1.

Djeluje li neprofitna obrazovna ustanova kao „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” u smislu Direktive 93/13/EEZ ( 2 ) kada svojim studentima nudi kredit u obliku plana beskamatne otplate u ratama, omogućavajući im da plate svoje upisnine i trošak studijskih putovanja? Nadalje, mora li nacionalni sud po službenoj dužnosti ispitati ulazi li ugovor u područje primjene te direktive u okolnostima u kojima dotični student nije aktivno sudjelovao u kasnijem postupku za povrat nepodmirenog duga zajedno s kamatama i naknadom troškova?

2.

Ta su se pitanja pojavila u sporu između obrazovne ustanove i jednog od njezinih studenata. Njima se Sudu pruža prilika da dodatno odredi područje primjene Direktive 93/13 te ovlasti i obveze nacionalnih sudova na temelju te direktive.

3.

Direktiva 93/13 donesena je na temelju članka 100.a UEEZ‑a (sada članak 114. UFEU‑a). Njezin je cilj osigurati da potrošački ugovori ne sadržavaju nepoštene odredbe te zaštititi potrošače od zlouporabe moći koje imaju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ( 3 ). Države članice mogu svojim nacionalnim propisima, strožima od onih iz te direktive, pružiti svojim potrošačima višu razinu zaštite ( 4 ).

4.

U uvodnoj izjavi 10. te direktive navodi se da se pravila o nepoštenim odredbama trebaju primjenjivati „na sve ugovore” koji se zaključuju između prodavatelja ili pružatelja i potrošača. U njoj se izričito navodi da zbog toga iz područja primjene te direktive treba, među ostalim, isključiti ugovore koji se odnose na zapošljavanje, ugovore koji se odnose na nasljedna prava, ugovore koji se odnose na prava iz obiteljskog zakona i ugovore koji se odnose na osnivanje i ustrojavanje trgovačkih društava ili na ugovore o partnerstvu. Direktiva se, međutim, treba primjenjivati na sve obrte, poduzeća i profesije, uključujući one javnog karaktera ( 5 ).

5.

Člankom 1. stavkom 1. određeno je područje primjene Direktive 93/13:

„Svrha ove Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.”

6.

Člankom 2. točkama (b) i (c) pojam „potrošač” definiran je kao „svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima [Direktivom 93/13] nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije”, a „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” ( 6 ) kao „svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima [Direktivom 93/13] nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu”.

7.

Člankom 3. stavkom 1. predviđeno je da se „[u]govorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra […] nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora”.

8.

Direktiva 93/13 prenesena je u nacionalno pravo na temelju Marktpraktijkenweta (Zakon o tržišnim praksama) od 6. travnja 2010. Tim je zakonom uveden pojam „poduzetnik” umjesto pojma „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)”, koji se upotrebljava u članku 2. točki (c) te direktive radi određivanja njezina područja primjene. Člankom I.1. stavkom 1. Wetboek Economisch Recht (Trgovački zakonik) poduzetnik je definiran kao „svaka fizička ili pravna osoba koja ima dugoročni gospodarski cilj, uključujući svako udruživanje takvih osoba”.

9.

Člankom 806. Gerechtelijk Wetboeka (Zakonik o sudovima) utvrđene su obveze suda u slučaju presude zbog izostanka: „u presudi zbog izostanka sud mora prihvatiti zahtjeve odnosno obranu prisutne stranke, osim u mjeri u kojoj bi sudski postupak ili zahtjevi ili razlozi mogli biti suprotni javnom poretku”.

10.

S. Kuijpers bila je studentica na Karel de Grote Hogesschoolu (sveučilište Karel de Grote, u daljnjem tekstu: KdG). Dana 3. veljače 2014. morala je KdG‑u platiti ukupan iznos od 1546 eura koji predstavlja njezinu upisninu za akademske godine 2012./13. i 2013./14. te njezin doprinos za studijsko putovanje. Budući da taj iznos nije mogla platiti u jednom obroku, KdG‑ova služba podrške studiju, KdG studievoorzieningsdienst (u daljnjem tekstu: KdG Stuvo), odobrila joj je plan beskamatne otplate u ratama. Prema tom planu, KdG Stuvo isplatio je S. Kuijpers iznos koji joj je bio potreban tako da je mogla platiti KdG‑u. Počevši od 25. veljače 2014., S. Kuijpers trebala je KdG Stuvu plaćati 200 eura mjesečno u trajanju od sedam mjeseci. Zadnja rata od 146 eura trebala je biti plaćena do 25. rujna 2014.

11.

Ugovor je sadržavao sljedeću odredbu:

„Ako iznos zajma ne bude pravodobno otplaćen (u cijelosti ili djelomično), kamata od 10 % godišnje plaća se automatski i bez opomene te se obračunava na nepodmireni dug od sljedećeg dana nakon dana dospijeća u slučaju da ne dug ne bude namiren. U tom se slučaju također plaća naknada za pokrivanje troškova naplate duga, koja se ovim ugovorom određuje u iznosu od 10 % nepodmirenog duga, a najmanje 100 eura.”

12.

Unatoč primitku opomene, S. Kuijpers nije ispunila svoju obvezu plaćanja.

13.

Dana 27. studenoga 2015. KdG podnio je prijedlog protiv S. Kuijpers nastojeći ishoditi (na temelju ugovora sklopljenog s KdG Stuvom) iznos glavnice (1546 eura), zatezne kamate po stopi od 10 % od 25. veljače 2014. (269,81 euro) i troškove (154,60 eura) te je pokrenuo postupak pred Vredegerechtom te Antwerpen (Mirovni sud u Antwerpenu, Belgija). Privremenom odlukom od 4. veljače 2016. taj je sud dodijelio KdG‑u iznos glavnice od 1546 eura. Međutim, preotvorio je postupak u vezi s pitanjem kamata i troškova kako bi saslušao KdG‑ovo stajalište o mogućnosti da se ovom Sudu uputi prethodno pitanje. Dana 4. ožujka 2016. KdG se usmeno očitovao o tom pitanju. S. Kuijpers nije pristupila raspravi.

14.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da, u skladu s člankom 806. Zakonika o sudovima, on mora prihvatiti KdG‑ov zahtjev zato što S. Kuijpers nije pristupila raspravi, osim u mjeri u kojoj bi sudski postupak ili zahtjev mogao biti suprotan javnom poretku. Time se postavlja pitanje, kao prvo, može li nacionalni sud po službenoj dužnosti ispitati je li ugovor na kojem se zahtjev temelji obuhvaćen područjem primjene nacionalnog prava kojim se provodi Direktiva 93/13 te, kao drugo, je li u skladu s tom direktivom nacionalno zakonodavstvo kojem je takvo ispitivanje protivno zbog toga što odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama nisu po svojoj naravi prisilne ( 7 ). Sud koji je uputio zahtjev također izražava sumnje u pogledu usklađenosti s Direktivom 93/13 nacionalnog zakonodavstva kojim se područje primjene odredaba o nepoštenim ugovornim odredbama ograničava na ugovore između potrošača i „poduzetnika” ( 8 ).

15.

U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Suda odgovor na sljedeća pitanja:

16.

Austrijska, belgijska i poljska vlada te Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Na raspravi održanoj 9. ožujka 2017. belgijska vlada i Komisija iznijele su usmena očitovanja i odgovorile na pitanja koja je Sud postavio.

17.

Ovim pitanjem sud koji je uputio zahtjeva pita ima li on ovlast ispitati po službenoj dužnosti je li ugovor obuhvaćen područjem primjene Direktive 93/13, čak i ako potrošač nije pristupio raspravi. To je pitanje povezano s postojanjem nacionalnog pravila kojim se sudovima dopušta da po službenoj dužnosti ispitaju jedino to je li zahtjev suprotan nacionalnim pravilima javnog poretka. Prvo ću ispitati to pitanje jer pitanje je li Direktiva 93/13 primjenjiva (i može li se njezina primjenjivost ispitivati ex officio) logički prethodi onima o položaju stranaka u određenom ugovoru i zakonitosti njegovih odredaba.

18.

Komisija tvrdi da je pravilo da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača po naravi kogentno. Nacionalni sudovi stoga imaju ovlast i obvezu ispitati po službenoj dužnosti je li ugovor obuhvaćen područjem primjene Direktive 93/13, čak i ako potrošač ne pristupi raspravi.

19.

Belgijska vlada slaže se s Komisijinim zaključkom. Tvrdi da je članak 806. Zakonika o sudovima u skladu s tim tumačenjem jer u postupku razmatranja treba li po službenoj dužnosti istaknuti pitanje javnog poretka nacionalni sud prvo mora utvrditi je li odredba zapravo obuhvaćena pravilima pravnog poretka. Načelo ekvivalentnosti zahtijeva da se isto rasuđivanje primjenjuje na odredbe direktive kao što je to Direktiva 93/13.

20.

Doista, ustaljena je sudska praksa da nacionalni sud mora po službenoj dužnosti ispitati je li odredba ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača obuhvaćena područjem primjene te direktive i, u slučaju potvrdnog odgovora, je li takva odredba nepoštena ( 9 ).

21.

Međutim, ostaje pitanje ima li nacionalni sud istu obvezu kada potrošač nije sudjelovao u postupku.

22.

Za odgovor na to pitanje treba voditi računa o nekoliko načela koja su već utvrđena u sudskoj praksi Suda.

23.

Kao prvo, „sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano uz pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj” ( 10 ).

24.

Kao drugo, u slučaju odredbe da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače „radi se o odredbi s obveznim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovno uspostaviti jednakost između potonjih suugovaratelja” ( 11 ). Ta se odredba treba smatrati „ekvivalentnom nacionalnim pravilima koja u unutarnjem pravnom poretku imaju rang odredaba javnog poretka” ( 12 ). Ispitivanje je li ta direktiva primjenjiva na određenu situaciju logički prethodi toj analizi (vidjeti t. 20. ovog mišljenja i bilješku).

25.

Kao treće, neravnopravan odnos koji postoji između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga može se ispraviti samo pozitivnom intervencijom neovisnom o samim ugovornim strankama ( 13 ). Ta pozitivna intervencija sastoji se od sudskog ispitivanja po službenoj dužnosti je li ugovor obuhvaćen područjem primjene Direktive 93/13 kao i poštenosti njegovih odredaba. Doista, zaštita dodijeljena potrošačima na temelju te direktive proteže se na slučajeve u kojima se potrošač ne pozove na nepoštenost odredbe, bilo to stoga što ne zna za svoja prava ili zato što ga troškovi koji bi bili povezani sa sudskim postupkom odvraćaju od provedbe tih prava ( 14 ).

26.

Nadalje, u skladu s načelom procesne autonomije država članica, u nedostatku usklađenosti nacionalnih mehanizama, postupovna pravila kojima se omogućava pozitivna intervencija obuhvaćena su unutarnjim pravnim poretkom država članica, pod uvjetom da nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične situacije podvrgnute nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine nemogućim u praksi ili pretjerano teškim ostvarivanje prava dodijeljenih potrošačima pravom Unije (načelo djelotvornosti) ( 15 ).

27.

U presudi Asturcom Telecomunicaciones, koja se odnosila na ugovor s arbitražnom klauzulom, Sud je imao priliku razmotriti pitanje postupka u kojem nije podnesen odgovor na tužbu. Arbitražni pravorijek bio je donesen u potrošačevoj nenazočnosti i on nije podnio žalbu u roku propisanom na temelju nacionalnog prava. Stoga je pravorijek postao konačan. Kada je Asturcom htio da se taj pravorijek izvrši, nadležni nacionalni sud izrazio je stajalište da je arbitražna klauzula nepoštena. Međutim, mjerodavnim nacionalnim pravom nije bilo predviđeno da prilikom odlučivanja o zahtjevu za izvršenje pravorijeka koji je postao konačan sud ima nadležnost za utvrđivanje je li arbitražna klauzula poštena. U tim je okolnostima nacionalni sud upitao ovaj Sud može li po službenoj dužnosti utvrditi je li arbitražni sporazum ništav i s obzirom na to utvrditi ništavost pravorijeka, ako zaključi da arbitražni sporazum sadržava nepoštenu arbitražnu klauzulu ( 16 ).

28.

S obzirom na važnost načela pravomoćno presuđene stvari, Sud je zaključio da potreba za poštovanjem načela djelotvornosti ne može značiti da nacionalni sud mora u cijelosti nadoknaditi potpunu pasivnost predmetnog potrošača koji nije sudjelovao u arbitražnom postupku niti je podnio tužbu za poništenje arbitražnog pravorijeka, koji je stoga postao konačan ( 17 ).

29.

Međutim, Sud je presudio da je na temelju načela ekvivalentnosti – u mjeri u kojoj nacionalni sudac koji odlučuje o prijedlogu za izvršenje konačnog arbitražnog pravorijeka mora prema nacionalnim postupovnim pravilima po službenoj dužnosti ocijeniti nesukladnost između arbitražnog uvjeta i nacionalnih pravila javnog poretka – on također obvezan po službenoj dužnosti ocijeniti nepoštenost tog uvjeta u odnosu na tu direktivu, čim raspolaže pravnim i činjeničnim elementima koji su mu u tom pogledu potrebni ( 18 ).

30.

U predmetu VB Pénzügyi Lízing nacionalni je sud nastojao razjasniti mora li po službenoj dužnosti provesti istragu kako bi utvrdio činjenične i pravne elemente potrebne za ocjenu je li odredba o dodjeli isključive mjesne nadležnosti nepoštena, kada je nacionalnim postupovnim pravilima to dopušteno samo ako je to jedna od stranaka zatražila ( 19 ). Sud je presudio da radi očuvanja djelotvornosti zaštite potrošača nacionalni sud mora u svim slučajevima i neovisno o pravilima svojeg nacionalnog prava utvrditi je li se o osporenoj odredbi pojedinačno pregovaralo između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, kako bi utvrdio ulazi li ona u područje primjene Direktive 93/13 ( 20 ).

31.

Taj je pristup potvrđen u predmetu Banco Español de Crédito (koji se odnosio na poštenost odredbe o zateznoj kamati na rate kredita). Sud je presudio da djelotvornost zaštite, koja je cilj Direktive 93/13, može biti ugrožena postupovnim pravilom kojim se uopće ne dopušta sudu kojem je podnesen prijedlog za izdavanje platnog naloga da po službenoj dužnosti ocijeni nepoštenost ugovornih odredaba, čak i kada u tu svrhu raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima, a potrošač nije podnio prigovor ( 21 ).

32.

U presudi ERSTE Bank Hungary Sud je dalje razvio tu tvrdnju objašnjavajući da se djelotvorna sudska zaštita zajamčena Direktivom 93/13 temelji na pretpostavci da je jedna od stranaka ugovora prethodno pokrenula postupak pred nacionalnim sudovima ( 22 ). Primjećujem da će u tim okolnostima potrošač, ako nije bio stranka koja je pokrenula postupak, vjerojatno lošije proći u tom postupku, a presuda će utjecati na njegov pravni položaj bez obzira na to sudjeluje li u postupku.

33.

Smatram da se iz sudske prakse mogu izvesti sljedeća načela: i. načelo djelotvornosti ne zahtijeva od nacionalnog pravosudnog sustava da intervenira kada nijedna ugovorna strana nije pokrenula postupak pred nacionalnim sudovima; ii. kada je postupak pokrenut, ti sudovi moraju po službenoj dužnosti u svim slučajevima i neovisno o pravilima svojeg nacionalnog prava ispitati je li ugovor obuhvaćen područjem primjene Direktive 93/13; iii. ako je odgovor potvrdan, oni moraju, također po službenoj dužnosti, ispitati poštenost odredaba tog ugovora; iv. kogentna narav pravila koja su utvrđena tom direktivom znači da ih se mora primjenjivati neovisno o statusu koji je nacionalnim pravnim poretkom dodijeljen nacionalnim pravilima o njihovu prenošenju i neovisno o postupovnim radnjama ili tvrdnjama stranaka.

34.

Činjenica da potrošač nije bio stranka koja je pokrenula postupak, da nije pristupio raspravi ili da se nije pozvao na Direktivu 93/13 ne može izmijeniti taj zaključak.

35.

S obzirom na to, moglo bi biti problematično belgijsko zakonodavstvo na temelju kojeg je sudovima dopušteno da po službenoj dužnosti ispitaju jedino to je li zahtjev suprotan nacionalnim pravilima pravnog poretka, a da nemaju istodobno pravo razmotriti krši li predmetni zahtjev načela utvrđena Direktivom 93/13.

36.

Međutim, ta pravila valja tumačiti u skladu s pravom Unije. Kada na temelju unutarnjih postupovnih pravila nacionalni sud ima ovlast po službenoj dužnosti ispitati valjanost pravne mjere s obzirom na nacionalna pravila javnog poretka, on tu ovlast mora također izvršavati u pogledu pravila Unije kogentne naravi, u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti. Ne dovodeći u pitanje to tumačenje, slažem se s pristupom belgijske vlade koji se temelji na presudi Asbeek Brusse i de Man Garabito ( 23 ) i prema kojem je na temelju članka 806. Zakonika o sudovima nacionalni sud dužan po službenoj dužnosti ocijeniti je li s obzirom na Direktivu 93/13 odredba nepoštena, isto kao što to čini u pogledu nacionalnih pravila javnog poretka.

37.

Stoga zaključujem da nacionalni sud ima ovlast i obvezu po službenoj dužnosti ispitati je li ugovor obuhvaćen područjem primjene Direktive 93/13, čak i kada to od njega nije posebno zatraženo, među ostalim, jer potrošač nije sudjelovao u postupku.

38.

Prije razmatranja merituma drugog i trećeg pitanja, koja valja ispitati zajedno, treba odrediti njihov sadržaj.

39.

Upotreba pojma „poduzetnik” u tekstu drugog pitanja čini se neobičnom u kontekstu zaštite potrošača. Pretpostavljam da se može objasniti tekstom odredaba nacionalnog prava na kojima se ovaj zahtjev za prethodnu odluku temelji.

40.

Kao što to belgijska vlada objašnjava u svojim pisanim očitovanjima, pojam „poduzetnik”, koji potječe iz prava tržišnog natjecanja, upotrijebljen je u belgijskom zakonodavstvu kako bi se u nacionalni pravni poredak prenio pojam „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” iz članka 2. točke (c) Direktive 93/13 ( 24 ). Čini se vjerojatnim da je to navelo nacionalni sud da upita može li se slobodna obrazovna ustanova koja pruža subvencionirane usluge obrazovanja, kao što je to KdG u ovom slučaju, smatrati „poduzetnikom” u smislu prava Unije.

41.

Međutim, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije proizlazi da, ako neka odredba tog prava ne upućuje na pravo država članica u pogledu određenog pojma, on treba u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, koje treba dati uzimajući u obzir kontekst odredbe i cilj predmetnog propisa ( 25 ).

42.

Naime, Direktiva 93/13 definira pojam „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” bez upućivanja na nacionalno pravo. Iz toga, dakle, proizlazi da taj pojam u svrhu primjene navedene direktive valja smatrati autonomnim pojmom prava Unije koji se mora ujednačeno tumačiti na cijelom njezinu području.

43.

Značenje pojma „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” ne može stoga ovisiti o načinu koji nacionalno zakonodavstvo odabere za prenošenje tog pojma u nacionalno pravo. Neovisno o tome upotrebljava li nacionalno zakonodavstvo kojim se prenosi Direktiva pojmove „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)”, „poduzeće”, „trgovac”, „poduzetnik” ili „profesionalac”, treba ga ujednačeno tumačiti u skladu s definicijom utvrđenom u članku 2. točki (c) Direktive 93/13. Stoga ovdje nije bitno što pojam „poduzetnik” znači u kontekstu prava tržišnog natjecanja ili kako se tumači u sudskoj praksi u vezi s pružanjem usluga. Bitna je okolnost ulazi li ugovor sklopljen između potrošača i tijela kao što je KdG u područje primjene Direktive 93/13.

44.

S obzirom na to, shvaćam da je svrha drugog i trećeg pitanja suda koji je uputio zahtjev utvrditi treba li slobodnu obrazovnu ustanovu koja pruža usluge subvencioniranih obrazovnih usluga, kao što je to KdG, smatrati „prodavateljem (robe) ili pružateljem (usluge)” u smislu definicije u članku 2. točki (c) Direktive 93/13.

45.

Belgijska vlada tvrdi da se slobodna obrazovna ustanova koja pruža usluge subvencioniranih obrazovnih usluga, kao što je to KdG, ne može smatrati „pružateljem usluga” u smislu Direktive 93/13. Ugovor o uslugama mora imati sastojak u obliku naknade, koja ovdje ne postoji odnosno, ako i postoji, ona je minimalna. To je tako stoga što predmetna javna ustanova obavlja zadaće na društvenom, kulturnom i obrazovnom polju koje su usmjerene prema populaciji kao cjelini. Austrijska vlada istog je stajališta.

46.

Nasuprot tomu, poljska vlada tvrdi da takva obrazovna ustanova jest „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” u smislu te direktive. Ugovor između obrazovne ustanove i studenta ulazi u profesionalne djelatnosti te ustanove. Irelevantna je okolnost ostvaruje li ona kao posljedicu toga dobit.

47.

Komisija smatra da treba napraviti razliku između KdG‑ove glavne obrazovne djelatnosti i njegove povremene pomoćne djelatnosti kao kreditne institucije. Ovaj se predmet tiče potonje djelatnosti. Iako je KdG‑ova glavna obrazovna djelatnost od općeg interesa te je izvan Direktive 93/13, njegova povremena pomoćna djelatnost ulazi u područje primjene te direktive.

48.

Smatram da polazište za tumačenje pojma „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” mora biti važeći tekst definicije u članku 2. točki (c) Direktive 93/13. Taj pojam obuhvaća sljedeće elemente: „svaka fizička ili pravna osoba bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu”, „nastupanje u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije” i „ugovor obuhvaćen tom direktivom”.

49.

Ta se definicija mora tumačiti vodeći računa o kontekstu i cilju predmetnog propisa ( 26 ). Ona je objektivne naravi i temelji se na određenim provjerljivim elementima ( 27 ). Pojam „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” karakterističan je za Direktivu 93/13 te smatram da je širi od pojmova koji se upotrebljavaju u različitim drugim instrumentima za zaštitu potrošača ( 28 ).

50.

Iz prvog dijela te definicije, to jest „svaka fizička ili pravna osoba bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu”, očito je da ni klasifikacija, ni pravni status, ni posebna obilježja na temelju nacionalnog prava predmetne osobe nisu relevantni za potrebe njezine kvalifikacije kao „prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge)” ( 29 ).

51.

Upotreba riječi „svaka” upućuje na to da definiciju treba tumačiti široko, kako bi se obuhvatile sve fizičke ili pravne osobe koje potrošačima mogu nametnuti nepoštene ugovorne odredbe.

52.

Drugi dio definicije zahtijeva da prodavatelj robe ili pružatelj usluge „nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije”.

53.

Direktiva ne razgraničava te djelatnosti na bilo koji način osim što se sastoje od prodaje robe ili pružanja usluga ( 30 ). Taj je pristup funkcionalan: ugovor se mora nalaziti unutar okvira obrta, poduzeća i profesije. I definicija „potrošača” i definicija „prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge)” ovise o području u kojem dotična osoba nastupa ( 31 ). „Potrošač” i „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” nalaze se na suprotnim stranama pravnog posla. Potrošač, za kojeg se smatra da je ranjiv i u slabijem položaju, nalazi se na jednoj strani; prodavatelj robe ili pružatelj usluge, koji je u jačem položaju koji mu dopušta da poslu nametne svoje uvjete, nalaze se na drugom kraju. Definicija ne sadržava nikakav uvjet u vezi s prirodom ili svrhom djelatnosti prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

54.

Nadalje, Direktiva ne sadržava ništa što iz njezina područja primjene isključuje određenu vrstu obrta, poduzeća i profesija. Točno je da je u uvodnoj izjavi 10. navedeno da se ne namjerava obuhvatiti nekoliko vrsta ugovora, kao što su to ugovori koji se odnose na nasljedna prava ( 32 ), ali ne postoji odgovarajuća odredba u pogledu bilo koje određene vrste profesionalne djelatnosti. Nasuprot tomu, u uvodnoj izjavi 14. izričito je navedeno da Direktiva također obuhvaća obrte, poduzeća i profesije javnog karaktera.

55.

U presudi Šiba Sud je presudio da odvjetnik koji u okviru svoje profesionalne djelatnosti pruža pravnu uslugu uz naknadu u korist fizičke osobe koja postupa s privatnim ciljevima jest „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” u smislu članka 2. točke (c) Direktive 93/13 i da javni karakter tog poziva ne može dovesti u pitanje to utvrđenje ( 33 ).

56.

U širem kontekstu direktiva povezanih s pravima potrošača, Sud je također zaključio da pojam „trgovac”, upotrijebljen u kontekstu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, ne isključuje iz njezina područja primjene tijela koja obavljaju djelatnost od općeg interesa. Sud je stoga presudio da „trgovac” uključuje tijelo javnog prava koje obavlja djelatnost od općeg interesa kao što je to upravljanje sustavom javnog zdravstvenog osiguranja ( 34 ). Smatram da se taj pristup može opravdano prenijeti na pojam „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” u kontekstu Direktive 93/13 (koja, osim toga – za razliku od Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi – izričito navodi da njezino područje primjene uključuje javne usluge).

57.

Iako je Sud ondje naveo „trgovca” kao stranu koja obavlja lukrativnu djelatnost, to je učinio kako bi naglasio da iz područja primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ne isključuje ni tijela koja obavljaju djelatnost od općeg interesa ni ona koja imaju status javnopravnih tijela ( 35 ). Javne usluge i djelatnosti od općeg interesa često se obavljaju na sveukupno neprofitnoj osnovi. S obzirom na to, smatram da je profitni ili neprofitni karakter organizacije irelevantan za definiciju „prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge)” za potrebe određenog ugovora.

58.

U vezi s naravi pružene usluge, ne smatram da argument koji su iznijele belgijska vlada i Komisija – i prema kojem se javno obrazovanje financirano uglavnom iz državnog proračuna ne može smatrati uslugom na temelju članka 57. UFEU‑a – znači to da su zbog toga obrazovne ustanove isključene iz područja primjene Direktive 93/13 kada sklapaju ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe.

59.

Točno je, naravno, da je Sud presudio da su tečajevi koje nude određene ustanove koje su dio sustava javnog obrazovanja financiranog u cijelosti ili pretežito javnim sredstvima isključeni iz definicije usluga jer uspostavljanjem i održavanjem takvog sustava država ne namjerava obavljati lukrativnu djelatnost, već ispuniti svoje dužnosti prema svojoj populaciji na društvenom, kulturnom i obrazovnom području ( 36 ).

60.

Međutim, također postoji ustaljena sudska praksa da tečajevi koje nude obrazovne ustanove koje su zapravo financirane privatnim sredstvima (osobito, ali ne nužno od studenata i njihovih roditelja) predstavljaju usluge u smislu članka 57. UFEU‑a jer je njihov cilj ponuditi uslugu uz naknadu ( 37 ).

61.

Iz tih dvaju smjerova sudske prakse proizlazi da Sud smatra da bitan element prilikom definiranja usluga za potrebe članka 57. UFEU‑a jest okolnost je li usluga ponuđena uz naknadu, a ne narav obavljenih djelatnosti.

62.

Sudska praksa u vezi s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi ( 38 ) potvrđuje taj pristup u mjeri u kojoj ona tijelo javnog prava koje obavlja djelatnost od općeg interesa, kao što je to upravljanje sustavom javnog zdravstvenog osiguranja, uključuje u područje primjene te direktive ( 39 ). Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ima istu pravnu osnovu kao i Direktiva 93/13, to jest članak 95. UEZ‑a (prijašnji članak 100.a UEEZ‑a, sada članak 114. UFEU‑a), koji se odnosi na usklađivanje zakonodavstava. U toj pravnoj osnovi izričito je naglašena potreba za propisivanjem visokog stupnja zaštite potrošača ( 40 ), što je cilj koji nije obuhvaćen člankom 57. UFEU‑a o slobodi pružanja usluga.

63.

Naposljetku, tekst Direktive 93/13 ne uključuje nikakvo ograničenje naravi i svrhe predmetnih djelatnosti ili načina na koji su financirane. Naprotiv, ona izričito uključuje javne usluge u svoje područje primjene ( 41 ).

64.

Stoga smatram da činjenica da fizička ili pravna osoba može pružati subvencionirane obrazovne usluge nije prepreka da se smatra „prodavateljem (robe) ili pružateljem (usluge)” u smislu članka 2. točke (c) Direktive 93/13.

65.

Što se tiče trećeg dijela definicije „prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge)” (ugovor obuhvaćen Direktivom), iz članka 1. stavka 1. te članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 jasno proizlazi da se ona primjenjuje na odredbe „ugovor[a] koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača” i o kojima se nije „pojedinačno pregovaralo” ( 42 ). U uvodnoj izjavi 10. te direktive naglašava se širok doseg tog pojma. „Svi ugovori” koji se zaključuju između prodavatelja ili pružatelja i potrošača (uz iznimku ugovora kao što su to oni koji se odnose na zapošljavanje, na nasljedna prava, na prava iz obiteljskog zakona i na osnivanje i ustrojavanje trgovačkih društava ili na ugovore o partnerstvu) obuhvaćeni su Direktivom ( 43 ). Ugovor može biti u pisanom ili usmenom obliku ( 44 ). Predmet ugovora nije relevantan za određivanje njezina područja primjene ( 45 ).

66.

Ključno je to da Direktiva 93/13 definira ugovore na koje se primjenjuje tako što upućuje na svojstvo ugovornih strana, ovisno o tome nastupaju li u okviru svojeg obrta, poduzeća ili profesije. Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano uz pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj ( 46 ).

67.

Iz gore navedenog proizlazi da je „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” u smislu Direktive 93/13 fizička ili pravna osoba, javna ili privatna, neovisno o svojem pravnom statusu ili obilježjima, koja: i. nudi robu ili usluge svih vrsta ili opisa; ii. sklapa ugovor s potrošačem; kada je iii. taj ugovor u vezi s njezinim profesionalnim djelatnostima. Narav (javna ili privatna), predmet (javne ili privatne usluge, usluge od općeg interesa) i rezultat (ostvarivanje odnosno neostvarivanje dobiti) nisu relevantni. Svrha ugovora stoga je također nebitna ako je on sklopljen između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge i u okviru je obrta, poduzeća ili profesije potonjeg.

68.

Stoga smatram da se slobodna obrazovna ustanova koja pruža subvencionirane obrazovne usluge može smatrati „prodavateljem (robe) ili pružateljem (usluge)” u smislu Direktive 93/13 kada u svrhe povezane sa svojom djelatnošću sklapa ugovor obuhvaćen tom direktivom. Na nacionalnom je sudu da utvrdi je li to tako u ovom predmetu te je li ugovor sklopljen između S. Kuijpers i KdG‑a suprotan prisilnim pravilima utvrđenima u toj direktivi.

69.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da na zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Vredegerecht te Antwerpen (Mirovni sud u Antwerpenu, Belgija) Sud odgovori na sljedeći način: