1. 

U ovom predmetu Sud je pozvan utvrditi područje primjene Direktive Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakonodavstava država članica o osiguranju od odgovornosti za upotrebu motornih vozila i o provedbi obveze osiguranja od takve odgovornosti ( 2 ).

2. 

Članak 3. stavak 1. navedene direktive predviđa da „[p]odložno članku 4., svaka država članica poduzima sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala da građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području bude pokrivena osiguranjem. Opseg pokrivene odgovornosti i uvjeti pokrića tog osiguranja trebaju biti određeni na temelju tih mjera“ [neslužbeni prijevod]. Iz toga slijedi da za utvrđivanje polja primjene Direktive 72/166 treba utvrditi pojmove „vozila“ i „upotrebe“.

3.

Nesreća koja je predmet glavnog postupka dogodila se 13. kolovoza 2007. i sud koji je uputio zahtjev opisuje da ju je uzrokovao traktor koji je vukao prikolicu – vozilo u vezi kojeg je sklopljeno obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila – prilikom spremanja bala sijena u skladište. Vozeći unatrag radi parkiranja u tom skladištu, udario je u ljestve na kojima se nalazio tužitelj u glavnom postupku, D. Vnuk. On je pao s ljestava i ozlijedio se. Radi naknade neimovinske štete D. Vnuk je pred slovenskim sudovima tužio osiguravajuće društvo kod kojeg je vlasnik traktora osigurao svoje vozilo.

4.

I prvostupanjski i žalbeni sud odbili su tužbu. Oni su smatrali u bitnome da su glavni ciljevi obveznog osiguranja uzajamnost rizika i zaštita potreba ozlijeđenih osoba i putnika u okviru cestovnog prometa. Okolnosti nesreće čija je D. Vnuk žrtva nisu prema njihovu mišljenju predstavljale uobičajenu prometnu situaciju i ozljeda D. Vnuka nije bila u vezi s vožnjom na prometnim površinama. Nadalje, traktor nije bio upotrijebljen u okolnostima glavnog slučaja kao vozilo već, nasuprot tome kao stroj. Međutim, pokriće obveznog osiguranja ne proteže se na takvu upotrebu jer se odnosi samo nesreće u prometu, to jest na one koje se dogode kada se vozilo upotrebljava u okviru cestovnog prometa.

5.

D. Vnuku dopušteno je otvaranje revizijskog postupka protiv odluke žalbenog suda pred sudom koji je uputio zahtjev. U skladu s člankom 15. Zakona o obveznom osiguranju u prometu (Zakon o obveznih zavarovanjih v prometu, u daljnjem tekstu: ZOZP) „vlasnik vozila mora zaključiti ugovor o odgovornosti za štete koje upotrebom vozila uzrokuje trećima: smrt, tjelesnu štetu, zdravstvene probleme, uništenje ili oštećenje dobara (u daljnjem tekstu: osiguranje automobilske odgovornosti), uz isključenje odgovornosti za štetu na dobrima koja je pristao prevesti“. D. Vnuk dakle smatra da žalbeni sud preusko tumači tu odredbu. Pojam „upotrebe“ ne odnosi se samo na situacije vožnje na javnim putovima. Nadalje, traktor nije bio upotrijebljen kao stroj kada se nesreća dogodila, jer se traktor s prikolicom mora razvrstati kao vozilo. Nesreća se stoga mora obuhvatiti obveznim osiguranjem predviđenim u članku 15. ZOZP‑a.

6.

Tuženik u glavnom postupku smatra, nasuprot tomu, da se nesreća dogodila u situaciji obavljanja rada pred skladištem te se nije dogodila niti kod upotrebe traktora kao vozila u svrhu cestovnog prometa niti strogo gledajući u situaciji u cestovnom prometu. On također navodi da su premije osiguranja izračunate na temelju posebne tablice koja uzima u obzir posebne rizike za svaku kategoriju vozila. U toj tablici se smatra da traktori nedvojbeno predstavljaju nizak rizik vodeći računa o činjenici da se puno manje upotrebljavaju kao vozila namijenjena cestovnom prometu te su shodno tomu premije osiguranja niže. To bi bilo drukčije kada bi situacije kao one u glavnom postupku bile pokrivene obveznim osiguranjem predviđenim u članku 15. ZOZP‑a.

7.

Sud koji je uputio zahtjev navodi sa svoje strane da pojam upotrebe vozila nije definiran nacionalnim pravom i da se takva praznina u određenim slučajevima popunjava sudskom praksom. Nacionalni sudovi stoga smatraju općim pravilom da nije odlučno je li šteta nastala na javnom putu i/ili je bila uzrokovana kada je vozilo stajalo ili je imalo ugašen motor. Nasuprot tomu, ne smatra se da obvezno osiguranje predviđeno člankom 15. ZOZP‑a pokriva situaciju u kojoj se vozilo upotrebljava kao stroj, na primjer kada traktor funkcionira kao stroj na poljima.

8.

Budući da obveza osiguranja od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornog vozila potječe iz prava Unije, sud koji je uputio zahtjev također primjećuje da niti Direktiva 72/166, osobito njezin članak 3. stavak 1. niti kasnije direktive ( 3 ) ne definiraju pojam upotrebe. Međutim, taj se pojam može razumjeti ili u smislu upotrebe vozila u cestovnom prometu – u kojem slučaju se nesreća D. Vnuka nije dogodila u prometnoj situaciji jer nije uzrokovana vozilom i nije se dogodila u prometu – ili u smislu upotrebe i/ili funkcioniranja vozila, neovisno o činjenici da je nesreća nastala u prometnoj situaciji.

9.

U tim je okolnostima Vrhovno sodišče (Slovenija) odlučilo prekinuti postupak i odlukom o upućivanju prethodnog pitanja, koje je Sud zaprimio 29. ožujka 2013., postaviti na temelju članka 267. UFEU‑a sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li pojam „promet vozilima“ u smislu članka 3. stavka 1. Direktive [72/166] tumačiti na način da ne obuhvaća okolnosti konkretnog slučaja, u kojem je ugovaratelj osiguranja tuženika udario tužitelja koji se nalazio na ljestvama traktorom s prikolicom tijekom skladištenja bala sijena u skladištu, jer se ne radi o situaciji u cestovnom prometu?“

10.

Njemačka i irska vlada, te Europska komisija podnijele su Sudu pisana očitovanja.

11.

Prije pristupanja suštini predmeta, htio bih istaknuti da osim što su činjenice u glavnom postupku a priori anegdotne naravi, taj je postupak puno složeniji nego što izgleda. On otkriva prazninu u pravu Unije koju danas Sud mora popuniti i to na području koja je posebno raznoliko, jer su zamislivi raznovrsni slučajevi nesreće uzrokovani od strane ili putem vozila. Shodno tomu, bilo bi svrsishodno za Sud da zauzme stajalište kojim se može doprinijeti rješenju u glavnom postupku, usredotočujući se na posebne značajke ovog slučaja, bez nastojanja da se ponudi konačno tumačenje pojma „upotreba“.

12.

Osobita pažnja koju zagovaram određena je samo našom nemogućnošću da u jedinstvenu definiciju unesemo ono što može biti nesreća koja je nastala u prometnoj situaciji ili koja potječe iz upotrebe motornog vozila s obzirom na to da se područje čini vrlo raznovrsnim. Mora biti jasno da to nije određeno brigom koju je izrazio tuženik u okviru glavnog postupka, a kojom se – na način koji za osiguravajuće društvo sve u svemu nije iznenađujuć – poziva na financijski rizik, kojemu bi osiguravatelji te u konačnici i potrošači bili izloženi, ako Sud utvrdi da je vrsta nesreće, koja je povod za glavni postupak, pokrivena obveznim osiguranjem od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila.

13.

Jedinim pitanjem, koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, iznosi se zapravo dvostruka problematika. Prvo, s obzirom na rasprave koje su održane pred raznim nacionalnim sudovima koji su odlučivali u glavnom postupku, čini se korisnim brzo potvrditi da se traktor može smatrati vozilom u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 72/166. Drugo, trebat će utvrditi potječe li šteta, koju je pretrpio D. Vnuk, od sudjelovanja traktora kao vozila u cestovnom prometu ili od njegove upotrebe, i je li nesreća, čija je on žrtva, obuhvaćena obvezom osiguranja od građanskopravne odgovornosti iz članka 3. stavka 1. Direktive 72/166.

14.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 72/166 direktiva se primjenjuje na „svako vozilo na motorni pogon koje je namijenjeno kretanju po kopnu i koje se pokreće mehaničkom snagom, a koje se ne kreće po željezničkoj pruzi, kao i na prikolice, i kada nisu spojene“ [neslužbeni prijevod].

15.

U skladu s člankom 4. Direktive 72/166, države članice mogu odstupiti od odredaba članka 3. u vezi s određenim kategorijama vozila ili osoba, o kojoj listi obavještavaju sve ostale države članice i Komisiju ( 4 ). Iako se čini da su određene države članice iskoristile tu mogućnost, ponekad upravo zato da se iz obveze osiguranja posebno isključe poljoprivredna vozila ili traktori, koji se uobičajeno nalaze na njihovom državnom području, kao Republika Malta ili Republika Finska, mora se ustvrditi da se država članica, u kojoj se odvija glavni postupak, nije odlučila za tu mogućnost ( 5 ).

16.

Stoga ne postoji sumnja da se traktor koji je prouzročio nesreću mora kvalificirati kao „vozilo“ u smislu direktiva o osiguranju automobilske odgovornosti. Iz spisa dostavljenog Sudu proizlazi također da je traktor vukao prikolicu i da je prikolica prevrnula ljestve. Tu je također tekst Direktive 72/166 vrlo jasan jer izričito navodi da se vozilima smatraju prikolice, spojene ili ne, a što se ne čini da je slučaj u vezi nesreće koja nas zanima.

17.

Nadalje, u direktivi ne postoji osnova za razliku između „strojeva“ i „vozila“ koju tuženik u glavnom postupku radi pred sudom koji je uputio zahtjev. U tom pogledu dijelim mišljenje Komisije u vezi s praktičnim problemima i izvorom nesigurnosti za žrtve nesreće koje bi takav kriterij predstavljao. Naime, često je vrlo teško za te kategorije vozila „mješovite“ upotrebe razlikovati kada prestaju funkcionirati kao vozilo da bi se koristila kao sredstvo rada. U svakom slučaju, ta bi ocjena mogla utjecati na utvrđenje, je li nesreća posljedica upotrebe vozila u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 72/166, ali ne i na kvalifikaciju vozila u smislu članka 1. stavka 1. te direktive.

18.

Kako bi se dao koristan odgovor sudu koji je uputio zahtjev, predlažem vraćanje prvo na razloge zbog kojih se pojavila sumnja o tumačenju nacionalnog zakonodavstva kojim se prenio članak 3. stavka 1. Direktive 72/166, te koji potječu iz terminološke razlike različitih jezičnih verzija navedenog članka. Potom će se, kako bi se dalo ujednačeno tumačenje tog članka, trebati pristupiti doslovnoj, teleološkoj i sustavnoj analizi te odredbe. Naposljetku, bit će potrebno izvući odgovarajuće zaključke iz te analize u odnosu na konkretan slučaj koji je danas podnesen Sudu.

19.

Kad se radi o vozilu, ostaje za odgovoriti na pitanje proizlazi li šteta koju ono uzrokuje stvarno iz prometne situacije. Poteškoće s kojima je sud koji je uputio zahtjev suočen potječu iz jezičnih razlika koje postoje u tekstovima Unije na kojima se temelje obveze osiguranja od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila.

20.

Za čitatelja koji govori francuski, na prvi pogled nema sumnje da se direktive o osiguranju automobilske odgovornosti, već po svojem naslovu, odnose na promet vozila (circulation des véhicules).

21.

Međutim, dovoljno je pogledati englesku verziju navedenih direktiva kako bi se zaključilo da određene jezične verzije nastoje urediti osiguranje od građanskopravne odgovornosti u vezi s „upotrebom“ ili „uporabom“ vozila ( 6 ). To je također slučaj sa slovenskom jezičnom verzijom.

22.

Ta ista jezična raznolikost nalazi se i kod čitanja članka 3. stavka 1. Direktive 72/166.

23.

Francuska jezična verzija obvezuje države članice da poduzmu „toutes les mesures utiles […] pour que la responsabilité civile relative à la circulation des véhicules ayant leur stationnement habituel sur son territoire soit couverte par une assurance“ ( 7 ). Isto vrijedi i za španjolsku, grčku, talijansku, nizozemsku, poljsku i portugalsku jezičnu verziju.

24.

Engleska jezična verzija članka 3. stavka 1. Direktive 72/166 sa svoje strane obvezuje države članice da poduzmu sve odgovarajuće mjere „to ensure that civil liability in respect of the use of vehicles normally based in its territory is covered by insurance“ ( 8 ). Bugarska, češka, estonska, latvijska, malteška, slovačka, slovenska i finska jezična verzija također upućuju na pojam upotrebe vozila.

25.

Njemačka, danska, litvanska, mađarska, rumunjska i švedska jezična verzija navedenog članka 3. stavka 1. upućuju sa svoje strane na obvezu sklapanja osiguranja od građanskopravne odgovornosti za vozila.

26.

Te razlike očito dovode do problema u vezi točnog pokrića obveze osiguranja iz članka 3. stavka 1. Direktive 72/166. S jedne strane, to se može tumačiti na način da su osiguravajuća društva obvezna platiti odštetu samo u vezi prometnih nesreća, što je pojam koji se tek mora definirati. To stajalište brani osiguravajuće društvo - tuženik u glavnom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev. S druge strane, u širem smislu, to se može zamisliti kao da pokriva svu štetu povezanu na bilo koji način s upotrebom ili funkcioniranjem vozila, neovisno o činjenici je li nesreća proizašla ili nije iz prometne situacije.

27.

Države članice nisu otklonile dvosmislenost kod prenošenja direktive o osiguranju od automobilske odgovornosti. Naime, dok se njemačka jezična verzija članka 3. stavka 1. Direktive 72/166 odnosila na obvezu sklapanja osiguranja od automobilske odgovornosti, njemačka i austrijska prenesena pravila upućuju na pojam upotrebe vozila ( 9 ). Drugi nacionalni tekstovi koriste istovremeno i bez razlike izraze „promet“ i „upotreba“ vozila, kao na primjer u Hrvatskoj, Latviji, Litvi i Portugalu.

28.

Također se događa da nacionalna sudska praksa odstupa od teksta prenesenih pravila radi širenja ili, nasuprot tomu, sužavanja područja primjena obveze osiguranja. Tako je Kasacijski sud (Luksemburg) presudio da je vozilo pokriveno osiguranjem od građanskopravne odgovornosti za motorna vozila, osim ako nije ugovoreno drukčije, uvijek osigurano bilo gdje da se nalazilo i neovisno o tome je li šteta uzrokovana u prometu ( 10 ). Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) prihvatio je uže tumačenje od onoga za koje se čini da ga nacionalno zakonodavstvo dopušta, tako što je presudio da vlasnik vozila koji je sudjelovao u nesreći koja se desila u ograđenom prostoru ne podliježe obvezi osiguranja ( 11 ). Drugi sudovi su presudili da nesreće u kojima su sudjelovala vozila i koje su se dogodile na poljoprivrednom zemljištu ili „ograđenim“ područjima nisu pokrivene obveznim osiguranjem ( 12 ).

29.

Kod razlika između jezičnih verzija Direktive 72/166, koje mogu dovesti do različitih tumačenja, Sud je više puta presudio da „potreba za jedinstvenim tumačenjem prava [Unije] isključuje da se u slučaju nedoumice tekst jedne odredbe promatra odvojeno i zahtijeva da se, nasuprot tomu, tumači i primjenjuje imajući u vidu inačice na ostalim službenim jezicima […] i s obzirom na opću strukturu i cilj propisa čiji je dio“ ( 13 ).

30.

Ta je potreba tim bitnija jer se dvosmislenost u ovom slučaju odnosi na pojam koji je ključan u cijelom sustavu uvedenom direktivama o osiguranju od automobilske odgovornosti, tako da se pojam „prometa“ ili „upotrebe“ iz članka 3. stavka 1. Direktive 72/166 koji sam po sebi ne upućuje na pravo država članica radi utvrđivanja svog smisla i dosega, mora razmotriti kao samostalan pojam prava Unije i stoga samostalno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji, pri čemu se kod tog tumačenja treba voditi računa o kontekstu odredbe i cilju koji se nastoji ostvariti predmetnim propisom ( 14 ). Naime, učiniti pokriće obveznog osiguranja ovisnim o pojedinačnim definicijama koje bi svaka država članica željela dati pojmovima „prometa“ i „upotrebe“, bilo bi očito suprotno namjeri zakonodavca i ciljevima koje nastoje ostvariti i na koje ću se odmah vratiti.

31.

Uvodno podsjećam da se članak 3. stavak 1. Direktive 72/166 mora čitati s obzirom na kasnije direktive o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti kako bi se utvrdile obveze određene državama članicama da poduzmu sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala da građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području bude pokrivena osiguranjem ( 15 ).

32.

Valja odmah primijetiti da direktive o osiguranju od automobilske odgovornosti ne sadrže definiciju pojma „nesreće“ ili „nezgode“, kao što ne sadrže niti definicije pojmova „prometom“ ili „upotrebom“ vozila.

33.

Također se primjećuje određeni razvoj na leksičkom području koji je zakonodavac uzeo u obzir tijekom donošenja raznih direktiva. Tako se Direktiva 72/166 usredotočuje prije na pojam vozila a priori u kontekstu prometne situacije: upućuje se na pojam „koja se uobičajeno nalaze“ ( 16 ), „putnički promet“ i „upotrebljavaju“ ( 17 ). Postupno se tekst direktiva udaljava od tih razmatranja „usredotočenih na vozila“, ako ih mogu tako nazvati, kako bi se mogao usvojiti osobniji pristup, koji više nije zaokupljen predmetom osiguranja – vozilom – nego prije raznim kategorijama žrtava, bilo da je riječ o „putnicima osim vozača“ ( 18 ), „osobama koje su sudjelovale“ u nesreći ( 19 ), „svim putnicima“ ( 20 ) ili pješacima, biciklistima i drugim nemotoriziranim korisnicima ceste ( 21 ) i „ozlijeđenim osobama“ ( 22 ).

34.

Pojam nesreće označava se različito i ne dovodi se uvijek u vezu s cestovnim prometom ili upotrebom vozila. Pri tome se radi o „nezgodi [koju je] prouzročilo vozilo ( 23 ), „prometnim nezgodama“ ( 24 ), „nezgodama koje su prouzročila vozila“ ( 25 ), „prometnim nezgodama“ ( 26 ), „prometnim nezgodama“ ( 27 ), „nezgodama […] prouzročenim upotrebom vozila“ ( 28 ) ili „prometnim nezgodama“ ( 29 ).

35.

Bit će također korisno istaknuti da članak 8. Direktive 2000/26 djelomično mijenja Prvu direktivu Vijeća 73/239/EEZ od 24. srpnja 1973. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji u odnosu na osnivanje i obavljanje djelatnosti izravnog osiguranja osim životnog osiguranja ( 30 ). Međutim, ta se izmjena ne tiče klasifikacije rizika koji su pokriveni obveznim osiguranjem predviđenim u članku 3. stavku 1. Direktive 72/166, kako proizlazi iz vrste osiguranja 10. Priloga A Direktive 73/239, u skladu s kojom građanskopravna odgovornost cestovnih motornih vozila grana predstavlja „svu odgovornost koja proizlazi iz upotrebe motornih vozila koja se kreću po kopnu (uključujući odgovornost prijevoznika)“. [neslužbeni prijevod] ( 31 ).

36.

Iz ove jezične analize zakonodavstva ne proizlazi da je zakonodavac uspostavio unutarnju, osobito posebnu vezu između sustava uvedenog direktivama o osiguranju od automobilske odgovornosti i potrebe za prometnom situacijom, u najstrožem smislu, to jest u smislu kretanja vozila po javnim putovima namijenjenima u tu svrhu. Izostanak strogosti kod sastavljanja tih tekstova navodi me na zaključak da je zamisao cestovnog prometa tamo doduše prisutna, no podsjećam da se ona ne čini niti isključivom niti prevladavajućom.

37.

Tom se utvrđenju ne suprotstavlja teleološka analiza direktiva o osiguranju od automobilske odgovornosti. Uvođenje obveze osiguranja člankom 3. stavkom 1. Direktive 72/166 bilo je prvotno poduprto zahtjevom za uklanjanje provjera osiguranja na granicama svake države članice prije ulaska vozila na njihovo državno područje jer je navedena kontrola bila prepreka za slobodno kretanje osoba i robe ( 32 ). Iako je ukidanje sustavnih provjera postignuto prvom od tih direktiva, zakonodavac nije prestao s jačanjem svog zakonodavnog arsenala kako bi u biti postupno pojasnio položaj koji se mora osigurati za žrtve. Sud je tako u ustaljenoj sudskoj praksi podsjetio da «preambula [Direktive 72/166 i 84/5] cilja na to, da se, prvo, osigura slobodno kretanje vozila koja se uobičajeno nalaze na području Unije i osoba koje su u tim vozilima, i da se s druge strane, zajamči da žrtve nesreća koje su uzrokovala ta vozila imaju pravo na usporedivo postupanje, neovisno o tome gdje se u Uniji nesreća dogodila“ ( 33 ). Cilj zaštite žrtava, prisutan od Direktive 72/166 ( 34 ), ne može se stoga smatrati podređenim u odnosu na cilj olakšavanja slobodnog kretanja osoba i robe radi izgradnje unutarnjeg tržišta. Sudska praksa koja postoji na tom području pokazuje jasnu sklonost Suda da široko i velikodušno tumači odredbe koje bi mogle biti povoljne za žrtve i da, nasuprot tomu, uže tumači svaku odredbu koja bio dovela do isključivanja obveze na naknadu štete određenoj kategoriji osoba ( 35 ).

38.

Podsjećam da je Sud za tumačenje pojma „štete ili ozljede“ u smislu članka 1. točke 2. Direktive 72/166 odlučio da stoga što zakonodavstvo nije pobliže definiralo navedeni pojam, ne postoji ništa što bi ukazivalo na to, da bi se određene vrste štete isključile iz pokrića te se ni iz jednog dijela prve tri direktive o osiguranju od automobilske odgovornosti ne može zaključiti da je zakonodavac želio ograničiti zaštitu dodijeljenu tim direktivama tako da ograniči pojam „štete ili ozljede“ ( 36 ).

39.

Uvjeren sam da se ovdje može primijeniti isto rasuđivanje.

40.

Mora se, naime, zaključiti da je pojam „upotrebe“ u tekstu članka Direktive 72/166 upotrijebljen u samo sedam jezičnih verzija od dvadeset i dvije raspoložive. Nadalje, rječnik koji koristi zakonodavac Unije u direktivama o odgovornosti od automobilskog osiguranja ne čini se strogo ograničen na prometne nesreće. Konačno, taj isti zakonodavac nije prestao jačati jamstva koja su ponuđena žrtvama nesreća.

41.

U tim uvjetima prihvaćanje širokog tumačenja pojma „upotrebe“, to jest pojma bližeg izrazu koji se koristi u većini jezičnih verzija, ne može se smatrati izvrtanjem namjere zakonodavca i čini se da jest, nadalje, u skladu s gore navedenom sudskom praksom Suda. U tom pogledu ne dijelim zabrinutost koju je izrazila irska vlada u vezi s načelom pravne sigurnosti i predvidljivosti normi te podsjećam da klasifikacija rizika obuhvaćena građanskopravnom odgovornošću na temelju Direktive 72/166 sama po sebi upućuje na „upotrebu“ vozila, a ne samo na njegovu upotrebu u cestovnom prometu ( 37 ).

42.

Obvezno osiguranje sklopljeno na temelju članka 3. stavka 1. Direktive 72/166 mora tako u uvjetima i granicama utvrđenim svim direktivama o osiguranju od automobilske odgovornosti pokrivati štetu koju uzrokuje vozilo prilikom njegove upotrebe ukoliko je ona u skladu s prirodnom funkcijom vozila. Sve prometne situacije su a fortiori pokrivene.

43.

Činjenica da se nezgoda, čija je D. Vnuk bio žrtva, dogodila na privatnom prostoru ne čini se odlučujućom. Prvo, upravljanje se dogodilo u dvorištu jedne farme, koje je provozno, i stoga izlaže pojedince rizicima svojstvenim upotrebi vozila. Drugo, cilj zaštite žrtava, koje zakonodavac Unije s pravom smatra „slabom stranom“ ( 38 ), i usporedivog postupanja s njima, bio bi ugrožen, ako ozljede tih žrtava ne bi bile pokrivene zbog činjenice da je vozilo korišteno izvan javnih putova. Po mojem mišljenju, ako se pojam „upotrebe“ tumači široko, tako da znači „upotrebu“ vozila“, mora se također prihvatiti da pokrivene nesreće nisu samo one koje se dogode na javnom putu. Treće, taj pristup također udovoljava drugom cilju koji, među ostalim nastoji ostvariti Direktiva 72/166, a to je slobodno kretanje osoba i slobodno kretanje robe, budući da obvezno osiguranje pokriva sve situacije u kojima je vozilo upotrebljavano – u granicama utvrđenim u prethodnoj točki – bez obzira koji je pravni status površine na kojoj se nesreća dogodila.

44.

Naposljetku, budući da je nesreća čija je D. Vnuk bio žrtva uzrokovana vožnjom vozila unazad, ovdje je upotreba vozila uzrokovala nesreću, te nije potrebno radi rješavanja glavnog postupka dalje ispitivati moguće posljedice upotrebe vozila kao stroja s obzirom na područje primjene obveze osiguranja.

45.

Slijedom navedenog predlažem da Sud odgovori da se članak 3. stavak 1. Direktive 72/166 u vezi s autonomnim karakterom pojma upotrebe kako proizlazi iz direktiva o osiguranju od automobilske odgovornosti, mora tumačiti na način da taj pojam obuhvaća upravljanje traktorom na dvorištu farme radi uvođenja njegove prikolice u skladište.

46.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanje, koje je postavilo Vrhovno sodišče, odgovori na sljedeći način:

Članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakonodavstava država članica o osiguranju od odgovornosti za upotrebu motornih vozila i o provedbi obveze osiguranja od takve odgovornosti, u vezi s autonomnim karakterom pojma upotrebe kako također proizlazi iz Druge direktive 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila (SL L 8, str. 17.), Treće direktive Vijeća 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila (SL 129, str. 33.), Direktive 2000/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. svibnja 2000. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila, a kojom se dopunjuju i izmjenjuju Direktive Vijeća 73/239/EEZ i 88/357/EEZ (Četvrta direktiva o osiguranju motornih vozila) (SL L 181, str. 65.), kao i Direktive 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005., kojom se izmjenjuju i dopunjuju direktive Vijeća 72/166/EEZ, 84/5/EEZ, 88/357/EEZ i 90/232/EEZ te Direktiva 2000/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o osiguranju od odgovornosti od upotrebe motornih vozila (SL L 149, str. 14.), mora se tumačiti na način da taj pojam obuhvaća upravljanje traktorom na dvorištu farme radi uvođenja njegove prikolice u skladište.