjeti, na primjer, osnivanje založnog prava u zemljišnim knjigama), tužitelji se mogu pozvati na članak 7. točku 1. podtočku (a) preinačene Uredbe Bruxelles I kako bi pokrenuli postupak pred sudovima u „mjestu izvršenja predmetne obveze”, to jest u Austriji, mjestu gdje su bili izvršeni radovi obnove.

72.

Moguće je izvesti sljedeće uvjete iz presude Feniks kako bi se za paulijansku tužbu utvrdila nadležnost suda mjesta u kojem je ugovor sklopljen.

73.

Kao prvo, nužno je postojanje trostranog odnosa između tužiteljâ i tuženika. Svi oni su dužnikovi vjerovnici: u načelu postoji ugovorni odnos između tužiteljâ i dužnika, ali ne i između vjerovnikâ (između tužiteljâ i tuženika).

74.

Kao drugo, postoje potraživanja između tužiteljâ i tuženika koja proizlaze iz povrede obveza koje je dužnik trebao ispuniti tužiteljima. Kao što je Sud presudio u presudi Feniks u točki 42., „i založno pravo koje društvo Feniks ima na imovini svojeg dužnika i tužba za oduzimanje pravnog učinka kupoprodajnom ugovoru koji je potonji sklopio s trećom osobom svoj izvor ipak pronalaze u obvezi koju je društvo Coliseum slobodnom voljom preuzelo prema društvu Feniks sklapanjem ugovora” (moje isticanje).

75.

Kao treće, dužnik prenosi svoju imovinu trećoj strani, u ovom slučaju tuženiku. To dovodi do gubitka/štete za tužitelje koji traže svoja prava iz ugovora sklopljenog s dužnikom.

76.

Suočeni smo s obvezama iz ugovora kada (navodim točku 44. presude Feniks) „paulijanska tužba […] je podnesena na temelju prava na potraživanje koja proizlaze iz obveza nastalih sklapanjem ugovora”.

77.

Presuda Feniks ne zahtijeva (barem ne izričito) saznanje tuženika o prvom ugovoru i ne zahtijeva postojanje prijevarne namjere. Međutim, u ovom predmetu zasigurno je postojalo saznanje treće strane, a možda čak i prijevarna namjera ( 22 ), s obzirom na osobne i organizacijske veze koje postoje između dužnika i treće strane (tuženika). U stvari, iako je točno da su informacije kojima Sud raspolaže u tom pogledu ograničene, može se istaknuti da, barem na prvi pogled, trenutak osnivanja založnog prava između dužnika i tuženika može izazvati određene sumnje u pogledu autentičnosti radnje jer se čini da je glavni cilj (i trenutak za koji se ne čini da je bio slučajan) bio onemogućiti namirenje potraživanja vjerovnika. Kao što su tužitelji istaknuli na raspravi, postojala je određena povijest događaja: prvo, jedan od vjerovnika je podnio tužbu i već je postojala ovrha u odnosu na kuću u Villachu (iako je ona bila u tom trenutku odbijena). Tek je tada zasnovano sporno založno pravo. U svakom slučaju, jasno je da je tuženik imao saznanja o prethodno navedenom, kao i o ugovornim obvezama dužnika prije osnivanja založnog prava.

78.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da bi se rješenje iz presude Feniks moglo prenijeti na ovaj slučaj.

79.

To će u konačnici provjeravati sud koji je uputio zahtjev, a odgovornost za podnošenje činjenica u potporu nadležnosti u skladu s člankom 7. preinačene Uredbe Bruxelles I općenito je na tužitelju ( 23 ) (to jest na stranci koja se poziva na posebnu osnovu za nadležnost na temelju tog članka 7.). Tijekom usmene rasprave, stranke su mogle zauzeti stav u pogledu presude Feniks i tužitelji su osobito tvrdili da ono podržava njihovo stajalište da sud koji je uputio zahtjev ima isključivu nadležnost.

80.

Kao što je Komisija pravilno istaknula na raspravi, čini se da je trostrani odnos usporediv u obama slučajevima. Moguće je zaključiti da je tuženik znao da dužnik nije ispunio svoje ugovorne obveze u odnosu na tužitelje. Naime, čini se da iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je tuženik bio taj koji je naložio radove i također bio zadužen za njihovo nadgledanje, kao i da je uvijek nastupao kao dužnikov svjedok u postupcima koji su u tijeku od 2013. između tužiteljâ i dužnika (to jest, čak i prije osnivanja založnog prava u 2014.).

81.

Tuženik je na raspravi objasnio da je postojao okvirni sporazum između arhitekta (g. Egger, koji je jedan od tužitelja u ovom slučaju) i dužnika: prvo navedeni je djelovao kao arhitekt, ali i kao glavni ugovaratelj (što znači da su sklopljeni različiti ugovori s drugim društvima pod njegovom upravom). Ta pojedinačna društva imala su potraživanja od dužnika na osnovi neplaćanja računa. Što se tiče tuženika, on je osigurao sredstva za kupnju kuće i za radove obnove „i, djelomično, djelovao kao odgovorna osoba i potpisivao ugovore”.

82.

Dva su od glavnih ciljeva preinačene Uredbe Bruxelles I, prvo, ojačati pravnu zaštitu osoba s domicilom u EU‑u omogućujući tužiteljima jednostavan pristup sudovima na kojima odluče podnijeti tužbu. Drugo, ta uredba ima za cilj omogućiti tuženicima da razumno predvide na kojim sudovima mogu biti tuženi ( 24 ).

83.

Iako se slažem da moramo izbjeći mogućnost u kojoj se tuženik nalazi u situaciji da je tužen pred sudom koji nije mogao razumno predvidjeti (uvodna izjava 16. preinačene Uredbe Bruxelles I, vidjeti t. 96. ovog mišljenja), očito je da to nije slučaj u ovom predmetu.

84.

S obzirom na činjenicu da je u presudi u predmetu Feniks nadležnost u ugovornim stvarima u sporovima pokrenutim protiv treće strane proširena na paulijansku tužbu iako nije bilo ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika, saznanje treće strane trebalo bi djelovati kao ograničavajući faktor: kao u ovom predmetu, treća strana mora znati da pravni akt veže tuženika s dužnikom i da to nanosi štetu ugovornim pravima drugog dužnikova vjerovnika (tužiteljima).

85.

Kao što proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, „[d]rugim prigovorom istaknutim u predmetnoj tužbi tužitelji […] ostvaruju to pravo na pobijanje u okviru diobe u ovršnom postupku protiv tuženika” (tj. paulijanskom tužbom). To je u potpunosti usporedivo s paulijanskom tužbom u predmetu u kojem je donesena presuda Feniks.

86.

Stoga je primjenjiva nadležnost u stvarima povezanima s ugovorom i sud koji je uputio zahtjev je nadležan.

87.

Međutim, prvi prigovor koji su iznijeli tužitelji sastoji se od osporavanja potraživanja na kojem se temelji založno pravo. U zahtjevu za prethodnu odluku spominje se dužnikovo potraživanje naknade štete, ali se ne navodi jasno može li se smatrati da taj prigovor predstavlja paulijansku tužbu prema nacionalnom pravu.

88.

Smatram da iz presude u predmetu Feniks proizlazi da to razmatranje samo po sebi nije presudno. Slažem se s Komisijom da, s obzirom na to da presuda u predmetu Feniks određuje uvjete nadležnosti u stvarima povezanima s ugovorom u kontekstu paulijanske tužbe koja se temelji na ugovoru, ne treba se oslanjati na uvjete paulijanske tužbe detaljno prema nacionalnom pravu – ne samo zbog toga što će se ti uvjeti nužno razlikovati među državama članicama.

89.

Na primjer, paulijanska tužba predviđena je u pravnim sustavima velikog broja država članica, ali postoje jasne razlike između različitih sustava. Određene države članice smatraju tu tužbu ugovornim instrumentom, a drugi smatraju da je riječ o izvanugovornom instrumentu, dok je u nekim državama članicama ta tužba jedino moguća u kontekstu stečajnog postupka ( 25 ).

90.

Stoga, nadležnost u stvarima koje se odnose na ugovore koja je predviđena preinačenom Uredbom Bruxelles I ne može ovisiti o konkretnom obliku paulijanske tužbe u skladu s nacionalnim pravom. Ako paulijanska tužba potječe iz izvršenja ugovorne obveze između tužitelja i dužnika, nadležnost u stvarima koje se odnose na ugovore primjenjivat će se na tužbu podnesenu protiv treće strane kojoj je dužnik prenio imovinu.

91.

U točki 47. presude Feniks Sud je presudio da „[t]akav zaključak odgovara cilju predvidljivosti pravila o nadležnosti tim više što prodavatelj robe ili pružatelj usluge koji je sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine može, ako vjerovnik njegova suugovaratelja tvrdi da taj ugovor neosnovano sprečava izvršenje obveza tog suugovaratelja prema vjerovniku, razumno očekivati da će biti tužen pred sudom mjesta izvršenja navedenih obveza”.

92.

S tim u vezi, važno je tuženikovo saznanje o postojanju ugovora (ili više njih) o kojem je riječ.

93.

Trebalo bi istaknuti da u uvodnoj izjavi 21. preinačene uredbe Bruxelles I stoji: „U interesu usklađenog sudovanja, potrebno je smanjiti mogućnost sličnih postupaka i osigurati da se ne donose proturječne odluke u različitim državama članicama. Trebao bi postojati jasan i učinkovit mehanizam rješavanja slučajeva litispendencije i povezanih tužbi, te za sprječavanje problema koji proizlaze iz nacionalnih različitosti u vezi s određivanjem trenutka u kojem se smatra da je postupak započeo. U smislu ove Uredbe, taj trenutak bi se trebao utvrditi autonomno”.

94.

Ako se presuda Feniks primijeni na ovaj slučaj, austrijski sud koji je uputio zahtjev imat će nadležnost, a u pogledu pitanja koja su očito u tijeku pred talijanskim sudom (konkretno, dužnikovo potraživanje naknade štete od tuženika), bit će nadležan talijanski sud koji je nadležan u tom pogledu. Drugim riječima, čini se da je u određenoj mjeri u ovom slučaju neizbježno vođenje paralelnih postupaka u dvjema različitim državama članicama.

95.

Međutim, postupak u Italiji odnosi se na stranke koje nisu istovjetne onima iz glavnog postupka koji se vodi u Austriji. Stoga, dovoljno je reći da nije riječ o slučaju uske povezanosti u smislu uvodne izjave 21.

96.

U potporu prethodno navedenom rješenju, podsjećam na uvodnu izjavu 16. preinačene Uredbe Bruxelles I, u skladu s kojom „[P]ored domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove nadležnosti temeljene na uskoj povezanosti između suda i tužbe ili zbog olakšavanja pravilnog sudovanja. Postojanje uske povezanosti trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred (onim) sudom države članice koji nije mogao razumno predvidjeti. […]”.

97.

U tom pogledu, sljedeće poveznice postoje u ovom slučaju: predmetna kuća nalazi se u Austriji; u Austriji su izvršeni relevantni radovi i pružene su usluge; računi su izdani u Austriji; postupak za izdavanje ovršnih naloga proveden je u Austriji; sporni akt donio je austrijski javni bilježnik; založno pravo upisano je u zemljišnim knjigama u Austriji; ovršni postupci vode se u Austriji.

98.

Naime, kao što je Sud presudio u presudi od 19. veljače 2002., Besix, C‑256/00, EU:C:2002:99, t. 31.), „[r]azlog za donošenje pravila o nadležnosti iz članka 5. točke 1. Konvencije iz Bruxellesa (koji odgovara članku 7. točki 1. preinačene Uredbe Bruxelles I] je zabrinutost zbog dobrog sudovanja i ekonomičnosti postupka. Sud mjesta u kojem se ugovorna obveza koja je dovela do djelovanja provodi obično će biti najprimjereniji za odlučivanje, među ostalim, zbog blizine spora i radi lakšeg izvođenja dokaza”.

99.

Osim toga, treba imati na umu da se člankom 7. preinačene Uredbe Bruxelles I nastoji postići ravnoteža između tužiteljevih i tuženikovih interesa te ih uravnotežiti dok u slučaju kada bi postojao samo članak 4. te uredbe, tuženik/dužnik bio bi u povlaštenom položaju ( 26 ).

100.

Kada bi se nadležnost utvrđivala usko gledajući na temelju tuženikova domicila u slučaju kao što je to ovaj, to bi moglo dovesti do zlouporabe – jer bi bilo moguće osnivati založna prava u korist fizičkih ili pravnih osoba u bilo kojoj državi članici Europske unije i vjerovnicima oduzeti prvenstveni red u pogledu prava na kuću čije je vlasništvo preneseno u inozemstvu.

101.

Konačno, uz ostalo, može biti zanimljivo istaknuti analizu Schutzwürdigkeitsgesichtspunkte, kako je primjenjuju njemački sudovi u slučajevima kao što je ovaj (rješenja sukoba zakona usmjerena su prethodnom procjenom gledišta koje zaslužuje najviši stupanj zaštite): mjerodavno pravo određuje se odabirom pravnih pravila koja uređuju pravni odnos koji zaslužuje najvišu sudsku zaštitu među trima pravnim odnosima u okviru sustava paulijanske tužbe, kako bi se poštovalo načelo nemo liberalis nisi liberatus ( 27 ). Konkretno, u materijalnom pravu, to znači štititi vjerovnika kada je ugovor umjetno stvoren kako bi ga lišio njegovih prava ili kada su prava primatelja manje schutzwürdig [dostojna zaštite] zbog besplatne prirode prijenosa. U sukobu zakona, zaštita triju subjekata uključenih u paulijansku tužbu može se postići primjenom prava koje stranke u dobroj vjeri očekuju da će se primijeniti ( 28 ).

102.

Zbog navedenih razloga, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na prethodna pitanja koja mu je uputio Bezirksgericht Villach (Općinski sud u Villachu, Austrija):