1. 

Sud je već imao priliku – osobito u svojim presudama Jülich I ( 2 ) i Jülich II ( 3 ) – tumačiti složena pravila za izračun pristojbi na proizvodnju koje su namijenjene financiranju izvoznih subvencija u kontekstu zajedničke organizacije tržišta u sektoru šećera za tržišne godine 2001./02. do 2005./06. Tijekom tih tržišnih godina proizvođači ( 4 ) su imali pravo prenijeti određene količine koje su imali u zalihi s jedne na drugu godinu. Od tržišne godine 2006./07., koja je počela 1. srpnja 2006., zajednička organizacija tržišta reformirana je te je prekinuta izravna veza između financiranja izvoznih subvencija i pristojbi na proizvodnju. Od Suda se sada, u zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio tribunal de grande instance (Regionalni sud), Nanterre (Francuska), traži da utvrdi kako se pristojbe na proizvodnju trebaju primijeniti na količine koje su bile u zalihi 30. lipnja 2006., pitanje koje nije ni postavljeno ni razmatrano u presudama Jülich I ili Jülich II.

2.

Zajednička organizacija tržišta u sektoru šećera uspostavljena je 1967. ( 5 ) te je kasnije nekoliko puta prilagođena, izmijenjena i reformirana, posljednji put prije nastanka činjeničnog stanja iz ovog predmeta Uredbom br. 1785/81 ( 6 ) i Uredbom br. 2038/99 ( 7 ).

3.

U vrijeme nastanka tog činjeničnog stanja bila je uređena Uredbom br. 1260/2001 ( 8 ), koja je usvojena kako bi se uzele u obzir novonastale okolnosti i kako bi se postupilo sukladno obvezama na temelju sporazuma proizašlih iz Urugvajske runde multilateralnih trgovinskih pregovora. Sporazumom o poljoprivredi od Zajednice se zahtijevalo da tijekom prijelaznog razdoblja, od tržišne godine 2001./02. do tržišne godine 2005./06., postupno smanji svoje izvozne potpore u okviru proizvodnih kvota, osobito za šećer ( 9 ).

4.

Sustav na temelju te uredbe obuhvaćao je, ako ga okvirno opišemo, tri klase proizvoda, poznate kao šećer A, B i C. Šećer A spadao je pod kvotu koja je, načelno, odgovarala potražnji na unutarnjem tržištu. Šećer B spadao je pod dodatnu kvotu. Količine proizvedene unutar kvota A i B mogle su se ili prodati na unutarnjem tržištu (gdje je šećer imao umjetno visoke cijene koje su se održavale interventnim mehanizmom) ili izvesti u treće zemlje uz dodjelu izvoznih subvencija kojima je cilj bio da se neutralizira razlika između cijena na unutarnjem tržištu i znatno nižih cijena na svjetskom tržištu. Sustav subvencija osmišljen je tako da sam sebe financira, u smislu da je bio financiran putem osnovnih pristojbi na proizvodnju A i B u iznosu od najviše 2 % interventne cijene, uz dodatak, po potrebi, dodatne pristojbe (u iznosu od najviše 37,5 % te cijene) samo na proizvodnju B. Količine proizvedene izvan tih kvota nazivale su se šećer C. On se nije mogao stavljati na tržište unutar Zajednice tijekom relevantne tržišne godine, ali se mogao izvesti bez prava na ikakvu subvenciju (i bez naplate ikakve pristojbe) ili se mogao uskladištiti do sljedeće tržišne godine, kada se mogao ubrojiti u kvote A i B koje su dodijeljene proizvođaču.

5.

U Uredbi br. 314/2002 ( 10 ) predviđena su detaljna pravila o provedbi Uredbe br. 1260/2001.

6.

Godine 2005. odluka WTO‑a ( 11 ) obvezala je Uniju da izvoz subvencioniranog bijelog šećera ograniči na 1,37 milijuna tona, u usporedbi s prijašnjim godišnjim prosjekom od 6,5 milijuna tona. Stoga je radikalnija reforma bila potrebna. I Uredba br. 1260/2001 i Uredba br. 314/2002 stavljene su izvan snage te zamijenjene, s učinkom od 1. srpnja 2006., Uredbom br. 318/2006 ( 12 ) odnosno Uredbom br. 952/2006 ( 13 ). Osim toga, Uredbom br. 320/2006 ( 14 ) bilo je predviđeno restrukturiranje industrije šećera.

7.

S ciljem rješavanja poteškoća povezanih s prelaskom na novi sustav, u Uredbi br. 493/2006 ( 15 ) predviđene su prijelazne odredbe.

8.

U preambuli Uredbe br. 1260/2001 navodilo se, među ostalim:

[…]

[…]

9.

U članku 1. stavku 2. točkama (e), (f) i (g) Uredbe br. 1260/2001 „šećer A“ i „šećer B“ definirani su kao bilo koja količina šećera koju je odnosni poduzetnik proizveo u određenoj tržišnoj godini unutar kvote A odnosno kvote B, dok je „šećer C” bio bilo koja količina proizvodnje odnosnog poduzetnika u određenoj tržišnoj godini koja je premašivala zbroj kvota A i B ili količina proizvodnje poduzetnika koji nije imao kvotu.

10.

Poglavlje 2. glave I. („Kvote”) sastojalo se od članaka 10. do 21. U članku 10. osobito se navodilo:

„1.   Poglavlje 2. se primjenjuje na tržišne godine 2001./02. do 2005./06.

2.   Osnovne količine za proizvodnju šećera A i B […] su one koje su određene u članku 11. stavku 2.

3.   Radi postupanja sukladno obvezama Zajednice na temelju [Sporazuma WTO‑a o poljoprivredi], jamstva za prodaju šećera [...] proizvedenog unutar kvote mogu se smanjiti za jednu ili više tržišnih godina.

4.   U svrhu primjene stavka 3., zajamčene količine unutar kvote utvrđuju se prije 1. listopada za svaku tržišnu godinu na temelju prognoza povezanih s proizvodnjom, uvozima, potrošnjom, skladištenjem, prenesenim količinama, izvoznom bilancom i prosječnim gubitkom koji će se vjerojatno pokriti sustavom samofinanciranja u smislu članka 15. stavka 1. točke (d). Ako te prognoze pokažu da je izvozna bilanca za odnosnu tržišnu godinu veća od maksimuma predviđenog u Sporazumu, zajamčena količina se smanjuje za iznos razlike […]

[…]” [neslužbeni prijevod]

11.

Osnovne količine A i B za svaku državu članicu bile su utvrđene člankom 11. te su se dodjeljivale proizvođačima kao njihove kvote A i B. Člankom 13. bilo je predviđeno da se šećer C nije mogao prodati na unutarnjem tržištu, nego se morao izvesti bez daljnje prerade do 1. siječnja nakon završetka odnosne tržišne godine ili prenijeti sukladno članku 14.

12.

U članku 14. stavku 1. bilo je navedeno:

„Svaki poduzetnik može odlučiti da sav šećer koji je proizveo u količinama koje su premašivale kvotu, ili njegov dio, prenese na sljedeću tržišnu godinu da se računa kao dio proizvodnje u toj godini. Ta je odluka neopoziva.

Svaki poduzetnik može odlučiti da sav šećer A i šećer B, ili njihov dio, koji je proizveo, a koji je postao šećer C nakon primjene članka 10. stavaka 3., 4., 5. i 6. prenese na sljedeću tržišnu godinu da se računa kao dio proizvodnje u toj godini. Ta je odluka također neopoziva. […]” ( 16 ) [neslužbeni prijevod]

13.

U pogledu izračunavanja pristojbi na proizvodnju za pokriće troškova Zajednice glede prodaje viška proizvedenih količina, u članku 15. stavcima 1. do 4. bilo je osobito predviđeno:

„1.   Prije završetka svake tržišne godine utvrđuje se sljedeće:

2.   Prije završetka tržišne godine 2005./06. […], za tržišne godine 2001./02. do 2005./06. kumulativno se utvrđuje sljedeće:

3.   […] ako brojke utvrđene sukladno stavku 1. i prilagođene sukladno stavku 2. rezultiraju predvidljivim ukupnim gubitkom, tada se taj gubitak dijeli s procijenjenom proizvodnjom šećera A i B […] u tekućoj tržišnoj godini. Dobiveni iznos naplaćuje se proizvođačima kao osnovna pristojba na njihovu proizvodnju šećera A i B [...]

[…]

4.   Ako najveća dopuštena osnovna pristojba na proizvodnju ne pokrije u potpunosti ukupni gubitak iz prvog podstavka stavka 3., nepokriveni iznos dijeli se s procijenjenom proizvodnjom šećera B […] u odnosnoj tržišnoj godini. Dobiveni iznos naplaćuje se proizvođačima kao pristojba B na njihovu proizvodnju šećera B [...]

[…]” [neslužbeni prijevod]

14.

U članku 15. stavku 8. predviđalo se usvajanje detaljnih pravila za primjenu iznosa pristojbi koje treba prikupiti ( 18 ).

15.

Komisija je na temelju, među ostalim, članka 15. stavka 8. Uredbe br. 1260/2001 donijela Uredbu br. 314/2002, u čijem se članku 6. stavku 4. izvorno predviđalo:

„Količina koja se treba utvrditi sukladno članku 15. stavku 1. točki (b) Uredbe (EZ) br. 1260/2001 određuje se na temelju zbroja sljedećih količina:

Od iznosa iz prvog podstavka oduzima se iznos količina šećera […] koje su izvezene u države koje nisu članice kao prerađeni proizvodi i količina osnovnih proizvoda, izraženih kao bijeli šećer, za koje su izdane potvrde za proizvodne subvencije iz članka 7. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 1260/2001.” ( 19 ) [neslužbeni prijevod]

16.

Taj je tekst, s učinkom od 1. srpnja 2003., zamijenjen Uredbom br. 1140/2003. U izmijenjenoj se odredbi navodilo:

„Količine prodane za potrošnju u Zajednici koje se utvrđuju na temelju članka 15. stavka 1. točke (b) i stavka 2. točke (a) Uredbe (EZ) br. 1260/2001 određuju se zbrajanjem količina […]:

[od] količina iz prvog podstavka potom se oduzimaju [količine ( 20 )] […]:

[…]” [neslužbeni prijevod]

17.

Komisija je na raspravi u ovom predmetu jasno navela, a društvo Saint Louis Sucre se tomu nije usprotivilo, da promjena u tekstu nije predstavljala promjenu u metodi izračuna, nego samo jasniji i izričitiji izraz te metode.

18.

Komisija je donijela Uredbu br. 493/2006 na temelju, među ostalim, članka 44. Uredbe br. 318/2006, kojim je bilo omogućeno donošenje prijelaznih odredbi radi lakšeg prijelaza sa stanja tržišta u tržišnoj godini 2005./2006. na ono u tržišnoj godini 2006./2007., osobito putem smanjenja količine koja se mogla proizvesti unutar kvote.

19.

U uvodnoj izjavi 8. u preambuli Uredbe br. 493/2006 bilo je predviđeno da se određene odredbe, osobito odredbe Uredbe br. 314/2002, trebaju nastaviti primjenjivati nakon 30. lipnja 2006. radi provedbe izračuna, utvrđivanja i ubiranja pristojbi na proizvodnju u tržišnoj godini 2005./06. Dalje se navodilo: „Pristojbe se izračunavaju na temelju statističkih podataka koji se redovito ažuriraju. Budući da je ovo zadnji put da se pristojbe utvrđuju za čitavo razdoblje između tržišne godine 2001./02. i tržišne godine 2005./06., bez mogućnosti da se izračuni, kako se to radilo prethodnih godina, kasnije prilagode na temelju ažuriranih brojki, izračun se treba odgoditi te se pristojbe trebaju utvrditi 15. veljače 2007. kako bi se osigurala pouzdanost izračuna i relevantnost uporabljenih statističkih podataka.“ [neslužbeni prijevod]

20.

Stoga, u skladu s člankom 6. Uredbe br. 493/2006, Uredba br. 314/2002, kako je izmijenjena, morala se primjenjivati na utvrđivanje i ubiranje pristojbi na proizvodnju u tržišnoj godini 2005./06., uključujući korekcije glede izračunavanja pristojbi u tržišnim godinama 2001./02., 2002./03., 2003./04. i 2004./05., kako je predviđeno člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 1260/01. Prema članku 12. stavku 3. točki (a) Uredbe br. 493/06, u pogledu tržišne godine 2005./06. bilo je predviđeno da se pristojbe utvrde prije 15. veljače 2007.

21.

Glavni ciljevi reforme iz 2006. bili su osiguravanje konkurentnosti putem smanjivanja neisplativih proizvodnih kapaciteta, stabilizacija tržišta uz jamčenje dostupnosti robe i ublažavanje društvenog i gospodarskog utjecaja na poljoprivrednu zajednicu u pogođenim regijama. Glavne značajke reforme bile su: smanjene proizvodne kvote; postupno smanjenje cijena; (u konačnici) ukidanje mehanizma izvoznih subvencija; te mjere za restrukturiranje i diverzifikaciju, financirane putem privremenog fonda za restrukturiranje ( 21 ).

22.

Što se tiče kvota, člankom 7. Uredbe br. 318/2006 za ubuduće je bila predviđena samo jedna jedinstvena kvota, jednaka ukupnom zbroju kvota A i B koje su pojedinim poduzetnicima dodijeljene za tržišnu godinu 2005./06. Međutim, sukladno članku 8., poduzetnici su također mogli zahtijevati dodjelu dodatne kvote (unutar ukupne granice po državi članici) u zamjenu za jednokratan iznos od 730 eura po toni.

23.

Izvozne subvencije nisu ukinute. Članci 32. i 33. Uredbe br. 318/2006 odnosili su se na područje primjene i utvrđivanje takvih subvencija, koje su odobrene u tržišnim godinama 2006./2007. i 2007./2008. ( 22 ). Međutim, sljedeće su godine ukinute ( 23 ) te otada nisu odobrene. Osim toga, člankom 14. Uredbe br. 318/2006 poduzetnicima je bilo dopušteno da prenesu svu svoju proizvedenu količinu koja je premašivala njihove kvote, ili njezin dio, kako bi se računala kao dio proizvodnje u sljedećoj tržišnoj godini, na isti način kako to dopušta članak 14. Uredbe br. 1260/2001 u ovom predmetu.

24.

Međutim, detaljna pravila za financiranje izvoznih subvencija (i zajednička organizacija tržišta kao cjelina) su se promijenila. U uvodnoj izjavi 19. u preambuli Uredbe br. 318/2006 bilo je predviđeno: „Potrebno je uvesti davanje na proizvodnju kako bi se doprinijelo financiranju troškova koji nastaju u okviru zajedničke organizacije tržišta u sektoru šećera.“ [neslužbeni prijevod] Dakle, svrha novog davanja bila je financiranje općih troškova, ne samo izvoznih subvencija. Posljedično, njegovo izračunavanje nije bilo povezano s iznosom tih subvencija. Člankom 16. stavkom 1. Uredbe br. 318/2006 uvedeno je davanje na proizvodnju od tržišne godine 2007./08. (nije naplaćivano u tržišnoj godini 2006./2007.), a člankom 16. stavkom 2. utvrđen je paušalni iznos od 12 eura po toni šećera unutar kvote. Međutim, privremeni fond za restrukturiranje uveden Uredbom br. 320/2006 bio je neovisno financiran putem znatno većeg „privremenog iznosa za restrukturiranje” uređenog tom uredbom ( 24 ).

25.

Uredbom br. 164/2007 ( 25 ) utvrđene su pristojbe na proizvodnju za tržišnu godinu 2005./06. Uporabljena metoda izračuna bila je jednaka onoj koja se koristila u četiri prethodne tržišne godine te je rezultirala osnovnom pristojbom na proizvodnju u iznosu od 6,333 eura po toni bijelog šećera za šećer A i B, ali (za razliku od prethodnih godina) bez potrebe za pristojbom B.

26.

Tada je Sud, 8. svibnja 2008., presudom Jülich I proglasio uredbe kojima su utvrđene pristojbe za tržišne godine 2002./03. i 2003./04. ( 26 ) nevaljanima, u biti zato što su u nazivniku omjera koji je omogućavao izračunavanje „prosječnog gubitka po toni“ u smislu članka 15. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1260/2001 uzimale u obzir samo onaj izvoz unutar kvota A i B u pogledu kojih su subvencije doista isplaćene te su izostavile izvoz koji se odnosio na izvezene prerađene proizvode u pogledu kojih nisu isplaćene nikakve subvencije ( 27 ).

27.

Komisija je, posljedično, usvojila Uredbu br. 1193/2009 ( 28 ), kojom nisu izmijenjene samo uredbe koje su proglašene nevaljanima, nego i Uredba br. 164/2007, na temelju ponovljenog izračuna kojim su neznatno promijenjene odnosne pristojbe na proizvodnju (čime je osnovna pristojba iz Uredbe br. 164/2007 smanjena sa 6,333 eura na 6,133 eura po toni bijelog šećera za šećer A i B).

28.

Komisija je 11. prosinca 2010. izdala komunikaciju „o službenom priznanju da su određeni pravni akti Unije u području poljoprivrede zastarjeli” ( 29 ), među njima i Uredba br. 164/2007 zato što su „pristojbe ponovno izračunane Uredbom [br.] 1193/2009”. Istaknuto je da je učinak komunikacije da se navedeni akti „uklone iz aktivne pravne stečevine” te je Ured za publikacije pozvan da povuče te akte iz Registra zakonodavstva Europske unije koje je trenutačno na snazi, iako nisu službeno stavljeni izvan snage.

29.

Međutim, Sud je 27. rujna 2012. presudom Jülich II i Uredbu br. 1193/2009 proglasio nevaljanom u biti zato što je Komisija u svojim ponovljenim izračunima sve dostupne subvencije, a ne samo one koje su doista isplaćene, uključila u „ukupan iznos subvencija” u smislu članka 15. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1260/2001 (nazivnik omjera je omogućavao izračun prosječnog gubitka).

30.

Vijeće je potom usvojilo Uredbu br. 1360/2013 ( 30 ). U preambuli te uredbe potvrđene su presude Jülich I i Jülich II te se dalje navodilo:

[…]

[...]”

31.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Uredbe br. 1360/2013, pristojbe na proizvodnju u sektoru šećera za tržišne godine 2001./02. do 2005./06. jesu one utvrđene u točki 1. Priloga. Tako je za tržišnu godinu 2005./06. bila utvrđena osnovna pristojba u iznosu od 7,794 eura po toni bijelog šećera; za sve druge tržišne godine vrijedio je nepromijenjeni iznos od 12,638 eura po toni. Pristojba B nije se mijenjala za tržišne godine 2001./02., 2004./05. i 2005./06. (kada je bila 0), dok je u tržišnoj godini 2002./03. smanjena sa 126,139 eura na 103,447 eura po toni te u tržišnoj godini 2003./04. sa 170,929 eura na 109,061 eura po toni.

32.

Društvo Saint Louis Sucre proizvođač je šećera sa sjedištem u Francuskoj koje je, u vrijeme nastanka činjeničnog stanja, bilo obuhvaćeno zajedničkom organizacijom tržišta u sektoru šećera te je, stoga, bilo obvezno plaćati pristojbe na proizvodnju u skladu s Uredbom br. 1260/2001.

33.

Te pristojbe, na temelju francuskog Općeg poreznog zakona te u skladu s detaljnim pravilima kojima su uređeni neizravni porezi, ubire Direction des douanes et droits indirects (Uprava za carine i neizravno oporezivanje, u daljnjem tekstu: porezno tijelo).

34.

Tvrdeći da za tržišnu godinu 2005./06. nije trebalo biti obvezno platiti pristojbe za financiranje izvoznih subvencija za količine koje je imalo u zalihi te koje nisu izvezene do datuma prestanka važenja zajedničke organizacije tržišta kojom su te pristojbe i subvencije bile uređene, društvo Saint Louis Sucre podnijelo je 28. prosinca 2008. prigovor kojim je tražilo povrat iznosa od 158982544 eura ( 31 ), koji je porezno tijelo odbilo 30. rujna 2009.

35.

Dana 19. studenoga 2009. društvo Saint Louis Sucre podnijelo je sudu koji je uputio zahtjev tužbu protiv tog odbijanja, tražeći da podnese zahtjev za prethodnu odluku glede tumačenja i valjanosti uredbi koje su se tada primjenjivale. Postupak je 6. rujna 2010. prekinut na zahtjev stranaka, dok Sud ne donese presudu u predmetu Jülich I. Nakon donošenja presuda Jülich I i Jülich II te usvajanja Uredbe br. 1360/2013, društvo Saint Louis Sucre je 5. ožujka 2014. iznijelo sudu koji je uputio zahtjev svoja očitovanja.

36.

Istaknulo je da, iako Uredba br. 1360/2013 omogućava da se izračuna iznos traženog povrata, ostaje pitanje glede povrata pristojbi u vezi sa šećerom koji je bio u zalihi te koji nije izvezen do prestanka važenja zajedničke organizacije tržišta, s obzirom na to da je Uredbom br. 318/2006 ukinut mehanizam pristojbi na proizvodnju. Poziva se na opće ciljeve zajedničke organizacije tržišta u sektoru šećera kako su određeni, među ostalim, Uredbom br. 1260/2001, te osobito na uvjet glede samofinanciranja, koji se više ne primjenjuje, što je imalo za posljedicu da je dio plaćenih pristojbi poslužio bogaćenju Unije, a ne financiranju izvoza. Zaliha od 5669000 tona šećera unutar kvote koja je stvorena do 30. lipnja 2006. unesena je u izračun kao višak podložan izvozu, ali nije izvezena, te u pogledu tih količina nije isplaćen nikakav povrat.

37.

Društvo Saint‑Louis Sucre navelo je da je Sud u presudi Jülich I potvrdio da se „količine proizvoda koje su eventualno u zalihi na kraju tržišne godine moraju unijeti u izračune kao količine koje nisu potrošene kako bi se utvrdio višak podložan izvozu iako za njih, po definiciji, u toj fazi još ne vrijede mjere za pomoć pri prodaji” ( 32 ), ali da nikad nije donio presudu o posljedicama ukidanja tog sustava, što bi se trebalo učiniti u dotičnom predmetu.

38.

Društvo Saint Louis Sucre smatra da članak 15. stavak 2. u vezi s člankom 15. stavkom 8. Uredbe br. 1260/2001 daje pravo na povrat pristojbi na proizvodnju ako mehanizam nije obnovljen. Posljedično, Komisija je bila obvezna primijeniti prijelazne odredbe predviđene člankom 44. Uredbe br. 314/2002 kako bi članak 15. Uredbe br. 1260/2001 mogao proizvoditi učinke. Društvo Saint Louis Sucre poziva se na zabranu neopravdanog bogaćenja, koja predstavlja opće načelo prava Unije, te tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni zauzevši stajalište da ne mora vratiti pristojbe plaćene za odnosne zalihe šećera koji nije izvezen, iako je tonaža koja je doista izvezena bila poznata na kraju razdoblja za ponovni izračun pristojbi kada je zajednička organizacija tržišta ukinuta. Društvo Saint Louis Sucre dodaje da su financijska ograničenja koja su nametnuta njegovom poslovanju neproporcionalna i neprihvatljiva te da predstavljaju povredu njegove slobode poduzetništva.

39.

Stoga je tribunal de grande instance (Regionalni sud), Nanterre, uputio sljedeća prethodna pitanja:

40.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su društvo Saint Louis Sucre, belgijska i francuska vlada te Europska komisija.

41.

Te su stranke, u odgovoru na pisana pitanja Suda, iznijele svoja stajališta o statusu Uredbe br. 164/2007 te o tome treba li Sud, na temelju četvrtog prethodnog pitanja suda koji je uputio zahtjev, smatrati da mu je upućeno pitanje o valjanosti Uredbe br. 1360/2013; Komisija je Sudu pružila brojke koje je koristila za izračunavanje iznosa pristojbi utvrđenih potonjom uredbom.

42.

Društvo Saint Louis Sucre, francuska vlada i Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 11. studenoga 2015.

43.

Francuska vlada, prije svega, ističe da je zahtjev za prethodnu odluku očito nedopušten u cijelosti.

44.

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev nije pružio razloge koji bi opravdali njegov zahtjev za prethodnu odluku, nego je samo naveo da se pred njim vodi spor glede tumačenja akta Unije. Nije pokušao riješiti taj spor, nego je jednostavno zatražio od Suda da donese prethodnu odluku o pitanjima koja je predložilo društvo Saint Louis Sucre.

45.

Kao drugo, u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje nema dovoljno informacija o činjeničnoj pozadini niti je u njoj to dovoljno uzeto u obzir. Presudama Jülich I i Jülich II od Komisije se zahtijevalo da poduzme potrebne mjere za uklanjanje pogrešaka u uredbama koje su proglašene nevaljanima. Proizvođači šećera su konačno dobili povrat na temelju Uredbe br. 1360/2013 u travnju 2015., ali je zahtjev za prethodnu odluku upućen u siječnju 2015. bez ikakve provjere jesu li pitanja relevantna i nakon povrata.

46.

Ne slažem se s tvrdnjama francuske vlade.

47.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, za pitanja koja uputi nacionalni sud vrijedi pretpostavka da su relevantna. Sud može odbiti odlučiti o takvom pitanju samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja. ( 34 ).

48.

Međutim, usto, nužnost pružanja tumačenja prava Unije koje će nacionalnom sudu biti od koristi zahtijeva od tog suda da definira činjenični i pravni kontekst pitanja koja postavlja ili da barem objasni činjenične pretpostavke na kojima se temelje. Osim toga, u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje moraju se navesti precizni razlozi zbog kojih nacionalni sud nije siguran glede tumačenja prava Unije te zbog kojih smatra potrebnim Sudu uputiti prethodno pitanje ( 35 ).

49.

Mora se istaknuti da je u dotičnom predmetu odluka kojom je upućeno prethodno pitanje kratka te da Sudu ne pruža cjelovitu sliku pravnih tvrdnji koje su iznesene u glavnom postupku. Međutim, po mojemu mišljenju, postoji dovoljno pojedinosti o pravnom i činjeničnom kontekstu tog spora te je opseg prethodnih pitanja jasan. Nacionalni sud mora odlučiti o valjanosti konačnog izračuna pristojbi kada je sustav pristojbi ukinut 30. lipnja 2006. te osobito o valjanosti uključivanja količina koje su tog datuma bile u zalihi. Osim toga, ni Komisija ni vlade koje su podnijele očitovanja nisu imale poteškoća pri sastavljanju tih očitovanja na temelju odluke kojom je upućeno prethodno pitanje ( 36 ).

50.

Stoga, zaključujem da je sam zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

51.

Francuska vlada iznosi i poseban prigovor glede dopuštenosti četvrtog pitanja (koje se odnosi na valjanost Uredbe br. 164/2007), ističući da sud koji je uputio zahtjev ne objašnjava na koji način ta uredba, s obzirom na to da je prvo zamijenjena Uredbom br. 1193/2009, a potom Uredbom br. 1360/2013, može biti relevantna za glavni postupak.

52.

Društvo Saint Louis Sucre je u izvornim pisanim očitovanjima navelo da je Uredba br. 164/2007 nevaljana; belgijska vlada je tvrdila da je valjana; a Komisija je istaknula da nije bilo potrebe odgovarati na četvrto pitanje zato što je Uredbu br. 164/2007 Sud proglasio nevaljanom u presudi Jülich II.

53.

Tada su belgijska vlada i Komisija, odgovarajući na pisano pitanje Suda, istaknule da Sud četvrto pitanje treba protumačiti na način da se odnosi na valjanost Uredbe br. 1360/2013. I francuska vlada zauzela je to stajalište, uz svoje općenitije zadrške glede dopuštenosti; isto je učinilo i društvo Saint Louis Sucre, uz uvjet da nijedan zaključak o nevaljanosti ne smije utjecati na pravo na povrat koje su proizvođači već stekli na temelju te uredbe.

54.

Stoga mi se čini potrebnim ispitati status Uredbe br. 164/2007 u vrijeme nastanka činjeničnog stanja iz glavnog postupka.

55.

Kada je društvo Saint Louis Sucre 19. studenoga 2009. pokrenulo glavni postupak, Uredba br. 164/2007 bila je na snazi, ali je bila „ispravljena” Uredbom br. 1193/2009 koja je donesena radi izvršenja presude Jülich I te koja se, u pogledu Uredbe br. 164/2007, primjenjivala od 23. veljače 2007. Međutim, budući da Uredba br. 1193/2009 nije stupila na snagu do 9. prosinca 2009. ( 37 ), može se pretpostaviti da je društvo Saint Louis Sucre platilo pristojbe na proizvodnju u vrijeme kada je pokrenulo glavni postupak bile izračunane na temelju izvornog teksta Uredbe br. 164/2007. Suprotno tvrdnjama Komisije, presudom Jülich I Uredba br. 164/2007 nije proglašena nevaljanom (ta uredba nije još bila ni donesena kada su sastavljene odluke kojima su upućena prethodna pitanja u glavnom postupku), ali se u obrazloženju presude od Komisije zahtijevalo da ju izmijeni na temelju pravilnog izračuna.

56.

Traženi ispravak izvršen je Uredbom br. 1193/2009 na temelju izmijenjenog izračuna, za koji je Sud, u presudi Jülich II, također utvrdio da je netočan, čime je, posljedično, potonja uredba poništena.

57.

Stoga se čini da je izvorni tekst Uredbe br. 164/2007 zakonski bio na snazi u vrijeme nastanka svih činjenica iz glavnog postupka, ali da bi se zbog presuda Suda u predmetima Jülich I i Jülich II ionako morao proglasiti nevaljanim, bilo u svojem izvornom obliku ili u obliku izmijenjenom Uredbom br. 1193/2009, jer se temeljio na izračunu koji je već utvrđen kao nezakonit. Međutim, ne smatram da je komunikacija Komisije od 11. prosinca 2010. ( 38 ), koja nije pravni akt Unije u smislu članka 288. UFEU‑a, u tom pogledu na bilo koji način relevantna.

58.

Ako se Uredba br. 164/2007 ne može primijeniti, na kojoj se osnovi konačne pristojbe na proizvodnju u pogledu tržišnih godina 2001./02. do 2005./06. mogu zakonito ubrati od društva Saint Louis Sucre?

59.

Jedina mogućnost jest Uredba br. 1360/2013, koja je stupila na snagu 20. prosinca 2013. (prije nego što je podnesen zahtjev za prethodnu odluku) te koja se primjenjivala od istog datuma kao i izvorne uredbe. Iako Uredba br. 164/2007 nije stavljena izvan snage tom mjerom kao ni ijednom drugom, nije mogla poslužiti kao pravna osnova za naplatu pristojbi na proizvodnju jer se, i u izvornoj verziji i u verziji ispravljenoj Uredbom br. 1193/2009, temeljila na izračunu koji je Sud proglasio nevaljanim.

60.

Stoga, zauzimam stajalište da se svaki prigovor glede predmetnih pristojbi na proizvodnju mora ocijeniti isključivo s obzirom na izračune iz Uredbe 1360/2013.

61.

Svejedno bih iskoristila ovu priliku da izrazim zabrinutost glede zakonodavnog pristupa Komisije u tim pitanjima. Iako je cilj da se iz pravne stečevine Unije ukloni ono što je nepotrebno pohvalno, mora ga se ostvariti oprezno. Kada mjera doista iscrpi sve svoje moguće učinke, najbolje je staviti ju izvan snage. Ako ju se zadrži, ali s nejasnim statusom na temelju „službenog priznanja o zastarjelosti” ( 39 ), nastat će sumnje i zbunjenost. To još više vrijedi kada se radi o mjeri poput Uredbe br. 164/2007 koja ni blizu nije iscrpila sve svoje pravne učinke na dan 11. prosinca 2010. kada je objavljena komunikacija Komisije te koja je, u biti, ostala na snazi u obliku izmijenjenom Uredbom br. 1193/2009. Mišljenja sam da bi Komisija, ne samo u interesu Suda, nego i u interesu svih na koje se primjenjuje pravo Unije, trebala preispitati svoju praksu u tom pogledu.

62.

Nacionalni sud svojim prvim pitanjem u biti pita treba li se Uredba br. 1260/2001 tumačiti na način da proizvođači, nakon što istekne zajednička organizacija tržišta koja je uređena tom uredbom te nakon što se „pošten, ali učinkovit” sustav samofinanciranja (prema kojem je bilo predviđeno da se izvozne subvencije financiraju putem osnovne pristojbe i pristojbe B) zamijeni paušalnim davanjima na proizvodnju (koja više nisu posebno povezana s izvoznim subvencijama), imaju pravo na povrat pristojbi na proizvodnju koje su platili za količine koje su imali u zalihi u vrijeme isteka zajedničke organizacije tržišta.

63.

Četvrto pitanje usko je povezano s prvim utoliko što se izravno odnosi na valjanost Uredbe br. 1360/2013, kojom je zamijenjena Uredba br. 164/2007, u kojoj su odnosne pristojbe na proizvodnju utvrđene na temelju izračuna koji su uzimali u obzir količine koje su bile u zalihi u vrijeme isteka zajedničke organizacije tržišta uređene Uredbom br. 1260/2001.

64.

Ta ću dva pitanja zajedno razmotriti. Društvo Saint Louis Sucre ističe da se na njih treba odgovoriti na način da je Uredba br. 1360/2013 nevaljana utoliko što su konačne zalihe uzete u obzir u izračunima te da, stoga, proizvođači imaju pravo na povrat. Belgijska i francuska vlada te Komisija zauzimaju suprotno stajalište.

65.

Kako bismo odgovorili na ta pitanja, bilo bi korisno jasno poznavati uređenje i funkcioniranje sustava samofinanciranja iz Uredbe br. 1260/2001 te njegov odnos sa sustavom koji mu je prethodio odnosno sustavom koji mu je uslijedio.

66.

Što se tiče općeg uređenja sustava, iz preambule Uredbe br. 1260/2001 jasno je da je svrha pristojbi na proizvodnju konkretno bila da se pokrije trošak izvoznih subvencija te da je namjera bila da se te pristojbe izračunaju na način koji bi to omogućio. Međutim, također je jasno, iz članka 15. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1260/2001 i članka 6. stavka 4. Uredbe br. 314/2002, da za izračun nije bilo dovoljno samo zbrojiti troškove i raspodijeliti ih na količine koje su proizvedene unutar kvota A i B ( 40 ).

67.

Osnovna pristojba i pristojba B detaljno su utvrđene u skladu s člankom 15. stavcima 3. i 4. Uredbe br. 1260/2001 tako što je ukupni gubitak za svako razdoblje podijeljen s proizvodnjom šećera A i B tijekom tog razdoblja. Prema članku 15. stavcima 1. i 2., ukupni gubitak bio je višak podložan izvozu pomnožen s prosječnim gubitkom po toni. Dotični se predmet odnosi samo na izračun viška podložnog izvozu; društvo Saint Louis Sucre ne osporava izračun prosječnog gubitka po toni ili brojke glede proizvodnje.

68.

Višak podložan izvozu se za svako razdoblje, u skladu s člankom 15. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1260/2001, sastojao od količina proizvedenih unutar kvota A i B umanjenih za količine koje su prodane za potrošnju unutar Unije ( 41 ).

69.

Potonje su, u skladu s člankom 6. stavkom 4. Uredbe br. 314/2002, utvrđene zbrajanjem (i) količina uskladištenih na početku relevantnog razdoblja (početne zalihe), (ii) proizvedenih količina i (iii) količina uvezenih tijekom tog razdoblja te oduzimanjem od tog zbroja (i) količina izvezenih tijekom tog razdoblja, (ii) količina uskladištenih na kraju tog razdoblja (konačne zalihe) i (iii) količina uporabljenih u kemijskoj industriji za koje su dobivene proizvodne subvencije.

70.

Ako bi se konačne zalihe uklonile iz izračuna, došlo bi do povećanja količina prodanih za potrošnju unutar Unije (jer bi se konačne zalihe inače oduzele od tih količina) te bi se iznos viška podložnog izvozu smanjio (jer se višak podložan izvozu utvrđuje tako da se količine prodane za potrošnju oduzmu od proizvedenih količina). To bi rezultiralo smanjenjem ukupnog gubitka (koji se utvrđuje tako da se prosječni gubitak pomnoži s viškom podložnim izvozu), a time i iznosa pristojbi na proizvodnju (koje se utvrđuju tako da se ukupni gubitak podijeli s proizvodnjom šećera A i B).

71.

Što se tiče odnosa s prethodnim sustavom, načelo punog samofinanciranja prema kojem proizvođači financiraju izvozne subvencije na snazi je od reforme zajedničke organizacije tržišta u sektoru šećera 1981. Članak 28. Uredbe br. 1785/81 bio je gotovo jednako sročen kao i članak 15. Uredbe br. 1260/2001 ( 42 ). U tom smislu, situacija koja je sporna u ovom predmetu tek je nastavak one iz prethodnog uređenja. I formula za izračunavanje „količina prodanih za potrošnju” ostala je ista, iako je njezina definicija pojašnjena te izričitije formulirana kada je članak 6. stavak 4. Uredbe br. 314/2002 bio izmijenjen Uredbom br. 1140/2003 ( 43 ).

72.

Što se tiče odnosa s kasnijim sustavom, potreba financiranja izvoznih subvencija nastavila se najmanje do kraja tržišne godine 2007./2008., ali je prijašnja metoda za izračunavanje pristojbi na proizvodnju, posebno namijenjenih za financiranje izvoznih subvencija, zamijenjena jednostavnim, paušalnim davanjem kojim se financirao sustav kao cjelina (uključujući odobrene izvozne subvencije) ( 44 ). Međutim, važno je istaknuti da je člankom 6. Uredbe br. 493/2006, zbog razloga navedenih u uvodnoj izjavi 8. u njezinoj preambuli, izričito potvrđeno da se članak 15. stavak 2. Uredbe br. 1260/2001 treba primjenjivati na utvrđivanje i ubiranje pristojbi na proizvodnju za čitavo razdoblje od 2001./02. do 2005./06., nakon što se utvrde konačni statistički podaci.

73.

U pogledu očitovanja u dotičnom predmetu, prvo ističem da društvo Saint Louis Sucre ne osporava da su konačni izračuni izvršeni u potpunom skladu s doslovnim tekstom članka 15. stavka 2. Uredbe br. 1260/2001 i članka 6. stavka 4. Uredbe br. 314/2002 – u kojem formula za višak podložan izvozu izričito uzima u obzir količine koje su bile u zalihi na kraju razdoblja – te s presudama Suda u predmetima Jülich I i Jülich II.

74.

Umjesto toga, društvo Saint Louis Sucre navodi da, kada se sa sustava izvoznih subvencija koje su se financirale putem pristojbi na proizvodnju namijenjenih upravo za pokriće troškova tih subvencija prešlo na sustav u kojem ta veza između pristojbi i subvencija više nije postojala, nije bilo opravdanja da se količine koje su bile u zalihi u trenutku te promjene smatraju dijelom „viška podložnog izvozu” na temelju kojeg je moglo doći do isplate subvencija koje su se financirale prema starom sustavu. Eventualne izvozne subvencije koje bi se isplatile u pogledu tih količina bile bi financirane prema novom sustavu. Stoga se u konačnom izračunu pristojbi na temelju starog sustava ne bi trebale uzeti u obzir takve količine. U tom smislu, bilo je potrebno članak 15. stavak 2. Uredbe br. 1260/2001 i članak 6. stavak 4. Uredbe br. 314/2002 protumačiti na način da se za konačni izračun uporabi pojam „izvezenog” viška, a ne viška „podložnog izvozu”. Komisija je trebala donijeti prijelazne mjere da to omogući ili je trebala ranije upotrijebiti svoje ovlasti na temelju članka 10. Uredbe br. 1260/2001 da smanji kvote A i B kako bi samo minimalne količine bile u zalihi na kraju starog sustava; ali, čak i u nedostatku takvih mjera, sustavno tumačenje zakonodavstva u svjetlu njegova konteksta i svrhe zahtijeva da se konačne zalihe izuzmu iz izračuna.

75.

Bit tih tvrdnji jest da se članak 6. stavak 4. Uredbe br. 314/2002 treba protumačiti, u suprotnosti s njegovim jasnim tekstom, na način da se, na kraju razdoblja od 2001./02. do 2005./06., količine koje su „uskladištene na kraju tržišne godine” izuzmu iz iznosa koji se treba odbiti na temelju drugog podstavka te odredbe, tako da se postavi definitivna i neprobojna prepreka između financiranja prema starom i financiranja prema novom sustavu.

76.

Kako bi se tu odredbu moglo protumačiti u suprotnosti s njezinim tekstom, mora se dokazati da je doslovno tumačenje u suprotnosti ili s Uredbom br. 1260/2001 ili s općim sustavom zajedničke organizacije tržišta u sektoru šećera.

77.

Što se tiče usklađenosti s Uredbom br. 1260/2001, ističem da se članak 15. stavci 1. i 2. izričito odnosi na višak „podložan izvozu”, a ne na „izvezeni” višak. Količine šećera koje su u zalihi očito jesu podložne izvozu, ali nisu još izvezene. Stoga je u potpunosti sukladno članku 15. Uredbe br. 1260/2001 da se te količine uzmu u obzir pri izračunavanju viška podložnog izvozu; doista, ne bi bilo u skladu s tim člankom kada se to ne bi učinilo. Osim toga, člankom 15. stavkom 3. Uredbe br. 1260/2001 implicira se da gubitak još nije u cijelosti nastao s obzirom na to da se u njemu, čak i nakon izmjene koja je na kraju razdoblja od 2001./02. do 2005./06. predviđena člankom 15. stavkom 2., opetovano spominje „predvidivi” ukupni gubitak ( 45 ). Kako je Sud naveo u presudi Jülich I, „metoda izračunavanja procijenjenog ukupnog gubitka je, u svakom slučaju, osmišljena kako bi se, na napredan i na konvencionalan način, utvrdili gubici uzrokovani prodajom viška proizvodnje Zajednice” ( 46 ).

78.

Je li, unatoč tomu, moguće da su u tom pogledu i Uredba br. 1260/2001 i Uredba br. 314/2002 proturječne „kontekstu, cilju i učinku” zajedničke organizacije tržišta u sektoru šećera?

79.

Mislim da nije.

80.

Kao prvo, mora se imati na umu da zakonodavac Unije ima široku diskrecijsku ovlast u pitanjima koja se odnose na poljoprivredu, koja odgovara političkim odgovornostima koje su mu dodijeljene člancima 40. do 43. UFEU‑a. Posljedično, sudski nadzor se mora ograničiti na provjeru da u odnosnoj mjeri nema očitih pogrešaka i da glede nje nije bilo zlouporabe ovlasti te da odnosno tijelo nije očito prekoračilo granice svoje diskrecijske ovlasti ( 47 ).

81.

Dalje, treba istaknuti da zajednička organizacija tržišta u sektoru šećera postoji mnogo godina te da je bila podvrgnuta brojnim reformama, od kojih su neke bile manje, a neke radikalnije. Međutim, na samom se tržištu razina proizvodnje, zaliha, uvoza i izvoza mijenjala iz godine u godinu te se još uvijek mijenja. Isto vrijedi i za njegovu zajedničku organizaciju. Naravno, početak je bio 1. srpnja 1967., a jednog dana možda nastupi i kraj nakon kojeg više neće biti zajedničke organizacije tržišta u sektoru šećera. Ako i kada do tog kraja dođe, bit će potrebno konačno srediti račune na taj relevantni datum te više neće biti pitanja glede prijenosa isplata, količina i izračuna na budućnost. Međutim, u međuvremenu, bilo bi umjetno i kontraproduktivno pokušati u potpunosti podvući crtu ispod prijašnjeg stanja svaki put kada se uvede reforma te sve postavke vratiti na nulu za budućnost. Naravno, neizbježno je da će se za neke parametre takva crta morati podvući kako bi se počelo iznova te će to više vrijediti što reforma bude dublja.

82.

Reformom iz 2006., iako je bila dalekosežna, nisu ukinuti ni sustav izvoznih subvencija ni mogućnost da proizvođači prenose zalihe s jedne tržišne godine na drugu, kako bi se računale u okviru proizvodnje u sljedećoj godini. Osobito, proizvođači su se, s ciljem dobivanja izvoznih subvencija za tržišnu godinu 2006./07., mogli pozvati na članak 14. Uredbe br. 1260/2001 kako bi prenijeli zalihe na sljedeću tržišnu godinu ( 48 ). Stoga je postojalo jasno preklapanje između zajedničke organizacije tržišta za razdoblje od 2001./02. do 2005./06. i reformiranog sustava od 2006./07. nadalje.

83.

Stoga mi se čini da nema nesklada između tog stanja i nastavka korištenja viška podložnog izvozu, a ne izvezenog viška, pri izračunavanju predvidivog ukupnog gubitka koji proizvođači moraju pokriti. U svakom slučaju, nema nikakvih dokaza očitih pogrešaka ili zlouporabe ovlasti, ili dokaza o tome da su Vijeće ili Komisija očito prekoračili granice svojih diskrecijskih ovlasti.

84.

Osobito se neodrživom čini tvrdnja društva Saint Louis Sucre da količine koje su bile u zalihi na kraju tržišne godine 2005./06. Uniji nisu uzrokovale troškove, pa da se zbog toga Unija neopravdano obogatila. Izvozne subvencije odobrene su sljedeće godine u pogledu količina koje su bile višak u odnosu na potražnju na unutarnjem tržištu te su navedene količine nužno pridodane količinama u zalihi i prenesene.

85.

U pogledu financiranja tih subvencija, društvo Saint Louis Sucre prije svega ističe da nisu bile pokrivene pristojbama za „samofinanciranje” koje su se morale platiti za razdoblje od 2001./02. do 2005./06., a koje su bile posebno namijenjene za financiranje izvoznih subvencija odobrenih za to isto razdoblje.

86.

Ne slažem se s tom tvrdnjom. Konačne zalihe se uključuju u izračun kako bi se uzela u obzir činjenica da su te zalihe doista podložne izvozu te da se za njih mogu dobiti izvozne subvencije. Kako bi se „osiguralo, na pošten, ali učinkovit način, da sami proizvođači u cijelosti snose troškove prodaje [...] količina [...] koje predstavljaju višak u odnosu na potrošnju” ( 49 ) – viškova koji su stvoreni ili nakupljeni tijekom razdoblja 2001./02. do 2005./06. – pri izračunu pristojbi na proizvodnju koje se moraju platiti u pogledu tog razdoblja potrebno je uzeti u obzir sve elemente koji su dio tih viškova.

87.

Nadalje, društvo Saint Louis Sucre je na raspravi tvrdilo da su izvozne subvencije koje su odobrene za tržišnu godinu 2006./07. bile financirane iz prihoda od prodaje dodatnih kvota u toj istoj tržišnoj godini, sukladno članku 8. Uredbe br. 318/2006. Taj je prihod bio više nego dovoljan za tu svrhu te nije bilo potrebno da se na prenesene zalihe naplaćuju pristojbe na proizvodnju za tržišnu godinu 2005./06.

88.

Naprotiv, čini se prilično jasnim da su prihodi od prodaje dodatnih kvota bili namijenjeni i za financiranje općih troškova povezanih sa zajedničkom organizacijom tržišta i posebnih troškova osiguravanja da se na dodatne kvote (iznad onih koje su prenesene iz prijašnjih kvota A i B) mogu primijeniti interventne cijene ili izvozne subvencije. S jedne strane, prodajom dodatnih kvota ostvaren je jednokratni iznos iako su prodane kvote mogle stvarati troškove tijekom nekoliko godina; s druge strane, davanje na proizvodnju se naplaćivalo samo od tržišne godine 2007./2008., tako da je bio potreban dodatan izvor prihoda za financiranje općih troškova u tržišnoj godini 2006./2007.

89.

Društvo Saint Louis Sucre iznijelo je (i to ustrajno) dodatnu tvrdnju da Komisija nije trebala „uračunati”, kako se izrazilo, proizvodne kvote sukladno članku 10. Uredbe br. 1260/2001 ( 50 ) kako bi osigurala da na kraju tržišne godine budu prisutne samo minimalne (ili nikakve) zalihe šećera A i B, a ne veoma značajna zaliha od 5669000 tona zbog čega su utvrđene vrlo visoke pristojbe na proizvodnju.

90.

Međutim, kako je Komisija na raspravi ispravno istaknula, članak 10. Uredbe br. 1260/2001 nije alat za upravljanje tržištem za unutarnje potrebe Unije; njegova je funkcija prilagođavanje kvota kako bi se ispunile međunarodne obveze iz Sporazuma WTO‑a o poljoprivredi. Osim toga, takve su prilagodbe doista izvršene glede nekoliko tržišnih godina u razdoblju između 2001./02. i 2005./06. Naposljetku, ne vidim na koji se način proizvođači mogu pozivati na obvezu Komisije da prilagodi kvote radi ispunjenja međunarodnih obveza u prilog tvrdnji da se količine u zalihi trebaju, za unutarnje potrebe, izuzeti iz izračuna viška podložnog izvozu. Proizvođači su mogli prenijeti tonaže koliko su htjeli. Ako su smatrali da će se za tu tonažu kasnije odobriti izvozne subvencije, trebali su biti spremni uključiti ju u višak podložan izvozu; ako nisu, bilo bi im pametnije odnosne količine ne držati u zalihi.

91.

Za zaključak o tim pitanjima, u zakonodavstvu, kao ni u njegovim ciljevima ili kontekstu, ne vidim ništa što zahtijeva da se članak 15. stavci 1. i 2. Uredbe br. 1260/2001, u vezi s člankom 6. stavkom 4. Uredbe br. 314/2002, tumači na način da su se količine koje su bile u zalihi na kraju tržišne godine 2005./06. trebale izuzeti iz izračuna viška podložnog izvozu na kraju tržišnih godina 2001./02. do 2005./06. Posljedično, nema razloga dovoditi u pitanje valjanost Uredbe br. 1360/2013.

92.

Budući da sam zauzela takvo stajalište glede valjanosti izračuna na kojima su se temeljili iznosi pristojbi na proizvodnju iz Uredbe br. 1360/2013, smatram da nije potrebno – te da nije ni moguće – razmatrati drugo i treće prethodno pitanje, koja se odnose na metode utvrđivanja iznosa koji se trebaju vratiti ako su iznosi pogrešno izračunani. Takva bi pitanja bilo moguće razmatrati samo ako bi bilo poznato koji je aspekt izračuna bio pogrešan.

93.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, mišljenja sam da Sud na pitanja koja je postavio tribunal de grande instance (Regionalni sud), Nanterre, treba odgovoriti na način da