—

za Base Company NV i Mobistar NV, T. De Cordier i E. Taelman, advocaten,

—

za belgijsku vladu, J. Van Holm i M. Jacobs, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Depré i D. Schrijvers, advocaten,

—

za Europski parlament, R. van de Westelaken i J. Rodrigues, u svojstvu agenata,

—

za Vijeće Europske unije, I. Šulce i K. Michoel kao i J. Herrmann, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, L. Nicolae kao i G. Braun, F. Wilman i P.-J. Loewenthal, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 9. i 32. Direktive 2002/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi) (SL L 108, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 3.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL L 337, str. 11.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 224., u daljnjem tekstu: Direktiva o univerzalnoj usluzi), kao i o valjanosti Direktive o univerzalnoj usluzi s obzirom na načelo ravnopravnosti, kako je propisano u članku 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društava Base Company NV (u daljnjem tekstu: Base Company) te Mobistara NV (u daljnjem tekstu: Mobistar) i Ministerraada (Vijeće ministara) u vezi s tužbom za poništenje odredaba nacionalnog prava koje operatorima koji pružaju potrošačima usluge mobilne komunikacije i/ili internetske pretplate nameću obvezu doprinosa financiranju neto troška tih usluga.

3

U skladu s uvodnim izjavama 4., 8., 25. i 46. Direktive o univerzalnoj usluzi:

[...]

[...]

[...]

4

Članak 1. stavak 2. te direktive predviđa:

„Ova Direktiva utvrđuje prava krajnjih korisnika i odgovarajućih obveza poduzeća koja su operatori javno dostupnih mreža i usluga elektroničkih komunikacija. S obzirom na osiguravanje odredbi univerzalnih usluga u okolnostima otvorenih i konkurentnih tržišta, ova Direktiva utvrđuje minimalni broj usluga određene kakvoće, kojima svi krajnji korisnici imaju pristup, po povoljnoj cijeni uzimajući u obzir posebne nacionalne uvjete, bez ometanja konkurencije. Ova Direktiva također utvrđuje obveze s obzirom na pružanje određenih obveznih usluga.“

5

U poglavlju II. navedene direktive, naslovljenom „Obveze pružanja univerzalne usluge, uključujući socijalne obveze“, nalaze se članci 3. do 9. koji se redom odnose na dostupnost univerzalne usluge (članak 3.), pružanje pristupa na fiksnoj lokaciji i pružanje telefonskih usluga (članak 4.), službu davanja obavijesti o brojevima pretplatnika i telefonske imenike (članak 5.), javne govornice i druge pristupne točke javne glasovne telefonije (članak 6.), mjere koje se odnose na krajnje korisnike s invaliditetom (članak 7.), načine određivanja poduzeća zaduženih za obveze univerzalne usluge (članak 8.) i mogućnost traženja da određena poduzeća potrošačima ponude mogućnosti korištenja potrošačkih tarifa ili paketa koji odstupaju od onih koje bi operator ponudio u uobičajenim tržišnim uvjetima, a posebno kako bi se osiguralo da one skupine korisnika čija su primanja niža ili imaju posebne socijalne potrebe nisu spriječene u pristupanju uslugama navedenima u poglavlju II. iste direktive (članak 9.).

6

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive o univerzalnoj usluzi, naslovljenom „Dostupnost univerzalne usluge“:

„Države članice osiguravaju dostupnost usluga utvrđenih u ovom poglavlju po kakvoći određenoj za sve krajnje korisnike na svom državnom području, neovisno o zemljopisnoj lokaciji te, u kontekstu specifičnih uvjeta na nacionalnoj razini, po pristupačnoj cijeni.“

7

Članak 4. te direktive, naslovljen „Pružanje pristupa na fiksnoj lokaciji i pružanje telefonskih usluga“, propisuje:

„1.   Države članice osiguravaju da barem jedan operator zadovoljava sve razumne zahtjeve za povezivanje na javnu komunikacijsku mrežu na fiksnoj lokaciji.

2.   Navedena veza može podržavati glasovne, faksimil i podatkovne poruke, brzinama koje su odgovarajuće za omogućavanje funkcionalnog internetskog pristupa, uzimajući u obzir prevladavajuću tehnologiju koju koristi većina korisnika, kao i tehnološku provedivost.

3.   Države članice osiguravaju da razumne zahtjeve za pružanjem javno dostupnih telefonskih usluga putem povezivanja na mrežu navedenog u stavku 1. može zadovoljiti barem jedno poduzeće, što podrazumijeva i omogućavanje utvrđivanja pošiljatelja i primatelja poruke kod nacionalnih i međunarodnih poziva.“

8

Članak 9. stavci 1. do 3. navedene direktive, naslovljen „Pristupačnost tarifa“, glasi kako slijedi:

„1.   Državna regulatorna tijela nadziru razvoj i razine maloprodajnih tarifa usluga navedenih u člancima 4. do 7. u skladu s obvezama o univerzalnim uslugama, a koje nude određena poduzeća ili koje su dostupne na tržištu, ako niti jedno poduzeće nije određeno u skladu s navedenim uslugama, posebno s obzirom na nacionalne maloprodajne cijene i prihode.

2.   Države članice mogu, s obzirom na nacionalne uvjete, zatražiti da određena poduzeća potrošačima ponude mogućnosti korištenja potrošačkih tarifa ili paketa koji odstupaju od onih koje bi operator ponudio u uobičajenim tržišnim uvjetima, a posebno kako bi osigurale da one skupine korisnika čija su primanja niža ili imaju posebne socijalne potrebe nisu spriječene u pristupanju mreži navedenoj u članku 4. stavku 1. ili kod korištenja usluga utvrđenih u članku 4. stavku 3. i člancima 5., 6. i 7., kao usluga koje su obuhvaćene obvezama o univerzalnim uslugama te koje pružaju određena poduzeća.

3.   Države članice mogu, pored odredbe kojom se određenim poduzećima nalaže pružanje posebnih tarifnih opcija, usuglašavanje s najvišim propisanim cijenama ili zemljopisno izjednačavanje, odnosno drugi slični programi, osigurati pružanje potpore onim potrošačima koji su identificirani kao potrošači nižih primanja ili oni s posebnim socijalnim potrebama.“

9

Članak 12. iste direktive propisuje da tamo gdje državna regulatorna tijela smatraju da pružanje univerzalne usluge može predstavljati nepošteno opterećenje poduzećima određenim za pružanje univerzalne usluge, ona rade izračun neto troškova njezina pružanja.

10

U skladu s člankom 13. stavkom 1. Direktive o univerzalnoj usluzi, naslovljenom „Financiranje obveza pružanja univerzalne usluge“:

„U slučaju kada, na temelju izračuna neto troška iz članka 12., državna regulatorna tijela utvrde kako je neko poduzeće izloženo nepoštenom opterećenju, države članice na temelju zahtjeva odabranoga poduzeća odlučuju o:

[...]

11

Članak 32. te direktive, naslovljen „Dodatne obvezne usluge“, propisuje:

„Države članice mogu odlučiti učiniti javno dostupnima dodatne usluge na svom državnom području, pored usluga sadržanih u obvezama pružanja univerzalne usluge kako su definirane u poglavlju II.; međutim, u takvim se okolnostima ne može nametnuti mehanizam naknade koji bi uključio odabrana poduzeća.“

12

U skladu s člankom 2. točkom (j), Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) (SL L 108, str. 33.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/140/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL L 337, str. 37.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 68.; u daljnjem tekstu: Okvirna direktiva):

„,univerzalne usluge' znači najmanji skup usluga, prema definiciji iz [Direktive o univerzalnim uslugama], određene kvalitete koje su dostupne svim korisnicima po pristupačnoj cijeni bez obzira na njihovu geografsku lokaciju i, s obzirom na specifične nacionalne uvjete;

[...]“

13

Članak 74. Zakona od 13. lipnja 2005. o elektroničkim komunikacijama (Belgisch Staatsblad od 20. lipnja 2005., str. 28070., u daljnjem tekstu: Zakon od 13. lipnja 2005.), kako je izmijenjen člankom 50. Zakona od 10. srpnja 2012. o različitim odredbama u području elektroničkih komunikacija (Belgisch Staatsblad od 25. srpnja 2012., str. 40969., u daljnjem tekstu: Zakon od 10. srpnja 2012.), glasi:

„§ 1.   Operatori navedeni u stavcima 2. i 3., koji potrošačima nude javno dostupnu uslugu elektroničkih komunikacija, pružaju posebne tarifne uvjete određenim kategorijama korisnika u okviru socijalne sastavnice univerzalne usluge.

[...]

§ 2.   Svaki operator koji potrošačima nudi javno dostupnu uslugu elektroničkih komunikacija, čiji je prihod od javno dostupnih usluga elektroničkih komunikacija viši od pedeset milijuna eura, pruža socijalnu sastavnicu univerzalne usluge, navedenu u stavku 1.

[...]

§ 3.   Svaki operator koji potrošačima nudi javno dostupnu uslugu elektroničkih komunikacija, čiji je prihod od javno dostupnih usluga elektroničkih komunikacija niži ili jednak pedeset milijuna eura, i koji je [belgijskom Institutu za poštanske i telekomunikacijske usluge (u daljnjem tekstu: Institut)] izjavio svoju namjeru pružanja socijalne sastavnice univerzalne usluge, navedene u stavku 1., na fiksnoj zemaljskoj mreži ili na mobilnoj mreži ili na obje, pruža tu sastavnicu u trajanju od pet godina.

[...]“

14

Članak 74/1 Zakona od 13. lipnja 2005., koji je dodan u navedeni zakon člankom 51. Zakona od 10. srpnja 2012., glasi:

„§ 1.   Kad Institut smatra da pružanje socijalne sastavnice može predstavljati neopravdan teret za pružatelja, on od svakog pružatelja socijalnih tarifa traži da mu dostavi podatke navedene u stavku 2. i utvrđuje izračun neto troška.

§ 2.   Svaki pružatelj socijalnih tarifa obavještava Institut, prema pravilima određenim u skladu s člankom 137. stavkom 2., najkasnije do 1. kolovoza svake godine o indeksiranom iznosu procijenjenog troška za prethodnu godinu koji se računa primjenom metodologije izračuna utvrđenoj u prilogu.

[...]

§ 3.   Institut utvrđuje postojanje neopravdanog tereta za svakog dotičnog pružatelja kad je pružanje socijalne sastavnice univerzalne usluge pretjerano s obzirom na njegovu sposobnost podnošenja tog tereta uzimajući u obzir sva njegova obilježja, osobito razinu njegove opreme, njegov gospodarski i financijski položaj, kao i njegov tržišni udjel na tržištu javno dostupnih usluga elektroničkih komunikacija.

§ 4.   Institut uspostavlja fond za univerzalnu uslugu u području socijalnih tarifa radi obeštećivanja svakog pružatelja socijalnih tarifa kojemu pružanje socijalne sastavnice univerzalne usluge predstavlja neopravdan teret i koji Institutu u tu svrhu podnese zahtjev. Odšteta odgovara neto trošku koji snosi operator za kojega pružanje socijalne sastavnice univerzalne usluge predstavlja neopravdan teret. Taj fond ima pravnu osobnost i njime upravlja Institut.

Fond se financira doprinosima pružatelja koji nude socijalnu sastavnicu univerzalne usluge.

Doprinosi se utvrđuju pro rata njihovim prihodima od javno dostupnih usluga elektroničkih komunikacija.

Prihod koji se uzima u obzir jest prihod prije oporezivanja ostvaren pružanjem javno dostupnih usluga elektroničkih komunikacija na nacionalnom državnom području u skladu s člankom 95. stavkom 2.

Troškovi upravljanja fondom obuhvaćaju sve troškove povezane s funkcioniranjem fonda, uključujući troškove utvrđivanja troškovnog modela prema zamišljenom učinkovitom operatoru ovisno o vrsti elektroničke komunikacijske mreže kojom se pruža socijalna sastavnica univerzalne usluge. Kralj utvrđuje najviši iznos troškova upravljanja fondom uredbom o kojoj raspravlja Vijeće ministara.

Operatori navedeni u podstavku 2. financiraju troškove upravljanja fondom pro rata svojem prihodu navedenom u podstavku 3.

§ 5.   Kralj određuje načine funkcioniranja tog mehanizma uredbom o kojoj raspravlja Vijeće ministara.“

15

Na temelju članka 146. podstavka 2. Zakona od 10. srpnja 2012., članak 51. Zakona od 13. lipnja 2005. proizvodi učinke „od 30. lipnja 2005.“.

16

Iz odluke o upućivanju proizlazi da je belgijski zakonodavac, nastavno na presude Komisija/Belgija (C‑222/08, EU:C:2010:583), kao i Base i dr. (C‑389/08, EU:C:2010:584), donio Zakon od 10. srpnja 2012. kojim se izmjenjuje i tumači Zakon od 13. lipnja 2005., a kako bi promijenio mehanizam financiranja pružanja univerzalne usluge, osobito što se tiče socijalnih telefonskih tarifa iz Zakona od 25. travnja 2007. o različitim odredbama (IV) (Belgisch Staatsblad od 8. svibnja 2007., str. 25103.).

17

Base Company i Mobistar, dva operatora koji pružaju usluge elektroničkih komunikacija u Belgiji, podnijeli su 28. siječnja 2013. pred sudom koji je uputio zahtjev tužbu za poništenje članaka 50., 51. i 146. Zakona od 10. srpnja 2012. koji predviđaju mehanizam sektorskog financiranja namećući operatorima čiji prihod doseže ili premašuje pragove predviđene tim zakonom doprinos za neto trošak ponude usluga mobilnih komunikacija i/ili internetskih pretplata kao elemenata „socijalne sastavnice univerzalne usluge“, koja se u smislu navedenog zakona sastoji u pružanju posebnih tarifnih uvjeta određenim kategorijama korisnika.

18

U prilog svojoj tužbi, Base Company i Mobistar tvrde da te odredbe nisu u skladu s člancima 10. i 11. Ustava, povezano s njegovim člancima 170. i 172., kao ni s člancima 9. i 32. Direktive o univerzalnoj usluzi.

19

Base Company i Mobistar smatraju da je protivna pravu Unije obveza doprinosa financiranju neto troška koji proizlazi iz pružanja usluga mobilnih komunikacija i/ili internetskih pretplata, koja ih tereti od izmjena donesenih Zakonom od 10. srpnja 2012. Navedena poduzeća smatraju da su predmet diskriminatornog postupanja u odnosu na postupanje prema obveznicima koji nisu podvrgnuti doprinosima na temelju odredaba nacionalnog prava koje su protivne pravu Unije.

20

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je članak 74/1 Zakona od 13. lipnja 2005., kako je dodan člankom 51. Zakona od 10. srpnja 2012., uspostavio „Fond za univerzalnu uslugu u području socijalnih tarifa“ koji je zadužen za obeštećivanje svakog pružatelja socijalnih tarifa za kojeg pružanje socijalne sastavnice univerzalne usluge predstavlja neopravdan teret. Fond financiraju pružatelji koji pružaju tu socijalnu sastavnicu kao i operatori koji nude usluge mobilne komunikacije i/ili internetskih pretplata. Taj sud objašnjava da je uspostavom tog mehanizma financiranja belgijski zakonodavac upotrijebio mogućnost predviđenu u članku 13. stavku 1. točki (b) Direktive o univerzalnoj usluzi.

21

Sud koji je uputio zahtjev postavlja upit o usklađenosti odredaba Zakona od 10. srpnja 2012. s Direktivom o univerzalnoj usluzi, s obzirom na to da mu se čini da osobito iz članka 9. te direktive proizlazi da su „glasovne, faksimil i podatkovne poruke, brzinama koje su odgovarajuće za omogućavanje funkcionalnog internetskog pristupa“, navedene u članku 4. stavku 2. navedene direktive, isključene iz socijalne sastavnice univerzalne usluge. Taj sud navodi da članak 32. te iste direktive predviđa da države članice mogu odlučiti učiniti javno dostupnima dodatne obvezne usluge, pored usluga sadržanih u obvezama pružanja univerzalne usluge, međutim, u takvim se okolnostima ne može nametnuti nikakav mehanizam naknade koji bi uključio sudjelovanje operatora.

22

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev navodi da je u okviru postupka koji je u tijeku pred njim Ministerraad pojasnio da su sve univerzalne usluge, koje su donesene Zakonom od 10. srpnja 2012., bile navedene smatrajući da članak 9. stavak 3. Direktive o univerzalnoj usluzi dopušta pomaganje potrošačima i u odnosu na druge usluge nego što su to one nabrojane u člancima 4. do 7. navedene direktive, uključujući usluge mobilnih komunikacija i/ili internetskih pretplata.

23

U tim je uvjetima Grondwettelijk Hof (Ustavni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Svojim prvim i drugim pitanjem, koje valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu o univerzalnoj usluzi tumačiti na način da se posebne tarife i mehanizam financiranja predviđeni, redom, člankom 9. i člankom 13. stavkom 1. točkom (b) te direktive primjenjuju na usluge mobilne komunikacije i/ili internetskih pretplata.

25

Treba navesti da je prema članku 1. stavku 2. Direktive o univerzalnoj usluzi predmet te direktive utvrđivanje, kako to predviđa članak 2. točka (j) Okvirne direktive, minimalnog broja usluga određene kakvoće, kojima svi krajnji korisnici imaju pristup, po pristupačnoj cijeni, u kontekstu specifičnih uvjeta na nacionalnoj razini, bez narušavanja tržišnog natjecanja. Taj minimalan broj univerzalnih usluga definiran je u poglavlju II. Direktive o univerzalnoj usluzi.

26

Na temelju članka 3. stavka 1. Direktive o univerzalnoj usluzi, države članice osiguravaju dostupnost usluga utvrđenih u poglavlju II. te direktive po kakvoći određenoj za sve krajnje korisnike na njihovom državnom području, neovisno o zemljopisnoj lokaciji te, u kontekstu specifičnih uvjeta na nacionalnoj razini, po pristupačnoj cijeni.

27

Uvodna izjava 4. te direktive navodi da osiguravanje univerzalne usluge može uključivati pružanje određenih usluga nekim krajnjim korisnicima po cijenama koje odstupaju od onih koje su posljedica uobičajenih uvjeta na tržištu.

28

Na taj način, u skladu s člankom 9. stavcima 1. i 2. navedene direktive, države članice mogu radi osiguranja univerzalne usluge zatražiti od određenih poduzeća da ponude tarife ili pakete koji odstupaju od onih koji se nude u uobičajenim tržišnim uvjetima, a posebno kako bi osigurale da one skupine korisnika čija su primanja niža ili imaju posebne socijalne potrebe nisu spriječene u pristupu minimalnom broju univerzalnih usluga definiranih u člancima 4. do 7. iste direktive.

29

Iz članka 9. stavka 3. Direktive o univerzalnoj usluzi proizlazi da države članice mogu, pored odredaba kojima se radi osiguranja pružanja univerzalne usluge određenim poduzećima nalaže pružanje posebnih tarifnih opcija, usuglašavanje s najvišim propisanim cijenama ili zemljopisno izjednačavanje, odnosno drugi slični programi, osigurati pružanje potpore onim potrošačima koji su identificirani kao potrošači nižih primanja ili oni s posebnim socijalnim potrebama.

30

Članak 13. stavak 1. točka (b) Direktive o univerzalnoj usluzi propisuje da u slučaju kada, na temelju izračuna neto troška iz članka 12. te direktive, državna regulatorna tijela utvrde da su poduzeća određena za pružanje univerzalne usluge, kao što su to obveze navedene u člancima 3. do 10. navedene direktive, izložena nepoštenom opterećenju, države članice na temelju zahtjeva tih poduzeća odlučuju o podjeli neto troška tih obveza između davatelja elektroničkih komunikacijskih mreža ili usluga elektroničkih komunikacija.

31

Iz svih tih odredaba proizlazi da se posebne tarife i mehanizam financiranja predviđen u članku 9. i članku 13. stavku 1. točki (b) Direktive o univerzalnoj usluzi primjenjuju samo na univerzalne usluge navedene u poglavlju II. te direktive.

32

U tim okolnostima treba provjeriti jesu li usluge mobilne komunikacije i/ili internetskih pretplata obuhvaćene obvezama univerzalne usluge navedenima u tom poglavlju.

33

U tom pogledu treba podsjetiti da članak 4. stavci 1. i 2. Direktive o univerzalnoj usluzi, naslovljen „Pružanje pristupa na fiksnoj lokaciji i pružanje telefonskih usluga“ propisuje da povezivanje na javnu komunikacijsku mrežu na fiksnoj lokaciji mora podržavati glasovne, faksimil i podatkovne poruke, brzinama koje su odgovarajuće za omogućavanje funkcionalnog internetskog pristupa. Stavak 3. tog članka pojašnjava da države članice moraju osigurati da razumne zahtjeve za pružanjem javno dostupnih telefonskih usluga putem povezivanja na javnu komunikacijsku mrežu na fiksnoj lokaciji može zadovoljiti barem jedno poduzeće, što podrazumijeva i omogućavanje utvrđivanja pošiljatelja i primatelja poruke kod nacionalnih i međunarodnih poziva.

34

Na taj način, i naslov i tekst članka 4. Direktive o univerzalnoj usluzi na izričit način utvrđuju obvezu država članica da osiguraju povezivanje na javnu komunikacijsku mrežu na fiksnoj lokaciji.

35

Ta obveza jasno proizlazi i iz uvodne izjave 8. te direktive koja navodi da je temeljni zahtjev univerzalne usluge pružiti korisnicima, na njihov zahtjev, pristup javnoj telefonskoj mreži na nepokretnoj lokaciji po pristupačnoj cijeni.

36

Međutim, valja utvrditi da je izraz „na nepokretnoj lokaciji“ protivan izrazu „mobilni“.

37

Stoga valja smatrati, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 46. svojeg mišljenja, da su usluge mobilnih komunikacija po definiciji isključene iz najmanjeg skupa univerzalnih usluga, koji je definiran u poglavlju II. Direktive o univerzalnoj usluzi, jer njihovo pružanje ne pretpostavlja pristup i povezivanje na javnu komunikacijsku mrežu na fiksnoj lokaciji. Također, valja smatrati da usluge internetskih pretplata koje se pružaju putem usluga mobilnih komunikacija nisu obuhvaćene tim najmanjim skupom. Nasuprot tomu, usluge internetskog pristupa uključene su u taj skup ako njihovo pružanje pretpostavlja povezivanje na internet na fiksnoj lokaciji.

38

Štoviše, treba podsjetiti da u skladu s člankom 32. Direktive o univerzalnoj usluzi države članice mogu odlučiti učiniti javno dostupnima dodatne obvezne usluge na svojem državnom području, pored usluga sadržanih u obvezama pružanja univerzalne usluge kako su definirane u poglavlju II. te direktive.

39

U tom pogledu uvodne izjave 25. i 46. Direktive o univerzalnoj usluzi navode da svaka država članica i dalje ima slobodu nametnuti posebne mjere koje se trebaju provesti na ekonomičnoj osnovi te izvan opsega obveza pružanja univerzalne usluge.

40

Stoga su države članice slobodne smatrati usluge mobilnih komunikacija, uključujući usluge internetske pretplate koje se pružaju putem usluga mobilnih komunikacija, kao dodatne obvezne usluge u smislu članka 32. Direktive o univerzalnoj usluzi.

41

Međutim, na temelju tog članka nije moguće nametnuti mehanizam naknade koji bi uključio odabrana poduzeća kad države članice odluče učiniti javno dostupnima dodatne obvezne usluge na svojem državnom području. Stoga, mehanizam financiranja propisan u članku 13. stavku 1. točki (b) Direktive o univerzalnoj usluzi nije moguće proširiti na takve usluge.

42

Naime, kao što to navodi uvodna izjava 25. Direktive o univerzalnoj usluzi, državama članicama nije dozvoljeno nametati sudionicima na tržištu financijske doprinose koji se odnose na mjere koje nisu dio obveza pružanja univerzalne usluge. Na taj način, iako svaka država članica i dalje ima slobodu financirati posebne mjere u skladu s pravom Unije, to nije moguće učiniti na teret doprinosa od strane sudionika na tržištu.

43

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti da Direktivu o univerzalnoj usluzi treba tumačiti na način da se posebne tarife i mehanizam financiranja predviđeni, redom, člankom 9. i člankom 13. stavkom 1. točkom (b) navedene direktive primjenjuju na usluge internetskih pretplata koje zahtijevaju povezivanje na internet na fiksnoj lokaciji, ali ne i na usluge mobilnih komunikacija, uključujući usluge internetskih pretplata koje se pružaju putem navedenih usluga mobilnih komunikacija. Ako se te potonje usluge čine dostupnima javnosti na državnom području kao „dodatne obvezne usluge“ u smislu članka 32. Direktive o univerzalnoj usluzi, njihovo financiranje ne može se u nacionalnom pravu osigurati mehanizmom koji bi uključio sudjelovanje odabranih poduzeća.

44

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u slučaju negativnog odgovora na prvo i drugo pitanje u biti pita jesu li članak 9. i članak 13. stavak 1. točka (b) Direktive o univerzalnoj usluzi valjani s obzirom na načelo ravnopravnosti propisano u članku 20. Povelje.

45

Valja podsjetiti da kad se pred nacionalnim sudom javi pitanje o valjanosti akta koji su donijele institucije Europske unije, na tom je sudu da prosudi je li odluka o tom pitanju nužna za donošenje njegove presude i stoga da zatraži od Suda donošenje odluke o tom pitanju. Posljedično, ako se pitanja koja je postavio nacionalni sud odnose na valjanost pravila prava Unije, Sud u načelu mora donijeti odluku (rješenje Adiamix, C‑368/12, EU:C:2013:257, t. 16. i navedena sudska praksa).

46

Međutim, iz duha suradnje, kojim se mora voditi funkcioniranje zahtjeva za prethodnu odluku, proizlazi da je neophodno da nacionalni sud u svojoj odluci o upućivanju zahtjeva navede precizne razloge zbog kojih smatra da je odgovor na njegova pitanja u vezi s tumačenjem ili valjanošću određenih odredaba prava Unije nužan za rješenje spora (rješenje Adiamix, C‑368/12, EU:C:2013:257, t. 21. i navedena sudska praksa).

47

U tom je okviru važno da nacionalni sud osobito navede precizne razloge koji su ga naveli da postavi upit o valjanosti određenih odredaba prava Unije i da izloži razloge nevaljanosti koji mu se čine da bi posljedično mogli biti usvojeni (rješenje Adiamix, C‑368/12, EU:C:2013:257, t. 22. i navedena sudska praksa).

48

Također, u tom pogledu valja naglasiti, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda, da podaci dostavljeni u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje ne služe samo tomu da omoguće Sudu davanje korisnih odgovora, već također da omoguće vladama država članica kao i drugim zainteresiranim strankama podnošenje očitovanja sukladno članku 23. Statuta Suda Europske unije. Stoga je na Sudu da pazi da se ta mogućnost zaštiti, vodeći računa o činjenici da se na temelju te odredbe zainteresiranima priopćavaju samo odluke kojima se upućuje prethodno pitanje zajedno s prijevodom na službeni jezik svake države članice, ali bez nacionalnog spisa koji je sud koji je uputio zahtjev eventualno poslao Sudu (rješenje Adiamix, C‑368/12, EU:C:2013:257, t. 24. i navedena sudska praksa).

49

U tom pogledu valja navesti da u svojoj odluci o upućivanju zahtjeva sud koji je uputio zahtjev nije naznačio ili objasnio činjenične ili pravne elemente koji bi mogli predstavljati povredu načela ravnopravnosti propisanog u članku 20. Povelje, kao ni razloge koji su ga naveli na preispitivanje valjanosti članka 9. i članka 13. stavka 1. točke (b) Direktive o univerzalnoj usluzi.

50

U tim uvjetima Sud ne raspolaže potrebnim činjeničnim i pravnim elementima za davanje korisnog odgovora na pitanje koje mu je postavljeno.

51

Iz toga slijedi da je treće pitanje nedopušteno.

52

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Direktivu 2002/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009., treba tumačiti na način da se posebne tarife i mehanizam financiranja predviđeni, redom, člankom 9. i člankom 13. stavkom 1. točkom (b) navedene direktive primjenjuju na usluge internetskih pretplata koje zahtijevaju povezivanje na internet na fiksnoj lokaciji, ali ne i na usluge mobilnih komunikacija, uključujući usluge internetskih pretplata koje se pružaju putem navedenih usluga mobilnih komunikacija. Ako se te potonje usluge čine dostupnima javnosti na državnom području kao „dodatne obvezne usluge“ u smislu članka 32. Direktive 2002/22, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, njihovo financiranje ne može se u nacionalnom pravu osigurati mehanizmom koji bi uključio sudjelovanje odabranih poduzeća.