—

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes i M. Figueiredo kao i R. Chambel Margarido, u svojstvu agenata,

—

za španjolsku vladu, M. J. García‑Valdecasas Dorrego, u svojstvu agenta,

—

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i B. Koopman, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, M. Wilderspin i P. Guerra e Andrade, kao i M. M. Farrajota, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbe (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima („dostava pismena”), i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1348/2000 (SL 2007., L 324, str. 79.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 7., str. 171.).

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između Andrewa Marcusa Hendersona i društva Novo Banco SA, u vezi s tužbom koju je potonje društvo podnijelo zato što A. M. Henderson nije ispunio obveze iz dva ugovora o zakupu poslovnih prostora sklopljenih među strankama.

3

U okviru dobrog funkcioniranja unutarnjeg tržišta cilj Uredbe br. 1393/2007, sukladno njenoj uvodnoj izjavi 2., je poboljšati učinkovitost i brzinu sudskih postupaka uspostavljanjem načela izravnog slanja sudskih i izvansudskih pismena.

4

Ova se Uredba, sukladno njezinu članku 1. stavku 1., primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima kada sudsko ili izvansudsko pismeno mora biti poslano iz jedne države članice u drugu kako bi se tamo dostavilo.

5

Sukladno njezinu članku 1. stavku 2., navedena se uredba ne primjenjuje ako nije poznata adresa osobe kojoj pismeno mora biti dostavljeno.

6

U stavku 3. istog članka 1. precizirano je da „[u] ovoj Uredbi, pojam ‚država članica’ znači države članice uz izuzetak Danske”.

7

U poglavlju II. Uredbe br. 1393/2007 sadržane su odredbe kojima se predviđaju različiti načini slanja i dostave sudskih pismena. To je poglavlje podijeljeno na dva odjeljka.

8

Odjeljak 1. tog poglavlja odnosi se na tijela za slanje, koja određuju države članice, pod nazivom „tijela za slanje” i „tijela za zaprimanje”, odgovorna za slanje pismena koja moraju biti dostavljena u drugu državu članicu odnosno za zaprimanje takvih pismena iz druge države članice.

9

U tom se odjeljku nalazi među ostalim članak 8. te uredbe naslovljen „Odbijanje primitka pismena” kojim je predviđeno:

„1.   Tijelo za zaprimanje, korištenjem standardnog obrasca iz Priloga II., obavješćuje adresata da može odbiti primitak pismena koje se dostavlja u vrijeme dostave ili njegovim vraćanjem tijelu za zaprimanje u roku od tjedan dana, ako pismeno nije napisano, ili se u njegovom prilogu ne nalazi prijevod, na jednom od sljedećih jezika:

2.   Ako je tijelo za zaprimanje obaviješteno da adresat odbija primitak pismena koje se dostavlja u skladu sa stavkom 1., o tome odmah obavješćuje tijelo za slanje putem potvrde iz članka 10. i vraća zahtjev i pismeno za koje se zahtijeva prijevod.

3.   Ako je adresat odbio primiti pismeno u skladu sa stavkom 1., dostava pismena se može ispraviti putem dostave adresatu u skladu s odredbama ove Uredbe o pismenu u čijem prilogu se nalazi prijevod na jezik naveden u stavku 1. U tom slučaju, datum dostave pismena je datum na koji je pismeno u čijem prilogu se nalazi prijevod dostavljeno u skladu s propisima države članice primateljice.

Međutim, ako se u skladu s pravom države članice, pismeno mora dostaviti u određenom roku, datum koji će se uzeti u obzir u pogledu podnositelja zahtjeva je datum dostave prvog pismena utvrđen u skladu s člankom 9. stavkom 2.

4.   Stavci 1., 2. i 3. također se primjenjuju na načine slanja i dostavu sudskih pismena navedenih u odjeljku 2.

5.   U svrhe stavka 1., diplomatski ili konzularni predstavnici, ako se dostava obavlja u skladu s člankom 13., ili tijela ili osoba, ako se dostava obavlja u skladu s člankom 14. obavješćuju adresata da može odbiti primitak pismena i da se bilo koje pismeno čiji je primitak odbijen mora vratiti tim predstavnicima ili tom tijelu ili osobi ovisno o slučaju.”

10

U poglavlju II. odjeljku 2. Uredbe br. 1393/2007 predviđena su „[d]ruga sredstva slanja i dostave sudskih pismena”, i to slanje konzularnim ili diplomatskim putem (članak 12.), dostava putem diplomatskih ili konzularnih predstavnika (članak 13.), dostava putem pošte (članak 14.) i izravna dostava (članak 15.).

11

U odnosu na dostavu putem pošte, člankom 14. navedene uredbe propisano je:

„Svaka država članica može dostavu sudskih pismena osobama s boravištem u drugoj državi članici obaviti izravno putem pošte preporučenom pošiljkom uz potvrdu primitka ili [na sličan način].”

12

Članak 19. navedene uredbe, naslovljen „Tuženik koji se nije upustio u postupak” glasi:

„1.   Ako pismeno kojim se pokreće postupak ili ekvivalentno pismeno treba biti poslano u drugu državu članicu radi dostave u skladu s odredbama ove Uredbe, a tuženik se nije upustio u postupak, presuda neće biti izrečena sve dok se ne utvrdi:

i da je u oba slučaja uručenje ili dostava obavljena tako pravovremeno kako bi tuženik mogao pripremiti svoju obranu.

2.   Svaka država članica može objaviti, u skladu s člankom 23. stavkom 1., da sudac, bez obzira na odredbe stavka 1., može izreći presudu čak i ako nije primljena potvrda o uručenju ili dostavi, ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

3.   Bez obzira na odredbe stavaka 1. i 2., u hitnim slučajevima sudac može odrediti bilo koju privremenu ili zaštitnu mjeru.

4.   Ako je pismeno kojim se pokreće postupak ili ekvivalentno pismeno trebalo biti poslano u drugu državu članicu radi dostave u skladu s odredbama ove Uredbe, a presuda je izrečena protiv tuženika koji se nije upustio u postupak, sudac može osloboditi tuženika pravnih posljedica isteka roka za ulaganje žalbe ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

Zahtjev za povrat u prijašnje stanje može biti podnesen samo u razumnom roku nakon što je tuženik saznao sadržaj presude.

Svaka država članica može izjaviti, u skladu s odredbama članka 23. stavka 1., da takav zahtjev neće biti razmatran ako je podnesen po isteku roka koji ta država navodi u izjavi, ali taj rok ni u kojem slučaju nije kraći od godine datuma od datuma izricanja presude.

[…]”

13

Portugalska je Republika, sukladno članku 23. Uredbe br. 1393/2007, dala sljedeću obavijest:

Članak 9. - Datum dostave

Na temelju portugalskog zakonodavstva, osim ako nije drukčije određeno, pismena se moraju dostaviti u roku od pet dana predviđenim člankom 166. Zakonika o građanskom postupku.

[…]”

Članak 19. - Tuženik koji se nije upustio u postupak

Portugal ne namjerava koristiti mogućnost predviđenu u članku 19. stavku 2. tako da se portugalski sudovi na nju ne mogu pozvati.

Portugal određuje rok na jednu godinu, počevši od dana donošenja pobijane odluke, u kojemu se može podnijeti zahtjev za povrat u prijašnje stanje u slučaju isteka roka za žalbu (vidjeti članak 19. stavak 4.).”

14

Članak 26. stavci 2. i 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.) glasi:

„2.   Sud zastaje s postupkom toliko vremena koliko je potrebno da se utvrdi da je tuženik bio u mogućnosti primiti pismeno o pokretanju postupka ili istovjetno pismeno, dovoljno rano da bi mogao pripremiti svoju obranu, ili da su poduzeti svi potrebni koraci s tim ciljem.

3.   Primjenjuju se odredbe članka 19. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1348/2000 od 29. svibnja 2000. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2000., L 160, str. 37.), umjesto odredaba stavka 2., ako pismeno o pokretanju postupka ili jednako vrijedno pismeno mora biti poslano iz jedne države članice u drugu, u skladu s odredbama ove Uredbe.”

15

Člankom 34. točkom 2. te uredbe propisano je da se odluka koju je donio sud države članice ne priznaje u drugoj državi članici „ako je donesena u odnosu na tuženika koji se nije odazvao na poziv suda, a nije mu bilo pravovremeno uručeno pismeno o pokretanju postupka ili istovjetno pismeno na način koji bi mu omogućio da pripremi svoju obranu, osim ako tuženik nije započeo postupak za pobijanje sudske odluke, a mogao je to učiniti”.

16

Sukladno članku 14. stavku 1. Uredbe (EZ) br. 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine (SL 2004., L 143, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 172.), pod naslovom „Dostava dužniku bez dokaza o primitku”:

„Dostava podneska kojim se pokreće sudski postupak ili ekvivalentnog pismena i bilo kakvog poziva na ročište dužniku može se obaviti i na jedan od sljedećih načina:

[…]”

17

Sukladno članku 188. stavku 1. točki (e) Códiga de Processo Civil (Zakonik o građanskom postupku), dostava nije valjana kada se dokaže da adresat osobne dostave nije upoznat s postojanjem pismena koje se dostavlja zbog razloga koji mu se ne može pripisati, drugim riječima onda kada ta osoba obori pretpostavku iz članka 230. istog zakonika.

18

Međutim, primjenom članka 189. Zakonika o građanskom postupku, ta se nevaljanost dostave može otkloniti ako tuženik sudjeluje u postupku i pritom ne istakne postojanje te povrede.

19

Iz članka 191. stavka 1. tog zakonika proizlazi da, ne dovodeći u pitanje njegov članak 188., dostava nije valjana u slučaju kad nisu poštovane formalnosti propisane zakonom.

20

Sukladno članku 191. stavku 2. navedenog zakonika, tu nevaljanost treba istaknuti u roku koji je u dopisu o dostavi određen za osporavanje tužiteljevih zahtjeva iz pismena kojima se pokreće postupak ili, ako takav rok nije određen, prilikom poduzimanja prve radnje u postupku.

21

U glavnom postupku nije sporno da je taj rok iznosio 20 dana, odnosno rok od 10 dana koji se primjenjuje u području privremene pravne zaštite produljen za još 10 dana zbog udaljenosti, koji se računa počevši od datuma za koji se smatra da je dostavljeno pismeno kojim se pokreće postupak.

22

Na temelju članka 191. stavka 4. istog zakonika, prigovor nevaljanosti dostave uzet će se u obzir samo ako je predmetna povreda takva da dovodi u pitanje obranu adresata dostave.

23

Prema članku 228. Zakonika o građanskom postupku, pod naslovom „Osobna dostava putem pošte”:

„1.   Osobna dostava putem pošte obavlja se slanjem adresatu preporučene pošiljke uz potvrdu o primitku, primjenjujući službeno priznati obrazac, na adresi stalnog prebivališta ili na njegovom radnom mjestu; ona obuhvaća sve elemente navedene u prethodnom članku kao i obavijest trećim osobama koji ju preuzmu da mogu odgovarati, u slučaju postupanja na način koji je istovjetan korištenju u zloj vjeri, ako ne uruče to pismeno adresatu čim je to moguće.

2.   Pismeno se može uručiti, nakon potpisivanja potvrde o primitku, adresatu ili drugoj osobi koja se zatekne na adresi njegovog boravišta ili na njegovom radnom mjestu i koja izjavi da će ga brzo uručiti adresatu.

3.   Prije potpisivanja potvrde o primitku, dostavljač poštanske službe provjerava identitet adresata dostave ili treće osobe kojoj predaje pismeno te bilježi podatke sadržane u osobnoj iskaznici ili drugom službenom dokumentu koji omogućuje identifikaciju.”

24

Primjenom članka 230. stavka 1. tog zakonika, dostava putem pošte, slanjem preporučene pošiljke uz potvrdu o primitku smatra se obavljenom onog dana kada je potvrda o primitku potpisana. Dostava pismena osobi koja je u njemu navedena smatra se obavljenom čak i ako je potvrdu o primitku potpisala treća osoba jer se predmnijeva da je pošiljka predana adresatu onog dana koji je naveden na potvrdi o primitku sve dok potonji ne dokaže suprotno.

25

Iz spisa koji je dostavljen Sudu konkretno proizlazi da adresat pismena mora, stoga, dokazati da dostava nije obavljena ili da je obavljena nakon predmnijevanog dana, zbog razloga koji mu se ne mogu staviti na teret.

26

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su Banco Espirito Santo SA, koji je poslije postao Novo Banco, banka sa sjedištem u Portugalu, i A. M. Henderson, irski rezident, tijekom 2008. sklopili dva ugovora o zakupu dvaju poslovnih prostorâ u zgradi koja se nalazi na području Općine Portimão (Portugal) i čiji je vlasnik banka.

27

Prostori dani u zakup predani su A. M. Hendersonu, koji je stupio u njihov posjed danom sklapanja navedenih ugovorâ.

28

Budući da A. M. Henderson nije platio zakupninu za prostore koje je imao u zakupu tijekom 2012. kao ni daljnja dospjela potraživanja, Novo Banco ga je 28. veljače 2014. pozvao da ih plati, pod prijetnjom raskida predmetnih ugovora.

29

Preporučenom pošiljkom od 4. travnja 2014., Novo Banco izvijestio je A. M. Hendersona da su raskinuti ugovori sklopljeni među strankama.

30

Toga dana, neplaćeni iznos dosezao je 20437,03 eura, a A. M. Henderson odbio je vratiti predmetne prostorije u posjed njihovu vlasniku.

31

Novo Banco je pred Tribunalom de Comarca de Faro (Okružni sud u Faru, Portugal) pokrenuo postupak radi donošenja zaštitne mjere o prisilnom vraćanju zakupljenih prostorija.

32

Tribunal de Comarca de Faro (Okružni sud u Faru) tu je tužbu dostavio A. M. Hendersonu preporučenom pošiljkom uz potvrdu o primitku poslanom na njegovu adresu u Irsku.

33

Budući da potvrda o primitku nije vraćena, Tribunal de Comarca de Faro (Okružni sud u Faru) zatražio je od portugalske pošte dostavu podataka. Pošta je odgovorila da je predmetni dopis, prema računalnoj evidenciji poštanskog operatera u Irskoj, državi članici primateljici, adresatu predan 22. srpnja 2014.

34

Nakon što je utvrdio da se A. M. Henderson nije upustio u postupak pred sudom niti je osporio mjeru predloženu u tužbi, Tribunal de Comarca de Faro (Regionalni sud u Faru) donio je presudu prihvaćajući zahtjev Novo Banca.

35

A. M. Henderson je 7. listopada 2014. podnio žalbu protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev, Relação de Évora (Žalbeni sud u Évori, Portugal) zahtijevajući ukidanje te odluke.

36

Naime, s jedne strane, u spisu se nije nalazila potvrda o primitku preporučene pošiljke, što predstavlja povredu postupka predviđenu portugalskim zakonodavstvom. Nadalje, A. M. Hendersonu nije obavljena osobna dostava pismena kojim se pokreće postupak pred Tribunalom de Comarca de Faro (Regionalni sud u Faru) niti mu je poznato kome je dostavljena pošiljka koja se smatra dostavljenom, tako da on nije imao saznanja o postupku koji je protiv njega pokrenut. S druge strane, nije mu dostavljen standardni obrazac iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007. Stoga, nije bio obaviješten o svom pravu na odbijanje primitka sudskog pismena sastavljenog isključivo na portugalskom jeziku, dok je, u konkretnom slučaju, bio potreban prijevod na engleski ili irski jezik. Međutim, sukladno sudskoj praksi Suprema Tribunal de Justiça (Vrhovni sud, Portugal), takva povreda dovodi do nevaljanosti dostave. A. M. Henderson smatra da svaka od tih povreda predstavlja ne samo bitnu povredu postupka već također povredu njegovih prava obrane. Te se povrede mogu popraviti samo novom, pravilno obavljenom dostavom.

37

Presudom od 29. siječnja 2015. sud koji je uputio zahtjev odbio je sve te argumente, potvrđujući prvostupanjsku presudu.

38

A. M. Henderson je 13. veljače 2015. zatražio ponovno ispitivanje te presude, ističući da nije u skladu s pravom Unije, posebno, zahtjevima iz Uredbe br. 1393/2007.

39

Sud koji je uputio zahtjev navodi, s jedne strane, da je cilj potvrde o primitku, koja u konkretnom slučaju nije vraćena, dokazivanje točnog datuma te dostave kao i dokazivanje da je sudsko pismeno uredno dostavljeno svom adresatu. S druge strane, taj sud ističe da A. M. Hendersonu uz upućenu preporučenu pošiljku nije bio priložen standardizirani obrazac predviđen u Prilogu II. Uredbi br. 1393/2007, tako da tuženik nije bio obaviješten o svom pravu na odbijanje primitka pismena koje mu je dostavljeno.

40

U tom pogledu, navedeni se sud pita, kao prvo, može li se dokumentom o dostavi, koji je u konkretnom slučaju dostavila pošta države članice u kojoj adresat boravi, nadomjestiti nepostojanje potvrde o primitku, s obzirom na to da sadrži potpis osobe koja je preuzela preporučenu pošiljku kao i datum kada je to preuzimanje izvršeno.

41

On se, kao drugo, pita je li s Uredbom br. 1393/2007 usklađena odredba nacionalnog prava prema kojoj se dostava putem pošte smatra stvarno obavljenom kada je potvrda o primitku potpisana i datirana, čak i od treće osobe, s obzirom na to da se predmnijeva, sve dok adresat tog pismena ne dokaže nešto drugo, da je treća osoba dopis adresatu stvarno predala onog dana koji je naveden na potvrdi o primitku, konkretno 22. srpnja 2014.

42

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev pita se udovoljava li uvjetima iz Uredbe br. 1393/2007 nacionalni propis, kojime je predviđeno da bitna povreda, poput nepostojanja standardnog obrasca iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007., mora dovesti do nevaljanosti dostave, s time da se postojanje te nevaljanosti može proglasiti samo ako je ona istaknuta u roku predviđenom tim istim propisom, i to, konkretno, u roku od 20 dana koji se računa počevši od dana za koji se smatra da je dostava obavljena.

43

U tim je okolnostima Tribunal da Relação de Évora (Žalbeni sud u Évori) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

44

Valja uvodno navesti da je sud koji je uputio zahtjev utvrdio da uz preporučenu pošiljku, koja je upućena A. M. Hendersonu na adresu njegova boravišta u Irskoj, kako bi mu se dostavila tužba kojom se pokreće postupak pred Tribunalom de Comarca de Faro (Regionalni sud u Faru), nije bio priložen standardni obrazac predviđen u Prilogu II. Uredbi br. 1393/2007.

45

Međutim, s jedne strane, treće se pitanje odnosi na posljedice koje mora u takvoj povredi utvrditi sud pred kojim je pokrenut postupak u državi članici pošiljateljici.

46

S druge strane, u slučaju da se na navedeno pitanje odgovori tako da takva povreda, sukladno onome što je predviđeno u tom pogledu portugalskim propisom, dovodi do nevaljanosti dostave, odgovori Suda na prva dva prethodna pitanja, koji se odnose na posebne postupovne aspekte dostave putem pošte, postali bi bespredmetni.

47

U tim uvjetima valja najprije ispitati treće pitanje.

48

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Uredbu br. 1393/2007 tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis, poput onog o kojemu je riječ u glavnom postupku, prema kojemu – u slučaju da sudsko pismeno, koje se dostavlja tuženiku koji ima boravište na području druge države članice, nije sastavljeno, ili se u njegovu prilogu ne nalazi prijevod, bilo na jeziku koji taj tuženik razumije bilo na službenom jeziku države članice primateljice ili, ako u toj državi članici postoji više službenih jezika, na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika mjesta u kojem se dostava mora obaviti – propust dostave standardnog obrasca iz Priloga II. toj uredbi dovodi do nevaljanosti navedene dostave, ali se na činjenicu postojanja te nevaljanosti tuženik mora ipak pozvati u određenom roku ili odmah na početku postupka prije iznošenja materijalne obrane.

49

U tom pogledu valja podsjetiti da je u Uredbi br. 1393/2007 izrijekom predviđeno, u njezinu članku 8. stavku 1., da adresat pismena koje se dostavlja ima pravo na odbijanje primitka istog zato što predmetno pismeno nije napisano ili se u njegovu prilogu ne nalazi prijevod na jeziku koji razumije.

50

U tom kontekstu Sud je već presudio da mogućnost odbijanja primitka pismena koje se dostavlja predstavlja pravo adresata tog pismena (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus, C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 49. i rješenje od 28. travnja 2016., Alta Realitat, C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 61.).

51

Kao što je Sud također već naglasio, pravo odbijanja primitka pismena koje treba dostaviti proizlazi iz potrebe da se zaštite prava obrane adresata tog pismena, u skladu sa zahtjevima za pravično suđenje zaštićenog člankom 47. drugim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (vidjeti u tom smislu rješenje od 28. travnja 2016., Alta Realitat, C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 73.). Naime, iako je glavni cilj Uredbe br. 1393/2007, poboljšanje učinkovitosti i brzine sudskih postupaka kao i osiguranje dobrog sudovanja, Sud je presudio da se navedeni ciljevi ne bi trebali postizati uz slabljenje, na bilo koji način, pravâ obrane adresata predmetnih pismena (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus, C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 30. i 31. te rješenje od 28. travnja 2016., Alta Realitat, C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 48. i 49.).

52

Valja stoga paziti ne samo na to da adresat pismena uistinu primi predmetno pismeno, već i da mu se omogući da sazna za postupak koji je protiv njega pokrenut u inozemstvu i da stvarno i potpuno razumije njegov smisao i doseg, na način da se može učinkovito koristiti svojim pravima u državi članici pošiljateljici (presuda od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus, C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 32. i navedena sudska praksa te rješenje od 28. travnja 2016., Alta Realitat, C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 50.).

53

Međutim, da bi pravo na odbijanje primitka pismena iz članka 8. stavka 1. Uredbe br. 1393/2007 moglo na koristan način proizvoditi svoje učinke, potrebno je da je adresat pismena na primjeren način obaviješten, unaprijed i u pisanom obliku, o postojanju svojeg prava (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus, C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 50. i 54. te rješenje od 28. travnja 2016., Alta Realitat, C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 62. i 66.).

54

U sustavu koji je uspostavljen Uredbom br. 1393/2007 adresat se o tome obavještava korištenjem standardnog obrasca iz Priloga II. toj uredbi (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus, C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 50. te rješenje od 28. travnja 2016., Alta Realitat, C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 62.).

55

U odnosu na značaj koji valja dati standardnom obrascu, Sud je već presudio da Uredba br. 1393/2007 ne sadrži nijednu iznimku vezano uz njegovo korištenje (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus, C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 45. te rješenje od 28. travnja 2016., Alta Realitat, C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 59.).

56

Imajući u vidu navedeno kao i cilj koji se standardnim obrascem iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 želi postići, kako je to izloženo u točkama 53. i 54. ove presude, Sud je zaključio da tijelo za zaprimanje mora u svim okolnostima, a da pritom ne raspolaže marginom prosudbe, obavijestiti adresata pismena o njegovu pravu da odbije primitak navedenog, sustavno koristeći u tu svrhu navedeni standardni obrazac (presuda od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus, C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 58. te rješenje od 28. travnja 2016., Alta Realitat, C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 68.).

57

Nadalje, u slučaju kada tijelo za zaprimanje, koje je pozvano da dostavi predmetno pismeno njegovu adresatu koji boravi u drugoj državi članici, ne priloži standardni obrazac iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007, taj propust ne dovodi do nevaljanosti pismena koje se dostavlja kao ni postupka dostave, s obzirom na to da takav učinak nije u skladu ciljem koji se želi postići tom uredbom, koji se sastoji u stvaranju izravnog, brzog i učinkovitog načina slanja između država članica pismena u građanskim i trgovačkim stvarima (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus, C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 60. do 66.).

58

S druge strane, budući da dostava navedenog standardnog obrasca predstavlja bitni sastojak postupka, čija je svrha zaštita prava obrane adresata pismena, taj propust treba ispraviti tijelo za zaprimanje pismena u skladu s odredbama Uredbe br. 1393/2007. To tijelo mora stoga bez odgađanja obavijestiti adresata pismena o njegovu pravu da odbije primitak potonjeg, na način da mu sukladno članku 8. stavku 1. te uredbe dostavi taj isti standardni obrazac (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus, C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 67., 70., 72. i 74. te rješenje od 28. travnja 2016., Alta Realitat, C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 71.).

59

Iako se predmeti u kojima su doneseni presuda od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus (C‑519/13, EU:C:2015:603) i rješenje od 28. travnja 2016., Alta Realitat, C‑384/14, EU:C:2016:316) odnose na postupak dostave pismena na temelju odjeljka 1. poglavlja II. Uredbe br. 1393/2007, kojim su uređena pitanja vezana za slanje pismena između tijela za slanje i tijela za zaprimanje koje su odredile države članice, ostaje činjenica, kao što to izričito proizlazi iz članka 8. stavka 4. te uredbe, da se ista pravila primjenjuju na načine slanja i dostavu sudskih pismena navedenih u odjeljku 2. istog poglavlja.

60

Stoga, s jedne strane, obveznost i sustavnost primjene standardnog obrasca iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 vrijedi i za načine dostave sudskih pismena navedenih u poglavlju II. odjeljku 2. te uredbe i, s druge strane, nepoštovanje te obveze ne dovodi do nevaljanosti pismena koje treba dostaviti kao ni postupka dostave.

61

Isto vrijedi, posebno, u slučaju, kao što je onaj u glavnom postupku, u kojem se dostava obavlja putem pošte, sukladno članku 14. navedene uredbe, koji je smješten u odjeljku 2. poglavlja II. iste.

62

Stoga se nacionalnim propisom, poput onog o kojemu je riječ u glavnom postupku, ne može propisati, a da se pritom ne prekrši Uredba br. 1393/2007, da propust dostave standardnog obrasca iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 treba biti sankcioniran proglašavanjem nevaljanosti dostave, čak i kad je predviđeno da se potonji propust može ispraviti učinkom proteka određenog roka ili nepoduzimanjem radnje od strane adresata pismena.

63

Naime, bez obzira na te iznimke, ostaje činjenica da takav propis, u kojemu je predviđena načelna nevaljanost kao posljedica propusta dostave standardnog obrasca iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007, kao što je to navedeno u točkama 57. i 60. ove presude, nije u skladu sa sustavom koji je tom uredbom uspostavljen i ciljevima kojima ona teži.

64

Nadalje, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 58. svojeg mišljenja, nikakva posljedica ne može valjano proizlaziti iz okolnosti da adresat pismena nije, u određenom roku, istaknuo prigovor u odnosu na takav propust, s obzirom na to da nije izvjesno, imajući u vidu upravo činjenicu da navedeni obrazac nije dostavljen, da je adresat doista bio upoznat sa svojim pravom na odbijanje primitka pismena.

65

Stoga se nepostojanje obavijesti, koje je rezultat navedenog propusta, može valjano ispraviti samo dostavom standardnog obrasca iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 u najkraćem mogućem roku i sukladno odredbama iste.

66

U svakom slučaju, kao što je to Europska komisija pravilno primijetila, nacionalni propis, poput onog o kojemu je riječ u glavnom postupku, nije u skladu s odredbama članka 19. stavka 4. navedene uredbe.

67

Imajući u vidu sve gornje navode, valja odgovoriti na treće pitanje tako da Uredbu br. 1393/2007 valja tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis, poput onog o kojemu je riječ u glavnom postupku, prema kojemu – u slučaju da sudsko pismeno, koje se dostavlja tuženiku koji ima boravište na području druge države članice, nije sastavljeno, ili se u njegovu prilogu ne nalazi prijevod, bilo na jeziku koji taj tuženik razumije bilo na službenom jeziku države članice primateljice ili, ako u toj državi članici postoji više službenih jezika, na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika mjesta u kojem se dostava mora obaviti – propust dostave standardnog obrasca iz Priloga II. toj uredbi dovodi do nevaljanosti navedene dostave, čak i kada se isti tuženik mora pozvati na postojanje te nevaljanosti u određenom roku ili odmah na početku postupka i prije iznošenja materijalne obrane.

68

Ta ista uredba zahtijeva, s druge strane, da se takav propust ispravi sukladno njenim odredbama, tako da se adresatu dostavi standardni obrazac iz Priloga II. navedenoj uredbi.

69

Imajući u vidu dani odgovor na treće pitanje, Sud treba odgovoriti također na prvo i drugo pitanje.

70

Ovim pitanjima, koja valja zajedno ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita, treba li Uredbu br. 1393/2007 tumačiti na način da je valjana dostava pismena kojim se pokreće postupak putem pošte, čak i ako potvrda o primitku preporučene pošiljke nije vraćena pošiljatelju i ako se utvrdi da pošiljku nije preuzeo adresat pismena već treća osoba.

71

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, valja najprije podsjetiti da su Uredbom br. 1393/2007 propisani kao numerus clausus različiti načini dostave sudskih pismena, u odnosu na koje su njome propisana pravila koja valja primijeniti a da pritom nije utvrđena hijerarhija među njima (vidjeti u tom smislu presudu od 9. veljače 2006., Plumex, C‑473/04, EU:C:2006:96, t. 20. do 22. i od 19. prosinca 2012., Alder (C‑325/11, EU:C:2012:824, t. 31. i 32.). Među tim načinima slanja nalazi se i onaj putem pošte, o kojemu je riječ u glavnom postupku i na koji se uglavnom odnosi članak 14. navedene uredbe.

72

Kao što je Sud već presudio, odredbe Uredbe br. 1393/2007 treba tumačiti na način da se u svakom konkretnom slučaju osigura ravnoteža između interesâ tužitelja i tuženika, adresata pismena, na način da se ciljevi učinkovitosti i brzine slanja pismena u postupku uravnoteže sa zahtjevom da se osigura primjerena zaštita prava obrane adresata tih pismena, osobito osiguravanjem stvarnog i učinkovitog preuzimanja tih istih pismena (presuda od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus, C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 33. i navedena sudska praksa).

73

Potonji zahtjevi posebno su važni kada se, kao što je to slučaj u glavnom postupku, radi o dostavi pismena kojima se pokreće postupak, s obzirom na to da je propisano da adresat pismena mora biti obaviješten o postojanju sudskog postupka koji je protiv njega pokrenut u drugoj državi članici i razumjeti značenje, doseg kao i postupovna pravila postupka koji je protiv njega pokrenut, osobito glede rokova, kako bi mogao učinkovito iznijeti svoju obranu.

74

U odnosu na prvi aspekt dvaju postavljenih pitanja, koji se odnosi na činjenicu da potvrda o primitku preporučene pošiljke koja se odnosi na dostavu pismena kojima se pokreće postupak nije vraćena tijelu koje je, u državi članici pošiljateljici, zatražilo tu dostavu, valja navesti da je Uredbom br. 1393/2007, u njezinu članku 14., predviđeno da se osobi s boravištem u drugoj državi članici dostava sudskih pismena putem pošte obavlja u načelu preporučenom pošiljkom uz potvrdu o primitku.

75

Naime, zakonodavac Unije smatrao je da takve formalnosti istodobno mogu adresatu jamčiti da stvarno primi preporučenu pošiljku koja sadrži pismeno koje se dostavlja te za pošiljatelja predstavljaju pouzdan dokaz o pravilnosti postupka.

76

Posebno, preporučena pošiljka omogućuje praćenje različitih stadija dostave do adresata. U odnosu na potvrdu o primitku, koja se ispunjava kada adresat ili, ovisno o slučaju, njegov predstavnik primi pošiljku, ona sadrži napomene o datumu i mjestu predaje, svojstvu osobe koja je preuzela pošiljku, kao i njen potpis. Potvrda o primitku nakon toga vraća se pošiljatelju, koji se time izvješćuje o tim elementima te mu se omogućuje da ih dokaže u slučaju spora.

77

Potvrda o primitku predstavlja stoga dokazni element o tome da je adresat primio sudsko pismeno koje se dostavlja u državi članici primateljici, kao i o načinima primanja tog pismena.

78

Međutim, kao što to proizlazi iz sadržaja samog članka 14. Uredbe br. 1393/2007, dostava putem pošte ne mora se neophodno obaviti preporučenom pošiljkom uz potvrdu primitka.

79

Naime, navedenom je odredbom precizirano da se slična dostava može obaviti na „istovjetan način” kao što je preporučena pošiljka uz potvrdu o primitku.

80

Kako bi se utvrdio smisao i doseg izraza „istovjetan način” u smislu članka 14., valja pojasniti da iz cilja navedene odredbe, kako je to izloženo u točkama 75. do 77. ove presude, proizlazi da se kao „istovjetan način” može kvalificirati svako sredstvo dostave sudskog pismena, i dokaz o tome, koje osigurava usporediva jamstva kao što su ona koja su osigurana slanjem preporučene pošiljke uz potvrde o primitku putem pošte.

81

Posebno, alternativni način slanja pismena mora osigurati istu razinu sigurnosti i pouzdanosti kao i preporučena pošiljka uz potvrdu o primitku, kako u odnosu na adresatovo zaprimanje pismena tako i u odnosu na okolnosti tog zaprimanja.

82

Naime, u cilju ubrzanja sudskih postupaka, važno je osigurati, koliko je to moguće, da adresat stvarno primi pismeno koje se dostavlja i da pošiljatelj može taj primitak pouzdano utvrditi.

83

U slučaju spora, na pošiljatelju je da, materijalnim elementima koji se odnose na slanje pismena, dokaže pravilnost postupka dostave, a sud države članice pošiljateljice mora, imajući u vidu konkretne okolnosti svakog slučaja, ocijeniti relevantnost tih elemenata.

84

Slijedom navedenog, činjenica da u konkretnom slučaju potvrda o primitku nije vraćena nije takve naravi da predstavlja povredu postupka dostave putem pošte, s obzirom na to da se ta formalnost može zamijeniti dokumentom koji nudi istovjetna jamstva.

85

Međutim, sud koji je uputio zahtjev, pred kojim je pokrenut postupak u državi članici pošiljateljici, mora paziti da iz dokaznih elemenata istaknutih s tom svrhom proizlazi da je adresat primio predmetno pismeno u takvim uvjetima da su njegova prava obrane poštovana.

86

U odnosu na drugi aspekt drugog i trećeg pitanja, koji se odnosi na okolnost da, u konkretnom slučaju, adresat pismena koje se dostavlja nije primio preporučenu pošiljku koja sadrži to pismeno u državi članici primateljice, već treća osoba, valja navesti da članak 14. Uredbe br. 1393/2007 ne sadrži izričit navod u tom pogledu.

87

Ostaje činjenica da se iz članka 19. stavka 1. točke (b) iste uredbe može zaključiti da se pismeno koje treba dostaviti može uručiti ne samo osobno adresatu već i, ako nije nazočan, osobi koja se nalazi u prostoru njegova boravišta.

88

Naime, u praksi, uručenje u vlastite ruke tuženika nije uvijek moguće. Uredbom br. 1393/2007 nije, stoga, isključeno da u nekim okolnostima treća osoba može preuzeti predmetno pismeno.

89

U takvom slučaju, valja ipak osigurati da se poštuju sva jamstva koja su potrebna za djelotvornu zaštitu prava obrane adresata pismena.

90

Tim više u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj tuženik nije došao na raspravu kojom se započinje postupak čiji je datum bio točno naveden u pismenu koje mu je dostavljeno putem pošte, presudno je utvrditi činjenicu da je, s jedne strane, navedeni adresat stvarno primio pismeno kojim se pokreće postupak, koje mu omogućuje da sazna da je protiv njega pokrenut sudski postupak u drugoj državi članici, kao i da identificira predmet i razlog tužbe te, s druge strane, da je imao dovoljno vremena za pripremanje svoje obrane.

91

Osim toga, takva zaštita prava tuženika koji se nije odazvao na poziv suda, koja je posebno uređena člankom 19. stavkom 1. Uredbe br. 1393/2007, odgovara cilju odredaba drugih akata Unije koje se odnose na pravosudnu suradnju u građanskim i trgovačkim stvarima, kao što je Uredba br. 44/2001, u čijem se članku 34. točki 2. također pretpostavlja da je predmetno pismeno prethodno dostavljeno takvom tuženiku (vidjeti u tom smislu rješenje od 28. travnja 2016., Alta Realitat, C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 86. i navedenu sudsku praksu te presudu od 7. srpnja 2016., Lebek, C‑70/15, EU:C:2016:524, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

92

Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 36. svojeg mišljenja, pitanje je li pismeno kojim se pokreće postupak dostavljeno na način da je tuženik mogao za njega stvarno saznati stoga je presudno za utvrđenje može li se sudska odluka donesena nakon toga smatrati izvršivom.

93

U tim uvjetima, ako već treća osoba može valjano preuzeti sudsko pismeno u ime i za račun adresata, ta mogućnost mora biti ograničena na jasno određene slučajeve kako bi se na najbolji način osiguralo poštovanje prava obrane navedenog adresata.

94

Slijedom toga, pojam „boravišta” u smislu Uredbe br. 1393/2007 valja shvatiti tako da se odnosi na mjesto u kojemu adresat živi ili redovno boravi.

95

Nadalje, kao što je to predviđeno člankom 14. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 805/2004, u odnosu na dostavu akta kojim se pokreće postupak u području nespornih tražbina, mogućnost da treća osoba preuzme sudsko pismeno umjesto njegova adresata može se primijeniti samo na odrasle osobe koje se nalaze unutar prostora u kojemu adresat boravi, bilo da se radi o članovima njegove obitelji koji žive na istoj adresi kao i on, bilo da se radi o osobama koje je on zaposlio na toj adresi.

96

Logično je da će takve osobe stvarno predati predmetno pismeno njegovu adresatu.

97

S druge strane, to nije neophodno slučaj kad je riječ o drugim trećim osobama, kao što je osoba koja živi u susjednom objektu ili osoba koja živi u istoj zgradi u kojoj adresat ima stan. Budući da preuzimanje pismena od strane treće osobe ne pruža dovoljna jamstva o tome da je adresat stvarno obaviješten u predviđenim rokovima, ono se za potrebe primjene Uredbe br. 1393/2007 ne može smatrati dovoljno pouzdanim.

98

U svakom slučaju, čak i kada su ispunjeni uvjeti navedeni u točkama 93. do 96. ove presude te kad slijedom toga proizlazi da je dostava pravilno obavljena, adresat pismena može dokazati, svim dokaznim sredstvima koja su dopuštena pred sudom pred kojim je pokrenut postupak u državi članici pošiljateljici, da nije mogao stvarno saznati za činjenicu da je protiv njega pokrenut sudski postupak u drugoj državi članici niti identificirati predmet i razlog tužbe niti da je imao dovoljno vremena za pripremu svoje obrane. Na navedenom je sudu da ocijeni relevantnost tih dokaznih elemenata vodeći posebno računa o svim okolnostima konkretnog slučaja.

99

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja odgovoriti na prva dva postavljena pitanja tako da Uredbu br. 1393/2007 treba tumačiti na način da je dostava pismena kojim se pokreće postupak putem pošte valjana, čak i u slučaju:

100

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deseto vijeće) odlučuje: