I – Pravni okvir

A – Pravo Europske unije

1. Direktiva 89/106

2. Norma EN 13242:2002

3. Direktiva 98/34

B – Irsko pravo

II – Činjenice i postupak pred nacionalnim sudom

III – Analiza prethodnih pitanja

A – Prvo prethodno pitanje, točka (a): nadležnost Suda za tumačenje usklađenih tehničkih normi u prethodnom postupku

1. Primjena direktiva novog pristupa ne može ograničiti nadležnost Suda u prethodnom postupku

2. Komisija provodi značajan nadzor nad CEN‑ovim postupkom izrade usklađenih tehničkih normi

3. CEN‑ova djelatnost u svojstvu tijela za normizaciju Europske unije uvjetovana je djelovanjem Europske unije

B – Prvo prethodno pitanje, točka (b): metode dokazivanja sukladnosti s usklađenom normom EN 13242:2002

C – Treće prethodno pitanje: predmnjeva prikladnosti za uporabu proizvoda usklađenih s Direktivom 89/106

D – Četvrto prethodno pitanje: najveći sadržaj sumpora koji je propisan u usklađenoj normi EN 13242:2002

E – Peto prethodno pitanje: uporaba oznake „CE”

F – Drugo prethodno pitanje: primjena Direktive 98/34 i sudske prakse CIA Security International i Unilever

IV – Zaključak

1. 

Supreme Court iz Irske uputio je u skladu s člankom 267. UFEU‑a zahtjev za prethodnu odluku kojim se od Suda traži tumačenje: a) određenih članaka Direktive Vijeća 89/106/EEZ od 21. prosinca 1988. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na građevne proizvode ( 2 ); b) usklađene europske norme EN 13242:2002 (u daljnjem tekstu: norma EN 13242:2002) koju je donio Europski odbor za normizaciju (u daljnjem tekstu: CEN) i c) Direktive 98/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka osiguravanja informacija u području tehničkih normi i propisa ( 3 ).

2. 

Zahtjev za prethodnu odluku upućen je u okviru spora zbog povrede ugovora između građevnog poduzeća James Elliott Construction Limited (u daljnjem tekstu: James Elliott) i poduzeća Irish Asphalt Limited (u daljnjem tekstu: Irish Asphalt). Drugonavedeno poduzeće isporučilo je prvonavedenom agregat vrste Clause 804, koji navodno nije bio usklađen sa zahtjevima kvalitete koji su utvrđeni u normi EN 13242:2002, koju u Irskoj posredstvom norme I. S. EN 13242:2002 primjenjuje National Standards Authority of Ireland (u daljnjem tekstu: NSAI).

3. 

Ovaj predmet prvi put pred Sudom na izravan način postavlja pitanje je li Sud nadležan za odlučivanje u prethodnom postupku o tumačenju usklađene tehničke norme koju je donio CEN i koja je zatim prenesena u nacionalnu tehničku normu kao i različita pitanja o tumačenju sadržaja usklađene norme i mogućnosti pozivanja na nju u sporovima između pojedinaca.

4.

Tehničke prepreke koje su otežavale slobodu kretanja građevnih proizvoda na unutarnjem tržištu uklonjene su donošenjem direktive koja je primijenila „novi pristup” u području usklađivanja, odnosno Direktive 89/106 koja utvrđuje temeljne kriterije koje ti proizvodi moraju zadovoljavati. Komisija je za izradu tehničkih specifikacija svih tih građevnih proizvoda zadužila CEN kao europsko tijelo za normizaciju. Što se tiče agregata, Komisija je CEN‑u uputila Ovlaštenje M/125 radi čije je provedbe CEN donio normu EN 13242:2002 „áridos para capas granulares y capas tratadas con conglomerados hidráulicos para uso en capas estructurales de firmes” ( 4 ).

5.

Direktiva 89/106 prestala je vrijediti te ju je naknadno zamijenila Uredba (EU) br. 305/2011 ( 5 ). Norma EN 13242:2002 također je naknadno izmijenjena 2007. ( 6 ), ali te promjene nisu primjenjive na ovaj predmet.

6.

Kako bi se Komisiji omogućilo utvrđivanje budućih tehničkih prepreka, Direktiva Vijeća 83/189/EEZ od 28. ožujka 1983. o utvrđivanju postupka osiguravanja informacija u području tehničkih normi i propisa ( 7 ) uspostavila je postupak pružanja informacija u području tehničkih propisa koji je omogućavao utvrditi područja u kojima je nužno usklađivanje posredstvom direktiva „novog pristupa”. Direktiva 83/189 zamijenjena je, nakon brojnih izmjena i dopuna, Direktivom 98/34 koja je, u verziji kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ ( 8 ), primjenjiva na ovaj predmet. Predmetni postupak za uklanjanje tehničkih prepreka nedavno je izmijenjen i kodificiran Direktivom (EU) 2015/1535 ( 9 ).

7.

U cilju uklanjanja tehničkih prepreka u području građevnih proizvoda i kako bi se potaklo njihovo slobodno kretanje na unutarnjem tržištu, Direktiva 89/106 provela je djelomično usklađivanje u skladu s novim pristupom utvrđenim u Rezoluciji Vijeća od 7. svibnja 1985. ( 10 ). U skladu s tim pristupom članak 3. Direktive 89/106 upućuje na bitne zahtjeve za građevine s obzirom na značajke proizvoda koje su utvrđene u Prilogu I. toj direktivi (mehanička otpornost i stabilnost; sigurnost u slučaju požara; higijena, zdravlje i okoliš; sigurnost uporabe; zaštita od buke te gospodarenje energijom i očuvanje topline).

8.

Članak 4. stavak 2. točka (a) te direktive propisuje da je glavni način dokazivanja ispunjenosti zahtjeva sigurnosti građevnih proizvoda njihova usklađenost s „nacionalnim normama kojima su prenesene usklađene norme i koje su objavljene u Službenom listu Europskih zajednica. Države članice objavljuju upute na navedene nacionalne norme.” [neslužbeni prijevod] Navedena usklađenost označava se oznakom „CE”.

9.

U skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 89/106:

„[…]

U svrhe ove direktive ,usklađene norme’ znači tehničke specifikacije koje su donijeli CEN, Cenelec ili oboje prema ovlaštenju Komisije u skladu s Direktivom 83/189/EEZ, na temelju mišljenja Odbora iz članka 19. te u skladu s općim odredbama o suradnji između Komisije i ta dva tijela koje su potpisane 13. studenoga 1984.” [neslužbeni prijevod]

10.

Kao što je to moguće vidjeti, Direktiva 89/106 provodi minimalno usklađivanje bitnih zahtjeva za građevne proizvode te u pogledu tehničkih specifikacija upućuje na norme koje naknadno donose europska tijela za normizaciju. Radi osiguranja kvalitete usklađenih tehničkih normi, članak 7. te direktive propisuje da ih ta tijela usvajaju na temelju ovlaštenja koja donosi Komisija u skladu s Direktivom 83/189. Usklađene tehničke norme Komisija objavljuje u seriji C Službenog lista ( 11 ).

Građevni proizvodi koji zadovoljavaju usklađene tehničke norme uživaju predmnjevu usklađenosti s Direktivom 89/106, čiji članak 6. stavak 1. jamči njihovo slobodno kretanje na državnom području svih država članica, osim u slučaju primjene zaštitne klauzule iz članka 21. ( 12 ).

11.

Primjenom članka 7. Direktive 89/106 Komisija je 6. srpnja 1998. donijela Ovlaštenje M/125 upućeno CEN‑u radi izrade tehničke norme o vrsti građevnog materijala, odnosno agregata. CEN je radi ispunjenja tog ovlaštenja donio normu EN 13242:2002.

12.

Ovlaštenje M/125 ( 13 ) sadržava zahtjev da CEN donese tehničke norme o agregatima koji se koriste u gradnji kako bi se osigurala prikladnost njihove namjeravane uporabe prema definiciji navedenog izraza u Direktivi 89/106 ( 14 ).

13.

Poglavlje II. točke 8. i 9. ( 15 ) i poglavlje III. točka 2. ( 16 ) tog ovlaštenja sadrže smjernice o metodama ispitivanja radi provjere sukladnosti s tehničkim specifikacijama usklađene norme. Na temelju poglavlja III. točke 1. „usklađene norme izrađuju se na način da se omogući utvrđivanje ispunjavaju li proizvodi navedeni u prilozima 1. i 2. bitne zahtjeve. Budući da je jedan od ciljeva direktive uklanjanje prepreka za trgovinu, norme koje iz toga proizlaze izražavaju se, koliko je to praktično moguće, u obliku svojstava proizvoda (članak 7. stavak 2. Direktive 89/106), uzimajući u obzir dokumente za tumačenje.” [neslužbeni prijevod]

14.

CEN je u cilju provedbe Ovlaštenja M/125 donio normu EN 13242:2002, čija točka 2. „Upute na norme” sadržava upute na druge CEN‑ove tehničke norme ( 17 ), a točka 6., naslovljena „Kemijski zahtjevi”, propisuje kako slijedi:

„6.1.   Općenito

Nužnost ispitivanja i deklariranja svih svojstava u ovoj točki ograničena je u skladu s posebnom primjenom ili krajnjom uporabom ili porijeklom agregata. Kada je to potrebno, provode se ispitivanja navedena u točki 6. radi utvrđivanja odgovarajućih kemijskih svojstava.

[…]

NAPOMENA 2. – Kada svojstvo nije potrebno, moguće je uporabiti razred ,Nema zahtjeva’.

NAPOMENA 3. – Smjernicu o odabiru odgovarajućih razreda za posebne primjene moguće je pronaći u nacionalnim odredbama prema mjestu uporabe agregata.

[…]

6.3.   Ukupni sumpor

Kada je to potrebno, ukupni sadržaj sumpora u agregatu, utvrđen prema točki 11. norme EN 1744‑1:1998, deklarira se u skladu s odgovarajućim razredom navedenim u tablici 13.

Tablica 13.Razredi za najveći ukupni sadržaj sumpora

[…]” [neslužbeni prijevod]

15.

Točka ZA.1 Priloga ZA navedenoj normi navodi da je ta norma izrađena na temelju Komisijina ovlaštenja CEN‑u primjenom Direktive 89/106 i da agregati koji su s njome usklađeni uživaju predmnjevu prikladnosti uporabe ( 18 ).

16.

Upute na CEN‑ovu normu objavljene su u seriji C Službenog lista od 27. ožujka 2003. ( 19 ).

17.

Direktiva 98/34 kodificirala je i zamijenila sadržaj Direktive 83/189 i njezinih izmjena i dopuna. Direktiva 98/34 u biti uspostavlja postupak kojim se sprečava pojava tehničkih prepreka na unutarnjem tržištu i koji dopunjuje usklađivanje zakonodavstava. Ona uspostavlja jedan sustav informiranja za tehničke norme koje izrađuju nacionalna tijela za normizaciju i drugi sustav za tehničke propise koje donose nacionalne vlasti država članica.

18.

Koristeći pomalo nejasan izričaj, članak 1. Direktive 98/34 razlikuje „normu” i „tehnički propis” ( 20 ) s obzirom na neobveznost tehničkih normi i obveznost tehničkih propisa. Razlikovanje proizlazi iz činjenice da tehničke norme donose privatna tijela, odnosno nacionalna i europska tijela za normizaciju, a tehnički propisi su zakonodavni akti nacionalnih javnih tijela. Ipak, međudjelovanje tehničkih propisa i tehničkih normi vrlo je snažno u kontekstu prava Europske unije, osobito nakon što se od 1985. u području usklađivanja zakonodavstava koristi novi pristup radi unapređenja unutarnjeg tržišta.

19.

Razdvajanjem odredaba koje uređuju postupke informiranja o tehničkim normama i o tehničkim propisima nastupilo je određeno razjašnjavanje. Uredba (EU) 1025/2012 ( 21 ) sada sadržava odredbe o europskoj normizaciji, a Direktiva 2015/1535 uređuje postupak informiranja o tehničkim propisima.

20.

Postupak informiranja u području tehničkih propisa u načelu se uređuje u člancima 8. i 9. Direktive 98/34. Članak 8. obvezuje države članice da Komisiji dostave nacrte tehničkih propisa ( 22 ). Članak 9. utvrđuje razdoblje od tri mjeseca tijekom kojeg država koja dostavlja informacije o projektu ne može taj projekt konačno usvojiti. To se razdoblje produljuje kada jedna ili više država dostavi detaljno mišljenje u kojemu se navodi da bi dostavljeni tehnički propis mogao stvoriti prepreke slobodnom kretanju robe, kao i u slučaju da Komisija odluči pokrenuti izradu norme za usklađivanje.

21.

NSAI je kao član CEN‑a od riječi do riječi prenio normu EN 13242:2002 u irsku tehničku normu I. S. EN 13242:2002.

22.

Članak 10. Zakona o prodaji robe i pružanju usluga iz 1980. (Sale of Goods and Supply of Services Act 1980; u daljnjem tekstu: Zakon iz 1980.) izmijenio je članak 14. Zakona o prodaji robe (Sale of Goods Act) iz 1893. na sljedeći način:

„1.   Podložno odredbama ovog zakona i njegovih provedbenih propisa, ne postoji prešutni uvjet ili garancija kvalitete ili prikladnosti za bilo koju posebnu svrhu robe koja se nabavlja ugovorom o prodaji.

2.   Kada prodavatelj prodaje robu u okviru poslovanja, podrazumijeva se da roba koja se ugovorom nabavlja ima tržišnu kakvoću, osim u slučaju:

3.   Roba ima tržišnu kakvoću ako je prikladna za svrhu ili svrhe za koje se ta vrsta robe uobičajeno kupuje i ako je trajna koliko je to razumno za očekivati uzimajući u obzir njezin opis, cijenu (ako je to relevantno) i sve druge relevantne okolnosti, te se svako upućivanje u ovom zakonu na robu netržišne kakvoće shvaća u skladu s navedenim.

4.   Kada prodavatelj prodaje robu u okviru poslovanja, a kupac izričito ili prešutno prodavatelju učini poznatom bilo koju posebnu svrhu za koju se roba kupuje, postoji prešutan uvjet da je roba koja se nabavlja ugovorom prikladna za tu svrhu, neovisno o tome je li to svrha za koju se takva roba uobičajeno nabavlja, osim ako okolnosti upućuju na to da se kupac ne pouzdaje ili da nije razumno od njega očekivati da se pouzdaje u prodavateljevu vještinu ili prosudbu.”

23.

Na temelju članka 55. Zakona iz 1980., ako kupac sklapa ugovor kao potrošač, tada nije moguće isključiti uvjete koji se podrazumijevaju u članku 14. Međutim, ako kupac nije potrošač, kao što je to ovdje slučaj, tada se odredbe članka 14. mogu dopuniti, izmijeniti ili u potpunosti isključiti dogovorom stranaka.

24.

U ovom slučaju ugovorne stranke nisu dopunile, izmijenile ni isključile prešutne uvjete iz članka 14. stavaka 2. i 4. Zakona iz 1980. pa ih je High Court smatrao dijelom ugovora.

25.

James Elliott podnio je tužbu protiv Irish Asphalta zbog povrede ugovora o nabavi agregata, u Irskoj poznatog pod nazivom Clause 804, što je proizvod koji se izvorno koristi u cestogradnji te, kao visokokvalitetna ispuna, u građevinama. James Elliott koristio je taj agregat u Ballymunskom centru za mlade u gradu Dublinu. Irish Asphalt isporučio je James Elliottu agregat između 27. kolovoza i 17. prosinca 2004. po ukupnoj cijeni od 25000 eura plus PDV.

26.

Po dovršetku radova, u podovima i zidovima građevine počele su se pojavljivati pukotine u tolikoj mjeri da građevina nije bila uporabljiva. James Elliott preuzeo je odgovornost te je izvršio popravke s ukupnim troškom od najmanje 1550000 eura. Smatrajući da je štetu uzrokovala pojava „piritskog naprezanja” koja je, prema njegovu mišljenju, nastala zbog prisustva pirita u agregatu Clause 804 koji je isporučio Irish Asphalt, James Elliott je od tog poduzeća bezuspješno zatražio naknadu štete zbog povrede ugovora.

27.

James Elliott podnio je 13. lipnja 2008. tužbu za naknadu štete protiv Irish Asphalta. High Court je u presudi od 25. svibnja 2011. ocijenio da je uzrok štete piritsko naprezanje zbog prisustva framboidalnog pirita u agregatu koji je isporučio Irish Asphalt.

28.

High Court je smatrao da se ugovor između dvaju poduzeća odnosio na nabavu agregata Clause 804 u skladu sa specifikacijama irske norme o agregatima (I. S. EN 13242:2002), kojom je primijenjena norma EN 13242:2002. Taj sud je ocjenjivanjem dokaza o različitim ispitivanjima agregata izuzetog iz građevine u 2009., pet godina nakon što je isporučen i uporabljen u njezinoj izgradnji, zaključio da materijal nije zadovoljavao normu u različitim aspektima, osobito u pogledu sadržaja sumpora. Prema mišljenju High Courta, Irish Asphalt povrijedio je ugovor s James Elliottom prema kojem je bio obvezan, u skladu s člankom 14. stavkom 2. Zakona iz 1980., isporučiti agregat tržišne kakvoće i prikladan za svrhu s kojom je isporučitelj bio upoznat.

29.

Irish Asphalt uložio je žalbu Supreme Courtu protiv presude High Courta, ali je tijekom žalbenog postupka priznao da je šteta na građevini prouzročena piritskim naprezanjem. Supreme Court presudio je 2. prosinca 2014. o pitanjima nacionalnog prava te je odbio žalbu, proglasio da su High Courtovi zaključci o sadržaju sumpora bili potkrijepljeni dokazima, da su njegova činjenična utvrđenja bila osnovana te ih nije preinačio.

30.

Međutim, Supreme Court nije presudio o dijelovima žalbe koji su se odnosili na primjenu prava Europske unije s obzirom na to da je imao sumnje o pravnoj naravi europskih tehničkih normi i mogućnosti pozivanja na njih u ugovornim odnosima privatnih stranaka, o tumačenju norme EN 13242:2002 i o obvezi prethodnog obavješćivanja o irskim odredbama o prodaji robe. Supreme Court je stoga odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31.

Zahtjev za prethodnu odluku tajništvo Suda zaprimilo je 30. prosinca 2014. te su u pisanom dijelu postupka očitovanja podnijeli James Elliott, Irish Asphalt, Komisija i irska vlada.

32.

Na javnoj raspravi održanoj 19. studenoga 2015. prisustvovali su i usmeno iznijeli svoja očitovanja zastupnici James Elliotta, Irish Asphalta, Komisije i Irske.

33.

Smatram da je dopuštenost prethodnih pitanja koja je uputio Supreme Court u ovom predmetu očita. Naime, jedino je Irska zastupala stajalište da se spor između James Elliotta i Irish Asphalta odnosio na potpuno unutarnju trgovačku situaciju ili odnos (povredu ugovora između dva irska poduzeća), koja je ograničena na Irsku i čije se posljedice uređuju u skladu s irskim zakonom pa stoga nije riječ o primjeni pravnog propisa Europske unije čija bi valjanost ili tumačenje stvarali sumnje.

34.

Argument irske vlade nije prihvatljiv s obzirom na to da smatram, kao i Supreme Court, da je za rješenje spora nužno tumačenje norme EN 13242:2002 koja je donesena u skladu s direktivama 89/106 i 98/34 te je uključena u irsku tehničku normu I. S. EN 13242:2002. Postupak o mogućoj povredi ugovora u nadležnosti je Supreme Courta, ali njegova ocjena može biti uvjetovana tumačenjem prava Unije, što je okolnost zbog koje se Sud smatra nadležnim za davanje odgovora na prethodna pitanja koja mu upućuju nacionalni sudovi ( 23 ).

35.

Supreme Court postavlja upit o tome je li Sud u prethodnom postupku na temelju članka 267. UFEU‑a nadležan za tumačenje usklađene tehničke norme. Dopuštenost prethodnog pitanja je nesporna kao što su i njegova relevantnost i važnost, tim više što Sud do sada nije imao priliku izravno donijeti odluku o tom pitanju.

36.

Odgovor zahtijeva analizu mogu li se usklađene tehničke norme CEN‑a, koje su donesene na temelju Komisijina ovlaštenja i objavljene u seriji C Službenog lista, smatrati „ak[tima] institucija, tijela, ureda ili agencija Unije” u svrhe postavljanja prethodnih pitanja o valjanosti i tumačenju.

37.

Komisija i Irish Asphalt u svojim očitovanjima navode da je Sud već odgovorio na to pitanje u predmetu Latchways i Eurosafe Solutions. Međutim, smatram da je u toj presudi Sud samo izrazio stajalište da odredbe norme EN 795, koje se odnose na sidrene naprave klase A 1, nisu obuhvaćene područjem primjene Direktive 89/686 jer nije bila riječ o usklađenim tehničkim specifikacijama s obzirom na to da ih Komisija nije prihvatila i na to da su namjerno izuzete od objave u Službenom listu Europske unije. Iz te premise zaključujem da one nisu bile dio prava Unije i stoga Sud nije bio nadležan za njihovo tumačenje ( 24 ).

38.

Smatram da se iz presude Latchways i Eurosafe Solutions ne može a sensu contrario zaključiti da bi se Sud proglasio nadležnim da je norma EN 795 bila usklađena tehnička norma u skladu s Direktivom 89/686 ( 25 ). Nadalje, Sud je tom prilikom odbio donijeti odluku o pravnoj naravi usklađenih normi ( 26 ), što smatram neophodnom analizom za ocjenu mogu li one biti predmet prethodnih pitanja.

39.

Prema mišljenju Supreme Courta, odgovor na njegovo prvo pitanje trebao bi biti negativan jer nacionalna norma kojom se primjenjuje europska norma koju je izradio CEN na temelju ovlaštenja Komisije u skladu s Direktivom 89/106 nije akt institucije, tijela, ureda ili agencije Unije. James Elliott i Irska istog su mišljenja, za što u biti navode dva razloga: s jedne strane, privatnu narav CEN‑a i, s druge strane, neobvezujuću narav usklađenih tehničkih normi. CEN je neprofitna privatna udruga uređena belgijskim pravom, u čijem su sastavu tijela za normizaciju iz 33 europske zemlje, koja su također privatna tijela, pa ga nije moguće smatrati institucijom, tijelom, uredom ili agencijom Unije ( 27 ). Na njegovu neovisnost, prema mišljenu Irske, ne utječe činjenica da CEN izrađuje tehničke norme po nalogu Komisije s obzirom na to da je slobodan prihvatiti ili odbiti ovlaštenje ( 28 ). Štoviše, sukladnost s CEN‑ovim usklađenim tehničkim normama uvijek je dobrovoljna pa bi bilo nelogično, prema mišljenju James Elliotta, usklađivanje zakonodavstava direktivama novog pristupa ako bi se primjena tih normi sankcionirala sudskim putem.

40.

Ne smatram da su navedeni argumenti uvjerljivi. Na predmetno pitanje odgovaram potvrdno te smatram da se Sud mora proglasiti nadležnim za odlučivanje o prethodnim pitanjima tumačenja usklađenih tehničkih normi, kao što su to one o kojima je riječ u ovom slučaju. Te se norme moraju smatrati „ak[tima] institucija, tijela, ureda ili agencija Unije” u smislu članka 267. UFEU‑a.

41.

Moje se stajalište temelji na tri argumenta koja ću u nastavku obrazložiti: a) primjena direktiva novog pristupa ne može ograničiti nadležnost Suda u prethodnom postupku; b) Komisija provodi značajan nadzor nad CEN‑ovim postupkom izrade usklađenih tehničkih normi i c) CEN‑ova djelatnost u svojstvu tijela za normizaciju Europske unije uvjetovana je djelovanjem Europske unije.

42.

Direktiva 89/106, koja ne provodi potpuno i detaljno usklađivanje tehničkih specifikacija građevnih proizvoda, među kojima su i agregati, izravno je povezana s normom EN 13242:2002. Navedena direktiva propisuje minimalne zahtjeve za građevne materijale radi sigurnosti građevina i upućuje na europska tijela za normizaciju radi naknadnog utvrđivanja normi koje uključuju točne tehničke specifikacije kako bi navedeni materijali ispunjavali temeljne zahtjeve iz te direktive. Primjena usklađenih normi je dobrovoljna i proizvođač uvijek može primijeniti druge tehničke specifikacije radi ispunjavanja zahtjeva. Međutim, proizvodi koji su izrađeni u skladu s usklađenim normama uživaju predmnjevu usklađenosti s bitnim zahtjevima Direktive 89/106 ( 29 ).

43.

Zakonodavac Unije upotrebljava metodu koja je učestala u nacionalnim pravima i međunarodnom pravu – radi se o metodi upute na instrument tehničke normizacije koju je Europska unija poticala radi olakšanja stvaranja unutarnjeg tržišta od 1985. ( 30 ). U skladu s tom metodom, Direktiva 89/106 sadržava samo bitne elemente usklađenih propisa koji su primjenjivi na građevne proizvode, pri čemu su CEN‑ove norme nužan dodatak radi omogućavanja slobodnog kretanja na unutarnjem tržištu.

44.

S obzirom na to da je Sud očito nadležan za tumačenje Direktive 89/106 u prethodnom postupku ( 31 ), on mora imati i jednaku mogućnost da odgovori na prethodna pitanja o usklađenim tehničkim normama koje dopunjuju navedenu direktivu. U suprotnome bi usklađivanje građevnih proizvoda izgubilo svoju učinkovitost jer bi se usklađene tehničke norme (u ovom slučaju norma EN 13242:2002) mogle različito tumačiti u različitim državama članicama.

45.

Uporaba „novog pristupa” u direktivama za usklađivanje ne može podrazumijevati ograničenje nadležnosti Suda za tumačenje u prethodnom postupku svih usklađenih propisa (odnosno, direktiva i usklađenih tehničkih normi koje ju dopunjuju) koji su primjenjivi na proizvodnju i prodaju određene robe. S obzirom na to da u slučaju direktive kojom se provodi potpuno usklađivanje nadležnost u prethodnom postupku obuhvaća sve usklađene norme koje se odnose na predmetni proizvod, isto rješenje valja primijeniti i na direktive novog pristupa, čija uporaba ne može ograničiti nadležnost Suda.

46.

Zakonodavac Unije uredio je nomotehniku upućivanja na europske norme kako na opći tako i na poseban način u svakoj direktivi koja ju koristi. Općenito uređenje prvotno je sadržavala Direktiva 83/189, a zatim Direktiva 98/34, koja je nedavno zamijenjena Direktivom 2015/1535. Što se tiče građevnih proizvoda, posebno uređenje nalazilo se u Direktivi 89/106, koja je zatim zamijenjena Uredbom br. 305/2011. Posljedično, ne radi se o samo privatnoj tehničkoj normizaciji slijedom inicijative CEN‑a koja je nepovezana s pravom Unije. Naprotiv, Komisija nadzire CEN‑ov postupak izrade usklađenih tehničkih normi, što proizlazi iz različitih elemenata koje ću u nastavku objasniti.

47.

Kao prvo, usklađena tehnička norma uvijek se izrađuje nastavno na Komisijino ovlaštenje CEN‑u. Izvorište norme EN 13242:2002 jest Ovlaštenje M/125.

48.

Članak 4. stavak 2. i članak 7. stavak 1. Direktive 89/106 propisuju da su usklađene norme tehničke specifikacije koje su donijeli CEN, Europski odbor za elektrotehničku normizaciju (u daljnjem tekstu: Cenelec) ili oboje „prema ovlaštenju Komisije u skladu s Direktivom 83/189/EEZ, na temelju mišljenja Odbora iz članka 19. te u skladu s općim odredbama o suradnji između Komisije i ta dva tijela koje su potpisane 13. studenoga 1984.” [neslužbeni prijevod]. Stoga, bez ovlaštenja nema usklađene norme CEN‑a, a navedeno ovlaštenje sadržava temeljne elemente kojima se uređuje CEN‑ova izrada usklađene tehničke norme.

49.

Stoga CEN ne bi donio normu EN 13242:2002 da nije postojalo Ovlaštenje M/125. Iako CEN izrađuje europske tehničke norme i na vlastitu inicijativu, one nisu usklađene norme povezane s direktivom, a proizvodi koji zadovoljavaju te norme ne uživaju predmnjevu usklađenosti s direktivom i slobodu kretanja ( 32 ). To je primjerice bio slučaj s normom EN 795, o kojoj je bila riječ u predmetu Latchways i Eurosafe Solutions ( 33 ), zbog čije se nepovezanosti s pravom Europske unije Sud proglasio nenadležnim za tumačenje u prethodnom postupku.

50.

Kao drugo, uputa na usklađene tehničke norme mora se objaviti u Službenom listu Europske unije. Navedeno je propisano u članku 7. stavku 3. Direktive 89/106 kao pretpostavka za glavni učinak koji tim normama daje direktiva, odnosno predmnjevu da sukladnost s normama podrazumijeva usklađenost sa samom direktivom i jamči slobodno kretanje proizvoda u Uniji.

51.

Ipak valja navesti da se u Službenom listu Europske unije nalazi samo uputa na usklađenu normu, ali ne i njezin cjelovit sadržaj. CEN‑ove usklađene tehničke norme izrađuju se na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku, pri čemu nacionalna tijela za normizaciju, koja su dio CEN‑a, uređuju nacionalne verzije i prodaju ih zainteresiranim osobama. Ta nacionalna tijela nositelji su prava intelektualnog vlasništva za nacionalne verzije usklađene tehničke norme i naplaćuju njihovu distribuciju, što je okolnost koja je dovela do različite sudske prakse u nekim državama članicama u vezi s potrebom službene objave nacionalnih tehničkih normi kada zakonodavci na njih upućuju ( 34 ). U svrhe ovog prethodnog postupka ne smatram neophodnim produbljivanje važnog pitanja je li službena objava cjelovitih usklađenih tehničkih normi nužna za nastanak pravnih učinaka ( 35 ) i poštovanje načela javnosti propisa. Taj bi zahtjev imao znatan utjecaj na europski sustav normizacije, osobito na prodaju usklađenih tehničkih normi od strane nacionalnih tijela za normizaciju.

52.

Obveza objave uputa na usklađenu normu u Službenom listu podrazumijeva Komisijin nadzor sadržaja norme radi provjere njezine usklađenosti s ovlaštenjem danim CEN‑u i direktivom. Članak 5. Direktive 89/106 donekle je nejasno propisao tu obvezu, ali zato članak 10. stavak 6. Uredbe br. 1025/2012 i članak 17. stavak 5. Uredbe br. 305/2011, koji su sada primjenjivi na građevne proizvode, ne ostavljaju mjesta sumnji. Komisijina odluka o objavi stvara pravne učinke i stoga je riječ o aktu koji se može pobijati ( 36 ).

53.

Kao treće, Komisija i države članice mogu u skladu s člankom 5. Direktive 89/106 iznijeti prigovore na normu koju je izradio CEN ako smatraju da ne ispunjava zahtjeve iz direktive ili Komisijino ovlaštenje. Prigovor može spriječiti objavljivanje usklađene norme u Službenom listu Europske unije ili, ako je iznesen a posteriori, dovesti do naknadnog povlačenja navedene objave. U tim slučajevima CEN‑ova tehnička norma ne stvara predmnjevu usklađenosti proizvoda s direktivom.

54.

Imajući u vidu razlike u direktivama novog pristupa s obzirom na postupak prigovora na usklađene tehničke norme, članak 11. Uredbe br. 1025/2012 uredio je to pitanje na ujednačen način ( 37 ). Komisija sada mora provesti ex ante nadzor prije njihove objave. Formalne prigovore mogu podnijeti države članice i Europski parlament, ali ne i Komisija koja usklađenu tehničku normu obavezno nadzire prije objave upute na nju. Poput Komisijinih odluka o objavi usklađenih tehničkih normi, i Komisijine odluke o formalnim prigovorima koje su podnijele države članice ili Europski parlament na usklađene tehničke norme pravni su akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje ( 38 ).

55.

Mogućnost formalnog prigovora država članica i Europskog parlamenta te Komisijino djelovanje prije objave usklađenih tehničkih normi jasno upućuju na to da je riječ o „kontroliranom” zakonodavnom delegiranju u korist privatnih tijela za normizaciju ( 39 ).

56.

Kao što sam to već naveo, CEN je privatno tijelo za normizaciju uređeno belgijskim pravom u čijem su sastavu nacionalna tijela država članica Europske unije i EFTA‑e. CEN‑ova struktura i djelovanje slični su većini tijela za normizaciju, uz posebnosti svojstvene njegovoj međunarodnoj naravi ( 40 ). CEN‑ova privatna narav u potpunosti dolazi do izražaja kad izrađuje neusklađene europske tehničke norme, no CEN postupa na drukčiji način kad provodi Komisijina ovlaštenja za izradu usklađenih normi.

57.

CEN‑ova djelatnost u vezi s usklađenim tehničkim normama temelji se na suradnji s Komisijom, koja je uređena sporazumom koji sadržava opće smjernice koje se periodički obnavljaju ( 41 ). U općim smjernicama naglašava se važnost normizacije za europsku politiku, slobodno kretanje robe i usluga te za unapređenje konkurentnosti europskih proizvođača ( 42 ). U iste se svrhe utvrđuju zajednička načela koja uređuju njihove odnose i suradnju i na temelju kojih se tijela za normizaciju obvezuju na izradu normi na način koji je najprimjereniji interesima Unije. Komisija se zauzvrat obvezuje podržati i uključiti u rad tih tijela.

58.

Nadalje, Komisija financijski potpomaže CEN za izradu usklađenih tehničkih normi. Odluka br. 1673/2006/EZ ( 43 ) propisuje da Unija doprinosi financiranju europske normizacije kako bi se osiguralo da se usklađene europske norme izrađuju i revidiraju uzimajući u obzir ciljeve, zakonodavstvo i politiku Unije. Broj usklađenih normi koje Komisija traži od CEN‑a i drugih tijela ograničen je i predstavlja mali dio ukupnog broja izrađenih normi. Budući da industrija snosi veći dio troškova normizacije, Unijino korištenje CEN‑ovih usluga „gospodarski je isplativo” rješenje nakon što je odbačena ideja o osnivanju izvršne agencije za donošenje tehničkih normi potrebnih za direktive novog pristupa ( 44 ).

59.

Privatna narav tijela za normizaciju (u ovom slučaju, CEN‑a) ne znači da je njihova djelatnost izvan prava Europske unije. Sud je u presudi Fra.bo ( 45 ) presudio da se članak 34. UFEU‑a primjenjuje na djelatnosti normizacije i certificiranja privatnog tijela u slučaju kada nacionalni propis propisuje da su s nacionalnim pravom usklađeni proizvodi koje je certificiralo to tijelo, a time se stvaraju prepreke za prodaju onih proizvoda koje to tijelo nije certificiralo.

60.

S obzirom na to da Sud nije oklijevao analizirati usklađenost djelatnosti nacionalnog tijela za normizaciju, koje su povezane s nacionalnim propisom, s pravom Unije (konkretno, zabrana mjera koje imaju istovrsni učinak kao količinska ograničenja), on a fortiori mora biti nadležan za odlučivanje u prethodnom postupku o usklađenosti CEN‑ovih usklađenih tehničkih normi s tom zabranom i za tumačenje tih direktiva koje na njih upućuju.

61.

Kao završni argument, smatram da Sud mora imati nadležnost za tumačenje takve vrste tehničke norme u svjetlu fleksibilnosti koju je pokazao odgovarajući na zahtjeve za prethodnu odluku u vezi s različitim drugim aktima s pravnim učincima, a nije bila riječ o uredbama, direktivama i odlukama. Tako je Sud, na primjer u presudi Grimaldi ( 46 ), naveo u odnosu na jednu preporuku koja je donesena u skladu s UEEZ‑om da „članak 177. Sudu daje nadležnost za donošenje odluke u prethodnom postupku o valjanosti i tumačenju svih akata koje su donijele institucije Zajednice, bez iznimke” ( 47 ). Sud je isti fleksibilan pristup nedavno primijenio i u predmetu Gauweiler i dr. pa je u prethodnom postupku odgovorio na pitanja njemačkog ustavnog suda o programu OMT („Outright Monetary Transactions”, izravne monetarne transakcije), a radilo se o aktu s netipičnim obilježjima ( 48 ).

62.

Zaključno, smatram da norma EN 13242:2002, koja je proizašla iz Ovlaštenja M/125 koje je Komisija donijela primjenom Direktive 89/106 i Direktive 98/34, stvara pravne učinke na unutarnjem tržištu i da je Sud nadležan za njezino tumačenje. Naime, sukladnost proizvoda (građevnog agregata) s usklađenom normom stvara predmnjevu da taj proizvod ispunjava zahtjeve Direktive 89/106, što omogućuje njegovu neograničenu prodaju na unutarnjem tržištu.

63.

S obzirom na navedene argumente, predlažem Sudu da na točku (a) prvog prethodnog pitanja odgovori na sljedeći način: kada uvjeti privatnog ugovora obvezuju jednu od stranaka da isporuči proizvod izrađen u skladu s nacionalnom tehničkom normom usvojenom primjenom usklađene tehničke norme koju je CEN donio na temelju ovlaštenja Komisije, Sud je nadležan za tumačenje navedene usklađene tehničke norme.

64.

Supreme Court postavlja upit zahtijeva li norma EN 13242:2002 da se sukladnost s tom normom utvrđuje: a) samo dokazivanjem na temelju ispitivanja usklađenosti koje je navedeno u toj normi i provedeno u vrijeme proizvodnje ili isporuke proizvoda ili b) drugim dokaznim metodama koje se koriste kasnije i čiji rezultati utvrđuju kršenje te norme?

65.

Prema mišljenju Supreme Courta, sukladnost ili kršenje norme EN 13242:2002 može se utvrditi u trenutku proizvodnje ili isporuke proizvoda, ali i tijekom njegova razumnog vijeka trajanja koristeći bilo koje sredstvo koje omogućuje logičko dokazivanje. James Elliott, Irska i Komisija dijele navedeno mišljenje, dok Irish Asphalt smatra da norma EN 13242:2002 omogućava samo uporabu dokazivanja koje se u toj normi navodi i to u vrijeme proizvodnje ili isporuke proizvoda.

66.

U Ovlaštenju M/125 (poglavlje II. točka 9.) CEN‑u se nalaže da u usklađenu normu uključi navod o metodi ili metodama ispitivanja za utvrđivanje značajki proizvoda i njegove usklađenosti s tehničkim specifikacijama norme. Poglavlje III. točka 2. u istom smislu navodi da „usklađena norma sadržava [...] metode (izračuna, ispitivanja ili druge) ili upute na normu koja sadržava metode za određivanje takvih značajki”.

67.

U točki 6. norme EN 13242:2002 navedene su metode ispitivanja koje su nužne za njezinu primjenu te se upućuje na različite CEN‑ove neusklađene europske norme (konkretno, norme EN 1097‑2:1998, EN 1367‑2 i EN 1744‑1:1998 ( 49 )). Dakle, riječ je o upućivanju na sadržaj neusklađenih europskih tehničkih normi, čime su one uključene u usklađenu tehničku normu. Ta je praksa uobičajena kod tehničke normizacije u građevnom sektoru jer je za sigurnost građevina kod takve normizacije važnije utvrđenje metoda putem kojih se analiziraju svojstva nekog materijala, nego same njegove značajke ( 50 ).

68.

Čini mi se jasnim, a da ne treba detaljnije analizirati tu vrstu upućivanja, da uporaba metoda ispitivanja, čije je korištenje dobrovoljno, olakšava dokazivanje sukladnosti s tehničkim specifikacijama usklađene norme u vrijeme prodaje ili isporuke proizvoda, a što omogućava predmnjevu usklađenosti s Direktivom 89/106 i slobodu kretanja. To bi se dokazivanje moglo provesti i drugim vrstama tehnički valjanih ispitivanja, što je pitanje koje sama norma EN 13242:2002 ne zabranjuje.

69.

Nadalje smatram da se građevni proizvod (agregati u ovom predmetu) može podvrgnuti ispitivanju radi utvrđivanja sukladnosti s tehničkim specifikacijama norme EN 13242:2002 ne samo u vrijeme kada ga proizvođač prodaje nego i tijekom gospodarski razumnog vijeka trajanja proizvoda. Navedeno proizlazi iz članka 3. stavka 1. Direktive 89/106, prema kojem se bitni zahtjevi koji su u njemu utvrđeni primjenjuju na proizvode i moraju se poštovati tijekom „gospodarski razumnog vijeka trajanja”.

70.

Zaštitna klauzula iz članka 21. Direktive 89/106 dovodi do istog zaključka s obzirom na to da država može s tržišta povući proizvod za koji je prethodno utvrđeno da je u skladu s navedenom direktivom ako provede naknadna ispitivanja i otkrije da on u stvarnosti nije sukladan s bitnim sigurnosnim zahtjevima iz direktive. Da se ispitivanje usklađenosti može provesti samo u vrijeme prvotne prodaje, proizvođač bi imao gotovo apsolutan nadzor uzimajući u obzir gospodarski trošak kupca koji bi kupljenu robu podvrgnuo navedenim ispitivanjima. Predmnjeva usklađenosti s Direktivom 89/106 pretvorila bi se iz oborive u gotovo neoborivu, kao što je to naveo James Elliott u svojim očitovanjima.

71.

Stoga predlažem da se na točku (b) prvog prethodnog pitanja odgovori kako slijedi: usklađena norma EN 13242:2002 mora se tumačiti na način da omogućava utvrđivanje kršenja njezinih tehničkih specifikacija metodama ispitivanja koje su različite od onih metoda koje su u njoj izričito propisane te na način da se i jedne i druge metode mogu koristiti u bilo kojem trenutku gospodarski razumnog vijeka trajanja proizvoda.

72.

Trećim pitanjem Supreme Court pita primjenjuje li se predmnjeva prikladnosti za uporabu građevnog proizvoda, koja proizlazi iz članka 4. stavka 2. Direktive 89/106, i na utvrđivanje tržišne kakvoće navedenog proizvoda kada se ta kakvoća zahtijeva općim nacionalnim propisom koji je primjenjiv na prodaju robe.

73.

Svi sudionici u postupku, osim Irish Asphalta, predlažu negativan odgovor na to pitanje, s čime se slažem. Predmnjeva prikladnosti za uporabu, propisana u članku 4. stavku 2. Direktive 89/106 valjana je u okviru navedene norme Europske unije i radi prodaje proizvoda bez tehničkih prepreka na unutarnjem tržištu. Logično, Sud je nadležan za tumačenje predmnjeve i svih odredaba Direktive 89/106 koje se na nju odnose. Međutim, ta predmnjeva nije zasebna niti se može koristiti za utvrđivanje tržišne kakvoće građevnog proizvoda kada je riječ o primjeni nacionalnog propisa, kao što je to onaj koji uređuje prodaju robe u Irskoj, na privatne trgovačke odnose.

74.

Sud u prethodnom postupku ne odlučuje o tumačenju nacionalnih zakona ni, stoga, o elementima za ocjenu tržišne kakvoće robe prema nacionalnom zakonodavstvu na temelju kojeg sudovi moraju suditi o povredama privatnih ugovora.

75.

Slijedom navedenoga, predlažem Sudu da na treće prethodno pitanje odgovori kako slijedi: predmnjeva prikladnosti za uporabu građevnih proizvoda koju Direktiva 89/106 propisuje radi olakšanja njihova slobodnog kretanja na unutarnjem tržištu ne može se koristiti za ocjenu njihove tržišne kakvoće u svrhe primjene nacionalnog zakona koji uređuje prodaju robe.

76.

Supreme Court četvrtim pitanjem pita propisuje li norma EN 13242:2002 (odnosno može li se to na temelju nje utvrditi) najveći ukupni sadržaj sumpora u agregatima koji se mora poštovati da bi se uživala predmnjeva prikladnosti za uporabu.

77.

Odgovor na to pitanje u načelu je negativan. Točka 6.3. norme EN 13242:2002 obvezuje deklariranje ukupnog sadržaja sumpora u agregatima, ali ne utvrđuje da je 1 % najveća granica prisutnosti te tvari. Tablica br. 13, na koju upućuje točka 6.3., odnosi se na „Sve agregate osim zrakom hlađene zgure iz visokih peći” (agregate na koje se odnosi ovaj predmet) i sadržava mogućnost da ti agregati imaju manje ili više od 1 % sumpora. Smatram da navedena točka ne ostavlja mjesta sumnji.

78.

NSAI je 2004. na temelju treće napomene točke 6.1. norme EN 13242:2002 objavio smjernicu o uporabi I. S. EN 13242:2002 koja za posebne primjene agregata upućuje na nacionalne odredbe prema mjestu uporabe agregata. Smjernica ograničava ukupni sadržaj sumpora u predmetnim agregatima na 1 %. Međutim, smatram da navedena treća napomena ne dopušta utvrđivanje te apsolutne granice.

79.

Prema mojem mišljenju, nacionalna tehnička norma koja prenosi CEN‑ovu usklađenu tehničku normu ne može imati sadržaj koji joj proturječi. S obzirom na to da norma EN 13242:2002 ne utvrđuje najveću količinu sumpora prisutnog u agregatima, tijelo za normizaciju države članice ne može propisati 1 % kao apsolutnu granicu. Takvo bi propisivanje bilo protivno korisnom učinku usklađene norme, koja bi se mogla primjenjivati na različit način u različitim državama članicama, na štetu cilja Direktive 89/106, odnosno promicanja slobodnog kretanja građevnih proizvoda na unutarnjem tržištu. Članak 17. stavak 5. Uredbe br. 305/2011 sada jasno propisuje: „oprečne nacionalne norme se povlače, a države članice ukidaju valjanost svih oprečnih nacionalnih normi”.

80.

Stoga predlažem sljedeći odgovor na četvrto pitanje: usklađena norma EN 13242:2002 ne utvrđuje granicu od 1 % ukupnog sadržaja sumpora u agregatima te se ne može primijeniti nijedna oprečna nacionalna tehnička norma.

81.

Supreme Court postavlja upit treba li dokazati da proizvod nosi oznaku „CE” kako bi se moglo pozivati na predmnjevu iz Priloga ZA normi EN 13242:2002 ili članka 4. Direktive 89/106. Naime, valja razlučiti je li oznaka „CE” pretpostavka kako bi se na agregate primijenila predmnjeva usklađenosti s Direktivom 89/106 ili je, naprotiv, ta oznaka samo dokaz da su ispunjeni zahtjevi navedene direktive.

82.

Suprotno očitovanjima Irske i James Elliotta, smatram da je oznaka „CE” samo oblik dokaza sukladnosti s bitnim zahtjevima iz Direktive 89/106, a ne pretpostavka za njihovo ispunjavanje. U skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 89/106, oznakom „CE” označava se da je proizvod sukladan nacionalnim normama koje su donesene radi primjene usklađenih normi i da je prikladan za uporabu za koju je namijenjen ( 51 ). Prema stavku 6. istog članka, oznaka „CE” označava da proizvodi poštuju zahtjeve iz članka 4. stavaka 2. i 4. kao i to da su za njezino postavljanje odgovorni proizvođač ili njegov trgovački zastupnik, a članak 15. obvezuje države članice da skrbe o pravilnoj uporabi oznake „CE” te im dopušta zabraniti njezinu uporabu kada se dokaže da je neosnovano postavljena na proizvod koji ne ispunjava, odnosno koji više ne ispunjava, zahtjeve iz Direktive 89/106. Sud je presudio da država članica ne može zahtijevati da građevni proizvodi koji uporabljuju oznaku „CE” i pravilno su njome označeni nose dodatnu nacionalnu oznaku uz opravdanje da su usklađene norme nepotpune ( 52 ).

83.

Dakle, oznaka „CE” jest izjava fizičke ili pravne osobe, koja je odgovorna za njezino postavljanje, da je proizvod sukladan s mjerodavnim odredbama Direktive 89/106 i norme EN 13242:2002 te da je bio predmet relevantnih postupaka ispitivanja. Proizvođač je u konačnici odgovoran za usklađenost proizvoda s direktivom i za postavljanje oznake „CE” nakon što je okončan postupak ocjene njegove usklađenosti. Stoga je oznaka „CE” samo jedan način na koji se obznanjuje da agregati ispunjavaju zahtjeve iz Direktive 89/106 i norme EN 13242:2002 radi olakšanja njihove prodaje ( 53 ).

84.

U naknadnim općim propisima (koji nisu primjenjivi na ovaj slučaj) oznaci „CE” dana je dodatna važnost te je postala jedini način certificiranja usklađenosti proizvoda s primjenjivim zahtjevima koje utvrđuje Zajednica u zakonodavstvu o usklađivanju. Navedeno je propisano u članku 30. stavku 4. Uredbe (EZ) br. 765/2008, koji sadržava definiciju oznake „CE” te propisuje njezin oblik i opća načela koja ju uređuju, i u Odluci 768/2008 koja se primjenjuje na postupke ispitivanja usklađenosti koji dovode do postavljanja te oznake ( 54 ). Članak 8. stavak 3. Uredbe br. 305/2011 također propisuje da je oznaka „CE” jedina oznaka koja se može koristiti za građevne proizvode.

85.

Postojeća sudska praksa Suda o Direktivi 89/106 zastupa tumačenje koje je i ovdje izneseno, naime, prema presudi Elenca ( 55 ) nacionalni propis koji automatski i apsolutno zabranjuje distribuciju na nacionalnom državnom području proizvoda koji se zakonito prodaju u drugim državama članicama zbog toga što nemaju oznaku „CE” ne poštuje zahtjev proporcionalnosti koji je propisan pravom Unije. Dakle, u navedenoj presudi oznaka „CE” nema meritorni učinak, nego snagu dokaza.

86.

Stoga predlažem da se na peto pitanje nacionalnog suda odgovori sljedeće: oznaka „CE” nije pretpostavka nego samo dokazno sredstvo sukladnosti agregata sa zahtjevima Direktive 89/10 i usklađene norme EN 13242:2002.

87.

Supreme Court pita moraju li se iz primjene isključiti odredbe nacionalnog prava koje utvrđuju prešutne uvjete tržišne kakvoće i prikladnosti za određenu svrhu ili kvalitetu s obzirom na to da je riječ o tehničkim propisima koji nisu dostavljeni u skladu s Direktivom 98/34.

88.

Poput svih stranaka koje su podnijele očitovanja, osim očitovanja Irish Asphalta, smatram da je odgovor na ovo pitanje jasan. Nacionalni propis, kao što je to članak 14. stavak 2. Zakona iz 1893., u verziji iz 1980., na temelju kojeg se na ugovore primjenjuje – uz mogućnost isključenja sporazumom stranaka – prešutna odredba o tržišnoj kakvoći proizvoda, ne ulazi u definiciju tehničkog propisa iz Direktive 98/34. Stoga se na njega ne primjenjuje sudska praksa CIA Security International i Unilever ( 56 ) te ga, zbog istog razloga, nije potrebno prethodno dostaviti Komisiji u fazi nacrta.

89.

Argument Irish Asphalta, prema kojem je presuda High Courta trebala biti dostavljena Komisiji jer je bila riječ o de facto tehničkom propisu, nije utemeljen. Presudom se na konkretan slučaj primjenjuje irski zakon s jedinim ciljem rješavanja spora između trgovačkih društava u odnosu na ugovor koji su ona međusobno potpisala, uključujući prešutne odredbe.

90.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz članka 1. stavka 11. Direktive 98/34 proizlazi da „tehnički propis” sadržava tri kategorije, odnosno, kao prvo, „tehničku specifikaciju” u skladu s člankom 1. točkom 3. navedene direktive; kao drugo, „druge zahtjeve” definirane u članku 1. točki 4. te direktive i, kao treće, zabranu proizvodnje, uvoza, stavljanja na tržište ili uporabe proizvoda iz članka 1. stavka 11. ( 57 ). Irski propis – i a fortiori presuda High Courta – nisu zakonodavne mjere koje zabranjuju proizvodnju, uvoz, stavljanje na tržište ili uporabu proizvoda.

91.

Ni članak 14. stavak 2. Zakona iz 1893. (kao ni, ponavljam, presuda koja ga primjenjuje na određeni ugovor) nije obuhvaćen konceptom „tehnička specifikacija” iz članka 1. točke 3. Direktive 98/34. Tehnička specifikacija znači „specifikacija sadržana u dokumentu kojim se utvrđuju svojstva koja mora imati određeni proizvod, kao što su razine kakvoće, radne značajke, sigurnost ili dimenzije, uključujući zahtjeve koji se odnose na naziv pod kojim se proizvod prodaje, terminologiju, simbole, ispitivanje i metode ispitivanja, pakiranje, obilježavanje i označivanje te postupke ocjene sukladnosti proizvoda”.

92.

Sud je naveo da pojam „tehnička specifikacija” pretpostavlja da se nacionalna mjera nužno odnosi na proizvod ili njegovu ambalažu kao takve i stoga utvrđuje neku od traženih značajki proizvoda ( 58 ). Razmatrani irski propis ne upućuje na značajke proizvoda niti utječe na njegovu ambalažu ili prikaz, nego u apstraktnim pojmovima navodi da se u ugovornim odnosima pretpostavlja da prodani proizvod ima trgovačku kakvoću. Dakle, ne odnosi se ni na jedan poseban proizvod, riječ je o odredbi koja se općenito primjenjuje na prodaju bilo kojeg proizvoda te nije obuhvaćen pojmom tehničke specifikacije iz Direktive 98/34.

93.

Zbog sličnih razloga, članak 14. stavak 2. Zakona iz 1893. ne može biti obuhvaćen „drugim zahtjevima” u smislu Direktive 98/34 jer nije riječ o „zahtjev[u] za proizvod različit[om] od tehničke specifikacije koji utječe na životni ciklus proizvoda nakon njegova stavljanja na tržište, a posebno je uveden radi zaštite potrošača odnosno okoliša, kao što su uvjeti uporabe, recikliranja, ponovne uporabe i odlaganja, ako ti uvjeti mogu značajno utjecati na sastav ili prirodu proizvoda, odnosno njegovu prodaju”.

94.

Stoga predlažem da se na drugo prethodno pitanje odgovori sljedeće: nacionalna odredba kao što je to članak 14. stavak 2. irskog Zakona o prodaji robe iz 1893., u izmijenjenoj verziji iz 1980., ne može se smatrati „tehničkim propisom” u smislu Direktive 98/34 niti je na tu odredbu primjenjiva sudska praksa CIA Security International i Unilever.

95.

U skladu s prethodnim razmatranjima, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Supreme Court odgovori na sljedeći način:

„8.

CEN‑ovi tehnički odbori moraju pružiti tehnički odgovor za određivanje značajki ovlaštenja uzimajući u obzir niže navedene uvjete; predložene metode ispitivanja moraju biti izravno povezane s relevantnim traženim značajkama te ne smiju upućivati na metode za određivanje značajki koje nisu zatražene ovlaštenjem. Zahtjeve trajnosti treba ispitivati u okviru najnovijih dostignuća.

9.

Upućivanje na metode ispitivanja/izračuna mora biti u skladu s usklađivanjem koje se nastoji ostvariti. Općenito, za određeni proizvod ili vrstu proizvoda valja uputiti na samo jednu metodu za utvrđivanje svake pojedine značajke.

3.

‚tehnička specifikacija’, specifikacija sadržana u dokumentu kojim se utvrđuju svojstva koja mora imati određeni proizvod, kao što su razine kakvoće, radne značajke, sigurnost ili dimenzije, uključujući zahtjeve koji se odnose na naziv pod kojim se proizvod prodaje, terminologiju, simbole, ispitivanje i metode ispitivanja, pakiranje, obilježavanje i označivanje te postupke ocjene sukladnosti proizvoda.

[…]

4.

‚ostali zahtjevi’, zahtjev za proizvod različit od tehničke specifikacije koji utječe na životni ciklus proizvoda nakon njegova stavljanja na tržište, a posebno je uveden radi zaštite potrošača odnosno okoliša, kao što su uvjeti uporabe, recikliranja, ponovne uporabe i odlaganja, ako ti uvjeti mogu značajno utjecati na sastav ili prirodu proizvoda, odnosno njegovu prodaju;

6.

,norma', tehnička specifikacija za višekratnu ili trajnu uporabu, koju je prihvatilo priznato [tijelo za normizaciju], čije zadovoljenje nije obvezno i koja se može svrstati u jednu od sljedećih kategorija:

11.

‚tehnički propis’, tehničke specifikacije i ostali zahtjevi ili propisi koji se odnose na usluge, uključujući odgovarajuće administrativne odredbe pridržavanje kojih je obavezno, de jure ili de facto, kada je riječ o stavljanju na tržište, pružanju neke usluge, poslovnom nastanu nekog operatera usluga ili korištenju u nekoj državi članici ili najvećem dijelu iste, kao i zakonima i drugim propisima država članica, osim onih navedenih u članku 10. koji zabranjuju proizvodnju, uvoz, marketing ili korištenje nekog proizvoda ili zabranjuju pružanje ili korištenje neke usluge ili poslovni nastan kao operatera usluga.

(a)

da će objaviti, da neće objaviti ili da će objaviti uz ograničenje upućivanja na dotičnu usklađenu normu u Službenom listu Europske unije;

(b)

da će upućivanja na dotičnu usklađenu normu zadržati u Službenom listu Europske unije ili da će ih zadržati uz ograničenje ili da će ih povući iz Službenog lista Europske unije.