1.

Zahtjev za prethodno pitanje odnosi se na tumačenje članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 2 ).

2.

Zahtjev je upućen u okviru spora između Hellenische Republik (Helenska Republika) i Lea Kuhna u vezi sa zahtjevom radi izvršenja uvjeta zajma koji se odnose na obveznice koje je izdala ta država članica čiji je on bio imatelj ili naknade štete zbog njihova neizvršenja.

3.

Kako bi se u potpunosti razumjeli smisao i opseg ovog zahtjeva, potrebno ga je smjestiti u širi kontekst.

4.

S jedne strane, to nije jedini postupak koji se odnosi na restrukturiranje grčkog javnog duga provedeno u ožujku 2012. uz sudjelovanje privatnog sektora ( 3 ).

5.

S druge strane, važnost pitanja o nadležnosti koja je postavio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija), sud koji je uputio zahtjev, daleko nadilazi njihove tehničke aspekte koji se tradicionalno smatraju teškima za tumačenje. Povezana je u biti s razvojem tehnika državnih zajmova kao i s gospodarskim i političkim mjerama zbog kojih se sporno postupanje s javnim dugom smatra jako osjetljivim pitanjem.

6.

Naime, izbor financiranja na tržištima ( 4 ) putem zajmova osiguranih obveznicama zakomplicirao je upravljanje javnim dugom zbog neprilagođenosti ugovornih mehanizama raznolikosti vjerovnika, koji mogu biti javni, privatni, institucionalni ili fizičke osobe te, prije svega, zbog njihove međusobne neusklađenosti.

7.

Također, kada nastane kriza javnog duga, nedostatak općeg i organiziranog stečajnog postupka nad državom dovodi do prepuštanja odluke o sudbini postupka restrukturiranja sudu ( 5 ).

8.

Stoga, složeni pravni problemi nastali umnožavanjem i internacionalizacijom postupaka ne mogu se odvojiti od gospodarskog konteksta u kojem bi se trebali riješiti ( 6 ).

9.

U slučaju restrukturiranja grčkog duga u 2012. koji je bio povijesnih razmjera ( 7 ), tradicionalne teškoće su se pojavile u novom svjetlu zbog izdavanja vrijednosnih papira u eurima i rizika od sustavne krize koja je iz toga proizlazila ( 8 ). One su opravdale pribjegavanje financijskim i pravnim rješenjima čija iznimna narav objašnjava ozbiljnost problema koje je trebalo riješiti.

10.

Sud Europske unije već je imao prilike razmotriti osjetljivo pitanje učinaka tog restrukturiranja na prava imatelja grčkih obveznica s gledišta dostave sudskih akata, odnosno u ranom stadiju spora prije bilo kakvog razmatranja merituma, u presudi od 11. lipnja 2015., Fahnenbrock i dr. (C‑226/13, C‑245/13 i C‑247/13, u daljnjem tekstu: presuda Fahnenbrock i dr., EU:C:2015:383).

11.

Nakon tog dana, europski sudovi, pred kojima su postupak pokrenuli brojni drugi imatelji grčkih obveznica s istim ciljem, a to je da osiguraju provedbu svojih ugovornih prava ili ishode naknadu svoje navodne štete, donijeli su druge odluke.

12.

Tako je, Opći sud Europske unije presudom od 7. listopada 2015., Accorinti i dr./BCE ( 9 ), odbio tužbu koju je 11. veljače 2013. podnijelo više od 200 privatnih imatelja grčkih vrijednosnih papira, većinom Talijana, za naknadu štete koju su pretrpjeli, među ostalim, nakon što je Europska središnja banka (ESB) donijela Odluku od 5. ožujka 2012. o prihvatljivosti utrživih dužničkih instrumenata koje izdaje ili za koje u potpunosti jamči Helenska Republika u okviru ponude za zamjenu obveznica Helenske Republike ( 10 ), kao i nakon drugih mjera ESB‑a u svezi s restrukturiranjem grčkog javnog duga. Zatim, Opći je sud presudom od 24. siječnja 2017., Nausicaa Anadyomène i Banque d’escompte/BCE ( 11 ), odbio zahtjev za naknadu štete koji su 21. prosinca 2015. postavile komercijalne banke, tako da je isključio svaku odgovornost ESB‑a potvrđujući svoje stajalište u pogledu fizičkih osoba imatelja grčkih dužničkih dokumenata.

13.

Nadalje, Europski sud za ljudska prava ispitao je tužbe koje je u rujnu i listopadu 2014. podnijelo 6320 grčkih državljana, imatelja grčkih državnih obveznica kao fizičke osobe, u iznosima od 10000 eura do 1510000 eura, koje se odnose na njihovo prisilno sudjelovanje u smanjenju grčkog javnog duga zamjenom njihovih obveznica s drugima niže vrijednosti. Taj je sud presudom od 21. srpnja 2016. ( 12 ) jednoglasno odlučio da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 13 ) ni članka 14. EKLJP‑a u vezi s člankom 1. tog protokola ( 14 ).

14.

Sad je Sud pozvan upotpuniti svoju analizu tako da se izjasni o pravilima koja se primjenjuju na određivanje nadležnosti suda pred kojim je pokrenut postupak, nastavno na presudu Fahnenbrock i dr. kao i na presudu od 28. siječnja 2015., Kolassa (C‑375/13, u daljnjem tekstu: presuda Kolassa, EU:C:2015:37), u pogledu naravi pravnih izvješća između izdavatelja javnog vrijednosnog papira i stjecatelja tog papira.

15.

Pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, kao i očitovanja stranaka, trebaju navesti Sud da najprije provjeri je li glavni postupak obuhvaćen Uredbom br. 1215/2012, koja se u skladu s člankom 1. primjenjuje „u građanskim stvarima”, osim, među ostalim, na odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii). Ako spor ulazi u područje primjene te uredbe, potrebno je slijedom toga osigurati da se može smatrati sporom „u stvarima povezanim s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) navedene uredbe, kako ga tumači Sud, koji predviđa posebno pravilo o nadležnosti kojim se odstupa od općeg pravila o nadležnosti sudova države članice tuženika. Naposljetku, ako je to slučaj, trebalo bi utvrditi „mjesto izvršenja konkretne obveze”, u smislu tog članka 7.

16.

Nakon analize, podredno ću predložiti elemente odgovora na dva posljednja pitanja koja se odnose na uvjete primjene posebnog pravila o nadležnosti iz članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012.

17.

Naime, prvenstveno ću tvrditi da spor nije obuhvaćen područjem primjene te uredbe.

18.

U uvodnim izjavama 4., 15. i 16. Uredbe br. 1215/2012 ( 15 ) navedeno je sljedeće:

[…]

19.

Članak 1. stavak 1. te uredbe određuje:

„Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. Ne proteže se posebno na financijske, carinske ili upravne predmete ili na odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii).”

20.

U skladu s člankom 4. stavkom 1. navedene uredbe iz poglavlja II. naslovljenog „Nadležnost”, odjeljka I. koji obuhvaća „[o]pće odredbe”:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

21.

Članak 7. točka 1. podtočka (a) Uredbe br. 1215/2012 iz odjeljka 2. istog poglavlja II., naslovljenog „Posebna nadležnost”, predviđa:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

22.

Prema odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 17 ), Helenska Republika izdala je u Grčkoj državne obveznice, kao nematerijalizirane vrijednosne papire (potraživanja upisana u registar javnog duga), na koje se primjenjuje grčko pravo i kojima se trguje na atenskoj burzi. Ti nematerijalizirani vrijednosni papiri bili su uneseni ( 18 ) u sustav tekućih računa Grčke središnje banke koji sadržava račune otvorene na ime svakog sudionika kojem je guverner Grčke središnje banke dopustio sudjelovanje u tom sustavu ( 19 ).

23.

Na temelju članka 6. stavka 2. navedenog zakona, sudionici sustava tekućih računa Grčke središnje banke mogu priznati prava u vezi s obveznicom ( 20 ) trećim ulagačima, ali takav pravni akt proizvodi učinak samo u odnosu na uključene stranke uz izričito isključenje bilo kakvog učinka u korist ili na štetu Helenske Republike.

24.

Članak 6. stavak 4. Zakona 2198/1994 predviđa da je obveznica prenesena upisom na račun sudionika.

25.

Članak 6. stavci 5. do 7. tog zakona olakšava razumijevanje „sustava” koji je sud koji je uputio zahtjev opisao. Njime se određuje:

„5.   Računi sudionika drže se u sustavu. Računi ulagača drže se kod sudionika.

6.   U sustavu i kod sudionika, računi se drže odvojeno prema kategorijama vrijednosnih papira sa zajedničkim značajkama.

7.   U sustavu, zasebni računi drže se za svakog sudionika, s jedne strane, za vrijednosne papire u vlastitom portfelju te, s druge strane, za one u portfelju njegovih klijenata ulagača. Račun portfelja ulagača koji se drži kod svakog sudionika sadržava sve ulagače sudionika.”

26.

Članak 8. navedenog zakona, naslovljen, „Potraživanja ulagača”, predviđa:

[…]

„2.   Ulagač ima potraživanje koje se temelji na njegovu jedinstvenom vrijednosnom papiru prema sudioniku kod kojeg se drži njegov račun. Ako država ne ispuni svoje obveze iz stavka 6. ovog članka, ulagač ima potraživanje prema državi na temelju svojeg jedinstvenog vrijednosnog papira.

[…]

6.   Isplata glavnice i kamata koje država duguje Grčkoj središnjoj banci dovodi do prestanka obveza države. Grčka središnja banka svakom sudioniku dodjeljuje glavnicu i kamate na vrijednosne papire koji se duguju po dospijeću zajma. Navedena isplata dovodi do prestanka obveza Grčke središnje banke.

[…]”.

27.

Nadalje, Nómos 4050/2012 – Kanónes tropopoiíseos títlon ekdóseos í engyíseos tou Ellinikoú Dimosíou me symfonía ton Omologioúchon (Zakon br. 4050/2012, naslovljen „Pravila koja se odnose na izmjenu vrijednosnih papira koje je izdala ili za koje jamči Grčka Država uz suglasnost imatelja obveznica”) ( 21 ), od 23. veljače 2012., predviđa da imatelji određenih grčkih državnih obveznica prime prijedlog „restrukturiranja”.

28.

Taj se pojam, koji koristi sud koji je uputio zahtjev, nalazi također u presudi Fahnenbrock i dr. (točka 8.). Prema mojem mišljenju, valja razlikovati „restrukturiranje javnog duga” od prijedloga za sudjelovanjem u tom restrukturiranju, koju čini „izmjena prikladnih vrijednosnih papira” u skladu s člankom 1. stavkom 2. Zakona 4050/2012, koji određuje:

„Vijeće ministara, na prijedlog Ypourgoú Oikonomikón (ministar financija, Grčka), odlučuje o pokretanju postupka kojim će imatelji obveznica izmijeniti prikladne vrijednosne papire, definira prikladne vrijednosne papire i, u slučaju zamjene, definira glavnicu ili nominalni iznos, kamatnu stopu ili prinos, dospijeće, pravo (englesko ili drugo) koje će se primjenjivati na nove vrijednosne papire koje će izdati Grčka Država te ovlašćuje Organismós Diacheírisis Dimósiou Chréous (Agencija za upravljanje javnim dugom, Grčka) da izda jedan ili više poziva Grčke Države.

Tim se pozivom predviđeni imatelji prikladnih vrijednosnih papira pozivaju da u određenom roku odluče prihvaćaju li izmjene prikladnih vrijednosnih papira, kako ih predlaže Grčka Država u skladu s postupkom predviđenim u ovom članku.”

29.

Taj Zakon 4050/2012 predviđa uvođenje klauzule o „restrukturiranju” ( 22 ) ili „klauzule o zajedničkom djelovanju” (KZD) koja omogućuje da se prvobitni uvjeti zajma izmijene odlukama koje se donose kvalificiranom većinom dužnog kapitala i također se primjenjuju na manjinu.

30.

Točkom 9. presude Fahnenbrock i dr., pojašnjava se da „[u] skladu s člankom 1. stavkom 4. tog zakona, za izmjenu predmetnih vrijednosnih papira potrebno je dobivanje kvoruma koji predstavlja 50% ukupnih nepodmirenih iznosa iz predmetnih obveznica, kao i kvalificiranu većinu koja odgovara dvjema trećinama sudjelujućeg kapitala”.

31.

Kako bi se upotpunio sažetak sadržan u točki 10. te presude, valja od grčke vlade preuzeti citat članka 1. stavka 9. navedenog zakona, kojim se određuje:

„Počevši od objave odluke o suglasnosti Vijeća ministara u Službenom listu Helenske Republike, odluka imateljâ obveznica, kako ju je potvrdio administrator postupka, proizvodi učinak erga omnes, obvezujuća je za sve imatelje obveznica i ulagače u prikladne vrijednosne papire te ima prednost pred mogućim općim ili posebnim odredbama svih zakona, upravnih odluka ili ugovora koji su joj protivni. U slučaju zamjene prikladnih vrijednosnih papira unosom novih vrijednosnih sustava u sustav, prikladni vrijednosni papiri zamijenjeni novim vrijednosnim papirima automatski se poništavaju, što dovodi do prestanka bilo kojeg prava ili obveze koji iz njih proizlazi, uključujući i sva prava i obveze koji su ih sačinjavali u bilo kojem trenutku.”

32.

Članak 1. stavak 11. Zakona 4050/2012, koji je također citiran u presudi Mamatas (točka 48.), predviđa:

„Odredbe ovog članka nastoje zaštititi nepobitni javni interes, obvezne su i izravno se primjenjuju, imaju prednost pred općim ili posebnim odredbama svih zakona, upravnih odluka ili ugovora […], i njihova primjena ne zasniva ni ne aktivira bilo kakvo ugovorno ili zakonsko pravo u korist imatelja obveznica ili ulagača odnosno bilo kakvu ugovornu ili zakonsku obvezu na štetu izdavatelja ili jamca vrijednosnih papira […], osim ako nije izričito predviđeno odredbama ovog članka”.

33.

L. Kuhn, s domicilom u Beču (Austrija), posredstvom depozitarne banke u svojstvu je povjerenika ( 23 ), sa sjedištem u Austriji, stekao obveznice u nominalnoj vrijednosti od 35000 eura ( 24 ), koje je izdala Helenska Republika te na koje se primjenjuje grčko pravo. Te državne obveznice su upisane na račun vrijednosnih papira kojim upravlja depozitarna banka, a čiji je L. Kuhn vlasnik ( 25 ). Radi se o vrijednosnim papirima na donositelja koji u skladu s uvjetima zajma daju pravo na povrat glavnice po dospijeću i „pravovremenu isplatu” ( 26 ).

34.

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je Grčka država izdala te obveznice u Grčkoj na koje se primjenjuje grčko pravo i kojima se trguje na atenskoj burzi kao „nematerijalizirane vrijednosne papire”, odnosno potraživanja upisana u registar javnog duga. Oni su uneseni u sustav tekućih računa Grčke središnje banke, u kojem sudionici tog sustava, koje je odobrio guverner te središnje banke, raspolažu računom u svoje ime.

35.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz odredbi Zakona 2198/1994 kao i iz uvjeta zajma o predmetnim državnim obveznicama proizlazi da su najprije sudionici navedenog sustava postali imatelji i vjerovnici tih obveznica koje su upisom prenesene na njihov račun, prije nego što su oni priznali prava koja proizlaze iz tih obveznica trećim ulagačima, pri čemu takav pravni akt proizvodi učinak samo u odnosu na uključene osobe, uz isključenje Helenske Republike.

36.

Nakon donošenja Zakona 4050/2012, Helenska Republika provela je zamjenu obveznica koje je stekao L. Kuhn s novim državnim obveznicama niže nominalne vrijednosti.

37.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da je prema navodima L. Kuhna, Helenska Republika upravo na dan te zamjene isplatila kamate na račun otvoren u njegovo ime kod banke sa sjedištem u Austriji. Pojašnjava da je L. Kuhn bio prodao ( 27 ) zamijenjene obveznice za 7831,58 eura, što mu je uzrokovalo štetu u iznosu od 28673,42 eura koliko iznosi nominalna vrijednost obveznice na dan dospijeća, 20. veljače 2012. ( 28 ), uvećana za kamate i troškove.

38.

U tim je okolnostima L. Kuhn podnio tužbu pred Landesgericht für Zivilrechtssachen Wien (Zemaljski građanski sud u Beču, Austrija) ( 29 ) radi izvršenja uvjeta zajma koji se odnose na predmetne obveznice ili naknade štete zbog njihova neizvršenja.

39.

Taj sud se rješenjem od 8. siječnja 2016. proglasio međunarodno nenadležnim da odlučuje o toj tužbi.

40.

Povodom žalbe protiv tog rješenja, Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) odbio je rješenjem od 25. veljače 2016. prigovor nenadležnosti austrijskih sudova zbog toga što se zahtjev L. Kuhna nije temeljio na grčkom zakonodavnom aktu, već na prvobitnim uvjetima zajma koji se odnose na predmetne državne obveznice i zbog toga što je nadležni sud određen grčkim pravom koje se prema navodima stranaka primjenjuje, u ovom slučaju sud domicila vjerovnika, mjesta gdje je novčana obveza trebala biti izvršena.

41.

Helenska Republika protiv tog rješenja podnijela je „izvanrednu žalbu” pred sudom koji je uputio zahtjev.

42.

Prema njezinu mišljenju, s obzirom na to da L. Kuhn zahtijeva da Helenska Republika izvrši uvjete zajma predmetnih državnih obveznica, on se s pravom poziva na navodni pravni odnos između njega kao stjecatelja državnih obveznica i Helenske Republike kao izdavatelja tih obveznica, na način da postoji ugovorno pravo „(sekundarno)” ( 30 ) na temelju članka 7. točke 1. Uredbe br. 1215/2012.

43.

Također tvrdi da, s jedne strane, L. Kuhn ostvaruje pravo na izvršenje uvjeta zajma koji se temelje na obvezi isplate Helenske Republike kao dužnika iz obveznica te, s druge strane, da se izdavanje obveznica „(zajmovi na donositelja)” ( 31 ) ne može izjednačiti s acta iure imperii. Zaključuje da spor spada u građanske i trgovačke stvari.

44.

U tim je uvjetima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Treba li članak 7. točku 1. podtočku (a) Uredbe [br. 1215/2012] tumačiti na način:

45.

Svojim trima prethodnim pitanjima, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj osoba posredstvom depozitarne banke stekne obveznice koje je izdala država članica te ističe potraživanje prema potonjoj pozivajući se na uvjete zajma osiguranog obveznicama, članak 7. točku 1. podtočku (a) Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da se „mjesto izvršenja konkretne obveze” određuje prema uvjetima zajma prilikom izdavanja tih obveznica, bez obzira na njihove naknadne ustupe, ili prema mjestu stvarnog izvršenja uvjeta zajma kao i isplate kamata.

46.

Valja pojasniti da Helenska Republika te grčka i talijanska vlada tvrde da glavni postupak nije obuhvaćen ni materijalnim područjem primjene Uredbe br. 1215/2012 jer se u biti temelji na suverenom pravu države članice na zakonodavno uređenje radi restrukturiranja javnog duga, ni „stvarima povezanim s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) zbog toga što ne postoji ugovorni odnos između države članice i imatelja državnih vrijednosnih papira. Posljedično, Sud bi najprije trebao utvrditi može li se tužba smatrati „građanskim i trgovačkim stvarima” u smislu članka 1. stavka 1. te uredbe ( 33 ). Samo bi potvrdan odgovor na to pitanje trebao navesti Sud da se izjasni o naprijed izloženom drugom prethodnom pitanju.

47.

Kako bi se smatralo da je spor obuhvaćen građanskim i trgovačkim stvarima, sud koji je uputio zahtjev pozvao se na presudu Fahnenbrock i dr., nakon što je utvrdio da tužitelj zahtijeva izvršenje uvjeta zajma ili naknadu štete zbog toga što ih nije ispunila država tuženik koja je izdavatelj državnih obveznica, pozivajući se na obvezu isplate koju je ona preuzela kao dužnik iz obveznica ( 34 ). Iako se ova usporedba u određenoj mjeri može činiti relevantnom, moje se mišljenje bitno razlikuje u pogledu posljedica koje iz njega proizlaze, zbog toga što se analiza nadležnosti treba zasnivati na različitim osnovama koje ću ispitati.

48.

Što se tiče prve zajedničke točke, može se istaknuti da je predmet spora, čije su činjenične okolnosti gotovo jednake ( 35 ), sličan s obzirom na to da su u jednom od predmeta (Kickler i dr., C‑578/13) na kojem je Sud zasnovao presudu Fahnenbrock i dr., imatelji grčkih obveznica od Helenske Republike, osim isplate naknade štete, zahtijevali i izvršenje dospjelih ugovornih obveza. Predmet zahtjeva je u svim slučajevima povreda ugovornih prava i obveza ( 36 ).

49.

U tim okolnostima, druga zajednička točka je osobito važna, s obzirom na to da se Sud izjasnio o tumačenju članka 1. Uredbe (EZ) br. 1393/2007 ( 37 ), čije su odredbe jednake onima iz članka 1. Uredbe br. 1215/2012. Njezino područje primjene ograničeno je na „građanske i trgovačke stvari” te osobito ne obuhvaća „odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii)” ( 38 ).

50.

Sud je u presudi Fahnenbrock i dr. presudio da „članak 1. stavak 1. Uredbe [br. 1393/2007] treba tumačiti na način da se sudske tužbe za odštetu zbog smetanja posjeda i uznemiravanja vlasništva, za ispunjenje ugovornih obveza i naknadu štete, poput onih iz glavnog postupka, koje su protiv države izdavatelja podnijele privatne osobe, nositelji državnih obveznica, ulaze u područje primjene navedene uredbe, s obzirom na to da nije razvidno da one očito ne pripadaju u građanske ili trgovačke stvari” ( 39 ).

51.

Međutim, prema mojem mišljenju doseg presude Fahnenbrock i dr. nije onaj koji mu pripisuje sud koji je uputio zahtjev. Naime, valja osobito uzeti u obzir granice tumačenja koje je odredio Sud.

52.

U tom pogledu, nužno je započeti s napomenom da se Sud udaljio od ranijih rješenja koja su nastojala uskladiti tumačenje istog pojma, zbog postizanja posebnih ciljeva ( 40 ). Stoga, iz razloga metodološke naravi te presude ( 41 ) proizlazi da je Sud jasno dao prednost mehanizmu ustanovljenom Uredbom br. 1393/2007 kako bi se osigurala potpuna učinkovitost radi jamčenja brzog pristupa sudu kao i prava na pošteno suđenje ( 42 ).

53.

Sud je zatim prihvatio osobitu narav provjere koju je izvršio sud u stadiju dostave zahtjeva, smatrajući da je na sudu pred kojim je pokrenut postupak, u okviru naknadnog kontradiktornog postupka, da riješi spor o nadležnosti ( 43 ).

54.

U tom pogledu, smatrao je da slučaj u kojem tijelo za zaprimanje vraća zahtjev za dostavu treba biti ograničen na sporove koji očito nisu obuhvaćeni građanskim i trgovačkim stvarima ( 44 ).

55.

Naposljetku, Sud je dao dva elementa odgovora korisna za potrebe prima facie ispitivanja ili, drugim riječima, provjere intenzitetom prilagođenim cilju žurnosti koji se želi postići, koji bi u konkretnom slučaju mogao a priori dovesti u sumnju građansku narav tužbe s obzirom na to da je usmjerena protiv države i odnosi se na izdavanje njezinih državnih obveznica.

56.

Kao prvo, Sud je pojasnio da „izdavanje obveznica nužno ne pretpostavlja izvršavanje ovlasti koje odstupaju od pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima” ( 45 ). Kao drugo, istaknuo je određene elemente koji opravdavaju dubinsko ispitivanje naravi odnosa države s imateljem. Radi se o financijskim uvjetima predmetnih vrijednosnih papira koji se mogu odrediti „na temelju uvjeta na tržištu kojima se uređuje zamjena i isplativost tih financijskih instrumenata” ( 46 ) i izmjenama tih financijskih uvjeta do kojih je „trebalo doći nakon odluke većine nositelja” obveznica na temelju ugovorne klauzule uvrštene u ugovore o izdavanju ( 47 ).

57.

Sud, koji je prethodno istaknuo složenost pitanja koja utječu na zaštitu države ( 48 ), iz toga je izveo da „[se ne može] zaključiti da glavni predmeti očito ne pripadaju u građanske ili trgovačke stvari u smislu Uredbe br. 1393/2007, tako da se ta uredba primjenjuje na te predmete” ( 49 ).

58.

Posljedično, s obzirom na to da je na sudu pred kojim je pokrenut postupak da provjeri svoju nadležnost, kao što je to Sud podsjetio ( 50 ), valjalo bi ponoviti analizu kvalifikacije spora usmjeravajući raspravu na elemente koje je istaknuo Sud u presudi Fahnenbrock i dr. kako bi se opravdala njegova suzdržanost o očitoj naravi izvršavanja javnih ovlasti.

59.

Najprije mi se čini prikladnim podsjetiti da se načini tumačenja prethodnih instrumenata kojima se uređuje nadležnost, koji su prihvaćeni sve dosad ( 51 ), primjenjuju na Uredbu br. 1215/2012 ( 52 ).

60.

Stoga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tumačenje autonomnog pojma „građanske i trgovačke stvari” dovodi do utvrđenja područja primjene instrumenata koji uređuju sudsku nadležnost „zbog elemenata koji obilježavaju pravne odnose između stranaka u sporu ili predmeta spora” ( 53 ). Stoga valja istražiti pravne odnose koji postoje među strankama u sporu i odrediti osnovu podignute tužbe i detaljna pravila u pogledu njezina podnošenja ( 54 ).

61.

U ovom slučaju, valja istražiti potječe li materijalni izvor tužbe radi naknade štete koju je podnio pojedinac protiv države izdavatelja obveznica iz akta izvršavanja javnih ovlasti ili, točnije, je li pravni odnos između Grčke Države i L. Kuhna, iz kojeg proizlaze uvjeti zajma, obilježen iskazom javnih ovlasti države dužnika jer odgovara izvršavanju ovlasti koje odstupaju od redovnih pravnih pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima ( 55 ).

62.

Prema mojem mišljenju, u tom i prethodnim predmetima o restrukturiranju grčkog duga, taj iskaz proizlazi iz naravi i načina izmjena ugovornog odnosa između Grčke Države i vlasnika vrijednosnih papira kao i iz konteksta u kojem su te izmjene nastale.

63.

Naime, opći pojmovi „izmjena” ili „zamjena” vrijednosnih papira koji se općenito koriste, uvelike ublažavaju stvarnu zamjenu vrijednosnih papira koja je provedena ( 56 ): prvobitni vrijednosni papiri su poništeni i zamijenjeni novim vrijednosnim papirima niže nominalne vrijednosti što je dovelo do gubitka glavnice od 53,5% ili čak više ako se uzme u obzir izmjena datuma dospijeća starih vrijednosnih papira ( 57 ), s obzirom na to da su neki od njih trebali dospjeti između 2023. i 2042. godine. Godišnje stope za kuponska plaćanja su izmijenjene. Naposljetku, na vrijednosne papire se više ne primjenjuje grčko, već englesko pravo ( 58 ).

64.

Zbog svoje značajne naravi, ta se zamjena vrijednosnih papira ne može izjednačiti s izmjenama koje se općenito smatraju rizikom svojstvenim za takvu vrstu ulaganja, u cijelosti pod kontrolom države članice zajmoprimca ( 59 ), koje može očekivati uobičajeno upućeni stjecatelj obveznica ( 60 ).

65.

Treba također naglasiti načine tih izmjena s obzirom na to da nisu bili predviđeni ni u uvjetima zajma ni prilikom izdavanja vrijednosnih papira u grčkom pravu koje ih uređuje. Grčki zakonodavac nametnuo ih je Zakonom 4050/2012 retroaktivnim uvođenjem KZD‑a.

66.

Zahvaljujući tim klauzulama, sporazum između države i imatelja obveznica kojim je kvalificiranom većinom odlučeno prihvaćanje ugovorne izmjene koje je predložila Grčka Država, omogućio je nametnuti ih manjini imatelja, uključujući i onima koji su ih željeli odbiti.

67.

Pribjegavanje tom mehanizmu ne može dovesti u pitanje trenutačnu i izravnu narav ( 61 ) izmjena uvjeta zajma manjini imatelja, tim više što se Zakonom 4050/2012 nastoji postići upravo taj rezultat kako bi se izbjegla nesposobnost Grčke da ispunjava svoje ugovorne obveze ( 62 ). Europski sud za ljudska prava je nadalje iz mehanizma KZD‑a zaključio da „načini prema kojima [je došlo] do razmjene jasno dokazuju nedobrovoljnu narav [sudjelovanja] [podnositeljâ zahtjeva] u postupku smanjivanja vrijednosti” ( 63 ).

68.

Kako bi se riješilo pitanje primjenjivosti Uredbe br. 1215/2012 kojim se bavim, argumentacija se više ne može, zahvaljujući KZD‑u, temeljiti na tome da sporazum imatelja ulazi u ugovorni okvir ( 64 ). Naime, on se ne može odvojiti od okolnosti u kojima je prihvaćeno retroaktivno uvrštavanje tih klauzula u uvjete zajma.

69.

Iako Zakon 4050/2012 provodi sporazum koji proizlazi iz pregovora između Helenske Republike i privatnih ulagača (PSI) čije se sudjelovanje smatra kao „da ima važnu ulogu u svođenju duga [Helenske Republike] na održivu razinu” ( 65 ), nije sporno da fizičke osobe koje čine manjinu imatelja obveznica Grčke Države i koje predstavljaju otprilike 1% cjelokupnog javnog duga Grčke nisu sudjelovale u tim pregovorima vođenim s institucionalnim ulagačima među kojima su banke i kreditne institucije ( 66 ).

70.

Osim toga, trebaju se uzeti u obzir i drugi aspekti iznimnog konteksta u kojem je donesen Zakon 4050/2012.

71.

Kao prvo, obvezujućim postupkom koji je nametnut tim zakonom, završena je potraga za „izvanrednim i jedinstvenim rješenjem” ( 67 ) situacije u Helenskoj Republici. Ono je neodvojivo povezano s monetarnom politikom Unije, s obzirom na to da nastoji osigurati zaštitu financijske organizacije države članice te, u širem smislu, očuvati stabilnost financijskog europodručja u cijelosti ( 68 ).

72.

Kao drugo, dotad neviđenim pribjegavanjem ( 69 ) retroaktivnom uvrštenju KZD‑a nastojao se spriječiti rizik od neuspješnog plana restrukturiranja duga ( 70 ) koji je među ostalim mogao proizaći iz nedostatka KZD‑a ( 71 ) u izdavanjima vrijednosnih papira koje je provela Helenska Republika na nacionalnom tržištu. S obzirom na to da je cilj bio osigurati sudjelovanje svih pojedinačnih vjerovnika, grčka tijela su iskoristila to što se na više od 90% duga iz obveznica primjenjuje grčko pravo kako bi ga izmijenila namećući te klauzule ( 72 ).

73.

Kao treće, takav postupak koji provodi država u svojstvu ugovorne stranke i zakonodavca je vremenski ograničen ( 73 ). Naime, s jedne strane, na nove vrijednosne papire nastale zamjenom primjenjuje se englesko pravo i ono predviđa KZD ( 74 ). S druge strane, nakon odluke ministara financija europodručja donesene u studenome 2010. i potvrđene zaključcima Europskog vijeća 24. i 25. ožujka 2011. ( 75 ) o obveznom korištenju mehanizma KZD‑a, primjenom članka 12. stavka 3. Ugovora o uspostavi Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) sklopljenog u Bruxellesu 2. veljače 2012. ( 76 ) KZD‑ovi su od 1. siječnja 2013. uključeni u sve vrijednosne papire s trajanjem duljim od godine dana koji se odnose na javne dugove država članica europodručja ( 77 ). Oni sada čine jedno od sredstava koja osiguravaju financijsku stabilnost europodručja i stoga doprinose cilju „osiguranja upravljanja krizom solventnosti državâ” ( 78 ) i uvjeravanja ulagača.

74.

Svi ti elementi ističu postizanje cilja od općeg interesa koji nije ograničen na Grčku već se odnosi na čitavo europodručje. Ne čini mi se da, u takvim uvjetima, priznanje da spor ne ulazi u strogo ugovorno područje ( 79 ) omogućava državama zajmoprimcima pribjegavanje zakonu kako bi „zaštitile” ( 80 ) ugovore o državnom dugu izmjenom uvjeta zajma, osobito retroaktivno.

75.

Iz toga zaključujem da se materijalni izvor glavnog postupka nalazi u aktu izvršavanja javnih ovlasti kojim je u iznimnim uvjetima i okolnostima retroaktivno nametnuta zamjena vrijednosnih papira i izmjena prvobitnih uvjeta zajma kako bi se izbjegla nesposobnost Grčke da ispunjava svoje ugovorne obveze te jamčila stabilnost europodručja.

76.

Posljedično, predlažem Sudu da na prethodna pitanja odgovori da tužba koju je fizička osoba stjecatelj obveznica koje je izdala država članica podnijela radi izvršenja prvobitnih uvjeta zajma ili naknade štete zbog njihova neizvršenja protiv te države članice, zbog zamjene tih obveznica obveznicama niže vrijednosti nametnutih toj fizičkoj osobi zakonom koji je u iznimnim okolnostima donio nacionalni zakonodavac, kojim je jednostrano i retroaktivno izmijenio uvjete primjenjive na obveznice tako da je u njih uključio KZD čime je omogućio da većina imatelja tih obveznica nametne takvu zamjenu manjini, nije obuhvaćena „građanskim i trgovačkim stvarima” u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012.

77.

Međutim, ako bi Sud smatrao da je predmetna tužba ograničena na „podvrgavanje sudskom nadzoru odnosa privatnog prava” ( 81 ) između stjecatelja državne obveznice i države koja je izvršila akt iure gestionis, tada bi valjalo utvrditi je li spor obuhvaćen „stvarima povezanim s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) te uredbe.

78.

Nakon postavljanja temelja za rasuđivanje i pojašnjenja zašto se ne može pozivati na presudu Kolassa, iznijet ću svoje mišljenje o kvalifikaciji glavnog postupka.

79.

Najprije podsjećam na osnove svih tumačenja pojma „stvari povezane s ugovorom”.

80.

Kao pri tumačenju članka 1. Uredbe br. 1215/2012 ( 82 ), valja se pozvati na tumačenje Suda koje se odnosi na članak 5. točku 1. Uredbe br. 44/2001 s obzirom na to da se ono također primjenjuje na članak 7. točku 1. podtočku (a) Uredbe br. 1215/2012 koja je zamjenjuje ( 83 ).

81.

Kao prvo, iz toga proizlazi da tumačenje tog članka 7. treba biti restriktivno, s obzirom na to da tužitelju nudi izbor nadležnosti te stoga mogućnost iznimke od načela nadležnosti suda države članice prema domicilu tuženika. Slijedom toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, posebna pravila o nadležnosti ne dopuštaju tumačenje koje ide izvan slučajeva izričito predviđenih navedenom uredbom ( 84 ).

82.

Kao drugo, važno je definirati rješenja dosljedna željenom općem cilju iz uvodne izjave 16. Uredbe br. 1215/2012. Radi se o olakšavanju pravilnog sudovanja kada „postoji uska poveznica između spora i suda koji u njemu odlučuje” ( 85 ). Sud mjesta u kojem ugovorna obveza na kojoj se tužba temelji treba biti izvršena obično je najprimjereniji za odlučivanje, među ostalim, zbog blizine spora i lakšeg izvođenja dokaza ( 86 ). Osiguranje brzog izvršenja odluke se također može uzeti u obzir ( 87 ).

83.

Kao treće, i dalje prema ustaljenoj sudskoj praksi koja se odnosi na autonomni pojam „stvari povezane s ugovorom” ( 88 ) i stoga na isključenje „upućivanja na nacionalno pravo jedne ili druge uključene države” ( 89 ), primjena posebnog pravila o nadležnosti u tim stvarima iz članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012 podrazumijeva utvrđenje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi, na kojoj se temelji tužiteljeva tužba, neovisno o tome je li sklopljen ugovor ( 90 ) ili se na ugovor primjenjuju obvezne odredbe ( 91 ).

84.

U tom pogledu, Sud je pojasnio da tužba za naknadu štete može biti obuhvaćena „stvarima povezanim s ugovorom”„ako se sporno ponašanje može smatrati povredom ugovornih obveza, kako ih je moguće utvrditi s obzirom na predmet ugovora” te da će „[takav] slučaj a priori biti onda kad je tumačenje ugovora koji obvezuje tuženika i tužitelja nužno za utvrđivanje dopuštenosti ili pak nedopuštenosti ponašanja koje tužitelj zamjera tuženiku” ( 92 ). Pojam „stvari povezane s deliktima” primjenjuje se samo kad tužba nije usko povezana s ugovorom ( 93 ).

85.

Što se tiče tužbe poput one u glavnom postupku, prema mišljenju Helenske Republike dostatno je prenijeti sudsku praksu iz presude Kolassa. Ne slažem se s tim mišljenjem zbog razloga koje ću izložiti.

86.

U toj presudi, koja se odnosi na stjecanje vrijednosnih papira na sekundarnom tržištu koje je uključivalo više posrednika, kao u okolnostima glavnog postupka, Sud je među ostalim presudio da članak 5. točku 1. podtočku (a) Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da se tužitelj koji je od treće osobe stekao obveznicu na donositelja a da izdavatelj te obveznice nije slobodnom voljom preuzeo neku obvezu prema tom tužitelju – što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti – ne može pozivati na nadležnost predviđenu tom odredbom u pogledu tužbe protiv tog izdavatelja na temelju uvjeta zajma, povrede obveze obavještavanja i provjere kao i po osnovi odgovornosti u vezi s prospektom ( 94 ).

87.

Sud je smatrao da iz sažetog prikaza činjenica suda koji je uputio zahtjev proizlazi da banka izdavateljica obveznice nije slobodnom voljom preuzela nikakvu obvezu prema tužitelju koji je stekao obveznicu na donositelja od treće osobe ( 95 ).

88.

Smatram da se glavni postupak razlikuje od situacije povodom koje je donesena ta presuda iz više razloga. Kao prvo, obveznice na koje se pozvao ulagač su predugovorne naravi. Istaknuo je odgovornost izdavatelja vrijednosnih papira koje je stekao na temelju prospekta kao i povrede drugih obveza obavještavanja kojima taj izdavatelj podliježe, kako bi dokazao da on ne bi izvršio to ulaganje da je bio bolje obaviješten.

89.

Kao drugo, izdavanje državnih obveznica, poput onih koje je opisao sud koji je uputio zahtjev, koje odgovara uobičajenom posredovanju u području duga države, podliježe bitno drugačijim uvjetima od certifikata u kakve je uložio H. Kolassa. Te sporne certifikate izdala je privatna banka u obliku obveznica na donositelja čija vrijednost ovisi o indeksu koji se oblikuje na temelju portfelja i čije je upravljanje povjereno jednom društvu ( 96 ).

90.

Kao treće, Sud je zaključio da tužitelj nije bio imatelj tih obveznica ( 97 ), nakon što je utvrdio da ih je banka s kojom je tužitelj bio u izravnom odnosu naručila i stekla od svojeg društva majke, pri čemu su ta društva provodila naloge u svoje ime, te da je banka posrednica te obveznice čuvala kao imovinu za pokriće u vlastito ime, a za račun tužitelja ( 98 ).

91.

To nije slučaj u glavnom postupku. Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, tužitelj je vlasnik vrijednosnih papira koje je stekao u svoje ime od depozitarne banke koja je postupala u svojstvu povjerenika.

92.

Posljedično, postavlja se pitanje posebne kvalifikacije tih veza. S obzirom na izbor autonomne naravi pojma „stvari povezane s ugovorom” ( 99 ), na Sudu je da se izjasni o tom pitanju.

93.

U području izdavanja državnih obveznica, pitanje kvalifikacije je novo i složeno zbog svojeg dvostrukog predmeta, odnosno posebne prirode državne obveznice te prijenosa prava ili ustupa potraživanja povezanog s njom.

94.

Valja također uzeti u obzir da „[p]rava nad vrijednosnim papirima se sada većinom drže, prenose ili daju u zalog unosom na računu vrijednosnih papira” ( 100 ).

95.

Iako razni autori tvrde da ne postoji ugovorna veza između izdavatelja i ulagača na sekundarnom tržištu, drugi smatraju da se taj pristup može relativizirati ( 101 ). Kao i potonji, smatram da iako se u tom području može priznati da više ne postoji izravna ugovorna veza bez vrijednosnog papira koji su potpisali izdavatelj i imatelj ( 102 ), „ne može se postaviti općim pravilom da pravni odnosi između izdavatelja financijskog vrijednosnog papira i ulagača koji je stekao te instrumente (makar na sekundarnom tržištu) nemaju ugovornu narav. Takvo pitanje treba analizirati samo od slučaja do slučaja, ovisno o točnoj naravi financijskih instrumenata, dokumenata koji ih uređuju te prava i obveza koji iz njih proizlaze za izdavatelja i ulagače” ( 103 ).

96.

Čini mi se da bi se poticaj za nastavak tim putem trebao razabrati iz točke 41. presude Kolassa, koja ne isključuje da bi spor mogao biti obuhvaćen stvarima povezanim s ugovorom.

97.

Stoga, uvjeti pod kojima je država ponudila upis obveznica, poput onih koje je opisao sud koji je uputio zahtjev, ne mogu se prema mojem mišljenju smatrati „nizom ugovora”, u smislu sudske prakse Suda ( 104 ).

98.

Naime, kao što to proizlazi iz sadržaja spisa, osobito iz subscription agreementa (ugovor o upisu), Grčka Država sklopila je ugovore s managerima ili sudionicima sustava primarnog tržišta koji, u svojstvu prvih imatelja vrijednosnih papira, mogu unovčiti te papire na sekundarnom tržištu. Drugim riječima, oni se mogu smatrati distributerima za ulagače na sekundarnom tržištu na kojem su provedene transakcije koje se odnose na te obveznice.

99.

Grčka Država je, kao i svaka država izdavatelj vrijednosnih papira, također razvila dokument (offering circular ili prospekt o izdavanju) koji preuzima glavne uvjete zajma i u pravnom smislu predstavlja ugovor sklopljen sa svojim vjerovnicima ( 105 ). Stoga, u takvom pravnom odnosu, država se obvezala platiti kupone i otplatiti zajam po dospijeću prema svim imateljima vrijednosnih papira, doduše ne izravno, već putem posrednika koji su stekli vrijednosne papire za njihov račun. U takvom odnosu se također može smatrati da „prijenos vrijednosnog papira na donositelja provodi ustup prava iz tog vrijednosnog papira: budući da upisnik ima obvezu ab initio prema svakom imatelju vrijednosnog papira, imatelj ima samostalno pravo u odnosu na izdavatelja” ( 106 ). Analiza provedena u točki 91. presude od 7. listopada 2015., Accorinti i dr./BCE ( 107 ) sukladna je tomu. U njoj je pojašnjeno da „su, na temelju primjenjivog privatnog prava, […] središnje banke kupnjom državnih dužničkih instrumenata, kao i privatni ulagači, stekle položaj vjerovnika države koja je izdavatelj vrijednosnica i dužnik” ( 108 ).

100.

Dva dodatna argumenta mogu se izvesti iz intervencije države zakonodavca radi izmjene uvjeta zajma države ugovorne stranke. S jedne strane, predmetni zakon je nastojao proizvesti izravni i trenutačni učinak na vrijednosne papire privatnih institucionalnih ulagača ili fizičkih osoba, neovisno o posredovanju financijskih institucija.

101.

S druge strane, ta zakonodavna inicijativa otkriva da je država u potpunosti poznavala opseg svojih obveza u svojstvu države ugovorne stranke ( 109 ) prema vlasnicima vrijednosnih papira ( 110 ), s obzirom na to da im je izmijenila sadržaj prije nastupanja nesposobnosti za izvršavanje obveza te, stoga, suočavanja s očekivanim zahtjevima vjerovnika za povrat duga koji bi joj bili izravno upućeni.

102.

Zaključujem iz svih elemenata da pojam „stvari povezane s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012 obuhvaća tužbu stjecatelja obveznica izdanih u državi članici protiv te države radi ostvarivanja prava koja proizlaze iz tih vrijednosnih papira, osobito nakon što je ona jednostrano i retroaktivno izmijenila uvjete zajma.

103.

Posljedično, valja pojasniti elemente odgovora koji se mogu dati sudu koji je uputio zahtjev radi određivanja mjesta izvršenja te konkretne obveze.

104.

Radi se o određivanju, u situaciji poput one u glavnom postupku, je li „mjesto izvršenja konkretne obveze” u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012 ono koje proizlazi iz uvjeta zajma koji se odnose na konkretne obveznice ili je to mjesto promjenjivo ovisno o ustupima potraživanja povezanim s tim obveznicama, ili se pak može raditi o mjestu u kojem se vjerovniku isplaćuju kamate.

105.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi ( 111 ), ako stranke nisu odredile mjesto izvršenja sporne obveze, ono će se odrediti u skladu s pravilima o sukobu zakona suda pred kojim je pokrenut postupak.

106.

Kako sam prethodno opisao, izdavanje obveznica na koje se primjenjuje grčko pravo uređeno je odredbama offering circulara (prospekt o izdavanju). U tom dokumentu, Grčka središnja banka je u skladu s člankom 8. stavkom 6. Zakona 2198/1994 koji se primjenjuje na državne dugove određena kao „paying agent”, grčko pravo je odabrano kao mjerodavno pravo, a „bond holders” su „relevant participants of the Bank of Greece Book entry system”. Iz toga zaključujem da je mjesto izvršenja konkretne obveze, ono isplate kupona i povrata glavnice, u Grčkoj, u skladu s tim Zakonom 2198/1994. Provedba zamjene vrijednosnih papira uređenih grčkim pravom koja proizlazi iz Zakona 4050/2012, također dokazuje da se radi o mjestu donošenja odluka o načinima ulaganja i njihovu izvršenju.

107.

U tim uvjetima te s obzirom na moju analizu o kvalifikaciji prijenosa vrijednosnog papira na donositelja u dijelu u kojem provodi ustup prava iz vrijednosnog papira, odnosno ustup potraživanja, smatram da raniji ustupi nisu takve naravi da mijenjaju određenje mjesta izvršenja u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012 ( 112 ).

108.

To je tumačenje u skladu sa zahtjevom predvidivosti i pravne sigurnosti koji proizlazi iz uvodne izjave 15. Uredbe br. 1215/2012 ( 113 ), budući da dovodi do odstupanja od mogućnosti da tuženik bude tužen pred sudom države članice koji nije mogao razumno predvidjeti, ako bi njegovo određivanje trebalo ovisiti o mjestu depozita vrijednosnog papira, te doprinosi pravilnom sudovanju iz uvodne izjave 16. te uredbe.

109.

Ti se ciljevi više ne bi mogli postići ako bi se mjesto izvršenja trebalo odrediti ovisno o mjestu isplate kamata koje se duguju imatelju državne obveznice ( 114 ).

110.

Posljedično, predlažem Sudu da odluči da članak 7. točku 1. podtočku (a) Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se mjesto izvršenja državne obveznice određuje prema uvjetima zajma prilikom izdavanja tog vrijednosnog papira, neovisno o njegovim naknadnim ustupima ili stvarnom izvršenju uvjeta zajma koji se odnose na isplatu kamata ili povrat glavnice na drugom mjestu.

111.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način:

Kao prvo:

Podredno, ako bi Sud presudio da je spor obuhvaćen „građanskim i trgovačkim stvarima” u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012: