—

za belgijsku vladu, C. Pochet i T. Materne, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Ishaque, advocaat,

—

za francusku vladu, D. Colas, F.‑X. Bréchot i B. Beaupère‑Manokha, u svojstvu agenata,

—

za poljsku vladu, B. Majczyna, K. Pawłowska i B. Czech, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, M. Condou‑Durande i R. Troosters, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 13. stavka 5. Direktive 2003/9/EZ Vijeća od 27. siječnja 2003. o uvođenju minimalnih standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za azil (SL L 31, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 29.), zajedno s člankom 13. stavcima 1. i 2. i člankom 14. stavcima 1., 3., 5. i 8. iste direktive.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Federaal agentschap voor de opvang van asielzoekers (savezna agencija za prihvat tražitelja azila, u daljnjem tekstu: Fedasil) i Selvera Sacirija i Danijele Dordevic, u svoje ime i u svojstvu zakonskih zastupnika svoje maloljetne djece Danjela Sacirija, Denisa Sacirija i Sanele Saciri (u daljnjem tekstu: obitelj Saciri), kao i Openbaar Centrum voor Maatschappelijk Welzijn van Diest (javni centar za socijalnu djelatnost, u daljnjem tekstu: JCSD) zbog Fedasilova odbijanja dodjeljivanja socijalne pomoći obitelji Saciri iz razloga nemogućnosti osiguranja njihovog smještaja u centru za smještaj tražitelja azila.

3

Uvodna izjava 7. Direktive 2003/9 navodi:

„Trebalo bi utvrditi minimalne standarde za prihvat tražitelja azila koji će uobičajeno biti dovoljni da im se osigura razina dostojanstvenog življenja i životni uvjeti koji se mogu uspoređivati s onima u svim državama članicama.“

4

Članak 1. te direktive određuje:

„Svrha je ove Direktive utvrđivanje minimalnih standarda za prihvat tražitelja azila u državama članicama.“

5

Prema odredbama članka 2. navedene direktive, za potrebe iste navedeno je:

„[...]

[...]“

6

Članak 5. stavak 1. iste direktive određuje:

„Države članice će, u razumnom roku koji ne prelazi petnaest dana od podnošenja njihovog zahtjeva za azil kod nadležnog tijela, informirati tražitelje azila o svim pogodnostima koje imaju i o obavezama kojima moraju udovoljiti, a koje se odnose na uvjete prihvata.

[...]“

7

Članak 13. Direktive 2003/9, koji sadrži opća pravila o materijalnim uvjetima prihvata i o zdravstvenoj skrbi, navodi:

„1.   Države članice moraju osigurati da su podnositelji prijave upoznati s uvjetima materijalnih primanja [materijalnim uvjetima prihvata] kada podnose zahtjev za azil.

2.   Države članice moraju odrediti uvjete materijalnih primanja [materijalne uvjete prihvata] kako bi osigurale da životni standard bude primjeren očuvanju zdravlja podnositelja prijave i koja im mogu osigurati egzistenciju.

Države članice moraju u skladu s člankom 17. osigurati da je osiguran takav životni standard i osobama s posebnim potrebama, kao i osobama koje su u pritvoru.

[...]

5.   Uvjeti materijalnih primanja [materijalni uvjeti prihvata] mogu se osigurati u naravi ili u obliku novčane pripomoći [pomoći] ili vaučera, ili kao kombinacija tih načina.

Ako države članice osiguravaju uvjete materijalnih primanja [materijalne uvjete prihvata] u obliku novčanih pripomoći [novčane pomoći] ili vaučera, njihov iznos će se utvrditi u skladu s načelima utvrđenim ovim člankom.“

8

Članak 14. te direktive sadrži sljedeće odredbe:

„1.   Ako se stanovanje osigurava u naravi, ono obuhvaća sljedeće ili kombinaciju toga:

[...]

3.   Države članice moraju prema potrebi osigurati smještaj maloljetne djece podnositelja zahtjeva ili maloljetnih podnositelja zahtjeva zajedno s njihovim roditeljima ili s odraslim članom obitelji koji je za njih odgovoran bilo prema zakonu ili prema običajima.

[...]

5.   Osobe koje rade u centrima za smještaj moraju biti odgovarajuće obučene i obavezane na čuvanje tajne o svim informacijama koje dobiju tijekom svog rada, kako je to definirano u nacionalnom zakonodavstvu.

[...]

8.   Države članice mogu izuzetno odrediti modalitete uvjeta materijalnih primanja [materijalne uvjete prihvata] koji se razlikuju od onih iz ovog članka, tijekom nekog razumnog vremenskog razdoblja koje mora biti što je moguće kraće:

U svakom slučaju ovi različiti uvjeti moraju zadovoljavati osnovne potrebe.“

9

Članak 17., stavak 1. navedene direktive određuje:

„Države članice moraju uzeti u obzir specifičnu situaciju osjetljivih kategorija osoba kao što su maloljetne osobe, maloljetne osobe bez pratnje, invalidne osobe, osobe poodmakle dobi, trudnice, samohrani roditelji s maloljetnom djecom i osobe koje su bile podvrgnute mučenju, silovanju ili drugim oblicima ozbiljnog psihološkog, fizičkog ili spolnog nasilja, provodeći u nacionalnom zakonodavstvu odredbe Poglavlja II. koje se odnose na uvjete materijalnih primanja [materijalne uvjete prihvata] i na zdravstvenu skrb.“

10

Članak 18., stavak 1. iste direktive propisuje:

„Najvažniji razlog kojim će se voditi države članice u primjeni odredbi ove Direktive, a koje se tiču maloljetnih osoba, bit će ono što je u najboljem interesu djece.“

11

Odredbe Direktive 2003/9 prenesene su 12. siječnja 2007. u Zakon o prihvatu tražitelja azila i o određenim drugim kategorijama stranaca (Belgisch Staatsblad, 7. svibnja 2007., str. 24027., u daljnjem tekstu: zakon o prihvatu).

12

Članak 3. zakona o prihvatu određuje:

„Svaki tražitelj azila ima pravo na smještaj koji mu omogućuje razinu življenja u skladu s ljudskim dostojanstvom.

Smještaj podrazumijeva materijalnu pomoć koja je odobrena u skladu s ovim zakonom ili socijalnu pomoć koju su odobrili javni centri za socijalnu djelatnost u skladu s organskim zakonom od 8. srpnja 1976. o javnim centrima za socijalnu djelatnost [(Belgisch Staatsblad, 5. kolovoza 1976., str. 9876.)].“

13

Prema odredbama članka 9. zakona o prihvatu:

„Smještaj poput onoga iz članka 3. odobrava tijelo za prihvat ili javni centar za socijalnu djelatnost određen kao mjesto obveznog upisa, ne dovodeći u pitanje primjenu članka 11. stavka 3. zadnjeg podstavka ili članka 13.“

14

Prema članku 10. navedenog zakona, Fedasil određuje obvezno mjesto upisa stranaca.

15

Na temelju članka 11. stavka 3. zakona o prihvatu, prilikom određivanja obveznog mjesta upisa Fedasil vodi računa o tome da to mjesto bude prilagođeno korisniku prihvata, i to u granicama raspoloživih mjesta. Procjena prilagođenosti takvog mjesta temelji se osobito na kriterijima poput obiteljskog stanja korisnika prihvata, njegovog zdravstvenog stanja te poznavanja jednog od službenih jezika ili jezika postupka. U tom kontekstu, Fedasil posebnu pozornost obraća na situaciju ugroženih osoba iz članka 36. ovog zakona. U posebnim okolnostima Fedasil može odstupiti od odredaba stavka 1. navedenog članka, ne određujući obvezno mjesto upisa.

16

U skladu s člankom 11. stavkom 4. zakona o prihvatu, u iznimnim okolnostima vezanima uz raspoloživost mjesta unutar tijela za prihvat, nakon odluke Vijeća ministara, a na temelju izvještaja koje Vijeće sastavi i tijekom razdoblja koji odredi, Fedasil može bilo izmijeniti obvezno mjesto upisa tražitelja azila kao tijela za prihvat za određivanje javnog centra za socijalnu djelatnost, bilo, kao krajnju mogućnost, odrediti tražitelju azila jedan takav centar kao obvezno mjesto upisa.

17

Prema članku 1. organskog zakona od 8. srpnja 1976. o javnim centrima za socijalnu djelatnost, svaka osoba ima pravo na socijalnu pomoć. Stranci načelno imaju pravo na socijalnu pomoć iz članka 1. ovog zakona ako redovito borave na državnom području.

18

Obitelj Saciri podnijela je 11. listopada 2010. zahtjev za azil uredu za strance te je odmah podnijela Fedasilu zahtjev za prihvat.

19

Istog dana Fedasil je obavijestio obitelj Saciri o nemogućnosti određivanja tijela za prihvat te ih je uputio nadležnom JCSD‑u.

20

S obzirom na to da nisu mogli dobiti smještaj, obitelj Saciri okrenula se privatnom tržištu najma stanova, ali zbog nemogućnosti plaćanja podnijeli su JCSD‑u zahtjev za novčanu pomoć.

21

JCSD je odbacio taj zahtjev iz razloga što se na obitelj Saciri odnose tijela za prihvat kojima upravlja Fedasil.

22

Obitelj Saciri podnijela je 10. prosinca 2010. pred l’arbeidsrechtbank te Leuven zahtjev za privremenu mjeru protiv Fedasila i JCSD‑a.

23

Rješenjem od 12. siječnja 2011. arbeidsrechtbank te Leuven naložio je Fedasilu i JCSD‑u da obitelji Saciri dodijele smještaj i isplate novčanu pomoć.

24

Fedasil je 21. siječnja 2011. smjestio obitelj Saciri u jedan centar za prihvat tražitelja azila.

25

Dvjema tužbama, od 14. prosinca 2010. i 7. siječnja 2011., obitelj Saciri osporila je odluku Fedasila i JCSD‑a pred arbeidsrechtbank te Leuven.

26

Presudom od 17. listopada 2011. taj sud proglasio je zahtjev protiv JCSD‑a neosnovanim, dok je Fedasilu naložio da obitelji Saciri isplati iznos od 2961,27 eura, koji odgovara tromjesečnom iznosu integracijske naknade za osobu koja uzdržava obitelj.

27

Fedasil je uložio žalbu protiv te presude pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku. Obitelj Saciri na to je odgovorila vlastitom žalbom te je zahtijevala da Fedasil i JCSD budu osuđeni na solidarno plaćanje iznosa koji odgovara integracijskoj naknadi za cjelokupno razdoblje tijekom kojega ta obitelj nije raspolagala smještajem.

28

Arbeidshof te Brussel naveo je kako u slučaju popunjenosti mreže za smještaj tražitelja azila ni zakon o smještaju ni bilo koja nacionalna odredba ne sadrže poseban režim koji bi tražitelju azila kojemu Fedasil ne može osigurati smještaj omogućavao da u razumnom roku dobije smještaj koji odgovara odredbama iz Direktive 2003/9.

29

Navedeni sud pojasnio je da, kad Fedasil odluči ne odrediti mjesto smještaja, tražitelji azila primaju socijalnu pomoć, čiji im iznos međutim ne jamči smještaj, što je samo privremena mjera.

30

U tim je okolnostima Arbeidshof te Brussel odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja treba razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 13. stavak 5. tumačiti na način da je, kada država članica osigurava materijalnu pomoć u obliku novčane pomoći, ona dužna dodijeliti tu pomoć od dana podnošenja zahtjeva za azil, osiguravajući da je iznos navedene pomoći takve prirode da omogućava tražitelju azila osiguranje smještaja, poštujući pritom uvjete određene u članku 13. stavcima 1. i 2. te članku 14. stavcima 1., 3., 5. i 8. te direktive.

32

Najprije je potrebno podsjetiti da se prema članku 13. stavku 5. Direktive 2003/9 materijalni uvjeti prihvata mogu osigurati u naravi ili u obliku novčane pomoći ili vaučera, ili pak kao kombinacija tih načina.

33

U vezi s trenutkom od kojeg su države članice dužne osigurati materijalne uvjete prihvata, na prvome mjestu potrebno je istaknuti kako je Sud već pojasnio da, što se tiče razdoblja tijekom kojega materijalni uvjeti prihvata moraju biti osigurani tražiteljima azila, ono počinje kada tražitelji podnesu zahtjev za azil (u tom smislu vidjeti presudu od 27. rujna 2012., Cimade i GISTI, C‑179/11, t. 39.).

34

Naime, iz samih odredaba članka 13. stavka 1. Direktive 2003/9 proizlazi kako tražitelji azila moraju imati pristup materijalnim uvjetima prihvata, danima u naravi ili u obliku novčane pomoći, od kada podnesu zahtjev za azil.

35

Osim toga, općoj strukturi i cilju Direktive 2003/9 kao i poštovanju temeljnih prava, osobito zahtjevâ članka 1. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, prema kojem ljudsko dostojanstvo mora biti poštovano i zaštićeno, protivi se to da tražitelj azila bude lišen, čak i samo privremeno, zaštite na temelju minimalnih standarda ustanovljenih tom direktivom (vidjeti gore navedenu presudu Cimade i GISTI, t. 56.).

36

Kao drugo, u vezi s iznosom dodijeljene novčane pomoći, iz članka 13. stavka 5. podstavka 2. Direktive 2003/9 proizlazi da, kada države članice ispunjavaju materijalne uvjete prihvata u obliku novčane pomoći ili vaučera, njihov je iznos određen u skladu s načelima određenima u tom članku.

37

S tim u vezi, iz članka 13. stavka 2. iste direktive proizlazi da dodijeljeni iznos novčane pomoći mora biti dostatan kako bi osigurao da životni standard bude primjeren očuvanju zdravlja tražitelja azila i da mu može osigurati egzistenciju.

38

Nadalje, potrebno je ustvrditi da, prema članku 2. točki (j) Direktive 2003/9, pod „materijalnim uvjetima prihvata“ treba podrazumijevati uvjete prihvata koji obuhvaćaju stanovanje, hranu i odjeću, dane u naravi ili u obliku novčane pomoći ili u vaučerima, kao i pomoć za svakodnevne troškove.

39

Usto, iz uvodne izjave 7. iste direktive proizlazi kako ona nastoji utvrditi minimalne standarde prihvata za tražitelje azila koji im moraju načelno jamčiti razinu dostojanstvenog življenja i životne uvjete usporedive s onima u svim državama članicama.

40

Iz toga slijedi da, iako svaka država članica određuje iznos novčane pomoći, taj iznos morao bi biti dostatan kako bi osigurao da životni standard bude primjeren očuvanju zdravlja podnositelja prijave i da mu može osigurati egzistenciju.

41

U okviru određivanja materijalnih uvjeta prihvata u obliku novčane pomoći, države članice na temelju članka 17. te direktive imaju obvezu osigurati takav životni standard i osobama s posebnim životnim potrebama. Stoga novčana pomoć mora biti dostatna za očuvanje cjelovitosti obitelji kao i najboljeg interesa djece, što, prema odredbama članka 18. stavka 1. iste direktive, predstavlja njezin najvažniji cilj.

42

Sukladno tome, kad se država članica odluči za osiguranje materijalnih uvjeta prihvata u obliku novčane pomoći, ta pomoć mora biti dostatna da jamči razinu dostojanstvenog življenja i primjerenog očuvanju zdravlja te osiguranje egzistencije tražitelja azila, dopuštajući mu nalaženje stanovanja, ako je potrebno, na privatnom tržištu najma stanova.

43

Međutim, odredbe Direktive 2003/9 ne mogu se tumačiti na način da tražiteljima azila dopuštaju izbor stanovanja prema osobnom odabiru.

44

Kao treće, u vezi s pitanjem suda koji je uputio zahtjev o obvezi država članica koje osiguravaju materijalne uvjete prihvata u obliku novčane pomoći da osiguraju poštovanje modaliteta materijalnih uvjeta prihvata predviđenih u članku 14. stavcima 1., 3., 5. i 8. Direktive 2003/9, potrebno je ustvrditi kako se stavak 1. tog članka načelno odnosi na oblike stanovanja koje mogu odabrati države članice i ograničava opseg obveza iz tog članka, pod pretpostavkom da su države članice odlučile dodijeliti materijalne uvjete prihvata u naturi.

45

Iako članak 14. stavak 3. iste direktive nije primjenjiv kad su materijalni uvjeti pruženi isključivo u obliku novčane pomoći, ta pomoć ipak mora prema potrebi omogućiti maloljetnoj djeci tražitelja azila stanovanje s roditeljima, čime je očuvana cjelovitost obitelji u smislu točke 41. ove presude.

46

Stoga je na prvo i drugo pitanje potrebno odgovoriti da članak 13. stavak 5. Direktive 2003/9 treba tumačiti na način da, kada država članica odabere dodijeliti materijalne uvjete prihvata u obliku novčane pomoći ili vaučera, ta pomoć mora biti osigurana od trenutka podnošenja zahtjeva za azil, u skladu s odredbama članka 13. stavka 1. te direktive, te mora odgovarati minimalnim standardima iz odredaba članka 13. stavka 2. navedene direktive. Država članica mora voditi računa o tome da ukupan iznos novčane pomoći koji pokriva materijalne uvjete prihvata bude dostatan da jamči razinu dostojanstvenog življenja, primjerenog očuvanju zdravlja, te osiguranje egzistencije tražitelja azila, omogućavajući mu osobito nalaženje smještaja, a vodeći računa, prema potrebi, o zaštiti interesa osoba koje imaju posebne potrebe, prema odredbama članka 17. iste direktive. Materijalni uvjeti prihvata iz članka 14. stavaka 1., 3., 5. i 8. Direktive 2003/9 ne obvezuju države članice kada su odabrale primijeniti ove uvjete isključivo u obliku novčane pomoći. Međutim, iznos te pomoći mora biti dostatan da omogući maloljetnoj djeci stanovanje s roditeljima, čime je očuvana cjelovitost obitelji tražitelja azila.

47

Trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2003/9 tumačiti na način da joj se protivi to da, u slučaju popunjenosti tijela za smještaj namijenjenih tražiteljima azila, države članice mogu te tražitelje azila uputiti na odgovarajući opći javni sustav za pomoć nadležan za osiguravanje nužne novčane pomoći tražiteljima azila.

48

S tim u vezi treba podsjetiti da, ako države članice nisu u mogućnosti dodijeliti materijalne uvjete prihvata u naturi, Direktiva 2003/9 im daje mogućnost izbora dodjeljivanja materijalnih uvjeta prihvata u obliku novčane pomoći. Međutim, ta pomoć mora biti dostatna za osiguranje osnovnih potreba tražitelja azila, uključujući razinu dostojanstvenog življenja, primjerenog očuvanju zdravlja.

49

S obzirom na to da države članice raspolažu širokom marginom prosudbe u vezi sredstava kojima osiguravaju materijalne uvjete prihvata, one tako mogu isplaćivati novčanu pomoć posredovanjem organizacija općeg javnog sustava za pomoć, pod uvjetom da te organizacije tražiteljima azila osiguravaju poštovanje minimalnih standarda predviđenih ovom direktivom.

50

S tim u vezi važno je naglasiti da je obveza država članica da vode računa o tome da te organizacije poštuju minimalne standarde za prihvat tražitelja azila, pri čemu popunjenost mreže za smještaj ne može opravdati bilo kakvu iznimku od poštovanja tih normi.

51

Stoga na treće pitanje valja odgovoriti da Direktivu 2003/9 treba tumačiti na način da se ne protivi tome da, u slučaju popunjenosti tijela za smještaj namijenjenih tražiteljima azila, države članice mogu te tražitelje azila uputiti odgovarajućoj organizaciji općeg javnog sustava za pomoć, pod uvjetom da im taj sustav osigura poštovanje minimalnih standarda predviđenih tom direktivom.

52

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: