14.12.2013   

HR

Službeni list Europske unije

C 367/21

1.

Je li nacionalni sudac na temelju načela učinkovitosti, visoke razine zaštite potrošačâ u Uniji kojoj teži Direktiva 1999/44 (1) ili pak drugih odredbi ili pravnih pravila prava Unije dužan po službenoj dužnosti ispitati je li kupac kod određenog ugovora potrošač u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) Direktive 1999/44?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, vrijedi li isto iako spis ne sadrži nikakve (ili sadrži nedovoljne ili nesuglasne) informacije o činjenicama na temelju kojih bi sud mogao utvrditi svojstvo kupca?

3.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, vrijedi li isto i u postupku povodom žalbe u kojem kupac kao žalbeni razlog protiv odluke prvostupanjskog suca nije istaknuo propust da se to u toj odluci (po službenoj dužnosti) ispita te je u njemu pitanje može li se kupca smatrati potrošačem izričito ostavljeno otvorenim?

4.

Treba li Direktivu 1999/44 (odnosno članak 5.) smatrati kao pravno pravilo istovjetno nacionalnim pravnim pravilima koja u nacionalnom pravnom sustavu vrijede kao pravila javnog poretka?

5.

Je li nizozemsko pravo, s obzirom na teret iznošenja tvrdnji o relevantnim činjenicama i teret dokazivanja kupca-potrošača u svezi s obvezom da (pravovremeno) istakne prigovor navodnog nedostatka isporučene robe, u suprotnosti s načelom učinkovitosti, visokom razinom zaštite potrošačâ unutar Unije kojoj teži Direktiva 1999/44 ili pak drugom odredbom ili pravnim pravilom prava Unije?

6.

Je li nizozemsko pravo, s obzirom na teret iznošenja tvrdnji i teret dokazivanja kupca-potrošača da roba nije u skladu s ugovorom, kao i da je ta nesukladnost postala očita u roku od šest mjeseci od isporuke, u suprotnosti s načelom učinkovitosti, visokom razinom zaštite potrošačâ unutar Unije kojoj teži Direktiva 1999/44 ili pak drugom odredbom ili pravnim pravilom prava Unije? Koje je značenje izraza „svaki nedostatak koji postane očit” [neslužbeni prijevod] iz članka 5. stavka 3. Direktive 1999/44 i posebice u kojoj je mjeri kupac-potrošač dužan iznositi tvrdnje o činjenicama i okolnostima koje se odnose na nesukladnost (odnosno njezin uzrok)? Je li za to dovoljno da kupac-potrošač iznese svoje tvrdnje te u slučaju obrazloženog osporavanja dokaže da kupljena stvar ne funkcionira (dobro) ili on mora iznijeti tvrdnje i u slučaju obrazloženog osporavanja dokazati koji je nedostatak kupljene stvari (bio) uzrok tome da ona ne funkcionira (dobro)?

7.

Igra li pri davanju odgovora na prethodna pitanja određenu ulogu i činjenica da je F. Faber angažirala odvjetnika za zastupanje u ovom postupku u oba stupnja?