1. 

Svojom žalbom Viasat Broadcasting UK Ltd (u daljnjem tekstu: Viasat) od Suda zahtijeva da ukine presudu od 24. rujna 2015. u predmetu T‑125/12 ( 2 ) kojom je Opći sud odbio njegovu tužbu kojom se tražilo poništenje Odluke 2011/839/EU ( 3 ), u dijelu u kojem je Komisija u toj odluci proglasila određene mjere, koje je Kraljevina Danska provela u korist TV2/Danmark, spojivima s unutarnjim tržištem u skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a ( 4 ).

2. 

Ova žalba se u kontekstu državnih potpora odnosi na važno pitanje financiranja obveza javnih usluga. U biti, Viasat propituje odnos između uvjeta utvrđenih u povijesnoj presudi u predmetu Altmark ( 5 ) i onih koji proizlaze iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a ( 6 ). Bit Viasatove žalbe jest sugerirati da je Europska komisija trebala primijeniti uvjete iz predmeta Altmark kad je razmatrala može li se potpora proglasiti dopuštenom u skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a. Opći je sud taj argument odbio u više navrata ( 7 ), a Sud o njemu sad treba odlučiti prvi put od donošenja presude Altmark.

3. 

Iz sljedećih razloga smatram da je Opći sud bio u pravu kad je odbio taj argument. Slijedom toga, predlažem da se žalba odbije.

4.

Nakon pritužbe podnesene 5. travnja 2000., Komisija je odlukom od 19. svibnja 2004. naložila Kraljevini Danskoj da od neovisnog državnog poduzeća TV2/Danmark povrati iznos od 628,2 milijuna DKK, uvećan za kamate. ( 8 ) Tu je odluku Opći sud naknadno poništio u listopadu 2008. ( 9 ).

5.

U međuvremenu, kako je učinak te odluke bio insolventnost sljednika TV2/Danmark (javno društvo s ograničenom odgovornosti TV2/Danmark A/S ( 10 )), Kraljevina je Danska dopisom od 23. srpnja 2004. Komisiju obavijestila o planu dokapitalizacije TV2. Komisija je odlukom od 6. listopada 2004. utvrdila da su svi elementi državne potpore koji bi se mogli povezati s predviđenom dokapitalizacijom društva TV2 A/S spojivi s unutarnjim tržištem, u skladu sa sadašnjim člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a ( 11 ). Opći je sud u rujnu 2009. ustanovio da nije potrebno presuditi o određenim pravnim prigovorima koji su istaknuti protiv te odluke ( 12 ).

6.

Nakon poništenja odluke spomenute u gornjoj točki 4. u travnju 2011., Komisija je nakon ponovne ocjene dotičnih mjera i savjetovanja sa zainteresiranim strankama donijela spornu odluku. Sporna odluka odnosi se na mjere koje su od 1995. do 2002. dodijeljene društvu TV2. Ipak, Komisija je u svojoj analizi uzela u obzir i mjere dokapitalizacije poduzete 2004.na koje se upućuje u prethodnoj točki 5. (u daljnjem tekstu, zajedno: predmetne mjere).

7.

Komisija je u spornoj odluci kvalificirala predmetne mjere kao državne potpore u korist društva TV2 u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Komisija je tada zaključila da je iznos od 628,2 milijuna DKK prikladna kapitalna rezerva za TV2. Članak 1. sporne odluke shodno tome glasi:

„Mjere koje je [Kraljevina] Danska poduzela od 1995. do 2002. u korist [društva TV2], u obliku prihoda od pristojbi i drugih mjera koje su predmet ove odluke, spojive su s unutarnjim tržištem u smislu članka 106. stavka 2. [UFEU‑a].“

8.

Tužbom podnesenom 14. ožujka 2012. Viasat je pokrenuo postupak tražeći poništenje sporne odluke.

9.

U prilog svojoj tužbi Viasat je istaknuo dva razloga za poništenje, konkretno, s jedne strane da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je ocijenila da su predmetne mjere spojive s unutarnjim tržištem na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a, a da pritom nije uzela u obzir drugi i četvrti uvjet iz presude donesene u predmetu Altmark i, s druge strane, da je Komisija povrijedila članak 296. UFEU‑a jer u spornoj odluci nije obrazložila zašto je u ovom slučaju primijenila članak 106. stavak 2. UFEU‑a iako drugi i četvrti uvjet iz presude donesene u predmetu Altmark nisu bili ispunjeni.

10.

Nakon rasprave održane 15. siječnja 2015. Opći je sud u spornoj presudi zaključio da nije potrebno presuditi po tužbi u dijelu u kojem se njome traži poništenje dijela sporne odluke kojim je Komisija utvrdila da je prihod od oglašavanja iz 1995. i 1996. koji je društvu TV2 platio tzv. Fond za TV2 jednak državnoj potpori (za obrazloženje vidjeti točku 18. ove presude), a u preostalom dijelu tužbu odbio. Naložio je Viasatu snošenje vlastitih troškova, kao i Komisijinih, te naložio Kraljevini Danskoj i TV2 da svaki snose vlastite troškove.

11.

Žalbom podnesenom Sudu 8. prosinca 2015. Viasat od Suda zahtijeva da:

podredno:

12.

Odgovorom podnesenim 11. veljače 2016. Komisija tvrdi da Sud treba odbaciti žalbu kao nedopuštenu, neosnovanu i bespredmetnu te naložiti Viasatu snošenje troškova postupaka u svim stupnjevima.

13.

Odgovorom podnesenim 19. veljače 2016. TV2 od Suda zahtijeva da odbaci žalbu. Podredno, ako Sud dopusti žalbu, TV2 od Suda zahtijeva da na temelju članka 264. stavka 2. UFEU‑a održi na snazi učinke pobijane presude i sporne odluke. Konačno, TV2 od Suda zahtijeva da Viasatu naloži snošenje troškova TV2.

14.

Odgovorom podnesenim 22. veljače 2016. Kraljevina Danska od Suda zahtijeva da odbaci žalbu.

15.

U skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika Suda, rasprava nije održana.

16.

Pitanje naknade za izvršavanje javne obveze radiodifuzijske usluge određene društvu TV2 više je puta osporavano pred Općim sudom ( 13 ). Ovo je, međutim, prvi put da se od Suda traži da razmatra ovaj dugotrajni spor.

17.

Uz ovaj predmet, Sud trenutno postupa po tri žalbe koje su podnijeli Viasat, TV2 odnosno Komisija. Sve se te žalbe odnose na presudu donesenu istog dana kao i pobijana presuda, u kojoj je Opći sud djelomično prihvatio tužbu TV2 kojom se tražilo poništenje sporne odluke u dijelu u kojem je utvrđeno da su te mjere predstavljale državnu potporu ( 14 ).

18.

U drugoj pobijanoj presudi, Opći je sud u skladu s argumentima TV2, kao prvo, poništio spornu odluku u dijelu u kojem je njome Komisija utvrdila da je prihod od oglašavanja za 1995. i 1996. koji je putem Fonda za TV2 plaćen društvu TV2 državna potpora, jer je smatrao da nisu bili ispunjeni uvjeti „državnih sredstava“ (vidjeti točke 211. do 220. druge pobijane presude) ( 15 ). Kao drugo, Opći je sud u odnosu na drugi uvjet iz presude donesene u predmetu Altmark utvrdio da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava zahtijevajući da se naknada plativa društvu TV2 osmisli na način koji će osigurati učinkovito ispunjenje obveze pružanja javne usluge (vidjeti točku 106. druge pobijane presude). Ti su zaključci u osnovi istodobno podnesenih žalbi koje su u tijeku pred Sudom.

19.

Ako TV2 bude uspješan sa svojom tvrdnjom u žalbi u predmetu C‑649/15 P da je Opći sud pogrešno utvrdio da samo dio dotičnih mjera nije državna potpora, tada bi ova žalba mogla postati bespredmetna, jer se temelji na tvrdnji da su dotične mjere potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

20.

Ako je tome tako, ovim se slučajem ipak ističe važno pravno pitanje o kojem Sud prethodno nije odlučivao i koje zahtijeva pažnju. Neovisno o ishodu tih drugih žalbenih postupaka, razmotrit ću ovu žalbu samu po sebi.

21.

Viasat ističe tri žalbena razloga. Kao prvo, Viasat tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je odbio Viasatovu tvrdnju da Komisija u spornoj odluci nije poštovala obvezu obrazlaganja koju ima na temelju članka 296. UFEU‑a. Kao drugo, Viasat tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je utvrdio da Komisija nije bila obvezna, u svrhu ocjene sukladnosti s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a, uzeti u obzir činjenicu da je potpora društvu TV2 bila dodijeljena bez poštovanja temeljnih načela transparentnosti i ekonomske učinkovitosti. Konačno, Viasat ističe da je sam Opći sud pogriješio kad nije s dužnom pažnjom ispitao i postupao po zahtjevima Viasata.

22.

Smatram da je prikladno započeti analizu s drugim žalbenim razlogom.

23.

Viasat tvrdi da se za proglašenje potpore spojivom u skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a trebaju ispuniti određeni uvjeti. Kao prvo, država članica mora definirati uslugu od općega gospodarskog interesa (u daljnjem tekstu: uvjet definicije), kao drugo, država članica mora pružanje te usluge povjeriti određenom poduzeću (u daljnjem tekstu: uvjet povjeravanja); i kao treće (i) primjena pravila Ugovorâ, uključujući pravila o državnim potporama, mora sprečavati izvršenje određenih zadataka dodijeljenih tom pružatelju usluga (u daljnjem tekstu: test sprečavanja), te (ii) odstupanje od tih pravila ne smije utjecati na razvoj trgovine u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Unije (u daljnjem tekstu: test odvagivanja).

24.

Viasat tvrdi da test sprečavanja uvijek mora odražavati pravila Ugovorâ od kojih se želi odstupiti. U tom smislu, Viasat tvrdi da uvjeti definicije i povjeravanja, te zabrana prekomjerne naknade koji proizlaze iz testa odvagivanja, i koji se moraju poštovati prema članku 106. stavku 2. UFEU‑a, odgovaraju prvom i trećem uvjetu iz presude donesene u predmetu Altmark. Viasat na temelju toga ističe da slijedom presude donesene u predmetu Altmark test sprečavanja zahtijeva analizu toga bi li izvršavanje usluge od općega gospodarskog interesa bilo spriječeno kad bi se zahtijevalo (a) da se parametri naknade transparentno i objektivno unaprijed odrede (u skladu s drugim uvjetom iz presude donesene u predmetu Altmark) i (b) da se izvršavanje dotične usluge dodijeli slijedom javnog natječaja odnosno da se naknada ograniči na pokrivanje troškova ekonomičnog poduzeća kojim se dobro upravlja (u skladu s četvrtim uvjetom iz presude donesene u predmetu Altmark). Viasat smatra da je Komisija to propustila učiniti u spornoj odluci i da je zatim Opći sud propustio to sankcionirati u pobijanoj presudi.

25.

Viasat štoviše osobito tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad se (i) oslonio na presudu u predmetu M6 ( 16 ) i drugim presudama tog suda da bi odbio Viasatovu tužbu; (ii) kad je utvrdio da Viasatovi argumenti dovode do nelogičnosti jer bi među ostalim članak 106. stavak 2. UFEU‑a postao mrtvo slovo na papiru; (iii) kad je odbio priznati značaj određenih Komisijinih komunikacija i odluka iz 2005. i 2011. na koje se upućuje u stavku 67. pobijane presude; i (iv) kad je utvrdio da je Komunikacija o radiodifuziji iz 2001. ( 17 ) spriječila Komisiju da primijeni metodologiju koja, prema Viasatu, proizlazi iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

26.

Komisija, koju podupiru TV2 i Kraljevina Danska, osporava Viasatove tvrdnje. Komisija osobito ističe da je argument Viasata u dijelu u kojem se njime tvrdi da je Komunikacija o radiodifuziji iz 2001. nepravodoban i prema tome nedopušten. Kraljevina Danska među ostalim u pogledu Viasatove argumentacije kojom se kritizira Opći sud jer nije provjerio je li se Komisija, prilikom ocjene spojivosti mjera potpore u spornoj odluci, zadovoljila time da su obveze društva TV2 za pružanje javne usluge sukladno načelu transparentnosti koje proizlazi iz pravila o slobodnom kretanju u UFEU‑u podnesene na javni natječaj, tvrdi da ta argumentacija nije podnesena Općem sudu u prvostupanjskom postupku, te je prema tome nedopuštena.

27.

Smatram odgovarajućim baviti se prigovorima nedopuštenosti koje su istakli Komisija i Kraljevina Danska zajedno s argumentima na koje se odnose. Prema tome odmah ću se osvrnuti na meritum Viasatova žalbenog razloga.

28.

Odnos između članka 106. stavka 2. i članka 107. stavka 1. tijekom godina je bio nejasan. Ta je nejasnoća bila najočitija u području financiranja usluga od općega gospodarskog interesa. Međutim, u presudi donesenoj u predmetu Altmark, Sud je u punom sastavu promijenio smjer usvojivši ono što neki nazivaju „pristupom uvjetovane naknade“ ( 18 ).

29.

Četiri uvjeta koja je Sud utvrdio u presudi donesenoj u predmetu Altmark odnose se na pitanje je li poduzeću dodijeljena prednost. Oni se prema tome odnose na sastavni dio koncepta „potpore“ prema članku 107. stavku 1. UFEU‑a ( 19 ). U praksi su komentatori primijetili da se zbog njihove strogosti oni u puno slučajeva nisu ispunili ( 20 ). Izravna posljedica toga je to da glavne odredbe kojima bi se mogla odobriti državna potpora, odnosno članak 106. stavak 2. i članak 107. stavci 2. i 3. UFEU‑a i dalje imaju središnju ulogu.

30.

Čini se da se ta razmatranja implicitno priznaju u pobijanoj presudi. U točki 63. te presude, Opći je sud utvrdio da čak iako su donekle slične, dvije skupine uvjeta koji proizlaze iz presude donesene u predmetu Altmark odnosno iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a odgovaraju na temeljno različita pitanja. Uvjeti iz presude donesene u predmetu Altmark prethode uvjetima iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a koji se tiče spojivosti. Taj je glavni zaključak Opći sud doveo, u točkama 75. do 99. pobijane presude, do toga da razmotri i odbije različite argumente koje je žalitelj istaknuo u prilog svojoj teoriji. Žalitelj sada želi da Sud potvrdi njegovu teoriju i time utvrdi, odbijajući žaliteljeve argumente, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava.

31.

Opći sud, međutim, nije počinio takvu pogrešku.

32.

Od početka postoji važna razlika između, s jedne strane, presude u predmetu Altmark i u njoj sadržanih uvjeta te, s druge strane, članka 106. stavka 2. UFEU‑a i njegovih zahtjeva. Kao što je prije spomenuto, prethodni se koriste za utvrđivanje je li dodijeljena korist i prema tome se, općenitije, odnose na pojam „potpore“ u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. To prethodi ocjeni prema članku 106. stavku 2. UFEU‑a koji se bavi pitanjem može li se mjera potpore proglasiti spojivom. Ako se ispune uvjeti iz presude u predmetu Altmark, tada ne postoji potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i, slijedom toga, nema razloga razmatrati primjenu članka 106. stavka 2. UFEU‑a. Ta razlika, štoviše, podrazumijeva različite praktične učinke.

33.

S jedne strane, utvrđenje državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. ima određene pravne posljedice, kao što su dužnost prethodnog obavješćivanja i zabrana provedbe koje se određuju državama članicama sukladno članku 108. stavku 3. UFEU‑a ( 21 ). Ta razmatranja objašnjavaju zašto je odluka koja se temelji na članku 107. stavcima 1. i 3. UFEU‑a kojom se dotična mjera kvalificira kao državna potpora i proglašava spojivom s unutarnjim tržištem akt protiv kojeg se može pokretati postupak u smislu članka 263. UFEU‑a ( 22 ). Osim toga, nacionalni sudovi moraju štititi prava pojedinaca od povrede članka 108. stavka 3. UFEU‑a ( 23 ).

34.

S druge strane, ocjena spojivosti mjera potpore s unutarnjim tržištem u isključivoj je nadležnosti Komisije ( 24 ). Ta se isključiva nadležnost za odobravanje državne potpore proteže i na članak 106. stavak 2. UFEU‑a ( 25 ). To znači da se članak 106. stavak 2. UFEU‑a ne može izravno primijeniti u svrhu odobrenja državnih potpora ( 26 ). Drugačija utvrđenja bila bi suprotna cilju sustava prethodnog nadzora državnih potpora koji zahtijeva da se provedba planiranih potpora odgodi dok se konačnom odlukom Komisije ne razriješi sumnja u njihovu spojivost ( 27 ).

35.

Iz prethodno navedenoga proizlazi da bi članak 106. stavak 2. UFEU‑a postao beznačajan ako bi jedini način za to da mjera potpore dobije Komisijino odobrenje u skladu s tom odredbom bio da ona poštuje uvjete iz presude donesene u predmetu Altmark.

36.

Viasat tvrdi da se ne protivi teoriji da se članci 106. stavak 2. i članak 107. stavak 1. UFEU‑a odnose na različita pitanja, ali ističe da to nije povezano s argumentima koje je istaknuo u prvom stupnju. Ta je izjava međutim manjkava jer se njome ne priznaju posljedice koje proizlaze iz tih razlika.

37.

Kao prvo, podsjetio bih da je učinak presude donesene u predmetu Altmark olakšati tijelima država članica i Komisiji ocjenu je li naknada koja je isplaćena poduzeću za izvršavanje obveze javne usluge „prednost“ u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. U tom pogledu, ti uvjeti pokušavaju odgovoriti na hipotetsko i teoretsko pitanje bi li dotično poduzeće dobilo predmetnu naknadu u uobičajenim tržišnim uvjetima, odnosno u uvjetima koji su prisutni na dotičnom tržištu bez intervencije države članice ( 28 ). Nasuprot tome, članak 106. stavak 2. UFEU‑a temelji se na zamisli da država članica intervenira u korist poduzeća povjeravajući mu izvršavanje usluge od općega gospodarskog interesa.

38.

Kao drugo, točno je da je u presudi donesenoj u predmetu Ferring Sud utvrdio da se naknada pružatelju javne usluge smatra javnom potporom u smislu (sadašnjeg) članka 107. stavka 1. UFEU‑a ako dotična prednost prelazi dodatne troškove nastale izvršavanjem obveza javne usluge i, ako je tome tako, da se ta korist ni u kojem slučaju ne može smatrati nužnom za izvršavanje posebnih dodijeljenih mu zadataka, te prema tome nije obuhvaćena (sadašnjim) člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a ( 29 ). Međutim, iako se Sud u presudi donesenoj u predmetu Altmark pozivao na presudu donesenu u predmetu Ferring, on je također dalje oblikovao koncept „koristi“ za takvu naknadu u smislu (sadašnjeg) članka 107. stavka 1. UFEU‑a u ono što on trenutno jest. Međutim, za razliku od predmeta Ferring, od Suda se u predmetu Altmark nije zahtijevalo da protumači sadašnji članak 106. stavak 2. UFEU‑a, što je moguće pojašnjenje za to što Sud nije zauzeo stav o međusobnom odnosu tih dviju odredbi ( 30 ). Ipak, ta se šutnja ne može protumačiti na način da je Sud želio da se uvjeti iz presude donesene u predmetu Altmark uzmu u obzir prilikom primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a jer time članak 106. stavak 2. UFEU‑a ne bi imao učinak ( 31 ). Naprotiv, slijedom presude donesene u predmetu Altmark, Sud je nastavio tumačiti članak 106. stavak 2. na isti način kao i prije ( 32 ).

39.

Kao treće, tumačenje članka 106. stavka 2. UFEU‑a prema kojem se zahtijeva ocjena bi li zahtjev poštovanja drugog i četvrtog uvjeta iz presude donesene u predmetu Altmark spriječio izvršavanje usluge od općega gospodarskog interesa, nema temelja ni u tekstu te odredbe ni u sudskoj praksi Suda.

40.

Članak 106. stavak 2. UFEU‑a želi pomiriti interese država članica za korištenje određenih poduzeća, osobito u javnom sektoru, kao sredstava ekonomske ili fiskalne politike (ili politika s ekonomskim ili fiskalnim učinkom), s interesom Unije za osiguravanjem poštovanja, u prvom redu, pravila tržišnog natjecanja i za očuvanje jedinstva unutarnjeg tržišta. U slučaju da se pravila Ugovorâ možda ne mogu primijeniti na poduzeće kojem je povjerena usluga od općega gospodarskog interesa u smislu članka 106. stavka 2. UFEU‑a, dovoljno je da primjena tih pravila spriječi izvršavanje, pravno ili činjenično, posebnih obveza tog poduzeća ( 33 ).

41.

S tim u vezi, za primjenu članka 106. stavka 2. UFEU‑a nije potrebno da je ugrožen opstanak samog poduzeća. Dovoljno je da poduzeću u slučaju da ne postoji prava ili dotična mjera potpore ne bi bilo moguće izvršavati posebne zadaće koje su mu povjerene, definirane upućivanjem na njegove obveze javne usluge. Osobito su ispunjeni uvjeti za primjenu članka 106. stavka 2. UFEU‑a ako je održavanje dotičnih prava ili mjera potpore nužno da bi se njihovu nositelju ili primatelju omogućilo da izvršava zadaće od općega gospodarskog interesa koje su mu dodijeljene pod „ekonomski prihvatljivim uvjetima“ ( 34 ).

42.

Nasuprot tome, Viasatov argument podrazumijeva da sustav naknade pružatelju javne usluge koji zbog kumulativnog neispunjenja uvjeta iz presude u predmetu Altmark sadrži elemente potpore mora, da bi dobio odobrenje, ispuniti iste zahtjeve objektivnosti, transparentnosti i ekonomičnosti. Time bi se nepravedno suzio pojam „ekonomski prihvatljivih uvjeta“. Iako je članak 106. stavak 2. UFEU‑a, kako ističe Viasat, odredba koja dopušta odstupanje od pravila iz Ugovora i prema tome se mora tumačiti strogo, postoje granice tome koliko strogo to tumačenje može biti bez negativnih posljedica po njegovu učinkovitost ( 35 ).

43.

Viasatovo se tumačenje članka 106. stavka 2. UFEU‑a u pogledu područja javne radiodifuzijske usluge doima osobito neuvjerljivim. Uistinu, Protokol o sustavu javne radiodifuzije u državama članicama, priložen Ugovoru o Europskoj zajednici ( 36 ), utvrđuje da se odredbama sadašnjeg UFEU‑a „ne dovodi u pitanje nadležnost država članica da osiguraju financiranje javne radiodifuzije ako je to financiranje radiodifuzijskim organizacijama odobreno radi ispunjavanja funkcije iz područja javne usluge, kako je dodijeljena, utvrđena i ustrojena u svakoj državi članici, i ako to financiranje ne utječe na trgovinske uvjete i tržišno natjecanje u Uniji u mjeri u kojoj bi bilo u suprotnosti s općim interesom, pri čemu se uzima u obzir ostvarenje odgovornosti i ovlasti iz područja te javne usluge“. Taj protokol, iako upućuje na test odvagivanja, ne spominje test sprečavanja, a pogotovo ne na način koji ističe Viasat.

44.

Iz prethodno iznesenoga proizlazi da valjana primjena članka 106. stavka 2. UFEU‑a ne zahtijeva uzimanje u obzir drugog i četvrtog uvjeta iz presude u predmetu Altmark.

45.

Niti jedan od argumenata koje je u svojoj žalbi podnio Viasat nije doveo u pitanje taj zaključak.

46.

Kao prvo, što se tiče presuda Općeg suda koje kritizira Viasat ( 37 ), Sud nije vezan tom sudskom praksom niti bez žalbe može provjeriti jesu li te presude točne. Prema tome, nema značaja argument koji se temelji na navodno netočnoj sudskoj praksi Općeg suda u prethodnim predmetima koji se odnose na članak 106. stavak 2. UFEU‑a. Isto vrijedi i za mišljenja nezavisnih odvjetnika ( 38 ) koja Viasat osporava; Sud nije niti njima vezan ( 39 ).

47.

Kao drugo, što se tiče Viasatova argumenta da, suprotno stavu koji je Opći sud zauzeo u točki 91. pobijane presude, njegovo stajalište ne dovodi do nelogičnosti, dovoljno je reći da ta točka počinje riječju „nadalje“, što upućuje na suvišnost tog razloga. Prema tome, drugi dio drugog žalbenog razloga je bespredmetan. U svakom slučaju, Viasat sam sebi proturječi tvrdeći da njegovo tumačenje članka 106. stavka 2. UFEU‑a ne čini tu odredbu „mrtvim slovom na papiru“. Viasat ne može tvrditi da Komisija može u svakom konkretnom slučaju ne primijeniti jedan od uvjeta iz presude donesene u predmetu Altmark prilikom ocjene spojivosti, te istovremeno isticati da test sprečavanja u smislu članka 106. stavka 2. UFEU‑a kao odraz članka 107. stavka 1. UFEU‑a zahtijeva primjenu uvjeta iz presude donesene u predmetu Altmark jer su ti uvjeti prema članku 107. stavku 1. UFEU‑a kumulativni.

48.

Kao treće, što se tiče Komisijinih komunikacija i odluka iz 2005. i 2011. na koje se upućuje u točki 67. pobijane presude, Viasat priznaje da te komunikacije i odluke nisu primjenjive, kao što je utvrdio Opći sud u točki 93. pobijane presude. Iz toga proizlazi da nisu od važnosti u ovom sporu koji se svodi na to je li Opći sud bio u pravu kad je utvrdio da Komisija nije obvezna uzeti u obzir drugi i četvrti uvjet iz presude u predmetu Altmark prilikom ocjene spojivosti mjere potpore prema članku 106. stavku 2. UFEU‑a.

49.

Kao četvrto, što se tiče argumenta da je Opći sud u točkama 97. do 99. pobijane presude propustio uzeti u obzir značaj Komunikacije o radiodifuziji iz 2001., usprkos mišljenju Komisije, ne čini se da Viasat pobija valjanost te komunikacije. Što se tiče značaja tog argumenta, činjenica da je Komisija možda u kontekstu novijih komunikacija i smjernica mogla donijeti tumačenje koje je bliskije žaliteljevu načinu razmišljanja ne dokazuje da je Opći sud pogriješio kad je utvrdio da Komisija to nije bila obvezna učiniti.

50.

Konačno, što se tiče Viasatova argumenta da članak 106. stavak 2. UFEU‑a za dodjelu usluge od općega gospodarskog interesa zahtijeva primjenu pravila tržišnog natjecanja, mora se odbiti prigovor nedopuštenosti, spomenut u gornjoj točki 26., koji je istaknula Kraljevina Danska jer se čini da je Viasat uistinu podnio bitno sličan argument u prvom stupnju. Međutim, Viasatova posebna tvrdnja da je ugovor o pružanju usluge javne radiodifuzije o kojem je riječ u spornoj odluci od prekograničnog interesa, ne proizlazi iz pobijane presude, i čini se da Viasat nije isticao takav argument u prvome stupnju. Štoviše, ta ocjena zahtijeva činjeničnu ocjenu kojom se Sud ne bavi prilikom žalbe. Ta je posebna tvrdnja, slijedom toga, nedopuštena.

51.

Što se tiče pravnog pitanja koje se javlja u tom argumentu, Opći sud nije pogriješio u točki 99. pobijane presude kad je utvrdio da članak 106. stavak 2. UFEU‑a za dodjelu usluge od općega gospodarskog interesa ne zahtijeva primjenu pravila tržišnog natjecanja. Kao što je ustvrdila Komisija, članak 106. stavak 2. UFEU‑a dopušta odstupanje od „pravila sadržanih u Ugovorima“ što uključuje pravila o slobodnom kretanju i opća načela koja iz njih proizlaze, ako je ta institucija uvjerena da se poštuju testovi sprečavanja i odvagivanja, kao i pod uvjetom da ih sudovi Unije mogu ispitati. U tom smislu, Amsterdamski se protokol ne može shvatiti nikako drukčije nego kao da potvrđuje načelo da države članice mogu izravno, u javnom interesu, dodjeljivati posebna ili isključiva prava poduzećima u obliku koncesije za usluge javne radiodifuzije.

52.

Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da drugi žalbeni razlog treba odbiti.

53.

Svojim prvim žalbenim razlogom Viasat tvrdi da je Opći sud pogriješio kad je odbio razlog za poništenje kojim se navodi da Komisija u spornoj odluci nije poštovala obvezu obrazlaganja koju ima na temelju članka 296. UFEU‑a.

54.

U točki 103. pobijane presude, Opći je sud odbio ovaj razlog za poništenje navodeći da „činjenica da se u odluci ne spominje uloga koju drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark imaju u ocjeni spojivosti predmetnih mjera s unutarnjim tržištem nije proizašla iz pogrešnog rasuđivanja Komisije ili iz nepostojanja obrazloženja kojim je zahvaćena sporna odluka, nego zato što se u toj odluci primjenjuje okvir analize koji je drukčiji od onoga kojemu tužitelj daje prednost“.

55.

Kao što je Viasat priznao, sporna bi odluka bila nedovoljno obrazložena samo ako je Komisija bila obvezna primijeniti analitički okvir koji, prema Viasatu, proizlazi iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

56.

Međutim, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kad je utvrdio da Komisija nije imala takvu obvezu, niti je pogriješio kad je utvrdio da je sporna odluka dovoljno obrazložena. Posljedično, ovaj žalbeni razlog valja odbiti.

57.

Zaključnim dijelom žalbe Viasat tvrdi da je „Opći sud pogriješio kad je propustio ispitati Viasatov zahtjev za dovoljnim standardom“ i da u ovom slučaju ispitivanje Općeg suda Viasatovih tvrdnji nije bilo doraslo standardu utvrđenom u sudskoj praksi“.

58.

Ako pretpostavimo da se ovaj žalbeni razlog odnosi na sve točke pobijane presude, slažem se s Komisijom da je on u svakom slučaju nedovoljno razrađen da bi ostale stranke mogle na njega odgovoriti odnosno Sud o njemu presuditi. Slijedom toga, on je nedopušten ( 40 ).

59.

Prema mom mišljenju, iz svega prethodno iznesenoga proizlazi da niti jedan od Viasatovih žalbenih razloga nije uspješan. Slijedom navedenog, žalbu u cijelosti treba odbiti.

60.

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da nije uspio u postupku, te s obzirom na to da su Komisija i TV2 zatražili da žalitelj snosi troškove, treba mu naložiti da, pored vlastitih troškova, snosi i troškove Komisije i TV2. Štoviše, iz članka 140. stavka 1. tog istog propisa, koji se primjenjuje na žalbeni postupak temeljem članka 184. stavka 1. istog propisa, proizlazi da Kraljevina Danska snosi vlastite troškove.

61.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči kako slijedi: