1. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. Odluke Vijeća za pridruživanje EEZ‑Turska br. 3/80 (u daljnjem tekstu: Odluka br. 3/80) ( 2 ). Ta odredba zabranjuje unošenje klauzule o stalnom boravku u odnosu na plaćanje određenih vrsta novčanih davanja turskim radnicima.

2. 

Preciznije, predmet uključuje primjenu te odredbe na bivše radnike s turskim državljanstvom koji su od tada dobili državljanstvo države članice domaćina, a u isto su vrijeme zadržali tursko državljanstvo. Postavlja se sljedeće pitanje: Lišava li stjecanje državljanstva države članice domaćina te radnike prava koja bi im inače pripala na temelju članka 6.? Imaju li ti radnici još uvijek prava na dodatna, nedoprinosna novčana davanja (dodatna uz invalidska davanja) koja se dodjeljuju na temelju nacionalnog zakonodavstva države članice domaćina ( 3 ) iako su se vratili u Tursku i iako to nacionalno zakonodavstvo propisuje kriterij stalnog boravka? Ako nemaju, u kojem je trenutku moguće ukinuti dodatna davanja?

3.

Sporazum kojim je ustanovljeno pridruživanje između Europske ekonomske zajednice i Republike Turske (u daljnjem tekstu: Sporazum o pridruživanju) potpisan je 12. rujna 1963. ( 4 ). Članak 9. tog sporazuma uvodi opću zabranu diskriminacije na temelju državljanstva između stranaka Sporazuma.

4.

Dodatni protokol Sporazumu o pridruživanju potpisan je 23. studenoga 1970. (u daljnjem tekstu: Dodatni protokol) ( 5 ), a njegov članak 39. stavak 4. osigurava da se „starosne mirovine, davanja u slučaju smrti i invalidske mirovine“ mogu prenijeti u Tursku. Prema članku 39. stavku 5., od te odredbe može se odstupiti samo na temelju povoljnijeg dogovora koji dvostrano zaključe Turska i država članica.

5.

Članak 59. Dodatnog protokola zabranjuje preferencijalni tretman, navodeći da „u području koje pokriva ovaj protokol Turska neće imati povoljniji tretman od onoga koji bilo koja država članica daje drugoj državi članici […]“.

6.

Vijeće za pridruživanje 19. rujna 1980. usvojilo je Odluku br. 3/80. Ta je odluka namijenjena usklađivanju sustavâ socijalne sigurnosti država članica tako da turskim radnicima kao i članovima njihovih obitelji i njihovim potomcima omogućuje davanja u području socijalne sigurnosti.

7.

Prema članku 2. Odluke br. 3/80, njezine odredbe primjenjuju se, među ostalim, „na radnike koji jesu ili su bili predmetom zakonodavstva jedne [ili] više država članica i koji su turski državljani“ [neslužbeni prijevod].

8.

Članak 3. stavak 1. Odluke br. 3/80 osigurava jednako postupanje u odnosu na „obveze i naknade prema zakonodavstvu bilo koje države članice“.

9.

Članak 4. Odluke br. 3/80 definira ratione materiae opseg instrumenta. Prema članku 4. stavku 1. točki (b), odluka se primjenjuje na „invalidska davanja, uključujući ona namijenjena održavanju ili poboljšanju sposobnosti zarađivanja“ [neslužbeni prijevod].

10.

Članak 6. stavak 1. Odluke br. 3/80 navodi:

„Ako nije drugačije predviđeno ovom odlukom, novčana davanja i mirovine za invaliditet, davanja potomcima i mirovine na temelju nezgode na radu ili bolesti vezane uz rad neće biti predmet nikakvog smanjivanja, izmjene, suspenzije, ukidanja ili konfiskacije zbog toga što njihov korisnik stalno boravi u Turskoj ili na teritoriju države članice koji nije ona u kojoj se nalazi institucija odgovorna za plaćanje

[…]“ [neslužbeni prijevod]

11.

Uredba br. 1408/71 koordinira sustave socijalne sigurnosti država članica kako bi jamčila da su radnici koji se kreću unutar Europske unije bila uvijek zaštićeni zakonodavstvom iz područja socijalne sigurnosti.

12.

Članak 4. ograničava ratione materiae područje uredbe. Prema članku 4. stavku 1., Uredba 1408/71 primjenjuje se na „invalidska davanja, uključujući ona namijenjena održavanju ili poboljšanju sposobnosti zarađivanja“.

13.

Preciznije, članak 4. stavak 2a. definira „posebna nedoprinosna novčana davanja“, odnosno kategoriju u koju spada predmetno davanje u predmetima u kojima se vodi postupak pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku.

14.

Dok članak 10. stavak 1. sprečava države članice da nametnu kriterij stalnog boravka, članak 10a. stavak 1. isključuje određena posebna nedoprinosna novčana davanja iz te zabrane. Članak 10a. stavak 1. glasi:

„Odredbe članka 10. i glave III. ne primjenjuju se na posebna nedoprinosna novčana davanja navedena u članku 4. stavku 2a. Osobe na koje se odnosi ova Uredba primaju ta davanja isključivo na državnom području države članice u kojoj stalno borave i na temelju zakonodavstva te države članice, ako su ta davanja spomenuta u Prilogu II.a. Ustanove mjesta stalnog boravka isplaćuju davanja o svom trošku.“

15.

Izmjenama koje su uvedene Uredbom (EZ) br. 647/2005 ( 7 )ZDN je dodan na popis posebnih nedoprinosnih novčanih davanja u Prilogu II. Uredbi. Te izmjene stupile su na snagu 5. svibnja 2005.

16.

ZDN regulira dodjelu dodatnih davanja u Nizozemskoj. Ta davanja dodjeljuju se kako bi se svakomu osigurao određeni minimalni iznos sredstava. U skladu sa ZDN‑om, Raad van bestuur van het Uitvoergsinstituut werknemersverzekeringen (Upravni odbor implementacijskog tijela za sheme osiguranja zaposlenika; u daljnjem tekstu: Uwv) je tijelo koje, nakon što je primilo prijavu pojedinca, određuje postoji li pravo na takvo dodatno davanje.

17.

Wet beperking export uitkeringen od 27. svibnja 1999. (Zakon o ograničenju prenosivosti davanja; u daljnjem tekstu: Wet BEU) u ZDN je unio novu odredbu koja ovlaštenje na dodatna davanja uvjetuje stalnim boravkom u Nizozemskoj. Tako od 1. siječnja 2000. svi korisnici dodatnih davanja moraju imati stalni boravak u Nizozemskoj.

18.

Prema prijelaznom režimu koji je uveden člankom XI. Wet BEU‑a, plaćanje davanja prema ZDN‑u korisnicima koji su već primili dodatna davanja prije stupanja na snagu novog režima i koji su u to vrijeme imali stalni boravak izvan teritorija Nizozemske postupno prestaje s jednom trećinom svake godine od 1. siječnja 2000. Isti postupni prestanak slijedi od 2007. godine za državljane EU‑a i EGP‑a nakon što je ZDN dodan na popis u Prilogu II. Uredbi br. 1408/71.

19.

M. S. Demirci i drugih pet radnika migranata (u daljnjem tekstu: tuženici) turski su državljani koji su nekoliko godina živjeli i stalno boravili u Turskoj. S obzirom na invalidnost, postali su nesposobni za rad te su im sukladno tome dodijeljena invalidska davanja ( 8 ) kao i nedoprinosna dodatna davanja na temelju ZDN‑a. Ta dodatna davanja stvorena su kako bi se osiguralo da razina davanja zbog nesposobnosti dovede prihod primatelja koliko je bliže moguće minimalnoj plaći. Prije 2000. svi tuženici vratili su se u Tursku, iako su u međuvremenu stekli, uz postojeće tursko državljanstvo, državljanstvo Nizozemske te su stoga zadržali pravo stalnog boravka u Nizozemskoj.

20.

Kada su s Uwv‑om postupno prestala dodatna davanja na temelju Wet BEU‑a, tuženici su uložili žalbu protiv odluke u tom smislu. Nakon nekoliko sudskih odluka, Uwv je nekoliko godina nastavio dodjeljivati dodatna davanja, ali je konačno postupno prestao u razdoblju od 2004. do 2007., ovisno o okolnostima.

21.

Izražavajući sumnje u zakonitost diskontinuiteta dodatnih davanja, Centrale Raad van Beroep (Viši sud socijalne sigurnosti) (Nizozemska) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22.

Pisana očitovanja u ovom postupku podnijeli su Uwv, M. S. Demirci i R. Keskin, nizozemska vlada kao i Komisija. Na raspravi 14. svibnja 2014. te stranke i D. Cetin iznijeli su usmena očitovanja.

23.

Skup problema koji se odnose na predmet pred sudom koji je uputio prethodno pitanje (u daljnjem tekstu: sadašnji predmet) veoma podsjeća na komplicirano stanje koje je dovelo do presude u predmetu Akdas i drugi ( 9 ). I u predmetu Akdas i u sadašnjem predmetu u bitnome se radi o prijenosu nedoprinosnih novčanih davanja iz Nizozemske (posebna novčana davanja) prema ZDN‑u u okolnostima u kojima ta davanja državljani EU‑a više ne mogu prenijeti u druge države članice.

24.

Ipak, postoji jedna ključna razlika između tih dvaju predmeta. U predmetu Akdas navedeni turski radnici zadržali su tursko državljanstvo. U sadašnjem predmetu tuženici su uz tursko državljanstvo stekli i državljanstvo države članice domaćina. Kao što to pokazuje ovaj predmet, višestruko državljanstvo rezultira nepredviđenim teškoćama u tumačenju članka 6. Odluke br. 3/80.

25.

Prije nego što detaljnije ispitamo te teškoće, bitno je podsjetiti da je Uredba br. 1408/71 uspostavila odgovarajući režim za „posebna nedoprinosna“ davanja od 1992. Iako takva davanja spadaju u opseg te uredbe, države članice mogu, u skladu s njezinim člankom 10a. (sada člankom 70. Uredbe (EZ) br. 883/2004) ( 10 ), osigurati ta prava za osobe koje imaju stalni boravak. To je moguće toliko dugo koliko su predmetna davanja navedena u Prilogu IIa. Uredbi br. 1408/71 (sada Prilogu X. Uredbi br. 883/2004). ZDN je naveden u tom prilogu.

26.

U tom kontekstu, Sud je u predmetu Akdas držao da se, unatoč činjenici da državljani EU‑a koji se sele iz jedne države članice u drugu državu članicu nisu ovlašteni prenijeti dodatna davanja predviđena na temelju ZDN‑a, to ograničenje ne primjenjuje na turske radnike. Bitno je da činjenica da turski državljani mogu prenijeti predmetna dodatna davanja nije smatrana protivnom članku 59. Dodatnog protokola, koji se protivi povoljnijem tretmanu turskih državljana u usporedbi s državljanima EU‑a ( 11 ).

27.

S obzirom na presudu u predmetu Akdas, pitanje koje se sada postavlja jest koje su posljedice naturalizacije tuženika na odlučivanje u sadašnjem predmetu. Kao što to potvrđuju različita stajališta stranaka koje su podnijele očitovanja, odgovor na to pitanje nije očit. Ipak, kao što ću to nastojati pokazati u daljnjem tekstu, stajališta sam da je situacija žalitelja u bitnome drukčija od one turskih radnika u predmetu Akdas. U svakom slučaju, oni su kao državljani Nizozemske državljani države članice Europske unije.

28.

Za radnike migrante, kao što su to turski državljani, koji rade u državi članici Europske unije stjecanje državljanstva države članice domaćina nedvojbeno predstavlja važan korak u dostizanju pune integracije ( 12 ). Zbog razloga koji slijede, moje je shvaćanje da se Odluka br. 3/80 više ne primjenjuje kada je turski radnik stekao državljanstvo države članice domaćina. Taj je radnik time postao pravim državljaninom EU‑a. Sukladno tomu, on više ne može birati između pravila koja se primjenjuju prema tome što je u njegovom najboljem interesu u bilo kojoj danoj situaciji.

29.

Moje je shvaćanje da, čim su turski državljani koji su došli u državu članicu prema Sporazumu o pridruživanju EEZ‑Turska naturalizirani u državi članici domaćinu, oni više nemaju prava iz područja socijalne sigurnosti na temelju Odluke br. 30/80. Kao (punopravni) državljani EU‑a, oni imaju prava na temelju zakonodavstva predmetne države članice te, kada je to primjenjivo, na temelju prava EU‑a. U protivnom bi se slučaju u isto vrijeme primjenjivala dva skupa različitih pravila o invalidskim davanjima.

30.

Primjerice, Odluka br. 1/80 ( 13 ) – instrument koji je donesen kako bi revitalizirao i razvijao trgovačke i gospodarske odnose između Republike Turske i Europske unije ( 14 ) nastoji poboljšati socijalni tretman koji se dodjeljuje radnicima i članovima njihovih obitelji prema Sporazumu o pridruživanju između EEZ‑a i Turske ( 15 ). S tim u vezi, Sporazum o pridruživanju odnosi se na turske državljane samo u njihovom svojstvu radnika ili članova obitelji radnika i sukladno tomu iz Odluke br. 1/80 proizlazi njihov pravni status ( 16 ). Prema pravu EU‑a, to nije slučaj za radnike (ili bilo koju drugu kategoriju osoba u vezi s tim) koji imaju državljanstvo države članice i uživaju svoje pravo na slobodu kretanja. Njihova prava proizlaze iz prava EU‑a na temelju jednostavne činjenice njihovog državljanstva države članice Europske unije ( 17 ).

31.

To pokazuje predmet Kahveci ( 18 ), na koji se tuženici također pozivaju. Predmet Kahveci odnosi se na pravilno tumačenje članka 7. ( 19 ) Odluke br. 1/80. Sporno je bilo mogu li se članovi obitelji turskih radnika koji – poput tuženika – imaju dvostruko nizozemsko i tursko državljanstvo i dalje pozvati na tu odredbu kada jednom ti radnici steknu državljanstvo države članice domaćina.

32.

Potpuno se slažem s analizom nezavisne odvjetnice Sharpston u tom predmetu. U vezi s odnosnim radnicima, na vlastima je države članice, u njihovom postupanju s radnikom koji ima dvostruko državljanstvo, da ga promatraju kao da ima samo državljanstvo te države članice ( 20 ). Ipak, one ne mogu ignorirati tursko državljanstvo osobe u postupanju s članovima obitelji koji nisu državljani EU‑a. To je tako jer iz perspektive odnosa vlasti s odnosnim članom obitelji radnik koji ima višestruka državljanstva i dalje je turski državljanin koji zakonito sudjeluje na tržištu rada u Nizozemskoj. Iako će radnik svoja prava izvoditi iz svojeg statusa državljanina odnosne države članice, on je unatoč tomu i dalje „turski radnik“ prema značenju članka 7. Odluke br. 1/80. Drugim riječima: tako dugo dok ti radnici imaju pravo na zakonit ulazak u odnosnu državu članicu, članovi obitelji svoja prava mogu izvoditi iz članka 7., čak i ako im ta prava više ne daje izvor tih prava sam po sebi jer u postupanju s tom osobom vlasti odnosne države članice moraju zanemariti polovinu njezinog statusa državljanstva ( 21 ).

33.

U tom kontekstu treba naglasiti da bi dodjeljivanje određene kategorije preferencijalnog tretmana državljaninu EU‑a (odnosno onome koji ima i tursko državljanstvo i ono države članice) kao rezultata nedržavljanstva EU‑a u praksi dovelo do razlikovanja različitih vrsta državljana EU‑a. Tako bi dopuštanje prenosivosti (unutar Europske unije) za neke državljane EU‑a, ali ne i za druge bilo jasno protivno općem načelu nediskriminacije.

34.

Drukčije rečeno, jednom kada turski radnici poput žalitelja steknu državljanstvo države članice domaćina, oni jednostavno prestaju biti „turskim radnicima“ prema značenju Odluke br. 3/80 (ili, općenitije, prema režimu pridruživanja). Od tada oni više ne izvode svoja prava na pogodnosti socijalne sigurnosti iz režima pridruživanja, već umjesto toga iz nacionalnog prava te, ondje gdje je primjenjivo, iz prava EU‑a.

35.

Stoga smatram da Odluku br. 3/80 ne treba primjenjivati u okolnostima predmeta pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, gdje su odnosni radnici stekli državljanstvo države članice domaćina i u isto vrijeme zadržali tursko državljanstvo.

36.

Ipak, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku i stranke koje su podnijele očitovanja odabrali su različito stajalište kojim su pristupili problemima tumačenja koji se odnose na sadašnji predmet, odnosno stajalište koje proizlazi iz članka 6. Odluke br. 3/80 (i presude Suda u predmetu Akdas). Radi cjelovitosti, pokazat ću – iako uz rizik da nepotrebno zamaglim sliku – da, čak i na temelju članka 6. Odluke br. 3/80 uzetog u obzir zajedno s člankom 59. Dodatnog protokola, ovaj predmet treba razgraničiti od predmeta Akdas.

37.

Sud je u predmetu Akdas potvrdio da članak 6. stavak 1. Odluke br. 3/80 izravno utječe na osobe koje spadaju u okvir ratione personae Odluke ( 22 ). Članak 2. Odluke br. 3/80 primjenjuje se, među ostalim, na radnike koji su predmet zakonodavstva države članice i koji su turski državljani. Pod pretpostavkom da je Odluka br. 3/80 još uvijek primjenjiva, tuženici (poput osoba u predmetu Akdas) ispunjavaju taj kriterij: oni su turski državljani koji su predmet zakonodavstva države članice, u ovom slučaju Nizozemske. Sukladno tome, ti bivši turski državljani načelno trebaju imati pravo pozivati se na članak 6. Odluke br. 3/80, kako bi osigurali da predmetna dodatna pogodnost iz glavnog postupka i dalje bude plaćana u Turskoj.

38.

Nakon presude Suda u predmetu Akdas, također je jasno da dodatna nedoprinosna novčana davanja poput onoga iz sadašnjeg predmeta spadaju u okvir ratione materiae članka 6. stavka 1. Odluke br. 3/80 ( 23 ). Detaljnije, u vezi s prenosivosti spornog davanja, Sud je prihvatio da su bivši turski radnici koji su se vratili u Tursku, prema članku 6. stavku 1. Odluke br. 3/80, i dalje ovlašteni na primitak socijalnih davanja kao što je to ovo dodatno davanje (čak iako državljani EU‑a ne uživaju odgovarajuće pravo) ( 24 ). Komisija odbacuje tu tvrdnju zbog sljedećih razloga.

39.

Najprije, članak 39. stavak 4. Dodatnog protokola izričito predviđa da se određena socijalna davanja mogu prenijeti, uključujući mirovine i invalidske mirovine koje su stekli turski radnici prema zakonodavstvu jedne ili više država članica. Kao drugo, kao što je to gore spomenuto, članak 2. Odluke br. 3/80 odnosi se na turske radnike koji su „bili predmetom“ zakonodavstva jedne ili više država članica, bez daljnjeg označavanja. Turski radnici spadaju u okvir Odluke br. 3/80 na temelju toga što su bili subjektima zakonodavstva najmanje jedne države članice ( 25 ).

40.

Treće – i možda najosnovnije – da bi se primjenjivao u kontekstu Odluke br. 3/80, sustav koji je trenutačno na snazi prema Uredbi br. 1408/71 u vezi s posebnim nedoprinosnim davanjima zahtijevao bi izmjenu te odluke. Međutim, to je u nadležnosti Vijeća za pridruživanje.

41.

Međutim, ono što je posebno važno u sadašnjem predmetu jest status turskih državljana nakon što su prestali raditi u državi članici domaćinu. Oslanjajući se na sudsku praksu iz predmeta Bozkurt ( 26 ), Sud je naveo da turski državljanin koji je bio dio radne snage države članice – u skladu sa značenjem članka 6. ( 27 ) Odluke br. 1/80 – nije automatski ovlašten ostati na području te države nakon nezgode na radu. To je tako osobito u slučajevima u kojima ga je takva nezgoda trajno onesposobila za rad te ga potpuno isključila s tržišta rada ( 28 ).

42.

Kao što se ne može smatrati da odnosne osobe iz predmeta Akdas više pripadaju radnoj snazi u bilo kojem smislu, one nisu ovlaštene – na temelju Odluke 1/80 – ostati na području države članice domaćina ( 29 ). Stoga, za svrhe članka 59. Dodatnog protokola, ne može se smisleno usporediti situacija takvih osoba sa situacijom državljana EU‑a. To je, u bitnome, stoga što su državljani EU‑a ovlašteni – kao rezultat posjedovanja državljanstva države članice Europske unije – kretati se i stalno boraviti (pod određenim uvjetima) na području drugih država članica. Tako državljani EU‑a također zadržavaju svoje pravo stalnog boravka u državi članici koja im je dodijelila sporno davanje. Drugim riječima, oni mogu odabrati da napuste područje te države te da zbog toga izgube to davanje. Ali, s druge strane, oni također zadržavaju pravo da se vrate u odnosnu državu članicu.

43.

Kao što to proizlazi iz razmatranja Suda u predmetu Akdas, članak 59. Dodatnog protokola funkcionira kao „posljednje sredstvo“ kako bi se osiguralo da tumačenje odredbi režima Sporazuma o suradnji EEZ‑Turska ne tretira neopravdano državljane EU‑a manje povoljno od turskih državljana. Međutim, članak 59. ne predstavlja ključnu nediskriminacijsku klauzulu na koju se mogu pozvati državljani EU‑a u svim okolnostima kada su turskim državljanima dodijeljena prava prema režimu Sporazuma o pridruživanju EEZ‑Turska koja ne uživaju državljani EU‑a ( 30 ).

44.

To je jasno ilustrirano presudom u predmetu Derin ( 31 ). Ondje je Sud smatrao da se članak 59. Dodatnog protokola ne protivi tumačenju članka 7. Odluke br. 1/80 prema kojoj član obitelji turskog radnika koji ne živi s tim radnikom nakon stjecanja punoljetnosti zadržava pravo stalnog boravka u državi članici domaćinu. To je bio slučaj iako državljani EU‑a prema primjenjivim pravilima EU‑a ne uživaju pravo odgovarajuće tomu.

45.

Takvo je stajalište, nadalje, opravdano time da se pravni status turskih državljana (prema članku 7. Odluke br. 1/80) ne može uspoređivati sa statusom državljana EU‑a (prema sustavu koji je uspostavila Uredba (EEZ) br. 1612/68 ( 32 )). Prava koja proizlaze iz režima pridruživanja mnogostruko su manje povoljna za državljane EU‑a ( 33 ). Sukladno tomu, Sud nije smatrao da članak 59. Dodatnog protokola daje turskim državljanima pravo koje u tom kontekstu ne postoji za državljane EU‑a. Iz te presude slijedi da ono što je bitno jest opći pravni status turskih državljana i državljana EU‑a. Drugim riječima, članak 59. samo zahtijeva da položaj državljana EU‑a u cjelini ne može biti manje povoljan od položaja turskih državljana u odnosu na određenu kategoriju prava ( 34 ).

46.

Nadalje, slično pitanjima koja su se pojavila u predmetu Derin, pravni režim koji je utemeljen za koordinaciju sustava socijalne sigurnosti uspostavljen Odlukom br. 3/80 i koji je bio u pitanju u predmetu Akdas nije u potpunosti u skladu s Uredbom br. 1408/71 (sada Uredbom br. 883/2004). Dok odluka može osigurati prijenos određenih davanja, može se razumno pretpostaviti da ona predviđa manje obuhvatnu zaštitu nego što je to ona koja proizlazi iz državljanstva EU‑a u cjelini ( 35 ).

47.

Suprotno tomu, sa stajališta turskih državljana, kada se smatra da su turski državljani u situaciji koja je usporediva sa situacijom državljana EU‑a, primjena članka 59. Dodatnog protokola može rezultirati situacijom u kojoj se ne bi primjenjivala prava koja bi turski državljani inače izvodili iz režima Sporazuma o pridruživanju EEZ‑Turska ( 36 ).

48.

Razlikuje li se položaj žalitelja od onog turskih radnika u predmetu Akdas? Kao što sam to gore razjasnio, mislim da je odgovor potvrdan. Ipak, prihvaćajući rizik ponavljanja, ukratko ću razmotriti te razlike u smislu predmeta Akdas.

49.

U predmetu Akdas bivši turski radnici postali su nesposobni za rad u Nizozemskoj. S obzirom na to, oni više nisu pripadali radnoj snazi države članice na način koji bi im osigurao pravo na kontinuirano stalno boravište. Čini mi se jasnim – kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku – da položaj takvih turskih državljana ne može biti na pravi način usporediv s položajem državljana EU‑a, s obzirom na to da se državljani EU‑a mogu seliti i stalno boraviti na teritoriju država članica: za razliku od turskih državljana, državljani EU‑a uživaju slobodu ne samo da napuste državu članicu već i da se u nju vrate. I ono što je vjerojatno najvažnije, državljani određene države članice mogu uvijek odabrati da uopće ne napuste tu državu.

50.

U sadašnjem predmetu žalitelji uživaju pravo na stalni boravak u Nizozemskoj upravo zato što su stekli državljanstvo te države: oni nisu bili prisiljeni napustiti državu članicu svojeg drugog državljanstva i uvijek se mogu vratiti ako to požele. Ako to učine, također će primiti i dodatno davanje. Stoga – prema tom drugom shvaćanju – osobito se slažem s Komisijom i nizozemskom vladom da su žalitelji u bitno drukčijoj situaciji u usporedbi s odnosnim osobama u predmetu Akdas. U vezi s pravom na stalni boravak žalitelja, činjenica je da imaju ista prava kao bilo koji drugi državljani EU‑a. Nadalje, oni jesu državljani EU‑a.

51.

To samo po sebi opravdava zaključak da se u slučaju žalitelja članak 59. Dodatnog protokola protivi tumačenju članka 6. stavka 1. Odluke br. 3/80 koje bi im dopuštalo da odnosno dodatno davanje prenesu izvan granica države članice u kojoj se nalazi institucija odgovorna za plaćanje. Međutim, s obzirom na to da se žalitelji u svojim podnescima oslanjaju na presudu Suda u predmetu Kahveci, kratko ću se osvrnuti na tu presudu. U bitnome, žalitelji iz te presude zaključuju da samo višestruko državljanstvo ne može rezultirati gubitkom prava koja inače proizlaze iz režima Sporazuma o pridruživanju EEZ‑Turska.

52.

Nisam uvjeren da se dispozitiv Suda u predmetu Kahveci može izravno prenijeti u sadašnji predmet ili da predmet Kahveci može biti od pomoći u ovom predmetu. Kao što je objašnjeno, predmet Kahveci odnosi se na pravilno tumačenje članka 7. Odluke br. 1/80 u odnosu na prava članova obitelji turskih radnika. U tom kontekstu, Sud je smatrao da je prevladavajući cilj članka 7. jačanje integracije turskih radnika i njihovih obitelji u državi članici domaćinu ( 37 ).

53.

Članak 7. Odluke br. 1/80 ima dvostruki cilj. S jedne strane, stvoren je da omogući članovima obitelji da budu s radnikom migrantom. Cilj mu je da ponovnim ujedinjavanjem obitelji konsolidira zaposlenje i stalni boravak turskog radnika koji je već velikim dijelom integriran u državu članicu domaćina ( 38 ). S druge strane, ono što je prema mojem mišljenju osnova toga jest da ta odredba nastoji poboljšati integraciju obitelji turskog radnika migranta u državi članici domaćinu. Postizanje tog cilja osigurano je davanjem mogućnosti za pristup tržištu rada odnosnom članu obitelji. Tako se tom odredbom nastoji postupno jačati položaj člana obitelji u državi članici domaćinu na način da on konačno ostvari položaj koji je neovisan o položaju radnika migranta ( 39 ).

54.

Protivno tomu, članak 6. Odluke br. 3/80 nije stvoren da jača ujedinjenje obitelji u državi članici domaćinu. On, među ostalim, osigurava da bivšim turskim radnicima koji su se vratili u Tursku ili preselili u državu članicu koja nije ona u kojoj se nalaze institucije odgovorne za plaćanje pripadaju određene vrste davanja (unatoč mogućoj klauzuli o stalnom boravku države domaćina), poput onih koji su predmet postupka pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku. Cilj je toga da bivšim turskim radnicima olakša povratak, među ostalim u Tursku, ako se oni na to odluče.

55.

U tom smislu zabrana klauzule o stalnom boravku iz članka 6. Odluke br. 3/80 može se opisati kao ona koja postiže „kompenzacijski“ cilj. Ta zabrana osigurava da bivši turski radnici koji su bili žrtve nezgode na radu ili kod kojih je došlo do profesionalne bolesti dobiju određeni stupanj obeštećenja zbog nesreće koja ih je zadesila u državi članici domaćinu. To se čini razumnim, s obzirom na to da je država profitirala od doprinosa tih radnika.

56.

Isprva, gledano u smislu tog cilja, može se činiti da pristup koji predlažem nije smislen. Nadalje, logičan je zaključak mojeg pristupa da bi bivši turski radnici koji su stekli državljanstvo države članice domaćina izgubili prava koja bi inače uživali na temelju članka 6. Odluke br. 3/80. To bi se dogodilo ako bi se ta odredba čitala u smislu članka 59. Dodatnog protokola.

57.

Međutim, ta primjedba ne uzima u obzir jednu važnu točku. Ponovit ćemo – režim pridruživanja turskim radnicima omogućuje – barem općenito govoreći – manje opsežnu zaštitu nego što je pravo EU‑a daje državljanima EU‑a. Dok se gubitak prava na prijenos određenih davanja sigurno može činiti nesretnim, naturalizacija u državi članici domaćinu radnicima koji imaju samo tursko državljanstvo daje prava koja im nisu dostupna. S tim u vezi, prava socijalne sigurnosti koja uživa naturalizirani bivši turski radnik u položaju žalitelja u potpunosti su usporediva s onima (drugih) državljana EU‑a (i u ovom slučaju pravima drugih nizozemskih državljana). To je različito od položaja bivših turskih radnika koji nisu dobili državljanstvo države članice domaćina (kao u predmetu Akdas).

58.

Štoviše, kao što su to istaknule neke od stranaka koje su podnijele očitovanja, prenosivost dodatnih davanja u Tursku može se iznova steći odricanjem od nizozemskog državljanstva. Istina je da se to rješenje može činiti problematičnim ako ga se procjenjuje nasuprot cilju osiguranja integracije turskih radnika u državu članicu domaćina. To bi te radnike moglo obeshrabriti u uzimanju nacionalnosti države članice domaćina. Međutim, nisam uvjeren da bi rizik gubitka dodatnog davanja kao što je ovaj u sadašnjem predmetu u praksi imao navedeni učinak odvraćanja. To je stoga što, kao što je gore spomenuto, državljanstvo države članice daje druga prava (uključujući ono slobode kretanja) koja proizlaze iz državljanstva države članice Europske unije.

59.

Prema tome, čak i ako slijedimo način tumačenja koji je odabrao sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, činjenični rezultat bio bi isti. Stoga je moje stajalište da članak 6. stavak 1. Odluke br. 3/80, ako se čita u smislu članka 59. Dodatnog protokola, ne može biti shvaćen kao da se protivi zakonodavnoj odredbi države članice koja ukida dodatno davanje dodijeljeno na temelju nacionalnog zakonodavstva u okolnostima u kojima osoba koja prima to davanje više ne živi na području te države i kada je ta osoba, zadržavši tursko državljanstvo, stekla državljanstvo države članice domaćina.

60.

S obzirom na prethodna razmatranja, postavlja se pitanje dana od kada je moguće ukinuti plaćanje dodatnih davanja. To pitanje obrađujemo u nastavku.

61.

Kao što je to bio slučaj s prvim zahtjevom za prethodnu odluku, i drugi je oblikovan prema pojmovima iz članka 59. Dodatnog protokola. Detaljnije, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku pita protivi li se ta odredba nastavku plaćanja dodatnih davanja žaliteljima, kada državljani EU‑a u istim okolnostima (oni koji su se vratili u svoje zemlje podrijetla) više ne mogu tražiti to davanje na temelju prava EU‑a.

62.

Kao što to pokazuju i pisana i usmena očitovanja, postoji velika zbrka oko pravilne usporedbe u ovom kontekstu. S tim u vezi, jedna od činjenica na koju je stavljen poseban naglasak jest to da državljani EU‑a koji su u vrijeme uvođenja kriterija stalnog boravka stalno boravili u drugim državama članicama, unatoč tome, tijekom prijelaznog razdoblja na temelju nacionalnog zakonodavstva zadržavaju to davanje ( 40 ).

63.

Ako je tako, želio bih pojasniti da se ovdje u biti radi o nizozemskim državljanima koji su se odselili iz Nizozemske u treću zemlju i koji žele prenijeti (odnosno koji su prenijeli) dodatno davanje iz te države članice izvan granica Europske unije. Stoga je, dakle, moje čvrsto uvjerenje da odgovarajuća usporedba nije ona s državljaninom EU‑a (primjerice Nijemcem) koji se vraća u svoju zemlju podrijetla nakon što je radio u Nizozemskoj. Umjesto toga, žalitelja treba usporediti s bilo kojim nizozemskim državljaninom koji želi prenijeti dodatna davanja u treću zemlju (bilo da je to Turska ili koja druga zemlja).

64.

U tim okolnostima, smatram da je određivanje odgovarajućeg razdoblja u kojem prestaju preostala plaćanja u cijelosti stvar nacionalnog prava te da se ključ za njegovo razrješavanje ne nalazi u tumačenju članka 59. Dodatnog protokola ( 41 ). Drugim riječima, s obzirom na to da se radi o nizozemskim državljanima koji prenose dodatna davanja u treću zemlju, čini se da ne postoji očita veza s pravom EU‑a. Žalitelji svoja prava na slobodu kretanja nisu izvršavali unutar Europske unije ( 42 ).

65.

Sukladno tomu, ne vjerujem da u okolnostima sadašnjeg predmeta članak 59. Dodatnog protokola nudi odgovarajući navod za određivanje razdoblja za prestanak plaćanja spornog dodatnog davanja. To je stvar nacionalnog prava, koju određuje nacionalni sud.

66.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja mu je uputio Centrale Raad van Beroep odgovori: