1. 

U ovom predmetu Sud treba odlučiti o materijalnom području primjene Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 ( 2 ). Ovaj predmet omogućit će Sudu da pojasni svoju sudsku praksu u vezi s primjenjivošću te uredbe na mjere koje s gledišta prava države članice ulaze u sferu javnog prava.

2. 

Ovaj predmet ponajprije će dati Sudu priliku da odluči o prorogaciji nadležnosti u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću u korist suda države članice s kojom postoji bitna veza, kako je predviđeno člankom 12. stavkom 3. Uredbe br. 2201/2003. Sud ovdje mora odrediti može li se smatrati da je stranka koja se ne upusti u postupak pred sudom prihvatila nadležnost suda u smislu te odredbe ako je zastupa privremeni zastupnik kojeg je imenovao taj sud i ako taj zastupnik ne ospori njegovu nadležnost. To je pitanje već razmotreno u vezi s Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju [ovrsi] sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 3 ), ali ne i u odnosu na Uredbu br. 2201/2003.

3.

Prema članku 1. Uredbe br. 2201/2003:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje, bez obzira na prirodu suda, u građanskim stvarima koje se odnose na:

2.   Stvari iz stavka 1. točke (b) mogu se odnositi na:

3.   Ova se Uredba ne primjenjuje na:

4.

Članak 2. točka 7. Uredbe br. 2201/2003 „roditeljsku odgovornost“ definira kao „prava i obveze koje se odnose na dijete ili njegovu imovinu, koja su sudskom odlukom dodijeljena fizičkoj ili pravnoj osobi, primjenom prava ili sporazumom s pravnim učinkom. Ovaj izraz uključuje i prava roditeljske skrbi i odgoja djeteta te prava na kontakt s djetetom“.

5.

Članak 2. točka 10. Uredbe br. 2201/2003 „pravo na kontakt“ definira kao „posebno pravo da se dijete, na ograničeno vrijeme, odvede na mjesto koje nije njegovo uobičajeno boravište“.

6.

Prema članku 8. Uredbe br. 2201/2003:

„1.   Sudovi države članice nadležni su u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u državi članici u trenutku pokretanja postupka.

2.   Stavak 1. podložan je primjeni odredaba članaka 9., 10. i 12.“

7.

Člankom 12. stavkom 1. Uredbe br. 2201/2003 previđeno je da su „[s]udovi države članice, nadležni prema odredbama članka 3. za rješavanje zahtjeva za razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka, nadležni [...] i za sve predmete koji se odnose na roditeljsku odgovornost povezanu s takvim zahtjevom ako:

8.

Člankom 12. stavkom 3. Uredbe br. 2201/2003 propisano je da su „[s]udovi države članice nadležni [...] za roditeljsku odgovornost u postupcima, osim onih iz stavka 1., ako:

9.

Prema članku 127.a bugarskog Obiteljskog zakonika (Semeen kodeks, u daljnjem tekstu: SK):

„1.   Pitanja u vezi s putovanjem djeteta u inozemstvo i izdavanjem identifikacijskih isprava koje su potrebne za tu svrhu roditelji uređuju sporazumno.

2.   Ako roditelji ne postignu sporazum u skladu sa stavkom 1., spor rješava rajonen sad [ ( 4 )] prema trenutačnom boravištu djeteta.

3.   Postupak pred sudom pokreće se na zahtjev jednog od roditelja. Sud saslušava drugog roditelja, osim ako bez valjanog razloga ne pristupi. Sud može po službenoj dužnosti prikupljati dokaze.

4.   Sud može dopustiti privremenu ovrhu donesenog rješenja.“

10.

Članak 45. stavak 1. Zakona o osobnim ispravama (Zakon za blgarskite dokumenti za samoličnost/za blgarskite lični dokumenti, u daljnjem tekstu: ZBLD) propisuje da zahtjev za izdavanje putovnice maloljetniku podnose njegovi roditelji osobno.

11.

Prema članku 78. stavku 1. u vezi s člankom 76. točkom 9. ZBLD‑a, ministar pravosuđa ili, prema potrebi, osoba koju on za to ovlasti, može djetetu zabraniti napuštanje državnog područja, osim ako se podnese javnobilježnički ovjerena pisana suglasnost kojom roditelji svojem djetetu dopuštaju to putovanje.

12.

Prema članku 47. Zakonika o građanskom postupku (Graždanski procesualen kodeks, u daljnjem tekstu: GPK):

„1.   Kada nije moguće pronaći tuženika na adresi naznačenoj u spisu, a ni osobu koja je suglasna primiti priopćenje, dostavljač će zalijepiti obavijest na vrata ili na poštanski sandučić dotične osobe, a ako nema pristup do njih, na vanjska vrata ili na vidno mjesto oko njih. Ako ima pristup poštanskom sandučiću, dostavljač će i ondje ostaviti obavijest.

2.   U obavijesti će se naznačiti da je pismeno ostavljeno u tajništvu suda ako dostavu obavlja službenik suda ili javni ovršitelj, odnosno na općini ako dostavu obavlja njezin službenik, kao i to da se može preuzeti u roku od dva tjedna od dana kada je obavijest ostavljena.

3.   Ako tuženik ne pristupi kako bi preuzeo pismeno, sud nalaže tužitelju da pruži informacije o njegovoj prijavljenoj adresi, osim u slučajevima iz članka 40. stavka 2. i članka 41. stavka 1. u kojima priopćenje treba priložiti u spis. Ako naznačena adresa ne odgovara trajnoj i sadašnjoj adresi stranke, taj sud nalaže da se dostava obavi na sadašnju ili trajnu adresu, u skladu sa stavcima 1. i 2.

4.   Ako dostavljač utvrdi da tuženik ne živi na naznačenoj adresi, sud nalaže tužitelju da pruži informacije o njegovoj prijavljenoj adresi, neovisno o ostavljanju obavijesti prema stavku 1.

5.   Smatra se da je dostava izvršena istekom roka za preuzimanje pismena kod tajništva suda ili na općini.

6.   Nakon što utvrdi da je dostava uredno izvršena, sud nalaže da se priopćenje priloži u spis i imenuje posebnog zastupnika na trošak tužitelja.“

13.

Tužiteljica, bugarska državljanka, živi u Italiji gdje je nekoliko godina bila u vezi s Ilijom Dimitrovim Ilievim koji je također bugarski državljanin. Imaju kćer koja se rodila 2. studenoga 2004.

14.

Tužiteljica i I. D. Iliev prekinuli su vezu. Tužiteljica s kćeri živi u Milanu gdje ima stalno zaposlenje, a kći ide u četvrti razred osnovne škole. I. D. Iliev također živi u Italiji gdje ima stalno zaposlenje. Kćer posjećuje svaka dva ili tri tjedna.

15.

Dijete ima bugarsko državljanstvo. Imalo je putovnicu koja je vrijedila do 5. travnja 2012. Međutim, I. D. Iliev nije surađivao kako bi kći dobila novu putovnicu.

16.

Tužiteljica je zato pokrenula postupak pred Rajonen sadom ‐ Petrič na temelju članka 127.a SK‑a radi rješenja spora između roditelja u vezi s putovanjem djeteta u inozemstvo i izdavanjem identifikacijskih isprava koje su potrebne za tu svrhu, što bi zamijenilo očevu suglasnost.

17.

Budući da je Rajonen sad utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz članka 47. stavka 6. GPK‑a, ocu je postavio posebnog zastupnika nakon što je tužiteljica platila naknadu za njega koju je odredio Rajonen sad. Posebni zastupnik nije osporio nadležnost bugarskog suda za odlučivanje o sporu.

18.

Rješenjem od 10. studenoga 2014. Rajonen sad ‐ Petrič odbacio je tužbu kao nedopuštenu. Proglasio se nenadležnim i zaključio postupak. Taj je sud utvrdio da su, s obzirom na to da se spor odnosi na izvršavanje roditeljske odgovornosti i da dijete ima uobičajeno boravište u Italiji, talijanski sudovi u skladu s člankom 8. Uredbe br. 2201/2003 isključivo nadležni za odlučivanje o sporu.

19.

Tužiteljica je uložila žalbu protiv rješenja Rajonen sada ‐ Petrič od 10. studenoga 2014.

20.

Okržen sad ( 5 ) ‐ Blagoevgrad potvrdio je rješenje Rajonen sada. Zaključio je, kao i Rajonen sad, da se spor odnosi na roditeljsku odgovornost i da, s obzirom na to da dijete ima uobičajeno boravište u Italiji, članak 8. Uredbe br. 2201/2003 određuje nadležnost talijanskog suda. Usto je pojasnio da se prorogacija nadležnosti predviđena člankom 12. stavkom 1. točkom (b) te uredbe ne može primijeniti jer se u postupak nije upustio tuženik, nego privremeni zastupnik kojega mu je postavio sud.

21.

Tužiteljica je izjavila reviziju protiv rješenja Okržen sada pred Vrhoven kasacionen sadom (Vrhovni kasacijski sud). Potonji sud dvoji oko primjenjivosti Uredbe br. 2201/2003 na konkretni spor: posebno se pita je li ovlaštenje za putovanje djeteta u inozemstvo i izdavanje putovnice obuhvaćeno izvršavanjem roditeljske odgovornosti u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) te uredbe.

22.

Vrhoven kasacionen sad napominje da je sam donio dva proturječna rješenja, jedno od 1. prosinca 2010., u kojem je smatrao da spor pokrenut na temelju članka 127.a SK‑a, prema kojem sud može odlučivati o sporu između roditelja u vezi s putovanjem djeteta u inozemstvo i izdavanjem identifikacijskih isprava koje su potrebne za tu svrhu, nije obuhvaćen pojmom roditeljske odgovornosti u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 2201/2003 pa je prema tome izvan njezina područja primjene i drugo od 9. siječnja 2014., u kojem je smatrao da je takav spor obuhvaćen pojmom roditeljske odgovornosti.

23.

Vrhoven kasacionen sad također dvoji oko toga može li primijeniti prorogaciju nadležnosti predviđenu člankom 12. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 2201/2003, s obzirom na to da tuženika, premda nije osporio nadležnost bugarskog suda, zastupa privremeni zastupnik kojeg je postavio sud.

24.

Stoga je Vrhoven kasacionen sad odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25.

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Suda provedbu hitnog postupka predviđenog člankom 107. Poslovnika Suda. Sud je 20. svibnja 2015. odbio taj zahtjev.

26.

Rješenjem od 3. srpnja 2015. ( 6 ) predsjednik Suda odlučio je ovaj predmet provesti po ubrzanom postupku predviđenom člankom 105. stavkom 1. Poslovnika Suda.

27.

Pisana očitovanja na prethodna pitanja podnijele su španjolska vlada i Europska komisija. Španjolska i češka vlada kao i Komisija iznijele su svoja izlaganja na raspravi od 9. rujna 2015.

28.

Svojim prvim dvama pitanjima koja je primjereno zajedno razmotriti sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje Sudu u pogledu materijalnog područja primjene Uredbe br. 2201/2003. U nastavku ću zato razmotriti pitanje primjenjivosti te uredbe na ovaj predmet. Zatim ću razmotriti treće prethodno pitanje koje se odnosi na jednu od pretpostavki za prorogaciju nadležnosti sudova države članice u stvarima koje se odnose na roditeljsku odgovornost, a s kojom je dijete bitno povezano, kako je to predviđeno člankom 12. stavkom 3. Uredbe br. 2201/2003.

29.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud jesu li odobrenje za putovanje djeteta izvan državnog područja i zahtjev za izdavanje putovnice u tu svrhu obuhvaćeni pojmom roditeljske odgovornosti u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) i članka 2. točke 7. Uredbe br. 2201/2003. Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud je li tužba kojom jedan od roditelja zahtijeva od suda da nadomjesti suglasnost drugog roditelja za putovanje djeteta i izdavanje putovnice obuhvaćena pojmom građanske stvari u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003, iako je ta sudska odluka namijenjena nacionalnoj državnoj upravi koja je treba uzeti u obzir radi izdavanja djetetove putovnice.

30.

Članak 1. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 određuje da se ona „primjenjuje, bez obzira na prirodu suda, u građanskim stvarima koje se odnose na: [...] (b) dodjelu, izvršavanje, prijenos, ograničenje ili oduzimanje roditeljske odgovornosti“. Kako bih slijedio tekst te odredbe, koja područje primjene Uredbe definira upućivanjem najprije na „građanske stvari“, a zatim na „roditeljsku odgovornost“, u nastavku ću ispitati jesu li odobrenje za putovanje djeteta izvan državnog područja i zahtjev za izdavanje putovnice u tu svrhu „građanske stvari“ u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003, prije nego što provjerim jesu li obuhvaćeni pojmom „roditeljske odgovornosti“ kako je definirana člankom 2. točkom 7. te uredbe.

31.

Uredba br. 2201/2003 ne definira što su građanske stvari, ni u člancima 1. i 2. koji se odnose na područje primjene uredbe i definiciju u njoj upotrijebljenih pojmova ni u uvodnim izjavama. U članku 1. stavku 3. navedene uredbe nabrajaju se samo područja na koja se ne primjenjuje, uključujući utvrđivanje ili osporavanje veze između roditelja i djeteta, odluke o posvajanju, pripremne mjere za posvajanje ili poništavanje ili pobijanje posvajanja, ime i prezime djeteta, emancipaciju, obveze uzdržavanja i mjere poduzete kao rezultat kaznenih djela koja su počinila djeca ( 7 ).

32.

Članak 1. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 inspiriran je Konvencijom o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima koja je potpisana 27. rujna 1968. ( 8 ) (u daljnjem tekstu: Briselska konvencija iz 1968.). Članak 1. prvi stavak Briselske konvencije iz 1968. određuje, naime, da se ona „primjenjuje u građanskim i trgovačkim predmetima, bez obzira na vrstu suda“. Kao i Uredba br. 2201/2003, Briselska konvencija iz 1968. ne definira što je građanski i trgovački predmet, osim negativno ( 9 ), pomoću isključenja nabrojenih u članku 1. drugom stavku ( 10 ).

33.

Pojam građanske stvari u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003 nedvojbeno se mora tumačiti autonomno, kako je to Sud izrazio u presudi C ( 11 ), jer jedino takvo tumačenje može jamčiti ujednačenu primjenu te uredbe i, kako je češka vlada istaknula na raspravi, jednakost svakog djeteta ( 12 ), neovisno o tome žive li ili ne žive u državi članici čiji su državljani.

34.

U konkretnom slučaju, postupak koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev odnosi se na zahtjev da sud odlukom zamijeni očevu suglasnost za putovanje djeteta i izdavanje putovnice. Međutim, putovnica se izdaje u upravnom postupku. Stoga valja ispitati je li spor u glavnom postupku obuhvaćen pojmom građanske stvari, i u tom slučaju se na njega primjenjuje Uredba br. 2201/2003, ili ga treba isključiti iz područja primjene te uredbe jer ulazi u sferu upravnog prava.

35.

Prema mojem mišljenju, spor u glavnom postupku ulazi u pojam građanske stvari u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003, zbog razloga koje ću obrazložiti u nastavku.

36.

Na prvom mjestu, naglašavam da taj spor nema dodira ni s jednim slučajem koji članak 1. stavak 3. Uredbe br. 2201/2003 isključuje iz svojeg područja primjene ( 13 ).

37.

Na drugom mjestu, ističem da u skladu s uvodnom izjavom 10. Uredbe br. 2201/2003 namjena te uredbe nije primjena na „javne mjere opće prirode u stvarima koje se odnose na obrazovanje i zdravstvo“ ( 14 ). Na temelju toga zaključujem da je njezina namjena da se primjenjuje na ostale javnopravne mjere opće prirode koje se ne odnose na obrazovanje i zdravstvo ( 15 ).

38.

Na trećem mjestu, naglašavam da Uredba br. 44/2001 u članku 1. stavku 1. određuje da „[n]e obuhvaća fiskalne, carinske ili administrativne stvari“ ( 16 ). Ta rezerva unesena je 1978. kada su Kraljevina Danska, Irska i Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske pristupile Briselskoj konvenciji iz 1968. ( 17 ), kako bi se uzelo u obzir činjenicu da u Ujedinjenoj Kraljevini i Irskoj u praksi ne postoji razlikovanje između javnog i privatnog prava, koje je uobičajeno u pravnim sustavima izvornih država članica pa je trebalo pobliže odrediti koje materije se ne smatraju građanskim stvarima ( 18 ). Za razliku od Uredbe br. 44/2001, Uredba br. 2201/2003 u članku 1. ne propisuje da se ne primjenjuje na upravne predmete. Međutim, Uredba br. 2201/2003 donesena je 27. studenoga 2003., to jest nakon Uredbe br. 44/2001, koja je donesena 22. prosinca 2000., a u svakom slučaju nakon što je 1978. u Briselsku konvenciju iz 1968. unesena rezerva u pogledu upravnih predmeta. Slijedom toga, da je namjera zakonodavca bila isključiti upravne predmete iz područja primjene Uredbe br. 2201/2003, čini mi se da bi to izrijekom propisao.

39.

Na četvrtom mjestu, čak ako se pretpostavi da članak 1. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da iz svojeg područja primjene isključuje upravne stvari, takvo isključenje, prema mojem shvaćanju, ne može se ticati svih upravnih stvari, nego samo onih koje podrazumijevaju izvršavanje javnih ovlasti.

40.

Naime, kada je riječ o Uredbi br. 44/2001 ( 19 ), Sud je presudio da za određivanje je li neki spor obuhvaćen njome treba ispitati narav pravnog odnosa između stranaka u sporu i predmet spora. Na temelju toga je zaključio da, iako neki sporovi između tijela javne vlasti i osobe privatnog prava mogu biti obuhvaćeni navedenim pojmom, stvar stoji drukčije kada tijelo javne vlasti postupa u okviru izvršavanja javnih ovlasti ( 20 ).

41.

Međutim, čini mi se da se pojam građanskih stvari u smislu Uredbe br. 2201/2003 ne može tumačiti uže od pojma građanske stvari u smislu Uredbe br. 44/2001 jer Uredba br. 2201/2003, za razliku od Uredbe br. 44/2001, izričito ne predviđa isključenje upravnih stvari. Slijedom toga, čak ako se i pretpostavi da članak 1. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da se ta uredba ne primjenjuje na upravne stvari, kako bi se neki spor isključio iz pojma građanskih stvari nije dovoljno da je riječ o sporu između tijela javne vlasti i osobe privatnog prava, nego je također potrebno da je to tijelo izvršavalo javne ovlasti.

42.

Kako bi se odredilo je li neki spor obuhvaćen pojmom građanske stvari u smislu Uredbe br. 44/2001, valja voditi računa, kako sam rekao, o dva kriterija: s jedne strane, o naravi pravnog odnosa između stranaka u sporu (ako je riječ o potpuno privatnopravnom odnosu, taj je spor građanska stvar) i, s druge strane, o predmetu spora (ako se spor ne odnosi na izvršavanje javnih ovlasti, riječ je o građanskoj stvari).

43.

Što se tiče, kao prvo, naravi pravnog odnosa između stranaka, Sud je ocjenjuje prema svojstvu stranaka, to jest jesu li tijela javne vlasti ili privatne osobe, kao i prema osnovi tužbe i detaljnim pravilima primjenjivima na tužbu ( 21 ).

44.

Stoga, kod spora u kojem su obje stranke pojedinci nužno je riječ o potpuno privatnopravnom odnosu. U presudi Henkel Sud je zauzeo stajalište prema kojem se u građanske stvari ubraja i tužba udruge potrošača radi donošenja rješenja kojim se trgovcu zabranjuje primjena nepoštenih odredbi. Posebno je istaknuo da „udruga za zaštitu potrošača poput [predmetne] ima obilježje privatnopravne organizacije ( 22 ). Isto tako, u presudi Frahuil Sud je ocijenio da se u građanske stvari ubraja i tužba kojom poduzetnik, koji je carinskoj upravi bio jamac za prijevoznikovo plaćanje carine, od uvoznika potražuje povrat plaćenih iznosa jer su obje stranke u sporu bile privatnopravne osobe ( 23 ). U presudi flyLAL‑Lithuanian Airlines, Sud je zaključio da se u građanske stvari ubraja i tužba kojom je litavski zračni prijevoznik zahtijevao od subjekta koji upravlja latvijskom zračnom lukom i latvijskog zračnog prijevoznika naknadu štete zbog navodne povrede prava tržišnog natjecanja. Sud je, među ostalim, istaknuo da iako je Latvija većinski ili jedini dioničar u tuženicima, ona nije stranka u sporu, kao i to da se tužitelj žalio na previsoke naknade za korištenje objekata zračne luke, što je bila radnja tuženikâ u svojstvu gospodarskog subjekta bez izvršavanja javnih ovlasti ( 24 ).

45.

Iako je jedna od stranaka u sporu tijelo javne vlasti, spor samim tim nije isključen iz primjene Uredbe br. 44/2001, nego tek ako to tijelo u sporu izvršava javne ovlasti. Stoga je u presudi Sunico i dr. Sud presudio da je tužba za naplatu porezne tražbine koju je podnijela britanska porezna uprava građanska stvar jer tužitelj, iako je tijelo javne vlasti, postupa isključivo na temelju britanskog prava o građanskoj odgovornosti za štetu ( 25 ). Isto tako, u presudi Sapir i dr. Sud je presudio da je tužba za naknadu štete žrtvama nacionalsocijalističkog režima protiv Landa Berlin građanska stvar. Naime, tužba je bila usmjerena protiv Landa Berlin kao vlasnika nekretnina opterećenih pravom na povrat te je bio obvezan naknaditi štetu poput privatnog vlasnika ( 26 ).

46.

Što se tiče, kao drugo, predmeta spora, spor ne ulazi u pojam građanske stvari ako se predmet odnosi na izvršavanje javnih ovlasti, to jest ako se zahtjev izravno temelji na aktu javne vlasti ( 27 ).

47.

Tako je u presudi Lechouritou i dr. Sud smatrao da se predmet tužbe kojom su grčki državljani od Njemačke zahtijevali naknadu štete zbog masakra nad civilima koji su počinili njemački vojnici 1943. odnosi na izvršavanje javnih ovlasti ( 28 ). Nasuprot tomu, u presudi Apostolides smatrao je da predmet tužbe kojom je pojedinac ‐ vlasnik nekretnine na Cipru koji ju je morao napustiti tijekom invazije turske vojske na otok 1974. ‐ zahtijevao od pojedinca koji je stekao tu nekretninu da mu je odmah preda u slobodan posjed, nije izvršavanje javnih ovlasti ( 29 ). Iako je Sud zauzeo različito stajalište u tim dvjema presudama, prema mojem shvaćanju, u presudi Lechouritou i dr. predmet tužbe bila je naknada štete koja je prouzročena izravno radnjom javne vlasti (masakr civila), dok je u presudi Apostolides predmet tužbe bio posjed nekretnine koju je netko stekao nastavno na radnju javne vlasti (invazija oružanih snaga), to jest veza između tužbe i radnje javne vlasti bila je samo neizravna.

48.

Sudska praksa u vezi s pojmom građanske stvari u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 može se, kako smo vidjeli ( 30 ), prenijeti na pojam građanskih stvari u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003.

49.

U konkretnom slučaju, spor pred sudom koji je uputio zahtjev vodi se između dvoje pojedinca, roditelja djeteta. Majka u odnosu na oca očito ne može izvršavati nikakve ovlasti koje prelaze okvire privatnog prava. Stoga su te stranke u potpuno privatnopravnom odnosu.

50.

Štoviše, naglašavam da majka tužbom od suda zahtijeva da nadomjesti nedostatak očeve suglasnosti za izdavanje djetetove putovnice. Predmet spora nije izvršavanje javnih ovlasti jer se od suda ne traži da izda putovnicu, nego da nadomjesti nedostatak očeve suglasnosti. Predmet spora je neslaganje roditelja – majke koja želi da joj dijete posjeti obitelj u Bugarskoj i oca koji se tomu protivi ili barem ne izvršava radnje koje su za to potrebne. Stoga je predmet spora strogo privatnopravne naravi.

51.

Članak 1. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 2201/2003 propisuje da se građanske stvari koje se odnose na dodjelu, izvršavanje, prijenos, ograničenje ili oduzimanje roditeljske odgovornosti, na koje se ta uredba primjenjuje, tiču, među ostalim, prava na kontakt s djetetom. Članak 2. točka 10. Uredbe br. 2201/2003 pravo na kontakt s djetetom definira posebno kao pravo da se dijete, na ograničeno vrijeme, odvede na mjesto koje nije njegovo uobičajeno boravište.

52.

Međutim, povesti dijete na odmor kod obitelji, pa čak i u drugu državu članicu (s obzirom na to da članak 2. točka 10. govori samo o „mjestu koje nije njegovo uobičajeno boravište“) i podnijeti zahtjev za izdavanje putovnice u tu svrhu, čini mi se, potpuno odgovara definiciji prava na kontakt s djetetom.

53.

Stoga sudu koji je uputio zahtjev valja odgovoriti da je tužba kojom jedan od roditelja zahtijeva od suda da nadomjesti suglasnost drugog roditelja za putovanje djeteta i izdavanje putovnice obuhvaćena pojmom građanske stvari koja se odnosi na izvršavanje roditeljske odgovornosti, u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) i članka 2. točaka 7. i 10. Uredbe br. 2201/2003.

54.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se smatrati da je tuženik koji se nije upustio u postupak prihvatio nadležnost suda u smislu članka 12. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 2201/2003 ako ga je zastupao zastupnik kojeg je postavio taj sud i ako taj zastupnik nije osporio njegovu nadležnost.

55.

Prije nego što ću pristupiti razmatranju trećeg prethodnog pitanja, želio bih pojasniti neke elemente u vezi s raspodjelom nadležnosti u pogledu roditeljske odgovornosti predviđene Uredbom br. 2201/2003.

56.

Prema članku 8. stavku 1. Uredbe br. 2201/2003 u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću nadležni su sudovi države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupka. Pritom, članak 8. stavak 2. te uredbe određuje da je „[s]tavak 1. podložan primjeni odredaba“, među ostalim, članka 12. Članak 12. stavak 1. propisuje da su u predmetima koji se odnose na roditeljsku odgovornost nadležni sudovi države članice koji su prema odredbama članka 3. ( 31 ) nadležni za rješavanje zahtjeva za razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka ( 32 ), dok članak 12. stavak 3. propisuje da su u predmetima koji se odnose na roditeljsku odgovornost nadležni sudovi države članice s kojom dijete ima bitnu vezu, posebno zbog činjenice da je državljanin te države članice.

57.

Nadležnost sudova države članice pred kojima se vodi postupak povodom tužbe za razvod braka ili sudova države članice s kojom dijete ima bitnu vezu, kako je predviđeno člankom 12. stavcima 1. i 3. Uredbe br. 2201/2003, konkurentna je nadležnost u odnosu na nadležnost sudova države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište ( 33 ).

58.

Smatram da radi korisnog odgovora sudu koji je uputio zahtjev treće pitanje treba preoblikovati ( 34 ) na način da ga se razmotri s obzirom na članak 12. stavak 3. Uredbe br. 2201/2003, a ne stavak 1. tog članka. U nastavku ću objasniti zašto smatram da je takvo preoblikovanje potrebno prije nego što ću razmotriti samo pitanje, to jest može li se smatrati da je stranka koja se nije upustila u postupak prihvatila nadležnost suda u smislu članka 12. stavka 3. točke (b) Uredbe br. 2201/2003 ako ju je zastupao zastupnik kojeg je postavio taj sud i ako taj zastupnik nije osporio njegovu nadležnost.

59.

Članak 12. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003, prema mojem mišljenju, ne može se primijeniti na ovaj predmet. Naime, ta odredba propisuje, kako smo vidjeli, da su u predmetima koji se odnose na roditeljsku odgovornost nadležni sudovi države članice koji su prema odredbama članka 3. nadležni za rješavanje zahtjeva za razvod braka. Međutim, zahtjev za prethodnu odluku samo navodi da su V. I. Gogova i I. D. Iliev bili u izvanbračnoj zajednici, što upućuje na zaključak da nisu nikada bili vjenčani. Slijedom toga, ta se odredba ne primjenjuje na spor u glavnom postupku.

60.

Nasuprot tomu, nadležnost bugarskih sudova valja ispitati prema članku 12. stavku 3. Uredbe br. 2201/2003, koji uostalom predviđa istu pretpostavku kao i članak 12. stavak 1., a to je prihvaćanje nadležnosti suda pred kojim je postupak pokrenut. Ta odredba propisuje da su sudovi države članice „nadležni [...] za roditeljsku odgovornost u postupcima, osim onih iz stavka 1.“, kao prvo, ako postoji bitna veza djeteta i te države članice „posebno zbog činjenice [...] da je dijete državljanin te države članice“ i, kao drugo, ako su nadležnost tih sudova izričito ili na neki drugi nedvosmisleni način prihvatile sve stranke u postupku i to je u interesu djeteta ( 35 ). Iz spisa tako proizlazi da dijete ima bugarsko državljanstvo, što znači da je prva pretpostavka za prorogaciju nadležnosti u skladu s člankom 12. stavkom 3. Uredbe br. 2201/2003 ispunjena.

61.

Želio bih naglasiti da je Sud u presudi L zauzeo stajalište prema kojem se prorogacija nadležnosti predviđena člankom 12. stavkom 3. Uredbe br. 2201/2003 u području roditeljske odgovornosti može primijeniti i u slučaju da se taj postupak ne nadovezuje na drugi ranije pokrenuti postupak pred sudom čija se nadležnost želi ugovoriti ( 36 ). Stoga nije bitno što se pred bugarskim sudovima ne vodi brakorazvodna parnica jer to ne priječi primjenu članka 12. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003 ( 37 ).

62.

Slijedom toga, treće pitanje i dalje stoji. Naime, prema stavku 1. i stavku 3. članka 12. Uredbe br. 2201/2003 prorogacija nadležnosti ovisi o istoj pretpostavci: to jest da su je „bračni drugovi i nositelji roditeljske odgovornosti“ (stavak 1.) ili „sve stranke u postupku“ (stavak 3.) izričito ili na drugi nedvosmisleni način prihvatili. Kako bi se dao koristan odgovor sudu koji je uputio zahtjev, dovoljno je prema stavku 3., a ne prema stavku 1., razmotriti pitanje može li se smatrati da je stranka koja se nije upustila u postupak prihvatila nadležnost suda ako ju je zastupao zastupnik kojeg je postavio taj sud i ako taj zastupnik nije osporio njegovu nadležnost.

63.

Mislim da se ne može smatrati da je tuženik koji se nije upustio u postupak nedvojbeno prihvatio nadležnost suda pred kojim je taj postupak pokrenut u smislu članka 12. stavka 3. točke (b) Uredbe br. 2201/2003, i to isključivo na temelju toga što mu je taj sud, u nemogućnosti dostave pismena kojim se pokreće postupak, postavio zastupnika po službenoj dužnosti i što je taj zastupnik odgovorio na tužbu u pogledu merituma a da nije istaknuo prigovor nenadležnosti suda.

64.

Želio bih istaknuti da je namjera zakonodavca Unije bila omogućiti strankama da odaberu državu članicu čiji će sudovi biti nadležni za odlučivanje o roditeljskoj odgovornosti. Naime, članak 12. stavak 3. Uredbe br. 2201/2003 dopušta im da isključe nadležnost sudova države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište u korist sudova države članice s kojom dijete ima bitnu vezu. Namjera zakonodavca Unije bila je, dakle, naglasiti stranačku autonomiju omogućujući im u svakom slučaju izbor, premda ograničen pretpostavkom da dijete ima bitnu vezu s državom članicom sudova koje žele odabrati ( 38 ). To proizlazi iz obrazloženja Komisijina prijedloga uredbe prema kojem je cilj članka 12. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003 „davanje prednosti sporazumu stranaka, pa makar i samo u pogledu nadležnosti, dodjeljivanjem nositeljima roditeljske odgovornosti određenog prostora za slobodno djelovanje ( 39 ).

65.

Međutim, budući da se nadležnost suda pred kojim je postupak pokrenut temelji na volji stranaka, važno je provjeriti jesu li obje stranke doista prihvatile tu nadležnost ( 40 ). Namjera zakonodavca u pogledu davanja prednosti stranačkoj autonomiji govori u prilog uskom tumačenju „izričito[g] ili na neki drugi [način nedvosmislenog]“ prihvaćanja nadležnosti suda pred kojim je postupak pokrenut ( 41 ).

66.

Želio bih naglasiti da članak 12. stavak 3. točka (b) Uredbe br. 2201/2003 propisuje da izabrana nadležnost sudova države članice mora biti „u interesu djeteta“. Tu napomenu, s obzirom na ključno mjesto zaštite interesa djeteta unutar sustava nadležnosti uspostavljenog Uredbom br. 2201/2003 ( 42 ), treba shvatiti na način da sud pred kojim je postupak pokrenut doista mora provjeriti nisu li možda stranke ostvarile svoju autonomiju na štetu interesa djeteta ( 43 ). Potonja obveza potvrđuje tezu o potrebi uskog tumačenja nadležnosti sudova pred kojima je postupak pokrenut na temelju članka 12. stavka 3.

67.

Međutim, čini mi se da ne bi bilo u skladu sa zahtjevom uskog tumačenja pretpostavke prihvaćanja predviđene člankom 12. stavkom 3. točkom (b) Uredbe br. 2201/2003 smatrati da je tuženik prihvatio nadležnost bugarskih sudova isključivo na temelju činjenice da zastupnik kojeg je postavio sud nije osporio njegovu nadležnost a da mu pismeno o pokretanju postupka nije dostavljeno.

68.

Ne mogu se oteti dojmu da je bugarski sud išao postaviti tuženiku zastupnika iako iz odluke o upućivanju zahtjeva proizlazi da se on s kćeri viđa svaka dva do tri tjedna. Napominjem da prema članku 47. stavku 4. GPK‑a ( 44 ), ako sud utvrdi da tuženik ne živi na naznačenoj adresi, on „nalaže tužitelju da pruži informacije“ o tome. Čudno je da majka redovito povjerava dijete ocu, a ne zna njegovu adresu. Želio bih naglasiti da prema članku 18. stavku 1. Uredbe br. 2201/2003 sud mora zastati s postupkom tako dugo dok se ne dokaže da je tuženik bio u mogućnosti primiti pismeno o pokretanju postupka ili „da su poduzete sve potrebne radnje u tu svrhu“ ( 45 ).

69.

Ne mogu shvatiti kako se može smatrati da je tuženik prihvatio nadležnost sudova države članice kada ne zna da je protiv njega pokrenut postupak ( 46 ). Također sumnjam da zastupnik kojeg je postavio sud može valjano prihvatiti njegovu nadležnost s obzirom na to da nije ni u kakvom kontaktu s tuženikom i ne raspolaže informacijama koje bi mu omogućile ispitivanje nadležnosti suda pred kojim je pokrenut postupak ( 47 ).

70.

Naglašavam da je, kada je davao tumačenje odredbe članka 24. prve rečenice Uredbe br. 44/2001, prema kojoj „[o]sim nadležnosti koja proizlazi iz odredaba ove Uredbe, nadležan je i sud države članice pred kojim se tuženik pojavi [upusti u postupak]“, Sud u nedavnoj presudi A zauzeo stajalište prema kojem upuštanje u postupak privremenog zastupnika kojeg je austrijski sud postavio odsutnom tuženiku nema isti učinak kao upuštanje tuženika u postupak u smislu članka 24., to jest ne zasniva nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak ( 48 ).

71.

Članak 12. stavak 3. Uredbe br. 2201/2003 mora se prema mojem mišljenju tumačiti na isti način kao i članak 24. prva rečenica Uredbe br. 44/2001.

72.

Naime, s jedne strane, članak 24. prva rečenica Uredbe br. 44/2001, kao i članak 12. stavak 3. Uredbe br. 2201/2003, propisuje nadležnost na temelju namjernog odabira stranaka ( 49 ).

73.

S druge strane, u presudi A Sud je morao dovesti u ravnotežu pravo na obranu i tužiteljevo pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom prema članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 50 ). Sud je istaknuo da je tuženikov domicil doista bio nepoznat, što je tužiteljima onemogućavalo da odrede nadležni sud i da ostvare svoje pravo na djelotvoran pravni lijek. Unatoč tomu, nastavio je s obrazloženjem kako bi naglasio da kad bi se smatralo da upuštanje privremenog zastupnika u postupak ima učinak tuženikova upuštanja u smislu članka 24. prve rečenice Uredbe br. 44/2001, ne bi se više smatralo da se tuženik nije odazvao na poziv suda. Ne bi se više smatralo da se nije odazvao na poziv suda u smislu članka 24. te uredbe, nego i u smislu odredbe članka 34. točke 2. iste uredbe, prema kojoj se sudska odluka ne priznaje ako tuženiku nije uručeno pismeno o pokretanju postupka. Slijedom toga, tuženik se ne bi mogao pozvati na članak 34. točku 2. kako bi se usprotivio priznanju sudske odluke. Sud je zaključio da se takvo tumačenje članka 24. Uredbe br. 44/2001 ne može smatrati prikladnim za postizanje pravedne ravnoteže između tužiteljeva prava na djelotvoran pravni lijek pred sudom i prava na obranu ( 51 ).

74.

Međutim, u konkretnom slučaju, naglašavam da je nadležnost sudova države članice s kojom dijete ima bitnu vezu, predviđena člankom 12. stavkom 3. Uredbe br. 2201/2003, konkurentna nadležnosti sudova države članice djetetova uobičajenog boravišta, koja je predviđena člankom 8. stavkom 1. te uredbe. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kada bi se bugarski sudovi smatrali nenadležnim jer otac ne prihvaća njihovu nadležnost, majka bi mogla pokrenuti postupak pred talijanskim sudovima pa nema govora o uskrati pristupa sudu.

75.

Štoviše, ističem da otac ne bi mogao uložiti žalbu kada bi se bugarski sudovi smatrali nadležnim na temelju članka 12. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003.

76.

Naime, članak 41. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 propisuje da se sudska odluka donesena u jednoj državi članici, ako je potvrđena u državi članici podrijetla, priznaje i ovršna je u drugoj državi članici bez potrebe pribavljanja potvrde ovršnosti i bez bilo kakve mogućnosti osporavanja njezina priznanja. Međutim, prema članku 41. stavku 2. točki (a), dostava pismena o pokretanju postupka uvjet je za izdavanje te potvrde. Unatoč tomu, ako se smatra da je tuženik prihvatio nadležnost bugarskih sudova u smislu članka 12. stavka 3. točke (b) Uredbe br. 2201/2003, to znači da se ne smatra da se nije odazvao na poziv suda pa se ne može smatrati ni da se nije odazvao u smislu članka 41. stavka 2. točke (a) te uredbe. Slijedom toga, kad bi se moralo smatrati da su bugarski sudovi nadležni na temelju članka 12. stavka 3., oni bi izdali potvrdu na temelju koje bi se moglo tražiti priznanje i ovrha odluke u Italiji.

77.

Kada bi se to dogodilo, otac se ne bi mogao protiviti ovrsi odluke bugarskih sudova. S jedne strane, prema članku 43. stavku 2. Uredbe br. 2201/2003 ne postoji pravni lijek protiv izdavanja potvrde. S druge strane, prema članku 41. stavku 1. te uredbe nije moguće protiviti se priznanju odluke koja je potvrđena u državi članici podrijetla ( 52 ).

78.

Slijedom toga, kada bi se moralo smatrati da je otac prihvatio nadležnost bugarskih sudova u smislu članka 12. stavka 3. točke (b) Uredbe br. 2201/2003, zadiranje u pravo na obranu bilo bi prema mojem mišljenju neproporcionalno.

79.

Nasuprot tom zaključku, iz presude Hypoteční banka ‐ u kojoj je Sud presudio da se Uredba br. 44/2001 ne protivi nacionalnoj odredbi koja dopušta da se postupak vodi protiv tuženika s nepoznatim domicilom, uz uvjet da mu dotični sud postavi skrbnika ( 53 ) ‐ ne može se izvesti nijedan protivan argument. Naime, kako je Sud u presudi A izričito naglasio, iako se u presudi Hypoteční banka tuženik mogao protiviti priznanju presude na temelju navedenog članka 34. točke 2., u presudi A to nije bilo moguće. Naime, mogućnost pozivanja na članak 34. točku 2. „pretpostavlja [...] to da se tuženik nije odazvao i da postupovne radnje koje izvrši skrbnik ili privremeni zastupnik odsutnog tuženika nemaju jednak učinak kao upuštanje potonjeg u smislu [...] [U]redbe [br. 44/2001]“ ( 54 ). Međutim, ako je sud pred kojim je pokrenut postupak nadležan na temelju članka 24. te uredbe, ne smatra se da se tuženik nije odazvao na poziv suda.

80.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Vrhoven kasacionen sad odgovori na sljedeći način: