1.

Vijeće Europske unije, koje podupire Europska komisija, u ovom predmetu traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 9. lipnja 2016., Growth Energy i Renewable Fuels Association/Vijeće (T‑276/13, EU:T:2016:340) kojom je taj sud poništio Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 157/2013 od 18. veljače 2013. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz bioetanola podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država ( 2 ) u dijelu u kojem se odnosi na četiri proizvođača bioetanola koje su zastupala udruženja Growth Energy i Renewable Fuels Association.

2.

Udruženja Growth Energy (u daljnjem tekstu: GE) i Renewable Fuels Association (u daljnjem tekstu: RFA) podnijela su pak protužalbu protiv ocjena Općeg suda kojima je utvrđena djelomična nedopuštenost njihove tužbe.

3.

Kao što ću navesti u analizi prvog dijela prvog žalbenog razloga, smatram da je Opći sud pogrešno utvrdio da je tužba u prvom stupnju koju su podnijela udruženja GE i RFA dopuštena u dijelu u kojem je podnesena u ime četiriju uzorkovanih američkih proizvođača bioetanola. Pobijanu presudu stoga treba, prema mojem mišljenju, ukinuti i tužbu u prvom stupnju u tom dijelu odbaciti.

4.

Međutim, Sud na temelju tog rješenja nije oslobođen od ispitivanja protužalbe. U tom pogledu, kao što ću dokazati, smatram da je Opći sud pogrešno utvrdio da udruženja GE i RFA nemaju aktivnu procesnu legitimaciju za postupanje u ime dvaju američkih trgovaca/proizvođača mješavina bioetanola, odnosno u ime društava Murex i CHS. Pobijanu presudu treba poništiti i u tom pogledu.

5.

Naposljetku, moram pojasniti da će, ako se Sud ne slaže s mojom analizom i stoga smatra da je tužba u prvom stupnju u potpunosti i u cijelosti dopuštena, biti potrebno odlučiti o razlozima koje je Vijeće istaknulo u prilog žalbi, a koji se temelje na pogrešnom tumačenju i pogrešnoj primjeni članka 9. stavka 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Osnovna uredba) s obzirom na odredbe Sporazuma o primjeni članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini 1994. (GATT) ( 4 ) (u daljnjem tekstu: Antidampinški sporazum WTO‑a). Iako me u tom pogledu u pobijanoj presudi pomalo čudi odnos između „namjere zakonodavca Unije da izvrši posebnu obvezu preuzetu u okviru” Antidampinškog sporazuma WTO‑a i „usklađenog tumačenja” Osnovne uredbe i navedenog sporazuma, ipak smatram da je Opći sud u biti ispravno tumačio članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe.

6.

Opći sud iznio je okolnosti spora u točkama 1. do 18. pobijane presude: U razmatranjima koja slijede preuzeti su samo elementi koji su neophodni za razumijevanje argumenata koje stranke ističu u okviru žalbe koju je podnijelo Vijeće i protužalbe koju su podnijela udruženja GE i RFA.

7.

Komisija je, nakon pritužbe, 25. studenoga 2011. objavila Obavijest o pokretanju antidampinškog postupka u pogledu uvoza bioetanola podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država ( 5 ), u kojoj je najavila da za potrebe odabira proizvođača izvoznika iz Sjedinjenih Američkih Država obuhvaćenih ispitnim postupkom namjerava upotrijebiti metodu uzorkovanja.

8.

Komisija je 16. siječnja 2012. obavijestila pet društava članova udruženjâ GE i RFA, odnosno društva Marquis Energy LLC ( 6 ), Patriot Renewable Fuels LLC, Plymouth Energy Company LLC, POET LLC i Platinum Ethanol LLC, da su odabrani kao uzorak proizvođača izvoznika.

9.

Komisija je 24. kolovoza 2012. udruženjima GE i RFA dostavila dokument o privremenoj objavi u kojem je najavila da će nastaviti ispitni postupak bez donošenja privremenih mjera te da će ga proširiti na trgovce/proizvođače mješavina. U tom je dokumentu navela da u tom stadiju nije moguće ocijeniti je li izvoz bioetanola podrijetlom iz SAD‑a bio obavljen prema dampinškim cijenama zbog toga što uzorkovani proizvođači nisu razlikovali unutarnje prodaje i izvozne prodaje i što su sve svoje prodaje obavljali prema nezavisnim trgovcima/proizvođačima mješavina sa sjedištem u SAD‑u, koji su potom miješali bioetanol s benzinom i preprodavali ga.

10.

Komisija je 6. prosinca 2012. udruženjima GE i RFA poslala dokument o konačnoj objavi u kojem je na temelju podataka nezavisnih trgovaca/proizvođača mješavina ispitala postojanje dampinga koji uzrokuje štetu industriji Europske unije te je namjeravala nametnuti konačne mjere po stopi od 9,6 % na nacionalnoj razini za razdoblje od tri godine.

11.

Vijeće je na temelju Osnovne uredbe 18. veljače 2013. donijelo spornu uredbu kojom se uvodi antidampinška pristojba na uvoz bioetanola, koji se nekad navodi i kao „etanol za gorivo”, po stopi od 9,5 % na nacionalnoj razini za razdoblje od pet godina.

12.

Opći sud također je istaknuo, s jedne strane, da je Vijeće u uvodnim izjavama 12. do 16. sporne uredbe utvrdilo da je ispitni postupak pokazao da ni jedan od uzorkovanih proizvođača nije izvozio bioetanol na tržište Unije i da dotični proizvod u Uniju nisu izvozili američki proizvođači bioetanola, nego trgovci/proizvođači mješavina, tako da se, kako bi okončalo dampinški ispitni postupak, oslonilo na podatke dvaju trgovaca/proizvođača mješavina koji su pristali surađivati (točka 16. pobijane presude). S druge strane, istaknuo je da je Vijeće u uvodnim izjavama 62. do 64. sporne uredbe objasnilo da smatra potrebnim utvrditi dampinšku maržu na nacionalnoj razini jer su struktura industrije bioetanola i način na koji su se proizvodi o kojima je riječ proizvodili i prodavali na tržištu SAD‑a i izvozili u Uniju učinili neizvedivim utvrđivanje pojedinačnih dampinških marža za proizvođače u SAD‑u (točka 17. pobijane presude).

13.

Opći sud zatim je odlučio o dopuštenosti tužbe koju su udruženja GE i RFA podnijela kao profesionalna udruženja. Opći sud u biti je izdvojio tri pretpostavke pod kojima je dopuštena tužba za poništenje koju podnosi udruženje zaduženo za zaštitu kolektivnih interesa svojih članova, to jest, kao prvo, kad to zakonska odredba izričito priznaje, kao drugo, kad poduzetnici koje udruženje zastupa ili određeni poduzetnici među njima imaju pojedinačnu aktivnu procesnu legitimaciju ili kao treće, kad udruženje može dokazati vlastiti interes (točka 45. pobijane presude).

14.

Nakon što je utvrdio da udruženja GE i RFA uopće nisu navela posebnu zakonsku odredbu koja ih ovlašćuje na pokretanje postupka, Opći sud ispitao je, u okviru druge pretpostavke, jesu li udruženja GE i RFA ovlaštena pokrenuti postupak na temelju aktivne procesne legitimacije njihovih članova u osobnom svojstvu.

15.

Na temelju rasuđivanja iznesenog u točkama 51. do 62. pobijane presude Opći sud u biti je utvrdio da je, s jedne strane, tužba za poništenje koju su podnijela udruženja GE i RFA nedopuštena jer su ta udruženja zastupala društvo Marquis Energy koje je podnijelo vlastitu tužbu za poništenje (točka 51. pobijane presude) ( 7 ) i da, s druge strane, udruženja ne mogu valjano zastupati društva Murex i CHS, dva trgovca/proizvođača mješavina koji su izvoznici bioetanola, jer su ta društva samo „pridruženi” članovi udruženja GE, odnosno udruženja RFA, koja nemaju pravo glasa te stoga nemaju mogućnost isticati svoje interese prilikom njihova eventualnog zastupanja od strane udruženja o kojem je riječ (vidjeti točke 53. do 55. pobijane presude). Osim toga, Opći sud također je isključio da su udruženja GE i RFA ovlaštena postupati u ime svih svojih članova, osim četiriju američkih proizvođača koji su bili predmet uzorkovanja u spornoj uredbi. Naime, Opći sud presudio je da nije dokazano da je antidampinška pristojba uvedena navedenom uredbom izravno utjecala na te članove (vidjeti točke 151. do 153. pobijane presude).

16.

Suprotno tomu, na temelju rasuđivanja iznesenog u točkama 90. do 149. pobijane presude, Opći sud zaključio je u točki 150. te presude da u skladu s drugim slučajem iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a udruženja GE i RFA imaju ovlast za podnošenje tužbe u prvom stupnju jer ona ima za cilj poništenje sporne uredbe u dijelu u kojem se odnosi na četiri uzorkovana američka proizvođača. Naime, Opći sud smatrao je, s jedne strane, na temelju analize iznesene u točkama 92. do 117. pobijane presude, da sporna uredba izravno utječe na četiri uzorkovana proizvođača. Također je utvrdio, s druge strane, da navedena uredba osobno utječe na te iste proizvođače (vidjeti točke 123. do 145. pobijane presude).

17.

Što se tiče treće pretpostavke, navedene u točki 13. ovog mišljenja, prema kojoj je udruženju dopušteno pokrenuti postupak ako može dokazati vlastiti interes, Opći sud presudio je, prilikom odlučivanja o tom pitanju u točkama 77. do 86. pobijane presude, da udruženja GE i RFA imaju pojedinačnu aktivnu procesnu legitimaciju samo u dijelu u kojem se, u desetom tužbenom razlogu, njihova tužba temelji na zaštiti postupovnih jamstva koja su im priznata relevantnim odredbama Osnovne uredbe (vidjeti točke 85. i 87. te točku 162. drugu alineju pobijane presude).

18.

Ukratko, Opći sud stoga je tužbu za poništenje koju su podnijela udruženja GE i RFA proglasio dopuštenom samo u dijelu u kojem je podnesena (a) u ime četiriju uzorkovanih američkih proizvođača, na koje se sporna uredba odnosila izravno i osobno, i (b) pojedinačno u okviru desetog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi njihovih vlastitih postupovnih prava tijekom antidampinškog postupka.

19.

Što se tiče merituma, iako je Opći sud odbio deseti tužbeni razlog koji su istaknula udruženja GE i RFA (vidjeti točke 250. do 343. pobijane presude), suprotno tomu, prihvatio je drugi dio prvog tužbenog razloga koji su udruženja GE i RFA iznijela u ime četiriju uzorkovanih proizvođača te je poništio spornu uredbu, a da pritom nije odlučio ni o drugim dijelovima navedenog tužbenog razloga ni o osam drugih tužbenih razloga iznesenih u prilog tužbi (vidjeti točku 246. pobijane presude).

20.

Opći sud u biti je presudio da je Vijeće pogrešno smatralo da je na temelju članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe bilo ovlašteno utvrditi dampinšku maržu na nacionalnoj razini i da stoga nije bilo dužno izračunati pojedinačne dampinške marže za svakog američkog proizvođača uključenog u uzorak sporne uredbe.

21.

Za potrebe tog zaključka Opći sud istaknuo je, kao prvo, da je zakonodavac Unije člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe namjeravao izvršiti posebnu obvezu preuzetu u okviru WTO‑a, koja se u ovom slučaju nalazi u člancima 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a; stoga članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe treba tumačiti u skladu s navedenim člancima (vidjeti točke 180. i 184. pobijane presude).

22.

Kao drugo, Opći sud smatrao je da je Vijeće u načelu bilo dužno, na temelju članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe, izračunati pojedinačnu antidampinšku maržu, kao i uvesti pojedinačne antidampinške pristojbe za svakog od četiriju uzorkovanih proizvođača s obzirom na to da su ih institucije, time što su ih zadržale kao uzorkovane američke proizvođače i izvoznike, smatrale „dobavljačima” proizvoda koji je pod dampingom u smislu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe (vidjeti točke 194. i 201. pobijane presude).

23.

Naposljetku, kao treće, Opći sud smatrao je da, iako na temelju članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe postoji izuzetak od pojedinačnog izračuna iznosa pristojbe ako „to nije praktično [izvedivo]”, kojim se stoga dopušta samo navođenje ime zemlje dobavljača, odnosno uvođenje antidampinške pristojbe na nacionalnoj razini, izraz „nije praktično [izvedivo]” treba tumačiti u skladu sa analognim izrazom upotrijebljenim u člancima 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a (vidjeti u tom smislu točke 228. i 232. pobijane presude). Međutim, s obzirom na potonje odredbe, Opći sud presudio je da članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe ne dopušta nikakav izuzetak od obveze uvođenja pojedinačne antidampinške pristojbe za uzorkovanog proizvođača koji je surađivao u ispitnom postupku kad institucije ocijene da za njega ne mogu utvrditi pojedinačnu izvoznu cijenu (vidjeti zadnju rečenicu točke 232. pobijane presude). Stoga je Opći sud iz toga zaključio da je, s obzirom na objašnjenja koja su pružile institucije, Vijeće pogrešno smatralo da uvođenje pojedinačnih antidampinških pristojbi za uzorkovane američke proizvođače „nije praktično [izvedivo]” u smislu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe (točka 241. pobijane presude), pri čemu činjenica da su institucije smatrale da imaju poteškoće prilikom rekonstruiranja slijeda pojedinačnih prodaja ili prilikom usporedbe uobičajenih vrijednosti s odgovarajućim izvoznim cijenama za uzorkovane proizvođače ne može biti dovoljna da bi se opravdala primjena tog izuzetka (vidjeti u tom smislu točke 242. do 244. pobijane presude). Opći sud stoga je poništio spornu uredbu zbog povrede članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i u dijelu u kojem se odnosi na četiri uzorkovana američka proizvođača koje zastupaju udruženja GE i RFA.

24.

U okviru žalbe Vijeće prvenstveno zahtijeva od Suda da:

25.

Podredno, Vijeće zahtijeva od Suda da:

26.

Komisija prvenstveno zahtijeva od Suda da:

27.

Podredno, Komisija zahtijeva od Suda da:

28.

Udruženja GE i RFA zahtijevaju od Suda da:

29.

U okviru svoje protužalbe udruženja GE i RFA prvenstveno zahtijevaju od Suda da:

30.

Podredno, u slučaju da Sud smatra da stanje postupka ne dopušta odlučivanje, udruženja GE i RFA zahtijevaju od Suda da:

31.

Vijeće zahtijeva od Suda da:

32.

Komisija zahtijeva od Suda da:

33.

Kao što sam već naveo u uvodnim napomenama, žalba i protužalba koje su podnesene pred Sudom predstavljaju više poteškoća u pogledu dopuštenosti i u pogledu merituma. U tom je pogledu prilično iznenađujuće da, s obzirom na složenost istaknutih pitanja i stajališta Općeg suda, taj sud nije odlučio donijeti odluku u tom predmetu u proširenom sastavu.

34.

S obzirom na to, kao što to dokazuju razmatranja iz ispitivanja žalbe, smatram da su argumenti koje su Vijeće i Komisija iznijeli u prilog prvom žalbenom razlogu koji se u biti temelji na pogrešnom tumačenju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, a stoga i na nedopuštenosti tužbe udruženjâ GE i RFA u prvom stupnju, toliko ozbiljni da na temelju toga valja ukinuti pobijanu presudu.

35.

Vijeće, koje podupire Komisija, navodi tri žalbena razloga u prilog žalbi. Prvi se, kao što je već pojašnjeno, odnosi na dopuštenost tužbe u prvom stupnju koju su udruženja GE i RFA podnijela u ime četiriju uzorkovanih američkih proizvođača, dok se druga dva žalbena razloga odnose na meritum spora, odnosno tumačenje i primjenu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe koje je proveo Opći sud. Međutim, Komisija u svojem odgovoru na žalbu dodaje da je Opći sud trebao tužbu u prvom stupnju proglasiti nedopuštenom jer udruženja GE i RFA, s obzirom na njihov statutarni cilj, nisu valjano mogla zastupati svoje članove.

36.

Udruženja GE i RFA u svojoj protužalbi navode dva protužalbena razloga postupovne prirode kojima kritiziraju Opći sud jer je, s jedne strane, ograničio opseg njihove aktivne procesne legitimacije, u vlastito ime, za zaštitu postupovnih jamstva koja su im priznata Osnovnom uredbom i jer, s druge strane, nije priznao aktivnu procesnu legitimaciju udruženjâ GE i RFA u ime njihovih članova, osim četiriju uzorkovanih američkih proizvođača.

37.

Redoslijed ispitivanja pitanja istaknutih u tim žalbama bit će sljedeći. Analizirat ću, kao prvo, prigovor koji je Komisija istaknula u pogledu Općeg suda, prema kojem je taj sud pogrešno propustio utvrditi nepostojanje zastupništva udruženjâ GE i RFA koje utječe na dopuštenost njihove tužbe u prvom stupnju (dio A). Kao drugo, ispitat će se prvi dio prvog žalbenog razloga Vijeća u prilog žalbi, koji se temelji na pogrešnom tumačenju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a i na povredi obveze obrazlaganja (dio B) i koji, prema mojem mišljenju, treba prihvatiti. Kao treće, nakon kratkog odbijanja zapreke vođenju postupka koju je Komisija istaknula u pogledu nedopuštenosti protužalbe udruženjâ GE i RFA, razmotrit ću dva protužalbena razloga koja su u njoj iznesena (dio C), čiji jedan dio, prema mojem mišljenju, također treba prihvatiti. Naposljetku, kao četvrto i podredno, ispitat će se, jedan po jedan, dva žalbena razloga koja se temelje na pogrešnom tumačenju i pogrešnoj primjeni članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe (dijelovi D i E).

38.

Komisija tvrdi da je tužbu u prvom stupnju trebalo proglasiti nedopuštenom jer udruženja GE i RFA na temelju svojih statuta ne mogu štititi poslovne interese određenog sektora ili svojih članova, što je razlog nedopuštenosti koji će Sud uostalom biti dužan ispitati po službenoj dužnosti.

39.

Komisija u tom pogledu objašnjava da je Opći sud iskrivio činjenice time što je udruženja GE i RFA opisao kao „udruženja […] koja zastupaju američke proizvođače bioetanola” (točka 1. pobijane presude), a zatim kao „udruženja koja zastupaju interese američke industrije bioetanola” (točka 42. pobijane presude). Naime, ta dva udruženja ne mogu, kao neprofitna udruženja osnovana u skladu s District of Columbia Non‑Profit Corporation Act (Zakon o neprofitnim udruženjima okruga Kolumbija), provoditi aktivnosti zaštite poslovnih interesa određenog sektora ili svojih članova.

40.

Usto, prema mišljenju Komisije, takva aktivnost nije u skladu s posebnim ciljem udruženja GE, odnosno „promicanjem etanola kao obnovljivog, čistog i održivog izvora energije”, kao ni s društvenim ciljem udruženja RFA, odnosno „promicanjem i podržavanjem razvoja zdrave i konkurentne nacionalne industrije obnovljivih goriva”, te stoga isključuje zaštitu poslovnih interesa njihovih članova na području na kojem se nalaze subjekti ili području trećih zemalja. Uostalom, udruženja GE i RFA uopće nisu pokušala dokazati da se njihova tužba u prvom stupnju uklapa u okvir njihovih statutarnih ciljeva s obzirom na to da je Opći sud u točki 75. pobijane presude utvrdio, naprotiv, da je svrha njihove tužbe „zaštita američke industrije etanola”.

41.

Udruženja GE i RFA odgovaraju da Komisija, kao „druga stranka” u žalbenom postupku, u toj fazi ne može valjano isticati iskrivljavanje dokaza, na koje se Vijeće u tom pogledu nije pozvalo. Ta udruženja dodaju da činjenica da su neprofitna nipošto ne znači da ne mogu štititi poslovne interese određenog sektora ili svojih članova. Što se tiče udruženja RFA, pojašnjavaju da je Komisija proizvoljno zaključila da je društveni cilj tog udruženja ograničen na nacionalna pitanja i isključuje zaštitu poslovnih interesa njegovih članova u trećim zemljama. Naime, promicanje nacionalne industrije povezano je i s njezinim širenjem, uključujući u izvozu, što jasno proizlazi iz misije udruženja RFA.

42.

Podsjećam da je, u skladu s člankom 174. Poslovnika Suda, zahtjev odgovora na žalbu usmjeren na potpuno ili djelomično prihvaćanje ili odbijanje žalbe. Nadalje, u skladu s člancima 172. i 176. tog Poslovnika, stranke koje su ovlaštene podnijeti odgovor na žalbu mogu zasebnim aktom, različitim od odgovora na žalbu, podnijeti protužalbu, koja, u skladu s člankom 178. stavkom 1. i stavkom 3. drugom rečenicom navedenog poslovnika, mora biti usmjerena na potpuno ili djelomično ukidanje pobijane presude i utemeljena na razlozima i argumentima koji ne smiju biti jednaki onima iz odgovora na žalbu.

43.

Kao što je Sud već presudio, iz tih odredaba promatranih zajedno stoga proizlazi da odgovor na žalbu ne može biti usmjeren na ukidanje pobijane presude zbog razloga različitih i neovisnih o onima navedenima u žalbi, s obzirom na to da se takvi razlozi mogu istaknuti samo u okviru protužalbe ( 8 ).

44.

Komisija u svojem odgovoru na žalbu prigovara Općem sudu to što je u točki 45. pobijane presude priznao da udruženja GE i RFA imaju pravo na pokretanje postupka u ime američkih proizvođača bioetanola, čime se očito krše statuti tih dvaju udruženja.

45.

Iako je točno da Vijeće pobija aktivnu legitimaciju udruženjâ GE i RFA u ime četiriju uzorkovanih američkih proizvođača bioetanola, njegovi se prigovori odnose na to što je Opći sud priznao izravan i osoban utjecaj na ta četiri proizvođača u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, a ne na, kao što Komisija tvrdi u svojem odgovoru na žalbu, sposobnost udruženjâ GE i RFA da zastupaju američku industriju bioetanola.

46.

Komisija stoga u svojem odgovoru na žalbu jasno ističe zaseban i neovisan razlog za djelomično poništenje pobijane presude u odnosu na razlog koji ističe u žalbi ( 9 ). Prema tome, taj razlog za djelomično poništenje pobijane presude trebao je biti istaknut u zasebnom aktu u okviru protužalbe na temelju članaka 176. i 178. Poslovnika Suda.

47.

Međutim, razlog koji se temelji na nedopuštenosti tužbe u prvom stupnju dvaju udruženja, na koji se poziva Komisija, nedvojbeno je razlog koji se odnosi na javni poredak. Njega sud Unije može, i čak mora, istaknuti po službenoj dužnosti ( 10 ).

48.

Stoga smatram da Sud ne može odbaciti kao nedopuštenu kritiku koju je Komisija uputila u pogledu pobijane presude prema kojoj je Opći sud iskrivio statute udruženjâ GE i RFA time što je u biti priznao da zaštita kolektivnih interesa američkih proizvođača bioetanola proizlazi iz društvenog cilja navedenih udruženja.

49.

S obzirom na to, smatram da Komisija nije dokazala da je Opći sud iskrivio činjenice, u ovom slučaju društveni cilj udruženjâ GE i RFA.

50.

S jedne strane, obična okolnost, koju je navela Komisija, da su udruženja na temelju svojih statuta neprofitna ne znači da im je zabranjeno zastupati interese industrije, uključujući pred sudom, kao što je to priznao Opći sud. Nepostojanje cilja stjecanja dobiti udruženjâ općenito se odnosi na zabranu ostvarivanja i raspodjele dobiti u korist njihovih članova te Komisija nije dokazala da za udruženja GE i RFA vrijedi drukčije, kao što su potonja udruženja to navela u svojoj replici podnesenoj u okviru protužalbe.

51.

S druge strane, ne mogu podržati argument Komisije prema kojem je „očito da zaštita američke industrije etanola od mjera trgovinske zaštite koje je poduzela [Unija] ne proizlazi iz [društvenog] cilja [dvaju udruženja]” jer je njihov društveni cilj ograničen na nacionalna pitanja. Naime, društveni cilj svakog udruženja, koji je Komisija djelomično ponovila u svojem odgovoru na žalbu, naveden je dovoljno široko kako bi obuhvaćao tužbu u ime američkih proizvođača bioetanola, kao što je ona koju su ta udruženja podnijela pred Općim sudom. To je svakako slučaj što se tiče statuta udruženja GE, u kojem se navodi da to udruženje provodi sve potrebne, prikladne, preporučene i primjerene aktivnosti za ostvarivanje svojeg cilja, te sve popratne aktivnosti povezane s njegovim ciljevima. Što se tiče udruženja RFA, smatram da se iskrivljavanje činjenica koje navodi Komisija ne može dokazati jer je društveni cilj tog udruženja promicanje i podržavanje razvoja konkurentne nacionalne industrije obnovljivih goriva. Naprotiv, prema mojem mišljenju, zaštita te industrije od antidampinških mjera koje je donio treći subjekt, kao što je Unija, i koje mogu utjecati na tu industriju, po svemu sudeći može pridonijeti osiguravanju konkurentnog razvoja američke industrije obnovljivih goriva, kao što je bioetanol, i ispuniti društveni cilj tog udruženja.

52.

Stoga predlažem da se prigovor Komisije u pogledu nepostojanja zastupništva i prava na pokretanje postupka udruženjâ GE i RFA u ime američkih proizvođača bioetanola, koji je istaknula u svojem odgovoru na žalbu, odbije kao, u svakom slučaju, neosnovan.

53.

Taj se žalbeni razlog u biti dijeli na dva dijela. Vijeće prvim dijelom prvog žalbenog razloga tvrdi da je Opći sud, time što je zaključio da se sporna uredba izravno odnosi na četiri uzorkovana proizvođača, koje zastupaju udruženja GE i RFA, zanemario tumačenje tog uvjeta iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. U drugom dijelu, Vijeće prigovara Općem sudu da je pogrešno protumačio uvjet osobnog utjecaja predviđen člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, a da pritom nije objasnio ni dokazao po čemu se četiri uzorkovana proizvođača razlikuju od drugih američkih proizvođača bioetanola.

54.

Kao što sam već naveo, smatram da prvi dio koji je navelo Vijeće treba prihvatiti, zbog čega, s obzirom na kumulativnost dvaju uvjeta dopuštenosti navedenih u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, ispitivanje drugog dijela postaje suvišno.

55.

Vijeće, koje podupire Komisija, tvrdi da je Opći sud povrijedio uvjet koji se odnosi na izravan utjecaj predviđen člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, kako ga tumači Sud, time što nije utvrdio da sporna uredba izravno proizvodi učinke na pravnu situaciju četiriju uzorkovanih proizvođača, koje zastupaju udruženja GE i RFA, nego je, štoviše, istaknuo neizravan učinak na gospodarsku situaciju tih operatora koji svoje proizvode ne izvoze na tržište Unije. Međutim, prema mišljenju tih institucija, Sud je, osobito u presudi od 28. travnja 2015., T & L Sugars i Sidul Açúcares/Komisija (C‑456/13 P, EU:C:2015:284), već odbio tezu prema kojoj je, da bi se ispunio uvjet izravnog utjecaja, dovoljno dokazati da sporna mjera ima isključivo gospodarske posljedice ili dovodi do nepovoljnog konkurentskog položaja. U ovom slučaju pogreške koje se tiču prava koje je počinio Opći sud proizlaze konkretno iz točaka 110., 111., 114., 116. i 117. pobijane presude. Komisija dodaje da je Opći sud na temelju sudske prakse o uvjetu izravnog utjecaja u točkama 93. do 104. pobijane presude pogrešno smatrao da je, kako bi se utvrdio takav utjecaj, dovoljno da su četiri uzorkovana proizvođača proizvela proizvod koji je, u slučaju izvoza treće osobe u Uniju, bio predmet antidampinške pristojbe. U takvom je konceptu pomiješano izravno s neizravnim i pravno s gospodarskim. Prema mišljenju Komisije, pokušaj udruženjâ GE i RFA da u pismenima pred Sudom pomute činjenični sadržaj pobijane presude ni u kojem pogledu ne mijenja tu analizu.

56.

Udruženja GE i RFA odgovaraju, kao prvo, da Vijeće poziva Sud da ponovno ocijeni činjenična utvrđenja Općeg suda, što nije u nadležnosti žalbenog suda. Te su kritike, koje se odnose na činjenične ocjene Općeg suda u točkama 103. i 114. pobijane presude, stoga nedopuštene. Kao drugo, udruženja GE i RFA smatraju da je činjenica da su velike količine bioetanola koje su proizvela četiri uzorkovana proizvođača izvezene u Uniju i da su oni u spornoj uredbi utvrđeni kao proizvođači/izvoznici bila dovoljna da Opći sud utvrdi da se navedena uredba izravno odnosi na te operatore. Opći sud pravilno je utvrdio da su četiri uzorkovana proizvođača američki proizvođači bioetanola koji svoje proizvode izvoze u Uniju i da su antidampinške pristojbe, s obzirom na to da su opteretile tu proizvodnju, utjecale na pravni položaj tih društava. U svakom slučaju, s obzirom na to da su uzorkovani proizvođači znali da je njihova prodaja namijenjena izvozu u Uniju i da stoga ima izvoznu cijenu, nepostojanje izravne prodaje nije relevantno. Prema mišljenju udruženjâ GE i RFA, utjecaj bi isto tako bio izravan u slučaju potencijalnog izvoznika predmetnog proizvoda u Uniji. Osim toga, sudska praksa Suda koju institucije navode u potporu svojoj tezi nije relevantna jer se ne odnosi na kriterij izravnog utjecaja ni na neusporedive činjenične situacije.

57.

Kao što je Sud na to pravilno podsjetio u točki 67. pobijane presude, točki koja je uostalom nesporna u ovom slučaju, pojmom izravnog utjecaja predviđenim u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a zahtijeva se ispunjavanje dvaju kumulativnih uvjeta. S jedne strane, sporni akt treba izravno proizvoditi učinke na pravnu situaciju osobe koja traži njegovo poništenje. S druge strane, taj akt ne smije ostaviti nikakve diskrecijske ovlasti adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu, pri čemu ta mjera ima isključivo automatsku prirodu i proizlazi iz samog spornog propisa prava Unije bez primjene drugih posrednih pravila ( 11 ).

58.

U ovom slučaju, kritike koje su Vijeće i Komisija iznijeli u pobijanoj presudi odnose se samo na primjenu prvog kriterija, odnosno na izravne učinke sporne odluke na pravnu situaciju četiriju uzorkovanih proizvođača.

59.

U tom pogledu valja najprije odbiti tvrdnje udruženjâ GE i RFA prema kojima se prvim dijelom prvog žalbenog razloga Vijeća nastoji ponovno pokrenuti rasprava pred Sudom o činjeničnim utvrđenjima i ocjenama Općeg suda.

60.

Naime, kao što ću detaljnije objasniti, čini mi se da Vijeće sasvim ispravno tumači činjenične pretpostavke na kojima je Opći sud temeljio svoj pravni zaključak da se sporna uredba izravno odnosi na četiri uzorkovana proizvođača, što je zaključak koji institucije osporavaju. Naprotiv, udruženja GE i RFA zapravo pokušavaju u više navrata u svojim pismenima izmijeniti činjenična utvrđenja i ocjene koje je Opći sud iznio u pobijanoj presudi.

61.

Objasnit ću navedenu napomenu.

62.

Stranke u postupku pred Općim sudom dugo su raspravljale o pitanju jesu li četiri proizvođača koji su bili odabrani u uzorak tijekom ispitnog postupka izvozila svoju proizvodnju bioetanola u Uniju ili su, naprotiv, taj izvoz obavljali neovisni trgovci/proizvođači mješavina.

63.

Kao što je Opći sud na to podsjetio u točki 94. pobijane presude, u spornoj je uredbi pojašnjeno da su, s obzirom na to da nijedan od četiriju uzorkovanih proizvođača nije sam izvozio bioetanol na tržište Unije, njihove prodaje izvršene na unutarnjem tržištu (SAD‑a) nezavisnim trgovcima/proizvođačima mješavina koji su potom miješali bioetanol s benzinom kako bi ga preprodali na unutarnjem tržištu i u izvozu, posebno u Uniju.

64.

Nakon različitih utvrđenja koja je Opći sud iznio u točkama 95. do 102. pobijane presude, koja se ne dovode u pitanje u ovoj žalbi, Opći sud zaključio je u točki 103. navedene presude da je „u dovoljnoj mjeri utvrđeno da je vrlo veliki obujam bioetanola koji je tijekom razdoblja ispitnog postupka osam ispitanih trgovaca/proizvođača mješavina kupilo od [četiriju] uzorkovanih američkih proizvođača bioetanola bio velikim dijelom izvezen u Uniju. […]”.

65.

Upotrebom bezličnog i neizravnog oblika, koji je uostalom već prisutan u točki 97. pobijane presude („[…] veliki obujam bioetanola podrijetlom od četiriju uzrokovanih proizvođača tijekom razdoblja ispitnog postupka redovito [se] izvozio u Uniju”), Opći sud nije čak ni implicitno presudio, suprotno tvrdnjama udruženjâ GE i RFA pred Sudom, da su ta društva sama izvozila svoju proizvodnju u Uniju.

66.

Naime, iz točke 103. pobijane presude nužno proizlazi da je Opći sud priznao da su bioetanol koji su proizvela četiri uzorkovana proizvođača neovisni trgovci/proizvođači mješavina „kupili” prije nego što su ga u velikom dijelu izvezli u Uniju. Kao što to ističe Komisija, Opći sud stoga je samo utvrdio da je bioetanol koji su proizvela četiri uzorkovana proizvođača neizravno usmjeren na tržište Unije, odnosno posredstvom neovisnih trgovaca/proizvođača mješavina nakon što su ga pomiješali s benzinom.

67.

Nijedan odlomak pobijane presude ne upućuje na to da je Opći sud američkim proizvođačima bioetanola priznao status izvoznika. Nepriznavanje takvog svojstva izričito proizlazi iz točke 110. pobijane presude u skladu s kojom je Opći sud smatrao da uvođenje antidampinških pristojbi na proizvode koji se uvoze u Uniju može „bitno utjecati” na proizvođača, „čak i ako nema svojstvo izvoznika tih proizvoda”. Ono je također potvrđeno točkom 111. navedene presude prema kojoj su četiri uzorkovana proizvođača „proizvodila čisti bioetanol tijekom razdoblja ispitnog postupka [te] su njihove proizvode trgovci/proizvođači mješavina miješali s benzinom i izvozili u Uniju”.

68.

Iz toga slijedi da, suprotno tvrdnjama udruženjâ GE i RFA, Vijeće, kao ni Komisija, nipošto ne poziva Sud da ponovno ocijeni činjenice. Naprotiv, te institucije dosljedno tumače relevantne točke pobijane presude.

69.

Kritikama Vijeća, baš kao i kritikama Komisije, samo se osporava pravni zaključak Općeg suda prema kojem je uvođenje antidampinških pristojbi predviđeno spornom odlukom u biti izravno proizvelo učinke na pravnu situaciju četiriju uzorkovanih proizvođača zbog njihova statusa američkog proizvođača bioetanola, čiji je dio proizvodnje izvezen u Uniju.

70.

Međutim, smatram da su te kritike osnovane jer su razlozi koje je Opći sud istaknuo za potrebe zaključka da sporna uredba proizvodi izravne učinke na pravnu situaciju tih četiriju operatora, prema mojem mišljenju, nedovoljni i pogrešni.

71.

Najprije podsjećam da je Opći sud, u točki 104. pobijane presude, iz ocjena navedenih u točkama 97. do 103. navedene presude zaključio da postoji izravan utjecaj na četiri uzorkovana proizvođača u smislu sudske prakse navedene u točki 67. navedene presude, dok je u točkama 106. do 117. iste presude odbio jedan po jedan prigovor tom zaključku koje su iznijeli Vijeće i Komisija.

72.

U točkama 97. do 102. pobijane presude samo se navode razmatranja o odredištu, obujmu i obilježjima proizvodnje bioetanola četiriju uzorkovanih američkih proizvođača. Kao što je već navedeno, u točki 103. pobijane presude, Opći sud zaključio je iz tih razmatranja da je u dovoljnoj mjeri utvrđeno da je vrlo veliki obujam bioetanola koji su neovisni trgovci/proizvođači mješavina kupili od uzorkovanih proizvođača bio velikim dijelom izvezen u Uniju.

73.

Iako takve gospodarske ocjene nisu netočne niti ih, u svakom slučaju, Vijeće ne osporava, ipak nisu dovoljne da bi se dokazalo, kao što je to u biti smatrao Opći sud u točki 104. pobijane odluke, da antidampinške pristojbe uvedene spornom uredbom utječu izravno na pravnu situaciju četiriju uzorkovanih proizvođača.

74.

Naime, utvrđenje da se, prije uvođenja antidampinških pristojbi, proizvodnja bioetanola uzorkovanih proizvođača našla na tržištu Unije posredstvom neovisnih trgovaca/proizvođača mješavina nakon miješanja s benzinom, još ne znači da je utvrđeno da je uvođenje tih pristojbi izmijenilo pravnu situaciju četiriju uzorkovanih proizvođača.

75.

Na temelju takvog razmatranja moglo bi se pretpostaviti da na svakog proizvođača treće zemlje čiji se proizvodi nađu na tržištu Unije izravno utječe, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, kako ga tumači Sud, uvođenje antidampinških pristojbi na navedene proizvode.

76.

Međutim, valja podsjetiti da su, prema sudskoj praksi Suda, uredbe koje uvode antidampinšku pristojbu po prirodi i dosegu normativnoga karaktera s obzirom na to da se općenito primjenjuju na ekonomske operatore i da se stoga samo zbog određenih posebnih okolnosti odredbe tih uredbi mogu izravno (i osobno) odnositi na one proizvođače i izvoznike predmetnog proizvoda kojima se na teret stavlja damping na temelju podataka o njihovoj trgovinskoj djelatnosti ( 12 ).

77.

Obična okolnost da se proizvod nađe na tržištu Unije, pa i u znatnom obujmu, nije dovoljna da bi se smatralo da, nakon što se na taj proizvod uvede antidampinška pristojba, navedena pristojba izravno utječe na pravnu situaciju proizvođača tog proizvoda.

78.

Kad bi to bio slučaj, normativni karakter antidampinških uredbi uopće ne bi bio osnovan. Drugim riječima, za svakog proizvođača proizvoda koji je predmet antidampinške pristojbe automatski se, po definiciji, zbog njegova objektivnog svojstva proizvođača navedenog proizvoda, smatra da na njega izravno utječe uredba kojom je uvedena ta pristojba.

79.

Činjenica da je taj proizvođač sudjelovao u ispitnom postupku jer je bio uključen u uzorkovanje upotrijebljeno u okviru postupka koji je doveo do donošenja sporne uredbe ne mijenja tu ocjenu. Naime, uključivanje poduzetnika u reprezentativni uzorak u okviru ispitnog postupka koji vodi Komisija može u najboljem slučaju biti naznaka osobnog utjecaja na operatora ( 13 ). Ono ne znači da će uvođenje konačnih antidampinških pristojbi po završetku tog ispitnog postupka izravno utjecati na pravnu situaciju tog proizvođača.

80.

Čini mi se da je zaključak do kojeg je Opći sud došao preuranjeno u točki 104. pobijane presude tim više podložan kritikama jer, istodobno, Opći sud nikad nije osporio utvrđenje iz sporne uredbe, navedeno u točki 94. pobijane presude, prema kojem su dotični proizvođači svoje proizvode prodavali na unutarnjem tržištu (SAD‑a) nezavisnim trgovcima/proizvođačima mješavina kako bi ih oni preprodali na unutarnjem tržištu SAD‑a i u izvozu, kao ni utvrđenje, također navedeno u točki 102. pobijane presude, prema kojem nije bilo moguće usporediti uobičajene vrijednosti s odgovarajućim izvoznim cijenama, što su utvrđenja koja potvrđuju tezu institucija da su četiri uzorkovana proizvođača svoju proizvodnju prodavala na unutarnjem tržištu SAD‑a navedenim trgovcima/proizvođačima mješavina i da nisu imala nikakav utjecaj na odredište i određivanje cijena izvozne prodaje.

81.

Ocjene navedene u točkama 107. do 110. i 114. do 117. pobijane presude u obliku odbijanja argumenata koje su iznijeli Vijeće i Komisija, također nisu uvjerljive.

82.

Kao prvo, razmatranja Općeg suda, navedena u točkama 107. do 110. pobijane presude, prema kojima izravan utjecaj na operatora na temelju uredbe o uvođenju antidampinške pristojbe u biti ne ovisi o njegovu statusu proizvođača ili izvoznika s obzirom na to da na proizvođača, koji nema svojstvo izvoznika izvezenih proizvoda koji su predmet antidampinške pristojbe, može „bitno utjecati” uvođenje takve pristojbe na predmetni proizvod, u konačnici ne odgovaraju na pitanje izravnog utjecaja uvođenja antidampinških pristojbi spornom uredbom na pravnu situaciju četiriju uzorkovanih proizvođača.

83.

Točno je da sam spreman priznati da običan status proizvođača koji ima operator nije dovoljan da se ipso jure odbije ispunjavanje uvjeta u pogledu izravnog utjecaja na tog operatora u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

84.

Međutim, Opći sud nije objasnio zašto bi se pravna situacija proizvođača iz treće zemlje koji svoje proizvode prodaje isključivo na unutarnjem tržištu navedene zemlje drugim operatorima, koji pak proizvod, nakon dodavanja druge tvari, preprodaju na tom unutarnjem tržištu kao i u izvozu, izravno izmijenila uvođenjem antidampinških pristojbi na taj proizvod, koje se primjenjuju na tržištu Unije. U tom pogledu, čini se da činjenica da je Opći sud u točki 110. pobijane presude upotrijebio izraz „bitno utjecati”, koji se odnosi na uvjet osobnog utjecaja, a ne uvjet izravnog utjecaja, ne označava samo terminološko približavanje, nego, puno važnije, nepostojanje istinskog ocjenjivanja utjecaja uvođenja antidampinških pristojbi na pravnu situaciju uzorkovanih američkih proizvođača bioetanola, koje se odnosi na uvjet izravnog utjecaja predviđen člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, kao i argumenta institucija da sporna uredba proizvodi samo neizravan gospodarski učinak na situaciju tih proizvođača.

85.

Kao drugo, ista razmatranja vrijede za ocjene Općeg suda izložene u točkama 114. do 116. pobijane presude.

86.

Kao prvo, Opći sud pojasnio je u točki 114. te presude, koju valja navesti u cijelosti, da, „[…] čak i pod pretpostavkom da trgovci/proizvođači mješavina snose antidampinšku pristojbu i da se dokaže da je komercijalni lanac bioetanola prekinut na način da oni ne mogu prebaciti teret antidampinške pristojbe na proizvođače, ipak valja podsjetiti na to da uspostava antidampinške pristojbe mijenja pravne uvjete pod kojima će se odvijati stavljanje bioetanola koji su proizvela četiri uzorkovana proizvođača na tržište Unije. Prema tome, u svakom će slučaju postojati izravan i znatan utjecaj na pravni položaj proizvođača o kojima je riječ na tržištu Unije.” Osim toga, u točki 115. pobijane presude, Opći sud također je odbio argument, koji je istaknula Komisija, o isključivo neizravnom utjecaju uvođenja antidampinških pristojbi na situaciju četiriju uzorkovanih proizvođača, pri čemu je istaknuo da Komisija pogrešno „osporava činjenicu da poduzetnik u komercijalnom lancu koji nije potonji izvoznik, za kojega se utvrdi da provodi damping, može osporavati antidampinšku pristojbu […]”.

87.

Čini mi se da su te točke pobijane presude zahvaćene dvjema pogreškama koje se tiču prava.

88.

S jedne strane, Opći sud nije objasnio na koji način na pravni položaj proizvođača iz treće zemlje, kao što je svaki od četiriju uzorkovanih proizvođača, koji svoj proizvod prodaje isključivo na unutarnjem tržištu navedene zemlje neovisnim operatorima za koje je utvrđeno da provode damping, može izravno utjecati uvođenje antidampinških pristojbi na proizvod koji izvoze ti neovisni operatori, iako oni ne mogu prebaciti teret antidampinške pristojbe na tog proizvođača.

89.

Drugim riječima, iako u slučaju koji je Opći sud ispitao u točkama 114. i 115. pobijane presude neovisni trgovci/proizvođači mješavina provode damping i snose cjelokupne antidampinške pristojbe uvedene spornom uredbom na tržištu Unije, teško mi je shvatiti kako ubiranje tih pristojbi može izravno utjecati na pravnu situaciju proizvođača predmetnog proizvoda koji taj proizvod prodaju isključivo na unutarnjem tržištu SAD‑a.

90.

U tom je slučaju svakako moguće, kao što tvrdi Komisija, da uvođenje antidampinških pristojbi utječe na obujam prodaje koji proizvođači bioetanola ostvaruju na unutarnjem tržištu SAD‑a prema trgovcima/proizvođačima mješavina; naime, potonji trgovci/proizvođači mješavina mogu smanjiti svoju kupnju za izvoz u Uniju, a da pritom nisu u mogućnosti nadoknaditi to smanjenje povećanjem opskrbe na unutarnjem tržištu SAD‑a ili drugim izvoznim tržištima koja nisu tržište Unije. Međutim, te su posljedice gospodarske prirode i stoga, prema mojem mišljenju, nedovoljne da bi se dokazalo da uvođenje antidampinških pristojbi izravno mijenja pravnu situaciju dotičnih proizvođača na tržištu Unije. Američki proizvođači bioetanola u tom slučaju, i suprotno onomu što je Opći sud naveo u drugoj rečenici točke 76. pobijane presude, u stvarnosti nemaju „pravni položaj” na tržištu Unije.

91.

S druge strane, čini se da Opći sud barem implicitno pridaje važnost činjenici da su dotični proizvođači sudjelovali u ispitnom postupku koji je vodila Komisija. Međutim, kao što sam već naveo u točki 84. ovog mišljenja, takvo sudjelovanje može u najboljem slučaju biti relevantno u okviru provjere ispunjavanja uvjeta u pogledu osobnog utjecaja na operatora, ali ne i prilikom ispitivanja uvjeta u pogledu izravnog utjecaja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

92.

Kao drugo, ocjene koje je Opći sud proveo u točki 116. pobijane presude također ne potvrđuju ono što je upravo rečeno niti se na temelju njih treba utvrditi da je Opći sud pravilno zaključio da sporna uredba izravno utječe na četiri uzorkovana proizvođača.

93.

S jedne strane, pogrešno je tvrditi, prema mojem mišljenju, da „struktura ugovornih odredaba između ekonomskih operatora u okviru komercijalnog lanca bioetanola nema nikakvog utjecaja na pitanje utječe li [sporna] uredba izravno na proizvođača bioetanola” i da bi suprotna tvrdnja „znači[la] […] smatrati da samo na proizvođača koji izravno prodaje svoj proizvod uvozniku u Uniju može izravno utjecati uredba koja uvodi antidampinšku pristojbu […], što nikako ne proizlazi iz Osnovne uredbe”.

94.

Naime, sudska praksa Suda, koju Opći sud uostalom ispravno navodi u točkama 70. i 71. pobijane presude, dokazuje da se situacije u kojima je Sud priznao dopuštenost tužbi koje su ekonomski operatori podnijeli protiv uredbi o uvođenju antidampinških pristojbi temelje, među ostalim, na uzimanju u obzir posebnosti poslovnih odnosa s drugim operatorima, osobito u svrhu izračunavanja izvozne cijene u Uniju.

95.

Stoga ne vidim zašto se ista logika ne bi primijenila na posebnosti strukture ugovornih odredaba između američkih proizvođača bioetanola i trgovaca/proizvođača mješavina, čak i ako bi to uzimanje u obzir dovelo do nepriznavanja izravnog utjecaja na navedene proizvođače.

96.

Podredno, ne mogu podržati tvrdnju da bi se na temelju tog zaključka priznao izravan utjecaj na proizvođača samo ako potonji proizvođač prodaje svoju proizvodnju izravno na tržištu Unije. Naime, moguće su i druge pretpostavke s obzirom na, konkretno, poslovne dogovore, kao što su prodaja posrednicima/izvoznicima povezanima s dotičnim proizvođačem. U svakom slučaju, kao što je istaknuo Opći sud, činjenica da Osnovna uredba ne sadržava ništa o tom pitanju nije relevantna jer su uvjeti dopuštenosti tužbe za poništenje, kao što je ona u ovom slučaju, uređeni člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a.

97.

S druge strane, suprotno tvrdnjama Općeg suda u zadnjoj rečenici točke 116. pobijane presude, pristup institucija, s kojim se slažem, nema za „učinak ograničenje pravne zaštite proizvođačâ proizvoda koji su predmet antidampinških pristojbi u ovisnosti jedino o komercijalnoj strukturi izvoza”.

98.

Taj se pristup temelji, kao što sam već rekao, na ispitivanju uvjeta koji se odnose na izravan utjecaj na te proizvođače i koji su uređeni člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a.

99.

Osim toga, ako se utvrdi, kao što predlažem, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je priznao da sporna uredba izravno utječe na četiri uzorkovana proizvođača, to ne znači da su ti proizvođači lišeni pravne zaštite.

100.

Naime, operatoru za kojeg je utvrđeno da na njega uredba o uvođenju antidampinških pristojbi nedvojbeno ne utječe ni izravno ni osobno ne može se zabraniti, uključujući, prema mojem mišljenju, u okviru dobrovoljne intervencije, isticanje nevaljanosti takve uredbe pred sudom države članice pred kojim je pokrenut spor o pristojbama koje treba platiti nadležnim carinskim i poreznim tijelima ( 14 ).

101.

Stoga je Opći sud, prema mojem mišljenju, u pobijanoj presudi počinio više pogrešaka koje se tiču prava time što je zaključio da sporna uredba izravno utječe na četiri uzorkovana proizvođača.

102.

Prema tome, predlažem da Sud prihvati prvi dio prvog žalbenog razloga Vijeća i ukine pobijanu presudu, pri čemu nije potrebno ispitati drugi dio navedenog žalbenog razloga. Zaključke koje treba izvesti iz tog ukidanja i primijeniti na spor u prvom stupnju ispitat ću u točki 251. ovog mišljenja.

103.

Međutim, potrebno je pojasniti da je predloženo ukidanje pobijane presude samo djelomično. Naime, odnosi se samo na dopuštenost tužbe u prvom stupnju koju su udruženja GE i RFA podnijela u ime četiriju uzorkovanih američkih proizvođača bioetanola, a ne u vlastito ime ili u ime članova tih udruženja, osim navedenih uzorkovanih proizvođača.

104.

Budući da je osnovanost razmatranja Općeg suda u pogledu tih drugih aspekata dopuštenosti tužbe udruženjâ GE i RFA predmet protužalbe koju su podnijela potonja udruženja, posljedično je u toj fazi valja ispitati.

105.

Prije razmatranja razloga iznesenih u prilog protužalbi koju su podnijela udruženja GE i RFA, valja analizirati prigovore koje je Komisija istaknula u pogledu njezine dopuštenosti.

106.

Komisija u svojem odgovoru i odgovoru na repliku u okviru protužalbe tvrdi, kao prvo, da je ta protužalba nedopuštena jer ju je podnio odvjetnik kojemu je opunomoćeni odvjetnik udruženjâ GE i RFA dalje delegirao ovlasti, čime je povrijeđen članak 44. stavak 1. točka (b) Poslovnika Suda. Prema mišljenju Komisije, takvo daljnje delegiranje nije dopušteno navedenim člankom Poslovnika Suda te, u svakom slučaju, nije obuhvaćeno punomoći koju su udruženja GE i RFA dala P. Vander Schueren radi njihova zastupanja u okviru ovog spora.

107.

Kao drugo, Komisija tvrdi da je protužalba koju su podnijela udruženja GE i RFA nedopuštena jer ta udruženja nisu valjano ovlaštena, s obzirom na svoje statute, zastupati poslovne interese svojih članova.

108.

Udruženja GE i RFA osporavaju ta dva argumenta.

109.

Neovisno o pitanju je li Komisija, koja u ovom slučaju nije, s jedne strane, ni stranka koja je podnijela žalbu ni institucija koja je donijela spornu uredbu te koja stoga, za razliku od Vijeća, nije „tuženik” u okviru protužalbe, ovlaštena samostalno istaknuti zapreku vođenju postupka koju Vijeće nije istaknulo, njezine prigovore u pogledu dopuštenosti protužalbe treba, prema mojem mišljenju, odbiti.

110.

Što se tiče prvog argumenta, podsjećam da odvjetnici u skladu s člankom 119. stavkom 2. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na protužalbu na temelju članka 177. stavka 2. tog Poslovnika, polažu u tajništvu službeni dokument ili punomoć koju im je dala stranka koju zastupaju. Isto tako, u članku 173. stavku 2. Poslovnika Suda pojašnjava se da se članak 119. stavak 2. tog poslovnika primjenjuje i na odgovor na žalbu u okviru žalbe. Štoviše, iz članka 44. stavka 1. Poslovnika Suda proizlazi da, kako bi imali pravo na povlastice, imunitete i olakšice navedene u članku 43. navedenog poslovnika, odvjetnici moraju dokazati svoj status podnošenjem punomoći koju je izdala stranka koju zastupaju kad je ta stranka pravna osoba privatnog prava.

111.

Iz toga slijedi da, kako bi pred Sudom valjano zastupao stranku, uključujući u okviru žalbe i protužalbe, odvjetnik treba raspolagati službenim dokumentom ili punomoći koju je izdala ta stranka.

112.

Ne dovodeći u pitanje valjanost punomoći koju su udruženja GE i RFA izdala P. Vander Schuerenu radi zastupanja tih udruženja u okviru ovog spora, Komisija tvrdi da je ta odvjetnica dalje delegirala zastupanje tih dviju stranaka M. Peristeraki.

113.

Međutim, taj se argument temelji na pogrešnom tumačenju dokumenata podnesenih Sudu. Naime, iako je točno da je M. Peristeraki elektronički podnijela akt kojim se pokreće protužalba, upotrebom računa koji joj omogućuje pristup informatičkoj aplikaciji pod nazivom „e‑Curia” ( 15 ), ipak je P. Vander Schueren potpisala original protužalbe, kao uostalom i odgovor na žalbu. Ta odvjetnica stoga nije dalje delegirala punomoć koju su joj udruženja GE i RFA izdala radi zastupanja tih udruženja pred Sudom.

114.

Što se tiče drugog argumenta koji je istaknula Komisija, ni on se, prema mojem mišljenju, ne može prihvatiti jer bi mogao, štoviše, dovesti do nedopuštenosti drugog protužalbenog razloga, ali ne i do nedopuštenosti protužalbe u cijelosti. Naime, prigovor Komisije očito je bespredmetan jer se odnosi na prvi protužalbeni razlog koji se odnosi na ocjene Općeg suda u pogledu aktivne procesne legitimacije udruženjâ GE i RFA u vlastito ime, a ne u ime njihovih članova. Što se tiče zapreke vođenju postupka iz drugog protužalbenog razloga, ona se preklapa sa zaprekom vođenju postupka navedenom u Komisijinu odgovoru na žalbu, koja se odnosi na nepostojanje zastupništva i prava na pokretanje postupka udruženjâ GE i RFA u ime američkih proizvođača bioetanola pred Općim sudom, za koju predlažem da se odbije u točkama 50. i 51. ovog mišljenja. Budući da ta razmatranja isto tako vrijede i za dopuštenost protužalbe koju su podnijela udruženja GE i RFA, upućujem dakle na njih.

115.

Prema tome, predlažem Sudu da odbije zapreku vođenju postupka koju je Komisija istaknula u pogledu dopuštenosti protužalbe.

116.

Stoga valja ispitati oba protužalbena razloga. S obzirom na to da se drugi od tih protužalbenih razloga, kao i prvi žalbeni razlog Vijeća, odnosi na dopuštenost tužbe u prvom stupnju u ime članova udruženjâ GE i RFA (iako se ovog puta odnosi na članove tih udruženja, osim četiriju uzorkovanih američkih proizvođača bioetanola), predlažem da se zamijeni redoslijed analize tih protužalbenih razloga i da se stoga počne s drugim.

117.

Udruženja GE i RFA tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što im nije priznao aktivnu procesnu legitimaciju u ime ostalih članova osim uzorkovanih američkih proizvođača bioetanola, odnosno, kao prvo, trgovaca/proizvođača mješavina Murex i CHS i, kao drugo, drugih neuzorkovanih članova.

118.

Opći sud najprije je u točkama 52. do 55. pobijane presude pogrešno presudio da zaštita interesa društava Murex i CHS ne može opravdati dopuštenost tužbe s obzirom na to da su samo „pridruženi” članovi udruženjâ GE i RFA te stoga ne raspolažu pravom glasa. Naime, prema mišljenju udruženjâ GE i RFA, sudska praksa Suda kojom se priznaje aktivna procesna legitimacija udruženjâ ne razlikuje pridružene članove od ostalih članova kako bi se, naprotiv, jasno utvrdilo da je dopuštena tužba koju je podnijelo udruženje koje pokreće postupak umjesto jednog ili više svojih članova koji su sami mogli podnijeti dopuštenu tužbu.

119.

Opći sud također je pogrešno presudio, u točkama 152. do 154. pobijane presude, da na ostale članove udruženjâ GE i RFA koji nisu bili uključeni u uzorkovanje proizvođača‑izvoznika, sporna uredba ne utječe izravno.

120.

Udruženja GE i RFA dodaju da Opći sud također nije ispitao ni pitanje osobnog utjecaja na njih. Međutim, ta su udruženja intervenirala tijekom postupka u svojstvu zastupnika svih svojih članova.

121.

Vijeće tvrdi da je drugi protužalbeni razlog nedopušten i, u svakom slučaju, pravno neosnovan. Tako najprije ističe da ispitivanje kojim se nastoji utvrditi, s jedne strane, jesu li pridruženi članovi udruženjâ GE i RFA dovoljno uključeni kako bi ih ta dva udruženja mogla zastupati i, s druge strane, proizvodi li sporna uredba učinke na članove udruženjâ koji nisu odabrani u uzorak proizvođača‑izvoznika, proizlazi iz činjeničnih, a ne pravnih pitanja. Međutim, ta dva udruženja nisu dokazala da ocjene koje je Opći sud iznio u točkama 52. do 55. pobijane presude, u pogledu njihova odnosa s pridruženim članovima, proizlaze iz iskrivljavanja dokaza. Isto tako, Opći sud u točkama 152. do 154. pobijane presude samo je ispitao činjenice, pri čemu nije razmotrio pravna pitanja.

122.

U svakom slučaju, prema mišljenju Vijeća, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije priznao aktivnu procesnu legitimaciju dvaju udruženja za postupanje u ime društava Murex i CHS. U tom pogledu ističe da udruženja GE i RFA nisu navela nijedan element kojim bi se moglo dokazati da razlika između „pridruženih” članova i ostalih članova nekog udruženja nije relevantna za potrebe utvrđivanja njegove aktivne procesne legitimacije. Napominje da bi u suprotnom pridruženi član nekog udruženja koji ne može utjecati na njegove odluke mogao biti uključen u postupak koji bi mogao štetiti njegovim interesima. Isto tako, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava ni time što nije priznao aktivnu procesnu legitimaciju za postupanje dvaju udruženja u ime drugih članova koji nisu bili uzorkovani.

123.

Komisija podržava argumentaciju Vijeća.

124.

Što se tiče drugog dijela tog protužalbenog razloga kojim udruženja GE i RFA osporavaju zaključak Općeg suda u pogledu nedopuštenosti tužbe u prvom stupnju u ime neuzorkovanih američkih proizvođača, njega treba, prema mojem mišljenju, logički odbiti, a da pritom nije potrebno odlučiti o njegovoj dopuštenosti.

125.

Naime, ako je, kao što predlažem Sudu da odluči, Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je priznao da sporna uredba izravno utječe na četiri uzorkovana američka proizvođača bioetanola i ako je, kao što smatram i predlažem u točki 251. ovog mišljenja, trebao utvrditi nedopuštenost tužbe u prvom stupnju, takvo utvrđenje vrijedi tim više u pogledu tužbe udruženjâ GE i RFA podnesene u ime neuzorkovanih američkih proizvođača bioetanola. Stoga se prigovori istaknuti protiv točaka 151. do 154. pobijane presude ne mogu prihvatiti.

126.

Suprotno tomu, prvi dio drugog protužalbenog razloga, kojim se Općem sudu prigovara da je u točkama 52. do 55. pobijane presude utvrdio nedopuštenost tužbe u prvom stupnju udruženjâ GE i RFA u ime dvaju trgovaca/proizvođača mješavina koji su sudjelovali u ispitnom postupku, odnosno društava Murex i CHS, nije tako jednostavan te mi se čini da je u konačnici osnovan.

127.

Najprije, sviđalo se to Vijeću ili ne, taj je dio, prema mojem mišljenju, dopušten.

128.

Naime, suprotno tvrdnjama Vijeća, udruženja GE i RFA uopće ne osporavaju činjenično utvrđenje Općeg suda prema kojem su društva Murex i CHS samo pridruženi članovi bez prava glasa u okviru navedenih udruženja. Suprotno tomu, ta udruženja prigovaraju Općem sudu da je, za potrebe provjere dopuštenosti tužbe za poništenje koju podnosi udruženje koje zastupa interese svojih članova, uveo razlikovni kriterij koji se u biti temelji na postojanju prava glasa njegovih članova u okviru tijela udruženja, koji je proizvoljan i stoga pogrešan. To pitanje, koje se odnosi i na opseg nadzora suda u prvom stupnju u pogledu dopuštenosti tužbi podnesenih pred njim, svakako je pravno pitanje koje proizlazi iz nadležnosti Suda koji odlučuje u okviru žalbe.

129.

S obzirom na ta razmatranja, u okviru polazišne točke ispitivanja merituma ovog dijela treba, prema mojem mišljenju, podsjetiti da, u skladu s predmetnom pretpostavkom, dopuštenost tužbe koju podnosi udruženje zaduženo za zaštitu kolektivnih interesa svojih članova ovisi o pojedinačnoj aktivnoj procesnoj legitimaciji poduzetnika koje zastupa ili određenih poduzetnika među njima ( 16 ).

130.

Stoga je, na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, dopuštena tužba udruženja koje pokreće postupak umjesto jednog ili više svojih članova koji su sami mogli podnijeti dopuštenu tužbu ( 17 ) s obzirom na to da oni nisu sami podnijeli tužbu s ciljem zaštite svojih vlastitih interesa ( 18 ).

131.

Udruženja GE i RFA ne raspravljaju ponovno o toj sudskoj praksi, kako ju je Opći sud također ispravno naveo u točkama 45. i 51. pobijane presude. Ta se udruženja uostalom pozivaju na tu sudsku praksu kako bi zaključila da je, s obzirom na to da procesna legitimacija članova, čak i „pridruženih”, kao što su Murex i CHS, nije osporena, Opći sud trebao samo provjeriti utječe li sporna uredba izravno i osobno na društva Murex i CHS kako bi utvrdio je li dopuštena tužba koju su udruženja GE i RFA podnijela u njihovo ime.

132.

S obzirom na različita utvrđenja Općeg suda, sklon sam smatrati da su udruženja GE i RFA u pravu.

133.

Najprije podsjećam da je Opći sud u točkama 42. i 78. pobijane presude pravilno presudio da udruženja GE i RFA zastupaju „interese američke industrije bioetanola”. Drugim riječima, kao što sam također pojasnio u točkama 50. i 51. ovog mišljenja, Opći sud pravilno je smatrao da statutarni cilj tih udruženja svako od njih ovlašćuje na pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa svojih članova.

134.

Nadalje, nesporno je da, iako imaju status „pridruženog” člana, društva Murex i CHS pripadaju kategoriji „članova” udruženja GE, odnosno udruženja RFA i sudjeluju na sastancima tih udruženja.

135.

Naposljetku, ni u jednoj točki pobijane presude ne navodi se da su udruženja GE i RFA, koja su sudjelovala u ispitnom postupku koji je vodila Komisija i čije statutarne zadaće uključuju zaštitu kolektivnih interesa njihovih članova, trebala od tih članova pribaviti posebnu punomoć, na temelju njihova glasovanja, radi zastupanja u pravnim postupcima.

136.

Međutim, Opći sud utvrdio je u točki 55. pobijane presude da „[b]ez prava glasa CHS i Murex nemaju mogućnost isticati svoje interese prilikom njihova eventualnog zastupanja od strane udruženja o kojem je riječ. U tim okolnostima i u nedostatku drugih elemenata koji bi mogli dokazati da ,pridruženi’ član ima takvu mogućnost isticanja svojih interesa, valja zaključiti da u ovom slučaju [RFA] nema aktivnu procesnu legitimaciju u dijelu u kojem ističe da zastupa CHS i da [GE] nema aktivnu procesnu legitimaciju u dijelu u kojem ističe da zastupa Murex” ( 19 ).

137.

Opći sud takvim je zaključkom stoga u konačnici uveo dodatni kriterij uz uvjete koji se zahtijevaju sudskom praksom navedenom u točkama 129. i 130. ovog mišljenja, odnosno kriterij da su udruženja GE i RFA trebala, kako bi pokrenula postupak u ime društava Murex i CHS, ne samo dokazati da sporna uredba izravno i osobno utječe na ta društva, nego prethodno i to da ti operatori u okviru tijela udruženjâ GE i RFA mogu „isticati prednost” svojih pojedinačnih interesa pred podnošenjem bilo kakve tužbe koja se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa za koju su zadužena navedena udruženja jer će u suprotnome tužba tih udruženja biti nedopuštena.

138.

Međutim, dodavanje takvog kriterija sudskom odlukom uvjetima dopuštenosti, koji su već dovoljno strogi, predviđenima u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a čini, prema mojem mišljenju, povredu tih odredbi, koja je usto i nedovoljno obrazložena.

139.

Osim toga, pristup koji je primijenio Opći sud mogao bi za dotične pravne osobe biti izvor pravne nesigurnosti, čak i proizvoljnosti, kao što tvrde udruženja GE i RFA.

140.

Naime, taj pristup neizbježno dovodi do pitanja koja su njegova ograničenja i kako treba postupati u sličnim situacijama. Što bi se stoga dogodilo s dopuštenosti tužbe koju podnosi profesionalno udruženje ovlašteno za zaštitu kolektivnih interesa svojih članova među kojima jedan od njih, ovisno o slučaju, ne sudjeluje u donošenju odluke o podnošenju tužbe za poništenje pred sudom Unije, ne podržava je ili se od nje distancira? Također, što je s dopuštenosti tužbe koju udruženje podnosi u ime svojih članova koji mogu samo djelomično izvršavati pravo glasa u pogledu određenih odluka udruženja?

141.

Štoviše, u kontekstu udruženjâ čiji su statuti uređeni pravom trećih zemalja, kao u ovom slučaju, nije isključeno da, ako se prihvati pristup Općeg suda, praktična pitanja, kao što su nepoštovanje prava te zemlje ili poteškoće u pogledu razumijevanja jezikâ te zemlje, dovode do drukčijeg postupanja u jednakim situacijama. Jesu li stoga institucije, a potom i Opći sud, jednostavno mogle na isti način ocijeniti statut profesionalnog udruženja koje zastupa, na primjer, tajlandsku industriju koja je uređena tajlandskim pravom?

142.

Stoga, s obzirom na ta razmatranja, smatram da je Opći sud, time što je dopuštenost tužbe udruženjâ GE i RFA u ime društava Murex i CHS podredio prethodnom i dodatnom kriteriju uz uvjete predviđene člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, počinio pogrešku koja se tiče prava, što u tom pogledu treba dovesti do ukidanja pobijane presude.

143.

Zaključke koje treba izvesti iz tog ukidanja i primijeniti na spor u prvom stupnju ispitat ću u točki 252. ovog mišljenja.

144.

Kao prvo, udruženja GE i RFA osporavaju utvrđenje Općeg suda iz točke 79. pobijane presude, prema kojem sporna uredba nije izmijenila njihovu pravnu situaciju, njihova prava ni obveze. Smatraju da uredba o uvođenju antidampinške pristojbe može utjecati na pravnu situaciju pojedinca i na druge načine osim običnim plaćanjem antidampinške pristojbe. Također ističu da su aktivno sudjelovala u upravnom postupku s ciljem propisnog zastupanja svojih članova pred institucijama Unije. Usto, udruženja GE i RFA ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 86. pobijane presude odbio relevantnost presude od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija (C‑313/90, EU:C:1993:111), jer položaj tužiteljâ kao udruženja predstavnika nije usporediv s položajem pregovarača koji formalno djeluje u ime svojih članova kao u tom predmetu.

145.

Kao drugo, udruženja GE i RFA osporavaju zaključak Općeg suda, naveden u točkama 85. i 87. pobijane presude, prema kojem se može smatrati da pobijana uredba na njih utječe izravno i osobno samo na temelju desetog tužbenog razloga njihove tužbe koji se odnosi na zaštitu postupovnih jamstva koja su im priznata člankom 6. stavkom 4., člankom 19. stavcima 1. i 2. te člankom 20. stavcima 2., 4. i 5. Osnovne uredbe.

146.

Ta udruženja ističu da se na temelju dviju presuda na koja se Opći sud poziva u tom pogledu, odnosno presuda od 4. listopada 1983., Fediol/Komisija (191/82, EU:C:1983:259, t. 31.) i od 17. siječnja 2002., Rica Foods/Komisija (T‑47/00, EU:T:2002:7, t. 55.), ne može utvrditi njegova osnovanost. Iako se iz tih presuda može zaključiti da na osobu akt može utjecati osobno samo „kad [mu] primjenjivi propis Unije daje određena postupovna jamstva”, suprotno tomu, one ne potvrđuju tezu prema kojoj tu procesnu legitimaciju treba ograničiti samo na razloge u okviru kojih se navodi povreda postupovnih prava.

147.

Udruženja GE i RFA smatraju da, kad se jednom utvrdi izravan i osoban utjecaj na pojedinca, njegovu tužbu treba smatrati u cijelosti dopuštenom. Sve zainteresirane stranke u smislu Osnovne uredbe, bilo da su proizvođači, izvoznici, uvoznici ili udruženja predstavnici, imaju istu ulogu na temelju te uredbe.

148.

Vijeće, kojem se Komisija pridružuje, ističe da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pojedinačnu aktivnu procesnu legitimaciju dvaju udruženja ograničio na njihov deseti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi njihovih postupovnih jamstva.

149.

Najprije podsjećam da je Opći sud prilikom odlučivanja o vlastitom interesu udruženjâ GE i RFA priznao, u točkama 85. i 87. pobijane presude, da sporna uredba izravno i osobno utječe na ta udruženja jer ona, kao zainteresirane stranke postupka, uživaju postupovna jamstva koja su im priznata člankom 6. stavkom 7., člankom 19. stavcima 1. i 2. i člankom 20. stavcima 2., 4. i 5. Osnovne uredbe. Opći sud iz toga je zaključio da je udruženjima GE i RFA stoga dopušteno isticati samo deseti tužbeni razlog iz tužbe u prvom stupnju jer je to jedini tužbeni razlog koji se odnosi na zaštitu njihovih postupovnih prava.

150.

Valja istaknuti da nijedna stranka u postupku ne osporava da je Opći sud pravilno priznao dopuštenost desetog tužbenog razloga iz tužbe u prvom stupnju, kao ni ocjenu Općeg suda prema kojoj se samo taj tužbeni razlog odnosi na zaštitu postupovnih prava priznatih u ovom slučaju udruženjima GE i RFA, u skladu s prethodno navedenim odredbama Osnovne uredbe.

151.

Suprotno tomu, udruženja GE i RFA prigovaraju Općem sudu da je opseg dopuštenosti njihove tužbe u vlastito ime ograničio na navedeni tužbeni razlog, iako im je, prema njihovu mišljenju, jednom kad im se prizna pravo na tužbu, dopušteno osporavati materijalnu zakonitost sporne uredbe.

152.

U prilog toj argumentaciji udruženja GE i RFA u biti ističu tri prigovora protiv ocjene Općeg suda iz točaka 79., 81. i 85. do 87. pobijane presude, od kojih mi se nijedan ne čini osnovanim.

153.

Kao prvo, prema mojem mišljenju, očito treba odbiti kritiku koja se odnosi na točku 79. pobijane presude prema kojoj je Opći sud pogrešno zaključio da sporna uredba ne utječe izravno na udruženja GE i RFA s obzirom na to se njome uvode antidampinške pristojbe. Naime, neovisno o prethodno utvrđenim pogreškama koje se tiču prava, prema mojem je mišljenju očito da, kao što je presudio Opći sud, uvođenje antidampinških pristojbi nije izmijenilo pravnu situaciju udruženjâ GE i RFA u osobnom svojstvu jer se njime, među ostalim, od njih nije zahtijevala nikakva obveza s obzirom na to da ta udruženja nisu bila dužna pojedinačno platiti navedenu pristojbu.

154.

Kao drugo, što se tiče prigovora koji se odnosi na točke 81. i 85. do 87. pobijane presude, prije svega valja istaknuti da, u skladu sa sudskom praksom na koju je Opći sud pravilno podsjetio u točki 81. pobijane presude, činjenica da osoba intervenira u postupak donošenja akta Unije individualizira tu osobu u odnosu na predmetni akt samo ako su propisima Unije u korist te osobe predviđena postupovna jamstva ( 20 ).

155.

Istina je, kao što tvrde udruženja GE i RFA, da iz presude od 4. listopada 1983., Fediol/Komisija (191/82, EU:C:1983:259, t. 31.), ne proizlazi izričito da činjenica priznavanja takvih postupovnih jamstava u korist udruženjâ, kao što su udruženja GE i RFA, podrazumijeva da je dopušten samo razlog koji se temelji na navodnoj povredi navedenih jamstava.

156.

Međutim, Sud je već presudio, time što je podsjetio na navedenu presudu i time što je odbio žalbu kao očito neosnovanu, da se osobi ili subjektu koji raspolaže takvim postupovnim pravom u načelu ne može priznati, ako postoji bilo kakvo postupovno jamstvo, aktivna procesna legitimacija protiv akta Unije radi osporavanja materijalne zakonitosti tog akta ( 21 ). Naime, kao što to osobito proizlazi iz presude od 4. listopada 1983., Fediol/Komisija (191/82, EU:C:1983:259, t. 31.), točan doseg prava pojedinca na tužbu protiv akta Unije ovisi o pravnom položaju utvrđenom u njegovu korist pravom Unije kojim se nastoje zaštititi tako priznati legitimni interesi.

157.

Iz toga slijedi da obična činjenica pozivanja na postojanje postupovnih jamstva, iako žalitelji u okviru protužalbe mogu pojedinačno uživati takva postupovna jamstva, ne može dovesti do dopuštenosti tužbe zbog toga što se temelji na razlozima koji se odnose na povredu materijalnih pravila ( 22 ).

158.

Međutim, u ovom slučaju ni udruženje GE ni udruženje RFA u prilog svojoj protužalbi nije navelo, a kamoli dokazalo, da Osnovna uredba udruženjima predstavnicima u njihovo vlastito ime odobrava materijalna prava ili im u njihovo vlastito ime nalaže bitne obveze koje bi prekoračile postupovna jamstva koja su im priznata navedenom uredbom i kojima bi se opravdalo da Opći sud ispituje druge razloge iz tužbe u prvom stupnju na koje su se navedena udruženja u osobnom svojstvu pozvala protiv valjanosti sporne uredbe u pogledu merituma.

159.

Stoga se, prema mojem mišljenju, drugi prigovor koji su istaknula udruženja GE i RFA ne može prihvatiti.

160.

Kao treće, udruženja GE i RFA prigovaraju Općem sudu da u ovom slučaju nije priznao rješenje proizašlo iz presude od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija (C‑313/90, EU:C:1993:111, t. 28. do 30.) time što je odbio tezu tih udruženja prema kojoj je njihov status usporediv sa statusom pregovarača u smislu navedene presude, koji im stoga omogućuje uživanje aktivne procesne legitimacije.

161.

Točno je da uloga koju je udruženje imalo u postupku koji je doveo do donošenja akta u smislu članka 263. UFEU‑a može opravdati dopuštenost tužbe koju je ono podnijelo iako se taj akt izravno i osobno ne odnosi na njegove članove kada je potonji akt utjecao na njegov pregovarački položaj ( 23 ).

162.

Međutim, smatram da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da se presuda od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija (C‑313/90, EU:C:1993:111) ne primjenjuje u ovom slučaju.

163.

Naime, valja podsjetiti da je CIRFS u predmetu u kojem je donesena ta presuda bio sugovornik Komisije u pogledu uvođenja „discipline” u području potpora u sektoru sintetičkih vlakana kao i u pogledu njezina produljenja i prilagodbe te je aktivno vodio pregovore s Komisijom tijekom postupka koji je prethodio sporu te joj je, među ostalim, podnosio pisana očitovanja i usko surađivao s nadležnim službama te institucije ( 24 ).

164.

Prema sudskoj praksi Suda, predmet u kojem je donesena presuda od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija (C‑313/90, EU:C:1993:111) odnosio se stoga na posebnu situaciju u kojoj je tužitelj imao pregovaračku ulogu koja je bila jasno definirana i usko povezana sa samim predmetom odluke, stavljajući ga u činjeničnu situaciju koja ga razlikuje od svih ostalih osoba ( 25 ), odnosno činjeničnu situaciju predviđenu u okviru postupaka na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a koju je taj sud sam kvalificirao kao posebnu, čak i iznimnu ( 26 ).

165.

Međutim, udruženja GE i RFA ni na koji način nisu dokazala da je njihova situacija profesionalnih predstavnika industrije, u okviru koje se mogu primijeniti antidampinške mjere koje donosi Vijeće, bila slična iznimnoj situaciji pregovarača na kojoj se temelji predmet u kojem je donesena presuda od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija (C‑313/90, EU:C:1993:111), kao što je Opći sud pravilno presudio u točki 86. pobijane presude.

166.

Stoga predlažem da se odbije treći prigovor kao i prvi protužalbeni razlog u cijelosti.

167.

U toj fazi, ako bi Sud, suprotno mojem prijedlogu, odlučio odbiti prvi žalbeni razlog Vijeća, podredno valja ispitati drugi i treći žalbeni razlog koji se odnose na meritum spora o kojem je odlučivao Opći sud.

168.

Najprije, Vijeće ističe da je Opći sud na temelju analize iznesene u točkama 174. do 246. pobijane presude zaključio da su institucije obvezne, bez iznimke, izračunati stopu pojedinačne antidampinške pristojbe za svakog uzorkovanog proizvođača. Smatra da se ni Antidampinškim sporazumom WTO‑a ni člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe od institucija ne zahtijeva da učine nemoguće s obzirom na to da se u okviru strukture i načina funkcioniranja industrije bioetanola jednostavno ne nudi nijedan način izračuna pojedinačne marže za četiri uzorkovana proizvođača koje zastupaju udruženja GE i RFA.

169.

Drugi žalbeni razlog sastoji se, u biti, od tri dijela. Prvi dio temelji se na pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud pogrešno smatrao da se člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe provode članci 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a i da ga treba tumačiti u skladu s tim odredbama, što bi bilo contra legem. Drugim dijelom drugog žalbenog razloga Vijeće prigovara Općem sudu da je iskrivio pojam „dobavljača” iz članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe time što ga je proširio na četiri uzorkovana američka proizvođača bioetanola. Naposljetku, Vijeće u trećem dijelu prigovara Općem sudu da je pogrešno protumačio izraz „nije praktično [izvedivo]” u smislu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe.

170.

Prema mišljenju Vijeća, Opći sud počinio je više pogrešaka koje se tiču prava time što je članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe tumačio s obzirom na članke 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, pri čemu se u tom pogledu pozvao na namjeru koju je zakonodavac Unije izrazio prilikom izmjene te uredbe 2012. radi provedbe odluke žalbenog tijela Tijela za rješavanje sporova WTO‑a od 15. srpnja 2011. u predmetu EZ‑Elementi za pričvršćivanje (WT/DS397/AB/R) (u daljnjem tekstu: izvješće „Elementi za pričvršćivanje”).

171.

Najprije, Opći sud pogrešno je u točkama 174. do 184. pobijane presude smatrao da se člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe provode članak 9.2. i članak 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a. Međutim, zapravo su odredbe članka 9. stavka 6. i članka 17. Osnovne uredbe imale za svrhu provesti članka 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, a ne odredbe njegova članka 9. stavka 5. Vijeće ističe da se Opći sud u tom pogledu u točkama 178. i 179. pobijane presude pozvao na činjenicu da je Uredbom (EU) br. 765/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. lipnja 2012. o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice ( 27 ) izmijenjen članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe zbog njegove proturječnosti s člancima 6.10., 9.2. i 18.4. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, koja je utvrđena u izvješću „Elementi za pričvršćivanje”. Međutim, prema mišljenju Vijeća, neznatna izmjena članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe Uredbom br. 765/2012 ne može dovesti do zaključka da je izvorna verzija te odredbe odražavala obvezu Unije da članke 6.10., 9.2. i 18.4. Antidampinškog sporazuma WTO‑a prenese u svoj pravni poredak.

172.

Nadalje, Vijeće tvrdi da postoji razlika između teksta članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i članka 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a s obzirom na to da se potonjom odredbom samo predviđa obveza „imenovanja” dobavljačâ, a ne „navođenja pristojbe”. Na povredu Antidampinškog sporazuma WTO‑a koja je utvrđena u izvješću „Elementi za pričvršćivanje”, koja se odnosi samo na uvoz iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva, stoga se nije moguće pozvati na temelju presude od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće (C‑69/89, t. 26. do 31.).

173.

Naposljetku, Vijeće ističe da je tumačenje članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe u skladu s člancima 9.2. i 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, koje je Opći sud iznio u točkama 227. do 233. pobijane presude, contra legem. Naime, struktura, nastanak i tekst članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe jasno upućuju na to da je zakonodavac Unije htio tijelu zaduženom za ispitni postupak omogućiti da u slučajevima u kojima određivanje pojedinačnih stopa pristojbi „nije praktično [izvedivo]”, a ne samo u slučaju uzorkovanja, odredi stopu pristojbe na nacionalnoj razini, a ne pojedinačne stope pristojbi. Opći sud stoga je, time što je u točkama 227. do 233. pobijane presude presudio da se tekstu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe ni u čemu ne protivi tumačenje izraza „nije praktično [izvedivo]” u skladu s člancima 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, premašio, prema mišljenju Vijeća, granice usklađenog tumačenja.

174.

Komisija podržava argumentaciju Vijeća, pri čemu priznaje da postoji „velika sličnost” između teksta članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i članka 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a. U svojoj replici dodaje da je Sud u svojoj presudi od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 85. do 92.), presudio da se člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe ne nastoje izvršiti pravila WTO‑a, tako da je cjelokupna argumentacija udruženjâ osuđena na neuspjeh.

175.

Kao prvo, udruženja GE i RFA odgovaraju da je Opći sud, time što je presudio da je zakonodavac Unije donošenjem članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe izrazio svoju namjeru da izvrši posebnu obvezu preuzetu u okviru Antidampinškog sporazuma WTO‑a, došao do činjeničnog utvrđenja, za koje Vijeću nije dopušteno da ga dovodi u pitanje u fazi žalbe.

176.

Kao drugo, ta udruženja tvrde da je Opći sud pravilno utvrdio da se člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe provode članci 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a s obzirom na Uredbu br. 765/2012. Da to nije slučaj, moglo bi se prihvatiti samo izričito upućivanje.

177.

Udruženja GE i RFA osporavaju da je tumačenje članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe u skladu s člancima 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a contra legem. Iz točke 339. izvješća „Elementi za pričvršćivanje” jasno proizlazi da se izuzeci od obveze uvođenja pojedinačnih dampinških marži odnose na situaciju u kojoj tijelo zaduženo za ispitni postupak primjenjuje uzorak.

178.

Najprije valja podsjetiti da se u članku 9. stavku 5. prvom podstavku Osnovne uredbe, u verziji koja se primjenjuje na ovaj slučaj, navodi da se „[a]ntidampinška pristojba uvodi […] u odgovarajućim iznosima u svakom pojedinačnom slučaju, na nediskriminacijskoj osnovi, na uvoze proizvoda iz svih izvora za koje je utvrđeno da su pod dampingom i koji nanose štetu, osim na uvoze iz onih izvora koji su prihvatili preuzimanje obveza prema uvjetima iz [te uredbe]. Uredba kojom se uvodi pristojba navodi pristojbu za svakog od dobavljača odnosno, ako to nije praktično [izvedivo], i općenito ako se primjenjuje članak 2. stavak 7. točka (a) [iste uredbe,] dotičnu zemlju dobavljača” ( 28 ).

179.

Člankom 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a predviđa se da će „[n]adležna tijela […], u pravilu, odrediti pojedinačnu dampinšku maržu za svakog poznatog izvoznika ili proizvođača proizvoda koji se ispituje. U slučajevima kada je broj izvoznika, proizvođača, uvoznika ili tipova proizvoda tako velik da je takvo određivanje neprovedivo, nadležna tijela mogu ograničiti svoje ispitivanje […] na razuman broj zainteresiranih stranaka ili proizvoda koristeći se uzorcima […]”.

180.

U članku 9.2. istog sporazuma navodi se da će se, „[k]ada se antidampinške pristojbe uvedu za bilo koji proizvod, one […] ubirati u odgovarajućim iznosima u svakom slučaju, na nediskriminirajućoj osnovi na uvoz tog proizvoda iz svih izvora gdje je utvrđen damping kojim nastaje šteta, osim na uvoz iz onih izvora gdje je prihvaćena obveza promjena cijena prema uvjetima ovog Sporazuma. Nadležna tijela će navesti ime dobavljača ili dobavljače proizvoda o kojima je riječ. Međutim, ako je uključeno nekoliko dobavljača iz iste zemlje, te nije izvedivo imenovati sve te dobavljače, nadležna tijela mogu imenovati zemlju dobavljača o kojoj je riječ.”

181.

U prvom dijelu ovog žalbenog razloga, Vijeće, koje podupire Komisija, prigovara Općem sudu da je u točki 180. pobijane presude presudio da je zakonodavac Unije donošenjem članka 9. stavka 5. prvog podstavka Osnovne uredbe namjeravao izvršiti posebnu obvezu preuzetu u okviru WTO‑a, u ovom slučaju u člancima 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, u smislu takozvane sudske prakse „Nakajima” (presuda od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće, C‑69/89, EU:C:1991:186). U biti, u skladu s rasuđivanjem Općeg suda koje institucije osporavaju, (prvotna) namjera zakonodavca Unije proizlazi iz izmjene članka 9. stavka 5. prvog i drugog podstavka uvedene Uredbom br. 765/2012 nakon izvješća „Elementi za pričvršćivanje”.

182.

Institucije također prigovaraju Općem sudu da je na temelju prethodnog rasuđivanja smatrao, osobito u točki 184. pobijane presude, da članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe valja tumačiti u skladu s člancima 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, iako jasno priznaju da postoji analogija ili „velika sličnost”, da preuzmem izraz koji je upotrijebila Komisija, između relevantnih odredbi članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i članka 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a.

183.

Samo se djelomično slažem s argumentacijom Vijeća i Komisije.

184.

Istina je da obična usporedba teksta članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe, koji se odnosi na uvođenje antidampinške pristojbe, i članka 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, koji se odnosi na upotrebu postupka uzorkovanja za potrebe određivanja dampinške marže osobito ako postoji prevelik broj proizvođača i izvoznika, jasno pokazuje da cilj prvonavedenog članka nipošto nije prenijeti posebnu obvezu sadržanu u potonjem članku.

185.

Okolnost da se u izvješću „Elementi za pričvršćivanje” smatralo da članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe, u dijelu u kojem se njegove odredbe odnose na zemlje bez tržišnoga gospodarstva, nije u skladu osobito s člankom 6.10. i člankom 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a nipošto ne znači da je zakonodavac Unije namjeravao izvršiti posebnu obvezu preuzetu na temelju članka 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a.

186.

Slično rasuđivanje proizlazi uostalom iz presude Suda od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74), koja je donesena nekoliko mjeseci prije pobijane presude, ali koja nije navedena u potonjoj presudi. Naime, iako je Sud u toj presudi osobito ispitao izvješće „Elementi za pričvršćivanje” i podsjetio da je Tijelo za rješavanje sporova WTO‑a utvrdilo da dio odredbi članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe, koji se tada primjenjivao, nije u skladu s određenim pravilima WTO‑a, to ga nije spriječilo da smatra da se pojedinac ne može pozivati na Antidampinški sporazum WTO‑a radi osporavanja zakonitosti uredbe o uvođenju konačne antidampinške pristojbe. Sud je u biti smatrao, u dijelu u kojem se u članku 9. stavku 5. prvom i drugom podstavku Osnovne uredbe upućuje na članak 2. stavak 7. navedene uredbe, kojim se propisuje poseban sustav detaljnih pravila u vezi s izračunom uobičajene vrijednosti za uvoze iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva, da su te odredbe sastavni dio navedenog sustava te stoga predstavljaju izraz volje zakonodavca Unije da u pogledu navedenih zemalja usvoji pristup svojstven pravnom poretku Unije koji je različit od pravila Antidampinškog sporazuma WTO‑a ( 29 ).

187.

S obzirom na to, ne mogu podržati argument Komisije prema kojem presuda od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74) kao takva čini razlog za ukidanje pobijane presude jer je Sud proglasio da se člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe ne izvršava nijedna posebna obveza preuzeta u okviru Antidampinškog sporazuma WTO‑a. Naime, s jedne strane, Sud je u toj presudi odlučio samo o odredbama članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe, u kojima se upućuje na prethodno naveden poseban sustav, koji se odnosi na zemlje bez tržišnoga gospodarstva i koji je uveden člankom 2. stavkom 7. navedene uredbe. Stoga se presuda Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74) ne odnosi na druge odredbe članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe, koje su i dalje na snazi, osobito na bit njegova prvog podstavka, prema kojem uredba kojom se uvodi antidampinška pristojba navodi pristojbu za svakog od dobavljača odnosno, ako to nije izvedivo, dotičnu zemlju dobavljača u kontekstu treće zemlje s tržišnim gospodarstvom, što su odredbe o kojima je riječ u ovom predmetu.

188.

Prema tome, iako je, prema mojem mišljenju, Opći sud pogrešno utvrdio da se člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe izvršava posebna obveza preuzeta na temelju članka 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, ocjena koju je Sud iznio u presudi od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74) ipak ne znači da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je zakonodavac Unije donošenjem članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe namjeravao izvršiti posebnu obvezu preuzetu na temelju članka 9.2. navedenog sporazuma.

189.

Međutim, ta pogreška proizlazi, prema mojem mišljenju, iz rasuđivanja navedenog u točkama 178. do 183. pobijane presude. Naime, iz tih točaka pobijane presude proizlazi da je Opći sud iz izmjene članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe uvedene Uredbom br. 765/2012, osobito nakon donošenja izvješća „Elementi za pričvršćivanje”, zaključio da je zakonodavac Unije donošenjem članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe, u njegovoj izvornoj verziji, namjeravao izvršiti posebnu obvezu sadržanu u članku 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a.

190.

Međutim, kao prvo, čini mi se da je u pravnom pogledu teško samo na temelju izmjena Osnovne uredbe koje su izvršene 2012. retroaktivno utvrditi namjeru zakonodavca Unije da u trenutku donošenja Osnovne uredbe 2009. izvrši posebnu obvezu preuzetu u okviru Antidampinškog sporazuma WTO‑a. Naprotiv, nužno je da se iz pojedine predmetne odredbe prava Unije može zaključiti da joj je namjera provesti u pravo Unije takve određene obveze koje proizlaze iz Sporazuma WTO‑a ( 30 ).

191.

Kao drugo, izmjene uvedene 2012. u članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe odnosile su se, kao što sam već naveo, na prvi i drugi podstavak navedenog članka u pogledu njihovih odredbi koje su se odnosile na poseban sustav primjenjiv na damping iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva na temelju članka 2. stavka 7. navedene uredbe. Stoga se te izmjene nisu odnosile na odredbe članka 9. stavka 5. prvog podstavka o kojima je riječ u ovom predmetu.

192.

Činjenica, koju je Opći sud naveo u točkama 182. i 183. pobijane presude u prilog svojoj argumentaciji, da se te izmjene nisu odnosile na odredbe članka 9. stavka 5. prvog podstavka Osnovne uredbe nipošto ne dokazuje da je namjera zakonodavca Unije u trenutku donošenja navedenog članka bila izvršiti posebnu obvezu preuzetu u okviru Antidampinškog sporazuma WTO‑a. Zapravo sam sklon vjerovati da ta okolnost podupire suprotnu tezu.

193.

Opći sud stoga je, prema mojem mišljenju, u točkama 178. do 183. pogrešno presudio da se člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe izvršavaju posebne obveze preuzete u okviru članaka 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a.

194.

Međutim, ta pogreška, prema mojem mišljenju, nije dovoljna da bi dovela do ukidanja pobijane presude.

195.

Naime, kao što to proizlazi iz naknadnih obrazloženja pobijane presude, osobito iz točaka 184., 193. i 227. navedene presude, Opći sud pravilo je, prema mojem mišljenju, smatrao da relevantne odredbe članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe treba tumačiti u skladu s člancima 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, osobito s obzirom na tekst koji je u bitnome sličan članku 9. stavku 5. Osnovne uredbe i članku 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a.

196.

U pogledu načelâ, valja podsjetiti da nepostojanje izravnog učinka odredbe međunarodnog sporazuma ne onemogućuje pozivanje na nju u svrhu tumačenja u skladu sa sekundarnim pravom Unije. Naime, Sud je već presudio da nadređenost međunarodnih sporazuma koje je sklopila Unija nad aktima sekundarnog prava Unije nalaže tumačenje potonjih akata, u najvećoj mogućoj mjeri, u skladu s tim sporazumima ( 31 ), uključujući kada odredbe potonjih sporazuma nemaju izravan učinak ( 32 ). To priznaju i Vijeće i Komisija.

197.

Primjena tumačenja u skladu s aktom sekundarnog prava Unije na temelju međunarodnog sporazuma ipak podrazumijeva hermeneutičku dosljednost između različitih pravnih pravila koja je ograničena na „najveću moguću mjeru”.

198.

To znači da pravno pravilo sekundarnog prava Unije koje treba protumačiti treba biti moguće tumačiti na više načina. Ako je, suprotno tomu, značenje nedvosmisleno i protivno dosegu nadređene odredbe međunarodnog sporazuma, to pravno pravilo neće biti moguće tumačiti u skladu s potonjom odredbom jer je do rezultata koji bi bio u skladu s navedenim sporazumom moguće doći samo ako ga tumačimo contra legem, što znači da se njegov normativni sadržaj poništava ( 33 ). U takvom će se slučaju tumačenje pravnog pravila sekundarnog prava Unije trebati odrediti bez obzira na pravno pravilo međunarodnog prava.

199.

Osim toga, dodajem da je, što se tiče tumačenja određenih odredbi sporazuma WTO‑a s obzirom na koje, koliko je god moguće, treba tumačiti pravo Unije, Sud više puta uputio na izvješća posebne skupine ili žalbenog tijela WTO‑a u potporu navedenom tumačenju ( 34 ).

200.

U ovom slučaju, s jedne strane, bez daljnjeg ispitivanja teksta članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i teksta članka 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a u toj fazi analize, valja utvrditi da u prilog prigovoru prema kojem je Opći sud članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe tumačio contra legem ni Vijeće ni Komisija ne ističu da relevantne odredbe i izraze članka 9. stavka 5. navedene uredbe nužno treba tumačiti suprotno istim odredbama i izrazima upotrijebljenima u članku 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a. Naprotiv, institucije su, time što su u biti tvrdile da te odredbe i izraze iz članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe treba tumačiti različito, katkad uže u pogledu izraza „dobavljači”, katkad šire u pogledu izraza „nije praktično [izvedivo]” u odnosu na tumačenje Općeg suda, u konačnici priznale da je taj članak moguće tumačiti na više načina ( 35 ). Međutim, u takvom slučaju, nadređenost međunarodnih sporazuma nad pravnim pravilima sekundarnog prava Unije nalaže da treba prevladati tumačenje koje je u skladu s odredbama predmetnog međunarodnog sporazuma.

201.

S druge strane, valja istaknuti da je Opći sud u točki 222. pobijane presude podsjetio na „veliku podudarnost” navedenu u točki 344. izvješća „Elementi za pričvršćivanje” između članka 9.2. i članka 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a jer potonji propisuje utvrđivanje pojedinačnih dampinških marži, što ima za posljedicu da tijela o kojima je riječ moraju nametnuti antidampinške pristojbe na pojedinačnoj osnovi kako je to predviđeno člankom 9.2. navedenog sporazuma.

202.

Čini se da institucije, a posebno Komisija, koje nipošto ne tvrde da je Opći sud iskrivio izvješće „Elementi za pričvršćivanje”, osporavaju rasuđivanje koje se odnosi na tekst predmetnih odredbi na temelju povijesnog konteksta, strukture i svrhe svih navedenih odredbi.

203.

U tom pogledu valja istaknuti da je Komisija u prilog tom argumentu ponovila duge odlomke iz svojeg memoranduma podnesenog žalbenom tijelu u izvješću „Elementi za pričvršćivanje” koji se odnose na tumačenje samog članka 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, pri čemu je u biti istaknula da činjenica da je taj članak čak i nakon dodavanja ostao nepromijenjen nakon Urugvajskog kruga u odnosu na „scenarij” uzorkovanja predviđen u članku 6.10. navedenog sporazuma znači da se smisao tih odredbi, osobito izraza „nije izvedivo” nije mogao izmijeniti donošenjem navedenog članka 6.10.

204.

Međutim, takvo rasuđivanje, koje se temelji na tumačenju odredbi članaka 9.2. i 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, nipošto ne dokazuje, prema mojem mišljenju, da je relevantne odredbe članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe, unatoč njihovoj sličnosti s tekstom odredbi navedenog članka 9.2., nužno trebalo tumačiti toliko različito od odredbi članka 9.2. da bi bilo moguće samo tumačenje pravnog pravila sekundarnog prava Unije koje bi bilo proturječno tumačenju pravnog pravila međunarodnog prava.

205.

Usto, kao što ću to detaljnije ispitati u točki 231. ovog mišljenja, iako je žalbeno tijelo u izvješću „Elementi za pričvršćivanje” ostalo oprezno u pogledu smisla koji treba pripisati odredbama članaka 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, ono je ipak odbilo tezu institucija. Konkretno, kao što je to ispravno istaknuto u točki 223. pobijane presude, žalbeno tijelo pojasnilo je u točki 354. izvješća „Elementi za pričvršćivanje” da članak 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a obvezuje tijela da preciziraju pristojbe nametnute za svakog dobavljača, osim kada to nije izvedivo, ako je uključeno nekoliko dobavljača. Kao i pred Općim sudom, Vijeće i Komisija stoga ponovno pokušavaju dovesti u pitanje tumačenje tog sporazuma koje je primijenilo žalbeno tijelo. Međutim, takvo rasuđivanje nipošto ne podupire njihov argument prema kojem je Opći sud, time što je članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe tumačio u skladu s člancima 9.2. i 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, pogriješio jer je primijenio contra legem tumačenje pravnog pravila sekundarnog prava Unije.

206.

U tim okolnostima valja priznati da je, unatoč pogreškama koje se tiču prava istaknutima u točkama 184. do 193. ovog mišljenja, Opći sud pravilno smatrao da relevantne odredbe članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe treba tumačiti u skladu s člancima 9.2. i 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a.

207.

Stoga predlažem da se prvi dio drugog žalbenog razloga odbije.

208.

Vijeće priznaje da je Opći sud u točki 187. pobijane presude primijenio prikladan pravni kriterij time što je smatrao da, u skladu s člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe i člankom 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, pojedinačnu antidampinšku pristojbu u načelu treba uvesti za svakog „dobavljača”. Međutim, Vijeće smatra da je pravno pogrešan zaključak Općeg suda iz točke 201. pobijane presude, prema kojem je uzorkovane američke proizvođače trebalo smatrati dobavljačima jer su ih institucije zadržale u uzorku proizvođača/izvoznika. S jedne strane, Vijeće ponavlja svoje stajalište navedeno u okviru prvog dijela ovog žalbenog razloga, prema kojem se članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe ne može tumačiti s obzirom na članak 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a. S druge strane, tvrdi da se, u skladu s člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe, samo „izvor [uvoza] za koj[i] je utvrđeno da [je] pod dampingom i koji nanos[i] štetu” može smatrati„dobavljačem”. Međutim, uzorkovane američke proizvođače, kojima nije pripisan damping jer nisu odlučivali koji će se dio njihove proizvodnje izvoziti i nisu imali izvozne cijene, ne može se smatrati dobavljačima. Vijeće podsjeća da je tijelo zaduženo za ispitni postupak te proizvođače prvotno uključilo u uzorak proizvođača/izvoznika samo zbog toga što su oni u obrascu za odabir uzoraka pogrešno naveli da izvoze bioetanol.

209.

Komisija se slaže sa stajalištem Vijeća. Dodaje da je ocjena Općeg suda iz točke 207. do 210. pobijane presude, prema kojoj su se institucije mogle pozvati na članak 2. stavak 9. Osnovne uredbe, pravno pogrešna. Naime, ta se odredba odnosi na pretpostavku „povezanog odnosa ili kompenzacijskog dogovora između izvoznika i uvoznika, odnosno treće stranke”, čija je posljedica nepostojanje izvozne cijene ili njezina nepouzdanost, a stoga i situacija u kojoj proizvođač stvarno izvozi proizvod. To je utvrđenje potkrijepljeno člankom 9.5. Antidampinškog sporazuma WTO‑a i člankom 11. stavkom 4. Osnovne uredbe, koji se odnose na pojedinačne pristojbe za „proizvođače u zemlji izvoznici o kojoj je riječ, a koji nisu izvozili proizvod članici uvoznici tijekom ispitnog postupka”, što je bila situacija četiriju uzorkovanih američkih proizvođača.

210.

Udruženja GE i RFA tvrde da su argumenti Vijeća u pogledu tumačenja pojma „dobavljač” nedopušteni jer se njima dovodi u pitanje utvrđenje Općeg suda prema kojem je sama institucija četiri američka proizvođača pretvorila u „dobavljač[e] proizvoda koji je predmet dampinga” time što ih je zadržala u uzorku „proizvođača/izvoznika”. U pogledu merituma, udruženja GE i RFA smatraju da se, suprotno tvrdnjama Vijeća, koje je namjerno željelo prikriti stvarni smisao članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe, tu odredbu ne može tumačiti na način da se samo „izvor [uvoza] za koji je utvrđeno da je pod dampingom i koji nanosi štetu može smatrati dobavljačem”.

211.

Najprije valja odbiti zapreku vođenju postupka iz ovog dijela drugog žalbenog razloga koji su istaknula udruženja GE i RFA jer je Vijeće namjeravalo dovesti u pitanje ocjenu činjenica koju je donio Opći sud. Naime, Vijeće uopće ne poziva Sud da ponovno ocijeni činjenice spora, nego prigovara Općem sudu da je četiri američka proizvođača bioetanola pogrešno kvalificirao kao „dobavljače” u smislu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe, kako se tumači s obzirom na članke 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a. Za takvo pitanje pravne kvalifikacije činjenica svakako je nadležan Sud u okviru žalbe.

212.

Nadalje, valja istaknuti da Vijeće ne osporava da na temelju članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i članka 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a pojedinačnu antidampinšku pristojbu u načelu treba uvesti za svakog „dobavljača” na uvoze proizvoda iz svih izvora za koje je utvrđeno da su pod dampingom i da nanose štetu, kao što je Opći sud to istaknuo u točki 187. pobijane presude.

213.

Institucije dovode u pitanje samo svojstvo „dobavljača” četiriju uzorkovanih američkih proizvođača koje je primijenio Opći sud. Naime, institucije smatraju da, suprotno zaključku Vijeća, takvo svojstvo ne može proizlaziti samo iz činjenice da je proizvođač odabran u uzorak za potrebe ispitnog postupka i da je u tom postupku sudjelovao.

214.

U biti, prema tvrdnjama tih institucija, operatori koji ne izvoze svoju proizvodnju i nemaju izvozne cijene ne mogu se smatrati „dobavljačima” u smislu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe.

215.

Ta je argumentacija usko povezana s argumentacijom koju su institucije navele u okviru ispitivanja izravnog utjecaja na četiri predmetna američka proizvođača. Najprije, Opći sud sam je u točki 198. pobijane presude uputio na svoju ocjenu navedenu u točkama 93. do 104. pobijane presude u okviru ispitivanja izravnog utjecaja na te proizvođače, na temelju koje je u biti zaključio da postoji uvoz bioetanola u Uniju koji je djelomično proizašao iz proizvodnje tih proizvođača i koji je predmet antidampinške pristojbe uvedene spornom uredbom.

216.

Iz toga slijedi da je Sud, iako je potvrdio analizu Općeg suda u pogledu dopuštenosti tužbe u prvom stupnju podnesene u ime četiriju uzorkovanih američkih proizvođača time što je odbio prvi žalbeni razlog Vijeća, također trebao potkrijepiti zaključak Općeg suda prema kojem je ta četiri proizvođača trebalo kvalificirati kao „dobavljače” uvoza bioetanola koji je predmet dampinga u smislu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i za koje je Vijeće u načelu bilo dužno izračunati pojedinačnu maržu kao i uvesti pojedinačne antidampinške pristojbe za svakog od njih. Naime, u tom je slučaju očito, prema mojem mišljenju, da su ti dobavljači bili „izvor” uvoza proizvoda koji je predmet antidampinške pristojbe uvedene spornom uredbom, kao što je Opći sud to utvrdio u točki 198. pobijane presude.

217.

Što se tiče kritika Komisije u pogledu tumačenja koje je Opći sud primijenio na članak 2. stavak 9. Osnovne uredbe (vidjeti točke 207. i 210. pobijane presude), prema mojem mišljenju, njih treba odbiti. Suprotno tvrdnjama Komisije, ta odredba nije ograničena na pretpostavku „povezanog odnosa ili kompenzacijskog dogovora između izvoznika i uvoznika, odnosno treće stranke”, čija je posljedica nepostojanje izvozne cijene ili njezina nepouzdanost, a stoga i situacija u kojoj proizvođač stvarno izvozi proizvod. Kao što je Opći sud istaknuo u točkama 207. do 210. pobijane presude, člankom 2. stavkom 9. Osnovne uredbe uređuje se i pretpostavka nepostojanja izvozne cijene omogućavanjem ponovnog izračuna takve cijene ( 36 ). U svakom slučaju, kao što je Sud presudio u točki 210. pobijane presude, poteškoća u određivanju izvozne cijene na utječe na pitanje postoji li obveza primjene pojedinačne antidampinške pristojbe na određene operatore.

218.

U tim okolnostima, ako Sud odbije prvi žalbeni razlog u dijelu u kojem se Vijeće poziva na nedopuštenost tužbe u prvom stupnju koju su udruženja GE i RFA podnijela u ime četiriju uzorkovanih američkih proizvođača, također će trebati, prema mojem mišljenju, odbiti drugi dio drugog žalbenog razloga.

219.

Prema mišljenju Vijeća, Opći sud pogrešno je protumačio izraz „nije praktično [izvedivo]” iz članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i članka 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a.

220.

Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 225. pobijane presude presudio da „iz Antidampinškog sporazuma WTO‑a ne proizlazi da postoji izuzetak od obveze uvođenja pojedinačne antidampinške pristojbe za uzorkovanog proizvođača koji je surađivao u ispitnom postupku kad institucije ocijene da za njega ne mogu utvrditi pojedinačnu izvoznu cijenu”. Naime, analiza Općeg suda u tom pogledu temelji se na tumačenju članka 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a primijenjenom u izvješću „Elementi za pričvršćivanje”. Međutim, to tumačenje nije relevantno s obzirom na to da se člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe ne prenosi ta odredba.

221.

Isto vrijedi za zaključak Općeg suda iz točke 233. pobijane presude.

222.

Komisija napominje da Opći sud nije odgovorio na argument koji se tiče merituma i koji su podnijele institucije, prema kojem je utvrđenje izvozne cijene bilo neizvedivo u situaciji u kojoj proizvođač ne izvozi, na temelju kojeg bi se, naprotiv, smatralo da takvo tumačenje nije u skladu s člancima 9.2. i 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a. Međutim, takvo tumačenje nije u skladu s odredbama članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe. Komisija, koja podsjeća da je Vijeće već objasnilo zašto je tumačenje izraza „nije praktično [izvedivo]”, koje je Opći sud primijenio u točkama 213. do 244. pobijane presude, protivno članku 9. stavku 5. Osnovne uredbe, nastoji pojasniti zašto je to tumačenje protivno i članku 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a. Ako bi se izraz „nije praktično [izvedivo]” trebao ograničiti na dobavljače koji nisu uključeni u uzorak, ta bi odredba bila lišena svojeg korisnog učinka, što je Komisija već istaknula u svojoj komunikaciji podnesenoj u okviru postupka koji je doveo do donošenja izvješća „Elementi za pričvršćivanje”. Međutim, podneseni argumenti nisu bili odbijeni u izvješću. Suprotna je teza, koju Opći sud zastupa u točkama 222. do 225. pobijane presude, pravno neosnovana.

223.

Udruženja GE i RFA smatraju da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku u tumačenju izraza „nije praktično [izvedivo]” u smislu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe.

224.

Kao što sam to već istaknuo, člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe propisano je da se u uredbi kojom se uvodi antidampinška pristojba navode iznos pristojbe za svakog od dobavljača, osim ako to „nije praktično [izvedivo]”, u kojem slučaju se mora navesti samo dotična zemlja dobavljača.

225.

U skladu s člankom 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, kada se antidampinške pristojbe uvedu, nadležna tijela (zadužena za ispitni postupak) trebaju navesti ime dobavljača ili dobavljače proizvoda o kojima je riječ, osim ako je uključeno nekoliko dobavljača iz iste zemlje te „nije izvedivo” imenovati sve te dobavljače, tada nadležna tijela mogu imenovati zemlju dobavljača o kojoj je riječ.

226.

Usto, člankom 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a u načelu se zahtijeva da nadležna tijela odrede pojedinačnu dampinšku maržu za svakog poznatog izvoznika ili proizvođača, osim ako je broj, među ostalim, izvoznika ili proizvođača tako velik da je takvo određivanje „neprovedivo”, tada nadležna tijela mogu ograničiti svoje ispitivanje na razuman broj zainteresiranih stranaka ili proizvoda primjenom odabira uzoraka.

227.

Vijeće i Komisija u okviru ovog dijela u biti prigovaraju Općem sudu (a) da je smatrao da izraz „neprovedivo” (impracticable na engleskom jeziku) upotrijebljen u članku 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a utječe na doseg istog izraza upotrijebljenog u članku 9.2. navedenog sporazuma i (b) da je izraz „nije praktično [izvedivo]” iz članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe tumačio na sličan način kao i izraz upotrijebljen u prethodno navedenim člancima Antidampinškog sporazuma WTO‑a. Prema mišljenju institucija, time što je primijenio takav pristup, Opći sud lišio je članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe korisnog učinka jer je slučajeve u kojima je određivanje pojedinačne antidampinške pristojbe i pojedinačne antidampinške marže neizvedivo ograničio samo na situaciju neuzorkovanih proizvođača.

228.

Kritike koje su institucije uputile rasuđivanju Općeg suda u pogledu tumačenja i dosega izraza „nije praktično [izvedivo]” nisu uvjerljive.

229.

Što se tiče, kao prvo, ispitivanja odredbi članka 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, najprije podsjećam da je Opći sud u točkama 217. do 224. pobijane presude samo ponovio relevantne točke izvješća „Elementi za pričvršćivanje”. Ni Vijeće ni Komisija ne prigovaraju Općem sudu da je iskrivio te točke navedenog izvješća, odnosno da je njegovo tumačenje očito u suprotnosti sa sadržajem tog dokumenta ( 37 ), ili da je propustio ili odabrao određene odlomke iz tog izvješća koji su doveli do očito zavaravajućeg i pogrešnog dojma njegova sadržaja ( 38 ).

230.

Napominjem uostalom da je Opći sud vjerno sažeo te točke izvješća „Elementi za pričvršćivanje”. Konkretno, Opći sud sasvim je pravilno u točki 220. pobijane presude istaknuo da svaki izuzetak od općeg pravila propisanog u prvoj rečenici članka 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a mora biti predviđen dotičnim sporazumima. Isto tako, Opći sud podsjetio je u točki 222. pobijane presude da je žalbeno tijelo objasnilo da postoji „velika podudarnost” između članka 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a i da upotreba pojmova „neprovedivo” i „nije izvedivo” za opisivanje slučajeva u kojima se primjenjuje izuzetak upućuje na to da se oba izuzetka odnose na situaciju u kojima tijelo utvrđuje dampinške marže na temelju uzoraka.

231.

Točno je, kao što je to Opći sud također istaknuo u točki 222. pobijane presude, da je žalbeno tijelo WTO‑a također navelo da se pitanje koje mu je postavljeno ne odnosi ni na opseg izuzetka predviđenog u članku 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a ni na pitanje preklapaju li se točno taj izuzetak i izuzetak predviđen člankom 6.10. tog sporazuma ( 39 ). Međutim, kao što je to također istaknuo Opći sud u točki 223. pobijane presude, žalbeno tijelo zaključilo je u točki 354. izvješća „Elementi za pričvršćivanje” da članak 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a obvezuje tijela da preciziraju pristojbe nametnute za svakog dobavljača, osim kada to nije izvedivo, ako je riječ o nekoliko dobavljača. Opći sud također je pravilno podsjetio da je žalbeno tijelo u točki 376. izvješća „Elementi za pričvršćivanje” pojasnilo da članci 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a ne sprječavaju da tijelo zaduženo za ispitni postupak utvrdi jedinstvenu dampinšku maržu i jedinstvenu antidampinšku pristojbu za određen broj izvoznika ako utvrdi da su oni jedinstven subjekt za potrebe primjene tih članaka.

232.

U točki 225. pobijane presude, Opći sud naposljetku je izveo pravne zaključke iz tumačenja članaka 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a koje je žalbeno tijelo primijenilo u izvješću „Elementi za pričvršćivanje”. Tako je Opći sud istaknuo da iz navedenog izvješća proizlazi da, „kad tijelo [zaduženo za ispitni postupak] upotrijebi odabir uzoraka kao u ovom slučaju, Antidampinški sporazum WTO‑a propisuje obvezu utvrđivanja pojedinačnih dampinških marži i uvođenje pojedinačnih antidampinških pristojbi za svakog dobavljača koji surađuje u ispitnom postupku i da ta obveza načelno kao izuzetke ima, kao prvo, slučaj proizvođača ili izvoznika koji nisu uključeni u uzorak […] i, kao drugo, slučaj operatora koji čine jedinstven subjekt. Međutim, iz Antidampinškog sporazuma WTO‑a ne proizlazi da postoji izuzetak od obveze uvođenja pojedinačne antidampinške pristojbe za uzorkovanog proizvođača koji je surađivao u ispitnom postupku kad institucije ocijene da za njega ne mogu utvrditi pojedinačnu izvoznu cijenu.”

233.

Iako je točno da institucije izražavaju neslaganje s takvom ocjenom, one ni na koji način ne dokazuju da je zaključkom do kojeg je Opći sud došao iščitavanjem tumačenja koje je žalbeno tijelo primijenilo u izvješću „Elementi za pričvršćivanje” iskrivljena njegova analiza ili da je taj zaključak barem doveo do pogrešnog tumačenja članaka 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a. Argument na koji se poziva Vijeće, prema kojem članak 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a nije relevantan, treba jasno odbiti s obzirom na to da se njime samo nastoji ponovno pokrenuti rasprava o ocjeni koju je žalbeno tijelo donijelo u izvješću „Elementi za pričvršćivanje” u pogledu odnosa između tog članka i članka 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a. Isto vrijedi za prigovor Komisije kojim ona prigovara Općem sudu da nije uzeo u obzir analizu članka 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, osobito izraza „nije izvedivo”, koju je iznijela u svojem memorandumu podnesenom pred žalbenim tijelom u predmetu „Elementi za pričvršćivanje”. Naime, konkretno, kao što to osobito proizlazi iz točaka 346. do 348. izvješća žalbenog tijela, žalbeno tijelo jasno je odbilo tezu Komisije prema kojoj „nije izvedivo” (impracticable na engleskom jeziku) znači „neučinkovito” (ineffective na engleskom jeziku) ( 40 ). Kao što je Opći sud podsjetio u točki 222. pobijane presude, žalbeno tijelo utvrdilo je veliku podudarnost između članka 9.2. i članka 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, čime se, prema mojem mišljenju, savršeno može opravdati zaključak do kojeg je Opći sud došao u točki 225. pobijane presude.

234.

Kao drugo, što se tiče tumačenja članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe, Opći sud u biti je odbio tezu koju zastupa Vijeće, prema kojoj izraz „nije praktično [izvedivo]” treba shvatiti široko tako da se institucijama odobri posljedična margina prosudbe u pogledu mogućnosti odustajanja od uvođenja pojedinačnih antidampinških pristojbi. Opći sud podsjetio je da članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe treba tumačiti u skladu s člancima 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, što stoga podrazumijeva da izraz „nije praktično [izvedivo]” upotrijebljen u tim trima člancima ima slično značenje i da je izuzetak od utvrđivanja pojedinačnih dampinških marži i uvođenja pojedinačnih antidampinških pristojbi koji je obuhvaćen tim izrazom, kad institucije primijene odabir uzoraka kao u ovom slučaju, moguć samo za poduzetnike koji nisu dio uzorka i koji inače nemaju pravo na vlastitu pojedinačnu antidampinšku pristojbu (vidjeti točke 227. do 232. pobijane presude).

235.

Međutim, s obzirom na činjenicu da je, s jedne strane, kao što sam naveo u odgovoru na prvi dio drugog žalbenog razloga, Opći sud pravilno presudio da članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe treba tumačiti u skladu s člancima 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a i da, s druge strane, institucije ni na koji način nisu dokazale da izraz „nije praktično [izvedivo]” iz članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe može imati samo značenje i doseg koji su dijametralno suprotni onima koji se primjenjuju na isti izraz upotrijebljen u člancima 9.2. i 6.10. Antidampinškog sporazuma WTO‑a, tako da je Opći sud proveo tumačenje pravnog pravila sekundarnog prava Unije contra legem, smatram da valja odbiti argumentaciju institucija.

236.

Dodajem da Opći sud, suprotno onomu što je Komisija također tvrdila, time što je primijenio usko tumačenje izuzetka koji je obuhvaćen upotrebom izraza „nije praktično [izvedivo]”, ni na koji način nije lišio korisnog učinka članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe. Naime, kao što je to sam Opći sud naveo u točki 232. pobijane presude, izuzetak od utvrđivanja načela pojedinačne dampinške marže i pojedinačne antidampinške pristojbe se zbog svoje neizvedivosti primjenjuje ne samo na proizvođače ili izvoznike koji nisu uključeni u uzorak, nego i na one koji čine jedinstven subjekt. Najprije, usko tumačenje izuzetka od pravila koje je propisano pravom Unije, kojim se fizičkim ili pravnim osobama dodjeljuju prava, u skladu je s metodom tumačenja izuzetaka koju je primijenio sud Unije. U tom sam pogledu osobito naklonjen argumentu Općeg suda navedenom u točki 228. pobijane presude koji institucije nisu posebno kritizirale, na temelju kojeg bi prihvaćanje „općenitijeg” tumačenja izraza „nije praktično [izvedivo]”, kao što je tvrdilo Vijeće, imalo za posljedicu da se Vijeću odobri iznimno široka margina prosudbe u pogledu mogućnosti odustajanja od uvođenja pojedinačnih antidampinških pristojbi.

237.

Stoga smatram da institucije nisu dokazale da je Opći sud u pobijanoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava time što je izraz „nije praktično [izvedivo]”, koji se nalazi u članku 9. stavku 5. Osnovne uredbe, tumačio slično kao isti izraz iz članaka 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a.

238.

U tim okolnostima predlažem da se odbije treći dio drugog žalbenog razloga, kao i, slijedom toga, navedeni žalbeni razlog u cijelosti.

239.

Vijeće ističe da je Opći sud u točkama 202. do 211. i 242. do 245. pobijane presude naveo da primjena pojedinačnih antidampinških pristojbi nije bila neizvediva jer je Komisija mogla ponovno izračunati cijene koje su primjenjivali američki proizvođači uključeni u uzorak. Opći sud time je donio činjenična utvrđenja koja su materijalno netočna te je iskrivio elemente koji su mu podneseni. Naime, s obzirom na to da su nezavisni trgovci/proizvođači mješavina miješali bioetanol više američkih proizvođača prije izvoza, nije bilo moguće utvrditi ni uobičajene vrijednosti ni izvozne cijene svakog proizvođača, što su institucije i dokazale. Budući da podaci koje su pružili proizvođači nisu bili upotrebljivi za izračun dampinške marže, Opći je sud dakle počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zanemario taj dokaz očite neizvedivosti takvog izračuna.

240.

Komisija smatra da je Vijeće jasno i precizno definiralo na koji je način Opći sud iskrivio činjenice. Budući da su nezavisni trgovci/proizvođači mješavina miješali bioetanol različitih nacionalnih proizvođača kako bi dobili jednu mješavinu, nije bilo moguće utvrditi pojedinačne izvozne cijene. Osim toga, s praktičnog gledišta nije imalo nikakvog smisla utvrditi izvoznu cijenu i pojedinačnu dampinšku maržu jer carinska tijela nisu ni na koji način mogla primijeniti takvu maržu.

241.

Udruženja GE i RFA tvrde da je treći žalbeni razlog Vijeća nedopušten jer ne sadržava razumljiv sažetak činjeničnih i pravnih elemenata na kojima se temelji, čime je povrijeđen članak 21. prvi stavak Statuta Suda Europske unije. Naime, Vijeće je samo ponovno tvrdilo da izračun pojedinačnih dampinških marži za uzorkovane američke proizvođače nije izvediv, a da pritom ipak nije objasnilo na koji je način Opći sud iskrivio dokaze time što je došao do drukčijeg zaključka. Puka činjenica da se bioetanol miješao prije izvoza sama po sebi ne dokazuje da takav izračun očito nije izvediv ili moguć.

242.

Zatim tvrde da je Opći sud u točkama 242. i 243. pobijane presude jasno i jednostavno objasnio kako konkretno izračunati dampinške marže u slučaju poteškoća kako bi se odredila uobičajena vrijednost ili izvozna cijena za određene proizvođače ili izvoznike. Budući da Vijeće nije osporavalo ta razmatranja ni objasnilo na koji je način Opći sud iskrivio dokaze, traže da se taj žalbeni razlog odbije kao neosnovan.

243.

Vijeće, koje podupire Komisija, prigovara Općem sudu da je iskrivio činjenice jer je u točkama 242. do 245. pobijane presude presudio da je Vijeće pogrešno zaključilo da uvođenje pojedinačnih antidampinških pristojbi za uzorkovane američke proizvođače bioetanola „nije praktično [izvedivo]” u smislu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe.

244.

Taj mi se prigovor ne čini uvjerljivim.

245.

Najprije valja podsjetiti da se rasuđivanje na temelju kojeg je Opći sud zaključio da je Vijeće počinilo pogrešku odvijalo u dva koraka. Kao prvo, Opći sud pojasnio je u točkama 239. i 240. pobijane presude da je Vijeće, s jedne strane, izuzetak od pravila o utvrđivanju pojedinačnih dampinških marži i uvođenju pojedinačnih antidampinških pristojbi temeljilo na drugim razlozima, a ne samo izuzetku koji se odnosi na neuzorkovane proizvođače ili izvoznike ili izuzetku koji se odnosi na operatore koji čine jedinstven subjekt i, s druge strane, da Vijeće nije navelo da se izuzetak koji je primijenilo temelji na drugom izuzetku koji proizlazi iz sporazuma WTO‑a. Kao drugo, u okviru ocjene koja se nalazi u točkama 242. do 245. pobijane presude, Opći sud ponovno je objasnio, osobito upućivanjem na točke 202. do 211. pobijane presude, razloge zbog kojih na temelju argumenata institucija koji se odnose na poteškoće povezane s određivanjem uobičajene vrijednosti i izvozne cijene određenih proizvođača kao i poteškoće povezane s mogućnošću rekonstruiranja slijeda proizvoda četiriju uzorkovanih američkih proizvođača nije moguće osloboditi te institucije obveze izračuna pojedinačne dampinške marže i pojedinačne antidampinške pristojbe za te proizvođače. S obzirom na ta razmatranja, Opći je sud dakle zaključio da institucijama ništa ne dopušta da smatraju da uvođenje pojedinačnih antidampinških pristojbi u ovom slučaju „nije [bilo] praktično [izvedivo]” u smislu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe.

246.

Budući da prvi korak rasuđivanja Općeg suda, naveden u točkama 239. do 240. pobijane presude, nije predmet kritika Vijeća i da te kritike, koje se uvelike preklapaju s kritikama navedenima u okviru drugog žalbenog razloga, treba, prema mojem mišljenju, odbiti, smatram da je ocjena koja se nalazi u tim dvjema točkama pobijane presude dovoljna da se odbije treći žalbeni razlog.

247.

U svakom slučaju, osim što se trećim žalbenim razlogom nastoji ponajprije utvrditi pogreška u rasuđivanju ili tumačenju odredbi Osnovne uredbe, a ne iskrivljavanje činjenica koje je počinio Opći sud, smatram da razmatranja Općeg suda navedena u točki 242. pobijane presude, koja se odnose na poteškoće pri utvrđivanju uobičajenih vrijednosti i izvozne cijene, nisu zahvaćena takvom pogreškom, kao što sam već naveo u točki 217. ovog mišljenja. Stoga ocjena iznesena u točkama 239. do 242. pobijane presude, prema mojem mišljenju, nužno dovodi do odbijanja argumenta o navodnom iskrivljavanju činjenica koji Vijeće ističe u svojem trećem žalbenom razlogu.

248.

Prema tome, predlažem da se navedeni žalbeni razlog odbije.

249.

Kao što sam to pojasnio u točkama 102. i 142. ovog mišljenja, smatram da treba prihvatiti prvi dio prvog žalbenog razloga, kao i drugi dio drugog protužalbenog razloga. Stoga se pobijana presuda, prema mojem mišljenju, u tom dijelu treba ukinuti.

250.

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud može, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

251.

Smatram da Sud može odlučiti o dopuštenosti tužbe podnesene u prvostupanjskom postupku koju su udruženja GE i RFA podnijela u ime četiriju uzorkovanih američkih proizvođača bioetanola, a koju Vijeće osporava. U tom je pogledu, prema mojem mišljenju, dovoljno utvrditi da je tužba udruženjâ GE i RFA nedopuštena jer ta udruženja nisu dokazala da na navedene proizvođače izravno utječu, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, antidampinške pristojbe uvedene spornom uredbom.

252.

Suprotno tomu, što se tiče aktivne procesne legitimacije udruženjâ GE i RFA u ime društava Murex i CHS, s obzirom na to da stranke tijekom postupka u prvom stupnju nisu sasvim zauzele stajalište o tom pitanju, osobito o tome utječe li sporna uredba izravno i osobno na ta dva nezavisna trgovca/proizvođača mješavina, stanje postupka ne dopušta odlučivanje o tom pitanju.

253.

Stoga smatram da ovaj predmet treba vratiti Općem sudu kako bi odlučio o dopuštenosti tužbe udruženjâ GE i RFA u ime društava Murex i CHS i, po potrebi, o svakom relevantnom materijalnom razlogu.

254.

U tim okolnostima valja naknadno odlučiti o troškovima.

255.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način: