1. 

Sadržava li pravo Unije u tolikoj mjeri konkretne propise u pogledu oglašavanja i navođenja cijene, da oglas za automobil u kojemu se zasebno navode cijena proizvoda, s jedne strane, i iznos obveznih troškova prijevoza od proizvođača do kupca, s druge strane, valja sustavno zabraniti? Upravo je to predmet ovog zahtjeva za prethodnu odluku.

2.

Iz uvodne izjave 1. Direktive 98/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998. o zaštiti potrošača prilikom isticanja cijena proizvoda ponuđenih potrošačima ( *2 ) proizlazi da „transparentno djelovanje tržišta i točnost podataka koriste zaštiti potrošača i zdravom natjecanju među poduzećima i proizvodima”.

3.

U uvodnoj izjavi 2. Direktive 98/6 podsjeća se na činjenicu da „se potrošačima mora jamčiti visoka razina zaštite”.

4.

U uvodnoj izjavi 6. Direktive 98/6 potvrđuje se „da obveza navođenja prodajne cijene i jedinične cijene znatno doprinosi boljem informiranju potrošača, jer se time potrošačima na najlakši način omogućuje da optimalno procijene i usporede cijenu proizvoda i tako budu informirani i donose odluke na temelju jednostavnih usporedaba”.

5.

U uvodnoj izjavi 7. Direktive 98/6 navodi se „da bi stoga trebala postojati opća obveza navođenja prodajne cijene i jedinične cijene za sve proizvode”.

6.

Iz uvodne izjave 12. proizlazi da „pravila na razini Zajednice osiguravaju homogene i transparentne podatke koji će biti od koristi svim potrošačima u kontekstu unutrašnjeg tržišta”.

7.

U članku 1. Direktive 98/6 navodi se da je „[s]vrha [...] ove Direktive odrediti oznake prodajne cijene i cijene po jedinici mjere proizvoda ponuđenih od strane trgovaca potrošačima s ciljem boljeg informiranja potrošača i lakše usporedbe cijena”.

8.

U članku 2. točki (a) Direktive 98/6 utvrđuje se prodajna cijena kao „konačna cijena za jedinicu proizvoda, ili određenu količinu proizvoda, uključujući [porez na dodanu vrijednost (PDV)] i sve druge poreze”.

9.

Člankom 3. stavkom 4. Direktive 98/6 predviđa se da se „[u] svakom oglasu u kojem se navodi prodajna cijena proizvoda iz članka 1. navodi [...] i jedinična cijena u skladu s člankom 5.”.

10.

U članku 4. stavku 1. Direktive 98/6 navodi se, među ostalim, da „[p]rodajna cijena i jedinična cijena moraju biti nedvosmislene, lako prepoznatljive i jasno čitljive”.

11.

Člankom 5. stavkom 1. Direktive 98/6 predviđa se da „[d]ržave članice mogu odustati od obveze navođenja jedinične cijene proizvoda kod kojih ta oznaka nije korisna zbog prirode ili svrhe proizvoda ili bi dovela do zabune”.

12.

Iz uvodnih izjava 3. i 4. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) ( *3 ) proizlazi da „[u] zakonima država članica u vezi s nepoštenom poslovnom praksom prisutne su znatne razlike, što može dovesti do osjetnog narušavanja tržišnog natjecanja i stvoriti prepreke nesmetanom funkcioniranju unutarnjeg tržišta. [...] Ti nerazmjeri uzrokuju nesigurnost o tome koja se nacionalna pravila primjenjuju na nepoštenu poslovnu praksu, što šteti gospodarskim interesima potrošača i stvara brojne prepreke za poslovne subjekte i potrošače. [...] Takve prepreke također čine potrošače nesigurnima u pogledu njihovih prava te narušavaju njihovo povjerenje u unutarnje tržište”.

13.

U uvodnoj izjavi 6. Direktive 2005/29 navodi se da se tom direktivom „[...] usklađuju zakoni država članica u području nepoštene poslovne prakse, uključujući nepošteno oglašavanje, koja izravno nanosi štetu gospodarskim interesima potrošača i na taj način neizravno šteti gospodarskim interesima legitimnih konkurenata. U skladu s načelom proporcionalnosti, ova Direktiva štiti potrošače od posljedica takve nepoštene poslovne prakse, ako je prisutna u znatnoj mjeri, ali priznaje da u nekim slučajevima učinak na potrošače može biti zanemariv”.

14.

U uvodnoj izjavi 10. Direktive 2005/29 potvrđuje se da je „[p]otrebno [...] osigurati da odnos između ove Direktive i postojećeg prava Zajednice bude koherentan, posebno kada se detaljne odredbe o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuju na specifične sektore. [...] U skladu s tim ova se Direktiva primjenjuje jedino ako ne postoje specifične odredbe prava Zajednice koje uređuju određene aspekte poslovne prakse, kao što su obveze informiranja i pravila o načinu na koji se informacija predstavlja potrošaču. Direktiva osigurava zaštitu potrošača kada ne postoji specifično sektorsko zakonodavstvo na razini Zajednice [...] Posljedično, ova Direktiva nadopunjuje pravnu stečevinu Zajednice koja se primjenjuje na poslovnu praksu štetnu za gospodarske interese potrošača”.

15.

U članku 1. Direktive 2005/29 potvrđuje se da je „[s]vrha [...] ove Direktive da doprinese urednom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i postigne visok stupanj zaštite potrošača putem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica o nepoštenoj poslovnoj praksi koja šteti gospodarskim interesima potrošača”.

16.

U članku 2. točki (i) Direktive 2005/29 poziv na kupnju definira se kao „trgovačko komuniciranje koje navodi obilježja proizvoda i njegovu cijenu na način koji je primjeren korištenim sredstvima trgovačkog komuniciranja i na taj način omogućuje potrošaču da obavi kupnju”.

17.

Članak 3. stavci 1. i 4. do 6. Direktive 2005/29 glasi kako slijedi:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu prema potrošaču, kako je utvrđena u članku 5., prije, tijekom i nakon posla u vezi s proizvodom.

[...]

4.   U slučaju proturječja između odredaba ove Direktive i drugih pravila Zajednice o specifičnim aspektima nepoštene poslovne prakse, pravila Zajednice imaju prednost i primjenjuju se na te specifičnosti.

5.   U razdoblju od šest godina od 12. lipnja 2007. države članice mogu u okviru područja koje ova Direktiva usklađuje nastaviti primjenjivati nacionalne odredbe koje su strože ili detaljnije od odredaba ove Direktive i kojima se provode direktive koje sadrže odredbe o minimalnom usklađivanju. [...]

6.   Države članice bez odgode obavješćuju Komisiju o svim nacionalnim odredbama koje se primjenjuju na temelju stavka 5.”

18.

Članak 5. stavci 1. i 2. Direktive 2005/29 glasi kako slijedi:

„1.   Nepoštena poslovna praksa se zabranjuje.

2.   Poslovna praksa je nepoštena:

19.

Članak 7. Direktive 2005/29 glasi kako slijedi:

„1.   Poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako se u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti i ograničenja sredstava priopćavanja, izostave bitne informacije potrebne prosječnom potrošaču da bi u danim okolnostima donio informiranu odluku o transakciji te na taj način prosječnog potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

2.   Također se smatra zavaravajućim izostavljanjem slučaj u kojem, uzimajući u obzir pitanja raspravljena u stavku 1., trgovac skriva ili na nejasan, nerazumljiv, varljiv ili nepravodoban način pruža bitne informacije navedene u tom stavku, odnosno ne upućuje na poslovnu namjeru poslovne prakse ako ona već nije očita iz konteksta, te ako u bilo kojem od tih slučajeva to prosječnog potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o transakciji koju inače ne bi donio.

[...]

4.   U slučaju pozivanja na kupnju sljedeće se informacije smatraju bitnima, ako već nisu očite iz konteksta:

[...]

[...]

5.   Zahtjevi u pogledu informiranja utvrđeni pravom Zajednice u području tržišnog komuniciranja, uključujući oglašavanje ili stavljanje proizvoda na tržište, čiji je netaksativni popis sadržan u Prilogu II., smatraju se bitnima”.

20.

U Prilogu II. Direktivi 2005/29 naveden je popis odredaba prava Zajednice kojima se određuju pravila oglašavanja i tržišnog komuniciranja. Na tom se popisu nalazi i članak 3. stavak 4. Direktive 98/6.

21.

U skladu sa Zakonom protiv nepoštenog tržišnog natjecanja (Gesetz gegen den unlauteren Wettbewerb, u daljnjem tekstu: UWG ( *4 )), nepoštena je poslovna praksa zabranjena ako je takve naravi da znatno utječe na interese potrošača, konkurenata ili ostalih sudionika na tržištu ( *5 ). Tko god krši zakonsku odredbu namijenjenu, među ostalim, uređivanju, u interesu sudionika na tržištu, ponašanja na tržištu, djeluje nepošteno ( *6 ).

22.

Člankom 1. Uredbe o navođenju cijena (Preisangabenverordnung, u daljnjem tekstu: PAngV ( *7 )) u njemački je pravni sustav prenesen članak 4. stavak 1. Direktive 98/6. Njime se predviđa da tko god u trgovinske ili poslovne svrhe ili pak redovno na neki drugi način nudi robu krajnjim potrošačima ili se, kao prodavač, oglašava krajnjim potrošačima uz navođenje cijena, mora navesti cijene koje uključuju porez na dodanu vrijednost i sve druge sastavnice cijene.

23.

Tužitelj u glavnom postupku, Citroën Commerce GmbH (u daljnjem tekstu: Citroën Commerce), jest društvo za distribuciju motornih vozila u Njemačkoj. Dana 30. ožujka 2011. tužitelj je u njemačkom dnevnom listu objavio oglas za vozila koja nudi njegova podružnica u Bavarskoj. U oglasu je dan primjer modela opisanog na sljedeći način: „Primjerice Citroën C4 VTI 120 Exclusive: 21800 eura1”, „sve opcije uključene”, „Maksimalno smanjenje cijene: 6170 eura1”. U bilješki „1” upućivalo se na sljedeći tekst, napisan manjim slovima na dnu oglasa: „Dodatnih 790 eura za troškove prijevoza […]”.

24.

Zentralvereinigung des Kraftfahrzeuggewerbes zur Aufrechterhaltung lauteren Wettbewerbs eV (ZLW) (grupacija za zaštitu poštenog tržišnog natjecanja u automobilskom sektoru) podnio je tužbu protiv tužitelja u glavnom postupku na osnovi odredaba UWG‑a, u vezi s člankom 1. PAngV‑a, u svrhu zabrane oglašavanja bez navođenja stvarne konačne cijene vozila, odnosno cijene koja uključuje obvezne troškove prijevoza.

25.

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbu koju je podnio ZLW. Citroën Commerce podnio je žalbu. Sud pred kojim je pokrenut postupak odbio je tu žalbu. Citroën Commerce zatim je pokrenuo postupak pred sudom koji je uputio zahtjev podnošenjem „revizije”.

26.

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom koja se odnosi na tumačenje članka 1. PAngV‑a, u oglasima u načelu valja navesti konačnu cijenu vozila, odnosno cijenu koja uključuje i troškove prijevoza, jer javnost te dodane troškove ne shvaća kao dodatne, već upravo suprotno, kao troškove koji su sastavni dio cijene. Zasebno navođenje cijene moguće je samo ako potrošač ima mogućnost izbora između dviju opcija, odnosno ako ima mogućnost sâm otići po vozilo u tvornicu proizvođača ili zatražiti njegovu dostavu u prodajni salon automobila u kojem je prodaja ugovorena, ili ako nije moguće unaprijed predvidjeti iznos navedenih troškova. U slučaju predmetnog oglasa u okviru glavnog postupka nije zadovoljen nijedan od tih dvaju uvjeta. Sud koji je uputio zahtjev želi znati je li takvo nacionalno pravno stajalište u skladu s pravom Unije.

27.

U tom pogledu ističe da bi nacionalno pravo koje se tumači na taj način moglo predstavljati „strožu ili detaljniju” mjeru, u smislu članka 3. stavka 5. Direktive 2005/29, u odnosu na mjere koje su države članice mogle zadržati u svojim pravnim porecima do 12. lipnja 2013. ( *8 ). Nakon tog roka smatra se da je to područje potpuno usklađeno na temelju Direktive 2005/29. Nacionalno utvrđivanje uvjeta u pogledu navođenja cijene moglo bi se stoga zadržati samo ako se njime održava stanje prava Unije.

28.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati je li oglas koji je objavio Citroën Commerce obuhvaćen područjem primjene Direktive 98/6 te predstavlja li on „ponudu proizvoda” u smislu te direktive. Ako je to slučaj, želi znati treba li prodajnu cijenu koju valja navesti u skladu s Direktivom 98/6 shvatiti kao cijenu koja uključuje obvezne troškove prijevoza vozila.

29.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev isto tako želi mišljenje o primjenjivosti Direktive 2005/29 te ne isključuje mogućnost da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku mora riješiti na osnovi te direktive. U tom slučaju isto tako želi znati mora li cijena koju valja navesti u „pozivu na kupnju”, u smislu članka 7. stavka 4. točke (c) te direktive, biti ukupna cijena, odnosno cijena koja uključuje i navedene troškove.

30.

Stoga, suočen s poteškoćom u pogledu tumačenja prava Unije, Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i odlukom koju je u tajništvo Suda zaprimilo 27. listopada 2014. pokrenuti pred Sudom postupak na osnovi članka 267. UFEU‑a o sljedećim trima prethodnim pitanjima:

31.

Tužitelj u glavnom postupku, ZLW, austrijska vlada, mađarska vlada i Europska komisija podnijeli su Sudu pisana očitovanja.

32.

Tužitelj u glavnom postupku i Komisija usmeno su izložili svoja očitovanja na raspravi održanoj pred Sudom 30. rujna 2015.

33.

Prije svega valja odrediti opseg pitanja upućenih Sudu. Kao što je zastupnik tužitelja u glavnom postupku podsjetio tijekom rasprave održane pred Sudom, sud koji je uputio zahtjev ne želi utvrditi je li predmetni oglas u okviru spora u glavnom postupku u suprotnosti s Direktivom 98/6 i/ili predstavlja li on nepoštenu poslovnu praksu zabranjenu Direktivom 2005/29. On želi mišljenje o stanju primjenjivog prava Unije kako bi se utvrdilo je li tumačenje koje on primjenjuje na temelju nacionalnog prava u skladu s pravom Unije ( *9 ).

34.

Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, oglas koji je u tisku objavio tužitelj u glavnom postupku protivan je njemačkom pravu, prema kojemu u oglasima valja navesti ukupnu cijenu proizvoda, odnosno, kada je riječ o okolnostima u ovom slučaju, cijenu koja uključuje troškove prijevoza vozila do prodajnog salona koncesionara s obzirom na to da oni obvezno nastaju.

35.

Kako bi se procijenila usklađenost nacionalnog prava s pravom Unije, u biti valja odgovoriti na dva niza pitanja. Stoga najprije valja utvrditi kojom se direktivom uređuju uvjeti pod kojima u oglasima valja navesti cijenu i odrediti razinu obveze, odnosno standard Zajednice u tom pogledu. U tu svrhu te uzimajući u obzir pravilo o prednosti sadržano u članku 3. stavku 4. Direktive 2005/29, najprije ću ispitati Direktivu 98/6. Zatim, pod pretpostavkom da se ispostavi kako je njemačkim pravom zajamčen veći stupanj zaštite potrošača nego pravom Unije, valja provjeriti ovlašćuje li se pravom Unije države članice da zadrže ili uvedu mjere koje su strože u odnosu na ono što se njime propisuje.

36.

Najprije valja navesti da spor u glavnom postupku nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 2006/114/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju ( *10 ). Činjenica da tužbu nije podnijelo udruženje za zaštitu potrošača, već grupacija koja zastupa interese konkurenata u automobilskoj industriji mogla je navesti na razmišljanje da je Direktiva 2006/114 primjenjiva, s obzirom na to da je njezina svrha ponajprije „zaštita trgovaca od zavaravajućeg oglašavanja i nepoštenih posljedica takvog oglašavanja” ( *11 ). Međutim, kada je riječ o meritumu, Direktiva 2006/114 ne sadržava nikakve odredbe kojima bi se utvrđivali uvjeti pod kojima u oglasima valja navesti cijenu ( *12 ).

37.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem pita može li predmetni oglas u okviru spora u glavnom postupku biti obuhvaćen područjem primjene Direktive 98/6, pri čemu članak 1. PAngV‑a predstavlja mjeru prenošenja te direktive. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, za to bi bilo dovoljno da navedeni oglas predstavlja „ponudu proizvoda” u smislu članka 1. te direktive.

38.

Moguće je da oglas koji je objavio tužitelj u glavnom postupku predstavlja ponudu proizvoda u širem, uobičajenom smislu tog pojma. Međutim, u kontekstu Direktive 98/6 pojam „proizvoda ponuđenih od strane trgovaca potrošačima” iz njezina članka 1. valja tumačiti u granicama svrhe te direktive.

39.

Stoga, imajući na umu da sud koji je uputio zahtjev želi znati koji propisi postoje u pravu Unije u pogledu navođenja cijena u oglasima, valja utvrditi da to nije glavna svrha Direktive 98/6. U biti, cijeli niz elemenata dovodi me u sumnju u pogledu relevantnosti ratione materiae te direktive za rješavanje spora u glavnom postupku.

40.

Doduše, iz naslova Direktive 98/6 proizlazi da je namijenjena zaštiti potrošača prilikom isticanja cijena proizvoda ponuđenih potrošačima. Međutim, taj je cilj naveden u članku 1. Direktive 98/6 kojim se propisuje „[određivanje] oznake prodajne cijene i cijene po jedinici mjere proizvoda ponuđenih […] potrošačima s ciljem boljeg informiranja potrošača i lakše usporedbe cijena”.

41.

Na taj je način zakonodavac Unije utvrdio opću obvezu u pogledu istodobnog navođenja prodajne cijene i cijene po jedinici mjere ( *13 ), koja je ipak ograničena na slučajeve u kojima je to dvostruko navođenje relevantno ili u kojima se njime u najmanju ruku omogućuje učinkovitije postizanje cilja, a to je lakša usporedba cijena.

42.

Iako se ta obveza izričito ne precizira te se na prvi pogled čini kako se ona odnosi na „sve ponuđene proizvode”, analiza leksičkog područja Direktive 98/6 dovodi me do zaključka da je ona ipak u biti predviđena za takozvane proizvode široke potrošnje, pri čemu može biti riječ kako o prehrambenim proizvodima tako i o neprehrambenim proizvodima ( *14 ). U svakom slučaju, upravo na taj način shvaćam različita upućivanja iz Direktive 98/6 na proizvode koji se prodaju u rasutom stanju ( *15 ), na ambalažu ili ambalažu u koju su proizvodi unaprijed upakirani ( *16 ), neto masu i neto masu suhe tvari proizvoda ( *17 ) ili pak mala maloprodajna poduzeća ( *18 ).

43.

Činjenica da Direktiva 98/6 nije osmišljena kao neka vrsta okvirne direktive o navođenju cijena ili općenito o oglašavanju, već kao tekst kojim se uređuju uvjeti pod kojima cijena proizvoda u načelu mora biti predmet dvostrukog navođenja ako su ti proizvodi izloženi ili ponuđeni za potrošnju na prodajnom mjestu, potvrđena je i pripremnim radovima.

44.

Naime, u okviru obrazloženja Prijedloga direktive Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti potrošača prilikom isticanja cijena proizvoda ponuđenih potrošačima ( *19 ) navode se određene sumnje povezane s praksama srednjih i velikih trgovačkih lanaca ( *20 ) u pogledu označavanja proizvoda ( *21 ) ili pak uvođenja očitavanja cijene pomoću barkoda ( *22 ).

45.

Isto tako, zanimljivo je istaknuti da, iako je članak 1. Prijedloga direktive sastavljen u smislu da navođenje prodajne cijene i cijene po jedinici mjere mora biti predviđeno za „proizvode ponuđene od strane trgovaca krajnjim potrošačima”, Komisija je dodala da to treba biti slučaj kada je to dvostruko navođenje relevantno. Time je priznala da „postoje određene situacije u kojima potrošač usporedbom cijena ne dobiva odlučujuće informacije, posebno ako proizvodi imaju vrlo drugačije značajke ili ako odgovaraju na različite potrebe potrošača. To je tako primjerice u slučaju personaliziranih proizvoda, odjevnih predmeta, motornih vozila, namještaja i svih proizvoda za koje se navođenjem mjere [...] ne daju korisne informacije za usporedbu cijena” ( *23 ).

46.

Stoga automobili zbog svojih pojedinačnih i vrlo raznolikih značajki nisu proizvodi za koje je usporedba cijena na temelju oglasa koji se uređuju Direktivom 98/6 neposredno relevantna za potrošača. Konkretnije, koliko je svrha Direktive 98/6 potrošaču olakšati usporedbu cijene kilograma rajčica, s obzirom na to da su rajčice lako usporediv proizvod te su, u svakom slučaju, potpuno istovjetne rajčicama koje se prodaju u nekoj drugoj trgovini, toliko navođenje cijene pod uvjetima opisanima u Direktivi 98/6 za proizvode poput automobila ne može imati tu svrhu, ako uzmemo u obzir stupanj posebnosti svakog vozila ( *24 ).

47.

Stoga obvezu navođenja prodajne cijene i cijene po jedinici mjere nametnutu Direktivom 98/6 valja smjestiti u kontekst cilja koji zakonodavac želi postići, a to je osiguranje homogenih i transparentnih podataka, posebno u vezi s kvantifikacijom proizvoda u odnosu na jedinstveni sustav mjernih jedinica kao temelj za određivanje njihove cijene ( *25 ) kako bi se olakšala usporedba. Sud je odlučio na taj način kada je u predmetu Komisija/Belgija presudio da „cilj Direktive 98/6 nije zaštita potrošača u području naznačivanja cijena, načelno ili kada se radi o ekonomskoj stvarnosti oglašavanja sniženja cijena, već zaštita u materiji naznačivanja cijena proizvoda pozivanjem na različite vrste mjernih jedinica” ( *26 ).

48.

Stoga sam sklon preuzeti zaključak Komisije da glavna svrha Direktive 98/6 nije zajamčiti zaštitu potrošača u pogledu općenitog navođenja cijena, već im dati dovoljne informacije tako da im se posebno omogući usporedba cijena, ako je cijena proizvoda navedena pozivanjem na različite mjerne jedinice. Te su dovoljne informacije potrebne ako se isti proizvod prodaje u različitim količinama i ambalažama i ako je potrošačima u interesu usporediti cijene proizvoda u pitanju na temelju iste mjerne jedinice.

49.

Stoga Direktiva 98/6 ne predstavlja referentni standard u pravu Unije u području općenitog navođenja cijena za sve ponude proizvoda. Isto tako, njezina svrha nije općenito uređivati uvjete pod kojima u oglasima valja navesti cijene ( *27 ). Ona stoga nije mjerilo na temelju kojega valja procjenjivati usklađenost nacionalnog zakonodavstva.

50.

Iz prethodno navedenog proizlazi da, s obzirom na to da je svrha Direktive 98/6 zaštita potrošača, ne u području općenitog navođenja cijena, već u području navođenja cijena proizvoda ponuđenih pozivanjem na različite vrste mjernih jedinica, nacionalna odredba koja se tumači na način da je praksa trgovca koji u oglasu zasebno navodi cijenu vozila, s jedne strane, i iznos obveznih troškova prijevoza tog vozila potrošaču, s druge strane, u svakom slučaju zabranjena, ne može biti obuhvaćena područjem primjene te direktive.

51.

Upravo zato što odredba njemačkog prava, kako je tumači sud koji je uputio zahtjev, nije obuhvaćena područjem primjene Direktive 98/6, ona se ne može smatrati „povoljnijom odredbom” koju su države članice mogle zadržati ili donijeti u smislu članka 10. Direktive 98/6, s obzirom na to da njome uvjeti u tom području nisu potpuno usklađeni.

52.

U tom se pogledu ponovno u potpunosti slažem s analizom nezavisnog odvjetnika Cruza Villalóna u njegovu mišljenju u predmetu Komisija/Belgija, u kojemu je zaključio da „se te povoljnije odredbe očito mogu odnositi samo na područje koje je predmet Direktive 98/6, a to je informiranje potrošača o mjerilima koja se upotrebljavaju kao referentne vrijednosti za određivanje cijene proizvoda, čime se olakšava usporedba cijena [...] u odnosu na različite mjerne sustave” ( *28 ). U tim se okolnostima člankom 10. Direktive 98/6 ne može opravdati zadržavanje nacionalne odredbe kako je tumači sud koji je uputio zahtjev, s obzirom na to da se ta odredba ne odnosi na područje koje je cilj Direktive 98/6 ( *29 ).

53.

Uzimajući u obzir odgovor koji predlažem Sudu na prvo prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, podredno ću iznijeti samo nekoliko kratkih razmatranja u pogledu tog pitanja.

54.

Sud koji je uputio zahtjev pita Sud mora li cijena na koju se upućuje u članku 1. i članku 3. stavku 1. Direktive 98/6 uključivati obvezne troškove prijevoza vozila. Te odredbe valja čitati u svjetlu članka 2. točke (a) te direktive, u kojemu se prodajna cijena utvrđuje kao „konačna cijena za jedinicu proizvoda, ili određenu količinu proizvoda, uključujući PDV i sve druge poreze”. Iz te odredbe proizlazi da se konačna cijena sastoji od cijene proizvoda, PDV‑a i svih drugih poreza.

55.

Sklon sam zaključiti da se predmetni troškovi prijevoza u okviru spora u glavnom postupku nikako ne odnose na Direktivu 98/6, i to zbog različitih razloga.

56.

Najprije valja odgovoriti sudu koji je uputio zahtjev, koji navodi da bi se troškove prijevoza moglo smatrati troškovima koje valja uključiti u „prodajnu cijenu” proizvoda u smislu Direktive 98/6 zbog toga što oni obvezno nastaju, da analiza nastanka članka 2. točke (a) Direktive 98/6 dovodi do zaključka da to nije bio odabir koji je zakonodavac napravio, iako je imao priliku to izričito navesti u tekstu te direktive.

57.

Naime, isprva se u Prijedlogu direktive ( *30 ) prodajna cijena utvrdila kao „cijena za određenu količinu proizvoda” ( *31 ).

58.

U izmijenjenom Prijedlogu ( *32 ) Komisija je predložila da se ta definicija znatno nadopuni uz navođenje da konačna cijena uključuje „PDV, sve druge poreze i troškove usluga koje potrošač obavezno plaća” ( *33 ). Međutim, u Zajedničkom stajalištu (EZ) br. 60/96 koje je Vijeće Europske unije donijelo 27. rujna 1996. u svrhu donošenja Direktive o zaštiti potrošača prilikom isticanja cijena proizvoda ponuđenih potrošačima ( *34 ) Vijeće nije zadržalo tu formulaciju, već je predložilo samo da se prodajna cijena utvrdi kao „cijena za jedinicu proizvoda ili određenu količinu proizvoda” ( *35 ) precizirajući u nastavku nacrta direktive da se „prodajna cijena i cijena po jedinici mjere odnose na konačnu cijenu proizvoda pod uvjetima koje utvrde države članice” ( *36 ).

59.

Europski parlament zatim je donio amandman kako bi se ponovno uvelo upućivanje iz izmijenjenoga Prijedloga na „troškove usluga koje potrošač obavezno plaća” ( *37 ). Međutim, u konačnu verziju članka 2. točke (a) Direktive 98/6 nije uključeno to upućivanje. Čini mi se kako to upućuje na poteškoću u postizanju sporazuma o mogućoj zakonskoj definiciji koja bi bila preciznija od pojma cijene i njezinih različitih sastavnica.

60.

Drugo, valja istaknuti da je zakonodavac pri utvrđivanju pojma „cijene” u smislu Direktive 98/6 spomenuo poreze, a ne troškove. U tom slučaju takav odabir nije neutralan. Naime, brzim ispitivanjem uzorka različitih jezičnih verzija mogao bi se potvrditi „javni” karakter tih poreza. U španjolskoj se verziji spominje „todos los demás impuestos”, u talijanskoj verziji „ogni oltra imposta”, u engleskoj verziji „all other taxes”, a u njemačkoj verziji „alle sonstigen Steuern einschließt”. U skladu sa sudskom praksom Suda, porez je svaka novčana naknada, makar i minimalna, bez obzira na naziv ili način primjene, kojom se jednostrano opterećuje roba ( *38 ) koja se plaća državi ili javnom tijelu. Budući da se troškovi prijevoza plaćaju proizvođaču automobila, oni se ne mogu niti kvalificirati niti smatrati „porezom” u smislu članka 2. točke (a) Direktive 98/6.

61.

U svakom slučaju, uzimajući u obzir svrhu Direktive 98/6 na koju sam prethodno podsjetio, i dalje sam uvjeren da se ti troškovi prijevoza u konačnici ne odnose na Direktivu 98/6. Nadalje, takva se tvrdnja čini posve smislenom ako uzmemo u obzir, kao što ja tvrdim, da se ta direktiva primjenjuje isključivo u kontekstu neposrednog stavljanja na raspolaganje ponuđenih proizvoda široke potrošnje, kao što je to slučaj u malim maloprodajnim trgovinama ili srednjim i velikim trgovačkim lancima ( *39 ).

62.

Budući da se nakon moje analize Direktiva 98/6 nije ispostavila relevantnom za rješavanje spora u glavnom postupku, potrebno je usmjeriti se na analizu Direktive 2005/29.

63.

Direktiva 2005/29 posvećena je nepoštenoj poslovnoj praksi. Sadržava nekoliko naznaka u pogledu uvjeta pod kojima trgovci po potrebi potrošačima mogu navesti cijenu proizvoda. Konkretno, u članku 7. stavku 4. te direktive navodi se popis informacija koje se smatraju bitnima i koje se ne smiju izostaviti, prikriti ili predstaviti na način da dovedu potrošača u zabludu u trenutku kada donosi „odluku o poslu” u smislu Direktive 2005/29.

64.

Cijena „koja uključuje poreze” dio je tih bitnih informacija, stoga sud koji je uputio zahtjev pita Sud treba li taj pojam, utvrđen člankom 7. stavkom 4. točkom (c) Direktive 2005/29, tumačiti u smislu da uključuje obvezne troškove prijevoza motornog vozila od proizvođača do potrošača. Međutim, prije analize navedene odredbe, započet ću svoju analizu dvama nizovima uvodnih napomena.

65.

S jedne bih strane htio istaknuti da je cilj Direktive 2005/29 uskladiti zakone država članica u području nepoštene poslovne prakse, uključujući nepošteno oglašavanje, koja izravno nanosi štetu gospodarskim interesima potrošača i na taj način neizravno šteti gospodarskim interesima legitimnih konkurenata ( *40 ). Njome je to područje potpuno usklađeno ( *41 ), tako da države članice u svoje pravne poretke u načelu ( *42 ) ne mogu uvesti ili u njima zadržati mjere koje su strože od onih predviđenih Direktivom 2005/29, čak i u svrhu osiguranja više razine zaštite potrošača ( *43 ).

66.

S druge strane, podsjećam da u skladu s Direktivom 2005/29 nepoštena poslovna praksa može imati dva oblika. Može biti riječ o zavaravajućoj radnji (članak 6.) ili zavaravajućem izostavljanju (članak 7.). Budući da sud koji je uputio zahtjev izričito upućuje na pojam poziva na kupnju, koji nije izričito obuhvaćen člankom 7. Direktive 2005/29, pretpostavlja da poslovna praksa tužitelja u glavnom postupku spada u kategoriju zavaravajućih izostavljanja. Međutim, budući da usto taj sud u ovoj fazi ne traži da se utvrdi in concreto ponašanje društva Citroën Commerce u odnosu na Direktivu 2005/29, u ovom mišljenju nije potrebno vraćati se na tu pretpostavku.

67.

Poslovna praksa smatra se zavaravajućim izostavljanjem ako se „u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti i ograničenja sredstava priopćavanja, izostave bitne informacije potrebne prosječnom potrošaču da bi u danim okolnostima donio informiranu odluku o transakciji te na taj način prosječnog potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio” ( *44 ).

68.

Poziv na kupnju poseban je oblik oglasa kod kojeg postoji veća obveza pružanja informacija, kako je istaknuto u članku 7. stavku 4. Direktive 2005/29 ( *45 ). Navedeni je poziv člankom 2. točkom (i) Direktive 2005/29 utvrđen kao „trgovačko komuniciranje koje navodi obilježja proizvoda i njegovu cijenu na način koji je primjeren korištenim sredstvima trgovačkog komuniciranja i na taj način omogućuje potrošaču da obavi kupnju” ( *46 ). Sud je iz toga zaključio da se tom odredbom „ne zahtijev[a] navođenje konačne cijene” ( *47 ).

69.

Međutim, u pozivu na kupnju „cijena koja uključuje poreze ili način na koji se cijena izračunava ako se zbog prirode proizvoda ona ne može na razuman način unaprijed izračunati, kao i, ako je primjereno, svi dodatni troškovi otpreme, dostave ili poštanski troškovi odnosno ako ih nije moguće na razuman način izračunati unaprijed, činjenica da ti troškovi mogu biti plativi” ( *48 ) predstavljaju informacije koje se smatraju bitnima.

70.

Ako se strogo držimo teksta postavljenog pitanja, sud koji je uputio zahtjev jednostavno želi dobiti tumačenje pojma „cijene koja uključuje poreze”. Mutatis mutandis, nameće se isti zaključak kao onaj do kojega se došlo pri tumačenju pojma „drugi porezi” u kontekstu Direktive 98/6 jer bi se ponovno brzom analizom jezičnih verzija mogao potvrditi javni karakter upućivanja na „poreze”. U španjolskoj se verziji spominje „el precio, incluidos los impuestos”, u talijanskoj verziji „il prezzo comprensivo delle imposte”, u engleskoj verziji „the price inclusive of taxes”, u njemačkoj verziji „der Preis einschließlich aller Steuern und Abgaben”, a u portugalskoj verziji „[o] preço, incluindo impostos e taxas”.

71.

Stoga nisam uvjeren da se obvezni troškovi prijevoza vozila mogu tumačiti kao troškovi koje valja uključiti u cijenu „koja uključuje poreze” u smislu članka 7. stavka 4. točke (c) Direktive 2005/29.

72.

U svakom slučaju valja proširiti opseg postavljenog pitanja i ne se usredotočiti na izraz „cijena koja uključuje poreze”, već upravo suprotno, pokušati utvrditi sustav članka 7. Direktive 2005/29 kako bi se bolje utvrdio intenzitet obveza koje iz njega proizlaze u pogledu navođenja cijena.

73.

Na taj ćemo način najprije uočiti da se u članku 7. stavku 4. točki (c) Direktive 2005/29 ne spominje samo cijena koja uključuje poreze, već i „način na koji se cijena izračunava […] kao i, ako je primjereno, svi dodatni troškovi otpreme, dostave ili poštanski troškovi”. Iz strukture teksta te odredbe proizlazi da je cijena koja je u njoj navedena obuhvaćena u svim svojim sastavnicama i da se cjelovitim čitanjem članka 7. stavka 4. točke (c) Direktive 2005/29 čini kako se na jasan i na razlikovan način razmatra cijena ili način na koji se, s jedne strane, izračunava sama cijena te, s druge strane, druge sastavnice cijene, kao što su troškovi prijevoza. U svakom slučaju, na temelju čitanja članka 7. stavka 4. točke (c) ništa ne upućuje na to da se ta cijena smatra cijenom koja mora uključivati troškove prijevoza i koju valja navesti u konačnom i ukupnom iznosu.

74.

Drugo, isto tako valja utvrditi da izostavljanje bitne informacije, kao što je cijena kako je utvrđena člankom 7. stavkom 4. točkom (c) Direktive 2005/29, u svakom slučaju ne predstavlja samo po sebi nepoštenu poslovnu praksu jer će još uvijek trebati analizirati, zasebno za svaki slučaj ( *49 ), učinak tog izostavljanja na ponašanje potrošača i njegovo donošenje odluke o transakciji. Iz teksta Direktive 2005/29 proizlazi da će se pri toj analizi uzeti u obzir i kontekst ( *50 ) svojstven poslovnoj praksi u pitanju kao i ograničenja koja su u pogledu prostora i vremena svojstvena korištenom načinu komunikacije ( *51 ).

75.

Sud je tako već odlučio da će se „opseg informacija koje se odnose na cijenu utvrditi u odnosu na narav i značajke proizvoda, ali i s obzirom na sredstvo komunikacije korišteno za poziv na kupnju te uzimajući u obzir i eventualne dodatne informacije koje je trgovac pružio. Navođenje polazne cijene u pozivu na kupnju stoga se ne može samo po sebi smatrati zavaravajućim izostavljanjem” ( *52 ). Time je Sud prepustio sudu koji je uputio zahtjev zadaću da provjeri je li izostavljanje načina izračuna „konačne cijene” spriječilo ili je moglo spriječiti potrošača da donese odluku o transakciji na temelju potpunog poznavanja informacija ( *53 ).

76.

Stoga, iako je Sud zaključio da su troškovi prijevoza poput onih u okviru spora u glavnom postupku trebali biti uključeni u cijenu „koja uključuje poreze” iz članka 7. stavka 4. točke (c) Direktive 2005/29, činjenica je da bi nacionalna odredba koja se tumači na način da se njome na apsolutan način zabranjuju pozivi na kupnju u kojima se zasebno navode cijena proizvoda i iznos obveznih troškova prijevoza nadišla razinu zaštite predviđenu Direktivom 2005/29 zato što bi učinak navedene odredbe bilo općenito sankcioniranje izostavljanja bitnih informacija u pitanju, odnosno cijene koja uključuje obvezne troškove, u slučajevima u kojima se direktivom zahtijeva ocjena, za svaki slučaj posebno, konkretnih posljedica tog izostavljanja na trgovinsko ponašanje potrošača prije nego što se poslovna praksa u pitanju kvalificira „nepoštenom” ( *54 ).

77.

U tim se okolnostima odredbom njemačkog prava, kako je tumači sud koji je uputio zahtjev, dolazi do utvrđivanja, u svakom slučaju, poslovne prakse koja se smatra nepoštenom; međutim, takve su prakse iscrpno nabrojene u Prilogu I. Direktivi 2005/29, čijim se člankom 5. stavkom 5. izričito predviđa da se taj Prilog „može izmijeniti jedino revizijom [ove] Direktive” ( *55 ).

78.

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da članak 7. stavak 4. točku (c) Direktive 2005/29 valja tumačiti na način da se bitne informacije koje se odnose na cijenu ne moraju, u kontekstu poziva na kupnju i bez obzira na okolnosti, navoditi u obliku konačne ukupne cijene koja uključuje ne samo cijenu proizvoda već i sve ostale sastavnice konačne cijene koju će potrošač trebati snositi. U svakom slučaju, nepošteni karakter poslovne prakse u području navođenja cijena u pozivu na kupnju, kako je utvrđen tim člankom 7. stavkom 4. točkom (c), mora se procjenjivati za svaki slučaj posebno. Stoga se Direktivi 2005/29 protivi nacionalna odredba koja se tumači na način da se njome predviđa opća zabrana zasebnog navođenja u oglasu cijene vozila s jedne strane i iznosa obveznih troškova prijevoza tog vozila s druge strane, a da se ne izvrši ocjena kojom se omogućuje utvrđivanje nepoštenog karaktera za svaki slučaj posebno.

79.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je postavio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odgovori na sljedeći način: