1

Europska komisija svojom žalbom zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 5. studenoga 2013., Rusal Armenal/Vijeće (T‑512/09, EU:T:2013:571, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je taj sud poništio Uredbu Vijeća (EZ) br. 925/2009 od 24. rujna 2009. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom iz Armenije, Brazila i Narodne Republike Kine (SL L 262, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 82., str. 156.; u daljnjem tekstu: sporna uredba), u dijelu u kojem se ta uredba odnosi na Rusal Armenal ZAO (u daljnjem tekstu: Rusal Armenal).

2

Odlukom Vijeća 1999/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986.‑1994.) (SL L 336, str. 1.), Vijeće Europske unije odobrilo je Sporazum o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), zaključen 15. travnja 1994. u Marrakechu, i sporazume iz priloga 1., 2. i 3. tom sporazumu (u daljnjem tekstu zajedno: Sporazumi WTO‑a), koji uključuju Opći sporazum o carinama i trgovini iz 1994. (SL 336, str. 11., u daljnjem tekstu: GATT 1994.) kao i Sporazum o provedbi članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini 1994. (SL L 336, str. 103.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 112.; u daljnjem tekstu: Sporazum o antidampingu).

3

Članak VI. stavak 1. GATT‑a 1994. određuje:

„Ugovorne stranke priznaju da damping, koji omogućuje uvođenje proizvoda na tržište druge zemlje po cijeni nižoj od normalne vrijednosti, treba osuditi ako prouzrokuje ili dovodi do prouzrokovanja znatne materijalne štete proizvodnoj grani jedne ugovorne stranke ili znatno usporava stvaranje jedne nacionalne proizvodne grane. U svrhu primjene ovog članka smatra se da se proizvod koji se izvozi iz jedne zemlje u drugu stavlja na tržište zemlje uvoznice po cijeni nižoj od uobičajene vrijednosti kada je cijena toga proizvoda:

[...]“ [neslužbeni prijevod]

4

Druga Dodatna odredba uz članak VI. stavak 1. Dodatka I. GATT‑u 1994. predviđa:

„Priznaje se da, u slučaju uvoza iz zemlje u kojoj je trgovina potpuno ili gotovo potpuno obuhvaćena državnim monopolom i u kojoj država određuje sve domaće cijene, može doći do posebnih teškoća prilikom utvrđivanja usporedivosti cijena za svrhe članka 1. i ugovorne strane uvoznice u takvim slučajevima u određenim uvjetima moraju uzeti u obzir mogućnost da točna usporedba s domaćim cijenama u takvoj zemlji nije uvijek prikladna.“ [neslužbeni prijevod]

5

Članak 2. Sporazuma o antidampingu, naslovljen „Utvrđivanje dampinga“, glasi:

2.1.   Za potrebe ovog Sporazuma smatra se da je proizvod predmet dampinga, odnosno da je uveden na tržište druge zemlje po cijeni nižoj od njene normalne vrijednosti, ako je izvozna cijena proizvoda koji se izvozi iz jedne zemlje u drugu niža od usporedive cijene, koja se postiže pod uobičajenim trgovačkim uvjetima, sličnog proizvoda koji je namijenjen za potrošnju u zemlji izvoznici.

2.2.   U slučaju kada nema prodaje sličnog proizvoda pod uobičajenim trgovačkim uvjetima na domaćem tržištu zemlje izvoznice ili kada, zbog posebnog stanja na tržištu ili malog obujma prodaje na domaćem tržištu zemlje izvoznice […], takva prodaja ne dopušta pravilnu usporedbu, dampinška marža će se odrediti usporedbom s usporedivom cijenom sličnog proizvoda koji se izvozi u odgovarajuću treću zemlju, pod uvjetom da je cijena reprezentativna, ili s troškom proizvodnje u zemlji podrijetla uvećanim za razuman iznos za administrativne troškove, troškove prodaje, opće troškove i dobit.

[...]

2.7.   Ovaj članak ne dovodi u pitanje drugu Dodatnu odredbu uz stavak 1. članka VI. Dodatka I. GATT‑u 1994.“

6

U vrijeme nastanka činjenica koje su dovele do spora, donošenje antidampinških mjera Europske unije uređivalo se odredbama Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 56, str. 1.), kako je zadnje izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 2117/2005 od 21. prosinca 2005. (SL L 340, str. 17.; u daljnjem tekstu: Osnovna uredba). Osnovna uredba zamijenjena je Uredbom Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.).

7

Uvodne izjave 5. i 7. Osnovne uredbe glasile su:

[...]

8

Članak 1. stavak 2. navedene uredbe propisuje da se „smatra da je proizvod predmet dampinga ako je njegova izvozna cijena u Zajednicu manja od usporedive cijene za istovjetan proizvod određene u zemlji izvoznici u uobičajenom tijeku trgovine“.

9

U svrhu utvrđivanja postojanja dampinga, člankom 2. stavcima 1. do 7. Osnovne uredbe bila su utvrđena pravila za izračun uobičajene vrijednosti. Dok se, u skladu sa stavkom 1. članka 2. te uredbe, uobičajena vrijednost obično temeljila na cijenama u zemlji izvoznici, stavak 7. tog članka za uvoz iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva predviđao je primjenu metode tzv. „analogne zemlje“. Prema toj odredbi:

[...]“

10

U slučaju primjene članka 2. stavka 7. točke (a) Osnovne uredbe, pojedinačno pravo može se odrediti sukladno članku 9. stavku 5. Osnovne uredbe za izvoznike koji su ispunili određene uvjete koji su tom odredbom bili propisani.

11

Uvodne izjave 3. do 6. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2238/2000 od 9. listopada 2000. kojom se dopunjuje Uredba br. 384/96 (SL L 257, str. 2.) glasile su:

12

Rusal Armenal društvo je koje proizvodi i izvozi aluminijske proizvode, osnovano 2000. u Armeniji.

13

Nastavno na pritužbu od 28. svibnja 2008., Komisija je pokrenula antidampinški postupak u svezi s uvozom određene aluminijske folije podrijetlom iz Armenije, Brazila i Kine. Rusal Armenal osporio je primjenjivost članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe u ovom slučaju, uzimajući u obzir osobito pristupanje 5. veljače 2003. Republike Armenije Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije, potpisanom 15. travnja 1994. u Marrakechu. Osim toga, Rusal Armenal podnio je zahtjev da mu se odobri tretman društva koje posluje u uvjetima tržišnoga gospodarstva (u daljnjem tekstu: MET) ili individualni tretman na temelju članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe.

14

Dana 7. travnja 2009. Komisija je usvojila Uredbu (EZ) br. 287/2009 o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom iz Armenije, Brazila i Narodne Republike Kine (SL L 94, str. 17.) [neslužbeni prijevod]. Turska je određena kao analogna zemlja za izračun uobičajene vrijednosti za proizvođače‑izvoznike kojima MET ne bi bio odobren.

15

Glede dodjele MET‑a Rusal Armenalu, Komisija je navela da se Republika Armenija nije mogla smatrati zemljom s tržišnim gospodarstvom, s obzirom na to da je navedena u bilješci članku 2. stavku 7. točki (a) Osnovne uredbe. Osim toga, Komisija je utvrdila da Rusal Armenal ne ispunjava kriterije glede računovodstva i troškova proizvodnje navedene u članku 2. stavku 7. točki (c), drugoj i trećoj alineji navedene uredbe. Što se tiče izračuna dampinške marže, Komisija smatra da je Rusal Armenal ispunio uvjete za individualni tretman.

16

Vijeće je 24. rujna 2009. donijelo spornu uredbu u kojoj je potvrdilo tu Komisijinu ocjenu. Posebice glede zaključka da treba odbiti dodjelu MET‑a Rusal Armenalu, u uvodnoj izjavi 20. te uredbe navedeno je da se „Armenija izričito navodi u bilješci članku 2. stavku 7. točki (a) Osnovne uredbe kao jedna od zemalja bez tržišnog gospodarstva“, da je „tretman proizvođača izvoznika u zemljama bez tržišnog gospodarstva koje su članice WTO‑a određen člankom 2. stavkom 7. točkom (b)“ i da je „sadašnji ispitni postupak u potpunosti u skladu s navedenim odredbama“.

17

U tim je okolnostima, na temelju članka 1. stavka 2. sporne uredbe, uvedena konačna antidampinška pristojba od 13,4% na uvoz određene aluminijske folije koju je proizveo Rusal Armenal.

18

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. prosinca 2009. Rusal Armenal zatražio je poništenje sporne uredbe.

19

U prilog svojoj tužbi Rusal Armenal istaknuo je pet tužbenih razloga. Opći sud ispitao je samo prvi tužbeni razlog – prigovor nezakonitosti podnesen u skladu s člankom 277. UFEU‑a, koji se temelji na povredi, člankom 2. stavkom 7. Osnovne uredbe, članka 2. stavaka 1. do 6. te uredbe i članaka 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu – te je stoga od interesa za svrhe ove žalbe.

20

U okviru prvog tužbenog razloga, s ciljem opravdanja mogućnosti da sud Unije obavi nadzor zakonitosti s obzirom na članak 2. Sporazuma o antidampingu, Rusal Armenal je, naglasivši da ta mogućnost, sukladno sudskoj praksi Suda, postoji kada se akt Unije izričito poziva na točno određene odredbe WTO‑a ili kada je Unija namjeravala provesti konkretnu obvezu preuzetu u okviru WTO‑a, ustvrdio da se uvodna izjava 5. navedene uredbe poziva na taj sporazum i da je ta uredba donesena s ciljem provedbe u pravo Unije međunarodnih obveza institucija Unije na temelju tog članka Sporazuma o antidampingu.

21

U biti, Rusal Armenal objasnio je da mu je odstupanje uvedeno člankom 2. stavkom 7. Osnovne uredbe bilo neprimjenjivo jer ono nije bilo u skladu s člankom 2.7. Sporazuma o antidampingu, u svezi s drugom Dodatnom odredbom uz članak VI. stavak 1. Dodatka I. GATT‑u 1994. Uvodeći za uvoz iz Armenije odstupanje koje nije predviđeno potonjim odredbama, članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe narušava opću shemu iz članaka 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu glede utvrđivanja postojanja dampinga.

22

Opći je sud pobijanom presudom prihvatio prvi tužbeni razlog i, sukladno tomu, ukinuo spornu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na Rusal Armenal.

23

Rješenjem predsjednika Suda od 24. travnja 2014. dopuštena je intervencija Europskog parlamenta u potporu Komisijinu tužbenom zahtjevu.

24

Komisija i Vijeće zahtijevaju od Suda da:

25

Rusal Armenal zahtijeva od Suda da odbije žalbu i naloži Komisiji i Vijeću snošenje troškova.

26

Komisija u prilog svojoj žalbi ističe tri žalbena razloga.

27

Svojim prvim žalbenim razlogom Komisija tvrdi da pobijana presuda sadržava pogrešku koja se tiče prava jer je Opći sud odlučio o prigovoru nezakonitosti članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe koji je Rusal Armenal istaknuo u svojoj tužbi u prvostupanjskom postupku.

28

Prema Komisijinu mišljenju, Rusal Armenal povukao je taj prigovor nezakonitosti u replici u prvostupanjskom postupku, tako da je sadržaj prvog tužbenog razloga u postupku pred Općim sudom ograničen samo na povredu načela usklađenog tumačenja Vijeća.

29

Rusal Armenal pobija Komisijinu argumentaciju.

30

Valja napomenuti da se iz ispitivanja svih razmatranja koja je istaknuo Rusal Armenal u pismenima podnesenima Općem sudu ne može zaključiti da je on tijekom postupka povukao prigovor nezakonitosti članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe, podnesen na temelju članka 277. UFEU‑a.

31

Naime, iz navedenih razmatranja proizlazi, s jedne strane, da je Rusal Armenal zahtijevao od Općeg suda da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe proglasi neprimjenjivim u ovom slučaju, s obzirom na to da je izračunom uobičajene vrijednosti u odnosu na Rusal Armenal, u skladu s pravilima koja se odnose na uvoz iz zemalja koje nemaju tržišno gospodarstvo, prekršen članak 2. stavci 1. do 6. navedene uredbe i članci 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu te, s druge strane, da se Rusal Armenal u svojoj replici u prvostupanjskom postupku, nastavljajući se izrijekom pozivati na članak 277. UFEU‑a, ograničio na pojašnjavanje svoje argumentacije o tom pitanju.

32

U tim okolnostima, prvi žalbeni razlog ove žalbe valja odbiti kao neosnovan.

33

Svojim drugim žalbenim razlogom Komisija u biti prigovara Općem sudu da nije uzeo u obzir presudu Nakajima/Vijeće (C‑69/89, EU:C:1991:186) presudivši, na temelju razmatranja iz točaka 36. i 53. do 55. pobijane presude, da je zakonodavac Unije donošenjem članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe namjeravao izvršiti određene obveze utemeljene člankom 2. Sporazuma o antidampingu i drugom Dodatnom odredbom uz članak VI. stavak 1. Dodatka I. GATT‑u 1994. Opći sud time je pogrešno utvrdio da je njegova zadaća nadzirati zakonitost članka 2. stavka 7. te uredbe s obzirom na pravila Sporazuma WTO‑a.

34

S tim u svezi, Komisija tvrdi da potonja odredba ima za cilj provedbu „posebnog režima tržišnoga gospodarstva“ primjenjivog na gospodarstva u tranziciji prema tržišnom gospodarstvu. Umjesto da se osloni na tekst navedenih pravila Sporazuma WTO‑a, taj posebni režim čini dio političke strategije Unije namijenjene nagrađivanju truda bivših zemalja s državnom trgovinom i poticanju daljnjih gospodarskih reformi gospodarstava u tranziciji i liberalizacije trgovine.

35

Rusal Armenal tvrdi da se kriterij koji je Komisija navela za utvrđivanje opsega sudskog nadzora sudova Unije s obzirom na Sporazume WTO‑a pogrešno temelji samo na pitanju je li zakonodavac Unije namjeravao izvršiti određene obveze preuzete u okviru WTO‑a. Iz sudske prakse Suda proizlazi da valja također ispitati poziva li se predmetni akt Unije izrijekom na točno određene odredbe prava WTO‑a, s obzirom na to da uvodna izjava 5. Osnovne uredbe omogućuje donošenje zaključka da postoji takvo pozivanje.

36

U svakom slučaju, Rusal Armenal smatra da je, donošenjem odredaba iz članka 2. navedene uredbe u svezi s izračunom uobičajene vrijednosti, zakonodavac Unije stvarno namjeravao provesti odredbe koje su u biti istovjetne članku 2. Sporazuma o antidampingu i drugoj Dodatnoj odredbi uz članak VI. stavak 1. Dodatka I. GATT‑u 1994., na koju se poziva članak 2.7. Sporazuma o antidampingu. Taj zaključak u biti proizlazi, kao prvo, iz uvodne izjave 5. te uredbe, kao drugo, iz nedostatka kriterija u pravu Unije glede dodjele statusa zemlje s tržišnim gospodarstvom i, kao treće, iz činjenice da instrumentima pristupanja Republike Armenije WTO‑u nije određena mogućnost odstupanja od članaka 2.1. i 2.2 Sporazuma o antidampingu.

37

Najprije treba podsjetiti da se na odredbe međunarodnog sporazuma kojeg je Unija stranka može pozivati u prilog tužbi za poništenje akta sekundarnog prava Unije ili prigovoru utemeljenom na nezakonitosti takvog akta samo pod uvjetom da, s jedne strane, to nije protivno naravi i strukturi tog sporazuma i, s druge strane, da su te odredbe sadržajno bezuvjetne i dovoljno precizne (vidjeti osobito presudu Vijeće i dr./Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht, C‑401/12 P do C‑403/12 P, EU:C:2015:4, t. 54 i navedenu sudsku praksu). Stoga se pred sudovima Unije na takve odredbe može pozivati kao na kriterij za ocjenu zakonitosti akta Unije samo kada su ta dva uvjeta kumulativno ispunjena.

38

Glede Sporazuma WTO‑a, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, uzimajući u obzir njihovu narav i sadržaj, ti sporazumi u načelu ne pripadaju među norme s obzirom na koje se može nadzirati zakonitost akata institucija Unije (vidjeti osobito presude Portugal/Vijeće, C‑149/96 EU:C:1999:574, t. 47.; Van Parys, C‑377/02, EU:C:2005:121, t. 39. i LVP, C‑306/13, EU:C:2014:2465, t. 44.).

39

S tim u svezi, Sud je osobito istaknuo da bi se priznanjem da sudovi Unije imaju izravnu odgovornost osigurati usklađenost prava Unije s pravilima WTO‑a zakonodavnim ili izvršnim tijelima Unije oduzeo manevarski prostor koji imaju slična tijela trgovinskih partnera Unije. Nesporno je, naime, da su neke od ugovornih stranaka, uključujući i najvažnije partnere Unije s trgovinskog gledišta, zaključile, s obzirom na predmet i cilj Sporazuma WTO‑a, da oni ne spadaju u norme s obzirom na koje njihova pravosudna tijela nadziru zakonitost svojih pravila domaćeg prava. Takav nedostatak uzajamnosti, ako bi bio prihvaćen, mogao bi dovesti do neravnoteže u primjeni pravila WTO‑a (vidjeti osobito presude Portugal/Vijeće, C‑149/96, EU:C:1999:574, t. 43. do 46.; FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 119. i LVP, C‑306/13, EU:C:2014:2465, t. 46.).

40

Međutim, Sud je prihvatio da u dvjema iznimnim situacijama, koje proizlaze iz volje zakonodavca Unije da sam ograniči manevarski prostor u primjeni pravila WTO‑a, sudovi Unije trebaju, kada je to potrebno, nadzirati zakonitost akta Unije i akata donesenih radi njegove primjene s obzirom na pravila Sporazuma WTO‑a.

41

Kao prvo, riječ je o pretpostavci da Unija namjerava izvršiti konkretnu obvezu preuzetu Sporazumima i, kao drugo, o slučaju u kojem akt prava Unije o kojem je riječ izričito upućuje na točno određene odredbe tih sporazuma (vidjeti u tom smislu presude Fediol/Komisija, 70/87, EU:C:1989:254, t. 19. do 22.; Nakajima/Vijeće, C‑69/89, EU:C:1991:186, t. 29. do 32.; Biret i Cie/Vijeće, C‑94/02 P, EU:C:2003:518, t. 73. i Vijeće i dr./Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht, C‑401/12 P do C‑403/12 P, EU:C:2015:4, t. 56.).

42

U ovom predmetu valja podsjetiti da je Opći sud u točki 36. pobijane presude glede ispitivanja položaja Sporazuma o antidampingu u pravnom poretku Unije – nakon što je utvrdio da iz uvodne izjave 5. Osnovne uredbe proizlazi da je Unija donijela tu uredbu kako bi ispunila svoje međunarodne obveze – utvrdio da je Unija člankom 2. navedene uredbe, naslovljenim „Utvrđivanje postojanja dampinga“, željela izvršiti određene obveze utvrđene u članku 2. Sporazuma o antidampingu, koji se također odnosi na utvrđivanje postojanja dampinga.

43

U tim je okolnostima potrebno provjeriti je li presuda, kao što to tvrdi Komisija, zahvaćena pogreškom koja se tiče prava, s obzirom na to da se u njoj došlo do istog zaključka glede članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe.

44

S tim u svezi, najprije treba navesti da je Sud u određenim slučajevima priznao da WTO‑ov antidampinški sustav može činiti iznimku od općeg načela da sud Unije ne može nadzirati zakonitost akata institucija Unije s obzirom na njihovu usklađenost sa Sporazumima WTO‑a (vidjeti u tom smislu presude Nakajima/Vijeće, C‑69/89, EU:C:1991:186, t. 29. do 32.; Petrotub i Republica/Vijeće, C‑76/00 P, EU:C:2003:4, t. 55. i 56. i Vijeće i dr./Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht, C‑401/12 P do C‑403/12 P, EU:C:2015:4, t. 59.).

45

Međutim, da bi takva iznimka u posebnom slučaju bila prihvaćena, treba također u dovoljnoj mjeri dokazati da je zakonodavac izrazio volju za provođenje u pravo Unije određene obveze preuzete u okviru WTO‑a.

46

U tom smislu nije dovoljno, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 42. svojeg mišljenja, da iz uvodnih izjava predmetnog akta Unije općenito proizlazi da je donesen uzimajući u obzir međunarodne obveze Unije. Naprotiv, nužno je da se iz pojedine pobijane odredbe prava Unije može zaključiti da joj je namjera provesti u pravo Unije određene obveze koje proizlaze iz Sporazuma WTO‑a.

47

Glede članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe, najprije valja primijetiti da ta odredba, koja se nastavlja na navod iz uvodne izjave 7. te uredbe, uvodi poseban režim kojim se utvrđuju detaljna pravila za izračun uobičajene vrijednosti za uvoz iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva, uključujući Armeniju. Naime, glede tih uvoza, navedena odredba u podstavku (a) predviđa da se uobičajena vrijednost utvrđuje na temelju cijena ili izračunate vrijednosti u odgovarajućoj trećoj zemlji tržišnoga gospodarstva odnosno cijene iz te treće zemlje u druge zemlje, uključujući Uniju, ili, ako to nije moguće, na nekoj drugoj razumnoj osnovi, uključujući stvarno plaćenu ili naplativu cijenu u Uniji za istovjetan proizvod, odgovarajuće prilagođenu, ako je potrebno, kako bi uključivala razumnu profitnu maržu. Osim toga, u podstavku (b) iste odredbe određeno je da se u antidampinškim ispitnim postupcima uvoza iz bilo koje zemlje bez tržišnoga gospodarstva, a koja je članica WTO‑a na dan pokretanja ispitnog postupka, uobičajena vrijednost određuje u skladu sa stavcima 1. do 6., ako se utvrdi da za tog proizvođača odnosno za te proizvođače u odnosu na proizvodnju i prodaju dotičnog istovjetnog proizvoda prevladavaju uvjeti tržišnoga gospodarstva utvrđeni u podstavku (c).

48

S tim u svezi, valja utvrditi da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe predstavlja izraz volje zakonodavca Unije da u tom području usvoji pristup svojstven pravnom poretku Unije.

49

Naime, kao što to proizlazi iz preambule Uredbe br. 2238/2000 o izmjenama Osnovne uredbe, pravila utvrđena u članku 2. stavku 7. Osnovne uredbe koja se primjenjuju na uvoz iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva koje su članice WTO‑a temelje se na pojavi u tim zemljama poduzetnika koji posluju u uvjetima tržišnoga gospodarstva, kao rezultat usvojenih gospodarskih reformi.

50

Budući da Sporazum o antidampingu ne sadržava posebna pravila koja se odnose na tu kategoriju zemalja, ne može se uspostaviti suodnos između, s jedne strane, pravila sadržanih u članku 2. stavku 7. Osnovne uredbe o uvozu iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva koje su članice WTO‑a i, s druge strane, pravila definiranih u članku 2. Sporazuma o antidampingu. Iz toga slijedi da se navedena odredba Osnovne uredbe ne može smatrati mjerom čija je svrha osigurati u pravnom poretku Unije izvršavanje određene obveze preuzete u okviru WTO‑a.

51

Članak 2.7. Sporazuma o antidampingu, u svezi s člankom 2. Sporazuma o antidampingu i drugom Dodatnom odredbom uz članak VI. stavak 1. Dodatka I. GATT‑u 1994., na koju se poziva, ne može dovesti u pitanje takvo utvrđenje. Naime, uz to što ne ustanovljava točno određeno pravilo za izračun uobičajene vrijednosti, druga Dodatna odredba odnosi se samo na slučajeve u kojima je trgovina potpuno ili gotovo potpuno obuhvaćena državnim monopolom i u kojoj država određuje sve domaće cijene.

52

Navedeno utvrđenje nije dovedeno u pitanje ni činjenicom da uvodna izjava 5. Osnovne uredbe određuje da pravila Sporazuma o antidampingu treba prenijeti u zakonodavstvo Unije u što je moguće većoj mjeri. Naime, kao što je to nezavisna odvjetnica navela u točkama 44. i 46. svojeg mišljenja, taj izraz treba shvatiti u smislu da zakonodavac Unije, čak i ako je prilikom donošenja Osnovne uredbe namjeravao uzeti u obzir pravila Sporazuma o antidampingu, nije izrazio volju za prenošenje svakog od tih pravila u navedenu uredbu. Utvrđenje da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe ima za cilj izvršiti određene obveze utvrđene u članku 2. Sporazuma o antidampingu ne može se stoga ni u kojem slučaju temeljiti isključivo na tekstu te uvodne izjave.

53

U tim okolnostima, valja utvrditi, kao što je to nezavisna odvjetnica navela u točkama 50. i 51 svojeg mišljenja, da je zakonodavac Unije glede izračuna uobičajene vrijednosti za uvoz iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva koje su članice WTO‑a izvršavao svoju zakonodavnu ovlast zadržavši pristup svojstven pravnom poretku Unije i stoga da se ne može utvrditi postojanje volje zakonodavca Unije da usvajanjem članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe izvrši određene obveze utvrđene u članku 2. Sporazuma o antidampingu.

54

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je Opći sud, utvrdivši drukčije, počinio pogrešku koja se tiče prava.

55

U tim okolnostima, drugi žalbeni razlog treba prihvatiti.

56

Slijedom toga, pobijanu presudu treba u cijelosti ukinuti, bez potrebe ispitivanja trećeg žalbenog razloga koji je istaknula Komisija u prilog svojoj žalbi, a koji se odnosi na povredu općeg načela institucionalne ravnoteže.

57

U skladu s člankom 61. Statuta Suda, ako je žalba osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda te može sam konačno odlučiti o sporu, ako stanje postupka to dopušta, ili može vratiti predmet na ponovno odlučivanje Općem sudu.

58

U ovom slučaju Sud ocjenjuje da treba konačno odlučiti o prvom tužbenom razlogu koji je istaknuo Rusal Armenal radi poništenja sporne uredbe.

59

S tim u svezi, valja napomenuti da u ovom predmetu nije utvrđeno postojanje nijedne od dviju iznimnih situacija navedenih u točki 41. ove presude. S jedne strane, kao što je to utvrđeno u točki 53. ove presude, ne može se utvrditi postojanje volje zakonodavca Unije da usvajanjem članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe izvrši određene obveze utvrđene u članku 2. Sporazuma o antidampingu. S druge strane, članak 2. stavak 7. navedene uredbe ne poziva se izričito ni na jednu točno određenu odredbu Sporazuma o antidampingu, pri čemu je općenito pozivanje na odredbe tog sporazuma u uvodnoj izjavi 5. te uredbe nedostatno za utvrđenje da postoji takvo pozivanje (vidjeti u tom smislu presude Van Parys, C‑377/02, EU:C:2005:121, t. 52.; FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 113. i 144. i Vijeće i dr./Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht, C‑401/12 P do C‑403/12 P, EU:C:2015:4, t. 58.).

60

U tim okolnostima, treba odbiti prvi tužbeni razlog koji je istaknuo Rusal Armenal radi poništenja sporne uredbe jer je sud Unije pozvan od zakonodavca da nadzire izračun uobičajene vrijednosti u odnosu na proizvode koje je proizveo Rusal Armenal samo s obzirom na članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe.

61

Međutim, budući da Opći sud nije ispitao drugi i peti tužbeni razlog koje je istaknuo Rusal Armenal u prilog tužbi za poništenje, Sud smatra da stanje postupka ne dopušta donošenje meritorne odluke.

62

Slijedom navedenoga, predmet treba vratiti Općem sudu kako bi on odlučio o drugom i petom tužbenom razlogu.

63

Budući da se predmet vraća Općem sudu na ponovno odlučivanje, o troškovima će se odlučiti naknadno.

Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje: