—

za belgijsku vladu, J. Van Holm i J.-C. Halleux, u svojstvu agenata,

—

za njemačku vladu, T. Henze i J. Kemper, u svojstvu agenata,

—

za austrijsku vladu, C. Pesendorfer, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, D. Roussanov i G. Goddin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu (SL 1999., L 171, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 22., str. 17.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Sabrine Wathelet i Autokuće Bietheres & Fils SPRL (u daljnjem tekstu: Autokuća Bietheres) u vezi s prodajom rabljenog vozila.

3

Uvodna izjava 9. Direktive 1999/44 glasi kako slijedi:

„[…] trgovac treba imati slobodu da, u skladu s nacionalnim pravom, iskoristi pravne lijekove protiv proizvođača, prethodnog trgovca u istom ugovornom lancu ili bilo kojeg drugog posrednika, osim ako se odrekao toga prava; budući da ova Direktiva ne utječe na načelo slobode sklapanja ugovora između trgovca, proizvođača, prethodnog prodavača ili bilo kojeg drugog posrednika; budući da pravila koja određuju protiv koga i kako trgovac može ostvariti zaštitu svojih prava treba odrediti nacionalnim pravom.”

4

Članak 1. stavak 1. Direktive 1999/44 propisuje:

„Svrha je ove Direktive približavanje zakona i drugih propisa država članica u odnosu na određene aspekte prodaje robe široke potrošnje i povezana jamstva radi osiguranja minimalne razine zaštite potrošača u kontekstu unutarnjeg tržišta.”

5

Članak 1. stavak 2. točka (c) Direktive 1999/44 definira pojam „trgovac” kao „bilo koja fizička ili pravna osob[a] koja, prema ugovoru, prodaje robu široke potrošnje u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti”.

6

Članak 2. stavak 1. Direktive 1999/44 određuje:

„Trgovac mora potrošaču isporučiti robu koja je u skladu s prodajnim ugovorom.”

7

Članak 4. navedene direktive pod naslovom „Pravo na zaštitu prava [Pravo regresa]” propisuje:

„Kada je utvrđena odgovornost zadnjeg trgovca prema potrošaču za neusklađenost do koje je došlo zbog postupka ili propusta proizvođača, prethodnog trgovca u istom ugovornom lancu ili bilo kojeg posrednika, zadnji trgovac ima pravo pokrenuti postupak za zaštitu svojih prava [pravo regresa] protiv odgovorne osobe ili odgovornih osoba u ugovornom lancu. Odgovorna osoba ili odgovorne osobe protiv kojih zadnji trgovac može pokrenuti postupak za zaštitu svojih prava [ostvarivati pravo regresa, uključujući odgovarajuće postupke] i na koji način određuje [i načine ostvarivanja tog prava određuju] se nacionalnim pravom.”

8

U članku 8. Direktive 1999/44, pod naslovom „Nacionalno pravo i minimalna zaštita”, navodi se:

„1.   Prava koja proizlaze iz ove Direktive izvršavaju se ne dovodeći u pitanje ostala prava na koja se potrošač može pozivati prema nacionalnim pravilima koja uređuju ugovornu i neugovornu odgovornost.

2.   Države članice mogu usvojiti ili zadržati na snazi i strože odredbe, spojive s Ugovorom u području na koje se odnosi ova Direktiva, kako bi zajamčile višu razinu zaštite potrošača.”

9

Člankom 1649.a Građanskog zakonika propisano je:

„§ 1. Ovaj odjeljak primjenjuje se na ugovore o prodaji robe široke potrošnje između trgovca i potrošača.

§ 2. Za potrebe primjene ovog odjeljka:

[…]

2° ‚trgovac’: znači bilo koja fizička ili pravna osobu koja prodaje robu široke potrošnje u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti.”

10

S. Wathelet je u travnju 2012. kao potrošač kupila rabljeno vozilo u Autokući Bietheres. Na ime prodajne cijene za to vozilo S. Wathelet platila je navedenoj autokući svotu od 4000 eura. Pritom joj ta autokuća nije uručila ni dokaz o plaćanju ni prodajni račun.

11

Autokuća Bietheres dala je navedeno vozilo na tehnički pregled o vlastitom trošku. Također je i nadležnom belgijskom tijelu podnijela zahtjev za registraciju vozila, čiji trošak je snosila S. Wathelet.

12

U srpnju 2012., i prije nego što je primila račun, predmetno se vozilo pokvarilo pa ga je S. Wathelet dala na popravak Autokući Bietheres. Autokuća je procijenila da je riječ o kvaru motora.

13

Kada je S. Wathelet željela preuzeti popravljeno vozilo, uručen joj je račun za troškove popravka u iznosu od 2000 eura. S. Wathelet ga je odbila podmiriti smatrajući da navedene troškove treba snositi Autokuća Bietheres kao prodavatelj toga vozila.

14

Tom prigodom je S. Wathelet saznala da ta autokuća uopće nije bila vlasnik njezina vozila i da ga nije ni prodala za svoj račun, nego za račun M.-C. Donckels, također fizičke osobe. Naime, Autokuća Bietheres je nastupila samo kao posrednik.

15

Sud koji je uputio zahtjev utvrdio je da M.-C. Donckels nije primila cijeli iznos prodajne cijene jer je Autokuća Bietheres zadržala iznos od 800 eura za popravke koje je izvršila kako bi vozilo stavila na prodaju.

16

Dopisom od 17. studenoga 2012., koji je uputila S. Wathelet, Autokuća Bietheres potvrdila je da je u predmetnoj prodaji sudjelovala kao posrednik. Usto je izjavila da je kvar motora uobičajeni rizik kupoprodaje vozila između fizičkih osoba. Zbog toga je Autokuća izjavila da vozilo i dalje neće vratiti S. Wathelet sve dok im ona ne plati ukupni iznos računa za popravak. Autokuća Bietheres je uz svoj dopis poslala i potvrdu o primitku 4000 eura, na kojoj je rukom bilo dopisano ime i prezime privatnog vlasnika i S. Wathelet kao kupca, ali na tom dokumentu nije bilo potpisa M.-C. Donckels.

17

Autokuća Bietheres tužila je S. Wathelet u prosincu 2012. pred Tribunalom de première instance de Verviers (Prvostupanjski sud u Verviersu, Belgija) zahtijevajući od nje plaćanje računa za popravak u iznosu od 2000 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate.

18

Zahtjevom koji je podnijela pred Tribunal de première instance de Verviers (Prvostupanjski sud u Verviersu, Belgija), S. Wathelet je podnijela protutužbu kojom je zahtijevala raskid ugovora o prodaji i vraćanje iznosa od 4000 eura, uvećano za kamate kao i naknadu štete u iznosu od 2147,46 eura. S. Wathelet je također osporavala osnovanost tužbenog zahtjeva Autokuće Bietheres.

19

Tribunal de première instance de Verviers (Prvostupanjski sud u Verviersu, Belgija) naložio je S. Wathelet plaćanje računa za popravak, uvećano za kamate, a njezinu protutužbu je odbio. S. Wathelet je protiv te presude podnijela žalbu sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku.

20

Taj je sud utvrdio da je S. Wathelet „potrošač” u smislu belgijskog Građanskog zakonika i da je prema istom propisu vozilo „roba široke potrošnje”. Također je utvrdio da Autokuća Bietheres prodaje robu široke potrošnje u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti.

21

Nasuprot tomu, Autokuća Bietheres osporava navod da je stranka spornog ugovora, naglašavajući da je vlasnica, M.-C. Donckels, vozilo dala u komisijsku prodaju u njihovoj poslovnoj jedinici pa je stoga riječ o kupoprodaji između fizičkih osoba.

22

Međutim, sud koji je uputio zahtjev tvrdi da postoje vrlo vjerojatne, točne i podudarne indicije da S. Wathelet nije bila obaviještena o tome da je riječ o kupoprodaji između fizičkih osoba.

23

U tim je okolnostima Cour d’appel de Liège (Žalbeni sud u Liègeu, Belgija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li pojam‚trgovca’ robe široke potrošnje iz članka 1649.a belgijskog Građanskog zakonika, unesenog Zakonom od 1. rujna 1994. naslovljenim‚Zakon o zaštiti potrošača u slučaju prodaje robe široke potrošnje’, kojim se u belgijsko pravo prenosi Direktiva 1999/44 o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu, tumačiti na način da se on ne odnosi samo na poslovnog subjekta koji u svojstvu prodavatelja prenosi vlasništvo robe široke potrošnje na potrošača, nego i na poslovnog subjekta koji djeluje kao posrednik za privatnog prodavatelja, neovisno o tome dobiva li za to naknadu ili ne i neovisno o tome je li potencijalnog kupca obavijestio o tome da je prodavatelj pojedinac?”

24

Uvodno valja istaknuti da iz spisa proizlazi da je vlasnik rabljenog vozila bila M.-C. Donckels, a ne Autokuća Bietheres, i da je zato bila riječ o kupoprodaji između fizičkih osoba s obzirom na to da je Autokuća Bietheres sudjelovala samo kao posrednik.

25

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev utvrdio je da je prodajna cijena, nakon odbitka troškova popravka radi stavljanja na prodaju, isplaćena vlasnici vozila. Usto, ništa iz spisa ne upućuje na to da vlasnica vozila nije ovlastila Autokuću Bietheres za prodaju.

26

Prema tome, u glavnom postupku, Autokuća Bietheres sudjelovala je u prodaji robe široke potrošnje kao poslovni subjekt, nastupajući za račun vlasnice stvari – fizičke osobe koja je dala ovlaštenje za tu prodaju.

27

Stoga valja provjeriti uživa li u tim okolnostima zaštitu zajamčenu Direktivom 1999/44 potrošač koji je kupio robu široke potrošnje na način da se posrednik može smatrati trgovcem u smislu navedene direktive.

28

S tim u vezi, treba istaknuti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije proizlazi da, ako neka odredba tog prava ne upućuje na pravo država članica u pogledu određenog pojma, treba mu dati autonomno i ujednačeno tumačenje u cijeloj Europskoj uniji, koje treba postići vodeći računa o kontekstu odredbe i zadanom cilju predmetnog propisa (vidjeti u tom smislu presude od 18. listopada 2011., Brüstle, C‑34/10, EU:C:2011:669, t. 25., i od 15. listopada 2015., Axa Belgium, C‑494/14, EU:C:2015:692, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

29

Budući da se u članku 1. stavku 2. točki (c) Direktive 1999/44 pojam „trgovac” definira bez upućivanja na nacionalna prava u pogledu značenja koje treba dati tom pojmu, radi primjene te direktive valja smatrati da navedena odredba sadržava autonoman pojam prava Unije koji se mora ujednačeno tumačiti na cijelom njezinu području.

30

Usto, premda se izraz „trgovac” ili „prodavatelj” nalazi i u drugim aktima prava Unije, posebna definicija iz članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 može se pronaći samo u toj direktivi. Slijedom toga, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 43. svojeg mišljenja, riječ je o pojmu koji treba tumačiti s obzirom na zadane ciljeve te direktive, kao i s obzirom na posebnu ulogu „trgovca” u sklopu te direktive.

31

Članak 1. stavak 2. točka (c) Direktive 1999/44 definira pojam trgovca kao „bilo koja fizička ili pravna osob[a] koja, prema ugovoru, prodaje robu široke potrošnje u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti”.

32

Valja utvrditi da je tako definiran pojam „prodavatelj” objektivnog karaktera (vidjeti analogijom presudu od 3. rujna 2015., Costea, C‑110/14, EU:C:2015:538, t. 21., i rješenje od 19. studenoga 2015., C‑74/15, Tarcâu, EU:C:2015:772, t. 27.) koji se temelji na elementima poput postojanja „ugovora”, prodaje „robe široke potrošnje” i postojanja „poslovne ili profesionalne djelatnosti”.

33

Taj pojam doista ne upućuje na pojam posrednika. Još općenitije, u Direktivi 1999/44 nema definicije pojma „posrednik” iako se on javlja i u uvodnoj izjavi 9. i u članku 4. te direktive. Zato njezin predmet u sklopu ugovora o kupoprodaji ne obuhvaća odgovornost posrednika prema potrošaču.

34

Međutim, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točki 51. svojeg mišljenja, takvo utvrđenje ne isključuje mogućnost da se pojam „trgovac” u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 tumači na način da obuhvaća poslovni subjekt koji djeluje za račun pojedinca ako prema potrošaču nastupa kao prodavatelj robe široke potrošnje, na temelju ugovora i u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti. Naime, taj poslovni subjekt mogao bi dovesti u zabludu potrošača, držeći ga u pogrešnom uvjerenju da nastupa u svojstvu prodavatelja‑vlasnika stvari.

35

U tom pogledu, valja istaknuti da se u tekstu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 ništa ne protivi takvom tumačenju.

36

Kao drugo, važno je utvrditi da teleološko tumačenje članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44, s obzirom na njezinu svrhu da jamči visoku razinu zaštite potrošača (presuda od 3. listopada 2013., Duarte Hueros, C‑32/12, EU:C:2013:637, t. 25.), može potkrijepiti tumačenje te odredbe poput onog predloženog u točki 34. ove presude.

37

Naime, u skladu s člankom 2. stavkom 1. i člankom 3. Direktive 1999/44, trgovac je dužan potrošaču isporučiti stvar koja je u skladu s prodajnim ugovorom i, u slučaju da stvar ima neki nedostatak, popraviti je ili zamijeniti sukladno stavku 3. potonje odredbe. Prema tome, članak 1. stavak 2. točka (c) navedene direktive definira krug osoba protiv kojih potrošač može istaknuti svoja prava koja ima na temelju te direktive. Slijedom toga, upoznavanje potrošača s identitetom prodavatelja, a posebno s tim je li riječ o pojedincu ili poslovnom subjektu, nužno je kako bi potonji mogao uživati zaštitu koju ima na temelju Direktive 1999/44.

38

Ako dakle, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, poslovni subjekt za pojedinca nastupa u svojstvu posrednika, potrošačevo neznanje u pogledu svojstva u kojem taj poslovni subjekt nastupa u prodaji lišilo bi ga njegovih prava zajamčenih Direktivom 1999/44, koja su prema njezinu članku 7. stavku 1. prisilnog karaktera.

39

U tom pogledu, kako bi se u okviru Direktive 1999/44 osigurala učinkovita zaštita potrošača, on obavezno mora biti obaviješten o tome da je vlasnik pojedinac. To tumačenje može navedenoj direktivi dati koristan učinak i sukladno je sudskoj praksi Suda prema kojoj su sustav zaštite koji provode direktive Unije u području zaštite potrošača počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja što se tiče pregovaračke snage i razine informacija (presuda od 4. lipnja 2015., Faber, C‑497/13, EU:C:2015:357, t. 42.).

40

Naime, između potrošača i profesionalnog posrednika postoji značajna neravnoteža u pogledu informacija, osobito ako potrošač nije obaviješten o tome da je pojedinac zapravo vlasnik stvari koja se prodaje.

41

Zato u okolnostima poput onih u glavnom postupku, u kojima se potrošača, s obzirom na to kako se prodaja obavlja, lako može dovesti u zabludu, potonjemu treba mu dati pojačanu zaštitu. Stoga odgovornost trgovca u skladu s Direktivom 1999/44 mora biti moguće proširiti na posrednika koji nastupajući prema potrošaču stvara opasnost od toga da ga dovede u zabludu, držeći ga u uvjerenju da je vlasnik stvari koja se prodaje.

42

Suprotno tumačenje, prema kojem bi poslovni subjekt koji djeluje u svojstvu posrednika u svakom slučaju bio isključen iz područja primjene članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44, nanijelo bi štetu općem cilju regulative Unije u području zaštite potrošača, zaštićenom člankom 169. UFEU‑a, a to je osigurati visoku razinu zaštite potrošača, a time i njihova povjerenja.

43

Na trećem mjestu, što se tiče pitanja posrednikove naknade za sudjelovanje u poslu, valja utvrditi da ta naknada načelno nije obuhvaćena područjem primjene Direktive 1999/44 s obzirom na to da je ona predmet ugovornog odnosa između vlasnika koji nije poslovni subjekt i posrednika. Zato, kao što su to istaknule austrijska vlada i Europska komisija, prima li poslovni subjekt koji djeluje u svojstvu posrednika naknadu za svoje sudjelovanje u poslu ili ne nije značajno za zaključak treba li ga smatrati „trgovcem” u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44.

44

Nadležni nacionalni sud treba provjeriti može li se u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku smatrati da je poslovni subjekt „trgovac” u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 ako nije uredno obavijestio potrošača da nije vlasnik dotične stvari, što podrazumijeva da taj sud mora uzeti u obzir sve okolnosti slučaja (vidjeti analogijom presudu od 4. lipnja 2015., Faber, C‑497/13, EU:C:2015:357, t. 38. i 39.). U tom pogledu mogu biti značajni, među ostalim, razina uključenosti i intenzitet napora koje je posrednik uložio prilikom prodaje, okolnosti u kojima je stvar predstavljena potrošaču i njegovo ponašanje, sve kako bi se utvrdilo je li on mogao shvatiti da posrednik djeluje za račun pojedinca.

45

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, pojam „trgovac” u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 treba tumačiti na način da obuhvaća i poslovnog subjekta koji nastupajući kao posrednik za račun pojedinca nije uredno obavijestio potrošača‑kupca o tome da je pojedinac vlasnik stvari koja se prodaje, što sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti, vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja. Navedeno tumačenje ne ovisi o tome prima li posrednik naknadu za sudjelovanje u poslu ili ne.

46

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Pojam „trgovac” u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu treba tumačiti na način da obuhvaća i poslovnog subjekta koji nastupajući kao posrednik za račun pojedinca nije uredno obavijestio potrošača‑kupca o tome da je pojedinac vlasnik stvari koja se prodaje, što sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti, vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja. Navedeno tumačenje ne ovisi o tome prima li posrednik naknadu za sudjelovanje u poslu ili ne.