1.

J. Grundza je slovački državljanin. Zatečen je kako upravlja automobilom u Pragu kršeći pritom prethodnu odluku češkog upravnog tijela kojom mu je zabranjeno da upravlja motornim vozilima. Slijedom toga ga je češki sud osudio na petnaest mjeseci zatvora zbog, među ostalim, „sprečavanja izvršenja službene odluke”.

2.

Na temelju Okvirne odluke 2008/909 ( 2 ) nadležni je češki sud zatražio priznanje presude protiv J. Grundze i odsluženje kazne u Slovačkoj. Međutim, slovački sud pred kojim je pokrenut postupak izražava sumnje u pogledu toga je li u ovom slučaju ispunjen uvjet dvojne kažnjivosti jer je odluku čije se izvršenje sprečava donijelo češko, a ne slovačko tijelo.

3.

U ovom je predmetu Sud pozvan tumačiti uvjet dvojne kažnjivosti u kontekstu članka 7. stavka 3. Okvirne odluke 2008/909. Koji su relevantni elementi i na kojoj razini apstrakcije bi se oni trebali uzeti u obzir da bi se ispunio uvjet dvojne kažnjivosti?

4.

Prema članku 3. stavku 1. svrha Okvirne odluke 2008/909 „je utvrđivanje pravila na temelju kojih država članica, kako bi poboljšala društvenu rehabilitaciju osuđene osobe, priznaje presudu te izvršava kaznu”.

5.

Članak 7. stavak 1. Okvirne odluke 2008/909 sadržava popis trideset i dva kaznena djela za koje se ne provjerava uvjet dvojne kažnjivosti u svrhu priznanja presude odnosno izvršenja kazne.

6.

Članak 7. stavak 3. Okvirne odluke 2008/909 određuje da „za kaznena djela koja nisu obuhvaćena stavkom 1. država članica izvršiteljica naloga može priznati presudu i izvršenje kazne pod uvjetom da se one odnose na djela koja su kaznena djela na temelju prava države članice izvršiteljice naloga bez obzira na njihove sastavne elemente ili opis”.

7.

Članak 9. Okvirne odluke 2008/909 sadržava popis osnova za nepriznanje presude i neizvršenje kazne. Ono što je relevantno za ovaj predmet jest osnova navedena u točki (d) na temelju koje nadležno tijelo države izvršiteljice naloga može odbiti priznanje presude i izvršenje kazne ako: „u slučaju iz članka 7. stavka 3. […], presuda se odnosi na djela koja se ne bi smatrala kaznenim djelima na temelju prava države članice izvršiteljice naloga. Međutim, u vezi […] poreza i drugih pristojbi, carine i deviznog poslovanja, izvršenje presude ne može se odbiti na temelju činjenice da pravo države članice izvršiteljice naloga ne predviđa iste vrste poreza ili pristojbi ili nema istu vrstu pravila u vezi […] propisa kojima se uređuju porezi, pristojbe i carina te devizno poslovanje kao zakon države članice izdavateljice naloga”.

8.

Okvirnu je odluku 2008/909 Slovačka Republika prenijela Zakonom br. 549/2011, zákonom o uznávaní a výkone rozhodnutí, ktorými sa ukladá trestná sankcia spojená s odňatím slobody v Európskej únii (Zakon br. 549/2011 o priznanju i izvršenju odluka kojima se izriču kaznene sankcije uključujući ograničenje osobne slobode u Europskoj uniji). Prilikom prenošenja članka 7. stavka 3. Okvirne odluke 2008/909 Slovačka je Republika odlučila zadržati uvjet dvojne kažnjivosti za kaznena djela obuhvaćena tom odredbom.

9.

Sukladno članku 4. stavku 1. Zakona br. 549/2011 načelno je moguće priznanje i izvršenje presude u Slovačkoj Republici ako je djelo za koje je donesena presuda također kazneno djelo prema slovačkom pravu. Prema članku 16. stavku 1. točki (b) Zakona br. 549/2011, „Sud mora odbiti priznanje i izvršenje odluke ako se činjenice na temelju kojih je donesena odluka prema slovačkom pravu ne smatraju kaznenim djelom […]”

10.

Kazneno djelo sprečavanja izvršenja službene odluke postoji i u slovačkom i u češkom pravu. Definicija tog kaznenog djela gotovo je ista u oba pravna poretka.

11.

Prema članku 337. stavku 1. točki (a) (Zakona br. 40/2009, Sb., trestnog zákoníka (češki Kazneni zakonik), „[o]soba koja sprječava izvršenje sudske odluke ili drugog javnog tijela, ili ga znatno otežava time što obavlja radnju na koju se odnosi sudska odluka ili odluka drugog državnog tijela kojim se zabranjuje ta radnja ili za koju je izgubio ili mu je oduzeta odgovarajuća dozvola prema drugim pravnim propisima kažnjava se zatvorskom kaznom u trajanju do dvije godine”.

12.

Prema članku 348. stavku 1. točki (d) (Zakona br. 300/2005, Z.z,. Trestnýog zákona (slovački Kazneni zakon), „[o]soba koja sprječava izvršenje sudske odluke ili drugog javnog tijela, ili ga znatno otežava time što obavlja radnju na koju se odnosi sudska odluka ili odluka drugog državnog tijela kojim se zabranjuje ta radnja kažnjava se zatvorskom kaznom u trajanju do dvije godine”.

13.

Uvjet dvojne kažnjivosti već je bio predmet ispitivanja u dvije odluke koje je donio Najvyšši súd Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike, u daljnjem tekstu: NS), a na koje se poziva u zahtjevu za prethodnu odluku. Obje su se odluke odnosile na premještanje osuđenika i primjenu uvjeta dvojne kažnjivosti u činjenično sličnim okolnostima – priznanje u Slovačkoj kazne izrečene u Češkoj Republici za kazneno djelo sprečavanja izvršenja službene odluke. Međutim, te odluke nisu donesene u posebnom kontekstu Okvirne odluke 2008/909 nego u prethodnom pravnom sustavu primjenjivom u relevantnom razdoblju.

14.

NS je 2010. utvrdio da za kazneno djelo o kojemu je bila riječ u tom predmetu, konkretno sprečavanje izvršenja službene odluke, nije bio ispunjen uvjet dvojne kažnjivosti. Razlog je bila tzv. in concreto analiza dvojne kažnjivosti koja je NS dovela do zaključka da je u slovačkom pravu nedostajao jedan od elemenata kaznenog djela: češka presuda koju je trebalo priznati nije odgovarala odluci slovačkog tijela ( 3 ).

15.

Nakon toga je, međutim, NS zauzeo drugačiji stav. U drugom je predmetu zaključio da je ocjenom in concreto zapravo ispunjen uvjet dvojne kažnjivosti za kazneno djelo sprečavanja izvršenja službene odluke. NS je ustanovio da se zaštićeni interes Češke Republike na koji utječe sprečavanje izvršenja službene češke odluke treba razmotriti analogijom kao da je interes Slovačke države. Drugim riječima, činjenica da se kazneno djelo nije odnosilo na službenu odluku slovačkog tijela nego na službenu odluku češkog tijela nije spriječila donošenje zaključka da je uvjet dvojne kažnjivosti ispunjen ( 4 ).

16.

Gradska uprava Přerova (Češka Republika) 12. veljače 2014. J. Grundzi izrekla je zabranu upravljanja motornim vozilima. J. Grundza je 9. ožujka 2014. počinio krađu u Češkoj Republici. J. Grundza je 9. kolovoza 2014. upravljao motornim vozilom u Pragu i bio zaustavljen. Proglašen je krivim za kazneno djelo sprečavanja izvršenja službene odluke 28. kolovoza 2014. Naposljetku mu je 3. listopada 2014. izrečena kumulativna kazna ( 5 ) od 15 mjeseci zatvora za krađu i sprečavanje izvršenja službene odluke.

17.

Slijedom toga, nadležno češko pravosudno tijelo sukladno Okvirnoj odluci 2008/909 zatražilo je da se pravomoćna presuda protiv J. Grundze prizna i kazna izvrši u Slovačkoj.

18.

Ispitujući zahtjev i uzimajući u obzir prethodno iznesenu nedosljednu sudsku praksu slovačkog Vrhovnog suda u pogledu ocjene dvojne kažnjivosti, sud koji je uputio zahtjev izražava sumnje u pogledu toga je li ispunjen uvjet dvojne kažnjivosti u ovom slučaju, s obzirom na to da je češko tijelo donijelo odluku čije je izvršenje spriječeno.

19.

U tim je okolnostima Krajský súd v Prešove (Regionalni sud, Prešov) prekinuo postupak i Sudu uputio sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 7. stavak 3. i članak 9. stavak 1. točku (d) Okvirne odluke [2008/909] tumačiti na način da je uvjet dvojne kažnjivosti ispunjen samo onda kada djelo, povodom kojeg je donesena odluka koju je potrebno priznati, predstavlja in concreto, odnosno s obzirom na njegovu konkretnu ocjenu, isto tako kazneno djelo prema pravu države izvršiteljice naloga (neovisno o njegovim obilježjima ili kvalifikaciji) ili je za ispunjenje takvog uvjeta dovoljno da takvo djelo predstavlja kazneno djelo općenito (in abstracto) isto tako prema pravu države izvršiteljice naloga?”

20.

Pisana očitovanja podnijele su austrijska, češka, slovačka i švedska vlada, kao i Komisija. Češka i slovačka vlada kao i Komisija saslušane su na raspravi koja se održala 25. svibnja 2016.

21.

Sve države članice koje su podnijele očitovanja, kao i Komisija, slažu se da je u ovom slučaju ispunjen uvjet dvojne kažnjivosti. Ali oni taj zaključak različito obrazlažu.

22.

Pitanje koje je uputio nacionalni sud odnosi se na terminološku razliku između ocjena in abstracto i in concreto uvjeta dvojne kažnjivosti.

23.

Ta se terminologija često koristi u kaznenopravnoj doktrini. Specifični i precizni sadržaj tih pojmova (in concreto i in abstracto) nije međutim toliko jasna. Čini se da ga razni autori različito shvaćaju ( 6 ).

24.

Kad se traži zajednički nazivnik raznih definicija, moglo bi se sugerirati da ocjena dvojne kažnjivosti in abstracto zahtijeva provjeru pitanja bi li se ponašanje i djela na koja se upućuje u presudi države izdavateljice smatrali kaznenim djelima da su počinjeni na području države koja izvršava nalog.

25.

Ocjena dvojne kažnjivosti in concreto, čini se, zahtijeva puno više, uključujući ispunjenje drugih uvjeta kaznene odgovornosti kako su definirani zakonima države koja izvršava nalog, kao npr. dob ili psihičko stanje optuženika ili uzimanje u obzir drugih činjeničnih okolnosti u kojim je djelo počinjeno.

26.

Pisana očitovanja kao i diskusija koja se razvila na raspravi pokazuju da među državama članicama postoji znatna raznolikost u pogledu točnog shvaćanja pojmova in concreto i in abstracto u kontekstu dvojne kažnjivosti.

27.

Kroz diskusiju je također postalo jasno da razlika između ocjene dvojne kažnjivosti in concreto odnosno in abstracto nije izbor između dvije mogućnosti nego podrazumijeva cijelu paletu istih. To se razlikovanje temelji na razini apstrakcije odabranoj za analizu dvojne kažnjivosti. Na najvišoj razini apstrakcije moglo bi se reći da je fokus na samoj nemoralnosti djela: određeno djelo smatra se nedopuštenim u oba sustava. Na nešto nižim razinama nalaze se temeljni sastavni elementi kaznenog djela. Na još nižim razinama ljestvice apstrakcije gledaju se svi ostali posebni elementi kaznene odgovornosti, uključujući primjerice pitanje dobi ili (ne) postojanja iznimnih okolnosti, ali i strogoću sankcija. Na najnižoj razini apstrakcije (odnosno na najvišoj razini konkretizacije) relevantni su svi pojedinačni činjenični elementi djela. Ono što se zapravo zahtijeva je potpuna identičnost djela i njegove pravne ocjene u oba odnosna pravna sustava.

28.

Kada se onda treba povući granica između in concreto i in abstracto? Slično stavu Komisije na raspravi, smatram da diskusija o tim pojmovima i njihovu specifičnom sadržaju možda u ovom slučaju nije sasvim korisna za pružanje korisnog odgovora nacionalnom sudu. Nadalje, s obzirom na raznolikost shvaćanja u državama članicama koje su intervenirale u pogledu definicije pojmova in abstracto i in concreto, dijeljenje terminoloških „naljepnica” moglo bi biti potencijalno zavaravajuće jer će se zasigurno različito protumačiti.

29.

Iz tih razloga, umjesto razmatranja pojmova, u ovom će se mišljenju provesti funkcionalna analiza. Predložit ću odgovor nacionalnom sudu na temelju primjene uvjeta dvojne kažnjivosti u kontekstu sustava pravosudne suradnje u kaznenim stvarima unutar EU‑a i osobito u skladu s Okvirnom odlukom 2008/909.

30.

Međutim, prije provođenja funkcionalne analize, korisno je kratko razmotriti razvoj koncepta dvojne kažnjivosti u kontekstu međunarodnog i europskog prava. Taj će razvoj pomoći boljem shvaćanju toga što se nastoji postići Okvirnom odlukom 2008/909.

31.

Uvjet dvojne kažnjivosti općenito uvjetuje izvršavanje ekstrateritorijalne državne nadležnosti činjenicom da se dotično ponašanje smatra kaznenim djelom u pravnom sustavu koji se primjenjuje u mjestu u kojem je djelo počinjeno, kao i u pravnom sustavu države koja za to djelo kažnjava ( 7 ). Vezan je uz načelo zakonitosti i, posebno, predvidivost sankcija (nulla poena sine lege).

32.

Dvojna kažnjivost ustaljen je uvjet za izručenje. Iako instrumenti međunarodnog prava navode posebna kaznena djela za koja se izručuje, na izručenje će se često primjenjivati dodatni zahtjev koji se odnosi na to da se prijestup smatra kaznenim djelom u pravnim poredcima obiju uključenih država ( 8 ).

33.

Uvjet dvojne kažnjivosti temelji se na načelima suvereniteta, reciprociteta i neintervencije koji su osnovni elementi međudržavne suradnje utvrđeni u instrumentima međunarodnog javnog prava. Cilj te suradnje u biti je izbjegavanje zadiranja u unutarnje poslove uključenih država ( 9 ).

34.

Nasuprot tome, sustav pravosudne suradnje u kaznenim stvarima unutar EU‑a prije svega počiva na načelu međusobnog priznanja ( 10 ). U tom se sustavu pravni poredci različitih država članica otvaraju jedni drugima na temelju međusobnog povjerenja u kaznenopravne sustave.

35.

To praktično znači da jednom kad se u jednoj državi članici donese sudska odluka, ona će „se čim prije i sa što je manje sukoba priznati i izvršiti kao da je riječ o nacionalnoj odluci” ( 11 ).

36.

Načelo uzajamnog priznanja dovelo je do, među ostalim, uspostavljanja popisa kaznenih djela u odnosu na koje je provedeno ispitivanje uvjeta dvojne kažnjivosti i za koje se ono, dakle, ne provodi.

37.

To odstupanje, iako djelomično, od uvjeta dvojne kažnjivosti predstavlja kvalitativni odmak od prakse predviđene u instrumentima međunarodnog javnog prava. Odstupanje je prvi put predviđeno Okvirnom odlukom 2002/584 o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje među državama članicama ( 12 ) i otad je njegova primjena proširena u nizu drugih akata EU prava ( 13 ), uključujući Okvirnu odluku 2008/909.

38.

Okvirna odluka 2002/584 zamijenila je multilateralni sustav izručenja koji je prethodno bio na snazi među državama članicama ( 14 ). Na sličan način Okvirna odluka 2008/909 zamijenila je nekoliko instrumenata međunarodnog prava u cilju povećavanja razine suradnje među državama članicama.

39.

Instrumenti međunarodnog prava koji su prethodili Okvirnoj odluci 2008/909 bili su Konvencija o transferu osuđenih osoba, Konvencija među državama članicama Europskih zajednica o izvršenju presuda izrečenih u kaznenom postupku strane države i Europska konvencija o međunarodnoj valjanosti kaznenih presuda ( 15 ). Svi su ti instrumenti uključivali odredbe o dvojnoj kažnjivosti ( 16 ).

40.

Važno je imati na umu taj povijesni razvoj prilikom razmatranja uloge koju uvjet dvojne kažnjivosti ima u Okvirnoj odluci 2008/909. Provedba tog pravila u kontekstu Okvirne odluke 2008/909 ne bi trebala rezultirati manje razvijenim ili više opterećujućim interakcijama među državama članicama u usporedbi s prijašnjim sustavima, utemeljenim na prethodno navedenim instrumentima međunarodnog prava koji su bili u manjoj mjeri integrirani.

41.

Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita koja je odgovarajuća razina apstrakcije na kojoj se treba razmatrati kazneno djelo za koje se izriče kazna u svrhu provjere uvjeta dvojne kažnjivosti u skladu s Okvirnom odlukom 2008/909. Konkretnije, pitanjem se želi ustanoviti trebaju li se članak 7. stavak 3. i članak 9. stavak 1. točka (d) Okvirne odluke tumačiti kao da znače da je uvjet dvostruke kažnjivosti ispunjen kad:

42.

Na početku treba ponoviti da provedba Okvirne odluke 2008/909 i ispitivanje dvojne kažnjivosti ovise o tome je li dotično kazneno djelo uključeno u popis u članku 7. stavku 1. Sudovima države koja izvršava nalog za tamo navedena kaznena djela načelno nije dopušteno ( 17 ) ispitivanje je li ispunjen uvjet dvojne kažnjivosti prilikom priznanja presude i izvršenja kazne izrečene u državi izdavateljici.

43.

Kazneno djelo sprečavanja izvršenja službene odluke nije na tom popisu.

44.

Ako kazneno djelo nije navedeno u članku 7. stavku 1., može se ispitivati dvojna kažnjivost. Ispitivanje dvojne kažnjivosti za takva kaznena djela je mogućnost, a ne obveza države članice. Prema tome, države članice su slobodne odlučiti hoće li primijeniti uvjet dvojne kažnjivosti na kaznena djela koja nisu navedena u članku 7. stavku 1.

45.

Slovačka je odlučila iskoristiti tu mogućnost. S tim u skladu slovački sudovi moraju provjeriti taj uvjet kad razmatraju zahtjeve za premještanje osuđenika iz drugih država članica.

46.

U tom kontekstu, da bi se sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor u pogledu testa koji se treba primijeniti prilikom ocjene dvojne kažnjivosti, prvo ću razmotriti relevantne elemente koje treba uzeti u obzir prilikom takve ocjene (1), a zatim ću se baviti posebnim pitanjem zaštićenog interesa države koji se javlja u ovom slučaju (2).

47.

Članak 7. stavak 3.Okvirne odluke 2008/909 definira opseg ocjene dvojne kažnjivosti zahtijevajući da nadležno tijelo provjeri je li dotično djelo također i kazneno djelo po pravu države koja izvršava nalog, bez obzira na njegove sastavne elemente ili opis.

48.

Treba naglasiti dva elementa. Prvo, naglašavanjem fleksibilnog pristupa koji treba zauzeti u odnosu na sastavne elemente kaznenog djela, iz članka 7. stavka 3. Okvirne odluke 2008/909 jasno proizlazi da se svi sastavni dijelovi kaznenog djela, kako su definirani u pravu države članice izdavateljice i one koja izvršava nalog ne trebaju točno podudarati.

49.

Kao drugo, inzistiranjem na fleksibilnosti u pogledu opisa kaznenog djela iz članka 7. stavka 3. Okvirne odluke također jasno proizlazi da nije potrebno da se ime ili taksonomija kaznenih djela potpuno podudaraju u državi članici izdavateljici naloga i onoj u kojoj se on izvršava.

50.

Naime, ono što se u članku 7. stavku 3. Okvirne odluke 2008/909 naglašava kao relevantno i odlučujuće jest podudaranje osnovnih činjeničnih elemenata kaznenog djela, kako su navedeni u presudi države izdavateljice s jedne strane, i u definiciji kaznenog djela u pravu države koja izvršava nalog, s druge strane.

51.

Ocjena dvojne kažnjivosti stoga u biti zahtijeva dva koraka: (1) delokalizaciju, koja uključuje izdvajanje osnovnih značajki djela počinjenog u državi izdavateljici i razmatranje tog djela kao da je počinjeno u državi koja izvršava nalog, i (2) podvođenje tih osnovnih činjenica pod bilo koje odgovarajuće kazneno djelo kako je definirano u pravu države koja izvršava nalog.

52.

Drugim riječima, pitanja koje treba postaviti sudsko tijelo države koja izvršava nalog u postupku takve „pretvorbe” su: može li se djelo, odnosno mogu li se djela koja su dovela do presude u državi izdavateljici podvesti pod bilo koje kazneno djelo predviđeno kaznenim pravom države koja izvršava nalog? Bi li se za takvo djelo smatralo da se može kazneno sankcionirati samo po sebi da je bilo počinjeno na državnom području države koja izvršava nalog?

53.

Prilikom odgovora na ta pitanja i definiranja relevantnih djela koja treba pretvoriti, smatram da ta pitanja treba razmotriti na relativno visokoj razini apstrakcije. Traži se podudaranje osnovnih činjeničnih elemenata koje su pravosudna tijela države izdavateljice razmatrala kao relevantne za kaznenu osudu počinitelja i konstitutivnih elemenata kaznenog djela kako je opisano u kaznenom pravu države koja izvršava nalog.

54.

Naime, iz teksta članka 7. stavka 3. Okvirne odluke 2008/909 („bez obzira na njihove sastavne elemente ili opis”) jasno je da se ne treba tražiti podudaranje normativnih definicija kaznenog djela u pravnim sustavima države izdavateljice i one koja izvršava nalog ( 18 ).

55.

U velikom će broju slučajeva svakako biti lako naći podudaranje već na normativnoj razini. U predmetnom slučaju to je tako. Kazneno djelo sprečavanja izvršenja službene odluke definira se gotovo jednako u češkom i slovačkom Kaznenom zakonu. U drugim slučajevima, međutim, kazneno djelo u državi koja izvršava nalog može biti nešto drugačije formulirano nego kazneno djelo u državi izdavateljici. Sastavni elementi dvaju kaznenih djela ne moraju biti posve jednaki. Odnosno, sastavni elementi mogu biti slični, ali kaznena se djela mogu različito nazivati u njihovim pravnim sustavima. Nadalje, u kaznenim zakonima definicija „polazišnog” kaznenog djela može biti uska i može biti dijelom šire kategorije kaznenih djela koja se trebaju tumačiti zajedno u svrhu ocjene dvojne kažnjivosti.

56.

Međutim, kako je već istaknuto, jasno je da bi namjeravana pretvorba kaznenog djela iz države izdavateljice u državi koja izvršava nalog trebala biti „dijagonalna” (osnovni činjenični elementi iz države izdavateljice podvode se pod zakone države koja izvršava nalog), a ne „horizontalna” (gdje bi se trebalo tražiti podudaranje normativnim definicijama kaznenog djela u obje države).

57.

Da bi se pružio konkretniji primjer, u ovom slučaju J. Grundze treba se pretvoriti osnovni opis djela koji bi jednostavno mogao glasiti: djelo osobe koja je upravljala motornim vozilom usprkos službenoj odluci kojom se takvo ponašanje zabranjuje.

58.

Zatim, postavlja se pitanje: bi li se takvo djelo također kažnjavalo prema zakonima države koja izvršava nalog da je bilo počinjeno na njezinu području? U slovačkom kontekstu, taj je odgovor potvrdan.

59.

Međutim, delokalizacija i podvođenje može se dalje generalizirati, što može dovesti do promjene taksonomije kaznenog djela prema zakonima države koja izvršava nalog. U tom je pogledu koristan primjer koji je kao ilustraciju pružila češka vlada na raspravi. Odnosi se na kazneno djelo „upravljanja vozilom bez vozačke dozvole” u njemačkom Kaznenom zakoniku ( 19 ). Čini se da se prema njemačkom kaznenom pravu djelo koje je počinio J. Grundza ne bi smatralo „sprečavanjem izvršenja službene odluke” nego „upravljanjem vozilom bez vozačke dozvole”. Međutim, čak bi i u tom slučaju, prema mome mišljenju, bio ispunjen uvjet dvojne kažnjivosti iz članka 7. stavka 3. Okvirne odluke 2008/909. Tekst te odredbe izričito predviđa i odobrava promjene u kaznenopravnoj taksonomiji prilikom pretvorbe kaznenih djela iz jednog pravnog sustava u drugi.

60.

Drugim riječima, prema mome mišljenju, stav koji treba zauzeti prema ocjeni dvojne kažnjivosti u kontekstu Okvirne odluke 2008/909 počiva na poopćavanju ponašanja koje je razmatrao i osudio sud države izdavateljice na višoj razini apstrakcije. To poopćavanje nužno podrazumijeva određenu fleksibilnost u postupku pretvorbe tijekom koje se dotično djelo ispituje s obzirom na razne dostupne definicije kaznenih djela u državi koja izvršava nalog.

61.

Nadalje, teza da ocjena dvojne kažnjivosti zahtijeva značajnu razinu apstrakcije također se potvrđuje ograničenim opsegom informacija koje pružaju nadležna tijela države izdavateljice na standardiziranom obrascu iz Priloga I. Okvirnoj odluci 2008/909.

62.

Razina informacija koje treba pružiti ovisi o tome odnosi li se zahtjev za priznanje presude i izvršenje kazne na kaznena djela navedena u članku 7. stavku 1. (točke 1. i 2. podstavka (h) Priloga I.) ili se odnosi na druga (nenavedena) kaznena djela (točke 1. i 3. podstavka (h) Priloga I.).

63.

Međutim, čak i za nenavedena kaznena djela za koja se može provoditi ocjena dvojne kažnjivosti, pružaju se osnovne standardizirane informacije. Kao što je švedska vlada istaknula u svojim pisanim očitovanjima, takve ograničene informacije sigurno ne bi dopuštale detaljniju ocjenu predmeta.

64.

Sveukupno, iako postoje pojedinačne razlike u kaznenopravnoj taksonomiji, te posebnosti nisu relevantne u svrhu ocjene uvjeta dvojne kažnjivosti. Važno je to bi li se ta vrsta djela, da je ono počinjeno na državnom području države članice koja izvršava nalog, mogla per se kazneno sankcionirati u državi članici koja izvršava nalog.

65.

Posebno se trebaju naglasiti riječi mogućnost per se sankcioniranja, za razliku od toga bi li, u slučaju kaznenog progona, osuđenik bio proglašen krivim i bio osuđen da se kazneno suđenje održalo prema zakonima države koja izvršava nalog.

66.

U tom pogledu primjećujem da je cilj Okvirne odluke 2008/909 olakšavanje društvene reintegracije osuđene osobe omogućavanjem da izdržavaju kaznu u drugoj državi članici.

67.

To znači da je cilj premještaj već osuđenih osoba i njihova društvena reintegracija. Sasvim sigurno to nije preispitivanje pravomoćnih odluka ili ponovno održavanje kaznenih suđenja u državi članici koja izvršava nalog. Postoji razlog za to što se suradnja uspostavljena Okvirnom odlukom 2008/909 može pokrenuti samo kad je suđenje provedeno i kad je u državi izdavateljici donesena pravomoćna presuda.

68.

U tom okviru, uvjet dvojne kažnjivosti iz članka 7. stavka 3. Okvirne odluke 2008/909 ispravno se treba shvatiti kao sigurnosni ventil kojim se države članice mogu koristiti da bi odbile izvršenje presude za djelo koje se per se ne smatra kaznenim djelom prema njenim zakonima. Drugim riječima, država članica ne može biti obvezna priznati i izvršiti kaznu za ponašanje koje država i njeno društvo ne smatraju toliko moralno pogrešnim da bi ga se trebalo smatrati kaznenim djelom ( 20 ).

69.

Kao što je već prethodno navedeno, ocjena uvjeta dvojne kažnjivosti u kontekstu Okvirne odluke 2008/909 zahtijeva delokalizaciju činjenica, izvršenu na visokoj razini apstrakcije i njihovo podvođenje pod kazneno pravo države koja izvršava nalog.

70.

Posve je logično da će se pretvorba također izvršiti s obzirom na posebni interes koji država ima za to kazneno djelo. U svrhu definicije djela koje se treba pretvoriti, interes države se ne može smatrati kao nacionalni interes određene države (odnosno države izdavateljice), nego kao općenit interes države koji se treba ocijeniti zajedno s drugim osnovnim elementima dotičnog djela prema kaznenom pravu države koja izvršava nalog.

71.

Svakako valja priznati da u posebnim i krajnjim slučajevima trebaju postojati iznimke bezuvjetnoj pretvorbi dotičnog državnog interesa države izdavateljice i države koja izvršava nalog. Međutim, s obzirom na veliku većinu drugih kaznenih djela, uključujući sprečavanje izvršenja službene odluke, sustav uzajamnog priznanja može funkcionirati samo ako se uistinu štiti autoritet „službene odluke”, a ne samo „autoritet odluke koju su donijela isključivo tijela države članice X”.

72.

To se tumačenje članka 7. stavka 3. Okvirne odluke 2008/909 potvrđuje s dva daljnja sustavna argumenta.

73.

Kao prvo, smatram da je cilj nekih od kaznenih djela navedenih u članku 7. stavku 1. Okvirne odluke 2008/909 (u odnosu na koje se uopće ne primjenjuje uvjet dvojne kažnjivosti) zaštita posebnog državnog interesa protiv kojeg su počinjena. To su primjerice sabotaža, korupcija, krivotvorenje novca, omogućavanje nezakonitog prelaska državne granice i boravka u državi, krivotvorenje i prodaja krivotvorenih službenih isprava ili krivotvorenje sredstava plaćanja.

74.

Kao drugo, članak 9. stavak 1. točka (d) Okvirne odluke 2008/909 pruža mogućnost odbijanja priznanja presude i izvršenja kazne ako nije ispunjen uvjet dvojne kažnjivosti. Međutim, navodi se da „[…] u vezi […] poreza i drugih pristojbi, carine i deviznog poslovanja, izvršenje presude ne može se odbiti na temelju činjenice da pravo države članice izvršiteljice naloga ne predviđa iste vrste poreza ili pristojbi ili nema istu vrstu pravila u vezi […] propisa kojima se uređuju porezi, pristojbe i carina te devizno poslovanje kao zakon države članice izdavateljice naloga”.

75.

Obje te odredbe prema mom mišljenju potkrjepljuju zaključak da uzajamno priznanje na temelju Okvirne odluke 2008/909 općenito treba nadići partikularizam interesa država članica. Napokon, nije li upravo to bit uzajamnog priznanja i poštovanja?

76.

U kontekstu gore iznesenog, zaključujem da članak 7. stavak 3. i članak 9. stavak 1. točku (d) Okvirne odluke 2008/909 treba tumačiti na način da je uvjet dvojne kažnjivosti ispunjen ako se priznanje presude i izvršenje kazne traže s obzirom na djelo koje se, promatrano na relativno visokoj razini apstrakcije, per se može kazneno sankcionirati prema zakonima države koja izvršava nalog, bez obzira na to podudara li se u potpunosti taksonomija opisa tog kaznenog djela u pravnim poredcima države izdavateljice i države koja izvršava nalog.

77.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanje koje mu je uputio Krajský súd v Prešove (Regionalni sud, Prešov) odgovori kako slijedi:

Članak 7. stavak 3. i članak 9. stavak 1. točku (d) Okvirne odluke Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji treba tumačiti na način da je uvjet dvojne kažnjivosti ispunjen ako se priznanje presude i izvršenje kazne traže s obzirom na djelo koje se, promatrano na relativno visokoj razini apstrakcije, per se može kazneno sankcionirati prema zakonima države koja izvršava nalog, bez obzira na to podudara li se u potpunosti taksonomija opisa tog kaznenog djela u pravnim poredcima države izdavateljice i države koja izvršava nalog.