1.

Svojim zahtjevom za prethodnu odluku, Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud, Njemačka) pita Sud o tumačenju članaka 56. i 57. UEZ‑a (koji su postali članak 63. odnosno članak 64. UFEU‑a) kako bi u biti saznao dovodi li njemački sustav primjenjiv na „udjele u inozemnim društvima posrednicima” ( 2 ) do ograničenja slobodnog kretanja kapitala prema trećim zemljama, koje se, ako nije obuhvaćeno klauzulom „standstill”, koja je predviđena člankom 57. stavkom 1. UEZ‑a, može opravdati važnim razlozima u općem interesu, osobito suzbijanjem potpuno umjetnih konstrukcija.

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između društva uređenog njemačkim pravom, X, i Finanzamt Stuttgart‑Körperschaften (Porezna uprava u Stuttgartu – Služba za pravne osobe, Njemačka) u pogledu uključivanja prihoda koje je tijekom 2005. i 2006. ostvario Y, društvo uređeno švicarskim pravom u 30-postotnom vlasništvu društva X, u poreznu osnovicu potonjeg društva, u skladu s odredbama Gesetz über die Besteuerung bei Auslandsbeziehungen (Aussensteuergesetz) (Porezni zakon o odnosima s inozemstvom) od 8. rujna 1972. ( 3 ), u verziji iz Missbrauchsbekämpfungs- und Steuerbereinigungsgesetz (Zakon o poreznom usklađivanju i suzbijanju utaje) od 21. prosinca 1993. ( 4 ) i iz Gesetz zur Fortentwicklung des Unternehmenssteuerrechts (Zakon o razvoju oporezivanja poduzetnika) od 20. prosinca 2001. ( 5 ) (u daljnjem tekstu: UntStFG iz 2001.) (u daljnjem tekstu: AStG).

3.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su, na temelju članka 7. stavaka 6. i 6.a, kao i iz članka 8. AStG‑a, prihodi inozemnog društva, u čijem kapitalu porezni obveznik koji ima boravište u Njemačkoj drži udio od najmanje 1 %, oporezivi u odnosu na tog poreznog obveznika ako je riječ o „međuprihodima koji imaju narav kapitalnih ulaganja”, odnosno ako u inozemstvu podliježu oporezivanju dobiti po stopi manjoj od 25 % i ako ne proizlaze iz takozvanih „aktivnih” gospodarskih djelatnosti.

4.

U glavnom predmetu, nesporno je da njemačka porezna uprava društvo Y kvalificirala kao inozemno društvo posrednika za „međuprihode koji imaju narav kapitalnih ulaganja”, u smislu članka 7. stavaka 6. i 6.a AStG‑a. Naime, za predmetna porezna razdoblja njemačka porezna uprava smatrala je da se na temelju potraživanja koja je steklo društvo Y, od njemačkog društva i djelomično zahvaljujući zajmu koje je odobrilo društvo X, ostvaruje pravo na sudjelovanje u sportskim rezultatima poslovanja četiriju njemačkih sportskih klubova, osobito u pogledu dobiti koju su ti klubovi ostvarili od medijskih prava. Prihode koje je ostvario Y stoga je trebalo kvalificirati kao međuprihode koji imaju narav kapitalnih ulaganja i uključiti u poreznu osnovicu društva X za oba porezna razdoblja koja su sporna u glavnom predmetu.

5.

Budući da je neuspješno osporavao odluke njemačke porezne uprave, X je predmet uputio Bundesfinanzhofu (Savezni financijski sud).

6.

Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud) ističe da se pravila za uključivanje srednjih prihoda koji imaju značaj kapitalnih ulaganja u poreznu osnovicu dioničara, koji u Njemačkoj podliježe neograničenoj poreznoj obvezi, koja su predviđena u članku 7. stavcima 6. i 6.a AStG‑a, odnose isključivo na udjele u inozemnim društvima. U tom pogledu, smatra da bi predmetno njemačko zakonodavstvo, u načelu, moglo predstavljati zabranjeno ograničenje slobodnog kretanja kapitala, u smislu članka 56. stavka 1. UEZ‑a.

7.

Međutim, Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud) pita je li to nacionalno zakonodavstvo dopušteno pravom Unije, s obzirom na klauzulu „standstill”, predviđenu člankom 57. stavkom 1. UEZ‑a, u skladu s kojim odredbe članka 56. UEZ‑a ne dovode u pitanje primjenu onih ograničenja prema trećim zemljama koja prema nacionalnom pravu postoje na dan 31. prosinca 1993. godine, usvojenih u odnosu na kretanje kapitala u treće zemlje ili iz njih, koje obuhvaća, osobito, izravna ulaganja. Nacionalni sud podsjetio je na sudsku praksu Suda prema kojoj je, u načelu, na njemu da utvrdi, u tom pogledu, sadržaj zakonodavstva koje je „postojalo” na dan 31. prosinca 1993. te smatra da Sud treba pojasniti predmetno njemačko zakonodavstvo, osobito s dva aspekta.

8.

Kao prvo, u skladu s objašnjenjima koje je iznio Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud), pravila za uključivanje „međuprihoda koji imaju narav kapitalnih ulaganja” u poreznu osnovicu dioničara, koji u Njemačkoj podliježe neograničenoj poreznoj obvezi, koja su bila na snazi na dan 31. prosinca 1993., izmijenjena su putem Gesetz zur Senkung der Steuersätze und zur Reform der Unternehmensbesteuerung (Steuersenkungsgesetz) (Zakon o smanjenju poreza i reformi oporezivanja poduzetnika) od 23. listopada 2000. (u daljnjem tekstu: StSenkG iz 2000.) ( 6 ). Taj sud utvrđuje da, iako je točno da je StSenkG iz 2000. u temelju preinačio navedena pravila primjenjiva na dan 31. prosinca 1993., izmjene koje su tim zakonodavstvom trebale biti unesene u AStG ipak su stavljene izvan snage UntStFG‑om iz 2001., čak prije nego što ih se po prvi put moglo primijeniti na takve prihode u konkretnom slučaju.

9.

U tom pogledu, Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud) smatra da postoje neizvjesnosti u pogledu pitanja može li, na temelju članka 57. stavka 1. UEZ‑a, jamstvo održavanja ograničenja slobodnog kretanja kapitala koje je postojalo na dan 31. prosinca 1993. prestati vrijediti samo zbog formalnog normativnog učinka propisa kojim se uvodi izmjena ili treba li i izmjenu stvarno provesti u praksi.

10.

Kao drugo, UntStFG iz 2001. ponovno je u pogledu pravila za uključivanje međuprihoda koji imaju narav kapitalnih ulaganja u poreznu osnovicu dioničara, koji u Njemačkoj podliježe neograničenoj poreznoj obvezi, utvrdio pravne posljedice koje su postojale na dan 31. prosinca 1993., izuzevši jedan element. UntStFG iz 2001. među ostalim je najmanji postotak udjela u inozemnom društvu posredniku potreban za takvo uključivanje smanjio s 10 % na 1 %. Osim toga, u određenim je uvjetima to uključivanje trebalo provesti i za udjele manje od 1 %. Međutim, iako to proširenje područja primjene navedenih pravila na portfeljne udjele manje od 10 %, prema mišljenju Bundesfinanzhofa (Savezni financijski sud), predstavlja znatnu izmjenu kojom se ograničenje na prekogranična kretanja kapitala značajno proširuje, ta se izmjena ne odnosi na izravna ulaganja, u smislu članka 57. stavka 1. UEZ‑a, nego samo na portfeljne udjele. Prema tome, Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud) smatra da bi klauzula „standstill” mogla biti primjenjiva u ovom slučaju jer na pravila primjenjiva na specifičnu situaciju društva X, čiji 30-postotni udio u društvu Y predstavlja izravno ulaganje, nije utjecala izmjena uvedena UntStFG‑om iz 2001. u pogledu portfeljnih udjela.

11.

U slučaju da predmetno nacionalno zakonodavstvo nije obuhvaćeno klauzulom „standstill” zbog jednog od tih dvaju aspekata, Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud) pita ne bi li takvo zakonodavstvo predstavljalo zabranjeno ograničenje slobodnog kretanja kapitala, koje se, ovisno o slučaju, može opravdati važnim razlozima u općem interesu. Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud) podsjeća u tom pogledu da je Sud analizirao pitanje o oporezivanju prihoda društava posrednika u predmetu u kojem je donesena presuda od 12. rujna 2006., Cadbury Schweppes i Cadbury Schweppes Overseas (C‑196/04, EU:C:2006:544). Međutim, napominje da je taj predmet obuhvaćen kontekstom slobode poslovnog nastana koja se primjenjuje na odnose među državama članicama, a ne kontekstom slobodnog kretanja kapitala, koji se također primjenjuje na odnose između država članica i trećih zemalja. Kada bi se ta sudska praksa trebala proširiti na situaciju kao što je ona u glavnom predmetu, Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud) sumnja u opravdanost nacionalnog zakonodavstva.

12.

U tim je okolnostima Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

13.

U pogledu tih pitanja pisana očitovanja podnijeli su tužitelj u glavnom postupku, njemačka, francuska i švedska vlada, te Europska komisija. Izlaganja tih zainteresiranih stranaka saslušana su na raspravi održanoj 5. ožujka 2018., osim francuske i švedske vlade koje nisu bile zastupljene.

14.

Dok se prva dva pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev odnose na tumačenje klauzule „standstill” koja je predviđena člankom 57. stavkom 1. UEZ‑a, čija primjenom pretpostavlja da je zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku kvalificirano kao ograničenje slobodnog kretanja kapitala koje je suprotno članku 56. stavku 1. UEZ‑a, treće se pitanje upravo odnosi na tu kvalifikaciju i opravdanost takvog ograničenja.

15.

Prema tome, analizom u nastavku neće se poštovati redoslijed pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev. Ispitat ću, kao prvo, predstavlja li njemački sustav primjenjiv na „udjele u inozemnim društvima posrednicima”, o kojima je riječ u glavnom predmetu, ograničenje u smislu članka 56. stavka 1. UEZ‑a, što, prema mojem mišljenju, nije upitno (glava A). Kao drugo, utvrdit ću može li se to ograničenje ipak održati jer je obuhvaćeno klauzulom „standstill” koja je predviđena člankom 57. stavkom 1. UEZ‑a (glava B). U tom pogledu, već sada navodim da su zakonodavstvom o kojem je riječ u glavnom predmetu, prema mojem mišljenju, ispunjeni vremenski i materijalni kriteriji predviđeni tim člankom. Stoga ću tek podredno, u slučaju da Sud ne prihvati moju analizu u pogledu primjenjivosti klauzule „standstill”, ispitati, kao treće, može li se ograničenje slobodnog kretanja kapitala sadržano u zakonodavstvu o kojem je riječ u glavnom predmetu opravdati važnim razlogom u općem interesu (glava C).

16.

Uvodno, važno je podsjetiti da se AStG primjenjuje na sve porezne obveznike koji imaju boravište u Njemačkoj i koji drže udio u društvu iz treće zemlje koja, u skladu s AStG‑om, primjenjuje „manju” poreznu stopu na dobit tog društva, a da se takvim udjelom njemačkog poreznog obveznika nužno ne omogućuje izvršavanje određenog utjecaja na odluke predmetnog društva i određivanje njegovih djelatnosti. Naime, tijekom poreznih razdoblja o kojima je riječ u glavnom predmetu, na temelju članka 7. AStG‑a, uključivanje prihoda koje je ostvarilo društvo iz treće zemlje u poreznu osnovicu dioničara tog društva, koji u Njemačkoj podliježe neograničenoj poreznoj obvezi, neovisno o bilo kakvoj raspodjeli dobiti, automatski se primjenjivalo na sve udjele od najmanje 1 % u predmetnom društvu te treće zemlje.

17.

Valja istaknuti da primjenjivost slobodnog kretanja kapitala, koje je predviđeno u članku 56. stavku 1. UEZ‑a, u glavnom predmetu nije osporavala nijedna zainteresirana stranka, pri čemu je sam sud koji je uputio zahtjev pravilno isključio primjenjivost slobode poslovnog nastana na porezno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku.

18.

Naime, po analogiji sa sudskom praksom koja proizlazi iz presude od 13. studenoga 2012., Test Claimants in the FII Group Litigation (C‑35/11, EU:C:2012:707, t. 98. do 100. i 104.), takvo zakonodavstvo koje se, s jedne strane, ne primjenjuje isključivo na udjele društva države članice kojima se omogućuje izvršavanje određenog utjecaja na predmetno društvo iz treće zemlje i, s druge strane, koje se odnosi samo na porezni tretman prihoda društva iz države članice koji proizlaze iz ulaganja koje je provelo društvo sa sjedištem u trećoj zemlji, treba nedvojbeno ocijeniti s obzirom na članak 56. stavak 1. UEZ‑a ( 7 ).

19.

U takvom kontekstu, samo je ispitivanje predmeta nacionalnog zakonodavstva dovoljno kako bi se ocijenilo je li predmetni porezni tretman obuhvaćen slobodnim kretanjem kapitala ( 8 ). Stoga, u svakom slučaju, ne treba uzeti u obzir konkretne okolnosti glavnog predmeta, odnosno, u ovom slučaju, 30-postotni udio u društvu Y u Švicarskoj. Naime, neovisno o pitanju bi li takav udio društvu X mogao dati odlučujući utjecaj na odluke društva Y, što samo po sebi nije očito s obzirom na to da je temeljni kapital potonjeg društva raspodijeljen samo jednom drugom dioničaru, učinak tih okolnosti ne može biti da se, u odnosima s trećim zemljama i s obzirom na cilj predmetnih odredbi AStG‑a, isključi primjenjivost slobodnog kretanja kapitala u korist slobode poslovnog nastana, za koju je poznato da se ne odnosi na odnose s trećim zemljama ( 9 ).

20.

Ako bi, s obzirom na te jedine okolnosti, slobodi poslovnog nastana trebalo dati prednost u odnosu na primjenjivost slobodnog kretanja kapitala, to bi dovelo, kao što sam već objasnio u svojem mišljenju u predmetu Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company (C‑190/12, EU:C:2013:710, t. 20.), do oduzimanja korisnog učinka zabrani predviđenoj člankom 56. stavkom 1. UEZ‑a u situacijama u kojima ipak ne postoji nikakav rizik od zaobilaženja slobode poslovnog nastana.

21.

Ne čini mi se dvojbenim odgovor na pitanje predstavlja li odredba poreznog zakonodavstva, kao što je odredba članka 7. AStG‑a, ograničenje slobodnog kretanja između država članica i trećih zemalja.

22.

U tom pogledu valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, mjere zabranjene člankom 56. stavkom 1. UEZ‑a, kao ograničenja kretanja kapitala, uključuju one koje su takve prirode da odvraćaju rezidente jedne države članice od ulaganja u drugim državama ( 10 ).

23.

U ovom slučaju, iz objašnjenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da je cilj pravila za uključenje spriječiti ili neutralizirati prijenos (pasivnog) prihoda osoba koje u Njemačkoj u potpunosti podliježu oporezivanju u države u kojima se, prema njemačkom pravu, na dobit primjenjuje manja porezna stopa. Cilj pravila za uključivanje stoga je pripisati njemačkom dioničaru, koji drži udio od najmanje 1 % u društvu iz treće zemlje, takozvane „pasivne” prihode koje je ostvarilo to društvo, neovisno o bilo kakvoj raspodjeli dobiti. Takva se pravila, po definiciji, mogu primijeniti samo u prekograničnim situacijama.

24.

Naime, kao što su, među ostalima, istaknuli sud koji je uputio zahtjev, švedska vlada i Komisija, njemački dioničar, koji u Njemačkoj podliježe neograničenoj poreznoj obvezi, koji drži jednak udio u društvu sa sjedištem u Njemačkoj nikad ne bi morao uključiti prihode tog društva u svoju oporezivu dobit. Uostalom, sama je njemačka vlada u svojim pisanim očitovanjima priznala da se takvim pravilima za uključivanje nepovoljnije tretiraju udjeli u inozemnim društvima u odnosu na udjele u društvima sa sjedištem u Njemačkoj jer se u potonjem slučaju prihodi tog potonjeg društva nikad ne pripisuju njegovim dioničarima prije bilo kakve raspodjele.

25.

Takvom se razlikom u tretmanu stoga nedvojbeno njemačkog poreznog obveznika odvraća od ulaganja u trećim zemljama.

26.

Prema tome, smatram da odredba, kao što je članak 7. AStG‑a, predstavlja ograničenje kretanja kapitala između država članica i trećih zemalja, koje je načelno zabranjeno u skladu s člankom 56. UEZ‑a.

27.

Kao što sam prethodno naveo, svojim prvim dvama pitanjima sud koji je uputio zahtjev želi znati bi li se ograničenje kretanja kapitala između država članica i trećih zemalja, koje je upravo utvrđeno, ipak moglo neutralizirati primjenom klauzule „standstill” koja je predviđena člankom 57. stavkom 1. UEZ‑a.

28.

Podsjećam da, u skladu s tim člankom, „[o]dredbe članka 56. [UEZ‑a] ne dovode u pitanje primjenu onih ograničenja prema trećim zemljama koja prema nacionalnom pravu ili pravu [Unije] postoje na dan 31. prosinca 1993. godine, usvojenih u odnosu na kretanje kapitala u treće zemlje ili iz njih, koje obuhvaća izravna ulaganja […]” ( 11 ).

29.

Ograničenja predviđena zakonodavstvom države članice stoga su obuhvaćena područjem primjene članka 57. stavka 1. UEZ‑a ako, osim što se primjenjuju na treću zemlju, što uopće nije dvojbeno što se tiče, kao u glavnom predmetu, Švicarske Konfederacije, ispunjavaju vremenski i materijalni kriterij koji su utvrđeni tim člankom ( 12 ).

30.

Što se tiče vremenskog područja primjene članka 57. stavka 1. UEZ‑a, važno je istaknuti da je verzija AStG -a o kojoj je riječ u ovom predmetu nastala nakon 31. prosinca 1993.

31.

Međutim, Sud je već presudio da svaka nacionalna mjera donesena nakon tog datuma nije, samom tom činjenicom, automatski isključena iz sustava iznimki uspostavljenog pravom Unije. Takvim sustavom pokrivena je odredba koja je u suštini istovjetna ranijem zakonodavstvu ili koja se ograničava na smanjivanje ili uklanjanje prepreke za ostvarivanje prava i sloboda Unije koje se nalaze u ranijem zakonodavstvu ( 13 ).

32.

U tom slučaju, iz sudske prakse proizlazi da mogućnost države članice da se poziva na iznimku predviđenu člankom 57. stavkom 1. UEZ‑a pretpostavlja, s jedne strane, da je ograničenje kretanja kapitala neprekidno bilo dio pravnog poretka te države članice od 31. prosinca 1993. ( 14 ) i, s druge strane, da to ograničenje nije obuhvaćeno zakonodavstvom koje se temelji na logici drukčijoj od one prethodnog prava koje je bilo na snazi na dan 31. prosinca 1993. i koje uspostavlja nove postupke ( 15 ).

33.

U ovom predmetu, za razliku od drugih zainteresiranih stranaka, tužitelj u glavnom postupku u biti tvrdi da je verzija AStG‑a, koja prethodi 31. prosincu 1993., stavljena izvan snage StSenkG‑om iz 2000., što podrazumijeva da se na sporne odredbe AStG‑a o kojima je riječ u glavnom postupku, koje su uslijedile nakon 31. prosinca 1993., ne može primijeniti klauzula „standstill” predviđena člankom 57. stavkom 1. UEZ‑a jer nisu neprekidno postojale u njemačkom pravnom poretku.

34.

Taj mi se argument ne čini uvjerljivim.

35.

Točno je, kao što napominje sud koji je uputio zahtjev, da je njemački zakonodavac, donošenjem StSenkG‑a iz 2000. odlučio temeljito izmijeniti pravila za uključivanje predviđena AStG‑om koji je bio na snazi na dan 31. prosinca 1993. Međutim, kao što to također proizlazi iz objašnjenja suda koji je uputio zahtjev, iako je StSenkG iz 2000. stupio na snagu, njemački je zakonodavac jednako tako odlučio odgoditi njegovu primjenu do poreznog razdoblja koje je započelo 1. siječnja 2002. Također je nesporno da i prije nego što se StSenkG iz 2000. počeo primjenjivati na porezno razdoblje koje je započelo 1. siječnja 2002., i sam je stavljen izvan snage UntStFG‑om iz 2001., koji se primjenjivao od 1. siječnja 2002., kao i na porezna razdoblja o kojima je riječ u glavnom predmetu, i koji je, u biti preuzeo ista pravila za uključivanje iz AStG‑a koja su se na dan 31. prosinca 1993. primjenjivala na izravna ulaganja.

36.

Iz toga proizlazi da su se, u pogledu poreznih razdoblja od 31. prosinca 2001., na njemačke porezne obveznike u situaciji sličnoj onoj društva X i dalje primjenjivala pravila za uključivanje iz AStG‑a, u verziji koja proizlazi iz Zakona o poreznom usklađivanju i suzbijanju utaje od 21. prosinca 1993., i da su od poreznog razdoblja koje je započelo 1. siječnja 2002. morali poštovati u biti ista pravila za uključivanje predviđena UntStFG‑om iz 2001., kako je tim zakonom izmijenjen AStG.

37.

Iz toga slijedi da se ograničenje koje je postojalo na dan 31. prosinca 1993., i za koje prigovara tužitelj u glavnom postupku, od tog datuma nije prestalo primjenjivati u odnosima s trećim zemljama te je otada još uvijek dio pravnog poretka predmetne države članice. Naime, njemački porezni obveznici, koji su od jednakog izravnog ulaganja u Švicarskoj ostvarili prihode slične onima tužitelja u glavnom postupku, koji su se odnosili na porezno razdoblje koje je završilo 31. prosinca 1993., kao i na porezna razdoblja nakon tog datuma, neprekidno su podlijegali istim pravilima za uključivanje tih prihoda u osnovicu poreza koji su u Njemačkoj dugovali za navedena porezna razdoblja.

38.

Međutim, u skladu s člankom 57. stavkom 1. UEZ‑a kojim se, ponavljam, određuje da „[o]dredbe članka 56. [UEZ‑a] ne dovode u pitanje primjenu onih ograničenja […] koja […] postoje na dan 31. prosinca 1993.” ( 16 ), nije važno da je zakonodavstvo formalno stavljeno izvan snage ili temeljito izmijenjeno, nego da ograničenje koje predviđa, koje je postojalo na dan 31. prosinca 1993, i dalje proizvodi učinke te se stoga neprekidno primjenjuje nakon tog datuma u odnosima s trećim zemljama. Upravo je takav slučaj u ovom predmetu jer su se, kao što sam prethodno istaknuo, na njemačke porezne obveznike u situaciji sličnoj situaciji tužitelja u glavnom postupku i dalje, prije i nakon 31. prosinca 1993., primjenjivala pravila za uključivanje prihoda od izravnih ulaganja u društva trećih zemalja, koja su predviđena člankom 7. AStG‑a, neovisno o tome je li riječ o verziji tog akta prije ili nakon 31. prosinca 1993.

39.

To tumačenje članka 57. stavka 1. UEZ‑a, koje se temelji na „primjeni” ograničenja koja su postojala na dan 31. prosinca 1993. i „učinka” nacionalnog zakonodavstva, potkrijepljeno je presudom od 15. veljače 2017., X (C‑317/15, EU:C:2017:119, t. 21.), prema kojoj „primjenjivost članka 64. stavka 1. UFEU‑a [bivši članak 57. stavak 1. UEZ‑a] ne ovisi o predmetu nacionalnog propisa koji sadrži takva ograničenja nego o njegovu učinku”.

40.

Pristup koji upravo zagovaram nije protivan potrebi uskog tumačenja iznimke predviđene u članku 57. stavku 1. UEZ‑a ( 17 ) jer se taj pristup temelji na samom tekstu navedenog članka, kao što se uostalom navodi i u presudi od 15. veljače 2017., X (C‑317/15, EU:C:2017:119, t. 21.).

41.

Nije protivan ni presudama od 18. prosinca 2007., (C‑101/05, EU:C:2007:804, t. 49.) i od 24. studenoga 2016., SECIL (C‑464/14, EU:C:2016:896, t. 87.), u kojima je Sud tvrdio da se „članak 64. stavak 1. UFEU‑a [bivši članak 57. stavak 1. UEZ‑a] ne odnosi […] na odredbe koje su, iako u biti istovjetne zakonodavstvu koje je postojalo na dan 31. prosinca 1993., ponovno uvele prepreku slobodnom kretanju kapitala koja više nije postojala stavljanjem izvan snage ranijeg zakonodavstva” ( 18 ).

42.

Naime, u točkama 49. i 87. tih presuda, Sud je sasvim uvjerljivo predvidio situacije koje se mogu kvalificirati kao „klasične”, u kojima stavljanje izvan snage nacionalnog zakonodavstva odmah dovodi do nestajanja ograničenja slobodnog kretanja kapitala, a da se, prema tome, učinci navedenog zakonodavstva ne nastavljaju nakon njegova formalnog stavljanja izvan nage.

43.

Uostalom, smatram da se presudom od 18. prosinca 2007., (C‑101/05, EU:C:2007:804), prije potvrđuje tumačenje koje proizlazi iz teksta članka 57. stavka 1. UEZ‑a i koje predlažem da se primijeni.

44.

Naime, važno je istaknuti da su u tom predmetu odredbe švedskog poreznog zakonodavstva, kojima je porezna pogodnost dodijeljena samo društvima sa sjedištem u Švedskoj, stavljene izvan snage nakon 31. prosinca 1993. te su ponovno uvedene 1995. Međutim, suprotno analizi nezavisnog odvjetnika ( 19 ), Sud je smatrao da je, unatoč formalnom i privremenom ukidanju navedenih odredbi, Kraljevina Švedska bila ovlaštena pozvati se na iznimku predviđenu u članku 57. stavku 1. UEZ‑a jer je „pravo” na tu pogodnost (izuzeće dividendi isplaćenih društvima sa sjedištem u Švedskoj) neprekidno bilo isključeno, barem od 1992., za društva sa sjedištima u trećoj zemlji koja nije potpisnica Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru i koja nije sklopila ugovor o razmjeni podataka s Kraljevinom Švedskom ( 20 ).

45.

Sud je stoga, u svrhu primjene članka 57. stavka 1. UEZ‑a, prednost dao učinku ograničenja slobodnog kretanja kapitala, odnosno neprekidnom održavanju isključenosti izuzeća u pogledu društava iz predmetnih trećih zemalja, u odnosu na formalno i privremeno ukidanje nacionalnih odredbi kojima se dodjeljuje takvo izuzeće u korist švedskih društava.

46.

Usto, u glavnom predmetu, kao što sam već utvrdio, prepreka slobodnom kretanju kapitala prema trećim zemljama, s obzirom na to da nikako nije bila ukinuta, i dalje se primjenjivala nakon 31. prosinca 1993. zbog održavanja učinaka AStG‑a do stupanja na snagu UntStFG‑a iz 2001. ( 21 ), kojim su od tog datuma preuzeta u biti ista pravila za uključivanje koja su se na dan 31. prosinca 1993. primjenjivala na izravna ulaganja.

47.

Stoga smatram da je vremenski kriterij iz članka 57. stavka 1. UEZ‑a ispunjen u glavnom predmetu.

48.

Zatim je važno ispitati prigovore tužitelja u glavnom postupku u pogledu ispunjenosti materijalnog kriterija iz te odredbe, s obzirom na to da druge zainteresirane stranke smatraju da je taj kriterij ispunjen u glavnom predmetu.

49.

Prema mišljenju tužitelja u glavnom postupku, UntStFG‑om iz 2001. znatno je izmijenjen AStG, u verziji prije 31. prosinca 1993., tako da se više nije primjenjivao isključivo na izravna ulaganja, nego i na takozvana „portfeljna” ulaganja u trećim zemljama, pri čemu taj akt, u verziji nakon 31. prosinca 1993., više nije obuhvaćen iznimkom predviđenom u članku 57. stavku 1. UEZ‑a.

50.

S tim se stajalištem ne slažem iz sljedećih razloga.

51.

Kao što sam već naveo u točki 32. ovog mišljenja, prema sudskoj praksi, nacionalno zakonodavstvo koje je uslijedilo nakon 31. prosinca 1993., kojim se mijenja logika na kojoj se temeljilo zakonodavstvo koje je prethodilo tom datumu i kojim se uspostavljaju novi postupci, ne može biti obuhvaćeno klauzulom „standstill” iz članka 57. stavka 1. UEZ‑a

52.

Prema mojem mišljenju, to nije slučaj s izmjenom koja je UntStFG‑om iz 2001. unesena u AStG, nakon 31. prosinca 1993., kojim je, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, njemački zakonodavac samo smanjio prag primjenjivosti pravila za uključivanje prihoda predviđenih AStG‑om, koja su otada obuhvaćala udjele manje od 10 % temeljnog kapitala društva iz predmetne treće zemlje, pri čemu je sve drugo ostalo isto.

53.

Točno je da nije sporno da se, u verziji koja prethodi 31. prosincu 1993., relevantnim odredbama AStG‑a njemačkim poreznim obveznicima nalagalo uključivanje prihoda od udjela u društvima iz trećih zemalja od najmanje 10 % temeljnog kapitala navedenih društava.

54.

Kao što je sud koji je uputio zahtjev istaknuo i kao što također priznaje tužitelj u glavnom postupku, AStG, u verziji koja prethodi 31. prosincu 1993., primjenjivao se isključivo na izravna ulaganja, u smislu članaka 56. i 57. UEZ‑a.

55.

Iz te sudske prakse proizlazi da se pojam „izravna ulaganja” odnosi na ulaganja svih vrsta koja poduzimaju fizičke ili pravne osobe koja služe za uspostavljanje ili održavanje trajnih i izravnih veza između osoba koje osiguravaju kapital i društva kojem se kapital stavlja na raspolaganje s ciljem obavljanja gospodarske aktivnosti. Kad je riječ o udjelima u novim ili postojećim poduzećima koja su osnovana u obliku dioničkih društava, cilj uspostavljanja ili održavanja trajnih gospodarskih veza pretpostavlja da na temelju odredaba nacionalnog zakonodavstva o dioničkim društvima ili na neki drugi način dioničaru njegove dionice daju mogućnost stvarnog sudjelovanja u upravljanju tim društvom ili nadzoru nad njim ( 22 ). Taj pojam obuhvaća i prihode koji proizlaze iz takvih izravnih ulaganja ( 23 ).

56.

Najmanji udio od 10 % u temeljnom kapitalu društva, kako je predviđen u AStG‑u, u verziji primjenjivoj prije 31. prosinca 1993., stoga načelno obuhvaća izravno ulaganje jer taj postotak udjela, iako ne omogućuje kontrolu nad tim društvom, svakako omogućuje stvarno sudjelovanje u njegovu upravljanju ( 24 ).

57.

Također je točno da, suprotno članku 56. UEZ‑a, materijalno područje primjene članka 57. UEZ‑a ne obuhvaća takozvana „portfeljna” ulaganja te se stroga ne može upotrijebiti da bi se održala primjena ograničenja kretanja kapitala koja obuhvaćaju takva ulaganja u treće zemlje ili iz njih. U tom pogledu podsjećam da, prema sudskoj praksi, pojam „portfeljna ulaganja” označava nabavu vrijednosnih papira na tržištu kapitala s isključivim ciljem provedbe financijskog ulaganja, bez ikakve namjere da se utječe na upravljanje poduzećem i njegov nadzor ( 25 ).

58.

Smanjenje praga udjela s 10 % na 1 % izmjenom koja je u AStG unesena UntStFG‑om iz 2001. nesumnjivo je dovelo do uključivanja portfeljnih ulaganja u područje primjene tog zakona ( 26 ).

59.

Međutim, kao što rasuđuje sud koji je uputio zahtjev, takva posljedica, koja utječe na kategoriju ulaganja koja, u svakom slučaju, nije obuhvaćena područjem primjene članka 57. stavka 1. UEZ‑a, prema mojem mišljenju, nema učinak na primjenjivost tog članka u situacijama u kojima je riječ samo o izravnim ulaganjima.

60.

Naime, propis države članice kojim se bez razlike ograničavaju portfeljna i izravna ulaganja u treće zemlje ili iz njih ( 27 ) može biti obuhvaćen područjem primjene članka 57. stavka 1. UEZ‑a ako se taj propis primjenjuje na potonja ulaganja.

61.

To je Sud implicitno potvrdio u presudi od 18. prosinca 2007., A (C‑101/05, EU:C:2007:804, t. 52.), time što je smatrao da je isključenje prava na izuzeće od poreza na dividende o kojem je riječ u tom predmetu moglo biti, s obzirom na predmetne okolnosti, obuhvaćeno člankom 57. stavkom 1. UEZ‑a, „barem kada se te dividende odnose na izravna ulaganja u društvo koje isplaćuje dividende”, pri čemu je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li takav slučaj.

62.

Ta je smjernica izričito potvrđena u presudi od 15. veljače 2017., X (C‑317/15, EU:C:2017:119, t. 21., 24. i 25.). Naime, Sud je u toj presudi pojasnio da nacionalni propis kojim se ograničava slobodno kretanje kapitala koji se može primijeniti i na kategorije kretanja kapitala koje nisu taksativno nabrojane u članku 64. stavku 1. UFEU‑a (bivši članak 57. stavak 1. UEZ‑a) nije po naravi takav da bi stvarao prepreku primjenjivosti te odredbe na okolnosti koje taj članak obuhvaća.

63.

Prema tome, država članica čijim se nacionalnim zakonodavstvom određuje ograničenje prema trećim zemljama bez razlike, s jedne strane, u odnosu na izravna ulaganja, koja su obuhvaćena područjem primjene članka 57. stavka 1. UEZ‑a i, s druge strane, u odnosu na portfeljna ulaganja, koja nisu obuhvaćena područjem primjene te odredbe, ovlaštena je pozvati se na klauzulu „standstill” navedenog članka ako se to nacionalno zakonodavstvo primjenjuje na izravna ulaganja ( 28 ).

64.

U glavnom predmetu i u skladu sa sudskom praksom koja je upravo navedena, ako je riječ o izravnim ulaganjima, s obzirom na to da UntStFG‑om iz 2001. nije izmijenjena logika AStG‑a, u verziji primjenjivoj na dan 31. prosinca 1993., niti su uvedeni novi postupci, ne vidim zašto Savezna Republika Njemačka ne bi bila ovlaštena pozvati se na primjenu članka 57. stavka 1. UEZ‑a. Drugim riječima, to ovlaštenje vrijedi ako, s obzirom na predmetne okolnosti, na temelju udjela u društvu iz predmetne treće zemlje njemački dioničar, koji u Njemačkoj podliježe neograničenoj poreznoj obvezi, može stvarno sudjelovati u upravljanju navedenim društvom ili njegovu nadzoru, odnosno ako odgovaraju izravnom ulaganju, u smislu navedenog članka.

65.

Općenito, na nacionalnom je sudu da u svakom pojedinom slučaju provjeri, u svrhu primjene klauzule „standstill” iz članka 57. stavka 1. UEZ‑a odnosi li se predmetno ograničenje kretanja kapitala prema trećim zemljama na kategorije navedene u tom članku, osobito na izravna ulaganja.

66.

U glavnom predmetu, iako sud koji je uputio zahtjev nije izričito kvalificirao 30-postotni udjel društva X u temeljnom kapitalu švicarskog društva Y kao izravno ulaganje, takva je pretpostavka na temelju koje je postavljeno prvo prethodno pitanje, bez koje to pitanje ne bi imalo nikakvog smisla. U svakom slučaju, takva razina udjela svojem imatelju omogućuje, ako ne zajednički nadzor nad predmetnim društvom, barem stvarno sudjelovanje u njegovu upravljanju ( 29 ). Nadalje, kao što je Komisija tvrdila u svojim pisanim očitovanjima, očito je da izmjena koja je UntStFG‑om iz 2001. uvedena u pogledu praga primjenjivosti pravila za uključivanje prihoda koja su predviđena AStG‑om nema nikakva utjecaja na situaciju društva X, s obzirom na razinu njegova udjela u temeljnom kapitalu društva Y. Naime, prije i poslije 31. prosinca 1993. njemačko društvo u situaciji koja je jednaka onoj društva X trebalo bi u osnovicu poreza koji je trebalo platiti u Njemačkoj uključiti prihode koji proizlaze iz takvog udjela ( 30 ).

67.

U tim okolnostima, smatram da je Savezna Republika Njemačka ovlaštena pozvati se na članak 57. stavak 1. UEZ‑a ako se situacija u glavnom predmetu odnosi na ograničenje kretanja kapitala, koje je postojalo na dan 31. prosinca 1993., u pogledu izravnih ulaganja, a da izmjenama unesenima u zakonodavstvo kojim se predviđa to graničenje nakon tog datuma nije izmijenjena logika na kojoj se temeljilo zakonodavstvo koje je prethodilo 31. prosincu 1993. i da navedenim izmjenama nisu uvedeni novi postupci.

68.

Ako se Sud složi s tom analizom, odgovor na treće pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, koje se odnosi na opravdanost ograničenja slobodnog kretanja kapitala, postat će bespredmetan. Stoga ću tek podredno ispitati to pitanje.

69.

U skladu s člankom 58. stavkom 1. UEZ‑a, kako bi se nacionalno zakonodavstvo, koje nije obuhvaćeno člankom 57. stavkom 1. UEZ‑a, moglo smatrati usklađenim s odredbama UEZ‑a koje se odnose na slobodno kretanje kapitala, razlika u tretmanu koju predviđa mora se odnositi na situacije koje nisu objektivno usporedive ili mora biti opravdana važnim razlogom u općem interesu ( 31 ).

70.

Njemačka vlada tvrdi da se razlika u tretmanu koja je utvrđena u točki 24. ovog mišljenja odnosila na situacije koje nisu objektivno usporedive. Naime, prema mišljenju te vlade, pravila za uključivanje prihoda inozemnog društva posrednika, koja su predviđena AStG‑om, u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku, odnose se samo na društva sa sjedištem u trećoj zemlji na koja se primjenjuje manja porezna stopa. Nepostojanje porezne nadležnosti Savezne Republike Njemačke u pogledu prihoda od ulaganja u inozemno društvo znatno se razlikuje u odnosu na situaciju nadležnosti u pogledu prihoda od istovjetnih ulaganja u temeljni kapital njemačkog društva. Njemačka vlada dodaje da je Sud u presudi od 17. prosinca 2015., Timac Agro Deutschland (C‑388/14, EU:C:2015:829, t. 65.), već potvrdio da situacija poreznog obveznika sa stalnom poslovnom jedinicom u Njemačkoj nije usporediva sa situacijom poreznog obveznika s poslovnom jedinicom u inozemstvu.

71.

Uopće se ne slažem s argumentacijom njemačke vlade. Naime, sam cilj članka 7. AStG‑a, neovisno o verziji na kojoj se temelji analiza, upravo je osigurati da Savezna Republika Njemačka izvrši svoju poreznu nadležnost nad prihodima koje je ostvarilo rezidentno društvo koje je uložilo kapital u društvo iz treće zemlje koja primjenjuje poreznu stopu koja se, u njemačkom poreznom pravu, kvalificira kao „manja”. Stoga se tom odredbom nastoji što je više moguće izjednačiti situacija takvih društava s onom rezidentnih društava koja su svoj kapital uložila u drugo društvo koje je rezidentno u Njemačkoj kako bi se što više neutralizirale porezne pogodnosti koje prvonavedena društva mogu ostvariti od ulaganja u inozemstvo.

72.

Cilj članka 7. AStG‑a i situacija u koju se tom odredbom stavlja rezidentno društvo koje je ulagalo u društvo iz treće zemlje koja primjenjuje „manju” poreznu stopu podsjećaju na okolnosti u kojima je donesena presuda od 12. rujna 2006., Cadbury Schweppes i Cadbury Schweppes Overseas (C‑196/04, EU:C:2006:544), u pogledu zakonodavstva Ujedinjene Kraljevine o CFC‑u. Naime, tim se zakonodavstvom rezidentnom društvu majki pripisala dobit koju ostvaruje CFC kada se na to društvo primjenjuje „manja” porezna stopa, u smislu navedenog zakonodavstva, u državi u kojoj CFC ima sjedište.

73.

Međutim, u pogledu usporedivosti takve i unutarnje situacije, Sud je zaključio da postoji „razlika u tretmanu” kojom se stvara „porezna nepogodnost” za rezidentno društvo na koje se primjenjuje zakonodavstvo o CFC‑u jer se, za razliku od rezidentnog društva koje ima društvo kćer koje se oporezuje u Ujedinjenoj Kraljevini, to rezidentno društvo oporezuje po dobiti druge pravne osobe ( 32 ).

74.

Takva je i situacija njemačkog društva, na koje se primjenjuje članak 7. AStG‑a, kao što je društvo X, koje je uložilo u kapital društva sa sjedištem u Švicarskoj, kao što je društvo Y.

75.

Ta razmatranja, prema mojem mišljenju, nisu dovedena u pitanje presudom od 17. prosinca 2015., Timac Agro Deutschland (C‑388/14, EU:C:2015:829, t. 65.), na koju se poziva njemačka vlada. Naime, iako je točno da je Sud u toj točki navedene presude pojasnio da „situacija stalne poslovne jedinice smještene u Austriji nije u pogledu mjera koje Savezna Republika Njemačka propisuje radi izbjegavanja ili ublažavanja dvostrukog oporezivanja dobiti rezidentnog društva usporediva s onom stalne poslovne jedinice smještene u Njemačkoj”, to je zbog okolnosti da je, tijekom poreznog razdoblja o kojem je riječ u tom dijelu presude, Savezna Republika Njemačka prestala izvršavati svoju „nadležnost nad prihodima takve stalne poslovne jedinice i da odbijanje tih gubitaka više nije dopušteno u Njemačkoj”. ( 33 )

76.

Međutim, kao što sam upravo istaknuo, u ovom je predmetu člankom 7. AStG‑a upravo Saveznoj Republici Njemačkoj dodijeljena porezna nadležnost nad prihodima od inozemnog društva posrednika sa sjedištem u trećoj zemlji, u ovom slučaju društvo Y, tako da su uključeni u poreznu osnovicu druge pravne osobe, koja je rezidentna u Njemačkoj, odnosno, u glavnom predmetu, društvo X. Usto, iz izloženih činjenica u glavnom postupku jasno proizlazi da se takva porezna nadležnost izvršava, u odnosu na društvo koje je rezidentno u Njemačkoj, nad ostvarenom dobiti, kao i nad gubicima koje je ostvarilo društvo posrednik, od kojih se prvi uključuju, a drugi uzimaju u obzir u poreznoj osnovici prvog društva.

77.

Iako je točno da se porezni sustav društva koje je rezidentno u Njemačkoj i koje drži udjele u društvu sa sjedištem u trećoj zemlji koja primjenjuje „manju” poreznu stopu razlikuje od onog koji se primjenjuje na rezidentno društvo koje je uložilo u kapital drugog društva koje je rezidentno u Njemačkoj, Sud je već presudio, kao što ističe sud koji je uputio zahtjev, da sama činjenica da se različiti sustavi primjenjuju na rezidentna društva ovisno o tome drže li udjele u rezidentnim ili nerezidentnim društvima ne može biti valjani kriterij za ocjenjivanje objektivne usporedivosti situacija i, prema tome, utvrđivanje objektivne razlike između njih ( 34 ). Naime, primjena različitih poreznih sustava uzrok je razlike u tretmanu, čak i ako predmetna država članica, u oba slučaja, izvršava svoju poreznu nadležnost nad prihodima navedenih rezidentnih društava.

78.

Prema mojem mišljenju, iz toga slijedi da se opravdanje ograničenja slobodnog kretanja kapitala može održati, ako je odobreno u skladu s člankom 57. stavkom 1. UEZ‑a, samo na temelju važnog razloga u općem interesu.

79.

Dok je sud koji je uputio zahtjev u obrazloženju svojeg zahtjeva za prethodnu odluku odbacio ideju da se ograničenje slobodnog kretanja kapitala prema trećim zemljama, koje proizlazi iz članka 7. AStG‑a, može opravdati potrebom da se zajamče porezni prihodi, pita je li moguće opravdanje koje se temelji na cilju sprječavanja potpuno umjetnih konstrukcija čiji je cilj izbjegavanje primjene zakonodavstva predmetne države članice, kao što je taj razlog za opravdanje načelno prihvaćen u presudi od 12. rujna 2006., Cadbury Schweppes i Cadbury Schweppes Overseas (C‑196/04, EU:C:2006:544). Ipak, sud koji je uputio zahtjev sumnja, s jedne strane, u primjenjivost takve sudske prakse, koja je obuhvaćena kontekstom slobode poslovnog nastana i, s druge strane, pod uvjetom da je ta sudska praksa posve primjenjiva u situaciji kao što je ona u glavnom predmetu, na proporcionalnost pravila za uključivanje koja su predviđena AStG‑om. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ističe da se ta pravila ne primjenjuju samo u slučaju potpuno umjetnih konstrukcija, nego neovisno o gospodarskoj funkciji društva posrednika sa sjedištem u predmetnoj trećoj zemlji, a da porezni obveznik koji je rezident u Njemačkoj ne može dokazati da se njegovo ulaganje temelji na gospodarskim razlozima.

80.

Njemačka vlada pak tvrdi da su pravila za uključivanje predviđena odredbama AStG‑a opravdana važnim razlozima u općem interesu koji obuhvaćaju uravnoteženu raspodjelu ovlasti oporezivanja ( 35 ) i sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza ( 36 ), na temelju koje upućuje na potrebu suzbijanja potpuno umjetnih konstrukcija. U svojim pisanim očitovanjima francuska vlada dodaje da se pravila za uključivanje mogu opravdati i ciljem osiguravanja učinkovitosti poreznog nadzora ( 37 ).

81.

Prema mojem mišljenju, kao prvo, u potpunosti se slažem s analizom suda koji je uputio zahtjev na temelju koje država članica ne može ograničenje slobodnog kretanja kapitala u treće zemlje opravdati očuvanjem ubiranja poreznih prihoda. Naime, taj je razlog, koji je isključivo gospodarske naravi, Sud već odbio u situacijama koje su se odnosile na kretanje kapitala prema trećim zemljama ( 38 ). Ništa iz ovog predmeta ne opravdava odstupanje od takvog rješenja. Uostalom, njemačka se vlada pred Sudom nije ni pokušala pozvati na takav razlog.

82.

Kao drugo, što se tiče cilja koji se odnosi na potrebu sprječavanja potpuno umjetnih konstrukcija, ističem da je Sud potvrdio da se takvim ciljem može opravdati ograničenje temeljne slobode kretanja među državama članicama u okviru njegova izjednačavanja s drugim važnim razlozima u općem interesu, kao što je suzbijanje zlouporabnih praksi ( 39 ), sprječavanje utaje ili izbjegavanja plaćanja poreza ( 40 ), kao i, zajedno s jednim od navedenih razloga, uravnotežena raspodjela ovlasti oporezivanja među državama članicama ( 41 ) te, čini se, kao cilj u autonomnom općem interesu ( 42 ).

83.

Suprotno navodima suda koji je uputio zahtjev, legitimnost takvog razloga nije priznata samo u kontekstu primjene slobode poslovnog nastana, nego i u pogledu ograničenja slobodnog kretanja kapitala među državama članicama ( 43 ), kao i između potonjih država i trećih zemalja ( 44 ).

84.

U tom potonjem pogledu, napominjem da je Sud u presudi od 24. studenoga 2016., SECIL (C‑464/14, EU:C:2016:896, t. 59. do 62.), ispitao može li se razlika u poreznom tretmanu rezidentnih društava u Portugalu, ovisno o tome primaju li dividende koje isplaćuju društva rezidentna u toj državi članici ili sa sjedištem u trećim zemljama (Tunis i Libanon), razlika koja se kvalificira kao ograničenje slobodnog kretanja kapitala, ipak opravdati potrebom sprječavanja utaje i izbjegavanja plaćanja poreza. Po završetku tog ispitivanja, Sud je zaključio da porezno zakonodavstvo o kojem je riječ u tom predmetu „općenito isključuje mogućnost izbjegavanja ili ublažavanja dvostrukog gospodarskog oporezivanja dividendi ako ih isplaćuju društva s poslovnim nastanom u trećim državama, a pritom se ne nastoje posebno spriječiti postupanja kojima se stvaraju potpuno umjetne konstrukcije koje su gospodarski nerealne u cilju izbjegavanja poreza koji se uobičajeno mora platiti ili ostvarivanja porezne olakšice” ( 45 ). Prema tome, iz toga je zaključio da se ograničenje slobodnog kretanja kapitala ne može opravdati razlozima koji se odnose na nužnost sprečavanja utaje i izbjegavanja plaćanja poreza.

85.

Iz te se presude mogu izvesti dva zaključka. S jedne strane, tom je presudom dokazano da je država članica ovlaštena pozvati se na cilj suzbijanja potpuno umjetnih konstrukcija u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza koji se uobičajeno mora platiti kako bi opravdalo ograničenje slobodnog kretanja kapitala iz trećih zemalja ili u njih. Uostalom, ne vidim koja bi bila logika da se državi članici uskrati mogućnost pozivanja na takav razlog za opravdanje isključivo u kontekstu njezinih odnosa s trećim zemljama. S druge strane, tom se presudom potvrđuje da je doseg takvog cilja isti kada se na njega poziva u odnosima među državama članicama. Konkretno, predmetno porezno zakonodavstvo mora posebno imati za cilj sprječavanje postupanja kojima se stvaraju potpuno umjetne konstrukcije.

86.

Međutim, upravo s tog stajališta smatram da, neovisno o tome treba li ispitati suzbijanje potpuno umjetnih konstrukcija jedino u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza koji se uobičajeno mora platiti, kao što predlaže sud koji je uputio zahtjev, kao važan razlog u autonomnom općem interesu ili, kao što tvrdi njemačka vlada, u kontekstu sprječavanja izbjegavanja plaćanja poreza, pravila za uključivanje predviđena AStG‑om prekoračuju ono što je nužno za ostvarivanje tog cilja.

87.

Naime, ta se pravila ne odnose posebno na potpuno umjetne konstrukcije, nego se općenito primjenjuju, na temelju neoborive pretpostavke izbjegavanja plaćanja poreza ( 46 ), na sve porezne obveznike koji u Njemačkoj podliježu neograničenoj poreznoj obvezi i koji drže udio od najmanje 1 % u društvu sa sjedištem u trećoj zemlji čija se porezna stopa u skladu s njemačkim poreznim propisom jednostrano kvalificira kao „manja”.

88.

S obzirom na njihov opći doseg, pravila za uključivanje iz AStG‑a stoga nemaju poseban cilj sprječavanja postupanja kojima se stvaraju potpuno umjetne konstrukcije koje su gospodarski nerealne u isključivom cilju izbjegavanja poreza koji se uobičajeno mora platiti ( 47 ).

89.

Prema tome, smatram da se pravila za uključivanje predviđena AStG‑om ne mogu opravdati razlozima sprječavanja izbjegavanja plaćanja poreza i suzbijanja potpuno umjetnih konstrukcija.

90.

Iz toga slijedi da nije potrebno odlučiti o pozivu koji je francuska vlada iznijela u svojim pisanim očitovanjima, u skladu s kojim je Sud trebao priznati da je državama članicama dopušteno da prema trećim zemljama zadrže svoje nacionalne propise kojima se nastoje spriječiti potpuno umjetne konstrukcije čiji je ključni cilj, ali ne i isključivi, izbjeći plaćanje poreza koji se uobičajeno mora platiti ( 48 ). U svakom slučaju, iz presuda od 10. veljače 2011., Haribo Lakritzen Hans Riegel i Österreichische Salinen (C‑436/08 i C‑437/08, EU:C:2011:61, t. 165.) i od 24. studenoga 2016., SECIL (C‑464/14, EU:C:2016:896, t. 59.) jasno proizlazi da i u odnosima s trećim zemljama određena transakcija čini potpuno umjetnu konstrukciju kada je njezin jedini cilj izbjegavanje poreza koji se uobičajeno mora platiti ili ostvarivanje porezne olakšice.

91.

Kao treće, prema mojem je mišljenju teže odgovoriti na pitanje mogu li se pravila za uključivanje predviđena AStG‑om opravdati potrebom očuvanja raspodjele ovlasti oporezivanja među državama članicama i zaštitom učinkovitosti poreznog nadzora, razmatranima zajedno.

92.

U pogledu načelâ, ističem da je Sud već zajedno ispitao ta dva važna razloga u općem interesu ( 49 ) te je već potvrdio da se države članice mogu pozvati na te razloge kako bi opravdale ograničenja slobodnog kretanja kapitala u treće zemlje ili iz njih ( 50 ).

93.

Što se tiče potrebe očuvanja ovlasti oporezivanja među državama članicama, taj se razlog može dopustiti ako predmetni sustav ima za cilj spriječiti ponašanje koje bi ugrozilo pravo države članice na izvršavanje porezne ovlasti s obzirom na djelatnost ostvarenu na njezinu državnom području ( 51 ).

94.

Prema mojem mišljenju, uopće nije dvojbeno da se pravilima za uključivanje koja su predviđena AStG‑om može ostvariti cilj sprječavanja takvih ponašanja jer se njima u glavnom predmetu nastoji spriječiti izuzimanje djelatnosti njemačkih sportskih klubova iz porezne nadležnosti Savezne Republike Njemačke na način da se upravljanje sudjelovanjem u dobiti tih klubova dodjeljuje društvu sa sjedištem u trećoj zemlji. Tako se prihodi koje ostvari to društvo u okviru djelatnosti upravljanja sudjelovanjem u dobiti njemačkih sportskih klubova uključuju u poreznu osnovicu njemačkog dioničara, društva X, kako bi se izbjeglo smanjenje porezne osnovice tog društva u Njemačkoj.

95.

Čini mi se da su određeni aspekti te nacionalne mjere također primjereni. Najprije, pravila za uključivanje predviđena AStG‑om primjenjuju se samo na takozvane „pasivne” djelatnosti društava posrednika sa sjedištima u trećim zemljama koje na dobit primjenjuju poreznu stopu manju od 25 %. Zatim, iako je točno da se pravila za uključivanje primjenjuju neovisno o bilo kakvoj raspodjeli dobiti, kao što je napomenuo sud koji je uputio zahtjev, stvarne raspodjele koje provede društvo posrednik u korist svojih njemačkih dioničara izuzimaju se od poreza u Saveznoj Republici Njemačkoj. Naposljetku, porez po odbitku naplaćen u predmetnoj trećoj zemlji na iznos raspodjele može se uračunati u porez na iznos koji treba uključiti u poreznu osnovicu njemačkog dioničara ili odbiti od tog poreza, u skladu s odredbama AStG‑a.

96.

Međutim, na temelju AStG‑a, njemački dioničar društva posrednika sa sjedištem u trećoj zemlji ne može izbjeći da se na njega primijene pravila za uključivanje predočavanjem dokaza da se, unatoč „pasivnoj” naravi djelatnosti koju obavlja navedeno društvo posrednik, ta djelatnost temelji na stvarnim poslovnim ili gospodarskim razlozima, tako da se prihodi društva posrednika ne pripisuju navedenom dioničaru.

97.

Točno je da, dok se u odnosima među državama članicama Unije ne može a priori isključiti mogućnost poreznog obveznika da podnese relevantne dokaze koji omogućuju poreznim tijelima države članice oporezivanja da provjere da ispunjava uvjete na temelju kojih ostvaruje pravo na poreznu pogodnost, Sud je više puta presudio da se ta sudska praksa ne može u potpunosti prenijeti na kretanja kapitala između država članica i trećih država koja pripadaju drukčijem pravnom kontekstu ( 52 ).

98.

Naime, u odnosima s trećim zemljama, prenošenje sudske prakse koja je primjenjiva među državama članicama Unije zahtijeva da se uspostavi obveza uzajamne pomoći između nadležnih tijela predmetne države članice i onih predmetne treće zemlje koja odgovara okviru suradnje koja je u Uniji utvrđena Direktivom Vijeća 77/799/EEZ od 19. prosinca 1977. o uzajamnoj pomoći nadležnih tijela država članica u području izravnog oporezivanja ( 53 ).

99.

U kontekstu kao što je onaj u ovom predmetu, takav okvir suradnje i uzajamne pomoći u području poreza može tijelima predmetne države članice osigurati mogućnost da provjere, među ostalim, izvršava li društvo sa sjedištem u predmetnoj trećoj zemlji, unatoč „pasivnoj” naravi njegove djelatnosti, autentičnu ili stvarnu gospodarsku djelatnost sa zaposlenicima, opremom, imovinom ili prostorom te da, konkretno, nije samo fiktivno društvo.

100.

Međutim, općenito, budući da se pravilima za uključivanje predviđenima AStG‑om ne utvrđuje razlika između trećih zemalja koje sa Saveznom Republikom Njemačkom imaju i onih koje nemaju okvir suradnje i razmjene podataka koji odgovara Direktivi 77/799, prema mojem mišljenju, njima se prekoračuje ono što je nužno za ostvarivanje ciljeva očuvanja ovlasti oporezivanja predmetne države članice i učinkovitosti poreznog nadzora. Primjena pravila za uključivanje predviđenih AStG‑om u slučaju njemačkog poreznog obveznika koji drži udio u društvu sa sjedištem u trećoj zemlji za koje se utvrdi, na temelju, osobito, ugovornog okvira uzajamne razmjene podataka u području poreza između te zemlje i Savezne Republike Njemačke, da zapravo izvršava autentičnu gospodarsku djelatnost, zadire u ovlast oporezivanja države u kojoj se nalazi sjedište društva i podrazumijeva, prema mojem mišljenju, da je cilj pravila za uključivanje iz AStG‑a, konačno, stvoriti prihode njemačkom poreznom tijelu ( 54 ).

101.

S obzirom na navedeno, ne dovodeći u pitanje opširnije provjere suda koji je uputio zahtjev, takvo utvrđenje moglo bi biti lišeno praktičnog učinka u glavnom predmetu.

102.

U tom pogledu, iako sud koji je uputio zahtjev nije uopće obavijestio Sud o postojanju okvira suradnje i uzajamne pomoći u području poreza između Savezne Republike Njemačke i Švicarske Konfederacije, ne može se uopće izostaviti činjenica da je takav okvir suradnje uspostavljen između tih dviju država otkad je 1. siječnja 2017. na državnom području Švicarske Konfederacije stupila na snagu Konvencija Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) i Vijeća Europe, potpisana u Strasbourgu 25. siječnja 1988., o uzajamnoj administrativnoj pomoći u poreznim stvarima ( 55 ). Člankom 4. te konvencije određuje se da ugovorne strane razmjenjuju podatke koji su vjerojatno relevantni za administraciju ili primjenu njihovih unutarnjih zakonodavstava o porezima na koje se odnosi navedena konvencija, uključujući, u skladu s njezinim člankom 2., poreze na dohodak i dobit.

103.

Međutim, u skladu s člankom 30. Konvencije, naslovljenim „Zadrške”, Švicarska Konfederacija pojasnila je tijekom polaganja svoje isprave o ratifikaciji da „ne dodjeljuje nikakvu administrativnu pomoć u pogledu poreznih potraživanja koja već postoje na dan stupanja na snagu Konvencije” za tu ugovornu stranu, odnosno 1. siječnja 2017.

104.

Iz toga proizlazi, što se tiče poreznih razdoblja o kojima je riječ u glavnom predmetu koja, podsjećam, obuhvaćaju 2005. i 2006., da će sud koji je uputio zahtjev vjerojatno utvrditi da se Konvencijom o uzajamnoj administrativnoj pomoći u poreznim stvarima njemačkim poreznim tijelima ne dopušta da kod švicarskih poreznih tijela provjere autentičnost djelatnosti društva posrednika Y sa sjedištem u Švicarskoj.

105.

Prema tome, s obzirom na okolnosti u glavnom predmetu i osim ako između Savezne Republike Njemačke i Švicarske konfederacije postoji bilateralni okvir razmjene podataka u području poreza koji bi bio primjenjiv na činjenice u glavnom postupku, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, smatram da se primjena pravila za uključivanje predviđenih AStG‑om može opravdati ciljem očuvanja ovlasti oporezivanja i učinkovitosti poreznog nadzora predmetne države članice.

106.

S obzirom na razmatranja koja su ponajprije iznesena u ovom mišljenju, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud, Njemačka) odgovori sljedeće:

Članak 57. stavak 1. UEZ‑a treba tumačiti na način da je njegovim područjem primjene obuhvaćen nacionalni propis kojim se na dan 31. prosinca 1993. predviđalo, u odnosu na poreznog obveznika iz države članice, oporezivanje izravnih ulaganja u inozemno društvo sa sjedištem u trećoj zemlji počevši od praga udjela od 10 %, čiji su se učinci nastavili nakon 31. prosinca 1993. prije nego što je zamijenjen drugim nacionalnim propisom, koji je, što se tiče izravnih ulaganja, u biti jednak propisu koji je postojao na dan 31. prosinca 1993.