1

Dana 13. kolovoza 2013. Europska komisija objavila je u dodatku Službenom listu Europske unije (SL 2013/S 156‑271471) poziv na nadmetanje u vezi s postupkom javne nabave pod referentnim brojem 02/2013/OIL, koji se odnosi na nadzor sigurnosti koji treba obaviti u raznim zgradama koje se nalaze u Luksemburgu i koji je podijeljen u dvije skupine poslova. Ispravak spomenutog poziva, kojim je krajnji datum za primanje ponuda pomaknut s 19. rujna 2013. na 8. listopada 2013. (SL 2013/S 184‑316785), objavljen je 21. rujna 2013.

2

Dana 8. listopada 2013. tužitelj, Secolux, Association pour le contrôle de la sécurité de la construction, podnio je ponudu za skupinu br. 1 i ponudu za skupinu br. 2.

3

Dana 3. prosinca 2013. Komisija je obavijestila tužitelja o odluci kojom se njegove ponude odbijaju zbog toga što nisu bile ekonomski najpovoljnije kao i o dodjeli ugovora drugim ponuditeljima. Također je priopćila tužitelju da mu se, u odnosu na svaku od dvije skupine poslova, na pisani zahtjev mogu priopćiti osobine i prednosti odabrane ponude te ime odabranog ponuditelja.

4

Dopisom od 4. prosinca 2013. tužitelj je podnio zahtjev u tom smislu.

5

Dana 11. prosinca 2013. Komisija je tužitelju dostavila predmetne informacije.

6

Dana 18. prosinca 2013. tužitelj je zatražio dodatne informacije, s obzirom na to da su mu se cijene navedene u ponudama odabranih ponuditelja činile neuobičajeno niskima. On je također zatražio odgodu potpisivanja ugovora u vezi s tim ponudama.

7

Dana 24. prosinca 2013. obavijest o dodjeli ugovora za dvije skupine javne nabave objavljena je u dodatku Službenom listu Europske unije (SL 2013/S 249‑433951).

8

Dana 29. siječnja 2014., na temelju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.), tužitelj je zatražio od Komisije presliku dokumenata u vezi s postupkom dodjele ugovora za skupinu poslova br. 1, među kojima, među ostalim, s jedne strane, izvješća o ocjeni i, s druge strane, ponude uspješnog ponuditelja ili, barem, njegove specifikacije cijena.

9

Dana 30. siječnja 2014. Komisija je tužitelja obavijestila, s obzirom na to da nije primila nikakvu primjedbu u vezi s postupkom dodjele u roku od deset dana od obavijesti o odluci o odbijanju, da je potpisala ugovore 16. prosinca 2013. Također je dostavila dodatna pojašnjenja o razlikama u cijenama koje je predložio tužitelj i cijenama koje je predložio odabrani ponuditelj.

10

Dana 3. veljače 2014. tužitelj je podnio tužbu čiji je predmet bio, s jedne strane, zahtjev za poništenje Komisijine odluke o odbijanju njegove ponude za skupinu poslova br. 1 i, s druge strane, zahtjev za naknadu štete koju je navodno pretrpio uslijed te odluke. Povodom te tužbe donesena je presuda od 8. listopada 2015., Secolux/Komisija (T‑90/14, neobjavljena, EU:T:2015:772).

11

Dana 11. veljače 2014. Komisija je odgovorila na zahtjev za pristup. Na prvom mjestu, odobrila je djelomičan pristup izvješću o ocjeni koje se odnosilo na skupinu poslova br. 1, uz iznimku osobnih podataka koji su tamo bili navedeni i dijelova dokumenta koji nisu bili obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva za pristup jer su se odnosili na skupinu poslova br. 2. Međutim, ona nije precizirala dijelove u odnosu na koje je pristup bio odbijen na temelju izuzeća i dijelove koji jednostavno nisu bili obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva za pristup. Na drugom mjestu, odbila je dati pristup ponudi uspješnog ponuditelja i njegovoj specifikaciji cijena uz obrazloženje da su ti dokumenti sadržavali osjetljive poslovne informacije o tom poduzetniku.

12

Dana 3. ožujka 2014. tužitelj je podnio prvi ponovni zahtjev za pristup dokumentima. Konkretno, zatražio je pristup dijelu 6. izvješća o ocjeni naslovljenom „usklađenost s dokumentacijom za nadmetanje”, koji je sadržavao određena pitanja postavljena ponuditelju, te ponudi uspješnog ponuditelja ili barem njegovoj specifikaciji cijena. Nadalje, zatražio je pristup ugovoru sklopljenom s uspješnim ponuditeljem.

13

Dana 20. ožujka 2014. Komisija je obavijestila tužitelja da njegov zahtjev za pristup ugovoru sklopljenom s uspješnim ponuditeljem ne čini dio prvotno podnesenog zahtjeva i da se po njemu stoga posebno postupalo kao po prvotnom zahtjevu. Odobrila je djelomičan pristup tekstu ugovora, odbivši pristup određenim odlomcima kako bi osigurala zaštitu osobnih podataka i cjelokupnim prilozima I. A i II. ugovoru (koji su sadržavali specifikaciju cijena i ponudu uspješnog ponuditelja) kako bi osigurala zaštitu osjetljivih poslovnih informacija uspješnog ponuditelja.

14

Dana 1. travnja 2014. Komisija je donijela odluku o prvom ponovnom zahtjevu (u daljnjem tekstu: odluka od 1. travnja 2014.) kojom je odbila odobriti dodatni pristup uz pristup koji je prethodno odobrila. Sukladno toj odluci, kad je riječ o izvješću o ocjeni, ponudi uspješnog ponuditelja i njegovoj specifikaciji cijena, to se odbijanje temeljilo na zaštiti osobnih podataka (članak 4. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 1049/2001), zaštiti komercijalnih interesa (članak 4. stavak 2. prva alineja te uredbe) i zaštiti postupka odlučivanja (članak 4. stavak 3. iste uredbe). Kad je riječ o izvješću o ocjeni, Komisija ni u toj fazi nije precizirala dijelove obuhvaćene izuzećem u vezi s osobnim podacima i dijelove na koje se odnosila skupina poslova br. 2 te koji stoga nisu bili obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva za pristup.

15

Dana 2. travnja 2014. tužitelj je podnio drugi ponovni zahtjev, kojim je tražio pristup cjelokupnom ugovoru.

16

Dana 14. travnja 2014. Komisija je donijela odluku o drugom ponovnom zahtjevu (u daljnjem tekstu: odluka od 14. travnja 2014.), kojom je odbila odobriti dodatni pristup uz pristup koji je prethodno odobrila, pozivajući se na iste razloge koje je navela u odluci od 1. travnja 2014.

17

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 2. lipnja 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak te od Općeg suda zahtijeva da:

18

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

19

Na prijedlog suca izvjestitelja, u okviru mjera izvođenja dokaza iz članka 91. točke (c) Poslovnika Općeg suda, Opći sud je naložio Komisiji podnošenje cjelokupne preslike dokumenata kojima je odbijen pristup. Komisija je na taj zahtjev odgovorila u za to određenom roku. Sukladno članku 104. Poslovnika, ti dokumenti nisu dostavljeni tužitelju.

20

Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud je odlučio otvoriti usmeni dio postupka te je, u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 89. Poslovnika, tužitelju pisanim putem postavio pitanja, pozvavši ga da odgovori prije rasprave.

21

Opći sud saslušao je na raspravi od 30. lipnja 2016. izlaganja stranaka i njihove odgovore na njegova usmeno postavljena pitanja.

22

U prilog svojoj tužbi tužitelj je istaknuo tri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na činjenici da Komisija nije odlučila o svim traženim dokumentima, drugi na povredi članka 4. Uredbe br. 1049/2001 i treći na povredi članka 296. UFEU‑a.

23

Budući da je tužitelj odustao od prvog tužbenog razloga, nije ga potrebno ispitivati.

24

Drugim tužbenim razlogom tužitelj ističe da pobijanim odlukama dolazi do povrede članka 4. Uredbe br. 1049/2001. Taj je tužbeni razlog podijeljen na pet dijelova, od kojih se prvi temelji na nepostojanju ugrožavanja osobnih podataka u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001, drugi na nepostojanju ugrožavanja zaštite komercijalnih interesa u smislu članka 4. stavka 2. prve alineje iste uredbe, treći na nepostojanju ugrožavanja postupka odlučivanja u smislu članka 4. stavka 3. iste uredbe, četvrti na postojanju prevladavajućeg javnog interesa koji opravdava otkrivanje u smislu članka 4. iste uredbe i, peti, na povredi članka 4. stavka 6. iste uredbe, zbog odbijanja djelomičnog otkrivanja predmetnih dokumenata.

25

Iz članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 proizlazi da institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca, posebno u skladu s propisima Unije o zaštiti osobnih podataka. U predmetnom slučaju relevantni se propisi osobito temelje na Uredbi (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL 2001., L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34., str. 6.).

26

Kao što to proizlazi iz sudske prakse, prilikom ispitivanja veze koja postoji između Uredbe br. 1049/2001 i Uredbe br. 45/2001 radi primjene izuzeća iz članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 u konkretnom slučaju, valja primijetiti da se navedenim uredbama nastoje postići različiti ciljevi. Prvom se nastoji osigurati što je moguće veća transparentnost postupka odlučivanja javnih tijela kao i informacija na kojima se temelje njihove odluke. Njome se dakle nastoji maksimalno olakšati korištenje prava na pristup dokumentima i promicati dobru administrativnu praksu. Drugom se nastoji osigurati zaštita sloboda i temeljnih prava fizičkih osoba, a osobito njihove privatnosti pri obradi osobnih podataka (presuda od 29. lipnja 2010., Komisija/Bavarian Lager, C‑28/08 P, EU:C:2010:378, t. 49.).

27

Uredba br. 45/2001 i Uredba br. 1049/2001 donesene su u kratkom vremenskom razmaku. One ne sadržavaju odredbe kojima je izričito propisano da bi jedna imala prednost pred drugom. Stoga načelno valja osigurati njihovu potpunu primjenu (presuda od 29. lipnja 2010., Komisija/Bavarian Lager, C‑28/08 P, EU:C:2010:378, t. 56.).

28

Na temelju članka 2. točke (a) Uredbe br. 45/2001 valja smatrati da su „osobni podaci” svaka informacija koja se odnosi na identificirane fizičke osobe ili fizičke osobe koje se može identificirati. Osoba koja se može identificirati jest osoba koja se može izravno ili neizravno identificirati, i to posebno prema identifikacijskom broju ili prema jednom ili više svojstava značajnih za njezin fizički, fiziološki, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet.

29

Uvodna izjava 7. Uredbe br. 45/2001 navodi da su osobe koje treba zaštititi one čije osobne podatke u bilo kojemu kontekstu obrađuju institucije ili tijela Unije, na primjer, zato što su te osobe zaposlene u njima.

30

Nadalje, nikakav načelan razlog ne opravdava isključivanje profesionalnih djelatnosti iz pojma privatnosti (presude od 20. svibnja 2003., Österreichischer Rundfunk i dr., C‑465/00, C‑138/01 i C‑139/01, EU:C:2003:294, t. 73. i od 8. studenoga 2007., Bavarian Lager/Komisija, T‑194/04, EU:T:2007:334, t. 114.).

31

U predmetnom slučaju, iz pismena i dokumenata dostavljenih u okviru mjere izvođenja dokaza koju je naložio Opći sud proizlazi da se Komisija pozvala na zaštitu osobnih podataka kako bi odbila pristup određenim odlomcima koji sadržavaju imena i prezimena ponuditeljevih zaposlenika i članova odbora za odabir, njihove potpise i dužnosti. Stoga Komisija nije počinila pogrešku kad je smatrala da ti elementi predstavljaju osobne podatke.

32

Kao što je navedeno u odluci od 1. travnja 2014., sukladno članku 8. točki (b) Uredbe br. 45/2001, osobni podaci prenijet će se primateljima poput tužitelja samo ako dokažu potrebu njihova prijenosa i ako nema razloga za pretpostaviti da bi se tim prijenosom mogli narušiti zakoniti interesi subjekta podataka.

33

Budući da tužitelj nije dostavio nikakvo izričito ni zakonito opravdanje, ni uvjerljiv argument kako bi dokazao nužnost njihova prijenosa, Komisija je s pravom odbila pristup predmetnim osobnim podacima (vidjeti u tom smislu presudu od 29. lipnja 2010., Komisija/Bavarian Lager, C‑28/08 P, EU:C:2010:378, t. 78.).

34

Tužitelj je tek u replici prvi put tvrdio da mu je, na temelju sudske prakse, a osobito točke 216. presude od 9. rujna 2009., Brink’s Security Luxembourg/Komisija (T‑437/05, EU:T:2009:318), Komisija morala odobriti pristup odlomku izvješća o ocjeni koji sadržava osobne podatke članova odbora za odabir.

35

U tom smislu valja istaknuti da je presuda od 9. rujna 2009., Brink’s Security Luxembourg/Komisija (T‑437/05, EU:T:2009:318), na koju se poziva tužitelj, prethodila presudi od 29. lipnja 2010., Komisija/Bavarian Lager (C‑28/08 P, EU:C:2010:378). U potonjoj je presudi Sud pojasnio pravila u skladu s kojima institucije Unije trebaju ispitivati zahtjeve za pristup dokumentima koji sadržavaju osobne podatke. Nadalje, upitan o sudskoj praksi na raspravi, tužitelj je priznao prvenstvo presude od 29. lipnja 2010., Komisija/Bavarian Lager (C‑28/08 P, EU:C:2010:378).

36

U tom kontekstu, valja utvrditi da je dužnost dokazivanja potrebe prijenosa osobnih podataka na onome tko traži takav prijenos. Ako se dokaže ta potreba, tada je na dotičnoj instituciji provjera da ne postoji nijedan drugi razlog za pretpostavku da bi se predmetnim prijenosom mogli narušiti zakoniti interesi subjekta podataka (presuda od 16. srpnja 2015., ClientEarth i PAN Europe/EFSA, C‑615/13 P, EU:C:2015:489, t. 47.).

37

U tom pogledu, potrebno je utvrditi da, čak i kad bi neuspješni ponuditelj načelno mogao biti u prilici iznijeti zakonite razloge da mu se odobri pristup imenima članova odbora za odabir u predmetnoj javnoj nabavi, tužitelj nije iznio nikakav argument kojim se taj zahtjev opravdava prije donošenja pobijanih odluka. Usto, čak i u okviru ovog postupka, on nije istaknuo činjenične tvrdnje u tom smislu. U tim okolnostima, prigovor tužitelja koji se odnosi na pristup odlomcima izvješća o ocjeni koji sadržavaju osobne podatke u vezi s identitetom članova odbora za odabir, odnosno odlomcima na sredini 6. stranice i u Prilogu br. 1 izvješću o ocjeni, treba odbiti.

38

Kad je riječ o drugim neotkrivenim odlomcima izvješća o ocjeni, uključujući pitanja postavljena jednom ponuditelju, koji se nalaze u dijelu 6. izvješća, odnosno odlomcima na stranicama 2., 3., 4., 5., na početku i na kraju stranice 6. i u Prilogu br. 2 izvješću o ocjeni, valja istaknuti da su se oni odnosili na skupinu poslova br. 2 i stoga nisu ulazili u područje primjene zahtjeva za pristup. Nadalje, iako je Komisija mogla olakšati tužitelju shvaćanje odluke od 1. travnja 2014. da je precizirala dijelove izvješća o ocjeni obuhvaćene zaštitom osobnih podataka i one koji se odnose na skupinu poslova br. 2, ona nije povrijedila nikakvu pravnu obvezu postupivši kako je postupila u predmetnom slučaju.

39

S obzirom na prethodno navedeno, prvi dio drugog tužbenog razloga treba odbiti.

40

Tužitelj tvrdi da je Komisija pogrešno zaključila da postoji opasnost od ugrožavanja zaštite komercijalnih interesa u smislu članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001.

41

Najprije valja istaknuti da, u okviru ispitivanja drugog dijela drugog tužbenog zahtjeva, treba samo ispitati je li se Komisija mogla pozvati na zaštitu komercijalnih interesa za odbijanje davanja pristupa ponudi uspješnog ponuditelja, uključujući specifikaciju cijena, te Prilozima I. A i II. ugovora. Naime, kao što to proizlazi iz zaključka Općeg suda o prvom dijelu drugog tužbenog razloga, Komisija nije počinila pogrešku odobrivši djelomičan pristup izvješću o ocjeni i tekstu ugovora, s obzirom na to da je otkrivanje određenih odlomaka moglo ugroziti zaštitu osobnih podataka, dok su se drugi odlomci odnosili na skupinu poslova br. 2 i stoga bili izvan područja primjene zahtjeva za pristup.

42

U pobijanim odlukama Komisija se poziva na članak 4. stavak 2. prvu alineju Uredbe br. 1049/2001 i na članak 113. Uredbe (EU, EURATOM) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.; u daljnjem tekstu: Financijska uredba).

43

Iz sudske prakse proizlazi da Uredba br. 1049/2001 i Financijska uredba imaju različite ciljeve i da ne sadržavaju odredbe kojima je izričito propisano da bi jedna imala prednost pred drugom. Stoga valja osigurati primjenu svake od tih uredbi koja bi bila u skladu primjenom druge uredbe i time omogućiti njihovu koherentnu primjenu (presuda od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 85.).

44

Kad je konkretno riječ o primjeni Uredbe br. 1049/2001, ta se uredba odnosi na dodjelu javnosti što je moguće šireg prava pristupa dokumentima institucija (presuda od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 87.).

45

Međutim, i za to pravo vrijede određena ograničenja koja se temelje na razlozima javnog ili privatnog interesa. Ipak, s obzirom na to da ta izuzeća predstavljaju odstupanje od načela što šireg pristupa javnosti dokumentima institucija Unije, potrebno ih je tumačiti i primjenjivati restriktivno (presuda od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 88. i 89.).

46

Kada predmetna institucija odluči odbiti pristup dokumentu čije je dostavljanje od nje zatraženo, ona načelno mora dati objašnjenja o tome na koji način pristup tom dokumentu konkretno i stvarno može ugroziti interes zaštićen izuzećem propisanim člankom 4. Uredbe br. 1049/2001 na koje se ta institucija poziva. Nadalje, opasnost od takvog ugrožavanja mora biti razumno predvidiva, a ne samo hipotetska. Međutim, predmetnoj je instituciji dopušteno odluke u tom smislu temeljiti na općim pretpostavkama koje se primjenjuju na određene kategorije dokumenata, s obzirom na to da se razmatranja slične vrste općenito mogu primjenjivati na zahtjeve za otkrivanje dokumenata iste naravi (presuda od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 90.).

47

Iz sudske prakse proizlazi da ponude koje ponuditelji podnesu u okviru postupka javne nabave mogu ulaziti u područje primjene izuzeća u vezi sa zaštitom komercijalnih interesa, osobito zbog ekonomskih i tehničkih elemenata koje ponude sadržavaju (vidjeti u tom smislu presudu od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 95.).

48

Nadalje, zaštita ponuda ponuditelja vis-à-vis drugih ponuditelja propisana je relevantnim odredbama Financijske uredbe i, osobito, njezinim člankom 113. stavkom 2., koji ne propisuje otkrivanje podnesenih ponuda, uključujući i nakon pisanog zahtjeva neuspješnih ponuditelja. To je ograničenje svojstveno cilju pravila iz područja javne nabave Unije, koji počiva na nenarušenom tržišnom natjecanju. Za postizanje tog cilja potrebno je da javni naručitelji ne otkrivaju informacije u vezi s provođenjem postupaka javne nabave čiji bi se sadržaj mogao iskoristiti za narušavanje tržišnog natjecanja, bilo u postupku javne nabave koji je u tijeku ili u kasnijim postupcima javne nabave (presuda od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 100.).

49

S obzirom na prethodno navedeno, sudskom je praksom utvrđeno postojanje opće pretpostavke u skladu s kojom pristup ponudama ponuditelja načelno ugrožava zaštitu komercijalnih interesa (vidjeti u tom smislu presudu od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 101.).

50

Treba međutim istaknuti da opća pretpostavka navedena u točki 49. ove presude ne isključuje mogućnost dokazivanja da predmetni dokument čije se otkrivanje zahtijeva nije obuhvaćen tom pretpostavkom ili da postoji prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje (presuda od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, EU:C:2012:393, t. 126.).

51

U svjetlu tih načela potrebno je ispitati predmetni slučaj.

52

Na prvom mjestu, valja istaknuti da je u predmetnom slučaju tužitelju odbijen pristup ponudi koju je podnio uspješni ponuditelj, čiji su dio specifikacija cijena i sažetak specifikacije cijena. Nadalje, i Prilog I. A ugovoru, kojem je Komisija također odbila pristup u cijelosti, sastoji se od specifikacije cijena ponude uspješnog ponuditelja. Kad je riječ o Prilogu II. ugovoru, kojem je pristup također odbijen, on sadrži ponudu uspješnog ponuditelja. Riječ je dakle o točno istoj vrsti dokumenata poput onih iz presude od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA (T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38). Protivno onomu što tvrdi tužitelj, iz te se presude ne može zaključiti da se ona odnosi samo na zahtjev za pristup svim ponudama ponuditelja, a ne na zahtjev za pristup samo ponudi uspješnog ponuditelja.

53

Naime, razvidno je da dokumenti na koje se odnosi ovaj zahtjev za pristup po svojoj prirodi mogu sadržavati povjerljive tehničke i ekonomske elemente uspješnog ponuditelja, osobito informacije o njegovim kompetencijama i načinima rada, njegovu know‑how, njegovoj internoj organizaciji, troškovima i predloženim cijenama.

54

U tim okolnostima Komisija je u pobijanim odlukama pravilno smatrala da su ponuda uspješnog ponuditelja, uključujući specifikaciju cijena, Prilog I. A ugovoru, koji je sadržavao specifikaciju cijena, i Prilog II. ugovoru, koji je sadržavao ponudu uspješnog ponuditelja, obuhvaćeni općom pretpostavkom u skladu s kojom bi njihovo otkrivanje načelno ugrozilo zaštitu komercijalnih interesa.

55

Nadalje, valja istaknuti da, upravo kako bi se očuvala povjerljivost osjetljivih poslovnih informacija, članak 113. stavak 2. Financijske uredbe ne predviđa dostavu ponude uspješnog ponuditelja neuspješnim ponuditeljima i čak propisuje da je moguće izostaviti dostavu određenih elemenata ako bi se njome ugrozili određeni zakoniti komercijalni interesi ili moglo narušiti pošteno tržišno natjecanje.

56

Na drugom mjestu, valja utvrditi da ni u jednoj fazi postupka tužitelj nije iznio nikakav argument kojim bi dokazao da traženi dokumenti nisu bili obuhvaćeni gorenavedenom pretpostavkom.

57

Kad je riječ o specifikaciji cijena u cijelosti, tužitelj tvrdi da otkrivanje tog dokumenta ne bi moglo ugroziti komercijalne interese uspješnog ponuditelja s obzirom na to da je u obavijesti o dodjeli bila naznačena visina cijene njegove ponude. Taj se argument ne može prihvatiti s obzirom na to da je specifikacija cijena mnogo detaljniji dokument, u kojem su u odnosu na svaku stavku navedene cijene predloženih usluga, dok se u obavijesti o dodjeli samo općenito navodi iznos dodijeljenog ugovora o javnoj nabavi.

58

Isto vrijedi za sažetak specifikacije cijena koji se nalazi u prilogu ponudi. Valja utvrditi da taj dokument također sadržava informacije o predloženim cijenama usluga koje su mnogo detaljnije od informacija iz obavijesti o dodjeli. Stoga, sažetak specifikacije također je obuhvaćen područjem primjene gorenavedene pretpostavke.

59

Proizlazi da je Komisija s pravom smatrala da su predmetni dokumenti, odnosno ponuda uspješnog ponuditelja, uključujući specifikaciju cijena i sažetak specifikacije cijena te Priloge I. A i II. ugovoru, bili obuhvaćeni izuzećem koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa a da nije provela njihovo konkretno i pojedinačno ispitivanje kao što to tvrdi tužitelj.

60

Kad je riječ o tužiteljevim argumentima o postojanju navodnog prevladavajućeg javnog interesa koji opravdava otkrivanje, oni će se ispitati u okviru četvrtog dijela u nastavku.

61

Konačno, kad je riječ o argumentu tužitelja u skladu s kojim informacije koje mu je dostavila Komisija u vezi s cijenom uspješne ponude ne ispunjavaju zahtjeve iz članka 113. Financijske uredbe, čak i pod pretpostavkom njegove dopuštenosti, valja utvrditi da, protivno tvrdnjama tužitelja, članak 113. stavak 2. Financijske uredbe ne propisuje obvezu dostave neuspješnom ponuditelju, na temelju svojstava i prednosti uspješne ponude, detaljne informacije o cijeni.

62

S obzirom na prethodno navedeno, drugi dio drugog tužbenog razloga treba odbiti.

63

Tužitelj ističe da se Komisija pogrešno pozvala na izuzeće koje se temelji na zaštiti postupka odlučivanja kako bi odbila pristup određenim dokumentima na temelju članka 4. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001.

64

U tom pogledu, valja podsjetiti da, sukladno sudskoj praksi, isti dokument može biti obuhvaćen područjem primjene jednog ili više izuzeća koja su propisana Uredbom br. 1049/2001 (presuda od 10. rujna 2008., Williams/Komisija, T‑42/05, neobjavljena, EU:T:2008:325, t. 126.). Iz navedenog proizlazi da Komisija nije počinila pogrešku utvrdivši, na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) te uredbe, da bi otkrivanje cjelovitog izvješća o ocjeni i teksta ugovora potpisanog s uspješnim ponuditeljem ugrozilo zaštitu osobnih podataka i da bi otkrivanje ponude uspješnog ponuditelja, uključujući specifikaciju cijena te Priloge I A i II. ugovoru, ugrozilo zaštitu komercijalnih interesa na temelju članka 4. stavka 2. prve alineje te uredbe.

65

Budući da ta izuzeća, koja je Opći sud ocijenio osnovanima, obuhvaćaju dokumente kojima je pristup u cijelosti odbijen i skrivene dijelove zatraženih dokumenata, zbog ekonomičnosti postupka nije potrebno ispitivati osnovanost prigovora tužitelja u vezi s izuzećem koje se odnosi na zaštitu postupka odlučivanja, a koji su bespredmetni (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. studenoga 2012., Steinberg/Komisija, T‑17/10, neobjavljeno, EU:T:2012:625, t. 89.).

66

Tužitelj tvrdi da, unatoč opasnosti od ugrožavanja zaštite komercijalnih interesa, postoji javni prevladavajući interes koji opravdava otkrivanje u smislu posljednjeg dijela rečenice članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001.

67

Kao što je prethodno navedeno, iz sudske prakse proizlazi da primjena opće pretpostavke, poput pretpostavke ugrožavanja komercijalnih interesa u predmetnom slučaju, ne isključuje mogućnost dokazivanja da postoji javni prevladavajući interes koji opravdava otkrivanje (presuda od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, EU:C:2012:393, t. 126.).

68

Međutim, podnositelj zahtjeva konkretno treba dokazati činjenice na kojima se temelji prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje predmetnih dokumenata (presude od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 94. i od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 90.).

69

U tom pogledu, prevladavajući javni interes koji može opravdati otkrivanje dokumenta ne mora se doduše nužno razlikovati od načela na kojima počiva Uredba br. 1049/2001 (presude od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 92. i od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 92.).

70

Međutim, opća razmatranja ne mogu se prihvatiti za opravdanje pristupa traženim dokumentima (vidjeti u tom smislu presude od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 93. i od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 93.).

71

Kad je riječ o predmetnom slučaju, valja utvrditi da se u svojim ponovnim zahtjevima tužitelj ograničio na navođenje načela transparentnosti, navodeći da je postojalo proturječje između iznosa navedenog u obavijesti o dodjeli i iznosa ponude uspješnog ponuditelja. Sukladno ponovnim zahtjevima, otkrivanje traženih dokumenata nužno je kako bi se tužitelju omogućilo da provjeri iznos za koji je ugovor dodijeljen.

72

U tom pogledu, valja podsjetiti da je tužitelj na dan odluke od 1. travnja 2014. već bio podnio svoju tužbu za poništenje protiv odluke kojom se odbija njegova ponuda. U okviru te tužbe on je, među ostalim prigovorima, istaknuo navodnu nepravilnost dodjele za viši iznos od onog iz ponude uspješnog ponuditelja, kao što to proizlazi iz točke 19. presude od 8. listopada 2015., Secolux/Komisija (T‑90/14, neobjavljena, EU:T:2015:772). U tim okolnostima, valja smatrati da interes na koji se tužitelj poziva predstavlja privatni, a ne javni interes.

73

Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da činjenica da se traženi dokumenti mogu pokazati nužnima za tužiteljevu obranu u okviru tužbe predstavlja privatni interes. Dakle, u mjeri u kojoj tužitelj zahtijeva pristup predmetnim dokumentima kako bi bolje istaknuo svoje argumente u okviru svoje tužbe za poništenje, to ne predstavlja prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje (vidjeti u tom smislu presude od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, EU:C:2012:393, t. 145. i 146. i od 20. ožujka 2014., Reagens/Komisija, T‑181/10, neobjavljena, EU:T:2014:139, t. 142.).

74

Tužitelj ne iznosi nijedan drugi podroban argument u prilog svojem načelnom pozivanju na načelo transparentnosti. Stoga, kad je riječ o načelu proporcionalnosti, načelu jednakog postupanja i načelu zabrane diskriminacije, tužitelj se, osim činjenice da ta načela nije istaknuo u svojim ponovnim zahtjevima kako bi opravdao postojanje prevladavajućeg javnog interesa, samo poziva na ta načela, pri čemu ne iznosi nikakav konkretan argument. Međutim, tako načelna razmatranja ne mogu se prihvatiti kako bi se opravdao pristup traženim dokumentima.

75

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, valja zaključiti da tužitelj nije dokazao postojanje prevladavajućeg javnog interesa koji opravdava otkrivanje predmetnih dokumenata na temelju članka 4. stavka 2. posljednjeg dijela rečenice Uredbe br. 1049/2001.

76

Stoga, četvrti dio drugog tužbenog razloga valja odbiti.

77

Tužitelj ističe da pobijanim odlukama dolazi do povrede članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001, u mjeri u kojoj se njima odbija dati djelomičan pristup određenim traženim dokumentima. Tužitelj tvrdi da je Komisija u odnosu na svaki dokument trebala provesti konkretnu analizu razloga zbog kojih nije moguć djelomičan pristup.

78

Na temelju članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001, ako su izuzećima obuhvaćeni samo dijelovi traženog dokumenta, preostali se dijelovi dokumenta objavljuju.

79

U tom pogledu, na prvom mjestu valja utvrditi da je Komisija odobrila djelomičan pristup izvješću o ocjeni i tekstu ugovora sklopljenog s uspješnim ponuditeljem a da tužitelj nije iznio nikakav argument na temelju kojeg se može zaključiti da je trebala odobriti pristup drugim dijelovima tih dokumenata. U tom smislu valja podsjetiti, kao što je to bilo navedeno u točki 38. ove presude, da Komisija nije odobrila pristup dijelu 6. izvješća o ocjeni s obzirom na to da se on odnosio na skupinu poslova br. 2 koja nije bila obuhvaćena područjem primjene zahtjeva.

80

Na drugom mjestu, kad je riječ o ponudi uspješnog ponuditelja, uključujući specifikaciju cijena u njezinoj integralnoj verziji ili sažetku te Priloge I. A i II. ugovoru, iz sudske prakse proizlazi da opća pretpostavka iz točaka 52. do 54. ove presude znači da dokumenti na koje se ta pretpostavka odnosi nisu obuhvaćeni obvezom otkrivanja njihova sadržaja, djelomično ili u cijelosti (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, EU:C:2012:393, t. 133.).

81

Dakle, peti dio drugog tužbenog razloga valja odbiti i, stoga, drugi tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti kao neosnovan.

82

Najprije valja podsjetiti da sukladno stalnoj sudskoj praksi obrazloženje koje zahtijeva članak 296. UFEU‑a mora biti prilagođeno naravi akta o kojem je riječ te na jasan i nedvosmislen način pokazati razmišljanje institucije, autora akta, tako da se zainteresiranim osobama omogući upoznavanje s razlozima za poduzetu mjeru i sudu Unije njegov nadzor. Zahtjev za obrazlaganje mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji adresati mjere ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati u dobivanju objašnjenja. Nije potrebno da se u obrazloženju navedu svi relevantni činjenični i pravni elementi jer se pitanje ispunjava li obrazloženje nekog akta zahtjeve iz navedenog članka mora ocijeniti ne samo u odnosu na njegov sadržaj nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (presude od 10. rujna 2008, Williams/Komisija, T‑42/05, EU:T:2008:325, t. 94.; od 7. srpnja 2011., Valero Jordana/ Komisija, T‑161/04, neobjavljena, EU:T:2011:337, t. 48. i od 15. srpnja 2015., Dennekamp/Parlament, T 115/13, EU:T:2015:497, t. 136.).

83

Kad je riječ o zahtjevu za pristup dokumentima, ako predmetna institucija odbije takav pristup, ona u svakom predmetnom slučaju mora dokazati, na temelju informacija kojima raspolaže, da su dokumenti u odnosu na koje se zahtijeva pristup zapravo obuhvaćeni izuzećima navedenima u Uredbi br. 1049/2001 (presude od 10. rujna 2008., Williams/Komisija, T‑42/05, EU:T:2008:325, t. 95. i od 7. srpnja 2011., Valero Jordana/Komisija, T‑161/04, neobjavljena, EU:T:2011:337, t. 49.). Stoga je, sukladno sudskoj praksi, obveza institucije koja je odbila pristup dokumentu pružiti obrazloženje iz kojeg se može shvatiti i provjeriti, s jedne strane, odnosi li se doista zatraženi dokument na područje obuhvaćeno izuzećem koje se ističe i, s druge strane, postoji li doista potreba zaštite koja se odnosi na to izuzeće.

84

Predmetni slučaj treba ispitati u svjetlu tih izuzeća.

85

Na prvom mjestu, kad je riječ o prigovoru koji se temelji na nepostojanju obrazloženja o zaštiti privatnosti, valja utvrditi da je u pobijanim odlukama dovoljno pravno obrazloženo zašto se određeni odlomci izvješća o ocjeni i ugovora koji je potpisao uspješni ponuditelj ne mogu otkriti kako bi se zaštitili osobni podaci.

86

Tužiteljevi argumenti koji se odnose na dio 6. izvješća o ocjeni nemaju činjeničnu osnovu jer, kao što je to Komisija objasnila u svojim pisanim očitovanjima i kako proizlazi iz ispitivanja tog dokumenta od strane Općeg suda, spomenuti se dio odnosi na skupinu poslova br. 2 koja nije bila obuhvaćena područjem primjene zahtjeva za pristup.

87

U tom pogledu, kao što je to navedeno u točki 38. ove presude, iako je Komisija mogla olakšati tužitelju shvaćanje pobijanih odluka da je precizirala dijelove dokumenata obuhvaćene zaštitom osobnih podataka i one koji se odnose na skupinu poslova br. 2, valja navesti da ona nije povrijedila obvezu obrazlaganja postupivši kako je postupila u predmetnom slučaju.

88

Također valja odbiti tužiteljev argument u vezi s ponudom uspješnog ponuditelja jer Komisija odluku o odbijanju pristupa tom dokumentu nije utemeljila na zaštiti privatnosti.

89

Na drugom mjestu, kad je riječ o zaštiti komercijalnih interesa, protivno onomu što tvrdi tužitelj, pobijane odluke sadržavaju dostatno obrazloženje o primjeni opće pretpostavke o neotkrivanju ponude uspješnog ponuditelja, uključujući specifikaciju cijena te Priloge I. A i II. ugovoru, kako bi se osigurala ta zaštita.

90

Na trećem mjestu, zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 64. i 65. ove presude, za donošenje odluke u ovom predmetu nije nužno ispitivati osnovanost prigovora koji se temelji na navodnom nepostojanju obrazloženja o zaštiti postupka odlučivanja, a koji je bespredmetan.

91

Na četvrtom mjestu, što se tiče obrazloženja o nepostojanju prevladavajućeg javnog interesa, valja istaknuti da se u svojim ponovnim zahtjevima tužitelj samo općenito pozvao na načelo transparentnosti, usputno navodeći svoj interes za mogućnost provjere postojanja proturječnosti između obavijesti o dodjeli ugovora i iznosa ponude uspješnog ponuditelja. U tom pogledu, iz pobijanih odluka proizlazi, doduše sažeto, ali jasno, da je Komisija smatrala da tužitelj nije iznio nikakav argument kojim bi se moglo dokazati postojanje prevladavajućeg javnog interesa kojim se opravdava otkrivanje. Komisija je osim toga dodala da nije bila u mogućnosti identificirati nikakav prevladavajući javni interes koji bi opravdavao takvo otkrivanje. Nadalje, valja istaknuti da je u prvotnim odlukama Komisija u tom pogledu izričito navela da je interes tužitelja za otkrivanje bio privatan. U tim okolnostima, valja odbiti argument koji se temelji na nepostojanju obrazloženja o postojanju prevladavajućeg javnog interesa.

92

Konačno valja dodati, kad je riječ o odluci od 14. travnja 2014., da su Prilozi I. A i II. ugovoru sadržavali specifikaciju cijena i ponudu uspješnog ponuditelja. Zbog toga se u odluci od 14. travnja 2014. pravilno moglo uputiti na obrazloženje odluke od 1. travnja 2014., u kojoj je već odlučeno o pristupu tim elementima.

93

Proizlazi da treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, treba odbiti kao neosnovan.

94

Stoga tužbu treba odbiti u cijelosti.

95

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova postupka, sukladno zahtjevu Komisije.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

proglašava i presuđuje: