1. 

Sud je u svojoj presudi Roda Golf & Beach Resort ( 2 ) naveo da je „izvansudsko pismeno“, u smislu članka 16. Uredbe Vijeća br. 1393/2007 od 29. svibnja 2000. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim stvarima ( 3 ), pojam prava Unije ( 4 ). Sud je, osim toga, smatrao da je pismeno koje je izradio javni bilježnik „kao takvo“ izvansudsko pismeno ( 5 ).

2. 

Ovim se zahtjevom za prethodnu odluku postavlja pitanje može li privatno pismeno također biti obuhvaćeno pojmom „izvansudsk[og] pismena“ u smislu članka 16. Uredbe (EZ) br. 1393/2007 ( 6 ), koja je zamijenila Uredbu br. 1348/2000 i slijedom toga poziva Sud da definira taj pojam.

3. 

Zahtjev je upućen u okviru zahtjeva za preispitivanje koji je Tecom Mican SL ( 7 ) uputio Juzgado de Primera Instancia no 7 de Las Palmas de Gran Canaria (prvostupanjski sud br. 7 iz Las Palmas de Gran Canaria, Španjolska) protiv odbijanja secretarija judicial (tajnik) tog suda da MAN Dieselu & Turbo SE ( 8 ) dostavi pismo opomene zbog toga što se u potpunosti privatno pismeno ne može smatrati izvansudskim pismenom.

4. 

U ovom mišljenju zastupat ću stajalište, ponajprije, da je pismeno koje je izdalo ili ovjerovilo javno tijelo ili javni službenik ili bilo koja druga osoba koja je za to nadležna prema zakonu države članice podrijetla, kao i svako pismeno čije je formalno slanje njihovu adresatu nužno za ostvarivanje, dokazivanje ili očuvanje prava, obuhvaćeno pojmom „izvansudsk[og] pismena“ u smislu članka 16. Uredbe br. 1393/2007.

5. 

Nakon toga, istaknut ću da ne treba provjeravati za svaki slučaj, na temelju ocjene posebnih okolnosti svakog pojedinog slučaja, ima li slanje pismena koje ispunjava jedno od ta dva kriterija prekogranični učinak i je li ono potrebno za ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

6. 

Na kraju, izložit ću da se izvansudsko pismeno koje je već dostavljeno svojem adresatu može ponovno dostavljati na načine predviđene u Uredbi br. 1393/2007 čak i ako je prva dostava izvršena sukladno toj uredbi.

7.

Članak 17. Haaške konvencije od 15. studenoga 1965. o dostavi u inozemstvo sudskih i izvansudskih dokumenata u građanskim ili trgovačkim stvarima ( 9 ) propisuje:

„Izvansudski dokumenti koje su izdala tijela i sudski službenici države ugovornice mogu se slati u svrhu dostave u drugoj državi ugovornici na načine i prema odredbama ove Konvencije.“

8.

Aktom od 26. svibnja 1997. Vijeće Europske unije donijelo je na temelju članka K.3 UEU‑a Konvenciju o dostavi, u državama članicama Europske unije, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim predmetima ( 10 ). Članak 16. Konvencije iz 1997. navodi:

„Izvansudska pismena mogu biti poslana na dostavu u drugu državu članicu u skladu s odredbama ove Konvencije.“ [neslužbeni prijevod]

9.

Iako Konvencija iz 1997. nije nikada stupila na snagu jer je države članice nisu ratificirale prije stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama, ona je uvelike nadahnula Uredbu br. 1348/2000.

10.

Uredba br. 1348/2000 je u svom članku 16. preuzela tekst Konvencije iz 1997. ovim riječima:

„Izvansudska pismena mogu biti poslana na dostavu u drugu državu članicu u skladu s odredbama ove Uredbe.“ [neslužbeni prijevod]

11.

Članak 17. točka (b) te uredbe predviđao je sastavljanje glosara s pismenima koja se mogu dostavljati u skladu s tom uredbom.

12.

Navedena je uredba zamijenjena Uredbom br. 1393/2007.

13.

Uvodne izjave 2. i 6. Uredbe br. 1393/2007 navode:

[…]

14.

U pogledu lokalnih tijela koja su odredile države članice, članak 2. te uredbe propisuje:

„1.   Svaka država članica određuje javne službenike, tijela ili druge osobe […] odgovorne za slanje sudskih ili izvansudskih pismena koja moraju biti dostavljena u drugu državu članicu [ ( 11 )].

2.   Svaka država članica određuje javne službenike, tijela ili druge osobe […] odgovorne za zaprimanje sudskih ili izvansudskih pismena iz druge države članice [ ( 12 )].

[…]“

15.

U skladu s člankom 23. stavkom 1. navedene uredbe, Kraljevina Španjolska je kao tijelo za slanje odredila secretarija judicial.

16.

„Druga sredstva slanja i dostave sudskih pismena“ predviđena su u člancima 12. do 15. Uredbe br. 1393/2007.

17.

U skladu s člankom 16. te uredbe:

„Izvansudska pismena mogu biti poslana na dostavu u drugu državu članicu u skladu s odredbama ove Uredbe.“

18.

Navedenom uredbom nije predviđeno sastavljanje glosara s pismenima koja se mogu dostavljati.

19.

Sukladno članku 20. stavku 1. Uredbe br. 1393/2007, ta uredba ima prednost pred drugim odredbama sadržanima, osobito, u Haaškoj konvenciji.

20.

U studenom 2009. Tecom, društvo koje ima registrirano sjedište u Španjolskoj, i MAN Diesel, društvo čije je registrirano sjedište u Njemačkoj, sklopili su ugovor o trgovačkom zastupanju, koji je MAN Diesel raskinuo 2012.

21.

Nakon tog raskida Tecom je sastavio pismo opomene kojim se, osobito, zahtijeva plaćanje naknada za goodwill kao i dospjelih, a neplaćenih, provizija. U tom pismu je navedena i mogućnost sudskog postupka u slučaju da pismo opomene bude bez učinka i nadalje se navodi da je slično pismo opomene, sastavljeno u obliku javnobilježničke isprave, već upućeno izvršnom direktoru MAN Diesela.

22.

Tecom je 19. studenoga 2013. zatražio od secretario judicial pri Juzgado de Primera Instancia no 7 de Las Palmas de Gran Canaria da to pismo opomene dostavi u registrirano sjedište MAN Diesela posredstvom Amtsgerichta Augsburg (okružni sud u Augsburgu, Njemačka), primjenom Uredbe br. 1393/2007.

23.

Secretario judicial je odbio poslati pismo zbog toga što ne postoji sudski postupak koji bi zahtijevao provedbu tražene uzajamne pravne pomoći.

24.

Tecom je podnio remonstrativni pravni lijek protiv tog odbijanja navodeći da, u skladu s presudom Roda Golf & Beach Resort ( 13 ), članak 16. Uredbe br. 1393/2007 ne zahtijeva postojanje sudskog postupka u tijeku radi dostave izvansudskog pismena.

25.

Rješenjem od 20. prosinca 2013. secretario judicial je odbio remonstrativni pravni lijek te je potvrdio pobijanu odluku smatrajući da, iako Kraljevina Španjolska nije sastavila glosar koji bi precizirao vrstu pismena na koje se odnosi članak 16. Uredbe br. 1393/2007, nije moguće svako privatno pismeno dostaviti u skladu s odredbama te uredbe. Secretario judicial je pogotovo smatrao da su „jedino izvansudska pismena koja imaju navedena svojstva koja im daju službeni karakter obuhvaćena područjem materijalne primjene navedene uredbe; što znači da ta pismena, po svojoj naravi ili formalnom obilježju, proizvode određene pravne učinke“. Svako drugo tumačenje bi, prema njegovu mišljenju, dovelo do iskrivljavanja pojma „izvansudsk[og] pismena“, u smislu članka 16. Uredbe br. 1393/2007, s rizikom da nacionalni sudovi postanu „poštanske službe“, preuzimajući u tom pogledu izraze kojima se nezavisni odvjetnik Ruiz‑Jarabo Colomer koristio u mišljenju koje je donio u predmetu Roda Golf & Beach Resort (C‑14/08, EU:C:2009:134).

26.

Tecom je 2. siječnja 2014. podnio zahtjev za preispitivanje tog rješenja tvrdeći da se čak i u potpunosti privatno pismeno može smatrati kao „izvansudsk[o] pismen[o]“ koje se može dostaviti u skladu s odredbama Uredbe br. 1393/2007.

27.

Sud koji je uputio zahtjev podsjetio je da je u skladu s presudom Roda Golf & Beach Resort ( 14 ) pojam izvansudsko pismeno autonoman pojam prava Unije. On smatra, međutim, da zbog nemogućnosti tumačenja autonomnog pojma prava Unije ne raspolaže s elementima koji bi mu omogućili zauzimanje stajališta o tome koja svojstva mora imati pismeno da bi ga se moglo smatrati izvansudskim pismenom.

28.

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev pita se postoji li granica što se tiče provedbe Uredbe br. 1393/2007, s jedne strane, u pogledu kumuliranja javnobilježničke dostave i sudske dostave pisma opomene i, s druge strane, što se tiče ispunjavanja pretpostavke primjenjivosti uredbe zasnovane na prekograničnom učinku suradnje i ispravnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta, kada je cilj izvansudskog pismena omogućavanje učinkovite primjene subjektivnih prava priznatih nacionalnim zakonodavstvom ili pravom Unije.

29.

U pogledu tih razmatranja, Juzgado de Primera Instancia no 7 de Las Palmas de Gran Canaria postavio je sljedeća prethodna pitanja:

30.

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se u potpunosti privatno pismeno, koje nije izdalo ili ovjerovilo javno tijelo ili javni službenik, smatrati „izvansudsk[im] pismen[om]“, u smislu članka 16. Uredbe br. 1393/2007.

31.

Valja ponajprije istaknuti da svojstvo „izvansudsk[o]“ nije definirano pravom Unije, iako postoji u mnogim odredbama primarnog prava ( 15 ). Osim toga, taj pridjev može imati različita značenja ovisno o imenici koju kvalificira. Stoga treba utvrditi da pojam izvansudske odluke upućuje na odluke donesene slijedom alternativnog rješavanja sporova, dok pojam izvansudskog akta može podrazumijevati puno šire tumačenje, premašujući okvir postupaka namijenjenih rješavanju sporova. Upravo zbog više značenja izraza „izvansudsk[i]“, usredotočit ću se na analizu pojma „izvansudsk[og] pismena“ u smislu Uredbe br. 1393/2007.

32.

Kako bismo odredili sadržaj tog pojma, moramo početi s njegovim povijesnim prikazom.

33.

Sustav dostave pismena posredstvom Središnjeg tijela seže unatrag do Haaške konvencije, čiji članak 17. propisuje da se „izvansudski dokumenti koje su izdala tijela i sudski službenici države ugovornice“ mogu slati u svrhu dostave u drugoj državi ugovornici na načine i pod pretpostavkama koje su predviđene tom Konvencijom. Kao što to potvrđuje čitanje pripremnih verzija, pisci navedene konvencije htjeli su iz njezina područja primjene isključiti u potpunosti privatne dokumente, a postupanje službenog tijela omogućilo je provedbu odabira ili nadzora dokumenata za slanje ( 16 ).

34.

Međutim, to usko tumačenje nije u potpunosti podržao praktični priručnik uz Haašku konvenciju ( 17 ). Doduše, on navodi da se „izvansudski dokumenti razlikuju od sudskih dokumenata jer nisu izravno povezani s postupkom, a od privatnih dokumenata jer zahtijevaju uključivanje ,tijela i sudskih službenika’“ ( 18 ). Osim toga, prema tom priručniku „postoji mnogo vrsta izvansudskih dokumenata. Na taj su način izvansudski dokumenti u smislu članka 17. zahtjevi za plaćanje, otkazi ugovora o najmu ili ugovora o radu, mjenica s protestom i zadužnica, pod uvjetom da ih je izdalo tijelo ili sudski službenik“ ( 19 ). Međutim, priručnik sadržava određenu dvosmislenost s obzirom na to da dalje općenitije navodi da su „protivljenja sklapanju braka, suglasnosti za posvojenje, priznavanje očinstva također obuhvaćena tom kategorijom s obzirom na to da je za njih potreban određeni oblik koji treba poštovati“ ( 20 ). Štoviše, nakon što je navedeno da u određenim sustavima privatne osobe same dostavljaju određene izvansudske dokumente s istovjetnim pravnim učinkom, priručnik ističe da „iako je Konvencija namjeravala iz članka 17. isključiti dokumente koje izdaju privatne osobe […], Specijalna komisija potaknula je Središnja tijela da dostavljaju izvansudske dokumente koje nije izdalo tijelo ili sudski službenik ako su ti dokumenti takve vrste da bi u normalnim okolnostima zahtijevali uključivanje tijela u njihovoj zemlji“ ( 21 ). U priručniku se ističe da „određivanje dokumenta kao sudskog ili izvansudskog ovisi o pravu države moliteljice (države za slanje)“ ( 22 ) s obzirom na to da „pravo te države određuje nadležnosti tih tijela i sudskih službenika da izdaju određeni dokument“ ( 23 ), precizirajući da pojam izvansudskih i sudskih dokumenata treba široko tumačiti ( 24 ).

35.

Nadahnuta Haaškom konvencijom, Konvencija iz 1997. se od nje razlikuje u tome što ne ograničava svoje područje primjene slanja samo na izvansudska pismena koja su izdala javna tijela ili javni službenici. Izvješće s obrazloženjem Konvencije iz 1997. ( 25 ) precizira u tom pogledu da iako se ne čini da je moguće točno definirati izvansudska pismena, „može se smatrati da je riječ o pismenima koja sastavlja javni službenik, na primjer, javnobilježničke isprave ili nalozi sudskih službenika, pismena koja je sastavilo službeno tijelo države članice ili pismena čija narav ili važnost opravdavaju da se službenim postupkom šalju i stavljaju na znanje njihovim adresatima“ ( 26 ).

36.

Uredba br. 1348/2000 preuzela je, u svojem članku 16., izraze iz članka 16. Konvencije iz 1997. Međutim, ta je uredba uvela novost predviđanjem sastavljanja glosara s pismenima koja se mogu dostavljati primjenom te uredbe. Taj glosar, koji se nalazio u Prilogu II. Odluci Komisije 2001/781/EZ od 25. rujna 2001. o donošenju priručnika prijamnih tijela i glosara pismena koja mogu biti dostavljena sukladno Uredbi Vijeća (EZ) br. 1348/2000 ( 27 ), koja je izmijenjena Odlukom Komisije 2008/541/EZ od 8. travnja 2008. ( 28 ), sadržavao je podatke koje su države članice priopćile primjenom članka 17. točke (b) Uredbe br. 1348/2000. Proučavanje tog priloga otkriva da su države članice dale tim informacijama različit oblik i sadržaj. Pojedine su se ograničile na općenito isticanje da su izvansudska pismena uključena u pismena koja je moguće dostavljati ( 29 ). Druge države članice su, suprotno tomu, pojam izvansudskih pismena jasno ograničile samo na pismena koja sastavlja javno tijelo ili javni službenik ( 30 ). Neke su pak zadržale široku definiciju, koja uključuje privatna pismena ( 31 ). Naposljetku, određene države članice su sastavile detaljan popis pismena koja se, po njima, mogu dostavljati a da se ne razlikuju sudska i izvansudska pismena ( 32 ).

37.

Što se tiče članka 16. Uredbe br. 1393/2007, on preuzima istovjetne izraze iz članka 16. Uredbe br. 1348/2000. Nasuprot tomu, za razliku od potonje uredbe, Uredba br. 1393/2007 ne predviđa sastavljanje glosara.

38.

Ovaj povijesni prikaz otkriva dva različita tumačenja izvansudskog pismena unutar država članica. Jedno u kojem je uključivanje javnog tijela ili javnog službenika odlučujući kriterij za identificiranje tog pismena. Drugo, suprotno tomu, izostavlja autora pismena kao kriterij i oslanja se na povezanost pismena s ostvarivanjem ili očuvanjem prava. Ta heterogenost nacionalnih pravnih sustava zasigurno pojašnjava zbog čega, uz iznimku Haaške konvencije čija je restriktivna vizija kasnije ipak ublažena, međunarodni instrumenti i instrumenti Zajednice o slanju pismena u građanskim i trgovačkim stvarima zaziru od davanja definicije izvansudskog pismena.

39.

Radi davanja odgovora na pitanje može li u potpunosti privatno pismeno biti izvansudsko pismeno, potrebno je ići dalje od samo negativne definicije tog pismena, koja ga definira kao suprotnost sudskom pismenu, i precizirati elemente pozitivne definicije takvog pismena u smislu članka 16. Uredbe br. 1393/2007.

40.

U pisanim očitovanjima podnesenima Sudu pronalazim razlike u pristupima koje sam prethodno spomenuo sažimajući povijesni prikaz.

41.

S jedne strane, španjolska vlada smatra da privatno pismeno ne može biti izvansudsko pismeno, s obzirom na to da je ta kvalifikacija rezervirana, barem u Španjolskoj, za pismena koja su izdali javni službenici, javni bilježnici i voditelji registra založnih prava. U potporu toj tezi ona osobito tvrdi da cilj Uredbe br. 1393/2007 nije zajamčiti slanje svih pismena između pojedinaca s prebivalištem u različitim državama članicama, nego jedino pismena koja se moraju dostavljati u okviru sudskog postupka ili pak namijenjena očuvanju prava u pogledu mogućeg postupka, iz čega se može zaključiti da se uvijek mora raditi o javnom pismenu u tom smislu da ono mora moći dokazati identitet autora, dan izdavanja i sadržaj.

42.

S druge strane, Tecom, njemačka i mađarska vlada te Europska komisija zalažu se za širu definiciju neovisno o tome tko je autor pismena, i koja stoga uključuje određena privatna pismena. Tako njemačka vlada uvodi privatna pismena u kategoriju izvansudskih pismena „u mjeri u kojoj je njihovo službeno priopćenje po svojoj prirodi takvo da omogućuje da se zajamči, dade učinak ili usprotivi nekom zahtjevu u građanskom ili trgovačkom području“, dok mađarska vlada predlaže da se „izvansudsk[im] pismen[om]“ smatra svako privatno pismeno koje „se mora dostaviti njegovu adresatu postupkom dostave u skladu s pravilima materijalnog ili postupovnog prava država članica ili Unije koja se primjenjuju u određenom građanskom ili trgovačkom predmetu“. Što se tiče Tecoma i Komisije, oni kao svoj kriterij navode narav i važnost pismena, koji se nalazi u Izvješću s obrazloženjem Konvencije iz 1997.

43.

Upućivanjem na kriterije koje je iznio nezavisni odvjetnik Ruiz‑Jarabo Colomer u svojem mišljenju u predmetu Roda Golf & Beach Resort ( 33 ), portugalska vlada ima posredničko stajalište, ponešto dvosmisleno, prema kojem se privatno pismeno može smatrati izvansudskim pismenom pod posebnim uvjetom „da je uključeno tijelo ili da je doneseno javno pismeno“.

44.

Prije nego što izložim vlastito mišljenje, valja mi odmah podsjetiti da je Sud već zauzeo stajalište o pitanju treba li pojam izvansudskog pismena autonomno tumačiti. Iako je više vlada pred Sudom tvrdilo da se sadržaj pojma izvansudskog pismena treba odrediti s obzirom na pravo svake države članice, on je u svojoj presudi Roda Golf & Beach Resort ( 34 ) istaknuo da se taj pojam mora smatrati pojmom prava Unije ( 35 ), uzevši u obzir, s jedne strane, „želju država članica da usidre [mjere koje obuhvaćaju pravosudnu suradnju u građanskim stvarima koje imaju prekogranični učinak] u pravni poredak Zajednice i da na taj način ojačaju načelo njihovog autonomnog tumačenja ( 36 ) i, s druge strane, izbor oblika propisa koji, prema mišljenju Suda, „pokazuje važnost koju zakonodavac Zajednice pridaje izravnoj primjenjivosti odredbi Uredbe br. 1348/2000 i njihovoj ujednačenoj primjeni“ ( 37 ).

45.

Podsjećam da je Sud, osim toga, u istoj presudi odlučio da pismeno koje je izradio javni bilježnik predstavlja, „kao takvo“, izvansudsko pismeno. Štoviše, dao je dodatno pojašnjenje odbijanjem argumenta da široko tumačenje pojma izvansudskog pismena nameće preveliki teret s obzirom na sredstva nacionalnih sudova, naglašavajući da obveze u području dostavljanja koje proizlaze iz Uredbe br. 1348/2000 ne snose nužno nacionalni sudovi ( 38 ).

46.

Rješenja koja su proizašla iz Uredbe br. 1348/2000, po mojem mišljenju, savršeno su prenosiva u skladu s Uredbom br. 1393/2007, tim više što je ona izostavila glosare s pismenima koja se mogu dostavljati, što je moglo navesti na pomisao da su države članice sačuvale određeni manevarski prostor prilikom određivanja izvansudskih pismena.

47.

Međutim, Sud nije istaknuo kriterije prema kojima se mora ocijeniti ima li pismeno ili nema svojstvo „izvansudsk[og] pismena“, u smislu prava Unije. U svojem mišljenju u predmetu Roda Golf & Beach Resort ( 39 ), nezavisni odvjetnik Ruiz‑Jarabo Colomer predložio je primjenu triju kriterija za koje je smatrao da moraju biti kumulativno ispunjeni, a koji se odnose na, kao prvo, autora pismena, koji mora biti javno tijelo, kao drugo, na pravne učinke koje pismeno proizvodi, koji moraju biti „specifični i različiti“ i, kao treće, na postojanje minimalnog stupnja povezanosti između pismena i sudske instance, koje karakterizira činjenica da se pismeno „[mora] moći [koristiti] u potporu zahtjevu u mogućem postupku“ ( 40 ).

48.

Prije podrobnijeg ispitivanja kriterija za koje predlažem da se usvoje čini mi se potrebnim vratiti se na značaj uže ili šire definicije pojma izvansudskog pismena jer razlike u razumijevanju tog pojma, rekao bih, djelomično nastaju uslijed nepostojanja njegova točnog shvaćanja.

49.

Ponajprije valja naglasiti da iako se „pravosudna suradnja […] ne može ograničiti jedino na sudske postupke“ ( 41 ), ipak je cilj slanja izvansudskih pismena podredan, kako to potvrđuje činjenica da je samo jedan članak Uredbe br. 1393/2007 posvećen tim pismenima, prevladavajućem cilju poboljšanja i ubrzanja slanja sudskih pismena. Pojašnjenje se vjerojatno može naći u činjenici da su priopćenja sudskih pismena njihovim adresatima općenito podvrgnuta, u nacionalnim pravima, određenom formalizmu koji može usporiti ili zakomplicirati postupak, pogotovo kada se dostava mora izvršiti u inozemstvu, i dovodi u pitanje suverenitet države u kojoj se ta dostava mora izvršiti. Usklađivanje nacionalnih zakonodavstava je stoga učinkovit način poboljšanja i ubrzanja prekograničnog slanja tih pismena. Nasuprot tomu, dostavljanje izvansudskih pismena nije nužno podvrgnuto u nacionalnim pravima istim pravilima kao što su ona za sudska pismena. Ako je njihovo slanje slobodno, njihovo podvrgavanje mehanizmima predviđenima Uredbom br. 1393/2007 teško može biti čimbenik olakšavanja i ubrzavanja. Međutim, neki drugi cilj, koji se odnosi na sigurnost slanja, koji mora jamčiti zaštitu kako interesa podnositelja zahtjeva tako i adresata, može opravdati to da se ta pismena mogu slati u skladu s Uredbom br. 1393/2007.

50.

Valja, potom, istaknuti da mi se čini da cilj autonomne definicije izvansudskog pismena nije utvrđivanje najmanjeg zajedničkog nazivnika svih pravnih tradicija država članica, posljedica čega bi bilo zadržavanje samo onih kriterija koji su posve jednaki u svakom od nacionalnih prava. Naprotiv, mislim da definiranje mora imati jedinstven cilj, tako da osigura da se sva pismena koja su priznata kao izvansudska u nekoj državi članici mogu slati bez prepreka u druge države članice.

51.

U tom pogledu, pitam se ne može li se rješenje problema koji postavlja definicija izvansudskog pismena pronaći u primjeni načela koje se može izraziti kao načelo države slanja, kojim se od tijela države članice za zaprimanje zahtijeva da osiguraju slanje svih pismena koja država članica slanja priznaje kao izvansudska. Na taj bi način bio osiguran cilj Uredbe br. 1393/2007, s obzirom na to da se svako pismeno smatrano „izvansudsk[im]“ u nekoj državi članici može slobodno i lako kretati cijelom Unijom. Međutim, čini se da je potvrđivanje autonomnosti pojma izvansudskog pismena u presudi Roda Golf & Beach Resort ( 42 ) osudilo ovaj pristup, čiji je izgledan nedostatak da državama članicama ostavlja prevelik manevarski prostor.

52.

Naposljetku, treba pronaći dovoljno široku definiciju da se obuhvate različitosti postojećih i dosta preciznih shvaćanja kako bi se izbjegla pravna nesigurnost.

53.

Primijenit ću, ponajprije, organski kriterij koji zahtijeva uključivanje nekog tijela, ne‑sudskog, koje ima ovlast izdavanja ili ovjeravanja pravnih pismena. Relevantnost tog kriterija odnosi se na nadzor koji provodi tijelo koje izdaje ili ovjerava pismeno nad sadržajem pismena za slanje, a koji je različit od nadzora koji provode tijela za slanje i zaprimanje pismena u okviru Uredbe br. 1393/2007. Potonji nadzor je, naime, ograničen na provjeru je li pismeno za slanje obuhvaćeno područjem primjene te uredbe i jesu li bili poštovani formalni uvjeti za slanje nametnuti navedenom uredbom.

54.

Ne mislim da područje primjene tog organskog kriterija treba smanjiti uvođenjem drugih kumulativnih zahtjeva koji bi se odnosili, osobito, na specifične i različite pravne učinke koje bi pismeno proizvelo uslijed uključivanja tijela ili na okolnost da bi pismeno moglo biti u potporu zahtjevu u mogućem postupku. Po mojem mišljenju, time što je u svojoj presudi Roda Golf & Beach Resort ( 43 ) Sud odlučio da je pismeno koje je izdao javni bilježnik, „kao takvo“, izvansudsko pismeno, on je izričito odbio tu tezu.

55.

Treba li, međutim, uvesti još jedan kriterij koji nije kumulativan, nego alternativan, koji bi omogućio uključivanje u pojam „izvansudsk[og] pismena“, u smislu članka 16. Uredbe br. 1393/2007, pismena koja su sastavili pojedinci i čiji sadržaj nije stoga prethodno ovjerovilo jedno tijelo?

56.

U tom pogledu, budući da mi se čini nemogućim odrediti koja su pismena obuhvaćena pojmom izvansudskog pismena prema uskom i loše definiranom kriteriju kao što je onaj koji se odnosi na „važnost“ pismena, koji je toliko subjektivan po prirodi da može unijeti pravnu nesigurnost, neusklađen s ciljem poboljšanja i ubrzanja slanja pismena, sklon sam, nasuprot tomu, smatrati da cilj koji slijedi ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta opravdava potragu za objektivnim kriterijem koji bi omogućio proširenje pojma izvansudskog pismena na određena pravna pismena koja nije izdalo ili ovjerovilo jedno tijelo.

57.

Međutim, nije jednostavno utvrditi načelo razlikovanja koje omogućuje obuhvaćanje različitosti pravnih pismena odgovarajući na zahtjeve načela pravne sigurnosti.

58.

Moguće je razmotriti da se kao kriterij uzme činjenica je li pismeno podvrgnuto ili nije formalnim zahtjevima što se tiče njegove dostave. Kada bi dostavljanje pismena bilo podvrgnuto određenim formalnostima prema nacionalnom pravu države članice slanja, tada bi se dostava u inozemstvu mogla provesti korištenjem iz Uredbe br. 1393/2007. Nasuprot tomu, kada nema ograničenja u slobodi izbora načina dostave, tada se dostava u inozemstvo ne može provesti tim sredstvima. Međutim, ovaj kriterij razlikovanja mi se ne čini zadovoljavajućim s obzirom na to da zahtijeva ocjenjivanje svakog pismena pojedinačno, zasnovano na zakonu države članice slanja kako bi se odredilo je li dostava podvrgnuta ili nije određenom formalizmu.

59.

Možda se traženi kriterij može otkriti u pitanju je li dostavljanje nužno ili nije za učinkovitost predmetnog pravnog pismena, što u konačnici dovodi do razlikovanja između pismena koja se moraju dostaviti, odnosno onih čije je dostavljanje osobi na koju ona mogu utjecati ustanovljeno kao uvjet njihove svršenosti, i pismena koja se ne moraju dostaviti ( 44 ).

60.

Ipak, usvajanje tog kriterija samo premješta poteškoće u tumačenju ne rješavajući ih, s obzirom na to da se razlikovanje između pismena koja se moraju dostaviti i onih koje se ne mora dostaviti doima, samo po sebi, osjetljivim. Čini mi se da je nužno istaknuti jasniji put oslanjajući se na kriterij koji uzima u obzir prirodnu i izravnu ulogu slanja predmetnog pismena njegovu adresatu. Riječ je o tome da se u pojam izvansudskog pismena u smislu članka 16. Uredbe br. 1393/2007 uključe sva pismena čije je slanje njihovu adresatu nužno za ostvarivanje, dokazivanje ili očuvanje prava.

61.

Takvo proširenje moglo bi ponuditi povećanu pravnu sigurnost podnositelju zahtjeva kao i adresatu tih pismena, zahvaljujući, osobito, mogućnostima korištenja slanja između tijela za slanje i tijela nadležnih za zaprimanje pismena.

62.

Ne mislim da bi predloženo proširenje rezultiralo s više zahtjeva za slanjem između tijela za slanje i zaprimanje pismena, što bi dovelo do povećanja opsega posla tih tijela, koja bi se u tom slučaju pretvorila u poštanske urede. Ne valja, naime, izgubiti iz vida da korištenje sustava slanja pismena predviđenog Uredbom br. 1393/2007 izlaže podnositelja zahtjeva plaćanju troškova i da ga, štoviše, obvezuje na poštovanje određenih formalnosti vezanih osobito uz prevođenje.

63.

Prednost tog proširenja bila bi ta da se osobama kao što je to Tecom, koje moraju adresata upoznati s pismenom da bi ostvarile svoja prava, omogućuje osiguranje dodatnih jamstava prilikom transakcije koja je složena zbog okolnosti da se pismeno mora slati u inozemstvo.

64.

To su razlozi zbog kojih predlažem Sudu da na prva dva pitanja odgovori da je pojmom „izvansudsk[o] pismen[o]“ u smislu članka 16. Uredbe br. 1393/2007 obuhvaćeno pismeno koje je izdalo ili ovjerovilo javno tijelo, javni službenik ili svaka osoba koja je za to nadležna prema zakonu države članice slanja, kao i sva pismena čije je slanje njihovu adresatu nužno za ostvarivanje, dokazivanje ili očuvanje prava.

65.

Zbog njegove povezanosti s prvim i drugim pitanjem, četvrto pitanje ću ispitati prije trećeg.

66.

Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, sumnje Juzgado de Primera Instancie no 7 de Las Palmas de Gran Canaria vezano uz tumačenje pretpostavki za prekogranični učinak pravosudne suradnje i ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta proizlaze iz činjenice da je u točki 56. presude Roda Golf & Beach Resort ( 45 ) spomenuto da pravosudna suradnja iz članka 65. UEZ‑a može postojati kako u okviru sudskog postupka tako i izvan takvog postupka „u mjeri u kojoj navedena suradnja ima prekogranični učinak te u kojoj je potrebna za ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta“ ( 46 ).

67.

Stoga se sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, u svrhu određivanja je li neko pismeno obuhvaćeno pojmom „izvansudsk[og] pismena“ u smislu članka 16. Uredbe br. 1393/2007, provjeriti ima li dostava tog pismena prekogranični učinak te je li potrebna za ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

68.

U tom pogledu, dovoljno je podsjetiti da uvjet koji se odnosi na prekogranični učinak pravosudne suradnje i ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta predstavlja pravni temelj na kojem je zasnovana Uredba br. 1393/2007.

69.

Sukladno teleološkom i sustavnom načinu tumačenja, ta se uredba treba tumačiti vodeći računa o njezinim ciljevima na temelju tog pravnog temelja.

70.

Međutim, pretpostavka prekograničnog učinka pravosudne suradnje mi se čini irelevantnom za određivanje područja primjene Uredbe br. 1393/2007 za predmetna pismena s obzirom na to da situacije uređene tom uredbom, čiji je predmet slanje sudskog ili izvansudskog pismena iz jedne države članice u drugu državu članicu, nužno imaju prekogranični karakter jer su uključene dvije države članice.

71.

Nasuprot tomu, potrebno je voditi računa o cilju ispravnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta kako bi se odredio sadržaj pojma izvansudskog pismena ( 47 ). Ipak, slažem se s mišljenjem njemačke vlade da je beskorisno za svaki slučaj opravdavati da je za ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta potrebno osigurati dostavu tog pismena na načine predviđene tom uredbom ako je utvrđeno da predmetno pismeno pripada kategoriji „izvansudsk[og] pismena“ u smislu članka 16. Uredbe br. 1393/2007.

72.

Posljedično, mišljenja sam da na četvrto pitanje valja odgovoriti da ne treba provjeravati za svaki slučaj, na temelju ocjene posebnih okolnosti svakog pojedinog slučaja, ima li slanje predmetnog pismena prekogranični učinak i je li ono potrebno za ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

73.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se izvansudsko pismeno koje je već dostavljeno svojem adresatu ponovno dostaviti u skladu s postupkom predviđenim Uredbom br. 1393/2007.

74.

Čini mi se da nema dvojbi oko odgovora na ovo pitanje kada prva dostava nije izvršena sukladno načinima iz Uredbe br. 1393/2007.

75.

Naime, u tom je slučaju svakako potrebno omogućiti ponovnu dostavu. Načelo da se, ako adresat sudskog ili izvansudskog pismena ima boravište u inozemstvu, dostava tog pismena mora izvršiti sredstvima koje predviđa sâma Uredba br. 1393/2007 ( 48 ) podrazumijeva da se podnositelju zahtjeva ostavi mogućnost izvršavanja dostave u skladu s tom uredbom.

76.

Odgovor nije toliko očit u slučaju kada je prva dostava izvršena u skladu s Uredbom br. 1393/2007. Kako to sugerira i Komisija, to bi mogao biti slučaj u predmetu u glavnom postupku ako se dostava pisma opomene u svojem javnobilježničkom obliku može smatrati izravnom dostavom putem pošte, koja je predviđena u članku 14. Uredbe br. 1393/2007.

77.

U svojoj presudi Alder (C‑325/11, EU:C:2012:824) Sud je zauzeo stajalište da Uredba br. 1393/2007 ne utvrđuje hijerarhiju između različitih sredstava slanja koje uspostavlja ( 49 ). Prema mojem mišljenu, na podnositelju zahtjeva je, i samo na njemu, da izabere, između različitih sredstava koja su mu na raspolaganju, ono koje smatra najprikladnijim i da odluči, ako je to potrebno, izvršiti ponovno slanje nakon što je izvršio prvo.

78.

Čini mi se, s tim u svezi, da tužitelj može imati dobre razloge za ponovno slanje pismena koje je već dostavljeno i da nije na tijelima države slanja niti na tijelima države zaprimanja temeljem Uredbe br. 1393/2007 da provjeravaju relevantnost tih razloga. Može se dogoditi, primjerice, da dostava nekog pismena ne bude izvršena u roku dodijeljenom nacionalnim pravom za njezino izvršenje.

79.

Uostalom, kada bi se zauzelo drukčije stajalište i osobito zadužilo tijela za slanje i tijela za zaprimanje da provjeravaju oportunitet, to bi tim tijelima nametnulo odgovornost koju ona nisu nužno sposobna preuzeti.

80.

Posljedično, smatram da se isto pismeno može valjano sukcesivno dostavljati istim sredstvom ili različitim sredstvima i da na treće pitanje valja, stoga, odgovoriti da se izvansudsko pismeno koje je već dostavljeno svojem adresatu može ponovno dostaviti u skladu s načinima predviđenima Uredbom br. 1393/2007, čak i kad je prva dostava već izvršena u skladu s tom uredbom.

81.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Juzgado de Primera Instancia no 7 de Las Palmas de Gran Canaria odgovori na sljedeći način: